IV. DIO: POKUŠAJ VREDNOVANJA

       a) Redovnik i svećenik

Fra Bonin izgled kao osobe i franjevca možemo doznati od njegovih poznavatelja, a sliku njegove vanjštine pružaju nam fotografije iz različitih razdoblja njegova života koje su ostale poslije njega. Po svojoj vanjštini fra Bone je bio izrazito prepoznatljiv franjevac. Mršav, osrednjeg rasta, proćelav već od studentskih godina. Habit je bio njegovo jedino odijelo i njegov trajni raspoznajni znak u javnosti. Veliki dio godine hodao je bosonog, tek ga je velika zima primoravala da stavi čarape, a rijetko cipele. Oko struka bio je opasan bijelim konopcem (pascem) s tri uzla koja simboliziraju tri redovnička zavjeta: siromaštvo, poslušnost i čistoću, na kojem je visjela franjevačka krunica s vidljivim križem.

Fra Bonu ipak najviše poznajemo iz njegove pisane riječi i svjedočanstva braće koja su s njima živjela. To je ono najvažnije i najtrajnije, a svakako i najpouzdanije, jer govori o njemu i njegovu unutarnjem intelektualnom, tako isto i duhovnom i duševnom ustrojstvu, iz čega su se odražavale njegove ljudske, redovničke i svećeničke odlike.

Njegovi poznavatelji saglasi su da je bio izrazito uporan i strpljiv, iako je u njemu bio prisutan onaj južnjački, čvrsti temperament, ali je opet izgledao miran i otvoren. Otporan poput vrgoračkog rodnog mu krša, nepopustljiv, znao je izdržati velike napore u životu, a kasnije i nečovječna iskušenja uz cijenu pogubljenja, ali i časnu mučeničku smrt. Netko je u njemu vjerojatno prepoznavao sangvinika, dok su drugi više isticali njegovu koleričku narav. Uz ostale odlike posjedovao je jaku volju, prodornost, a uz to i skromnost u osobnom životu, pravo franjevačko siromaštvo koje je poprimalo gotovo asketske razmjere, sve dok mu zdravlje nije bilo ugroženo. Kada su njegovi kolege sa studija vidjeli da kako počinje pobolijevati i da ga nagriza teška švicarska zima u samostanu, preporučili su mu da pazi na svoje zdravlje, da se bolje zaštiti toplijom odjećom i zamijeni fratarske sandale s cipelama. fra Bone je prihvatio njihov savjet. U javnom je životu radije bio povučen, odbijao je sve oblike slave i priznanja. Mogli bismo s pravom kazati da je u skromnosti i samozataji pretjerivao.

Kada je bilo u pitanju dobro zajednice fra Bone je velikodušno prihvaćao povjerene dužnosti ili pojedine zadaće. Veoma je cijenio redovničke i crkvene poglavare, izvršavao je njihove odredbe i pomagao im u njihovu ispunjenju. O. V. Vrčić to posebno ističe: "Provincija ga je stavljala na odgovorna mjesta, jer to drugi nisu htjeli primati".[370] Kad ga je provincijal Cikojević imenovao magistrom novaka označio ga je kao "neprijekrona redovnika i vrsnog teologa kojemu bi teološko znanje moglo poslužiti izvrsno u pravilnom asketskom usmjeravanju povjerenih mu novaka".[371] Njegova prava vrijednost stoji u tomu što je njegov život bio obilježen životom kreposnog, uzornog redovnika i svećenika, a k tomu i što je tim odlikama stekao glas vrsnoga teologa. S pravom možemo kazati da je svoju životnu energiju trošio gdje god je prema sudu i starješinskim ukazima bilo potrebno. Bio je poslušni sin prihvaćenog i položenog zavjeta poslušnosti kako na prvim, jednostavnim zavjetima, a još više na svečanima koje je kao mjeru utkao u kasniji život.

Bio je marljiv te je ustrajnim radom i svestranim zanimanjem za kulturne, teološke i asketske sadržaje stekao šire spoznaje od onih koje su školski programi zahtijevali. Bog ga je obdario obilatim darovima, a on je svoj um izoštrio dubinom poniranja u istinu, pa je snagom pisane riječi i svoga neporočnog životnog primjera podržavao samostanski život i grijao polet mladih studenata. I onda kada su pojedinci bili zahvaćeni hladnim osjećajima vanjskoga svijeta i njegovih prividnih privlačnosti, znao je ulijevati nadu u neprolazne vrijednosti. Bio je prepoznatljiv i u običnom govoru kao i u nastupima, pa su njegove riječi ili izreke mnogi navodili kao nešto što je svojstveno samo njemu. O njemu je ipak prevladavalo mišljenje da je "učeni svećenik i plodan pisac".[372] O. Petar Grabić za nj, među ostalim, tvrdi da je bio "veoma slavni pisac, veliki ljubitelj redovničke stege".[373] Mi pak možemo kazati da je stekao široku teološku i opću kulturu. Uz svoj materinji, hrvatski jezik, dobro je poznavao klasične jezike, latinski i grčki jezik, a od živih jezika dobro je poznavao njemački, francuski i talijanski. U gimnaziji je osim francuskoga jezika predavao sve spomenute jezike kada su to zahtijevale školske potrebe. Latinski mu je jezik ipak bio najbliži, na njemu je napisao i svoju doktorsku disertaciju. Druge žive jezike učio je u školi, a najviše je njima ovladao tijekom studija u Austriji i kasnije u Švicarskoj. Ti su mu jezici bili velika pomoć u praćenju europske teološke i filozofske misli.

Fra Bone je stekao velik broj prijatelja i obožavatelja. Držao se principa da je Istina ipak važnija od svega. Nju treba braniti, pa i uz cijenu nerazumijevanja i progona. Istina će pobijediti, ako ne uvijek sada i pred našim očima, čiji ćemo biti svjedoci, ono svakako u konačnici. Fra Vjeko Vrčić za nj kaže: "U svojim uvjerenjima bio čvrst i beskompromisan…Fra Bone je borbeni duh, koji ga nikada nije ostavio, usisao u rodnom Vrgorcu".[374]

Fra Bone je vjerovao u Božju providnost i njezino vodstvo bilo pojedinca bilo cijeloga svijeta. Znao je isticati kako smo u Božjim rukama koje sve vode i svime upravljaju, iako je jasno uviđao da se čovjek lako ne predaje Bogu i njegovu vodstvu, pa nije čudno da onda stvari idu pogrešnim putem. U takvu vladanju lako skreće na stranputice i opasnosti u kojima strada. Dok je na to upozoravao, fra Bonina namjera ni u kojem slučaju nije bila da sebe promakne ili postavi kao uzor drugima, a još manje da drugoga ponizi, nego da pojedinca suoči s ciljevima koji su pred njim i upozori na sredstva da do njih dođe.

Vjerujem, a to svjedoče mnogi, da se fra Bone trudio biti istinski redovnik-franjevac i Kristov svećenik koji je svoje srce usko povezao s euharistijskim Kristom. Gajio je djetinju ljubav prema Kristovoj Majci Mariji. Otajstva krunice svakodnevno je molio. Istinski je nastojao biti sin Crkve, dizao je svoj glas za progonjene članove Crkve u raznim stradanjima koja smo drugdje navodili. Mi se vjerojatno pitamo: Je li i koliko je u tom uspijevao? Ljudski gledajući, bilo je jasnih dokaza njegova takva ostvarenja. To se na njemu lako zapažalo. Zato je i postao uzor u kojem su mnogi gledali savršena redovnika i svećenika sa željom da se i u njima nešto slična ostvari. Kakav je bio u svojoj nutrini, u nutrini svoje duše i srca, u intimnim pojedinostima svoga opredjeljenja i dokle je uspio i na koji se stupanj savršenstva popeo, je li dospio do via unitiva (puta sjedinjenja), mi ljudi to ne možemo ocijeniti. To trebamo prepustiti onomu koji ispituje srca i bubrege (usp. Jer 11,20), koji poznaje tajne i zakutke svake duše. Mi možemo suditi prema čovjekovim vanjskim djelima i načinu njegove pojavnosti, ali svakako iz njegova života proizlazi da je ozbiljno i ustrajno težio oko kršćanskog savršenstva, a time se odgovorno opredijelio za vlastiti izbor i način života. Nije lako objektivno i pravedno ocijeniti samoga sebe, a još je teže to uraditi za drugoga. Prema svim vanjskim oznakama možemo zaključiti da je duboko bio uronjen u istine vjere, da je proživljavao Boga i milost ili, drugim riječima, da je vjera prožimala njegovu misao i život. Vjera ga je oblikovala, ona mu je davala snagu i utjehu u životu, a posebno u iskušenjima njegova svećeničkog života, kojih je uvijek bilo, a posebno u posljednjim danima u kojima se pred svojim zatiračima osjećao, kako to kaže psalmist, kao "crv, a ne čovjek" (usp. Ps 22/21,7).

Fra Bone nije prihvaćao obični, svakidašnji život a da ga nije u potpunosti programirao. Zato se nije utapao u sivilo svakidašnjice u kojem ne bi znao što treba raditi i kako ispuniti svaki dan. Da ostvari svoje planove, fra Bone je pomoć nalazio u samostanskom redu, pravilima zajedničkog života i dužnosti koje su mu bile povjerene. Njegov život u samostanu, uz molitvu i intelektualni rad, učinili su ga kreposnim i intelektualno vrijednim redovnikom. Od njega to je zahtijevalo određenu točnost, pa i žrtvu koju je rado prihvaćao da bi savjesno ispunjavao dužnosti i obveze. To se očitovalo od njegova ranog jutarnjeg ustajanja, preko dnevnih dužnosti kao odgojitelja i profesora ili člana redovničke zajednice, koji je do potankosti vršio svakodnevni ritam molitvenog i radnog dnevnoga rasporeda i zajedničkog života. Takvim ritmom i načinom života postao je stup i čuvar samostanske discipline i zajedničkih vježba, navlastito molitvenih. To potvrđuju i njegovi gojenci: "Bio je pokornik. Ustajao je u četiri sata. Uvijek točan na svim redovničkim dužnostima. Od mladosti koja mu je bila povjerena tražio je red i rad".[375] Ni u čemu nije zakazivao niti se povlačio, nego je s mnogo volje, znanja i žrtve išao naprijed. Njegov način života bio je najbolji poticaj drugima, a na drugoj je strani znanjem poticao druge da korisno ispune povjereno im vrijeme. Fra Bone nije imao vremena da se bavi tricama i kučinama malih, ljudskih nedostataka i kritiziranja drugih. Ako je upozoravao na propuste ili negativnosti kojih je naravno u zajednici bilo, želio je da se to iskorijeni i da prevlada ono vrijedno i pozitivno što izgrađuje i pojedinca i zajednicu. Služenje velikim idealima bila je njegova jedina misao, smisao i cilj njegova života. Možemo kazati da je uspravno hodio i nije se sagibao pred čovjekom ni pred kojom silom ovoga svijeta, nego jedino pred Bogom. Zato je bio dosljedan, uvjerljiv i poticajan u svom načinu života, čime je postao živi primjer i uvjerljivi dokaz istinskog redovničkog života i evanđeoske veličine. Uza sve iznesene njegove osobine, njegovi poznavatelji tvrde da je "u životu bio razgovorljiv i druževan".

Dušom i srcem fra Bone je ljubio hrvatski narod, hrvatsku zemlju i svaki njezin kutak poput svoga utemeljitelja sv. Franje. Domovina Hrvatska za njega je zaista bila Lijepa naša, ali je bio svjestan svih slabih strana, nedostataka i frustracija njegova naroda, koje je želio iskorijeniti. Kad je god imao prigodu rado je odlazio u svoj rodni Vrgorac, bilo da se susretne s rodbinom, bilo da pomogne župniku u pastoralnim poslovima. U njemu je stalno živjela čežnja za rodnim mjestom, pa je sve teže podnosio život daleko od njega. Cijelu je vrgorsku krajinu nazivao "malom Švicom", simbolom ljepote i prirodne privlačnosti. V. Vrčić kaže: "Neobično je volio svoj Vrgorac. Rijetko je prošlo predavanje u Makarskoj, a da ne bi spomenuo svoj Vrgorac…S veseljem je govorio kako će se u vrgorskoj župnoj kući predvidjeti soba u kojoj će on provesti svoje stare dane". Često je dolazio u Vrgorac.[376] Nije stoga čudno da se sa žalošću rastajao najprije od Makarske, koja je nadomak njegova rodnog Vrgorca, koji je napustio povlačeći se na putu prema Zagrebu, a još je žalosniji bio kada se konačno morao rastajati s domovinom Hrvatskom uoči dolaska partizana u Zagreb. Nažalost, u Hrvatsku se povratio kao rob, uznik, koji je posljednje dane života proveo u okovima logora i tamnice, iz koje je izveden na stratište da u dragoj Domovini nađe mir u njezinim nepoznatim zemnim njedrima.

Znamo da je svaki čovjek neponovljiva i jedinstvena osoba, a to je fra Bone bio u pravom smislu. Nije nalikovao nikomu drugom nego samome sebi, jer je sve činio na sebi svojstven način, različitije nego što to drugi čine, premda je činio što i drugi čine. Njegovi su postupci i način držanja, govora i nastupa odavali osobnost koja je bila svojstvena samo njemu, ali koja ižarava i potiče na vrijedno i dostojno kao pravilo držanja od kojega ne odstupa. Njegov način vladanja nije bio ničija kritika; prije je to bio poticaj da svatko čini i radi ono što pred sobom ima kao dužnost koju treba ispuniti.

 

b) Odgojitelj i profesor

Ako fra Bonu gledamo kao odgojitelja, onda ga moramo promatrati u odnosu prema Bogu i njegovu redovničkom pozivu, jer je na tom temelju gradio svoj odnos prema svojim dužnostima i odgojnim smjernicama. Božju volju je u konkretnom životu odčitavao iz starješinskih odluka, koje je visoko cijenio i duboko poštivao. Starješinama je stajao na raspolaganju u svemu što su od njega tražili, gotovo da je bio slijepo poslušan njihovim željama. To potvrđuje i njegovo držanje prema njima.

Odgojna služba mu je bila povjerena rano, u mladomisničkim danima, a u njoj se isticao i bio cijenjen. Ne možemo ga zato promatrati samo u jednoj fazi njegova života, nego u više njih koje označavaju njegov životni hod. Ako ga promatramo od mladomisničkih dana, kada mu je povjerena služba prefekta u sjemeništu, u fra Boni možemo gledati svećenika koji je odan svom svećeničkom poslanju. Svojim radom u sjemeništu i u školi skrenuo je pozornost starješina da ga pošalju na studij, a time i da ispune njegovu duboku želju za takvim usmjerenjem. Nakon toga gledamo ga kao magistra novaka koji je s puno zanosa želio, u strogosti i punom predanju, odgojiti novake, u čemu je tražio velikodušnost pri ostvarenju redovničkih ideala. Etapa njegova profesorskog rada posebno je poglavlje u kojem je očitovao strogost i zahtjevnost od đaka. Tražio je svestrano zalaganje i učenje koje manje marljivim ili lijenim đacima sigurno nije pogodovalo. Njegova se strogost nastavila i u vrijeme magistarske službe s klericima poslije novicijata u Sinju. Posebno treba znati da je zahtijevao strogost i opći kurs odgoja toga vremena, ali svakako nije bez utjecaja ni njegov način i postupci koje je smatrao potrebnima da se dođe do određenih rezultata. Radi ispravnog usmjerenja klerika tražio je od provincijala da mu isposluje dopust da može čitati i držati zabranjene knjige kako one teološkoga, tako i filozofskog sadržaja.[377] To je ponovio i kasnije.[378] Razlog je tomu nalazio u činjenici što pisanom riječi dolaze mnoge negativne poruke i njih treba osporavati, a čitatelje upozoravati da ne postanu žrtve tih negativnosti. Kao odgojitelj, profesor i svećenik ipak se duboko suživljavao s tuđim poteškoćama i nastojao ih rješavati, ponirao je u dubine unutarnjih tajni pojedinih klerika i tražio najprikladnije putove za njihovo životno usmjerenje. Razumljivo je bilo da taj put i način svatko nije uvijek shvaćao jer se taj način činio preteškim i veoma zahtjevnim, a mnogi će kazati da je bio obilježen i strogošću. Fra Bone je nastojao olakšati put onima koji žele ući u duhovnost Crkve, u duhovnost franjevačke karizme; pratio ih je s ljubavlju koja je bila nadahnuta promišljanjima i usmjeravao ih da kasnije budu vođe i učitelji - "svjetlo" i "sol" dušâ povjerenog im stada.

Prema svjedočanstvima mnogih vidimo da je bio radišan, pobožan, revni opslužitelj redovničkog pravila, strog prema sebi, a blag prema drugima barem u vrijeme njegova makarskog boravka i rada. Zbog svoje osobne strogosti prema ponekom kleriku, a još više svećeniku, fra Bone je mpžda bio teško shvatljiv u nekim odsječcima svoga života. Bilo je i onih koji iz njegovih postupaka nisu znali odčitavati ideju njegova rada usmjerena prema samoodgovornosti i odricanju. Drugima je preporučivao odricanja, ali ih je i sam velikodušno primjenjivao u vlastitom životu, posebno u obući i odjeći, a jednako tako i u prehrani. Njegov je životni princip bio da se tjelesni čovjek treba umanjivati, a do izražaja sve više dolaziti duhovni.

Međutim, njegov odlazak iz Sinja i dolazak u Makarsku sasvim je promijenio njegove postupke. Mogli bismo kazati da je fra Bone postao ono što treba biti, ili ono što je on u stvari bio, a uvijek je bilo nekako potisnuto, nije uvijek dolazilo u prvi plan: otvoren, spreman za dijalog, vedre i vesele duše, pun znanja i smisla za šalu. Tada se pokazao u svom pravom izdanju - pravi manji brat koji ubire simpatije svih oko sebe. Njegova spontanost i pronicavost činili su ga sve više prihvatljivijim i cjenjenijim. Mnogi su ga studenti zato birali za duhovnog vođu i ispovjednika. "Kao ispovjednik prema pokorniku veoma blag, ali prema sebi asketski strog".[379] V. Vrčić uspoređuje fra Bonu i fra Antu Antića i njihove osobine, ali i razlike u odgojnoj službi: "U isto vrijeme magistri su bili u Sinju o. Radonić i o. Antić u Makarskoj. O. Radonić je bio strog prema sebi i drugima, a o. Antić strog prema sebi, ali blag prema gojencima".[380] To potvrđuje i o. fra Jure Radić koji je posebno cijenio njegovu teološku misao i poniranje u teološka polazišta i suptilne distinkcije. Ipak nije pristajao uz njegova razna mišljenja koja su, možda, mogla vrijediti za srednji vijek a ne nikako za ondašnje vrijeme. Bilo je kod njega pretjeranosti posebno u uzveličavanju redovničkog staleža nad drugim kršćanima.[381] 

Ipak, posebno treba istaknuti fra Bonin intenzivni život s Bogom, koji je proizlazio iz žive vjere i predanja tako da se nije dao pokolebati ni u najvećim životnim iskušenjima makarskoga straha od bombardiranja ili neizvjesnosti zatvorskih dana. Fra Bone je bio čovjek koji je svojom dobrotom i asketskim životom pobuđivao poštovanje kolega profesora i studenata, a posebno zatvorskih uznika s kojima je dijelio sudbinu. Klericima gimnazijalcima u Sinju znao je često govoriti kako "novi čovjek" kršćanskoga i redovničkoga usmjerenja mora preobražavati ljudske odnose i unositi u njih ljubav i razumijevanje. To svjedočanstvo još i danas potvrđuju njegovi živući studenti. Spomenimo neke njihove izjave.

Fra Pio Fržop[382] bio je najprije đak Franjevačke klasične gimnazije u Sinju, na kojoj je o. Bone najprije bio profesor, a potom su neko vrijeme zajednički predavali na istoj gimnaziji (1935./36.), pa ga je dobro poznavao. On ga ocrtava ovako: "Bio je profesor asketa a kao učenjak genij. Za vrijeme rata pa i za vrijeme žestokih bombardiranja ostajao je postojano neustrašiv na mjestu gdje se nalazio, nastavljao svoj studij ili molitvu. Predstavljao je fenomen apsolutnog pouzdanja u Boga. Svi koji su ga poznavali u njemu su gledali genija duha, istinskog pokornika i junaka vjere. Nitko od njegovih učenika ne može zaboraviti tog velikodušnog čovjeka. I u zatvoru je još tješio druge svećenike. Bilo ih je preko trideset i svi su mnogo pretrpjeli. Sada su živjeli zajedno na najmanjoj površini poput sardina u kutiji bez svježa zraka i bez ikakve higijene. Prehrana je bila bijedna što na Radonića nije ništa djelovalo jer je u samostanu mnogo dragovoljno postio. Život tih zasužnjenih svećenika stajao je pod stalnom prijetnjom i mučenjem. Kod saslušanja nitko od sudaca nije bio sposoban da razgovara jer je on govorio sa svojim budućim ubojicama zadivljujućom blagošću koja je prisjećala na mučenike prvih kršćanskih vremena. Radonić je neustrašivo branio svoju vjeru i Nezavisnu državu Hrvatsku. Na koncu je upao pod mač svojih mučitelja, ateista. To se dogodilo neposredno nakon rata, 1945. godine".[383] 

Vrijedan sud o fra Boni iznio je o. fra Kruno Vukušić: "Fra Bone je bio živi svetac. Ne bih se iznenadio kad bi za nj bio otvoren proces za beatifikaciju. Bio je radikalni franjevac, asketski i molitveni čovjek, poznat po svom isposničkom životu i nepokolebljivoj vjeri, radišan i ustrajan u svim pothvatima, duboko odan molitvi ili studiju i u najnapetijim časovima života kao što je bilo bombardiranje Makarske a i samog samostana za vrijeme Dugog svjetskog rata. Dok su se svi drugi sklanjali i bježali u skloništa pred naletima zrakoplova, on je ostajao nepomičan u svojoj sobi ili u koru crkve duboko uronjen u studij ili u molitvu."[384] O. Josip Visković o njemu svjedoči: "Čovjek duboke vjere. Neobičnoo inteligentan po naravi, proširivao i produbljivao je neprestano svoje znanje iz raznih područja, posebno iz filozofije i teologije. Govor mu je tekao bez zastoja. Poznat i po svojoj temeljitosti, ali i po duljini. Volio je Hrvatsku, i zemlju i ljude! (...) Fra Bone je medu svojim đacima i gojencima ostao kao posebna legenda."[385] 

c) Životni principi

Fra Bonu u životu nije vodila slava, nego ljubav prema Bogu i njegovoj redovničkoj zajednici. Ulaskom u sjemenište fra Bone je cijenio i poštivao najprije svoje odgojitelje i profesore, potom je, ulaskom u novicijat, sve više ulazio u smisao savjesnog podlaganja starješinskim odredbama kao izrazu volje Božje. Svoju poslušnost posebno je iskazivavao provincijalima te svojim gvardijanima; želio im je Božji blagoslov i ljudski uspjeh u upravljanju zajednicom, a sam im je pomagao da dođu do tog uspjeha. Sinovsku ljubav i odanost izrazio je u pismu o. fra Frani Luliću, provincijalu, za njegov imendan 1917.: "Ne mogu a da ne iskažem sinovsku ljubav, harnost, odanost i poštovanje, koje duboko u srcu zasađeno nosim prema Vami kao mome bivšem Ravnatelju, od koga sam mnogo dobra, razborita i pametna vidio i naučio, a sadašnjem Provincijalu, koji se toli brižno i očinski stara za mnogo ojađenu majku Provinciju i za svakoga njezina sina, a posebno se zahvaljujem i ostajem haran sve do groba za onu skrb i ljubav, što ste ju meni i prvo iskazivali i sada ponavljate!...Isprosio Vam sv. Otac mudrost u pameti, odlučnost i jakost u volji, žarkost u srcu, silu na besjedi, privlačnost u primjeru eda tako budete pravi pastir, svećenik i žrtva Njegova maloga stada! G[ospodin] Bog udijelio i krepko zdravlje, da možete odoljeti prevelikom trudu, koji Vas neumoljivo čeka u ovim tužnim i crnim danima po cijelo čovječanstvo! Sinovska moja ljubav i molitva uvijek budna u mom srcu za Vas, eda snažnom rukom vodite kormilo naše majke Provincije, sačuvate ju od brodoloma i uvedete sretno u luku spasa!"[386] Iz navedenih riječi proizlazi fra Bonina istinska zahvalnost za provincijalovu očinsku ljubav, brigu i ljudsku velikodušnost. Provincijalu Luliću u božićnoj čestitci ovako izražava svoju odanost te zajedno s braćom studentima iz Fribourga piše: "Za sve Vaše trude i brige, koje ulagate u ovim kritičnim vremenima za nas i za cijelu majku Provinciju, ne znamo Vam kao uzdarje ljepšeg i milijeg dara pokloniti nego naše redovničko srce spremno na posluh i svaku žrtvu za Provinciju, koja nas je uzgojila i koja i sada za nas prinosi krvave žrtve, eda joj poslije budemo na diku, ponos vjerni svome zvanju do zadnjega daha života!"[387] 

Svoju odanost jednako je tako fra Bone izrazio i provincijalu Cikojeviću pred završetak studija iz Fribourga. Između ostaloga, piše: "Ja ne poznajem nego jedan put: vršiti volju starešinsku! Moj je program sasvim kratak: slušati! U svojoj glavi nikakovih idealnih programa, nego sam tvrdo prionio uz jednu ideju, naime, činiti slijepo uvijek i svagdje volju starešinsku! Sam sam na sebi u kratko vremena iskusio da Gospodin stostruko nagrađiva trud, koji se izvađa prama propisima sv. posluha. Naprotiv svaki pokušaj kakove reforme koji nije vođen duhom duboke poslušnosti svršava herezijom i apostazijom! Ja sam čvrsto uvjeren, da jedino čovjek od srca poslušan zgodno je oruđe u moćnim rukama Božjim za izvesti velike stvari i za obratiti duše zalutale Bogu![...] Ja želim biti upravo na onome mjestu, gdje me hoće starešine, pošto znam, da je to stalno volja Božja, te da ću jedino na tome mjestu učiniti štogod dobra, ako se to bude svidjelo g[ospodinu] Bogu".[388] 

Fra Bone je vjerno i spremno izvršavao povjerene zadatke i dužnosti svojih starješina. Bio im je uvijek na raspolaganju, i u ključnim je časovima podnosio "teret dana i žege" (Mt 20,12) kako u novicijatu, tako i u klerikatu, u pogledu odgoja franjevačkog pomlatka. Možemo s pravom kazati da je osjećao veliku odgovornost za primljene Božje darove i sposobnosti. Toj prirodnoj nadarenosti pridodao je i svoju volju koju je neprekidno učvršćivao i usmjeravao.

Fra Bone je bio svjestan da prava ljudska veličina ne proizlazi iz moći i slave, jer slava brzo prolazi i nestaje, nego da ostaje ono što se postiže ustrajnim radom, znojem i trudom. Svi njegovi pothvati plod su napornoga, strpljivoga, samozatajnoga i dugotrajnoga rada. Vanjski ga događaji nisu uznemirivali, iako su svom silom u burnim vremenima njegova života navaljivali i na samostanska vrata i pojedince uvlačili u svoje burne tijekove. Naučio je čvrsto ograničiti svoje želje i zahtjeve te vlastite interese podrediti moralnim kriterijima. S njime nisu gospodarila časovita ljudska raspoloženja, niti pak neka izvanjska moda svijeta i okoline. Upravo je u takvom načinu života doživljavao istinsko duhovno zadovoljstvo. Čudio se zato drugima koji olako idu smjerovima kuda ih časovita raspoloženja vode ili im se nude neki lažni sadržaji časovitog "uspjeha" ili trenutka. Bio je tip kreposnog redovnika koji je svakomu mogao biti uzorom i poticanjem. Živio je priprosto i jednostavno, ali sadržajno i izazovno.

Koliko je fra Bone cijenio svoju pripadnost Katoličkoj crkvi i svom hrvatskom narodu, toliko je bio cijenjen u svojoj redovničkoj zajednici. Sve to pribavilo mu je kod neprijatelja Crkve i hrvatskoga naroda pečat nepoželjna, ali još više i opasna čovjeka, koga treba onemogućiti u djelovanju i potpuno uništiti. Da ga potpuno unište odlučili su se na ovo posljednje. Logika koju su provodili bila je jasna: Kada takvih osoba nema, komunisti će biti mirniji, jer nema onih koji mogu ometati njihove ciljeve i kritizirati njihove postupke. Možemo kazati da je radi svoga uvjerenja fra Bone bio izvrgnut svim sramotama i strahotama, ali nije popustio ni pokleknuo pred zatornicima.

 

d) Pisac

U dosadašnjem radu o fra Boni mogli smo vidjeti mnoge njegove osobne crte, sadržaje i sudove o njegovu pisanju. Ovdje bismo to ipak više naglasili. Mogli bismo kazati da u svom radu najviše razlaže teološku i filozofsku Skotovu misao, a potom odnos Istočne Pravoslavne crkve i zapadne Katoličke crkve. Stil mu je jednostavan, iako jezik nije uvijek na onoj visini koju bismo mogli od njega očekivati. Duboku misao htio je predstaviti ne samo prihvatljivim pristupom i jednostavnim riječima, nego je i približiti onima koji nisu uvijek prijateljevali s takvim sadržajima. Kako su mu izvori bili najčešće na stranim jezicima, a od tih su se opet posebno isticali latinski i njemački, oni su na njega i jezično i stilski utjecali. Upravo radi takvog utjecaja i konstrukcijskih izričaja hrvatski jezik sigurno mu nije najčišći. Rukopisne propovijedi, nađene u njegovoj skromnoj ostavštini, napisane su u strogo ikavsko-štokavskom narječju kojim se govorilo u njegovoj vrgoračkoj krajini. Na isti način ih je izgovarao kada je govorio na seoskim župama, dok se po gradovima ili varošima fra Bone trudio govoriti hrvatskim književnim jezikom.

Fra Bonu ne možemo razumjeti ako ga ne stavimo u ozračje i poglede njegova vremena. Njegova strast bila je povezana s ljubavlju prema skolastici, što se očitovalo odmah od početka njegova pisanja. Fra Bonina je filozofija puna misaonosti, humanizma, odnosa vremenitog i vječnog, ljudskog i božanskog, grešnog ali i milosnog - nadnaravnog. Njegovi su tekstovi najbolji tumač njega samoga, a pisao ih je iz bogate riznice filozofskog znanja. Fra Bonu ne možemo svrstati u red istraživača. Radije možemo kazati da je bio pisac koji je svoje postavke temeljio na zaključcima do kojih su u najvećoj mjeri drugi došli, a on ih je bogato koristio u različitim prigodama koje su od njega zahtijevale da dade pravi odgovor. To se posebno odražava u njegovoj suradnji s Novom revijom. Fra Bone je vjerno želio prenijeti misao iz vrela na temelju kojega piše, pa mu u tomu moramo vjerovati. Nije želio da bude izvoran, nego da bude upućen i obaviješten pisac u čije se tvrdnje čitatelj može pouzdati.

Fra Bonino pisanje odiše jasnoćom i logičnim redoslijedom u iznašanju ili pojašnjenju argumenata kojima se bavi. Ključ za razumijevanje njegova pisanja leži u odgonetavanju općeg sadržaja skolastičke filozofije, a potom Duns Skotove misli i njegova doprinosa filozofiji. Nastojao je shvatiti i prodrijeti u Skotovu misao, a plod toga je sinteza njegove misli. Od svih njegovih pismenih radova sigurno je to najbolje, ali i najteže, jer oštroumni Skot nije jednostavan za razumijevanje, pa ga je teško sažeti i njegovu misao staviti na papir. Njegov rad, što se tiče Skotove filozofije, ima trajnu vrijednost i nosi istinski pečat dubokog pisca i poznavatelja njegove filozofske misli, a time i zrele znanosti. A. Sekulić za nj je napisao: "Fra Bone je bio bibliofil, ujedno kršćanski i franjevački filozof i životom i djelima".[389] Gabrijel Jurišić iznio je o njemu nekoliko tvrdnji koje ga kvalificiraju kao stručnjaka Skotove filozofije, koji je do 1935. kod nas dao "najbolji prikaz skotizma u Hrvatskoj", te da je bio zapažen teološki i filozofski pisac.[390] 

Fra Bone se ne priklanja neobjektivnosti ili subjektivizmu, nego aristotelovsko-skolastičkoj realnosti. U analizi mnogih tvrdnji slijedi logični postupak koji je kod njega u potpunosti jasan. Fra Bone ne zastupa neko mišljenje radi njega samoga, nego ga preporučuje radi snage argumenata, da istina dođe u prvi plan, jer je razložno da uz nju netko pristane. Zato razumno i razborito upozorava kako istina mora počivati na jasnim i čvrstim polazištima utemeljenima na dokazima. Iako on vodi izvjesnu polemiku s određenim piscima onoga vremena, ipak ga ne možemo nazvati polemičarom i kršćanskim apologetom. Fra Bone je pisac koji želi istinu iznijeti na vidjelo i braniti je kada je ona na bilo koji način okrnjena ili napadana.

 

e) Tišina prelazi u govor

Fra Bonin život zračio je mirnoćom, odanošću Bogu te otvorenošću prema čovjeku. Bio je čovjek uzorna života i svakidanje točnosti u svim svojim dužnostima. Iz sebe je ižaravao sklad i privlačnost. Ostajao je sabran u molitvi i u časovima kada su drugi oko njega gubili glavu za vrijeme bombardiranja u Makarskoj ili kada je bio ograničen zatvorskom žicom ili strogim zatvorskim čuvarima. Shvatio je da ne može pomagati drugima ako i sam ne bude u stanju podnositi velika iskušenja i vlastite križeve. U tome se svakodnevno vježbao. Njegovi zatvorski drugovi svjedoče da je i u samom zatvoru držao duhovna i filozofska predavanja, unosio duh optimizma u tami neizvjesnosti, iako je i na njega brzo došao red da nestane u prozivci koja je vodila u smaknuće na nepoznatom mjestu. Fra Boninom smrću veliki planovi, koje je sam sebi postavio a drugi ih od njega očekivali, ostali su nedovršeni. Zakopani su s njime na nepoznatom mjestu u crnu jamu ljudske zloće i opačine. Njegove nevolje i iskušenja nisu bila mala, pa je zato trebao biti još strpljiviji nego što bi to bio u običnom, smrtnom životu. Od časa kada se pojavio na pozornici života, fra Bone je iza sebe ostavljao duboko utisnute tragove svoga vrijednog života i rada, ali bez vike, galame i reklame.

Neki su kazali da je oznaka Radonića plemena upornost, da treba ići "uvijek naprijed" uza sve protivnosti i životne nedaće, da se ne smije povlačiti pa makar trebalo trpjeti ili biti neshvaćen; pače, ići i glavom kroza zid. Takav je po prilici, bio i njegov zemaljski završetak.

 

 

ZAKLJUČAK

Opisali smo krug jednog života brojnih sastavnica. U to smo se više puta uvjerili dok smo opisivali fra Bonin rodni kraj, školovanje, a posebno njegovu višestruku djelatnost: odgojitelja, profesora, pisca i propovjednika te konačni i tragični životni završetak. Njegova uzlazna crta išla je velikim dijelom prirodnim hodom jednog redovnika-svećenika do konca Drugog svjetskog rata. Tada je došao njegov nasilni životni završetak koji se skončao ne prirodnom smrću, nego prisilnim kidanjem životne niti – strijeljanjem koje ne može naći nikakvo uporište u njegovu životu i radu. Fra Bone je bio nevino osuđen, a zločinački ubijen na nepoznatom mjestu i nepoznatog datuma. S pravom možemo kazati da ga je smaknula mržnja prema vjeri, Crkvi, svećeništvu i njegovim hrvatskim korijenima. Dizao je glas protiv nepravde i zla koje se žestoko okomilo na pravdu i ljubav, gazilo čovjeka i svim ga sredstvima uništavalo. Postao je tako dijelom progonjene Crkve, vjeran svojoj vjeri i pozivu, ne dozvoljavajući da se nad vlastitim idealima imalo pokoleba.

On je svojom smrću izgledao časoviti poraženik, ali je u konačnici postao pobjednik nad svojim progoniteljima jer je u njemu pobijedila istina i pravda, a zlo osuđeno. Njegova je žrtva bila potpuna: dignut mu je cijeli život, ali se nadamo i vjerujemo da ga je zamijenio s novim, vječnim neprolaznim u krilu nebeskoga Oca komu je vjerno služio. Čvrsto vjerujemo da se je na njemu ispunilo Kristovo obećanje iz Govora na gori: "Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko!" (Mt 5,10), jer je pao "kao žrtva vjerske i nacionalne mržnje".[391] Iz svega onog što smo do sada vidjeli možemo kazati da je fra Bone bio rijedak čovjek, krepostan redovnik i svećenik, o čemu ponajbolje svjedoče riječi o. V. Vrčića. Njima i završavamo naš rad: "Fra Bone je bio i ostao veliki sin Vrgorske krajine, sa svim osebinama ćudi i temperamenta ovog kraja. Pokoj mu duši!"[392]

_______________________

 

[370]  V. Vrčić, Dragi fra Stipe, [Imotski, 23, XI. 2005. poštanski žig], pismo, u Osobni arhiv.

[371]  V. Kapitanović, Kristu suobličen. Život i vrline fra Ante Antića (1893-1965), Split-Zagreb, 2004., 69-70. bilj. 72.

[372]  A. Baković, Stradanja Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Svećenici žrtve rata i poraća 1941-1945. i dalje, Zagreb, 1994., 173.

[373]  P. Grabić, Izvješće Kuriji Franjevačkog reda u Rimu, Ubijeni franjevci, u Spisi prov. Grabića 1943.-1945., u APS. "scriptor celeberimus, disciplinae religiosae amantissimus".

[374]  V. Vrčić, Vrgorac. Župa blažene Gospe  od Navještenja. (Rukopis, pisan 1971., priređen 1995.), Vrgorac, 1995., 73; 76.

[375]  V. Vrčić, nav. dj., 76.

[376]  V. Vrčić, nav. dj. 76.

[377]  Dopis o. Grabiću, Sinj, 16. XI. 1931., u Spisi prov. Grabića, sv. XXVIII, u APS. Tu je dozvolu dobio za vrijeme provincijala Cikojevića (6. V. 1932.).

[378]  Usp. Pismo prov. Grabiću, Makarska, 23. IX. 1938., u Spisi prov. Grabića 1937.-1941, R, u APS.

[379]  A. Sekulić, Prinosi profesora Franjevačke gimnazije u Sinju hrvatskoj književnosti i uljudbi, 458.

[380]  V. Vrčić, nav. dj., 76.

[381]  Usp. N. Radić, Dr. fra Jure Radić. Život i djelo (1920.-1990.), Zbornik Kačić, Split-Makarska, 1998., 33-34.

[382]  O. Pio Fržop, OFM (*Vodice, 7. IX. 1909. - †München, 21. XII. 1991.).

[383]  P. Fržop, Die Tragödie Kroatiens, II. Band, Verlag – Kroatische Ritter, Walde 1991., 80-81.

[384]  K. Vukušić 21. listopada 2005. u Splitu priznao piscu ovih redaka.

[385]  J. Visković, O posljednjim danima i smrti dra fra Bonaventure Radonića, Zagreb 10. XII. 1990, u Viskovićeva ostavština, u ASGLZ.

[386]  Fra Bone Radonić, Mnogopoštovani oče!, Innsbruck, 28. IX. 1917., u Spisi prov. 97, sv. 43, F. Lulić 5, u APS.

[387]  Fra Bone Radonić, Mnogopoštovani oče!, Fribourg, 17. XII. 1917., u Spisi prov. 97, sv. 43, F. Lulić 5, u APS. Pismo su potpisali fra Jozo Olujić, fra Bone Radonić i fra Ante Crnica.

[388]  Fra Bone Radonić, Mnogopoštovani oče!, Fribourg, 18. VIII. 1919., u Spisi provincijala 98, sv. A. Cikojević I/1, u APS.

[389]  A. Sekulić, Prinosi profesora Franjevačke gimnazije u Sinju hrvatskoj književnosti i uljudbi, 458.

[390]  Usp. Vjesnik Provincije XXXV/1986., br. 2, 113.

[391]  S. Kožul, Isto, 210.

[392]  V. Vrčić, nav. dj., 77.

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Regionalni sastanci

************

Šibenik / Šubićevac

************



Split / Dobri: Gospa od Zdravlja

************


Sjemenište Sinj: Dan otvorenih vrata

************

Dubrava: Gospa od Zdravlja

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2910
Ovaj mjesecOvaj mjesec55767
UkupnoUkupno7266700

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 57