Fra Milan Lapić

Fra Stjepan Čovo

 

TROLIST MUČENIKA

FRANJEVAČKE PROVINCIJE PRESVETOG OTKUPITELJA 

 

U prigodi 65. godišnjice mučeništva

O. STANKA BRADARIĆA,

O. MILANA LAPIĆA i

O. PETRA PAVIŠE   

 

 

 

 

PREDGOVOR

Pojedine godišnjice bude u nama posebne osjećaje i uspomene. Radosne životne trenutke i velika slavlja rado spominjemo i želimo ih obnoviti u svojem sjećanju. Žalost ili zlo, naprotiv, koliko je u našoj moći, želimo zaboraviti i učiniti da nam se više nikad ne ponove. Ali ne možemo ih se odreći jer su oni dio naše kako osobne tako i zajedničke prošlosti. Ipak ćemo sve učinit da nas oni ne obeshrabre i ponovo ne uvuku u životno beznađe.

Pred nama su tragični događaji iz ratne 1943. godine. Te su godine ubijena šestorica franjevaca Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu.[1] Prošle godine, 7. listopada 2007., podignuta je spomen-ploča dvojici naših mučenika u Rupnom Dolu u Hercegovini: o. Stanku Bradariću i o. Milanu Lapiću. O. Lapiću podignuta je 22. lipnja 2008. i spomen-ploča na crkvi sv. Franje u Čitluku-Jasenskom. To se ipak činilo nedovoljnim pa se, evo, pojavljuje ova knjižica koja spomenutoj dvojici dodaje i trećeg mučenika - o. Petra Pavišu. On je njihov školski kolega pa zajednički sačinjavaju franjevački mučenički trolist. Cilj je ove knjižice da naša javnost bolje upozna naše mučenike i režim koji ih je likvidirao. Pisac ih predstavlja kao svijetle likove koji su tragično završili svoj zemaljski život. Provincijal o. P. Grabić ovako je zapisao zašto su ubijani fratri: „Naša je odgovornost bila u tome što smo Hrvati, katolici, svećenici i franjevci i od te odgovornosti ne bježimo nego se s njom ponosimo pred Bogom i pred svakim poštenim čovjekom.“[2] Svu spomenutu trojicu ubili su partizani strijeljanjem.

U veliku zlu Drugoga svjetskog rata tri sjajne osobe, tri hrabra svećenika, puna duhovnog bogatstva, umanjivala su nametnuto zlo, jer nisu pokleknuli pred svojim ubojicama i jer su ostali vjerni Bogu, vjeri i hrvatskom narodu.

Zahvalni smo o. fra Stjepanu Čovu što nam je omogućio da bolje upoznamo naše mučenike. Ovaj rad preporučujemo svim stanovnicima Cetinske krajine, ali na poseban način rodbini, prijateljima naše poginule braće i stanovnicima njihovih rodnih mjesta Čitluka i Hrvaca.

Fra Eugen Poljak, ž. vikar Župe Č. Gospe Sinjske za Čitluk-Jasensko

Fra Frano Bilokapić, župnih Župe Svih svetih Hrvace

 

Sinj, 15. rujna 2008.

 

 

 

UVOD

 

"Blago progonjenima zbog pravednosti

jer je njihovo kraljevstvo nebesko!"

(Mt 5,10)

 

Trojicu franjevaca - o. fra Stanka Bradarića, o. fra Milana Lapića i o. fra Petra Pavišu - nazvali smo mučeničkim trolistom Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu zato što su mučeništvom položili svoj život ostavši vjerni Bogu i svojem svećeničkom pozivu. Ove se godine navršava 65 godina od završetka njihova zemaljskog života koji je okončan strijeljanjem. Dvojica od njih (o. fra Stanko Bradarić i o. fra Milan Lapić) zajedno su pošli u mučeničku smrt:, dok je treći (o. fra Petar Paviša) tri mjeseca nakon njih pao od iste partizansko-komunističke ruke jednakim tragičnim načinom. Prva dvojica padoše 24. rujna 1943. u Rupnom Dolu u istočnoj Hercegovini, a treći 28. prosinca iste godine na mjesnom groblju grada Hvara. Sva su trojica bili i kolege pa su odrastali rame uz rame kako u sjemeništu tako i u novicijatu te kasnije kroz studij filozofije i teologije. Geografskim podrijetlom poniknuli su blizu jedan drugome. O Bradarić i o. Paviša su iz Hrvaca, Župa svih Svetih. O. Lapić je iz Čitluka, Župa Čudotvorne Gospe Sinjske. Taj geografski bliski prostor ima mnoge zajedničke oznake preko rijeke Cetine, zajedničkog polja i rječica koje teku kroza nj. Još više to je kraj vrijednih ljudi odanih Bogu i svome hrvatskom narodu. Mnogi mrtvi jednoga i drugoga mjesta počivaju na zajedničkom groblju u Hrvacima, jer se dio Čitlučana prije tamo pokopavao.

U ovom ćemo se radu upoznati sa zajedničkim životom i povezanošću naših mučenika. Potom ćemo se osvrnuti na svakoga od njih i donijeti pojedinosti iz njihova života. Nećemo zaboraviti opisati tragičan način kojim su prerano završili svoje zemaljsko putovanje. Dva priloga posvjedočit će nam način stradanja o. Bradarića i o. Lapića.

Iskreno zahvaljujem svima koji su me poticali na pisanje ovoga rada da se uspomena na naše mučenike ne zaboravi. Posebnu zahvalnost dugujem o. fra Eugenu Poljaku, župnom vikaru u Sinju s posebnom brigom za Čitluk-Jasensko, i o. fra Frani Bilokapiću, župniku u Župi svih Svetih u Hrvacima, koji su prihvatili tiskanje ove knjižice.

 

Fra Stjepan Čovo

Split, 1. rujna 2008.

 

 

 

ZAJEDNIČKO ŽIVOTNO USMJERENJE

 

Naši mučenici imali su mnogo zajedničkoga. Godinama rođenja bili su blizu. Iste su godine ušli u Franjevačko sjemenište u Sinju vođeni istim idealima da postanu svećenici franjevci. Sjemenište im je stavilo čvrste temelje kulturnoga i duhovnog sadržaja te bliskosti i iskrene povezanosti. Postali su sudrugovi u nastojanju da sve upornijim zalaganjem ostvare svoju unutarnju želju za redovništvom i svećeništvom. Kako su o. Bradarić i o. Paviša bili iz iste župe Hrvaca, imali su u svome župniku o. fra Pavlu Silovu u godinama svoga odrastanja najveći poticaj za odlazak u sjemenište. On je kasnije bio prvi mučenik među franjevcima svoje provincije u Drugome svjetskom ratu, u događajima u kojima su stradali i naši mučenici.[3] Njegove vrijedne i evanđeoske propovijedi duhovno su hranile vjerničko stado, a na mlade poticajno djelovale da se opredijele prema istinskim vrednotama ljudskoga i kršćanskog života. Ipak najveći i najvažniji poticaj za takvo opredjeljenje našim je mučenicima bio njihov obiteljski odgoj i usmjerenje kojim su pošli u život. Tako su se ta dva mlada Hrvačana, vođeni primjerom svoga župnika, našli u Franjevačkom sjemeništu i Franjevačkoj gimnaziji u nedalekom Sinju. Vodila ih je ista želja za naukom i ozbiljnom duhovnom formacijom. Na tom su se polju svestrano zalagali. Ako je jedan više uspijevao, drugi se tomu radovao, jer je svaki od njih uspjeh drugoga smatrao vlastitim uspjehom. K dvojici Hrvačana pridružio se, zanesen istim idealima, i mladić Mate Lapić, kasniji fra Milan, koji potječe iz sela Čitluka, perifernog dijela Župe Čudotvorne Gospe Sinjske.

 

Školski i redovnički odgoj

Franjevačko sjemenište u Sinju primilo je, uz ostale sjemeništarce, i ovu trojicu kandidata. Kako ih odlazak u sjemenište nije udaljio od njihova rodnog mjesta, ulazak u sjemenište nije im kao djeci predstavljao veliku poteškoću, kao što je to katkad bivalo s pojedinim sjemeništarcima u njihovo vrijeme kojima je Sinj za ono doba bio vrlo daleko od rodnoga kraja. Zajedničkim usmjerenjem stvorili su blisko prijateljstvo i usmjerili se putem postavljenih ideala: redovničkog i svećeničkog poziva. Sjemenišni odgoj i izbor redovničkog poziva svu je trojicu još više povezao jer su ih vodili isti ideali. Novicijat na otočiću Visovcu u njima je donio najveće promjene i učvrstio njihove namjere, kada su pod vodstvom o. fra Leonarda Bajića, magistra novaka i kasnije mučenika,[4] krenuli redovničkim stazama prema ostvarenju svoga životnog poslanja. Fra Leonard ih je primio u novicijat 30. kolovoza 1923. i duhovno uvodio u redovnički život usađujući im čvrste temelje odlučnosti i redovničke vjernosti. Iz pismenih izvješća koje je magistar Bajić slao provincijalu u Split može se zaključiti da je bio zadovoljan njihovim vladanjem i usvajanjem redovničkog života i njegovih sadržaja. Zato je mogao s radošću obavijestiti provincijala da su svi novaci te godine „dosta dobra ponašanja; svi pokazuju volju za redovnički stalež i počeli su hvatati smisla i početnog razumijevanja za duhovni život i redovničko savršenstvo.“[5] Novicijat je u njima tako stvorio čvrste temelje na kojima će usmjeravati smisao za duhovni napredak i razvoj kreposti. Nastavak filozofskog i teološkog studija otvarao im je širinu duha da se u potpunosti izgrade u intelektualne i duhovne osobe koje će znati voditi sebe i povjereno stado kao pravi pastiri.

Njihov zajednički život nastavio se kasnije kroz studij filozofije u Zaostrogu te studij teologije u Makarskoj. Sva su trojica studirali teologiju zajedno u Makarskoj na Franjevačkoj bogosloviji na koju su se upisali akad. godine 1926./27. a završili 1929./30. Kroz vrijeme teološkog studija sva su se trojica isticala marljivošću i skladnim vladanjem. Takav način odnosa prema studiju odavao je njihovu savjesnost i odgovornost, što su cijenili njihovi odgojitelji i profesori, a poticajno su djelovali na njihove kolege. Među njima se u učenju ipak najviše isticao fra Milan Lapić. Njega će kasnije starješinstvo Provincije poslati na studij klasičnih jezika grčkoga i latinskog. Vrijedni profesori otvarali su im filozofske i teološke vidike i tako ih spremali za životnu zadaću koja ih je čekala. Profesori su im na Franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj bili: dr. fra Bože Vuco za dogmatiku i pjevanje, dr. fra Roko Rogošić za povijest Crkve, patrologiju, pastoralnu teologiju i katehetiku, dr. fra Jure Božitković za sve vidove Svetoga pisma, dr. fra Karlo Balić za moralnu teologiju. Naši su studenti imali sreću da je upravo tijekom njihova studija u Makarsku došao dr. Balić koji je već tu pokazao svu svoju znanstvenu i organizacijsku sposobnost koja će ga kasnije proslaviti u cijelome svijetu. Sluga Božji o. fra Ante Antić ne samo što ih je duhovno vodio kao magistar i duhovnik nego im je i predavao liturgiku i ascetiku.

Poslije uspješno završenog studija teologije istoga je dana, 21. srpnja 1929., u Makarskoj svu trojicu zaredio za svećenike dr. Kvirin Klement Bonefačić, splitsko-makarski biskup. U prigodi njihova ređenja i ređenja njihovih kolega, a bilo ih je ukupno 10, Glasnik Gospa Sinjska, glasnik Marijine slave, ovako je izrazio svoju čestitku: „Mladim apostolima želi naš glasnik dug i blagoslovljen rad u vinogradu Gospodnjem!“[6]

 

Fra Milanova i fra Stankova mučenička smrt

O. fra Stanko i o. fra Milan zajednički su pošli u smrt i mučenički ubijeni 24. rujna 1943., u mjestu Rupni Dol, općina Ravno u Hercegovini, a o. fra Petar Paviša ih je slijedio tri mjeseca kasnije 28. prosinca 1943. na otoku Hvaru, na mjesnom groblju grada Hvara. Sva trojica su pali od partizanske nemilosrdne ruke. Na temelju nekog saslušanja bez dokazane krivnje partizani su donijeli najtežu osudu – smrt strijeljanjem. Njihova nevina krv natopila je suhu i žednu hrvatsku grudu.

Za mnoga stradanja naših fratara nije uvijek bilo moguće dobiti prave informacije, ali za smrt naše braće o. fra Stanka Bradarića i o. fra Milana Lapića imamo podatke iz prve ruke. Njihovo stradanje najvjernije je opisao vlč. don Josip Zovko, župnik u Klepcima u Čapljini, koji je svoj izvještaj poslao na Župski ured u Metkoviću nekoliko dana iza njihove strašne tragedije. Pismo donosimo u Prilogu I.

Vlč. don Josip Zovko opisao je zbivanja oko smrti o. Bradarića i o. Lapića prema kazivanju vlč. don Đure Maslaća, župnika iz Ravnoga, koji se kod njega sklonio u župu Klepci kod Čapljine neposredno poslije njihove žalosne pogibije. Kad se on sam pribrao od strašnoga šoka i povratio u svoju župu, i on je osobno napisao svoj Izvještaj i poslao ga na Župni ured u Metkoviću kako su strijeljana naša dvojica braće. Jedno i drugo pismo slaže se u bitnome. Pismo je u Metkoviću prepisao o. Petar Paviša i prijepis poslao Provincijalatu u Split a original je trebao ponijeti sa sobom na polasku brodom za Bašku Vodu te dostaviti Provincijalu u Split. Nažalost, na putu je stradao i fra Petar i pismo, ali je srećom prijepis sačuvan u provincijalnom arhivu u Splitu. Donosimo ga u Prilogu II.

Uza svu žalost i tugu nad tragičnom smrću dvojice naše braće naša je zajednica znala gdje je i kako završio fra Stankov i fra Milanov zemaljski život, i to iz svjedočanstva prisutnog svjedoka, župnika iz Ravnoga don Đure Maslaća, koji je udomio našu braću u župnom stanu. Znao se i njihov grob, ali se njihove kosti u to ratno vrijeme nisu mogle, a kasnije, kad su komunisti došli na vlast, nisu smjele prenijeti. Iako je vrijeme prolazilo i nizale se godine, njihova mučenička smrt ipak nikad nije blijedjela niti je bila zaboravljena. Neprekidno se gajila nada da će doći dani slobode kad će se kosti naših mučenika prenijeti i dostojanstveno sahraniti u franjevačku grobnicu i time im se odati dužna počast. To se ostvarilo po dolasku demokratskih promjena. Tada se odmah počelo misliti na taj pothvat, ali je prije trebalo spremiti sve potrebne radnje da se to ostvari i da se njihovi zemni ostaci ekshumiraju i dostojanstveno sahrane.

 

Prijenos posmrtnih ostataka

O našim ubijenim fratrima i za vrijeme komunizma uvijek se govorilo, ali tiho. Na godišnjicu njihove pogibije molilo se za ispokoj njihove duše. Zajednica je uvijek bila duhovno povezana s njima, ali nije mogla niti smjela tada poduzimati korake njihove ekshumacije. Njihove grobove pohađala su braća anonimno. Najintenzivnije veze sa župnicima u mjestu njihove pogibije održavao je o. fra Vjeko Vrčić. On je s vremena na vrijeme i u bojazni od komunista odlazio na njihove mučeničke grobove, dogovarao susret sa župnicima iz Ravnoga i raspitivao se za svaki detalj oko njihova smaknuća. Kad je došao zgodan čas, poslije demokratskih promjena, on je upozorio provincijala o. fra Pavla Žmiru da ne treba više oklijevati te da treba naše pokojnike prenijeti i dostojno sahraniti u fratarsku grobnicu u Sinju. Provincijal je spremno prihvatio njegove sugestije. Odmah je delegirao o. fra Vinka Prlića, gvardijana, dekana i župnika u Imotskome, da organizira i izvede taj humani i bratski čin.[7] O. Prlić je 10. listopada 1993., pribavivši sve potrebne dozvole i u pratnji mjerodavnih osoba, pothvat dostojanstveno i uspješno izvršio. Mons. Ratko Perić, biskup mostarski, rado se odazvao da prisustvuje tom činu te je slavio sv. misu za pokojnike u župnoj crkvi u Trebimlji. Potom se povorka uputila prema Sinju gdje su vjernici sa svećenicima dočekali posmrtne ostatke pokojnika. U crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske misnom je slavlju predsjedao i prigodnu propovijed održao provincijal o. Pavao Žmire uz suslavljenje 35 svećenika i dvojice đakona.[8] 

 

 

 

Spomen-obilježje u Rupnom Dolu

Mnogi su u zajednici smatrali da nije dovoljno da su se ekshumirali posmrtni ostatci naših mučenika nego su predlagali da se na mjestu njihove pogibije podigne i dostojanstveno spomeničko znakovlje. Pothvat oko podizanja tog spomen-znaka opet je poduzeo o. Vinko Prlić u dogovoru s provincijalom o. fra Željkom Tolićem koji je s mjesnim župnikom vlč. don Perom Pavlovićem i načelnikom općine Ravno gospodinom Andrijom Šimunovićem dogovorio da spomenik bude podignut točno na mjestu njihove strašne osude. Grube radove izveo je poduzetnik Ivica Vukić iz Ravna, a izradu spomenika Ivan Todorić iz Zmijavaca. Otkrivanje spomenika bilo je 7. listopada 2007. nakon čega je slijedila sv. misa koju je predvodio provincijal o. Željko Tolić. O toj komemoraciji i podizanju spomenika možemo čitati izvješće u Vjesniku Provincije u br.4/2007.[9] gdje je lijepo opisana kronologija pripreme i otkrivanja spomenika.

Podizanjem spomenika našoj strijeljanoj braći označeno je mjesto i način njihova stradanja kao i drugih njihovih zajedničkih stradalnika. Spomenik je otkrio o. Željko Tolić, a natpis na njemu glasi:

 

 

Svećenici Gospodnji, slavite Gospodina!

(Bogoslužje)

Ovdje u Rupnom Dolu 24. rujna 1943. god. partizani-komunisti ubili su

franjevce Provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu

Fra Stanka Bradarića u 38. god.

Fra Milana Lapića u 37. god.

 

Njihove su kosti prenesene u Sinj, 10. listopada 1993.god.

 

 

S njima su ubijeni i domaći rodoljubi:

Miho Miško Burić u 30. god.

Mato Kukrika u 43. god.

Nikola Kukrika u 37.god.

Martin Prkačin u 40. god.

 

„Pođite sada, al' pođite šutke!

Znajte, da oni i za vas su pali...“

(Fran Mažuranić, ml.)

 

Hrvatskim mučenicima postavili spomen ploču

franjevci provincije Presvetog Otkupitelja, Split,

A.D. 2007.[10] 

 

 

 

 

 

Može li se propust popraviti?

Dok su zemni ostatci naše ubijene braće u Rupnom Dolu preneseni i dostojanstveno sahranjeni u zajedničkoj fratarskoj grobnici u Sinju, stvar je, nažalost, potpuno drukčija s o. fra Petrom Pavišom. O njemu je, istina, više puta pisao i isticao njegove svećeničke odlike o. fra Karlo Jurišić, umirovljeni profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i nekoć njegov nasljednik na župskoj službi u Baškoj Vodi, ali fra Petru nije nigdje podignut spomen-znak njegova stradanja.

Ovim sam crticama pokušao spojiti ovu trojicu naših fratara mučenika. Uza sve to ipak moramo pojedinačno vidjeti i sagledati svakoga od njih te naglasiti ono najvažnije iz njihova pojedinačnoga života. Poći ćemo abecednim redom, a to je ujedno i redoslijed kojim su strijeljani.

 

 

 

 

O. FRA MILAN LAPIĆ

 

 

Podrijetlo i školovanje

Sudrug u životu i mučeništvu s fra Stankom bio je o. fra Milan (Mate) Lapić. On je rođen 3. kolovoza 1906. na Čitluku, selu Župe Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju, od oca Nikole i majke Luce rođ. Maganjić. Na Čitluku je franjevački sinjski samostan od davnine imao svoj gospodarski posjed koji su komunisti oteli fratrima 1946. godine. Mjesto se posebno pročulo kad su se počeli otkopavati temelji staroga rimskog grada Aequuma. Njegove znamenite iskopine potakle su sinjske franjevce, posebno o. fra Antu Konstantina Matasa, da osnuju već 1860. godine Arheološku zbirku Franjevačkog samostana u Sinju.[11]

Fra Milan je potjecao iz brojne kršćanske obitelji i bio je najstarije dijete u obitelji. Imao je brata Filipa čiji je sin Mirko kasnije pošao stričevim stopama i postao franjevac te uzeo redovničko ime fra Milan u čast svoga ubijenog strica.[12] Poslije završene osnovne škole, koju je pohađao na Čitluku, i Gimnazije u Sinju pošao je u novicijat na Visovcu koji je završio pod vodstvom o. fra Leonarda Bajića, magistra novaka. U redovničko odijelo obukao ga je visovački gvardijan o. fra Vjeko (Luiđi) Jurenović[13] 30. kolovoza 1923. Tom je prigodom promijenio svoje krsno ime Mate u fra Milan i s ponosom ga nosio do svoje mučeničke smrti. Njegove jednostavne zavjete primio je 31. kolovoza 1924. magistar novaka o. Leonard Bajić, kasnije mučenik, osuđen na montiranom procesu fratrima u Zagrebu 1947.[14]

Za vrijeme studija filozofije u Zaostrogu više je puta pobolijevao te je zbog toga bio primoran češće ići liječniku u Split. Svečane je zavjete položio 1. rujna 1927. u Makarskoj u ruke gvardijana o. Ante Cikojevića kojega je delegirao provincijal o. Petar Grabić. Red đakonata primio 5. kolovoza 1928. od biskupa Kvirina Klementa Bonefačića u biskupovoj kapeli u Splitu. Dobio je dispensu od Kongregacije redovnika da se može rediti za svećenika 13 mjeseci prije nego što je navršio kanonsku dob od 24 godine. Ta je dispensa zahtijevala da treba završiti tri godine teološkog studija. Za svećenika je zaređen 21. srpnja 1929. u crkvi sv. Marka u Makarskoj, a zaredio ga biskup dr. Kvirin Klement Bonefačić. Mladu je misu proslavio 4. kolovoza 1929. godine u Sinju. Provincija se radovala ređenju njega i njegovih kolega pa mu je zato provincijal o. Grabić u ime cijele Provincije čestitao slavlje mlade mise ovim riječima: „Duh Gospodnji s Tobom prebivao do vijeka.“[15]

 

U službi redovničke zajednice

Nakon svećeničkog ređenja imenovan je pomoćnim odgojiteljem (prefektom) u Franjevačkom sjemeništu i nastavnikom na Gimnaziji u Sinju, što je obavljao od 1929. do 1931. godine. Nakon toga nalazimo ga u Zagrebu, ali se opet vraća na Gimnaziju u Sinj do šk. god. 1935./36. kada se upisuje na studij grčkoga i latinskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

U to vrijeme osjećala se velika potreba klasičnih jezika pa je trebalo za to spremiti profesore jer su neki koji su bili poslani na studij zbog bolesti morali isti prekinuti. Tako je o. fra Vice Rosandić studirao grčki i latinski jezik na sveučilištu u Louvainu, u Belgiji. Njega je bolesti spriječila da nastavi i završi studij, iako ga je provincijal o. Grabić poticao da smogne snage i nastavi studij: „Znaš sam u kojoj smo neprilici u Provinciji radi klasičnih jezika, kad nijednog mlađega za taj predmet nemamo.“[16] Na jesen 1933. provincijal o. Cikojević poslao je u Zagreb trojicu mladih svećenika da se spreme za studij, a to je značilo da polože maturu koja se na našoj Gimnaziji u Sinju tada još nije polagala. Kandidati za daljnji studij bili su: o. Gašpar Bujas, o. Milan Lapić i o. Anselmo Kovačić. Prvi je bio za hrvatski jezik, a druga dvojica za klasične jezike. Fra Milan se upisao na Filozofski fakultet – Odjel klasični jezici 1935. kada je Dekanat Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, zaslugom dr. Stjepana Zimmermanna, dobio rješenje da se apsolventima franjevačke škole u Sinju i dominikanske na Bolu dopusti upis na sve fakultete zagrebačkog sveučilišta, i to kao redovitim slušateljima.[17] Preko ljeta 1936. pošao je u Salzburg i učio njemački jezik. Studij grčkoga i latinskog jezika završio u Zagrebu 1940. te potom postao profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju do svoje smrti.

Kroz cijelo vrijeme rada na Gimnaziji u Sinju predavao je ove predmete: latinski jezik, grčki jezik, zemljopis, njemački jezik, povijest i pisanje. Ostao je u lijepoj uspomeni kod svojih đaka. Na Državnoj realnoj gimnaziji u Sinju predavao je vjeronauk. Na tim ga je dužnostima i snašla tragična smrt 24. rujna 1943. godine.

Fra Stanko Bradarić i fra Petar Paviša usmjerili su se prema pastoralnom radu, a na koncu završili istom sudbinom kao i fra Milan, prisilnom smrću strijeljanjem koju su izvršili partizani.

 

Fra Milan u očima drugih

Smrt naših fratara potresla je našu zajednicu i cijelu javnost. Brzo se ona proširila cijelom zemljom preko ondašnjeg tiska. Bilo je teško o. Bernardinu Topiću, gvardijanu u Sinju, obavijestiti provincijala Grabića o pogibiji o. Bradarića i o. Lapića. Vijest o tome primio je u pismu don Josipa Zovka „u kojem mi“ - piše Topić – „javlja pretužnu viest i za ovaj samostan i za našu Provinciju, da su partizani pogubili naša dva mlada svećenika: P. O. Milana Lapića i O. Stanku Bradarića u seocu Rupni Dol kod Ravnoga. Bog je ove godine teško pohodio ovaj samostan… Ja strepim puno i puno pred novim udarcima na ovaj samostan!“[18] 

Katolički tjednik iz Sarajeva ovako je opisao o. fra Milana: „Otac fra Milan bio je čovjek sa svakim ljubezan i družtven, pun širokog shvaćanja za svakoga, pa je upravo strašno pojmiti, da je takav dobar i čestit svećenik i čovjek strieljan kao razbojnik, a da nikada nikome živu nije ni najmanje zla učinio.“[19]

Dvojicu strijeljanih franjevaca ovako je označio isti Katolički tjednik: „Oba ova mlada života krvave su franjevačke žrtve na oltar vjere i Hrvatske.“[20]

List biskupije splitsko-makarske isto je tako obavijestio javnost o fra Milanovoj smrti: „Stručno pripravljen, pun je smisla i osjećaja za učenike. Ko je, bilo kada, s njime došao u dodir, dobio je utisak nadasve ljubazna, širokogrudna svećenika, čovjeka koji nije bio niti kadar da bilo kome zaželi ili učini zlo.“[21] 

John Ivan Prcela neko je vrijeme živio s fra Milanom koji mu je bio profesor. Ovako je izrazio svoj sud o njemu: „Fra Milana Lapića poznavao sam od školske godine 1935.-1936. kada mi je u prvome razredu Franjevačke klasične gimnazije u Sinju predavao latinski i bio razrednik. Kao profesor latinskoga ponašao se kao pravi rimski senator. Učio nas je ne samo latinski nego i kako se moramo otmjeno vladati. Mudre i domoljubne latinske poslovice, kojih je bio velik broj u našoj latinskoj čitanci, popraćao je svojim domoljubnim mislima o vjernosti domovini… Fra Milan je volio Hrvatsku, ali je vidovito predviđao da će ona propasti jer je bila povezana sa silama Osovine.“[22] 

 

 

 

 

 

Da se fra Milanova uspomena ne zaboravi

Dana 22. lipnja 2008. u fra Milanovu rodnom selu Čitluku braća franjevci, rodbina i mještani postavili su spomen-ploču na crkvi u Čitluku-Jasenskom da se njegov spomen ne izbriše iz našeg sjećanja. U toj je prigodi izdana i spomen-sličica čiji moto glasi: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti“ (Mt 10,28).

 

 

ZAKLJUČAK

 

Životna sudbina naše trojice braće zaista je tužna. Njihov se život tragično završio. Sva trojica su nemilosrdno strijeljana, a nisu bili ni narodni neprijatelji ni ratni zločinci. Zločin nad njima počinili su partizani komunisti koji su se borili protiv vjere i hrvatskoga naroda i koji su u svojim postupcima pokazali koliko ih je zlo zahvatilo. Komunizam je politički pao. Istina, nije više službeno na vlasti, ali je ostao u mnogim glavama te nameće svoj način mišljenja i vrednovanja prošlosti i sadašnjosti, a posebno ne priznaje zlo koje je donio mnogima, pa tako ne priznaje ni smrt naše tragično ubijene braće. Naša su sva tri brata završila svoj zemaljski život relativno mladi: o. Bradarić je ubijen u 38. godini, o. Lapić u 37. godini a o. Paviša u 40. godini. Bili su u naponu snage te se pitamo koliko su dobra mogli ostvariti i koliko ih je čekao rad na njivi Gospodnjoj!?

Neka je vječni pokoj našoj braći koji su živjeli za Boga i zbog koga su podnijeli mučeništvo! Trojica školskih i životnih kolega, franjevački mučenički trolist, kako smo ih s pravom nazvali, pali su pokošeni, ali uspravni i dostojanstveni u svom ljudskom i svećeničkom neporočnom življenju.

Pokoj vječni daruj im Gospodine!

 

 

Prilog I.

 

IZVJEŠĆE DON JOSIPA ZOVKA

O SMRTI O. BRADARIĆA I O. LAPIĆA

 

[Prijepis]

 

Rkt. Župski Ured - Klepci u Čapljini

Dne 2. X. 1943.

 

Mnogopoštovani oče gvardiane!

Moj nasljednik vlč. Don Gjuro Maslać, župnik u Ravnom/obćina Popovo Polje, kotar Ravno, Vel. župa Dubrava/ zamolio me ovih dana, da Vam u njegovo ime napišem ovo par redaka. Radi se o sliedećem:

Vaša dva svećenika - franjevca: fra Milan Lapić, profesor na tamošnjoj gimnaziji i fra Stanko Bradarić, župnik negdje tamo oko Sinja ubijeni su od partizana dne 24. rujna 1943. u seocu Rupni Do kod Ravnoga. Možda ste s koje strane već saznali za njihovu mučeničku smrt. No držim, da zacielo za pojedinosti ne znate. Radi toga udovoljavajući želji spomenutoga župnika a sigurno i Vašoj i njihovih roditelja i prijatelja i svih ostalih, a na temelju izkaza spomenutoga župnika i drugih vjerodostojnih ljudi iz Ravnoga, ovdje ću Vam sve iznieti, koliko mi je o ovoj stvari poznato.

Selo Ravno/ od početka 1942. sjedište kotara/ ima sto katoličkih kuća, šest pravoslavnih. Sveukupno oko tisuću duša. Tu sam bio župnikom od 1932. pa do početka kolovoza 1942., kad sam ovamo premješten nakon mučeničke smrti umorenoga župnika pok. Don Ilije Tomasa. Ravno kao i mnoga druga sela u Državi bilo je na oku uviek protivnicima. No prije nisu mogli svoje želje ostvariti, jer je uviek tu bila posada talijanske vojske, koja je čuvala željezničku prugu i druge državne objekte. No odmah sutra dan po kapitulaciji Italije otale je talijanska vojska otišla. Mjesto ostalo sa desetak oružnika i sa nekoliko ostarijih milicionera. Inače sve drugo, što je sposobno za vojske, nalazi se ili u domobranima ili u ustašama. Samo sigurno, kao ni iz drugih hercegovačkih mjesta, nema nijednoga u partizanima, iako su mnogima i mnogima sve upalili i sve uništili

Vaša spomenuta dva svećenika dne 22. rujna došli su u Ravno i tu su morali vožnju za Dubrovnik prekinuti, jer je toga dana bio prekid pruge od strane partizana - nešto dalje od Ravnoga prema Dubrovniku. Te noći prenoćili su kod župnika u Ravnom. Sutra dan mislili su krenuti poslije podne oko 4 sata vlakom za Dubrovnik. No nisu otišli uslied toga, jer je taj dan vlak bio zakasnio 6 sati. Buduć je dan prije vlak bio napadnut i pruga prekinuta – a vlak dne 23. rujna zakasnio 6 sati i bila noć, nisu smjeli tim vlakom krenuti za Dubrovnik, nego su opet obnoćili u Ravnom kod župnika. Jedan od njih predlagao je, da se vrate natrag. No drugi, koji nije bio nikad u Dubrovniku, insistirao je, da idu u Dubrovnik, da ga vidi, kad je već blizu njega. Vlak, o kom je govor, iako je bio zakasnio 6 sati, ipak je te večeri sretno stigao u Dubrovnik. Kako sam rekao, oni su se opet vratili u župski stan/ daleko od želj. postaje desetak min./. Otišli su na počinak nešto iza deset sati. Usnuli su... U 2 i po sata poslije ponoći u noći od 23. na 24. rujna 1943. počeo je napad sa svih strana na mjesto Ravno lakim i težkim strojnicama, bacačima mina, puškama. Disgresija: Kako su neki od partizana kasnije pripoviedali, oni su imali zaposjesti sve vrhove oko Ravnoga u 2 i po sata po ponoći, ali napad početi tek kad se svane. To radi toga, da mogu što više svieta pohvatati u mjestu. No međutim prilikom namještanja strojnice na jednom mjestu - iz neopreznosti nekoga partizana njegova je strojnica opalila nekoliko metaka. Radi toga ne mogući dalje tajiti obsjedanje, napad je počeo odmah u 2 i po poslije ponoći./ Selo Ravno ima tip dalmatinskih sela, t. j. na okupu poput kakave varošice. Da su mogli tako vještački zauzeti sve vrhove oko Ravnoga i prolaze, razlogom je to, što je s njima bilo 6 pravoslavnih iz mjesta, koji su odbjegli od kuća izpred poziva za vojsku, pa su i oni ove večeri s njima došli. Bila su dva reda obsjedajućeg obruča oko Ravnog: jedan jaki odmah oko sela neposredno, a drugi iz dalje.

Kad je napad počeo, nastala je panika od svieta/ naročito djece i ženskog svieta/ pa i samoga hajvana. Milicioneri/ njih oko 50; partizana je bilo oko tri tisuće/ dali su odpor oko pola sata. No videći da su sa svih strana obkoljeni, u znatnoj manjini, samo puškama oboružani obustavili su odpor, tražili načina izbjeći.

Župnik, njegova majka, Vaša dva svećenika kušali su također iz sela izbjeći. No nije im uspjelo. Nakon jedno sat vremena od početka navale uhvatili su ih zajedno. Prije nego su ih uhvatili, jedan su se drugom ispovjedili. Hvala Bogu! Iza kako su ih uhvatili, odmah su ih pitali, tko su. Vaša dva svećenika došli su u Ravno u civilu. Takove su imali i legitimacije. Fra Milan kao profesor, a fra Stanko kao neki civilni činovnik. Župnik ravanjski bio je inače u svom civilnom svećeničkom odielu, ali bez kolara. Da su znali, da su svećenici, držim odmah bi ih na mjestu ubili, kao što su ubili nekoga franjevca-bogoslova Beata iz Dubrovnika, koji je bio došao u Ravno svom bratu predstojniku. Oko 4 sata po ponoći odveli su ih svu trojicu na željezničku postaju u mjestu, gdje im je bio kao neki sabirni logor. Tu su se nalazili: tri spomenuta svećenika, tri oružnika, tri financa, jedan željezničar, desetak seljaka. Nešto iza 10 sati pred podne na 24. rujna 1942. (sic!) poveli su ih svih na suđenje u seoce Rupni Do/ daleko od Ravnoga oko 1/2 sata, nalazi se u župi Trebimlja, pošta Ravno/.

Oni su se i tu izkazivali kao profesor i kao civilni činovnik, kako su imali i legitimacije. Međutim tu se je našao neki Peko od Sinja partizan, koji je njih obojicu poznao. Isti je Peko priznao, da je fra Milana čekao nekoliko puta na putu iz Sinja za Split, ali da mu nije nikad uspjelo ubiti ga. U pročitanoj osudi obojicu su obtuživali, da su sudjelovali u ustaškom pokretu, čak da su sudjelovali sa divljim ustašama 1941. godine. Prilikom saslušavanja na fra Stanka su nešto galamili. Što, župnik ne zna, jer su ih malo podalje u jednoj rupi saslušavali. Župnik ne zna, da li su oni konačno priznali, da su svećenici-franjevci. Napokon skinili su ih posve gole, svezali ih za jedno drvo i strieljali iz pušaka i tako su oni svoj život završili. R. I. P. [Requiescant in pace – Počivali u miru, op. S. Č.].

Tek nakon tri dana, pošto je došla vojska, pošto se svijet iz brda povratio svojim opljačkanim i popaljenim kućama, otišli su neki naši seljaci iz Ravnoga u Rupni Do, izkopali su rupu, obojicu su u istu zajedno zakopali. Nisu ih mogli u groblje zakopati, jer su jako zaudarali, pa su odmah pokraj njih rupu izkopali i u nju ih pokopali. Toliko o njima.

Još su strieljali jednog oružnika, tri seljaka, ostale su pustili. No župnika Maslaća odveli su još dalje jedno pet sati hoda na neki viši sud, pa su ga onda konačno pustili kući nakon dva dana. On je sretno kući došao i sada se nalazi u Ravnom. Dolazio je ovdje k meni u Čapljinu, ovo mi sve izpripovjedio i zamolio me da Vam javim, jer on uslied popusta živaca sada ne može. I drugi mješćani iz Ravnoga, koji su bili na sudu iste su mi izkaze dali, kao i župnik. Slažu se u svemu.

Inače u Ravnom je tom zgodom bilo sveukupno žrtava dvadeset i dvie. Nije puno. Mislio sam, kao i drugi, da će biti barem koja stotina. No sreća, bila je noć, pa je sviet uspio izbjeći! Spaljene se uredovne zgrade, dosta domova. Poznajući ja mentalitet okolnih pravoslavaca držim bilo bi puno više žrtava i štete, ali nisu se mogli zadržati u mjestu dugo vrieme, pa je tako toga bilo puno manje.

Istina, Vas se tiču najviše Vaša poginula braća, ali držim da je bilo potrebno sve okolnosti iznieti, da se dobije što vjernija slika svega. Za to ja ovo ovako obširno i napisah.

Izražavajući iskreno saučešće Vašoj provinciji, Vašem samostanu kao i svima njihovim milim i dragim nad mučeničkim gubitkom, koji je zalog naše bolje katoličke i hrvatske budućnosti preporučam se u Vage svete molitve i sve Vas bratski i svećenički pozdravljam

Vaš u Xtu odani župnik: Don Josip Zovko.[23] 

 

 

 

 

 

Prilog II.

 

 

IZVJEŠĆE DON DJURE MASLAĆA

O SMRTI O. BRADARIĆA I O. LAPIĆA

 

[Prijepis]

 

Prepis originala - Metković, 4. XI. 1943.

Rmk. Župski ured - Ravno

Br. ured./43.

M.P. Župskom uredu Metković

 

Dne 22. IX. o. g. na večer došli su vlakom do mjesta Ravno: O. O. Fra Milan Lapić i fra Stanko Bradarić. Namjeravali su poći u Dubrovnik. Kako je želj. pruga prema Dubrovniku /blizu Poljica/ bila taj isti dan razrušena, to vlak nije dalje od Ravnog išao. O. fra Milan Lapić zamolio me je, da kod mene prenoće, da se ne moraju vraćati u Mostar. Kako je išao u civilu kao i Bradarić, pokazao mi je svoju legitimaciju. O. Bradarić nije bio oduševljen ovim putovanjem, nego se htjede vratiti s istim vlakom u Mostar. Na molbu Lapića, da ovdje pričekaju i on je popustio i ostao. Drugi dan /23. IX./ htjeli su za Dubrovnik, ali promet nije bio uspostavljen, a na prelaz ići nije bilo sigurno. Oko 5 sati naišao je od Poljica vlak, koji je išao samo do mjesta nezgode. Bradarić je opet predlagao, da se vrate u Mostar, ali Lapić nije bio tim zadovoljan, jer je svakako htio vidjeti Dubrovnik u kome do tada nije bio. Kasno u večer, t. j. oko 9.30 sati bio je vlak od Mostara za Dubrovnik /promet je već bio uspostavljen/. Nije im se dalo tako kasno ići, nego su opet prenoćili kod mene. Ta je noć bila sudbonosna.

Oko 2.30 sati poslije pola noći 24. IX. Ravno je bilo blokirana i sa svih strana se zapucalo. Mi smo se skočili iza sna. Upozorio sam ih na opasnost. Pošli smo iz župskog ureda, ali kamo, kad sa svih strana puca i gori?! Povukli smo se u selo i tu smo se ispovjedili. Ubrzo su došli partizani i uhvatili nas i još neke finance i civile. Obojica otaca imali su civilne legitimacije: Lapić kao profesor sinjske gimnazije, a Bradarić kao obćinski činovnik. Svoje redovnič. leg. su uklonili. Kad su vidjeli njih obojica, da su partizani tu, nisu se ništa bojali računajući na legitimacije, a nešto i na to, jer su bili kolege Vice Buljana. Toga momenta nisu nas ništa partizani raspitivali. Kada se svanulo poveli su nas iz Ravnoga u selo jugozapadno zvano Rupni Do, udaljeno 3 i pol klm. Tu je bio partizanski sud. Obojica su bili preslušavani prije mene. Bilo nas je svega zarobljenih oko 20 osoba. Čuo sam /jer je ispitivanje bilo nešto podalje/, da su se žestoko derali na Bradarića. Pretresli su mu sve odijelo. Kad se vratio nisu mu dali sjesti kod ostalih, i ako smo svi morali šutjeti. Ja na preslušavanju nisam ničim odao, da su oni franjevci. Čudio sam se od kuda oni to znaju. Ja sam rekao kako su mi se prestavili, t. j. onako kakve su imali legitimacije. Jedno 7 ili 8 osoba su ispitali, onda su došli pred nas naoružani partizani, a jedan njihov, valjda časnik, pročitao je imena osudjenih. Prozvali su njih obojicu i još jednog civila, oružnika i trgovca. Svezali su ih i odveli od nas. Dao sam im još jedamput absoluciju. Zatim smo čuli, udaljeno kojih sto koraka od nas, pucanje. To su bili najstrašniji momenti. Iza toga opet ispitivanje i dva strijeljanja. Konačno preživjelima pročitaše osudu: Svi su strijeljani optuženi radi ubijanja Srba oko Popova Polja. U explikaciji je ipak rečeno, da ova dva franjevca nisu bili ovdje aktivni, nego da su u okolini Sinja radili isti posao.

Ja sam bio razriješen tek treći dan lutanja iza kako su bili ispitani Srbi komšije. Sreća je bila što sam došao ima tek godina u ove krajeve. Zašto su strijeljani O. Lapić i O.Bradarić? Za Lapića će mi ostati uvijek tajna. Jedina mu je krivnja u tome, kako sam mogao razabrati od samih partizana, što je organizirao mladež u Sinju. Ja vjerujem, da im se ne bi ništa dogodilo, da nisu bili prepoznati. Obojicu su prepoznali partizani iz okolice Sinja. Bili su neopisivo zadovoljni što su uhvatili, kako sami vele: ove dvije ptičice. Naročito neki "Peko" se hvalisao i govorio, da je Bradariću zasjedao pet puta, ali mu nije uspjelo. Taj je "Peko" izjavio jednom zgodom, da je bio hrv. domobran. Prezime mi nije poznato.

Kad sam se četvrti dan povratio kući, težaci su mrtvace bili pokopali i to 26. IX. t. g. na mjestu strijeljanja. Tjelesa su bila već zaudarala i raspadala se pa se nije moglo nositi na groblje. Obojica su zakopana u isti grob. Strijeljani su s ledja, jer su pali potrbuške. Glave su im podpuno smrvljene. Od odijela nisu imali ništa na sebi, samo O. Bradarić čarape. Odijela su im razjagmili partizani. Tjelesa se nalaze pokopana u Rupnom Dolu kod Ravnoga.

 

Ravno, 2. XI. 1943.

Srdačno Vas pozdravlja u Kristu odani: Don Djuro Maslać župnik.[24] 

 


1 To su: O. Karlo Ćulum, o. Božidar Šimić, o. Stanko Bradarić, o. Milan Lapić, o. Rafo Kalinić i o. Petar Paviša.

[2]  P. GRABIĆ, Predsjedništvu biskupskih konferencija Zagreb, Nadbiskupski dvor, Zagreb, Vrbanićeva 35, Zagreb, 18. X. 1945., br. 298/45., u Spisi prov. Grabića, V. u Umoreni svećenici Provincije Presv. Otkupitelja 1942.-1945., u APS.

[3]  O. Pavao Silov (*Rupe, 23. XII. 1885.-†Promina, 29. VI. 1942.), svećenik, kapelan i župnik na više župa: Hrvace (1917.-1919.), te na koncu župnik u Promini gdje ga ubijaju partizani u župnoj kući. Usp. P. BEZINA, Fra Pavao Silov, župnik u Promini, u Franjevci provincije Presvetoga Otkupitelja žrtve rata 1942.- 1948., Split, 1995, 29-35; usp. S. ČOVO, Fra Pavao Silov, u Hrvace. Župa Svih Svetih, Split-Hrvace, 2004., 196.

[4]  O. fra Leonard Bajić (*Vojnić/Sinj, 27. IX. 1889 .- †Stara Gradiška, 17. II. 1948.), franjevac, svećenik, odgojitelj i profesor, na montiranome komunističkom procesu u Zagrebu 1947. osuđen na 12 godina zatvora u kojem je umro; usp. S. ČOVO, Fra Leonard Bajić. Mučenik za vjeru i Domovinu, Split, 2003.

[5]  Spisi provincijala A. Cikojević 104, sv. III/1, br. 377 od 8. III. 1924. Svi novaci iz te godine postali su svećenici, a četvorica mučenici: fra Stanko Bradarić, fra Milan Lapić, fra Mladen (Petar) Paviša i fra Vjekoslav Šimić.

[6]  Gospa Sinjska VIII/1929., 9, 208.

[7]  Usp. V. VRČIĆ, Tužno sjećanje, u Vjesnik Provincije XLII/1993., 5, 189.

[8]  Usp. J. ŽUPIĆ, Naši pokojnici: Fra Stanko Bradarić i fra Milan Lapić, dostojno pokopani u Sinju, u Vjesnik Provincije XLII/1993., 5, 185-186. P. ŽMIRE, Riječ provincijala fra Pavla Žmire, u Vjesnik Provincije XLII/1993., 5, 186-187.

[9]  V. PRLIĆ, Komemoracija u Ravnu, 7. listopada 2007., u Vjesnik Provincije 56/2007., 5 i 6, 209-213.

[10]  Isto, 213.

[11]  Usp. M. MARIĆ, Povijest Arheološke zbirke Franjevačkog samostana u Sinju, u Arheološka zbirka Franjevačkog samostana u Sinju, Sinj, 2008., 15-25.

[12]  Osim Filipa, fra Milanovi su roditelji imali i 4 kćeri: Anđa, Matuša (*3. 2. 1919.-†27. 11. 1943. - s. Mihaela, časna sestra članica Školskih sestara – Split-Lovret), Marija i Iva, usp. Anagraf Žup. ureda Sinj.

[13]  O. Vjeko (Luiđi) Jurenović (*Promina/Oklaj, 18. XII. 1872. - †Šibenik, 9. VIII. 1947.), svećenik, vršio razne službe u Provinciji.

[14]  O. Leonard Bajić (*Vojnić/Sinj, 27. IX. 1889.-†Stara Gradiška, 17. II. 1948.), svećenik, mučenik za vjeru i Domovinu, odgojitelj, pisac, profesor, župnik i gvardijan. Osuđen na 12 godina robije koju je izdržavao u Staroj Gradišci gdje je preminuo 17. veljače 1948. godine, usp. S. ČOVO, Fra Leonard Bajić mučenik za vjeru i Domovinu, Split, 2003.

[15]  Prov. ured, Akta prov. Grabića, br. 1157/29, u APS.

[16]  Provincijal GRABIĆ, Poštovanom ocu fra Vici Rosandiću Louvain, Split, 28. III. 1931., u Akta prov. Grabića br. XXVI, u APS.

[17]  Usp. J. SOLDO, Franjevačka klasična gimnazija u Sinju od 1910. do 1989., u Franjevačka klasična gimnazija, Split-Sinj, 2004., 284, bilj. 128.

[18]  URED FRANJ. SAMOSATNA U SINJU, Sinj, 7. X. 43., br. 52/43, Mnogo Pošt. Oče, u APS; usp. P. BEZINA, Franjevci, 59.

[19]  HDU, Smrt trojice revnih dalmatinskih franjevaca. Poginuli su od partizanske ruke, u Katolički tjednik XIX/1943., Sarajevo, 31. listopada 1943., 5-6.

[20] Isto, 6.

[21]  List biskupije splitsko-makarske LXVI/1944., 1-5, 15.

[22]  JOHN IVAN PRCELA, Smrt na seoskom groblju, u Hrvatsko slovo, 23. veljače 2001., 30.

[23]  DON JOSIP ZOVKO, Mnogopoštovani oče gvardijane!, Čapljina, dne 2. X. 1943., u Spisi prov. Grabića, br. prot. 1028/43, u APS.

[24]  DON DJURO MASLAĆ, Župnom uredu Metković, [prijepis], u Spisi prov. Grabića 1943.-1945., br. prot. 1099/43., 19. XI. 43., Ubijeni fratri, u APS.
 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1279
Ovaj mjesecOvaj mjesec46590
UkupnoUkupno6961924

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 70 

Administrator

franodoljanin@gmail.com