Prilozi

PRILOG I:

BIBLIOGRAFIJA FRA BONAVENTURE RADONIĆA 

1. Autorska

  • Doctrina B. Joannis Duns Scoti O. F. M., Doctoris Subtilis et Mariani, de lege naturali, cum speciali respectu ad decalogum a P. Fra Bonaventura M. Radonić O. F. M. ad summum gradum Doctoratus in Universitate Friburgi Helvetiorum obtinendum methodo historica examinata atque discussa. (Rukopis Arhiv Makarska)
  • Duns Skot i svetkovina Krista Kralja, u Nova revija V/1926., 3-4, 285-307.
  • Zašto katolici moraju biti u Hrvatskoj Pučkoj Stranci?, u Seljački Kalendar, za god. 1928., 68-74.
  • Sv. Bonaventura o vrhovnoj vlasti u Crkvi, u NR VIII/1929., 3-4, 273-280.
  • Božanski zaštitnik Presv. Otkupitelja, u NR XIV/1935., 5, 312-327; 367- 379; XV/1936., 1, 49-60.
  • Duns Scot najizrazitiji sljedbenik sv. Franje u poštovanju auktoriteta sv. Rimske Crkve i njezina Poglavice, u NR XVI/1937., 1, 3-25.
  • Nauka Skotova o indiferentnim činima, u NR XVII/1938., 1-2, 26-48; NR XVII/1938., 3, 176-192.
  • Apologija snage Katolištva u izgradnji hrvatske narodne svijesti i kulture, u NR XVII/1938., 1-2, 86-87. (Kulturni pogledi: Dr. B. M. R.)
  • Čudan strah pravoslavaca, u NR XVII/1938., 1-2, 87-89 (Kulturni pogledi Dr. F. B. R.)
  • Papinstvo trn u oku pravoslavnima, u NR XVII/1938., 1-2, 91-92. (Kulturni pogledi F. B. R.)
  • Čovječanski i demokratski program marksista, u NR XVII/1938., 1-2, 92-93. (Kulturni pogledi F. B. R.)
  • Je li Kat. Crkva skrivila žalosnu sudbinu Europe?,u NR XVII/1938., 3, 195-201. (Kulturni pogledi Dr. B. M. R.)
  • Episkop Nikolaj Velimirović i nenarodna Crkva, u NR XVII/1938., 3, 201-205. (Kulturni pogledi Dr. R.)
  • Neoprostiva uvreda Sv. Savi sa strane pravoslavnog episkopa, u NR XVII/1938, 3, 205-208. (Kulturni pogledi Dr. R.)
  • Odgovor "Glasniku Srpske pravoslavne patrijaršije", u NR XVII/1938., 3, 210-212. (Kulturni pogledi Dr. B. M. R.)
  • F. S. PETROV, Zrcalo bez ljage, Str. 150. Tiskara "Kačić", Šibenik 1938, din. 16., u NR XVII/1938., 3, 228-230. (Književni pregled Dr. B. M. R.)
  • Sv. Augustin i papino poglavarstvo, u NR XVII/1938., 4, 298- 303. (Kulturni pogledi Dr. B. M. R.)
  • Neispravno mišljenje o nekim skolasticima, u NR XVII/1938., 4, 303-305. (Kulturni pogledi Dr. B. M. R.)
  • Nevolja gola – najbolja škola, u NR XVII/1938., 5, 585-587. (Kulturni pogledi Dr. B. M. R.)
  • Pojam zakona u Duns Skotovu sustavu, u NR XVIII/1939., 1, 1-22; NR XVIII/1939., 2, 133-143; u NR XVIII/1939., 3, 207-222.
  • Nekoliko pripomena k članku: Jedan zaboravljeni ideolog, u NR XVIII/1939., 1,62-65. (Kulturni pogledi Dr. B. M. R.)
  • Ideal i tajna uspjeha nacionalne Španjolske, u NR XVIII/1939., 1, 65-68. (Kulturni pogledi Dr. B. M. R.)
  • Odgovor Nove Revije na odgovor Hrišćanske Misli Novoj Reviji, u NR XVIII/1939., 2, 144-148. (Kulturni pogledi Dr. B. M. R.)
  • Bijela kuga propast naroda, u NR XVIII/1939., 2, 151-154. (Kulturni pogledi Dr. B. M. R.)
  • Ko je bez "Glave"?, u NR NR XVIII/1939., 3, 231-235. (Kulturni pogledi Dr. B. M. R.)
  • BENEDICTUS HENRICUS MERKELBACH, O. P., Mariologia – Tractatus de Beatissima Virgine Maria Matre Dei atque Deum inter et homines mediatrice quem in usu scholarum et cleri edidit B. H. M., O. Pr., 8º, 424, Parisiis 1939 – Typis Desclées, De Brouwer et Soc., u NR XVIII/1939., 3, 253-254. (Književni pregled Dr. B. M. R.)
  • Klement V (1305-1314). Ivan XXII (1316-133) i Uroš II Milutin (282-1320),u NR XVIII/1939., 4, 316-320. (Kulturni pogledi Dr. B. M. R.)
  • Vidljiva glava pravoslavne crkve, u NR XVIII/1939., 4, 257-280; NR XVIII/1939, 5-6, 399-415.
  • Katolička Crkva i ujedinjenje crkava, u NR XVIII/1939., 5-6, 455-458. (Kulturni pogledi Dr. B. M. R.)
  • Životni prostor naroda, u NR XVIII/1939., 5-6, 458-462. (Kulturni pogledi Dr. B. M. R. )
  • Nova pjesmarica od fra Silvestra Kutleše, u NR XIX/1940., 1, 53-67. (Dr. Skotista)
  • Vidljiva glava istočne crkve, u NR XIX/1940., 1, 41-52; NR XIX/1940., 2 111-125; NR XIX/1940., 3 i 4, 209-223.
  • Oko Nove pjesmarice, u NR XIX/1940., 3 i 4, 306-315. (Kulturni pogledi Dr. Skotista)
  • Snošljivost pravoslavne Crkve, u NR XIX/1940., 5 i 6, 371-399.
  • "Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe kalež ovaj, ali ne kako ja hoću, nego kako ti", u NR XX/1941., 2-6, 28-42.
  • Sinteza Skotove filozofije, u Acta Primi Congressus, Zagrebiae 25-29 Sept. 1935, Collectanea Franciscana Slavica, vol. I, Sibenici 1937, 176-244.

2. Predmetna 

A. Baković, Radonić prof. dr. fra Bonaventura, u Stradanja Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Svećenici žrtve rata i poraća 1941-1945. i dalje, Zagreb, 1994., 173.  

P. Bezina, Fra Bone Radonić, u Novicijat franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, Split, 1993., 137-138.

P. Bezina, Dr. fra Bone Radonić, u Franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja žrtve rata 1942.-1948., Split, 1995., 160-164.

A. Crnica, Naša Gospa od Zdravlja i njezina slava, Šibenik, 1939., 354. 528.

F. Fržop, Die Tragödie Kroatiens, II. Band, Verlag-Kroatische Ritter, Walde, 1991., 80-81.

M. Glibota, Fra Bone Radonić, Znameniti franjevci iz Vrgorske krajine, u Vrgorac, List župe Navještenja BDM Vrgorac, VI/2005., br. 6, str. 23.

H. G. Jurišić, Fra Bonaventura Radonić, u Uzorni i sveti redovnici visovačkog samostana, u Visovački zbornik, Visovac, 1997., 262-263.

HGJ (= Hrvatin Gabrijel Jurišić), Radonić fra Bonaventura Marija, u Franjevačka visoka bogoslovija, Makarska, 1989., 229.

K. Jurišić, Fra Bone Radonić, u Franjo među Hrvatima, 264-265.B. Norac-Kljajo, Doprinos dr. fra Bone Radonića u poznavanju Skotove  filozofije, u SB XLVI/2006., br. 4, 380-406.

A. Sekulić, Radonić, fra Bonaventura, u Prinosi profesora Franjevačke gimnazije u Sinju hrvatskoj književnosti i uljudbi, u Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, Split-Sinj, 2004., 458-459.- Radonić, Bonaventura, u Hrvatski leksikon II. svezak, L-Ž, Zagreb 1997., 343.

V. Vrčić, Dr. fra Bone Radonić, u Vrgorac: Župa Blažene Gospe od Navještenja. Rukopis pisan 1971., priređen 1995., Vrgorac, 1995., 75-77.     

PRILOG IIa:

Prijepis fra Bonine osude koju je uputio na Provincijalat fra Bernardin Kamber, župnik Vrgorca 

[Prijepis]: 

Vojni sud

Komande grada Zagreba

Dne 7 – IX 1945

Makarska 

Presudom ovoga suda broj 317-1945 g. od 9. VII. 1945 g. presuđen je Radonić fra Bone, sin p. Mije i Joze r. Radonić, rođ. 12. II. 1888 g. u Vrgorcu zavičajan u Makarskoj prebivalištem u Vrgorcu, svećenik, franjevac, profesor teologije, rkt. Hrvat zbog djela suradnje sa neprijateljem na kaznu smrti streljanjem gubitak polit. i građ. prava: konfiskaciju imovine u vezi čl. 6 zakona o konfiskaciji. Ova je presuda izvršena. Tokom istrage ustanovljeno je da posjeduje slijedeći imetakSmrt fašizmu – sloboda narodu [Da se slaže s izvornikom svjedoči potpisom

Žup. pečat: Župski ured i žup. pečatom Fra Bernardin Kamber žup.]                       

Gospe Naviješćenja Vrgorac Pretsjednik, kapetan

Potpis nečitljiv  

 

PRILOG IIb: OSUDA

 

Osuda fra Bonina na smrt strijeljanjem od Vojnog suda komande grada Zagreba, P. Bezina, Franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja žrtve rata 1942.-1948, Split, 1995., 162. 

[Prijepis]: VOJNI SUD KOMANDE GRADA ZAGREBA

Sud.br.717/45

Dne 9.VII.1945. 

U IME NARODA JUGOSLAVIJE! Vojni sud Komande grada u vijeću sastavljenom od kapetana Ranogajec Vlade, kao pretsjedatelja, poručnika Mijević Stanka i borca Borovac Jovana, kao članova vijeća, Crnković Juga kao zapisničara u prisutnosti Berčić Vojdraga vojno sudskog istražitelja, kao zastupnika optužbe u krivičnom predmetu protiv Jurić Dragutina i družine radi djela aktivnog ustaštva i saradnje s neprijateljem, nakon održanog glavnog pretresa u prisutnosti okrivljenih, donio je dana 9.VII.1945 slijedeću:……………………Presuđuju I. Jurić Dragutin, na smrt strijeljanjem, gubitak političkih i gradjanskih prava i konfiskaciju imovine u smislu čl.6. Zakona o konfiskaciji od 9.VI.1945. II. Radonić fra Bone na smrt streljanjem, gubitak političkih i gradjanskih prava i konfiskaciju imovine u smislu č1.6 Zakona o konfiskaciji od 9. VI. 1945. g. III. Kulušić Stjepan na jednu godinu lišenja slobode s prinudnim radom i 3 godine gubitka političkih i pojedinih građanskih prava. IV. Milanja Robert na 2 godine lišenja slobode s prinudnim radom i 3 godine gubitka političkih i pojedinih gradjanskih prave. V. Klapšić Josip na smrt streljanjem, gubitak politikih i gradjanskih…………….prava i konfiskaciju imovine u smislu čl. 6. Zakona o konfiskaciji od 9. VI. 1945. g. VI. Kolb fra Kamilo, 6 godine lišenja slobode s prinudnim radom i 4 godine gubitka političkih i pojedinih gradjanskih prava.Ova presuda postaje izvršena nakon odobrenja po sudu II. Jugoslavenske Armije.………………………SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU! 

Zapisničar:                                                                      

Pretsjedatelj vijeća, kapetan:Crnković v.r.              /M.P./          Vlado Ranogajec

v. r. -------------

Da je ovaj prijepis vjeran svom originalu tvrdit Vojni Sud Zagrebačkog vojnog područja

Zagreb, dne 21. decembra 1945.                          

Pretsjednik, kapetan:                            /potpis nečitljiv/  

Prijepis osude fra Bonaventure Radonića od 9. VII. 1945. Bezina, Franjevci, 162. 

PRILOG III.: PROPOVIJED

 

[PRVA SV. MISA]

 

Propovijed na Prvoj sv. misi

PRVA SV. MISA

 

(Prijepis)

"Miraculum est stupendum magna, immensa, infinita sacerdotii dignitas"

Sv. Efrem, De sacerdotio.[393] 

O veliki današnji danče, tvoja veličina poklapa moju malašnost; sjaj tvoga lica mrak moga pogleda; tvoji vrhunci i velebna djela, koja se odigravaju na tvom pozorištu, napunjaju strahom i trepetom moju dušu, ogromnost posla, koji mi namećeš čini, da mi se krv u žilama mrzne, a srce stiska i cijelo biće napunja se nekim čudnovatim začuđenjem.

Ti mi veliš, kakono jednoć Bog proroku Izaiji, viči Izaija i pripovidaj momu narodu; i ti meni veliš viči svećeniče Boga nad vojskama, viči i pripovidaj narodu sakupljenu u ovom sv. hramu Božjem. – A što ću mu propovidati, o čemu li govoriti?! - Propovidaj mu i tumači veličinu i dostojanstvo vječnoga svećeništva po redu Melkisedekovu. Kazivaj narodu pobožnom šta je taj mladi čovjek u bogoslužnom ruhu i opravi. O slaboćo mojih sila, o mraku moje pameti, o nećutljivosti moga srca. – Nikada vas bolje ne poznadoh, nikada nijesam sašao duboko u vaš ponor kao danas, kad imam govoriti o veličini i dostojanstvu svećeništva G[ospodina] našega Isusa Krista! Tko sam ja Bože, da pletem vijenac pohvala svećeništvu božanskomu Tvoga prisv[etoga] Sina!

Tko sam ja, da govorim o svećeništvu = stvari više nego angjeoskoj, potpuno božanskoj. Tko će mi dati krila golubice da poletim do pristolja Privisokoga, da razum moj bude rasvijetljen na vrilu mudrosti; tko će mi poslati Serafina užarenim ugljenom Božje ljubavi očisti moj jezik; tko će mi satkati djevičansko tilo i srce kako je bilo neoskrvnjene Majke Marije, da bez zaprike poput orla dovinem se Upućenoga Slova, te otpočinem u pukotini čavala Njegova; da prođem kroz Njegov otvoreni bok te se okupam u Njegovu Presv. Srcu – oceanu neizmirnom ljubavi, svetosti i istine, eda mogu dostojno o tebi govoriti sveto svećeništvo G[ospodina] Isusa! To sv. svećeništvo nadilazi sve što je lipa i plemenita u carstvu vidljivih stvari, što su protekle iz ljubavi, mudrosti i svemoći Božje; ti se uzdižeš i nad same angjele, te čiste duhovne stanovnike vječnog Jeruzalima, u kome je hrana, piće, zrak i odića, milost i ljubav prisne Janjetu Našega G[ospodina] Isusa. Ti se još dublje uzdižeš, te ako se smi reći, u vlasti pretičeš istu Majku Božju – bl[aženu] Gospu prama ričima sv. Bern[ardina] S[ijenskog] : "Virgo benedicta, excusa me quia non loquor contra te; sacerdotium ipse praetulit supra te" (Tom. I, s. 20, a. 2, c.7).[394] Sam G[ospodin] Bog u vlasti je veći od svećenika, a drugi su svi niži po ričima učenoga Kassiana: "O sacerdos Dei, si altitudinem coeli contemplaris, altior es; si dominorum sublimitatem sublimior es; solo Deo et Creatore tuo inferior es" (In cat. glor.).[395] I ako je, kršćani dragi, dostojanstvo svećeničko neizmirno i ne da se ničim opisati, ipak ću vam ja štogod ukratko razložiti uzdajući se u pomoć i rasvijetu Neoskrv[njeno] Začete bl. Gospe – naše drage Majke čiju svetkovinu danas častimo.

Svetost koju G[ospodin] Bog traži od svećenika dokaz je njegove veličine i dostojanstva. Stari zakon bio je priprava novomu, slika njegova, njegov glasnik i predteča. Sva objava Božja od prvoga čovika do dolaska G[ospodina] Isusa bili su samo zrake i iskrice Božje mudrosti, koje su svitlile u tami pokvarenoga svita, da priprave put G[ospodinu] Isusu – onome suncu vičnome koji ima svojom milošću i istinom otopliti, prosvitliti i oploditi smrznuti i od leda neznanja i pokvare otvrdnuti stari svit, te u tom starom zavitu koji je po riči sv. Pavla tekar slaba sina naše sv. vire, traži G[ospodin] Bog od njegovih svećenika angjeosku svetost i pravednost. On bo veli: "Biti ćete sveti Bogu svome, kad bo Gospodnji i kruha Božje prikazivati ćete zato ćete biti sveti" (Lev 21,6). A na drugom mistu: "Očistiti će sinove Levijeve i prociditi će ih kao zlato, te će prikazivati Bogu žrtve u pravednosti" (Malach. III,3), te opet: "Očistite se, koji nosite posuđe Gospodnje" (Is 52,11). "Biti ćete mi sveti, jerbo sam ja svet" (Lev 20,26), a na tijari velikoga svećenika bi napisano: Sanctum Domini.[396] Zašto tolika svetost, kršćani braćo, zahtivala se je od svećenika staroga zavita, koji nisu bili nego puka sina današnjih svećenika, njihovo nagovištanje. Ta velika svetost koju je G[ospodin] Bog zahtivao od svećenika staroga zavita uči nas da je svećeništvo, koje ih resilo bilo nešto velika, uzvišena i velebna. Razlog je taj, što je svećenik morao prikazivati Bogu žrtve, paliti tamjan, morao je učiti narod njegov sv. zakon, dolazio je u doticaj sa stvarima Bogu posvećenim – onomu Bogu, čija je tako velika i zamirna svetost, da i sami serafini i kerubini drhću pred njom niti smidu u Boga pogledati, nego sakrivaju svoja lica od Njegova presv[etoga] žara i sjajnosti. Uza sve to ne bijaše to ništa drugo nego tamna slika našega svećenstva. Ako su tako veliki uzvišeni bili svećenici, koji su se doticali sami darova, kršćani dragi, vridnost svake stvari, njezinu izvrsitost, dostojanstvo poznati ćemo, ako promotrimo dilovanje, rađu, koju ta stvar ili osoba proizvađa, pošto je dilovanje izliv biti i naravi dotične tvari. Dilovanje prvo i temeljno koje je kat[olički] svećenik opunovlašten učiniti jest posvećivanje prisv[etoga] tila i krvi Isukrstove te prama tome, kako je posvećivanje tila Kristova najuzvišeniji čin što se dade pomisliti, tako od svećeničkoga staleža nema uzvišenijega, svitlijega ni savršenijega, niti se može pomisliti. Svećeništvo nije ništa drugo nego prosliđenje vičnoga svećeništva G. našega Isusa Krista. Druga Osoba prisv[etoga] Trojstva, Rič vičnja, Slovo neizmirno uputi se  posta čovikom, obuče se haljinam naše slabosti i ništetnosti, da nas obuče odićom sjajnom, pribilom, vičnom, božanskom da nas zaodije sjajem svoje bož[anske] naravi, da nas obuče u milost, pravdu i istinu koju smo po grihu bili izgubili; da nas opet postavi u raj zemaljski to jest: da nam pribavi prijateljstvo i ljubav Boga rasrđenog, da izmiri nebo sa zemljom, sva stvorenja da okupi oko sebe kao središtu odakle će izvirati kao iz neizmirnoga mora slava i čast G. Bogu, odakle će izaći borci istine i ljudi koji će popraviti poraz prouzrokovan buntovništvom angjela odmetnika i zasidnuti na njihovu opustilu mistu, te pivati kroz svu nedoglednu vičnost slavu Bogu i Sinu i D[uhu] Sv[etom].

Eto, kršćani dragi, svrha Isusova svećeništva, eto zašto je On bio pomazan u času svoga upućenja od Oca svoga za vičnoga svećenika po redu Melkisedekovu, to je razlog njegova zemnog živovanja, patnje, truda, poruge i gorke Muke na drvetu križa, gdje bi dovršeno otkupljenje roda ljudskoga i svih bića živih i neživih od kazne griha koja ih je tištila. Nu G[ospodin] Isus kao čovik morao se je priseliti s ovoga svita, morao je ostaviti ljude i prići u krilo Boga Oca, na komu od vikova otpočiva. Da ne bude uzaludan plod dviju sv. Misa, što ih je G[ospodin] Isus rekao: nekrvne na zadnjoj večeri i krvne na Golgoti, na drvetu križa, gdi je zapečatio otkupljenju poslanstvo ovim ričima: svršeno je, na zadnjoj večeri najsvečanijemu času svoje ljubavi prama nami, zaredi svoje učenike za svećenike, koji će svaki dan prikazivati Ocu nebeskomu Njega samoga u sv. Misi i tim crpati preobilne milosti za sve ljude iz onoga neizmirnoga mora zasluga što nam ih G[ospodin] Isus steče svojim životom, mukom i prigorkom mukom. Dakle prama tomu svećenik svaki se dan penje na mističnu otajstvenu Kalvariju i tu u osobi G[ospodina] Isua Njemu samoga prikaziva Bogu za naše grihe. Na Kalvariji brdo samo bilo je hram sa svojim podnebesjem križ, žrtvenik, zemlja, kalež gdje se slila prisv[eta] krv G[ospodina] Isusa, žrtva sam Isus – živi Bog, svećenik isti G[ospodin] Isus, žrtva bi prikazana Trojedinom Bogu – Ocu, Sinu i Duhu Sv. Sve je tu, braćo moja, neizmirno, sve začudno, divno i veličanstveno, te svojom veličinom poklapa, obasjenjuje ne samo um ljudski nego i angjeoski, te je tu neizmirno sve neshvatljivo: Neizmirni  Bog žrtva, Bog svećenik, Bogu se prikaziva, žrtvenik je križ, čavlji i kruna trnova ratila žrtve, ali poglaviti žrtvenik, gdje bi Isus prikazan Ocu na posvetilište priugodno jest Njegovo presv[eto] Srce gdje gori neugasivi oganj ljubavi Njegove prama nami, koji ga je okrunio, razapeo, spalio za nas. O sv. Križu tvrda postajo moga Gospodina, ljubavlju umekšana bolje od najmekših dušeka, kruta kruno i oštri čavli koji ljubavlju razdriste tilo moga Isusa, ja vas ljubim, to divno podnebesje gdje se je odigrala ova božanska tragedija, tu ti se duboko, o sveta zemljo, ti Božjom rukom skovana plitico, koga si suzdržala Tilo Isusovo. Ti Njegovom Mudrošću saliveni kaležu, koju primila u se dragocinjenu Krv Isusovu, ti si od tada postala plodnija i cvatnija od istoga raja zemaljskoga, zemljo nevinosti i čistoće, jer si ti od tada  bujno procvala najkrasnijim cvićem kršćanskih kriposti, koje svojim miljem i miomirisom napunjuju našu dušu nebeskom vedrinom, dižu nas na svojim lakim krilim do pristolja vične svetosti i lipote, da se tu u tom nepreglednom bezdanu utopimo i za svu vičnost postanemo sritni i blaženi, sveta zemljo, mi ti se divimo i nenavidimo tvojoj slavi, veličanstvu i sriću.

Kršćani dragi, Kalvarija je za nas doista nešto velebna i divna, to je priskladna božanska usna koja mora biti vazda u našim ustima, srcu i duši; ona mora biti poglavita zabava naše pameti i srca, ona mora davati pravac cilomu našemu dilovanju bilo vanjskom bilo nutarnjem. Mi svratimo naše oči s te krvave Kalvarije, te ih obrćimo svagdano na žrtvenike naših crkva, tu ćemo, ako imamo živu viru i ako nam je koristno prolivena krv Isusova, očima svoje duše vidjeti mističnu – otajstvenu Kalvariju, na kojoj se odigravaju isti oni velebni čini, koji su se jednoć odigrali u Palestini u gradu Jeruzalimu. Prosite G[ospodina] Boga da vam otvori oči vire, te promatrajte svećenika dok govori sv. Misu. On na žrtveniku zastupa G[ospodina] Isusa u osobi Njegovoj, pretvara čudotvornim ričima kruh u tilo, vino u prisv. krv G[ospodina] Isusa. Prema tomu sv. je Misa ista žrtva koja je prikazana jednoć na Kalvariji. Isti Isus koji se je jednom prikazao sam Ocu na Kalvariji i bio svećenik svoga tila i krvi i danas se prikaziva Bogu preko ruku svećenikovih u svakoj sv. Misi; istu žrtvu koju je On prikazao jednom na Kalvariji prikaziva se svagdano na našim žrtvenicim priko ruku svećenikovih to jest Njegovo prisv[eto] tilo i bož[anska] krv, istomu Bogu trojedinomu komu je bio žrtvovan Isus na Kalvariji na krvni način za otkupljenje roda ljudskoga, žrtvuje se svaki dan na žrtvenicim naših crkava na nekrvni način za cili rod čovičanski, da nam ne bude uzaludna muka i smrt G[ospodina] Isusa.

Eto, braćo moja, molite se i divite se veličini i sreći naroda kršćanskoga, jer po cilom svitu u crkvam na sv. žrtvenicim imadu otajstvenu Kalvariju stvarnu predstavu one nekadašnje križne Jeruzalemske Kalvarije; kako je god na onoj prvoj bilo sve neizmirno, sve zamirno, sve božansko, tako je isto u sv. Misi sve neizmirno divno i božansko: svećenik – neizmirni Bog – Isus; žrtva isti Isus prikazuje se Bogu, koji je sama neizmirnost, savršenost i svetost, sad razmatraj živom virom, kršćanine moj, dostojanstvo i moć svećenika Isusa; gledaj vrhunce njegove uzvisitosti, ako ih dogledati možeš, prostri oči svoje po njegovoj širini te pregledaj, ako ti doseći mogu, zaviri u dubinu njegovu, te mu nađi dno ako ti je oko oštro i jako. Ah, u ludo se muči, braćo moja, i ljuto vara svaki oni, koji misli, da može shvatiti veličinu kat[oličkog] svećenstva: to je isto kao nalivati bačvu bez dna vodom ili htiti priliti sva velika mora u malu spužalinu dapače još više, svećenik je zaminik Isusov, vršitelj Njegovih tajna, prikazivač sv. Mise, koja je jezgra i skup, središte svih tajni, svih čudesa, svega lipoga, dobroga i plemenitoga, što se nalazi u sv. kat[oličkoj] viri.

Ako je Isus nešto velika, ako je Njegovo tilo i krv nešto neizmirna, nešto nepojmovljiva, onda je i svećenik koji je zaminik Isusov u svetoj Misi koji posvećiva Njegovo tilo i Njegovu krv doista nešto neizmirna, nepojmljiva, božansko biće. Svi umovi, što su bili, što jesu i što će biti, kad bi u jednu glavu skupili svoje pameti, ne bi mogli pregledati dostojanstvo svećenikovo; pa ne samo ljudi, nego svi angjeli ukupno svih devet kora angjeoskih skupa sa onim najvišim angjelim kerub[ini] i seraf[ini] koji stoje pred sjajem Bož[anskog] Veličanstva, duhovi čisti, sastavljeni od same ljubavi i razuma, ne bi mogli dokučiti dubinu moći i dostojanstva svećenika. Poći ću još dalje, kršćani moji, pak ću reći da ni sama majka Marija – taj čudnovati hram i pristol mudrosti sagrađen od vične Mudrosti – Slova vičnog Sina Oca nebeskoga – ni Ona ne može dokučiti veličinu časti svećenika, jer je i ona i ako najlipša i najsavršenija od svih dila ruku Božjih, ipak ograničeno biće, a svećenstvo je Isusovo nešto božansko i neizmirno pak ga zato ne može dokučiti. Kad govori svećenik: ovo je tilo moje i ovo je krv moja, ne govori on to od sebe, nego Isus govori kroz Njegova usta i u taj čas po Njegovoj besidi svemožnoj pritvara se kruh u prisv. tilo a vino u pridragocinjenu krv našega Boga; Isti Isus koji je u slavi i veličanstvu na desno svoga Oca u vičnom svetom nebeskom gradu, isti Isus – Rič vična, koji je oblik bića Očeva i odraz stvarni slave i veličanstva Njegova, nalazi se tada čitav u rukama svećenikovim, one ga tiču, on ga gleda, on čije one čudotvorne riči, koje su ga pritegle s neba na žrtvenik, on pliva u Njegovu sjaju okružen na hiljade hiljada angjela. Riči posvete slične su ričima Božjim: fiat – neka bude, kojim proizveo na život iz ništa sve ono, što je bilo, što jest i što će biti; slične su neizmirnomu činu upućenja Sina Božjega, jednake su ričima Isusovim izrečenim na drvetu križa – tom prvom žrtveniku, kada se je žrtvovao na krvni način Ocu nebeskomu. Stvaranje svita iz ništa, upućenje Sina Božjega i posvećivanje tila i krvi Isusove, koju svećenici svagdano obavljaju u toliko su slične i vezane među sobom, da su sve tri neizmirne, nedokučive i božanske, jer ih sam G[ospodin] Bog može proizvesti.

O, svećeniče, Boga nad vojskama, dobro je rekao sv. Efrem da si ti "miraculum stupendum",[397] a sv. Ignatije: super omnium rerum quae in mundo sunt;[398] u te je G[ospodin] Isus salio svu moć, što ju je primio od Oca za otkupljenje ljudi; u tvojoj moći obnavlja nam se svagdano ono što je najplemenitijega izašlo iz ruku Božji, porađa nam se ponovno G[ospodin] Isus, obnavlja se žrtva Kalvarije koja je izvor naše sriće i blaženstva, teku rike milosti provrile iz boka Isusova i natapaju prostranu poljanu sv. Crkve, zalivaju bašče kršćan[skih] duša i čini da u njima se razvija prirodni miomiris svetosti i čistoće na slavu Božju. O blagoslovljene tvoje ruke, svećeniče, kojim svagdano tičeš upućeno Slovo samu nestvorenu svetost G[ospodina] Isusa u tvojima rukama po ričima svetih otaca on svagdano upućiva kako se je jednom uputio u divičanskoj utrobi svoje pričiste Majke Div[ice] Marije; svete ruke vi ste zlatnije i dragocinjenije od one zlatne plitice, kaleža i svetohraništa gdi se čuva prisv[ito] tilo i krv Isusova. O oči angjeoske, koje pod koprenom prolaznih oblika promatrate onu svetost pred kojom kerub[ini] i seraf[ini] drhću, padaju ničice, sakrivaju svoja lica, jer ne mogu podnositi tolike svetosti, čistoće i sjaja. O sveti jeziče, koji svagdano izgovaraš one svemožne beside da, kojim posvećivaš tilo i krv Isusovu, koji se svagdano rumeniš božanskom krvlju i postaješ strašan sotoni kao lavovi.

Kršćani braćo, tko može pojmiti višega dostojanstva, više svetosti, više vlasti, nego li svagdano posvećivati tilo i krv Isusovu, dolaziti u tako tisni doticaj sa vičnim slovom, stati neprestano u Njegovoj blizini, hraniti se svagdano Njegovim tilom, piti Njegovu prisv[etu] krv. Od toga ne može biti ništa lipšega, ništa plemenitijega, ništa božanstvenijega, to graniči sa onim bl[aženim] gledanjem Boga, sa onom hranom višnjom nebeskom u vičnom domu, gdje će nam hrana i piće biti u priblaženom viđenju Boga dapače mi se čini čudnovatija i zamirnija srića i dostojanstvo i čast nositi pečat, karakter Isusova svećeništva na sebi; Isus je slika i sjaj bića Oca svoga, svećenik je slika i sjaj Isusa svoga. Isus posiduje božansku narav Očevu iz potpunoga mira, svećenik je dionik vlasti svećeništva Isusova; kako je Isus potpuno sličan i jednak Ocu u svemu, tako je svećenik potpno sličan i jednak Isusu, što se tiče svećeničke vlasti. Kad vidite svećenika na žrtverniku padnite ničice duboko i promišljajte da vidite Isusa na Kalavriji gdi se žrtvuje Ocu i nećete pogrišiti. Sv. ga Oci nazivaju "Alter Christus",[399] a drugi kažu "post Deum terrenus Deus"[400] čime je sve rečeno i uzalud je tražiti uzvišenije riči kojima bi se moglo izraziti dostojanstvo svećenikovo. Posvećivanje tila i krvi Isusove jest prvi čin, najuzvišeniji, što ga svećenik obavlja; on je temelj i izvor njegova dostojanstva, časti i uzvišenosti.

II. Drugi odnošaj svećeniku sa bož[anskim] Spasiteljem stoji u tome, što je  on čuvar Isusa u presv. sakramentu. Dok je Isus bio na zemlji Njegovi čuvari bili su bl. Divica i sv. Josip; oni su vazda stupali u nazočnosti svoga Boga, ali su se ipak s njim zabavljali, veselili, radili roditeljskom povirljivošću, svećenik odmah ranim jutrom stupa Učitelju svome, priporučiva mu svoje srce, izliva ga pred Njim, u ljubavi hvali i poštovanju traži pomoći, da može snositi težinu dana, patnju, muku truda, da izbigne rankam i varkam lukave sotone i njegovog saveznika – opakoga svita, te da se zdrav, čitav, slavodobitan vincem na glavi u večer povrati u nazočnost svog Učitelja. Nije samo svećenik bio u nazočnosti svoga Učitelja, nego ga žrtvovao Ocu i primio u svoje prsi, da mu bude tisni prijatelj i saveznik u svim zgodam i nezgodam toga dana. Isus oganj sažižući svaku našu slabost i grišnost a ne spominjući svako dobro i kripost i u tom ognju svećenik cili dan stupa, cili život boravi, on ga grije, rasvitljiva, oplođiva svakim  dobrom, premda se svećenik toga i ne sića; on pliva u vrtlu vičnoga sunca i u njegovim se zrakama kupa, njegovim sjajem zaodiva, zrak diše njegovim životom diše i ako tu na svakom času i na svakom mistu i ne pada mu na pamet. On je vazda na Gori Horebu pri zapaljenom grmu – svetohraništu, odakle mu Isus dovikuje: Ne približuj se amo, izuj obuću s nogu, jer misto gdi stojiš zemlja je sveta; cili je svit posvećen mojom svetom svetotajstvenom nazočnošću, zato je on cili hram moj, kuća i crkva, gdje su sva stvorenja kad i žrtva, a ti si svećeniče osobito posvećen mojoj službi, njihov prikazatelj. Stati u nazočnosti kraljevoj, biti od njega milovan, uživati njegovu naklonost, stvar je velika i zamirna, ali stati neprestano u nazočnosti kralja kraljeva, gopodara gospodara Boga Živoga, uživati njegovo povirenstvo, biti mu pouzdanik i prijatelj, stvar koja začuđiva i angjele koja mora biti svećeniku izvor sriće i blaženstva u ovoj suznoj dolini.

Treće, kršćani moji, što daje svećeniku veliko dostojanstvo jest to što je on pomagatelj Isusov u spasavanju duša, prosliditelj Njegovih osnova, ciljeva i namira; Njegov zastupnik, poslanik, namisnik u svemu onome što se tiče spasavanja duša i raširenja kraljevstva Božjega. Isus je jednom upravo na križu prikazao Ocu krvnu žrtvu i tim otkupio rod ljudski zasluživši neizmirnih zasluga i zadovoljivši pravdi Božjoj u potpunoj miri. Ali da Njegova Muka i krv prolivena svakomu koristi ustanovio je red svećenički, koji će svaki dan žrtvovati Isusu nekrvnim načinom u sv. Misi i tim pojedinim dušam priminiti Isusove zasluge: Isus im je pridao na čuvanje sebe samoga – svoje tilo, svoju krv, sakramente, Crkvu svoju zaručnicu, sv. evangjelje, sve blago milosti, mudrosti i znanja pridao je u svećeničke ruke, ništa sebi nije zadržao. Pridao im je duše svojom krvlju otkupljene, da ih naukom prosvitljuju, primjerom pute na dobro, milošću probuđuju na život vrhunaravni, nebeski, božanski.

Svećeniku su dati ključi kraljevstva nebeskoga što on zatvori, niko ne otvori, što on otvori nitko ne zatvori; On je u tomu potpuno sličan svomu Učitelju. Svećenik sidi u ispovidnici: zastupa Isusa u čišćenju duša; on im je otac porađajući ih na život milosti, učitelj prosvitljujući ih, tirajući tamu zablude i neznanja iz njihove pameti zubljom evangjeoskog nauka, on je ličnik vidajući njegove rane čisteći ih i zavijajući melemom bož[anske] milosti i istine. Velika je stvar, braćo moja, ispovidnica. To je vrhovno sudište i na nebu i na zemlji, od kojega nema apela, jer sam Bog na nebu potvrđuje ispovidnikovu odluku, pečati je svojom krvlju i mukom i nema toga tko ju može raspečatiti. To je dostojanstvo i vlast tako velika i uzvišena da sv. Ivan Krizostom ostaje vas u čudu razmatrajući gdi Gospodin nad vojskama potvrđiva odluku svoga sluge. Svećenik ima tako veliku vlast i čast, da on od neprijatelja Božjega čini njegova prijatelja, od dionika sotonske pakosti i tvrdokornosti dionikom prisv[ete] naravi trojedinoga Boga, od sotonskog stana prisv[eti] hram crkvu Duha Sv[etog] brata Isusova, baštinika one rajske slave čiju veličinu nije vidilo oko ljudsko, niti je uho čulo, niti u ljusko srce unišlo. To su tako uzvišena, neizmirna i neshvatljiva umom ljuskim dilovanja, koja jedino može proizvesti svemožna ruka Božja i svećenik, kojega je G[ospodin] Bog obukao u svoje svemogućstvo.

Posvetiti jednu dušu, dati joj narav božansku, kaže sv. Augus[tin] da je to veće nego stvoriti nebo i zemlju i sve vidljivo i nevidljivo, a stvoriti zemlju i nebo iz ništa ipak je čin koji može samo svemožnost Božja proizvesti. Sad sudite prama tomu, kolika je čast i dostojanstvo svećenikovo. G[ospodin] Isus, ta neprivarljiva Istina, vična, nestvorena, koji poznaje u dubinu svaku stvar, veli svojim svećenicim, da su oni lux mundi[401] koji svitle ričju Božjom svitu ležećemu u tami neznanja i tmini smrti, oni su sol zemlji, koji sole svetošću i naukom pokvarenu ljudsku narav, da se ne ucrva, ne usmrdi u gnjiloći griha i probuđuju ih na svitlo pravde i Istine. Oni su grad postavljen na visini svetosti i pravednosti, da ljudi gledajuć nauk uprave put svoj u vičnu domovinu. Oni su posrednici između Boga i ljudi, oni vežu nebo sa zemljom, izmiruju ih, taže Božju srdžbu, ublažuju pravdu, zazivlju milosrđe. Što ima uzvišena i velebna, a da ga ne pripišemo svećeniku, koji je to vrhunac časti i moći, a da on nije na nj uzdignut, koja je to služba, koja bi se mogla usporediti sa uzvišenosti i svetosti Njegova zvanja. Nema ništa, braćo moja, u redu milosti i ljubavi Isusove, čim G[ospodin] Bog nije odlikovao svećenika, jedina stvar što mu fali jest da postane Bog po svojoj biti, ali to ne može biti, niti sam svemog[ući] Bog može proizvesti i udiliti, a drugim ga je svim obdario i naresio. Isusov križ zasađen jednoć na brdu Kalvarije izvor je svake milosti i života, to je ono sv. stablo, koje je davalo našim praroditeljim mladost vičnju i čuvalo ih od smrti; iz rana Isusovih na križu provrile su rike milosti i istine, razlile se po ciloj zemlji, natopile u obilju duše žedne istine i pravde, koje su posli toga od grozne pustare pretvorile u krasne perivoje i bašče, u kojima eto dvi hilj[ade] godina cvitaju priugodni cvitovi najkrasnijih dila ljubavi, čistoće, samozataje i žrtve. To je ono sunce vrhunaravno, koje je sjalo i narodu prvo dolasku Isusovu i ako slabijim svitlom i pucim poslije Njega, rasvitljivalo ih, grijalo i plodilo, to je stožer oko kojeg se vrti cila povisnica čovičanstva, to je leća koja sabire u sebi sve zrake istine i dobrote i opet ih siplje po rodu ljudskomu.

Križ Isusov, kršćani moji, sa svim svojim milotam i plodovim prisađuje se s Kalvarije na žrtvenik u sv. Misi i proizvađa iste plodove u dušam, koje proizvede jednoć na Kalvariji. Onda je Isus bio pokretač i svećenik one bož[anske] žrtve. Majka Marija srcem je žrtvovala svoga Sina, a na ovoj novoj Kalvariji svećenik zastupa Isusa, Mariju, ljubimca učenika sv. Ivana, Mandalinu i ostale bogoljubne duše, ponavlja onaj nehotični prizor, širi blagoslov na rod ljuski, čini da Isus nije za nas umrao uzalud.

Eto, kršćani moji, u kratko krupnim potezim opisao sam vam slabim i nedoličnim govorom dostojanstvo, vlast i čast svećenika Isusova, uzvišenost i nedokučivost sv. Mise, da tako začmete štovanje prama svećenicim, da slušate pobožno i bogoljubno sv. Misu, da se okoristite krvlju Isusovom, koja se za vas izliva za vrime iste.

Eto, kršćani moji, čuste uzvišenost, dostojanstvo, veličinu svećeništva, popeli ste se na njegovu visinu, razgledali širinu, zavirili u dubinu. Sad bacite pogled na tog mladog čovika, što pred vašim očima stoji. Što mislite, da je on plemić, bogataš, a ja vam velju, više nego plemić, bogatiji od najimućnijega bogataša; da li je on kralj ili car? – viši i od njih da nije po čemu prorok – više je i od proroka? – Je li angjeo kerubin ili serafin? - Diže se nad nad sve angjele, kerubine i serafine.

Vi se čudite i pitate što je: da nije Bog? – Na tom vam odvraćam nije Bog, jerbo je jedan Bog u tri sobstva božanstvena, ali vam je to osoba najbliža moći Božjoj; to vam je po nauci sv. otaca posli Boga zemaljski bog; to vam je svećenik Isusov, nositelj Njegova svećenstva, slika Njegova sjaja, dilitelj njegovih tajna. Kršćani moji, ako, rastvorite oči svoje vire, viditi ćete u tom čoviku zamirno čudo, jer eto, od danas unaprid on će posvećivati tilo i krv Isusovu, dolaziti će s Njim u svagdani doticaj, boraviti će na Njegovu krilu, grijati će se na Njegovim zrakam, posvećivati će duše kršćanske, sijati će sime riči Božje, svitliti će kao luč u tami ovozemnoga života.

Svećeniče mladi, ja ti se radujem sa svim pobožnim sakupljenim pukom. Eto si se s Isukrstom danas popeo na mističnu Kalvariju – na sv. žrtvenik, prikazati ćeš Ocu nebeskomu Njegova pridragoga Sina Isusa – neokaljanog Jaganjca, samu svetost i čistoću; ti ćeš ga svojim jezikom posvetiti, svojim usnama celivati, svojim rukama ticati, ja ti se od srca radujem, radujem se tvojima, radujem ovomu bogoljubnom puku, koji dobiva u tebi posrednika kod Boga, zagovaratelja, prosioca milosti i pomoći.

__________________

[392]  V. Vrčić, nav. dj., 77.

[393]  "Divno je čudo veliko, neizmjerno, beskrajno dostojanstvo svećeništva", Sv. Efrem, De sacerdotio.

[394]  Blažena Djevice, ispričaj me jer ne govorim proriv tebe, samo svećeništvo te nadvisuje (Tom. I, s. 20. a. 2, c. 7).

[395]  Svećeniče Božji, ako promatraš uzvišensot neba, veći si; ako uzvišenost gospodara, uzvišeniji si, samo si manji od Boga i svoga Stvoritelja (In cat. glor.).

[396]  Sveto Gospodnje.

[397]  Divno čudo.

[398]  Nad sve stvari koje su na svijetu.

[399]  Drugi Krist.

[400] Poslije Boga zemaljski Bog.

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Regionalni sastanci

************

Šibenik / Meterize: Priče iz Vukovara

************



Split / Dobri: Gospa od Zdravlja

************


Dani sv. Elizabete

************

Šibenik / Šubićevac

************

Šibenik / Šubićevac: Prikazivanje filma i humanitarna akcija

************


Sjemenište Sinj: Dan otvorenih vrata

************

Dubrava: Gospa od Zdravlja

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas154
Ovaj mjesecOvaj mjesec44298
UkupnoUkupno7255231

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 52