Fra Stanko Bradarić

Fra Stjepan Čovo

 

TROLIST MUČENIKA

FRANJEVAČKE PROVINCIJE

PRESVETOG OTKUPITELJA

U prigodi 65. godišnjice mučeništva

O. STANKA BRADARIĆA,

O. MILANA LAPIĆA i

O. PETRA PAVIŠE

 

PREDGOVOR

Pojedine godišnjice bude u nama posebne osjećaje i uspomene. Radosne životne trenutke i velika slavlja rado spominjemo i želimo ih obnoviti u svojem sjećanju. Žalost ili zlo, naprotiv, koliko je u našoj moći, želimo zaboraviti i učiniti da nam se više nikad ne ponove. Ali ne možemo ih se odreći jer su oni dio naše kako osobne tako i zajedničke prošlosti. Ipak ćemo sve učinit da nas oni ne obeshrabre i ponovo ne uvuku u životno beznađe.

Pred nama su tragični događaji iz ratne 1943. godine. Te su godine ubijena šestorica franjevaca Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu.[1] Prošle godine, 7. listopada 2007., podignuta je spomen-ploča dvojici naših mučenika u Rupnom Dolu u Hercegovini: o. Stanku Bradariću i o. Milanu Lapiću. O. Lapiću podignuta je 22. lipnja 2008. i spomen-ploča na crkvi sv. Franje u Čitluku-Jasenskom. To se ipak činilo nedovoljnim pa se, evo, pojavljuje ova knjižica koja spomenutoj dvojici dodaje i trećeg mučenika - o. Petra Pavišu. On je njihov školski kolega pa zajednički sačinjavaju franjevački mučenički trolist. Cilj je ove knjižice da naša javnost bolje upozna naše mučenike i režim koji ih je likvidirao. Pisac ih predstavlja kao svijetle likove koji su tragično završili svoj zemaljski život. Provincijal o. P. Grabić ovako je zapisao zašto su ubijani fratri: „Naša je odgovornost bila u tome što smo Hrvati, katolici, svećenici i franjevci i od te odgovornosti ne bježimo nego se s njom ponosimo pred Bogom i pred svakim poštenim čovjekom.“[2] Svu spomenutu trojicu ubili su partizani strijeljanjem.

U veliku zlu Drugoga svjetskog rata tri sjajne osobe, tri hrabra svećenika, puna duhovnog bogatstva, umanjivala su nametnuto zlo, jer nisu pokleknuli pred svojim ubojicama i jer su ostali vjerni Bogu, vjeri i hrvatskom narodu.

Zahvalni smo o. fra Stjepanu Čovu što nam je omogućio da bolje upoznamo naše mučenike. Ovaj rad preporučujemo svim stanovnicima Cetinske krajine, ali na poseban način rodbini, prijateljima naše poginule braće i stanovnicima njihovih rodnih mjesta Čitluka i Hrvaca.

Fra Eugen Poljak, ž. vikar Župe Č. Gospe Sinjske za Čitluk-Jasensko

Fra Frano Bilokapić, župnih Župe Svih svetih Hrvace

Sinj, 15. rujna 2008.   

UVOD

"Blago progonjenima zbog pravednosti

jer je njihovo kraljevstvo nebesko!"

(Mt 5,10)

 

Trojicu franjevaca - o. fra Stanka Bradarića, o. fra Milana Lapića i o. fra Petra Pavišu - nazvali smo mučeničkim trolistom Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu zato što su mučeništvom položili svoj život ostavši vjerni Bogu i svojem svećeničkom pozivu. Ove se godine navršava 65 godina od završetka njihova zemaljskog života koji je okončan strijeljanjem. Dvojica od njih (o. fra Stanko Bradarić i o. fra Milan Lapić) zajedno su pošli u mučeničku smrt:, dok je treći (o. fra Petar Paviša) tri mjeseca nakon njih pao od iste partizansko-komunističke ruke jednakim tragičnim načinom. Prva dvojica padoše 24. rujna 1943. u Rupnom Dolu u istočnoj Hercegovini, a treći 28. prosinca iste godine na mjesnom groblju grada Hvara. Sva su trojica bili i kolege pa su odrastali rame uz rame kako u sjemeništu tako i u novicijatu te kasnije kroz studij filozofije i teologije. Geografskim podrijetlom poniknuli su blizu jedan drugome. O Bradarić i o. Paviša su iz Hrvaca, Župa svih Svetih. O. Lapić je iz Čitluka, Župa Čudotvorne Gospe Sinjske. Taj geografski bliski prostor ima mnoge zajedničke oznake preko rijeke Cetine, zajedničkog polja i rječica koje teku kroza nj. Još više to je kraj vrijednih ljudi odanih Bogu i svome hrvatskom narodu. Mnogi mrtvi jednoga i drugoga mjesta počivaju na zajedničkom groblju u Hrvacima, jer se dio Čitlučana prije tamo pokopavao.

U ovom ćemo se radu upoznati sa zajedničkim životom i povezanošću naših mučenika. Potom ćemo se osvrnuti na svakoga od njih i donijeti pojedinosti iz njihova života. Nećemo zaboraviti opisati tragičan način kojim su prerano završili svoje zemaljsko putovanje. Dva priloga posvjedočit će nam način stradanja o. Bradarića i o. Lapića.

Iskreno zahvaljujem svima koji su me poticali na pisanje ovoga rada da se uspomena na naše mučenike ne zaboravi. Posebnu zahvalnost dugujem o. fra Eugenu Poljaku, župnom vikaru u Sinju s posebnom brigom za Čitluk-Jasensko, i o. fra Frani Bilokapiću, župniku u Župi svih Svetih u Hrvacima, koji su prihvatili tiskanje ove knjižice.

Fra Stjepan Čovo

Split, 1. rujna 2008.

 

ZAJEDNIČKO ŽIVOTNO USMJERENJE

 

Naši mučenici imali su mnogo zajedničkoga. Godinama rođenja bili su blizu. Iste su godine ušli u Franjevačko sjemenište u Sinju vođeni istim idealima da postanu svećenici franjevci. Sjemenište im je stavilo čvrste temelje kulturnoga i duhovnog sadržaja te bliskosti i iskrene povezanosti. Postali su sudrugovi u nastojanju da sve upornijim zalaganjem ostvare svoju unutarnju želju za redovništvom i svećeništvom. Kako su o. Bradarić i o. Paviša bili iz iste župe Hrvaca, imali su u svome župniku o. fra Pavlu Silovu u godinama svoga odrastanja najveći poticaj za odlazak u sjemenište. On je kasnije bio prvi mučenik među franjevcima svoje provincije u Drugome svjetskom ratu, u događajima u kojima su stradali i naši mučenici.[3] Njegove vrijedne i evanđeoske propovijedi duhovno su hranile vjerničko stado, a na mlade poticajno djelovale da se opredijele prema istinskim vrednotama ljudskoga i kršćanskog života. Ipak najveći i najvažniji poticaj za takvo opredjeljenje našim je mučenicima bio njihov obiteljski odgoj i usmjerenje kojim su pošli u život. Tako su se ta dva mlada Hrvačana, vođeni primjerom svoga župnika, našli u Franjevačkom sjemeništu i Franjevačkoj gimnaziji u nedalekom Sinju. Vodila ih je ista želja za naukom i ozbiljnom duhovnom formacijom. Na tom su se polju svestrano zalagali. Ako je jedan više uspijevao, drugi se tomu radovao, jer je svaki od njih uspjeh drugoga smatrao vlastitim uspjehom. K dvojici Hrvačana pridružio se, zanesen istim idealima, i mladić Mate Lapić, kasniji fra Milan, koji potječe iz sela Čitluka, perifernog dijela Župe Čudotvorne Gospe Sinjske.

 

Školski i redovnički odgoj

Franjevačko sjemenište u Sinju primilo je, uz ostale sjemeništarce, i ovu trojicu kandidata. Kako ih odlazak u sjemenište nije udaljio od njihova rodnog mjesta, ulazak u sjemenište nije im kao djeci predstavljao veliku poteškoću, kao što je to katkad bivalo s pojedinim sjemeništarcima u njihovo vrijeme kojima je Sinj za ono doba bio vrlo daleko od rodnoga kraja. Zajedničkim usmjerenjem stvorili su blisko prijateljstvo i usmjerili se putem postavljenih ideala: redovničkog i svećeničkog poziva. Sjemenišni odgoj i izbor redovničkog poziva svu je trojicu još više povezao jer su ih vodili isti ideali. Novicijat na otočiću Visovcu u njima je donio najveće promjene i učvrstio njihove namjere, kada su pod vodstvom o. fra Leonarda Bajića, magistra novaka i kasnije mučenika,[4] krenuli redovničkim stazama prema ostvarenju svoga životnog poslanja. Fra Leonard ih je primio u novicijat 30. kolovoza 1923. i duhovno uvodio u redovnički život usađujući im čvrste temelje odlučnosti i redovničke vjernosti. Iz pismenih izvješća koje je magistar Bajić slao provincijalu u Split može se zaključiti da je bio zadovoljan njihovim vladanjem i usvajanjem redovničkog života i njegovih sadržaja. Zato je mogao s radošću obavijestiti provincijala da su svi novaci te godine „dosta dobra ponašanja; svi pokazuju volju za redovnički stalež i počeli su hvatati smisla i početnog razumijevanja za duhovni život i redovničko savršenstvo.“[5] Novicijat je u njima tako stvorio čvrste temelje na kojima će usmjeravati smisao za duhovni napredak i razvoj kreposti. Nastavak filozofskog i teološkog studija otvarao im je širinu duha da se u potpunosti izgrade u intelektualne i duhovne osobe koje će znati voditi sebe i povjereno stado kao pravi pastiri.

Njihov zajednički život nastavio se kasnije kroz studij filozofije u Zaostrogu te studij teologije u Makarskoj. Sva su trojica studirali teologiju zajedno u Makarskoj na Franjevačkoj bogosloviji na koju su se upisali akad. godine 1926./27. a završili 1929./30. Kroz vrijeme teološkog studija sva su se trojica isticala marljivošću i skladnim vladanjem. Takav način odnosa prema studiju odavao je njihovu savjesnost i odgovornost, što su cijenili njihovi odgojitelji i profesori, a poticajno su djelovali na njihove kolege. Među njima se u učenju ipak najviše isticao fra Milan Lapić. Njega će kasnije starješinstvo Provincije poslati na studij klasičnih jezika grčkoga i latinskog. Vrijedni profesori otvarali su im filozofske i teološke vidike i tako ih spremali za životnu zadaću koja ih je čekala. Profesori su im na Franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj bili: dr. fra Bože Vuco za dogmatiku i pjevanje, dr. fra Roko Rogošić za povijest Crkve, patrologiju, pastoralnu teologiju i katehetiku, dr. fra Jure Božitković za sve vidove Svetoga pisma, dr. fra Karlo Balić za moralnu teologiju. Naši su studenti imali sreću da je upravo tijekom njihova studija u Makarsku došao dr. Balić koji je već tu pokazao svu svoju znanstvenu i organizacijsku sposobnost koja će ga kasnije proslaviti u cijelome svijetu. Sluga Božji o. fra Ante Antić ne samo što ih je duhovno vodio kao magistar i duhovnik nego im je i predavao liturgiku i ascetiku.

Poslije uspješno završenog studija teologije istoga je dana, 21. srpnja 1929., u Makarskoj svu trojicu zaredio za svećenike dr. Kvirin Klement Bonefačić, splitsko-makarski biskup. U prigodi njihova ređenja i ređenja njihovih kolega, a bilo ih je ukupno 10, Glasnik Gospa Sinjska, glasnik Marijine slave, ovako je izrazio svoju čestitku: „Mladim apostolima želi naš glasnik dug i blagoslovljen rad u vinogradu Gospodnjem!“[6]

 

Fra Milanova i fra Stankova mučenička smrt

O. fra Stanko i o. fra Milan zajednički su pošli u smrt i mučenički ubijeni 24. rujna 1943., u mjestu Rupni Dol, općina Ravno u Hercegovini, a o. fra Petar Paviša ih je slijedio tri mjeseca kasnije 28. prosinca 1943. na otoku Hvaru, na mjesnom groblju grada Hvara. Sva trojica su pali od partizanske nemilosrdne ruke. Na temelju nekog saslušanja bez dokazane krivnje partizani su donijeli najtežu osudu – smrt strijeljanjem. Njihova nevina krv natopila je suhu i žednu hrvatsku grudu.

Za mnoga stradanja naših fratara nije uvijek bilo moguće dobiti prave informacije, ali za smrt naše braće o. fra Stanka Bradarića i o. fra Milana Lapića imamo podatke iz prve ruke. Njihovo stradanje najvjernije je opisao vlč. don Josip Zovko, župnik u Klepcima u Čapljini, koji je svoj izvještaj poslao na Župski ured u Metkoviću nekoliko dana iza njihove strašne tragedije. Pismo donosimo u Prilogu I.

Vlč. don Josip Zovko opisao je zbivanja oko smrti o. Bradarića i o. Lapića prema kazivanju vlč. don Đure Maslaća, župnika iz Ravnoga, koji se kod njega sklonio u župu Klepci kod Čapljine neposredno poslije njihove žalosne pogibije. Kad se on sam pribrao od strašnoga šoka i povratio u svoju župu, i on je osobno napisao svoj Izvještaj i poslao ga na Župni ured u Metkoviću kako su strijeljana naša dvojica braće. Jedno i drugo pismo slaže se u bitnome. Pismo je u Metkoviću prepisao o. Petar Paviša i prijepis poslao Provincijalatu u Split a original je trebao ponijeti sa sobom na polasku brodom za Bašku Vodu te dostaviti Provincijalu u Split. Nažalost, na putu je stradao i fra Petar i pismo, ali je srećom prijepis sačuvan u provincijalnom arhivu u Splitu. Donosimo ga u Prilogu II.

Uza svu žalost i tugu nad tragičnom smrću dvojice naše braće naša je zajednica znala gdje je i kako završio fra Stankov i fra Milanov zemaljski život, i to iz svjedočanstva prisutnog svjedoka, župnika iz Ravnoga don Đure Maslaća, koji je udomio našu braću u župnom stanu. Znao se i njihov grob, ali se njihove kosti u to ratno vrijeme nisu mogle, a kasnije, kad su komunisti došli na vlast, nisu smjele prenijeti. Iako je vrijeme prolazilo i nizale se godine, njihova mučenička smrt ipak nikad nije blijedjela niti je bila zaboravljena. Neprekidno se gajila nada da će doći dani slobode kad će se kosti naših mučenika prenijeti i dostojanstveno sahraniti u franjevačku grobnicu i time im se odati dužna počast. To se ostvarilo po dolasku demokratskih promjena. Tada se odmah počelo misliti na taj pothvat, ali je prije trebalo spremiti sve potrebne radnje da se to ostvari i da se njihovi zemni ostaci ekshumiraju i dostojanstveno sahrane.

 

Prijenos posmrtnih ostataka

O našim ubijenim fratrima i za vrijeme komunizma uvijek se govorilo, ali tiho. Na godišnjicu njihove pogibije molilo se za ispokoj njihove duše. Zajednica je uvijek bila duhovno povezana s njima, ali nije mogla niti smjela tada poduzimati korake njihove ekshumacije. Njihove grobove pohađala su braća anonimno. Najintenzivnije veze sa župnicima u mjestu njihove pogibije održavao je o. fra Vjeko Vrčić. On je s vremena na vrijeme i u bojazni od komunista odlazio na njihove mučeničke grobove, dogovarao susret sa župnicima iz Ravnoga i raspitivao se za svaki detalj oko njihova smaknuća. Kad je došao zgodan čas, poslije demokratskih promjena, on je upozorio provincijala o. fra Pavla Žmiru da ne treba više oklijevati te da treba naše pokojnike prenijeti i dostojno sahraniti u fratarsku grobnicu u Sinju. Provincijal je spremno prihvatio njegove sugestije. Odmah je delegirao o. fra Vinka Prlića, gvardijana, dekana i župnika u Imotskome, da organizira i izvede taj humani i bratski čin.[7] O. Prlić je 10. listopada 1993., pribavivši sve potrebne dozvole i u pratnji mjerodavnih osoba, pothvat dostojanstveno i uspješno izvršio. Mons. Ratko Perić, biskup mostarski, rado se odazvao da prisustvuje tom činu te je slavio sv. misu za pokojnike u župnoj crkvi u Trebimlji. Potom se povorka uputila prema Sinju gdje su vjernici sa svećenicima dočekali posmrtne ostatke pokojnika. U crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske misnom je slavlju predsjedao i prigodnu propovijed održao provincijal o. Pavao Žmire uz suslavljenje 35 svećenika i dvojice đakona.[8] 

Spomen-obilježje u Rupnom Dolu

Mnogi su u zajednici smatrali da nije dovoljno da su se ekshumirali posmrtni ostatci naših mučenika nego su predlagali da se na mjestu njihove pogibije podigne i dostojanstveno spomeničko znakovlje. Pothvat oko podizanja tog spomen-znaka opet je poduzeo o. Vinko Prlić u dogovoru s provincijalom o. fra Željkom Tolićem koji je s mjesnim župnikom vlč. don Perom Pavlovićem i načelnikom općine Ravno gospodinom Andrijom Šimunovićem dogovorio da spomenik bude podignut točno na mjestu njihove strašne osude. Grube radove izveo je poduzetnik Ivica Vukić iz Ravna, a izradu spomenika Ivan Todorić iz Zmijavaca. Otkrivanje spomenika bilo je 7. listopada 2007. nakon čega je slijedila sv. misa koju je predvodio provincijal o. Željko Tolić. O toj komemoraciji i podizanju spomenika možemo čitati izvješće u Vjesniku Provincije u br.4/2007.[9] gdje je lijepo opisana kronologija pripreme i otkrivanja spomenika.

Podizanjem spomenika našoj strijeljanoj braći označeno je mjesto i način njihova stradanja kao i drugih njihovih zajedničkih stradalnika. Spomenik je otkrio o. Željko Tolić, a natpis na njemu glasi:

 

Svećenici Gospodnji, slavite Gospodina!

(Bogoslužje)

Ovdje u Rupnom Dolu 24. rujna 1943. god. partizani-komunisti ubili su

franjevce Provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu

Fra Stanka Bradarića u 38. god.

Fra Milana Lapića u 37. god.

Njihove su kosti prenesene u Sinj, 10. listopada 1993.god.

S njima su ubijeni i domaći rodoljubi:

Miho Miško Burić u 30. god.

Mato Kukrika u 43. god.

Nikola Kukrika u 37.god.

Martin Prkačin u 40. god.

„Pođite sada, al' pođite šutke!

Znajte, da oni i za vas su pali...“

(Fran Mažuranić, ml.)

Hrvatskim mučenicima postavili spomen ploču

franjevci provincije Presvetog Otkupitelja, Split,

A.D. 2007.[10] 

Može li se propust popraviti?

Dok su zemni ostatci naše ubijene braće u Rupnom Dolu preneseni i dostojanstveno sahranjeni u zajedničkoj fratarskoj grobnici u Sinju, stvar je, nažalost, potpuno drukčija s o. fra Petrom Pavišom. O njemu je, istina, više puta pisao i isticao njegove svećeničke odlike o. fra Karlo Jurišić, umirovljeni profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i nekoć njegov nasljednik na župskoj službi u Baškoj Vodi, ali fra Petru nije nigdje podignut spomen-znak njegova stradanja.

Ovim sam crticama pokušao spojiti ovu trojicu naših fratara mučenika. Uza sve to ipak moramo pojedinačno vidjeti i sagledati svakoga od njih te naglasiti ono najvažnije iz njihova pojedinačnoga života. Poći ćemo abecednim redom, a to je ujedno i redoslijed kojim su strijeljani.

 

 

O. FRA STANKO BRADARIĆ

Podrijetlo i školovanje

Prvi je abecednim redom među našim mučenicima o. fra Stanko (Stipan) Bradarić koji je rođen u Hrvacima 15. lipnja 1905. godine. Otac mu je bio Ivan, a majka Pavica rođ. Stipanović, koja je Ivanu bila druga žena nakon smrti prve, Pavice rođ. Pletikosić. Ivan je s drugom ženom, majkom našega fra Stanka, imao sedmero djece.[1] Pučku je školu završio u rodnom mjestu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju. Godinu novicijata proveo je na Visovcu pod vodstvom o. fra Leonarda Bajića od 1923. do 1924. godine Obred njegova redovničkog oblačenja obavio je visovački gvardijan o. fra Vjeko (Luiđi) Jurenović 30. kolovoza 1923. godine. Tom je prigodom Stipan uzeo novo, redovničko ime fra Stanko i to će ga ime označavati u njegovu kasnijem životu. Njegove jednostavne zavjete primio je magister novaka o. Leonard Bajić 31. kolovoza 1924. godine.[2]

Studij filozofije pohađao je u Zaostrogu zajedno s još osmoricom kolega.[3] Teologiju je studirao u Makarskoj. Svečane je zavjete položio 1. rujna 1927. u Makarskoj u ruke gvardijana o. Ante Cikojevića kojega je delegirao provincijal o. Petar Grabić. Red podđakonata primio je u konkatredali sv. Marka u Makarskoj 28. srpnja 1928., a dan kasnije red đakonata u istoj crkvi. Za svećenika ga je zaredio 21. srpnja 1929. godine u crkvi sv. Marka u Makarskoj dr. Kvirin Klement Bonefačić, biskup splitsko-makarske biskupije. Mladu je misu slavio u Hrvacima 4. kolovoza 1929. godine. U prigodi mlade mise provincijal o. Petar Grabić ovako mu je čestitao: „Milost Te Božja pratila za cijelog Tvog svećeničkog života.“[4].

Službe u redovničkoj zajednici

Čim je fra Stanko završio teološki studij, uprava Provincije postavila ga je na određene dužnosti. Godinu dana (1930.) obavlja službu kapelana u Vrlici, a potom dolazi u Sinj gdje jednako tako vrši službu župnog kapelana od 1. siječnja 1930. do godine 1935. Te godine dolazi u Podbablje kao župnik gdje ostaje do 1941. godine.

Njegov je rad u župi Podbablje bio veoma cijenjen i zapažen jer se posebno posvetio odgoju mladih u religioznome i narodnom duhu. Navlastito je nastojao mlade očuvati od liberalnoga i komunističkog utjecaja koji se agresivno nametao javnosti. Zato se ne treba čuditi da su ga svestrano cijenili kako vjernici tako i njegovi redovnički poglavari i sam splitsko-makarski biskup dr. Bonefačić. Na drugoj strani stekao je određen broj protivnika. Iz tih napetih odnosa, a i prevelika rada, želio ga je osloboditi biskup Bonefačić pa je pisao provincijalu: „U Podbablju je župski vikar mladi fra Stanko Bradarić, sposoban i revan, ali već osjeća početak teže bolesti u probavnim organima, pa bi u onoj rastrkanoj župi s tri škole mogao da prije vremena nastrada. Bolje bi bilo, dok je moguće spasiti ga.“[5] 

Poslije Podbablja uprava mu Provincije povjerava župu Prugovo koju je preuzeo početkom 1941. godine. Kako je izrazito isticao svoje hrvatske osjećaje, živo je radio da te osjećaje prenese i na svoje vjerničko stado. Radost je posebno zahvatila cijelo njegovo biće kad je uspostavljena 1941. Nezavisna Država Hrvatska. Na Veliki petak 11. travnja 1941., iako je po crkvenim propisima toga dana zabranjeno zvonjenje crkvenih zvona, on je naredio da zvona svečano zazvone u čast tako velikog događaja što hrvatski narod poslije tolikih borba i godina dobiva svoju nezavisnu državu.

Radeći savjesno i predano utjecao je na povjereno stado kako na duhovnom polju tako i na nacionalnom. Radi toga su ga zamrzili partizanski komunisti, ali ne samo njega nego i druge svećenike-župnike naše kršne Zagore. Partizanima su svi svećenici bili narodni neprijatelji. Oni su ih izrijekom prozivali kao narodne neprijatelje, ali su im time priznavali svećenički rad i utjecaj. „Najaktivniji među svećenicima bili su: pop Marijan Gudelj u Muću Donjem, fratar Vlade Pavlov u Ogorju, fratar Stanko Bradarić u Prugovu, fratar Ante Romac u Brštanovu, Jozo Carev u Neoriću i pop Ivan Trstenjak u Radošiću. Ovi svećenici bili su suradnici okupatora.“[6] Znamo da su svi spomenuti franjevci-svećenici završila nasilnom smrću od partizanske ruke: fratar Vlade Pavlov ubijen je u Žegaru, fratar Stanko Bradarić ubijen je u Rupnom Dolu (Hercegovina), fratar Ante Romac župnik u Brštanovu ubijen je u okolici Sinja, dok su tri svjetovna svećenika, Marijan Gudelj, Jozo Carev i Ivan Trstenjak, bili pod stalnom partizanskom prismotrom.

Zbog prijetnja od partizana i nesigurnog života u Prugovu fra Stanko je tražio od uprave Provincije premještaj. Početkom 1942. dolazi za župnika u župu sv. Nikole u Bajagiću. Nesigurnost ga i tu prati, jer partizani uznemiruju i pljačkaju po župi te prijete i samom župniku. Sigurnije sklonište nalazi u samostanu u Sinju, a na župu u Bajagić odlazi po potrebi povremeno.

Odlazak u smrt

Na koncu školske godine 1943. profesori Franjevačke gimnazije u Sinju razišli su se po raznim mjestima. Fra Stanko i fra Milan Lapić, profesor i njegov prijatelj, došli su u Imotski. Tu ih je zatekla kapitulacija Italije. Fra Stanko je odlučio poći u Dubrovnik svojoj rođakinji, a na put je pozvao i fra Milana koji je tih dana boravio u Prološcu. Prije polaska na put njih su dvojica, u pratnji gvardijana o. fra Ćirila Ujevića i o. fra Vjeke Vrčića, pošli u crkvu da se pomole i ohrabre za putovanje.

Fra Stanko Bradarić i fra Milan Lapić doputovali su 23. rujna 1943. autobusom do Čapljine. Dalje su proslijedili vlakom koji je dolazio iz Sarajeva za Dubrovnik. U to vrijeme putovanja su bila nesigurna. Ta je nesigurnost, nažalost, i njih zadesila. Pruga nedaleko od Ravnog u Popovu polju (istočna Hercegovina) bila je minirana i onesposobljena za daljnju vožnju. Vlak je tako bio prisilno zaustavljen. Trebalo je čekati dok se pruga popravi. Tu su na željezničkoj stanici sreli don Đuru Maslaća, župnika u Ravnome, i zamolili ga za konak. Taj dobri svećenik rado ih je primio i ugostio u svojoj župnoj kući. Dok su oni ostali u župnoj kući, drugi su putnici proslijedili vlakom prema Dubrovniku jer je pruga u međuvremenu bila popravljena. Te kobne noći Ravno su opkolili partizani. Nastala je neravnopravna borba između čuvara sela, pripadnika seoske milicije, i partizana. Partizana je, prema pričanju, bilo 3000, a seoskih branitelja 50. Jasno, partizani su bili jači i zauzeli su selo. Pretraživali su sve kuće. U župnom stanu našli su župnika don Đuru i dvojicu fratara. U selu su još pronašli tri oružnika, tri financa, jednog željezničara i desetak seljaka. Partizani su sa sobom poveli u Rupni Dol naše fratre i još nekoliko istaknutih ljudi iz sela. Poveli su ih nekoliko koraka izvan puta, svukli ih do gola i strijeljali.[7] Bijaše to kobnog dana 24. rujna 1943. godine.

Strašne i tragične vijesti o našim fratrima fra Stanku i fra Milanu brzo su se proširile u javnosti te su pogodile njihovu rodbinu i braću u Provinciji. Htjelo se doznati kako su stradali. Njihova stradanja najvjernije su oslikali vlč. Đuro Maslać i vlč. Josip Maslać čije opise imamo u Prilozima.

Iza Drugog svjetskog rata na osvjetljavanju njihove tragedije i podržavanja njihove uspomene najviše je radio o. fra Vjeko Vrčić dok je bio župnik župe Sv. Ilije u Metkoviću. Želio je upoznati sve detalje i okolnosti koje su dovele do uhićenja i stradanja naših mučenika. Odlazio je na mjesto njihove pogibije najviše u pratnji o. fra Marija Stipića. Don Aleksandar Boras koji je bio župnik u istočnoj Hercegovini često je obilazio grobove naših mučenika i na njih odvodio dvojicu naših fratara. Don Đuro Maslać, kao svjedok tih tužnih događaja i sam uhićenik, živo im je iznosio tragične časove tih događaja i dovodio ih do mjesta suđenja pobijenih, u dolcu ispod seoskog puta. Pripovijedao je ovako: „Zarobljenici su sjedili ovdje na istom mjestu. Tu ispod nas, u tom dolčiću, nalazili su se partizanski oficiri koji su nam imali suditi. Nije nas bilo mnogo: dva financa, lugar i još jedan čovjek i nas trojica svećenika. Ispitivali su, pa dođe red i na njih dvojicu. Legitimacije su izdane u Sinju

Pitaju ih da li poznaju Peku Bogdana,[8] rođenog Sinjanina. Odgovorili su da im je to prijatelj. Poslali su po nj. Došao je. Kad ih ugleda, započe:’E, Bradariću, čekali smo te više puta na cesti kod Dicma. Promakao si svaki put. Ovaj nećeš!‘ Osudiše ih na smrt. Sjedio sam u strahu uz stražara, dok se čekalo Sinjanina… Osuđenike odvedoše nama iza leđa, odmah preko puta. Dok sam dalje u smrtnom strahu sjedio, ne imajući snage okrenuti se nazad, njih su do gola svukli, jer im je roba trebala. Čuo sam smrtonosni plotun. Slijedio je razlaz. Mrtvaci su ležali na zemlji. Sutradan su došli domaći seljaci i pokopali ih u zemlju. Svećenike su zakopali posebno, jednog do drugog.“[9] Sudbonosni je čas bio susret naših fratara s Pekom Bogdanom koji ih je prepoznao. U tim teškim i neizvjesnim časovima don Đuro je bio oslobođen, a dvojica fratara strijeljani na prečac. „Nije bilo nikakvog naknadnog suđenja, nego su fratre jednostavno izdvojili i strijeljali čim su ih prepoznali“, posvjedočio je don Đuro Maslać.

U prigodi jednog pohoda njihovim grobovima fra Vjeko je ovako opisao njihovo zemaljsko počivalište: „Odmah do seoskog puta, sa sjeverne strane, na ledinici ispremješanoj kamenjem, grobovi su naših pokojnika. Nema nikakva znaka. Na uzglavlju su dva kamena. Jedina oznaka da tu počivaju fra Stanko i fra Milan. Pomolili smo se. Iz desnog groba niklo stabalce kljena. Ubrah listić, stavih ga u novčanik s namjerom da ga pošaljem provincijalu fra Jerki Lovriću.“[10] 

Mučenici prisutni u zajednici

Koliko god je bilo poznato gdje se nalaze grobovi naših mučenika, ta se mjesta nisu smjela javno posjećivati ni obilježavati. Zato za vrijeme komunističke vlasti uprava Provincije nije mogla poduzimati nikakvih pothvata da se njihove kosti prenesu i časno sahrane u neku fratarsku grobnicu. Ni strah od režima, ni tolike godine nisu potisnule u zaborav uspomenu na našu braću. Ona je uvijek tiho tinjala u zajednici, među njihovom rodbinom i prijateljima, kao i nada da će doći čas kad će istina doći na vidjelo, da će se njihove kosti dostojanstveno prenijeti u fratarsku grobnicu. Istina je da se o njima od straha u javnosti šutjelo, ali oni nisu zaboravljeni. Bili su duboko usađeni u srca fratara. Napokon, kad je došao čas demokratskih promjena i stvoreni uvjeti da se pokaže pijetet prema žrtvama totalitarnog komunizma, u jeku Domovinskog rata, moglo se slobodno govoriti o žrtvama komunističkog režima i o prijenosu posmrtnih ostataka naših mučenika. Provincijal o. fra Pavao Žmire ovlastio je gvardijana i župnika u Imotskom o. fra Vinka Prlića da to izvrši. Svakako poticaji su za to dolazili od o. fra Vjeke Vrčića, koji je boravio u imotskome samostanu provodeći svoje staračke dane. Pripreme oko toga organizirao je o. fra Vinko Prlić te savjesno i dostojanstveno ispunio ekshumaciju fra Stankovih i fra Milanovih posmrtnih ostataka 10. listopada 1993. godine.

Kopanje groba izvela je satnija HVO-a Ravno. Bili su prisutni o. fra Vinko Prlić, župnik Ravnog don Pero Pavlinović i drugi. Poslije ekshumacije izmoljene su predviđene molitve za mrtve. Posmrtni ostatci naših mučenika stavljeni su u sanduk te se potom povorka uputila u župnu crkvu u Trebimlji, koja je bila puna svijeta. Misu s prisutnim svećenicima slavio je dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanjski s prisutnim svećenicima. Biskup je nazočnima uputio sadržajne riječi o svećenicima-mučenicima, naglasio je kako je iz njegove biskupije u to vrijeme ubijeno 13 biskupijskih svećenika i 67 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije. Fra Vinko je zahvalio biskupu, svim prisutnima i posebno župnicima Ravna i Trebimlje koji su čuvali uspomenu na ubijene fratre te kao znak zahvalnosti obilato obdario župnu crkvu u Ravnom crkvenim posuđem i crkvenim ruhom.[11] 

Poslije sv. mise povorka s posmrtnim ostatcima uputila se u njihov zavičajni samostan Sinj. Provincijal o. fra Pavao Žmire s okupljenim svećenicima, njih 35, dočekao je posmrtne ostatke naše braće i za njih slavio sv. misu u crkvi Gospe Sinjske u Sinju. Molitve za mrtve iza mise u crkvi kao i sprovodne obrede na groblju sv. Frane predvodio je o. fra Milan Lapić, sinovac pogubljenog fra Milana.[12] 

Fra Stanko u očima drugih

Pokušali smo pronaći neka svjedočanstva o fra Stankovu životu i radu. Fra Vjeko Vrčić ovako ocrtava lik pokojnog fra Stanka: „Fra Stanko je bio srednjeg stasa, bio je čovjek srdačnog i otvorenoga srca, volio je svakoga i svatko njega. Rado je primao fratre i ostale prijatelje nastojeći ih počastiti što je mogao bolje. Fra Stanko je bio izraziti domoljub. Bio je pravi redovnik - pravi fratar!“[13]

Katolički tjednik je zapisao među ostalim za o. Bradarića: „Fra Stanko je strieljan kao ustaša, iako je u bezbroj prigoda svojim svećeničkim nastupom spasio mnoge, a svakomu preporučivao dobro, jer je bio Kristov svećenik, koji ne zna za mržnju i osvetu.“[14]

List biskupije splitsko-makarske o njemu je pisao: „Uviek revan, uzoran radnik u poslu Gospodnjemu, ostavlja liepu uspomenu kod svoga stada svugdje, osobito u Bajagiću, gdje je dugo vremena, uz pogibelj vlastitoga života, uviek uz svoje stado.“[15]

O. fra Stanko Bradarić ponos je svoje rodne župe Hrvace, svoje rodbine a posebno svoje redovničke zajednice Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, jer je svojom mučeničkom smrću posvjedočio svoju vjeru i ljubav prema Domovini!


1 To su: O. Karlo Ćulum, o. Božidar Šimić, o. Stanko Bradarić, o. Milan Lapić, o. Rafo Kalinić i o. Petar Paviša.
[2]  P. GRABIĆ, Predsjedništvu biskupskih konferencija Zagreb, Nadbiskupski dvor, Zagreb, Vrbanićeva 35, Zagreb, 18. X. 1945., br. 298/45., u Spisi prov. Grabića, V. u Umoreni svećenici Provincije Presv. Otkupitelja 1942.-1945., u APS.
[3]  O. Pavao Silov (*Rupe, 23. XII. 1885.-†Promina, 29. VI. 1942.), svećenik, kapelan i župnik na više župa: Hrvace (1917.-1919.), te na koncu župnik u Promini gdje ga ubijaju partizani u župnoj kući. Usp. P. BEZINA, Fra Pavao Silov, župnik u Promini, u Franjevci provincije Presvetoga Otkupitelja žrtve rata 1942.- 1948., Split, 1995, 29-35; usp. S. ČOVO, Fra Pavao Silov, u Hrvace. Župa Svih Svetih, Split-Hrvace, 2004., 196.
[4]  O. fra Leonard Bajić (*Vojnić/Sinj, 27. IX. 1889 .- †Stara Gradiška, 17. II. 1948.), franjevac, svećenik, odgojitelj i profesor, na montiranome komunističkom procesu u Zagrebu 1947. osuđen na 12 godina zatvora u kojem je umro; usp. S. ČOVO, Fra Leonard Bajić. Mučenik za vjeru i Domovinu, Split, 2003.
[5]  Spisi provincijala A. Cikojević 104, sv. III/1, br. 377 od 8. III. 1924. Svi novaci iz te godine postali su svećenici, a četvorica mučenici: fra Stanko Bradarić, fra Milan Lapić, fra Mladen (Petar) Paviša i fra Vjekoslav Šimić.
[6]  Gospa Sinjska VIII/1929., 9, 208.
[7]  Usp. V. VRČIĆ, Tužno sjećanje, u Vjesnik Provincije XLII/1993., 5, 189.
[8]  Usp. J. ŽUPIĆ, Naši pokojnici: Fra Stanko Bradarić i fra Milan Lapić, dostojno pokopani u Sinju, u Vjesnik Provincije XLII/1993., 5, 185-186. P. ŽMIRE, Riječ provincijala fra Pavla Žmire, u Vjesnik Provincije XLII/1993., 5, 186-187.
[9]  V. PRLIĆ, Komemoracija u Ravnu, 7. listopada 2007., u Vjesnik Provincije 56/2007., 5 i 6, 209-213.
[10]  Isto, 213.
* * * * * * * * *
[1]  Djeca Ivana Bradarića i Pavice rođ. Stipanović su: Anđa (*26. 8. 1898.-†24. 1. 1905.), Andrija (*26.-7.1899.-†21. 7. 1899.), Mate (*21. 7. 1899.-†21. 7. 1899.), Kata (*24. 9. 1900.), Jela (*27. 8. 1902.), Stipan (fra Stanko *15. 6. 1905.-†24. 9. 1943.) i Anđa (*14. 7. 1908.).
[2]  Liber IV (quartus) vestitionum i Professionum simplicium et solemnium 1901.-1930, 133-134, u ASV br. 24.
[3]  To su: fra Nikola Bilić; fra Bernardo Borić; fra Gašpar Bujas; fra Ivan Hrstić; fra Milan Lapić; fra Petar Mandac; fra Mladen Paviša i fra Vjekoslav Šimić. Divno je da su sva devetorica postali svećenici, a četvorica i mučenici, žrtve komunističkog uništenja.
[4]  Prov. ured, Akta prov. Grabića, br. 1157/29, u APS.
[5]  K. KLEMENT BONEFAČIĆ, biskup, Mnogo Poštovanom Provincijalu, Split, 16. jula 1936., br. 1982/36, u Akta prov. Petrova br. IV, u APS.
[6]  J. DELIĆ-M.GILIĆ-N. GRUBIŠIĆ, Mućka republika, Split 1983., 22.
[7]  Usp. V. VRČIĆ, Tužno sjećanje, u Vjesnik Provincije XLII/1993., 5, 189-190.
[8]  BOGDAN Peko (Petar), (*Sinj, 30. II. 1915.- ) partizanski prvoborac, komandant bataljuna, zamjenik komandanta Prve dalmatinske brigade i komandant pozadine Četvrte armije. Zaposlen u raznim štabnim dužnostima, usp. Bogdan Peko, u Ko je ko u Jugoslaviji, Hronometar, Beograd, 1970., 93.
[9]  V. VRČIĆ, Tužno sjećanje, u Vjesnik Provincije XLII/1993., 5, 189-190.
[10]  V. VRČIĆ, Tužno sjećanje, u Vjesnik Provincije XLII/1993., 5, 189-190.
[11]  VIP (=VINKO PRLIĆ), Ekshumacija ubijenih svećenika, u Grad na gori XV/1993, 2, 13-16.
[12]  Usp. J. ŽUPIĆ, Naši pokojnici: Fra Stanko Bradarić i fra Milan Lapić, dostojno pokopani u Sinju, u Vjesnik Provincije XLII/1993, 5, 185-186.
[13]  Fra Vjekino pismo fra Mirku Buljcu od, u Osobni arhiv fra Mirka Buljca - Split.
[14]  HDU, Smrt trojice revnih dalmatinskih franjevaca. Poginuli su od partizanske ruke, u Katolički tjednik XIX/1943., Sarajevo, 31. listopada 1943., 6.
[15]  List biskupije splitsko-makarske LXVI/1944., 1-5, 15-16.
 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1353
Ovaj mjesecOvaj mjesec46664
UkupnoUkupno6961998

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 50 

Administrator

franodoljanin@gmail.com