III. DIO: KONAC RADONIĆEVA ŽIVOTA

 

1. Stanje nesigurnosti i napetosti

Nekoliko zadnjih mjeseci fra Bonina života, a posebno završne dane Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća, nije lako osvijetliti. Oni su dio tragičnog završetka tog rata i ratnog kaosa, a navlastito opće izgubljenosti u prigodi sloma Nezavisne Države Hrvatske. Nije stoga čudno da smo naišli na mnoge poteškoće u tom rasvjetljavanju. U prvom redu nedostaju mnogi dokumenti, jer jedne nisu čuvali fratri zbog bojazni i političkih represija, a druge su uništavali komunisti, da ne budu corpus delicti u promijenjenim političkim prilikama. Kad nema ni jednih ni drugih ili ako je do njih nemoguće ili teško doći, može izgledati kao da se ti događaji nisu ni dogodili ili da ti ljudi nisu imali žalostan, tragičan završetak.

Jedan od ciljeva komunističke vlasti bio je progon Katoličke crkve kao institucije, a potom i njezinih vjernika. Partija je, naime, posebnu pozornost usmjerila prema katoličkim biskupima i svećenicima, jer su im smetali, pa ih je trebalo svim sredstvima onemogućiti u radu ili jednostavno uništiti. Da se Crkva što više onemogući u radu i javnom djelovanju, trebalo ju je posvuda ocrnjivati i o njoj širiti lažne vijesti, a njezine članove kvalificirati fašistima, dobro organiziranim narodnim neprijateljima povezanim kako s vanjskim, tako i s unutarnjim neprijateljem. Takvima je, drugim riječima, trebalo nametnuti kompleks krivnje i sustavno ih napadati, a istaknute crkvene ljude inkriminirati, jer im je Crkva izmicala kontroli, a poglavito im je bilo žao što s njome nisu mogli manipulirati. Vođe Crkve, na čelu s nadbiskupom Stepincem, uspravno su stajali i svojim moralnim dostojanstvom nisu se dali pokolebati. U izvješću o prilikama u Hrvatskoj u srpnju 1945. godine, Katolička je crkva za javnog tužitelja Hrvatske bila: "Stup reakcije, njen organizator i nosioc je katolička crkva i njen kler skoro stopostotno na čelu s nadbiskupom Stepincem".[315] Nakon takvih tvrdnji nije čudno da su mnogi crkveni ljudi bili na udaru te svoju pripadnost Crkvi platili vlastitim životom. Kako se postupalo s katoličkim svećenicima, možemo zaključiti iz izjave Ante Jurjevića-Baje o pitanju ubijanja svećenika kada su partizani zauzeli Dubrovnik u listopadu 1944. :"Što se tiče narodnih neprijatelja do sada ih je otpremljeno što ovamo što onamo oko 60 među njima i 8 popova odnosno fratara pored svega toga mnogi se kriju i ne može ih se otkriti a sad će bit i teže obzirom na saveznike koji će ih štititi…mi smo nakon streljanja objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande područja jer drugoga nismo imali…bilo kako bilo – ubit ih se mora".[316] Ubijani su bez procesa, a javnost su obavijestili poslije kobnog zločinačkog čina pogubljenja. S pravom se pitamo koliko je zločina bilo u tom zločinačkom zaključku "ubiti se mora!"

Moramo, međutim, znati da takvi postupci i istrjebljenja nisu rađeni nasumce, nego su dalekosežno smišljani i usmjereni protiv pojedinaca s istaknutim moralnim i duhovnim osobinama. Zato je poratna sredina bila tmurnija i okrutnija nego što bi to bila prirodnim procesom prihvaćanja zla, upravo radi toga što su u njoj nestali stupovi i vrijedni ljudi koji su svojim stavom kritizirali zlo koje je dolazilo bilo s koje strane. Progon katolika, katoličkih ustanova i političkih neistomišljenika u ratu u ratu je bio konstantan, a svoj je vrhunac doživio na završetku rata i u prvim poratnim godinama. Za komuniste je žrtvovanje ljudi, upotreba najdrastičnijih i nemoralnih sredstava u ostvarivanju velikog cilja stvaranja klasnog komunističkog društva bilo opravdano i moralno, jer komunistički ciljevi opravdavaju sva sredstva za njihovo ostvarenje. Sve se to svodilo na obračun sa svim protivnicima i suparnicima nove vlasti ili kako ih je to nova komunistička vlast nazivala - obračun s narodnim i klasnim neprijateljem. Bio je to izraz osvetničkog gnjeva i beskrupulozne borbe, te sustavne represije koju je provodila nova vlast. Što je mogao biti ishod takve politike nego stradanje mnogih nevinih i razaranje čovjeka i njegova dostojanstva. Cijelo to stanje moglo bi se označiti tako da su poslije teških dana rata došli još teži dani "mira".

Odlučnu ulogu u manipuliranju s istinom imali su službenici OZNE, koji su bili potpuno u rukama partijskog rukovodstva koje je bilo produžena ruka ruske, a time i velikosrpske politike. Komunistička propaganda krila se iza lijepih riječi i obećanja nekog komunističkog mesijanizma koji će ostvariti novi poredak, pravdu i blagostanje, te rušenjem dosadašnjeg društvenog poretka sagraditi komunistički raj sličan onomu u Rusiji. To nije bilo ništa drugo nego, odmah u početku, dolazak tolikih prisilnih smrti, uništenih života, zatvora, a kasnije i bjegova preko granice, otete imovine, prisilne kolektivizacije i mnoštva nepravda, a sve u ime lažne demokracije, slobode i antifašizma. Partija nije praštala ni svojim "hereticima"; i oni su stradavali u zatvorskim ćelijama ili nepoznatim mjestima. Nad tim žrtvama nadvila se grobna tišina. Razloge fra Bonina smaknuća te nestanka tolikih drugih nećemo nikad doznati ni shvatiti, jer ulaze u onaj prostor tajnovitosti i nedokučivih zakutaka ljudskog života. Tada se ubijalo tajno, skrovito, koga se htjelo i kada se htjelo najviše iz mržnje i osvete bez postupaka i dokazane krivnje. Krvavi val ubojstava nitko nije zaustavljao nego su ga čak pomagali i podupirali čelnici komunističkog režima. Moramo ipak kazati da se u Hrvatskoj nije ubijalo potkraj Drugog svjetskog rata i odmah nakon njegova završetka samo pojedinačno ni samovoljno, nego je taj plan dalekosežno i bezdušno razgrađivan i nemilosrdno provođen u svim sredinama.

 

a) Ratne prilike u Makarskoj

Ratni dani u Makarskoj bili su teški od samoga početka. Svaki je dan donosio nove izazove, koji su bivali sve teži, jer su sijali strah i neizvjesnost. Od početka rata trebalo se boriti za goli život jer je glad sve više kucala na svačija vrata, a potom su nadošla česta i razorna saveznička bombardiranja. Grad i samostan su se teško opskrbljivali najpotrebnijim namirnicama, a komunistička promidžba o boljem i pravednijem društvu stvarala je zaslijepljenost kod naroda i zahvaćala sve više ljudi širenjem lažnih vijesti o propasti hrvatske vlasti i pobjedi partizana koja će donijeti novo, pravednije i bolje društvo. Biokovo je bilo poznato partizansko gnijezda preko kojega su partizani s otoka i primorja odlazili u Bosnu. Oni su se spuštali s Biokova radi pljačke i otimačine, jer je trebalo nahraniti 150 do 200 partizana koji su se na tim prostorima zadržavali.

Makarsku su u više navrata bombardirale angloameričke leteće tvrđave, koje su u njihovu razornom vandalskom bijesu i snazi grad gotovo pretvorile u ogromnu ruševinu. Najteže je bombardiranje Makarska doživjela 7. siječnja 1944. Bilo je mrtvih i ranjenih. U gradu je bilo oštećenja, dvije su kuće srušene a desetak ih je oštećeno. Oštećeni su bili i Franjevački samostan i nova crkva. Redoviti rad na Bogosloviji bio je onemogućen. Jedan dio studenata sklonio se po župama Imotske krajine, a drugi je ostao u Makarskoj sa svojim magistrom o. fra Antom Antićem. U takvu ozračju nesigurnosti teško je bilo ostati miran i spokojan. Česte uzbune, bombardiranja, nestašica hrane i svakodnevni jadi bili su prisutni posvuda i uvlačili se pod kožu kao teški teret koga se nije bilo lako osloboditi. U takvim neprilikama nije bilo jednostavno ni lako donijeti odluku o tome da li ostati ili otići iz Makarske pred dolaskom partizanskih jedinica. Svaka je odluka sa sobom povlačila veliku neizvjesnost i tragičnu opasnost. Makarsku su napustili i neki profesori tražeći druga, sigurnija mjesta i rješenja.

O. Dominik Šulenta, gvardijan opisao je ratno stanje u Makarskoj tri mjeseca prije dolaska partizana. Najprije je opisao napad na brodove u makarskoj luci, gdje je poginulo 26 talijanskih zarobljenika i 9 Nijemaca. Potom je pisao ovako: "Možete i sami pojmiti, u kakovu se težkom položaju mi nalazimo. Često smo svi uvjereni, da nas jedino Bog i Majka Božja mogu sačuvati od katastrofe. Po gradu je napravljeno nekoliko skloništa, ali mala je korist od njih, kada nema nikakova znaka za uzbunu. Jedino, kada se čuje zuka aviona, onda bježi i spasavaj se! Ipak je Makarska dosada izvrsno prošla. Poslije jedanaest bombardiranja i poslije mnogo napadaja sa strojnicama dosada je poginula samo jedna građanska osoba (žena Nike Mastrovića). Valja priznati, narod se uvelike čuva i bježi po okolnim špiljama i selima. Daj, Bože, da ove muke što prije svrše!"[317] Mjesec dana kasnije fra Dominik ističe: "Mi ovamo proživljavamo težke dane. Dao Bog, pa nam sve ove patnje bile na spasenje duše. O zadnjem težkom napadaju na Makarsku potanko pišem mp. Provincijalu. Molim Vas, da mu ovo pismo uručite. Posebna milost Božja dne 22.tog sačuvala nas je od podpune propasti. Preporučite svoj braći, da se za nas mnogo mole, jer smo u stalnoj opasnosti sve dok rat traje".[318] 

O. fra Jure Radić, tada mladi svećenik, u svome Dnevniku za dan 15. XII. 1943. ovako je zapisao u vezi bombardiranja: "Uvečer mi bili na meditaciji, taman svršilo čitanje, kad evo ti avion zuji i najedanput bum, bum, bum. Dolje u Osejavu pale prve bombe na Makarsku. Biži u konobu. Ko večera, ko ne večera, pa opet u naš bunker, staro blagovalište, samo što nas je večeras manje bilo šest sedam. Uvečer se dobro spavalo". Kasnije je više puta zapisao: "Pohodili nas avioni,. Stalno pucataju…". "Bombardirana Makarska", a za 7. srpnja 1944. je zapisao: "Danas je dan da se sve ruši. Preletjelo preko 1000 aviona".[319] Strašan je bio zrakoplovni udar na Makarsku 22. kolovoza 1944. kad su angloameričke leteće tvrđave teško bombardirale grad, ali je ipak najviše bombi bačeno na franjevački samostan i oko crkve Sv. Marka. Jedna je pala i uz sami zvonik samostana ali, na sreću nije eksplodirala. U gradu je bilo i mrtvih, a o materialnoj šteti da se i ne govori. Grad je ličio na strašilo, a njegovi stanovnici na miševe koji traže sklonište da se sakriju od razorne snage avionskih naleta.

Iako su se partizani skrivali po Biokovu, ipak se nisu usuđivali izravno napadati ili zauzeti grad, premda su poduzimali diverzije protiv raznih objekata ili pojedinih "nepoćudnih" ljudi, oštećivali su prometnice i uništavali imovinu samo da stvore psihozu nesigurnosti i straha. Pojedincima su slali i prijeteća pisma, ucjenjivali ih, zahtijevali od njih financijsku i svaku drugu pomoć. U takvom ozračju nastupili su i teški, odlučujući dani i časovi kada se trebalo odlučiti poći iz Makarske ili u njoj dočekati "pobjednike". Dana 21. listopada 1944. njemačka se i hrvatska posada definitivno povukla iz Makarske, a s njima i mnogi civili kako ne bi upali u partizanske ruke. Među onima koji su napustili Makarsku bio je i fra Bone.

Zašto je fra Bone bježao? U općem metežu i strahu fra Bone se osjećao nesigurnim čekati partizane jer mu je bilo poznato kako su mnoge viđenije ljude pozatvarali ili poubijali u mjestima gdje su došli kao "osloboditelji" ili "pobjednici". Nije zato čudno da je po savjetu nekih od braće fratara odlučio napustiti Makarsku i poći u neizvjesnost. Ta mu se neizvjesnost činila sigurnijom od dočeka partizana. Želio je podijeliti sudbinu hrvatske vojske i mnogih civila koji su bježali pred partizanskim jedinicama. Priključio se vojničkoj koloni koja je, napustivši Makarsku, prolazila kroz Tučepe; tu se susreo s o. fra Krunom Vukušićem, župnikom, koga je poticao da krene s njim na put, ali ovaj nije prihvatio ponudu. Vidjevši da fra Bone nije dovoljno materijalno osiguran, da je gotovo bez ikakvih financijskih sredstava, fra Kruno mu je velikodušno pružio novčanu pripomoć i zaželio mu sretan put i Božju pomoć.[320] Ostavivši Makarsko primorje, kolona je nastojala da što prije stigne do Mostara. U Mostaru se kolona zadržala nekoliko dana, ali je stalno nastojala što prije stići do Zagreba. Put od Mostara preko Sarajeva bio je težak, neizvjestan, u stalnoj opasnosti od napada partizana i četnika. Na koncu je fra Bone sretno stigao u Zagreb. Partizani su tek tri dana nakon odlaska hrvatske i njemačke vojske u velikom strahu ušli u Makarsku, bez ikakva otpora, jer u gradu nije bilo nikakve vojske koja bi pružala otpor. Nikad se nije doznalo koje su partizanske jedinice ušle u Makarsku. Priča se da je to bila 13. dalmatinska brigada na čelu sa zapovjednikom Bogdanom Pecotićem i komesarom Marinkom Borićem, rodom iz Podgore. Partizani su grad zatekli pustim i u ruševinama, što je bilo posljedica mnogih savezničkih zračnih napada. Mnogi su žitelji napustili grad ili su se sklonili po okolnim selima i skloništima. Odmah su počele pljačke i zatvaranje ljudi. Među prvim uhićenicima bio je o. fra Dominik Šulenta, gvardijan samostana, a dva dana kasnije i o. Ante Antić, magistar bogoslova, koji je ubrzo bio pušten iz zatvora. Partizani su o. Šulentu odveli preko Biokova u Kozicu, gdje je s drugim uznicima pogubljen 4. studenoga 1944. godine. Do tog trenutka partizani na Makarskom primorju nisu imali "ni pedlja oslobođenog teritorija".

 

b) Zagrebački strah i neizvjesnost

Ne znamo točan datum fra Bonina dolaska u Zagreb. Početkom studenoga nalazimo ga na popisu fratara izbjeglica za koje je gvardijan Matej Vodanović tražio pomoć od gradske uprave. Dolaskom u Zagreb fra Bone se nešto primirio, ali mu je u duši ostao teški kamen rastanka od Makarske. Dolazak u novu sredinu nije donio i novu sigurnost, štoviše, nesigurnost se sve više pojavljivala u javnom životu. Istina, prilike u Zagrebu bile su drukčije nego što su to bile u Dalmaciji, no, ni u kojem slučaju nisu mu ulijevale spokoj i sigurnost. Možemo kazati da se tek nakratko sklonio od brze i nasilne smrti koja ga je pratila kao vlastita sjena. U Zagrebu je barem nakratko produžio život; nije odmah upao u ruke onih koji su se dokazivali ubojstvima i raznovrsnim mučenjima u svim mjestima koja su "osvajali".

Knjige izgovorenih sv. misa za pokojnu braću najuvjerljiviji je dokaz partizanskih okrutnih postupaka i njihova terora prema franjevcima koje su smaknuli. Popis ubijenih fratara počeo je već uoči svetkovine sv. Petra i Pavla, 28/29. lipnja 1942. ubojstvom o. fra Pavla Silova (Promina, †29. VI. 1942.), župnika u Promini, a nastavio se još jačim i okrutnijim načinima u 1943. (6 ubijenih fratara), dok je u 1944. bilo ubijeno 14 fratara. Za njih je fra Bone redovito prikazivao sv. mise kako propisuju franjevačka pravila dok je bio u Makarskoj.[321] Smrt ubijenih fratara lebdjela je pred fra Bonim očima jer se za njihove duše molio i prikazivao svete mise, s jednom željom da i on ne bude brzo na popisu za koji će se moliti njegova braća i preporučivati ga Gospodinu pred oltarom Gospodnjim. Na žalost, naposljetku je i sam fra Bone postao žrtvom partizanskih krvavih orgija. Ni njega neće zaboraviti njegova braća u svojim molitvama, posebno u sv. misama, a s pijetetom će mu čitati ime u prigodi njegove godišnjice smrti.

Privremeni boravak u Zagrebu ublažio je u fra Boni dotadašnje napetosti, ali ne za dugo. Ubrzo je nastala još veća neizvjesnost (možemo to nazvati apokaliptičkim vremenima), jer su u javnosti kružile vijesti o zlodjelima, pogubljenjima ili zatvaranjima koja su vršili partizani u mjestima gdje su dolazili na vlast kao "osloboditelji". Fra Bone je ipak bio posebno pogođen krvavim komunističkoim obračunom u Makarskoj kada su ubijena njegova braća: o. fra Dominik Šulenta, gvardijan i o. fra Frano Borić, župnik Čvrljeva, koji se tada bio sklonio u Podgoru. Drugi su fratri proganjani, a mladi klerici, studenti teologije, morali su prekinuti studij jer su pozvani u vojne postrojbe i poslani u razna vojna odredišta ili na ratišta u završnim partizanskim operacijama sve do Trsta. Fra Boni nije bilo nepoznato ni stradavanje drugih fratara kao i nevinih žrtava komunističkog progona, koji su koncem 1944. doživljavali svoj vrhunac, posebno u sredinama u kojima je živio i njih najbolje poznavao, kao što su Makarska ili Sinj.

Komunistička Jugoslavija stvorena je nasiljem u moru hrvatske krvi od početka rata, ne prestajući sijati krv ni poslije njega u danima tzv. "oslobođenja", koje su donijeli "osloboditelji" – partizani. Zato nije čudno zašto je fra Bonu hvatao strah i obuzimale crne slutnje, a time i kolebanje kad je došao u Zagreb, što će učiniti, hoće li i odatle bježati ispred naoružane sile i bezdušnih moćnika. Napustio je Zagreb i dragu Hrvatsku i pošao prema Austriji da se preda se u ruke zapadnim saveznicima. Držao je, kao i mnogi drugi, da je bijeg jedina sigurnost od sigurne i nasilne smrti. Ipak se do zadnjega časa kolebao što učiniti. Odluku je donio u času kada se gotovo cijeli Zagreb uputio u nepoznatom pravcu, a taj je put vodio u neizvjesnost, koja je mnogima značila i konac života. Drama i slom hrvatske države bili su vidljivi i slijepima, jer su nastupila gotovo apokaliptička vremena. Da je iz Zagreba krenuo nekoliko dana ranije, kako su to učinila neka druga njegova braća, bio bi izbjegao sveopći kaos i spasio se od nadolazeće smrti. Opći metež koji je zavladao bio je znak da sve upada u strašnu provaliju iz koje će se malo tko izbaviti. Zadnju sv. misu u Zagrebu fra Bone je rekao u nedjelju 6. svibnja 1945. u 5 sati izjutro i nju potpisao.[322] Taj je potpis njegov zadnji potpis, iza kojega se krije tragična sudbina. Drugim riječima, toga dana fra Bone se uputio na put bez povratka, to je dan kada više ne možemo pratiti njegove životne korake koji su ušli u nesigurnu ratnu putanju s tragičnim završetkom.

Fra Bonin put i odlazak iz Zagreba bio je odlazak u grotlo pakla, opečaćen ljudskom zloćom i osvetom. Ušao je u veliku kolonu neizvjesnosti, stradanja i konačne smrti. Htio je tako dijeliti sudbinu naroda i države koja je bila na koljenima. Uspio je s nekim drugim franjevcima, prema kazivanju nekih fratara, stići do franjevačkog samostana u Mariboru, gdje se za kratko vrijeme sklonio sa željom da odatle prijeđe austrijsku granicu i traži spas kod Engleza. Međutim, tu je uhićen i predan partizanskim jedinicama koje su ga dopremile do Zagreba. Teški su to bili dani koje je ocrtao Ivan Meštrović, poznati hrvatski umjetnik: "Kruna je toj slici Bleiburg, gdje je bilo pobijeno sve, što su 'oslobodioci' uhvatili u uniformi ili u civilu, muško i žensko, ukratko sve, što je 'dični Poglavnik' naveo, da ide u susret Englezima, pod njihovu zaštitu, a koji su se pokazali toliko 'humani', da su ih sve izručili partizanima kao ovce, a ovi ih prihvatili kao vuci obezglavljene ovce u toru".[323]

 

2. Fra Bonin završetak - velika nepoznanica

Pitamo se kako je završio fra Bonin život? Je li završio poput tolikih mučenika u utrobi jame Jazovke, gdje ga neki smještaju[324] i gdje su svoju tragičnu smrt našle mnoge žrtve komunističkog terora ili je svoje zemno počivalište našao na nekom drugom stratištu oko Zagreba, gdje se ubijalo tajno, na skrovitm i neoznačenom mjestu? Iako postoji vjerojatnost da je završio i u Jazovki, ipak je uvjerljivije da je završio negdje na periferiji Zagreba, na mjestima i stratištima bez oznake i datuma likvidacije. Istina je da to pitanje nije do danas sa sigurnošću riješeno. Teško će i biti riješeno jer komunisti nisu iza sebe ostavljali materijalne dokaze o svojim zlodjelima koja su činili. Sve su uništavali, a svjedoke često posmicali. Prema sudskoj presudi osuđen je na smrt strijeljanjem, ali se još uvijek ne zna kada je i gdje izvršena smrtna kazna i gdje je pokopan.[325] Po svjedočanstvu o. fra Josipa Viskovića, koji je tog kobnog vremena bio u Zagrebu i nije se povlačio pred partizanima, o. Radonić je završio u zatvoru poslije zarobljavanja u Mariboru, na Savskoj cesti u Zagrebu.

Jugoslavenska je država krajem rata i u poraću bila prekrivena sustavnim zarobljeničkim, sabrinim i radnim logorima. Tako su u Zagrebu bila četiri velika poznata logora: Maksimir, Kanal, Prečko i Borongaj, te više manjih.[326] Zagreb, a i šire područje, postao je mjestom strave i užasa, poniženja svake vrste i uništavanja. Ni u tim teškim danima Radonić nije klonuo duhom. Lako je biti veseo u časovima radosti i zanosa, ali biti savršeno, franjevački veseo kad nekoga snađu teški okrutni časovi i zatvorska neizvjesnost, to je istinska hrabrost i veličina. Zaista, i tu se fra Bone pokazao junakom. Postao je svećenik patnik među patnicima. To je svjedočanstvo života kojemu možemo vjerovati, svjedočanstvo jednog sina Crkve koji daje svjedočanstvo za Crkvu za koju je trpio, molio i žrtvovao se do posljednjeg daha svojega ljudskog i svećeničkog života.

U neizvjesnim zatvorskim danima fra Bone je dubokom duhovnošću i izrazitom mirnoćom vladao svojim psihičkim snagama i bio svima ohrabrenje i nada, jer ga je u tom hranila i jačila njegova vjera. Zato je na se prihvatio ulogu da tješi zajedničke uznike i pokaže im nadu i ustrajnost, jer ni jedan od njih nije znao hoće li živ napustiti zatvorske zidine ili će duhovno i moralno biti zgažen. Njihovim nevoljnim dušama bio je veliki oslonac da se odupru očajavanju. Bio je utješen u Gospodinu jer je gubio svoj život radi propovijedanja i Gospodnjega zakona, duboko uvjeren da će žrtvu njegova života primiti Gospodin jer se iskreno nadao da će tu žrtvu dostojanstveno i hrabro prikazati Bogu. O. Visković svjedoči: "Pričao mi je u zatvoru (na robiji) o. Marijan Herman, član Hrvatske franjevačke provincije sa sjedištem u Zagrebu, da je fra Bone bio veoma smiren i vedar, a držao je teološka i duhovna predavanja na zadovoljstvo svih prisutnih. Jednom je došao službenik-istražitelj i upitao fra Bonu: 'Što si ti zgriješio narodu?' Bone je odgovorio: 'Ako sam što Bogu zgriješio njemu sam se i ispovijedio i dobio od njega oproštenje, a zbog naroda nemam što ispovijediti!' Fra Bone je bio veoma odrješit čovjek. Došao je u ćeliju i Nedjeljko Milunović, rođeni Sinjanin, đak i gojenac fra Bonin.…Bolji ga poznavaoci poznaju kao bezobzirnog cinika. Valjda se želio sada na račun fra Bonin 'našaliti' pa ga je upitao: 'Kako je stanje u ćeliji?' Bone mu samo odgovori: 'Jejunium rigorosum'. Moglo se jasno vidjeti kakvo je bilo stanje u zatvoru, jer, kad su pušteni na slobodu iz zatvora o. Vjenceslav Nakić i o. Gašpar Bujas bili su kao sjene-sablasti. Nakon stanovitog vremena, otvoriše vrata sobe u kojoj se fra Bone nalazio, službenik ga prozove. Više se nije vratio – iščeznuo je kao i mnogi drugi…".[327]

Ispaćenički i izgladnjeli izgled zatvorenika dokaz je da nisu dobivali dovoljno hrane ni pića logikom neke praktične mudrosti "jer se u njih nije isplaćivalo ulagati", jer su ionako osuđeni na smrt. Cilj zatvorskih vlasti bio je da zatvorenicima oduzmu povjerenje u same sebe, a isto tako i u Boga, i da uznike dovedu do ruba očaja.

O. Vjeko Vrčić je o njegovim zatvorskim danima i stradanjima zapisao: "Svećenicima je u zatvoru držao duhovne vježbe. Jednom ga je pohodio zatvorski starješina pitajući: 'Što si ti, stari, sagriješio, da si ovdje? Odgovorio je: Što sam sagriješio, ispovijedam se samo Gospodinu Bogu. Zašto sam ovdje, to ti znaš!'".[328] Osjećao se poniženim u svom dostojanstvu ali je bio svjestan i molio je Boga da ne popusti i ne obeščasti svojom slabošću svoj ljudski i kršćansko-svećenički lik pred tim nemilosrdnim silnicima. Ni u tako teškim časovima optužbe ga nisu pokolebale, jer je njegova savjest bila čista, a kao rezultat takva stanja bila je njegova mirnoća. Nosio je u sebi bogati polog ljudskih, kulturnih, a nadasve vjerničko-duhovnih vrijednosti koje su ga održavale u tim teškim trenucima.

Kao što u bitkama vidimo hrabre vojnike koji se ne samo hrabro bore nego znaju i hrabro pasti, tako se dogodilo i s fra Bonom; poslije te podmukle i strašne borbe i on je hrabro pao. U tomu ne treba ništa izmišljati nego priznati ono što tvrdi o. Visković: "Nakon stanovitog vremena, otvoriše se vrata sobe u kojoj se nalazio fra Bone i službenik ga pozove. Više se nikad nije vratio, iščeznuo je kao i mnogi drugi..."[329] Na nj se spustila "duga mračna noć" koja ga je progutala. Nitko od zatvorenika nije mogao biti siguran hoće li iz tog pakla izvući živu glavu; prozivke i odvođenja zatvorenika značile su i njihovo smaknuće, a redovito se to događalo noću ili u ranim jutarnjim satima.

 

a) "Montirana" suđenja

Moramo naglasiti da je fra Boni suđeno na "montiranom" komunističkom procesu i da je osuđen "u paketu" s drugim opruženicima. Možemo kazati da je to bio proces "po kratkom postupku", u kojem je osuda donesena lako, a bila je najdrastičnija smrt strijeljanjem, gubitak političkih i građanskih prava te konfiskacija imovine u smislu čl. 6 Zakona o konfiskaciji od 9. VI. 1945. Vojni sud ga je strpao s drugim okrivljenicima za djela koja je navodno učinio. Dr. Bezina piše: "Sud tvrdi da je fra Bone kriv što je kao ustaša iz uvjerenja harangirao i napadao NOV, agitirao za okupatora, raspirivao vjersku i nacionalnu mržnju te održavao tijesne veze s najzloglasnijim ustašama u Makarskoj: Alačem, Tomićem i Pavićem".[330] U čitavom tom orkivljeničkom sadržaju najvjerojatnije mu je u inkriminaciju ušla i nagrada za zasluge II. stupnja koju je primio od Hrvatske države u prigodi odlikovanja nekih svećenika. [331]

Kako su komunisti iza sebe imali već uhodani stroj za pogubljenje, koji je počeo funkcionirati od vremena "oslobođenja" pojedinih dijelova države Hrvatske, nije se ni moglo očekivati da će drukčije završiti svi oni koji su bili povezani s ljudima koji su prije osuđeni. Treba se prisjetiti da je gore spomenuti Alač Jakov tragično završio jer je "navodno počinio samoubojstvo vješanjem",[332] te Mate Tomić[333] i Duje Pavić,[334] za čije sudbine nismo uspjeli doznati. Vjerujemo da nisu bile normalne.

 

b) OZNA – vrhovno pravilo suđenja

Svi poslijeratni zločini koje je počinila jugoslavenska država bili su planirani i sustavno organizirani. U prosudbama OZN-e bila je sudbina mnogih, jer je ona mogla poduzimati neograničene represivne mjere. "Tako je vršila sustavne masovne i pojedinačne likvidacije bez provođenja bilo kakve pravne procedure, imala je potpune ingerencije nad logorima i zatvorima, samostalno provodila uhićenja, istrage itd.", piše J. Jurčević.[335] To jasno proizlazi iz uputstava Aleksandra Rankovića, načelnika jugoslavenske OZN-e koje je uputio hrvatskoj OZN-i i žestoko je ukorio jer je strijeljano malo ljudi iz Zagreba prvih dana "oslobođenja". On uhićenike naziva banditima i zlikovcima, te poručuje: "Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za deset dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost u čišćenju Zgb-a od zlikovaca. Radite suprotno od naređenja jer smo rekli da sve svršite u prvim danima. Međutim šef II Otsjeka Zagrebačkog odjeljenja ima neki svoj stav. Njega i inače smjenjujemo s ove dužnosti."[336] Da su likvidacije vršene planirano i da su naredbe dolazile iz vrha, jasno proizlazi i iz izvješća OZN-e, kada je na Savjetovanju načelnika i rukovodstva OZN-e za Hrvatsku, koje je održano u srpnju 1945., zauzet stav Dušana Brkića, izaslanika i člana CK KPH: "Sve ono što vam bude stizalo od Odjeljenja OZN-e za Hrvatsku, nisu samo odluke druga Steve (konspirativno ime I. Krajačića, načelnika OZN-e za Hrvatsku), nego je to odluka partije, CK KPH, CK KPJ".[337] Sudu se zacijelo žurilo da osuđenike što prije likvidiraju, jer je već sredinom svibnja 1945. donesena odluka da se više ne podnose oklijevanja i neodlučnost, nego treba postupati po "naređenju", a to je značilo ubijati, a ako to netko ne izvršava po naređenju, njega "smjenjujemo s ove dužnosti".

Zašto je to činjeno, ako ne zato što je sustav u pojedincima i tisućama nevinih gledao opasnog čovjeka-neprijatelja koji se ne uklapa u totalitarnu, crvenu "demokraciju"?! Jednopartijski sustav rušio je sve pred sobom, u njemu je vladala isključivost i nesnošljivost prema drugima. Taj je sustav ubijao dušu naroda. Taj otuđeni čovjek samo je bio izvršni akter svih tih nemilih događaja koji su sijali smrt i strah. Cijela je zemlja bila premrežena doušnicima, potkazivačima, tajnim nadzorom. I nas djecu ti su tipovi ispitivali što nam roditelji u kući govore, u želji da sustavno prate i nadziru pojedince i pojedine skupine sijući im u kosti strah o svojoj sveprisutnosti i sveznanju, pa i najintimnijim obiteljskim zbivanjima. Ako je netko iz bilo kojeg razloga, najčešće bez razloga, proglašen narodnim neprijateljem, prema njemu nije bilo milosti ni praštanja.

 

c) Sudsko vijeće i višestruke osude

Suđenje fra Boni i drugim okrivljenicima održano je pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba. Zapisnik sa suđenja nije sačuvan, ali sumnjamo da je i vođen. Sačuvana je, međutim, njegova presuda u Hrvatskom državnom arhivu, Vojni sud Komande grada Zagreba, Sud. br. 317/45 dne 9. VII. 1945., a prijepis originala napravio je Vojni sud Zagrebačkog vojnog područja, Zagreb, dne 21. prosinca 1945.

Presuda je izvršena: "U IME NARODA JUGOSLAVIJE!". Tekst presude glasi: "Vojni sud Komande grada u vijeću sastavljenom od kapetana Ranogajec Vlade, kao pretsjedatelja, poručnika Miljević Stanka i borca Borovac Jovana, kao članova vijeća, Crnković Juga kao zapisničara u prisutnosti Berčić Vojdraga vojno sudskog istražitelja, kao zastupnika optužbe u krivičnom predmetu protiv Jurić Dragutina i družine radi djela aktivnog ustaštva i saradnje s neprijateljem, nakon održanog glavnog pretresa u prisutnosti okrivljenih, donio je dana " 9. VII. 1945 slijedeću Presudjuju:

I. Jurić Dragutin[338] na smrt strijeljanjem, gubitak političkih i građanskih prava i konfiskaciju imovine u smislu čl. 6. Zakona o konfiskaciji od 9. VI. 1945.

II. Radonić fra Bone na smrt streljanjem, gubitak političkih i građanskih prava i konfiskaciju imovine u smislu čl. 6. Zakona o konfiskaciji od 9. VI. 1945. g."[339] 

Potom slijede imena drugih osuđenika: Kulušić Stjepan,[340] Milanja Robert,[341] Klapšić Josip[342] i Kolb fra Kamilo.[343] Najstrože kazne dobili su Jurić Dragutin, Radonić fra Bone i Klapšić Josip, koji su osuđeni na smrt strijeljanjem i gubitkom političkih i građanskih prava te konfiskaciju imovine u smislu čl. 6. Zakona o konfiskaciji od 9. VI. 1945. g., dok su drugi osuđeni na vremenite kazne.

Iz sročene optužbe "radi djela aktivnog ustaštva i suradnje s neprijateljem" nije bilo teško donijeti u to vrijeme najstrožu kaznu s kobnim posljedicama, jer nije bilo obrane ni ikakve pravne zaštite okrivljenika. Navedena inkriminacija nije ničim dokazana niti je naveden ikakav krimen kada i gdje, s kim i na koji je način kriminalno djelo učinjeno, što dovoljno govori o načinu vođenja procesa. To je dokument najgore bespravnosti. Gornje presude trebale su biti izvršene odobrenjem suda II. Jugoslavenske Armije. Odmah upada u oči podatak da je sudskom vijeću predsjedao Vlado Ranogajec, čovjek s činom vojnog kapetana. Iz toga se dade zaključiti da je drug Ranogajec bio visoko pozicionirani čovjek u Ozni. Tada se "sudilo" na osnovi Uredbe o vojnim sudovima budući da novog krivičnog zakona još nije bilo, a sudovi su morali raditi brzo i učinkovito; drugim riječima, sudovi su trebali primjenjivati najgore i najstrože kazne da se riješe neprijatelja naroda u čije se ime sudilo okrivljenima. Može se s pravom kazati da su na smrt ili na vremenite kazne bili osuđeni nevini ljudi, a morali su biti likvidirani ili protjerani iz javnog života da bi komunistička Jugoslavija mogla živjeti, jer je svaki osuđenik bio nova prijetnja koja može potkopati tekovine izvojevane revolucije.

Kobni fra Bonin završetak nikomu nije bio jasan, a još veću nejasnoću stvarala je činjenica da od službenih tijela nisu dolazile nikakve informacije o njegovj osudi i sudbini. Ipak je na koncu, nekoliko mjeseci poslije, Vojni sud komande grada Zagreba, dne 7. IX. 1945. obavijestio Makarsku o toj presudi: "Presudom ovoga suda broj 317-1945. g. od 7. IX. 1945 g. presuđen je Radonić fra Bone, sin p. Mije i Joze r. Radonić, rođ. 12. II. 1888 g. u Vrgorcu zavičajan u Makarskoj prebivalištem u Vrgorcu, svećenik, franjevac, profesor teologije, rkt. Hrvat zbog djela suradnje sa neprijateljem na kaznu smrti streljanjem gubitak polit. i građ. prava i konfiskaciju imovine u vezi čl. 6 zakona o konfiskaciji. Ova je presuda izvršena. Tokom istrage ustanovljeno je, da posjeduje slijedeći imetak [Nije naveden nikakav imetak!]. Smrt fašizmu – sloboda narodu. Pretsjednik, kapetan: Potpis nečitljiv". Ovaj je izvještaj na Provincijalat poslao župnik fra Bernardin Kamber, potvrđujući: "Da se slaže s izvornikom svjedoči potpisom i žup. pečatom Fra Bernardin Kamber, žup."[344] Originalnu kopiju nismo pronašli u Župnom uredu u Vrgorcu, a prijepis koji ovdje donosimo našli smo u pismohrani Provincijalata u Splitu. Proizlazi da je fra Bone strijeljan svakako prije 7. rujna 1945. Hoće li datum njegove prisilne i mučeničke smrti ostati tajna? Do sada sigurno ostaje.

Iako se navodi da je osuđen "na kaznu smrti streljanjem", osude su se vršile brzo bez oznake stratišta, pa mjesto gdje je izvršen žalosni zločinački čin nije navedeno. Možemo kazati da je njegov susret sa smrću bio nasilan, nakon vremena mrcvarenja, tortura, ispitivanja, jeze i napetosti. Tko je fra Boni sudio i tko ga je likvidirao ako nije Komunistička partija Jugoslavije preko svojih vjernih sinova koji su zadani "posao" vjerno ispunjavali? Partija je vodila nepoštednu borbu protiv vjere, Crkve, svećenika, a ta je borba ulazila u programski plan revolucionarnog istrebljenja svih nepoželjnih osoba. To je zlo proizlazilo iz jednog središta, jednog programa koji je vodio diktator koji je svoj život okrunio zlodjelima koja su izvršavali njegovi duhovni sinovi u krvavim egzekucijama pravednika. Stravična događanja i kobne sudbine nisu se mogle skrivati, ali je, nažalost, o njima nastala grobna tišina, pred kojom su ljudi bespomoćno stajali i čekali da i njih ne zadesi. Komunistima je pred očima lebdio program osvete, pa im sudovi nisu ni bili potrebni. Fra Bonino suđenje i njemu slična suđenja pokazala su kakvo će biti pravo lice vladavine Titova režima.[345]

 

d) Pravo lice komunizma

Komunizam je u potpunosti pokazao svoje lice u zlu i mržnji, a ta je mržnja bila rezervirana samo za neprijatelje i otpadnike iz vlastitih redova. Komunisti nisu nikada priznali stravično zlo koje su učinili i nad kime su ga učinili. Revolucija ne bi bila revolucija, da nije uspostavljena na krvi i smrti mnogih "neprijatelja", uništenih i popaljenih gradova i sela, niti bi se nova vlast mogla nametnuti cijelom narodu jedne zemlje, da nije sijala strah, da nije utemeljena, učvršćivana na ljudskoj krvi i nečovječjim postupcima. Ostvarenje revolucionarnih zasada bilo je važnije od ljudskih sudbina, pa je teško reći do kojih su se brojeva uspinjale žrtve progonjenih.

Komunisti su čuvali sustav i tekovine revolucije, a time su pokopali istinu. U istini je bila fra Bonina snaga koju nije napustio ni onda kada je je bio uhićen i upao u nemolosrne ruke zatvorskih upravitelja i njihovih naredbodavaca. U naletu mržnje i u zanosu "pobjede", uspjeli su, nažalost, mnoge uništiti i jednostavno istrijebiti. Iako fra Bone nije učinio nikakva zla, niti mu se mogla imputirati ikakva nedopuštena, a još manje kriminalna djela, našao se među osuđenicima. Izgubio je snagu života, jer je ona ubijena bez ikakve krivnje. Komunistička je vlast ne samo ponižavala svoje neprijatelje i kompromitirala svakoga tko nije s njima; ona ih je, nažalost, gdje je god mogla i likvidirala. Nije bilo teško izmišljati optužbe, prišivati negativne etikete, služiti se pogrdnim složenicama za sve one koji su bili uhapšeni i čekali u zatvorima ili iza bodljikave žice sudsku "presudu".

Nitko se nije mogao opravdati jer mu za to nije dana nikakva prigoda ni mogućnost. Ne se zato čuditi tolikim stratištima na kojima su pogubljeni mnogi nevini i kojima se izgubio svaki trag. Zato možemo kazati da je konac fra Bonina života uistinu strašan, jer se na njemu primijenila osveta pobjednika. Fra Boni nije trebalo ništa praštati jer nije bilo zla koje bi ga opterećivalo, a sve dobro što je činio, a bilo ga je na pretek, sve mu je uzeto u zlo, i tako je eliksirom komunističke logike pretvoreno je u zlo. Da je stradao negdje u nekom jarku, iscrpljen na dugu Križnom putu, još bi se moglo shvatiti da su ga izdale ljudske sile u godinama u kojima je bio, ali padom u ruke euforičnih, silovitih "pobjednika", koji su se držali staljinističkih običaja, možemo zaključiti da su likvidacije dolazile kao kruna velikoga zla. Staljinizam je u samim počecima mirnodopskog razdoblja postavljen kao pravilo pobjedničke ideologije, što se može protumačiti jedino zlom i ciljanim progonom svih političkih neistomišljenika i predstavnika religije. U grijehe i opterećenja koja su stavljana na dušu fra Boni svakako spada i njegov odnos prema komunizmu i boljševicima. Netko tko je to pratio i znao, upisao mu je u grijeh. Fra Bone, poznato je, boljševizam svrstava u zadnje opomene upućene pravoslavlju, a kako u njemu vlada cezaropapizam, onda je ta crkva nesposobna da se toga oslobodi i da sebe izvuče iz ralja propasti. To nismo mogli pronaći i kategorički ustvrditi, ali ne bismo bili daleko da mu i tu inkriminaciju pribrojimo u osnovnu za smaknuće.

Pravo lice komunizma pokazalo se već u ratu, a još više na njegovu završetku, da bi se nažalost produžilo i poslije rata. Najprije, tada se komunizam nastojalo prikazati kao poredak "s ljudskim licem", a njegovu vlast rado su sami nazivali narodnom vlašću, iako je narod nije nikada slobodno izabrao. To je zaista ironija jer tu vlast narod ni birao ni želio, nego mu se ona nametnula da ga uništava, robi, osiromašuje i drži pod strogim nazorom bezosjećajnih zakona i neprirodnih udruženja. Komunizam je totalitarni režim čije zlo nije dovoljno poznato, jer sva njegova zlodjela nisu u potpunosti iznesena u javnost. Netko ga je nazvao najnehumanijim i najkrvavijim poretkom u ljudskoj povijesti, jer nije davao nimalo prostora dostojanstvu čovjekove osobe i njegove djelatnosti, a da nije bio stavljen pod prismotru njegovih tajnih policijskih službi. Za komunizam su svi prosječni građani bili neprijatelji koje treba uhoditi, nadzirati, i što je još tragičnije, onemogućiti ili likvidirati. Srazom dvaju totalitarnih režima, fašizma i komunizma, koji su na sve strane sijali zlo, na koncu je pobijedio crveni totalitarizam. Jedan i drugi su bili ideologije zla, a nikako samo jedan od njih. Nažalost, bila su to dva totalitarna lica jedne te iste hrvatske tragedije. Precjenjivati ili podcjenjivati bilo koji od tih sustava te za jedan kazati da je bio ideologija dobra i sreće, a drugi samo zlo i jedino zlo, neobjektivna je procjena vremena i prostora u kojem su djelovali. Bilo bi bolje kazati da je komunizam bio rođeni brat fašizma ili njegov blizanac. Kako je komunizam ostao pobjedničkom ideologijom, nije čudno da je do istrebljenja ustao na svoga crnog brata fašizam i stvorio krvavi obračun bratoubilačkog rata svjetskih dimenzija. Ima još živih svjedoka koji su, na žalost, osjetili i jedan i drugi sustav, koji im je zagorčio život i opteretio životne uspomene.

Dr. Josip Jurčević, znanstveni suradnik Instituta "Ivo Pilar", tvrdi: "Dokumenti jugoslavenskog vojnog i političkog podrijetla nedvojbeno svjedoče kako je masovna represija, uključujući i fizičke likvidacije koju je provodio jugoslavenski režim, bila ideološki, politički, normativno i organizacijski pripremana tijekom cijelog rata. Dakle, radilo se o sustavno planiranom i provedenom obračunu s već poraženim ratnim suparnicima, neistomišljenicima i svima koji su smatrani potencijalnim budućim konkurentima totalitarnom jugoslavenskom režimu. Svi su, gotovo bez ikakve razlike politički i zakonski označeni ratnim zločincima i narodnim neprijateljima te se s njima postupalo s ostrašćenom i ekstremno ideologiziranom revolucionarnom nemilosrdnošću".[346] 

3. Crna nezahvalnost Nede Milunovića

Na fra Boninu životnom putu bilo je mnogo osoba. Ipak ne možemo spominjati sve koje su utjecale na tijek njegova života. Ipak, jednu ne smijemo nikako zaboraviti ni izostaviti (iako je ona s njim životno povezana u negativnom kontekstu), a to je osoba druga Nede Milunovića,[347] poglavito u sudbinskim danima zatvora kada se pisala fra Bonina životna kob. Njihovo poznanstvo seže mnogo godina ranije. Milunović, naime, potječe iz Sinja u kojem je Radonić proveo više godina svoga života, najprije kao đak Franjevačke klasične gimnazije, a još više i upečatljivije kao profesor i odgojitelj na istoj gimnaziji. U svojstvu profesora i magistra klerika u Sinju zapala ga je sudbina da je bio profesor i Nedi Milunoviću koji je, najprije kao vanjski đak, pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju, a kad je isti kao fra Venceslav završio novicijat (1935.), došao je u Sinj da završi VII. i VIII. razred ondašnje klasične gimnazije, koja je upravo tada dobila pravo javnosti. Milunović je bio zapažen među svojim kolegama. Dobro je učio i u početku se primjerno vladao. Isticao se skladnim pjevanjem, zbog čega je često nastupao u prigodama zajedničkog života, proslavama ili akademijama, ali ipak najviše i najčešće subotom navečer kod pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji pred čudotvornim Gospinim likom. Njegovo pjevanje i pjevanje njegova kolege fra Metoda Latinca najčešće je uzveličavalo subotnju marijansku pobožnost u svetištu Gospe Sinjske. Svake se, naime, subote samostanska zajednica okupljala na molitvu oko Gospina oltara i pjevanjem Lauretanskih Litanija (Gospine litanije) i Sva si lijepa (Tota pulchra es Maria) stvarala ozračje molitvene zajednice koja svečano slavi Gospodina preko Marije.

Međutim, započeti zanos za redovništvom kod njega je kopnio tako da su se s njegovim vladanjem morali pozabaviti i njegovi odgojitelji. O Milunovićevu izlasku iz Franjevačkog reda bilo je više inačica koje su kolale u javnosti. Njegovo vladanje sve je više zabrinjavalo njegove odgojitelje i profesore jer je sve više od onog skladnog klerika postajao svjetovnim duhom zadojeni crkvenjak. Izvješće koje je o njemu 1936. poslano provincijalu u Split glasilo je: "Zaključeno je, da mu Mnp. Provincijal dade consilium abeundi (savjet za odstranjenje, op. S.Č.), ili ako neće svojevoljno, da traži za nj isključenje, jer apsolutno nije za Red niti uopće za svećenički stalež". Provincijal to nije mogao učiniti jednostavno otpuštanjem jer je Milunović još bio vezan redovničkim zavjetima, pa su provincijalu ruke bile vezane crkvenim i redovničkim zakonima. On je Milunovića najozbiljnije opomenuo, kaznio i poslao ga ponovno u klerikat da živi s drugim klericima do nove odredbe.

O. Petrov je taj postupak i kaznu smatrao da je "dovoljna i dovoljno egzemplarna kazna, pa ako je izdrži, biće dokaz da se je iskreno pokajao i da ima nade u njegov popravak".[348] Milunović je, međutim, nastavio negativnim životom u klerikatu i nije se zapažalo nikakvo poboljšanje koje su očekivali odgojitelji. Za vrijeme mature i maturalnih ispita 1937., na kojima je predsjednik maturalne komisije bio o. Petrov, sada ne više kao provincijal nego kao profesor i predsjednik ispitne komisije, tražio je znanje za prolaznu ocjenu od svakog kandidata, a posebno od jednoga maturanta. Milunović je taj postupak s dotičnim učenikom ocijenio mučenjem te je javno zahtijevao da mu se dade prolazna ocjena. O. Petrov se nije dao voditi ničijim pritiscima sa strane, posebno ne s pritiscima kolega maturanata, nego je gledao znanje i njega vrednovao određenom ocjenom, a ne samilošću i poklonom.

Milunoviću je dobro došla matura kao prigoda da potpuno iskaže svoje negodovanje zbog svih opomena koje je doživio. Donosi odkluku da istupi iz redovničke zajednice, iz klerikata, koju uprava Provincije prihvaća, ali ga jednostavno ne može otpustiti dok ne dobije otpust od redovničkih zavjeta. Tada je poslan u omiški samostan da čeka dispensu-oprost od jednostavnih privremenih redovničkih zavjeta. U svojstvu otpusta i premišljanja u omiški je samostan poslan i fra Kornelije (Ante) Ćorić iz Lovreća, koji se također kolebao u svom zvanju. Taj ih je boravak međusobno zbližio i povezao u zajedničkoj sudbini, ali ih je kasnije i razlučio u političkoj orijentaciji. Milunović je svoju životnu viziju gledao u komunističkoj ideologiji, a Ćorić u služenju i ostvarenju hrvatskog vjekovnog sna – oživotvorenju hrvatske države kojoj se stavio na raspolaganje. Tako su se našli za vrijeme rata i na koncu ratnih nevolja na suprotnim stranama. Na tragičnom povlačenju vojske i civila prema Austriji 1945. Milunović je u Mariboru prepoznao Ćorića i spasio ga od sigurne smrti. Spominje se da je spasio od sigurne smrti o. fra Vjenceslava Nakića, nekoć gvardijana u Sinju, fra Gašpara Bujasa, fra Krstu Kržanića, direktora gimnazije u Sinju, kao i jednog "otpalog" svećenika (Nikolu Perkušića). Malo je Milunovićevih dobrih djela, ali mu ih ne smijemo prešutjeti. Voljeli bismo kada bismo mogli nizati samo dobro koje je činio i koje je mogao učiniti na položaju koji je vršio. Duboko smo zahvalni svakome koji je bilo kada spasio ičiji život, a u sudbonosnim prilikama posebno, pa smo zahvalni i Milunoviću na spašenim životima. U tim sudbonosnim vremenima imao je prigodu da zaštiti, oslobodi, ne optuži ili pusti na slobodu mnoge, a posebno katoličke svećenike i klerike, ali, po svemu sudeći, to nije činio; ne znamo koliko je to činio protiv svoje volje, a koliko po diktatu i naređenju odozgor. U svakom slučaju žalosno, kukavički, da je sudbina mnogih ovisila u njegovim procjenama! Izlaskom iz fratara u Milunovićevim se postupcima očitovala snažna mržnja protiv njih, a i protiv Katoličke crkve, te je oslonac svoje životne afirmacije potražio u komunističkoj partijskoj organizaciji i njezinim represivnim ustanovama. Postao je njihov vjerni sluga s posebnim zanimanjem da se bavi stvarima Crkve i crkvenih ljudi. Njegovo ime zatječemo upravo u delikatnim zadacima i situacijama gdje se trebao istaknuti kao poznavatelj crkvenih prilika. Jakov Blažević se oslanjao na njegov rad, pa navodi kako je rad na istrazi i optužnici protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca djelo niza ljudi među kojima se nalazio i tadašnji funkcionar OZNE drug Nedo Milunović.[349] On se posebno posvetio istragama i optužbama za slučajeve oko svećenike i klerika, tj. studenata teologije, kao dobar poznavatelj crkvenih struktura kojima je i sam neko vrijeme pripadao. Posebno je "obrađivao" studente teologije, kad su vraćeni s Križnoga puta u Zagreb. U grupi ih je bilo 60 ili 61.[350] Milunović je bio istražitelj (referent istrage), koji će poslije ispitivati i Stepinčeva tajnika Šalića, kao i mnoge druge.[351]

 

a) "Odlike" Nede Milunovića

U cijelom poslijeratnom vremenu o sudbinama mnogih Hrvata odlučivao je u određenim sredinama mali broj ljudi koji su vjerno služili tamničarima i tlačiteljima hrvatskoga naroda. Bili su to redovito ideologizirani, stari predratni i okorjeli komunisti boljševičke indoktrinacije koji su vodili i ostvarili svoje namjere i ciljeve najčešće preko mladih skojevskih aktivista koji su izvršavali partijske zlokobne i istrebljivačke namjere i zadaće. U tim su zadacima dokazivali svoju partijsku odanost jer su jedino tako mogli dalje politički napredovati. Možemo kazati da su se ti ljudi morali odužiti u doslovnom smislu riječi i dokazati, sebi i drugima, da su spremni namiriti dug prema naredbodavcima u svim njihovim zahtjevima, pa, ako je potrebno, i u likvidaciji "nepoćudnih" neprijatelja. Među takvima svakako, ne na zadnjem mjestu, bio je i drug Nedo Milunović. On je nečasno ušao i u memoarsku literaturu na njemačkom jeziku iz pera vlč. Vendelina Grubera, isusovca s kojim se susreo u zatvoru. Gruber ga opisuje kao licemjerna čovjeka koji se služi kršćanskim pozdravima, a posebno se rado služio latinskim navodima Sv. pisma u koje je uvijao svoje podle namjere kao svete poruke. Kod neupućenih ti su navodi mogli stvoriti pogrešnu sliku da je Milunović religiozan i bogobojazan čovjek, a on se tih vrednota odavno odrekao. To je činio radi toga da mu se optuženik potpuno povjeri.[352] Tko to nije proniknuo, žalosno je nasjeo Milunovićem lukavim smicalicama.

Žalosne uspomene o Nedi Milunoviću čuva i gospođa Anka Juroš iz Vinjana imotskih u prigodi istrage i ispitivanja u Zagrebu, upravo zbog njegova predstavljanja kao dobrog poznavatelja vjerskih istina i života Crkve. On se prema njoj odnosio cinički, a posebno ga je iritirao njezin križić na grudima, jer je sam rekao da ga se "odrekao". Jednako je s ponosom govorio kako je učio za svećenika i da je promijenio svoje mišljenje. Na temelju toga gospođa Juroš je zaključila da je "bolje da taj nikada nije postao svećenikom!"

Nije moguće da se Milunović nije više puta susreo s fra Bonom u zatvoru, iako o mnogim takvim susretima nemamo zapisa ni usmenih svjedočanstava. Jedan takav susret s njim uistinu je svakako znakovit. Potvrdili su ga Radonićevi zatvorski sudrugovi. Iz njega se može dobro razlučiti da k njemu nije dolazio da ga utješi, a još manje da ga spasi ili oslobodi. On za nj nije imao milosti ni razumijevanja, premda je imao mnogo razloga da poduzme sve kako ne bi čamio u partizanskom kazamatu u neljudskim uvjetima, a još više da ga oslobodi i ne dozvoli da tragično završi. Fra Bone mu je bio profesor, odgojitelj, dobročinitelj. No, on je radije bio poslušni izvršitelj nečasnih naredaba i poput Jude izdao svoga Učitelja! Milunović je bio dijete sinjske pijace i indoktrinirane partizanske sredine; postao je odani čovjek partije kojoj je predao vlastitu dušu, pa možemo kazati da je partiji i njezinim ciljevima posvetio sve svoje snage i time postao njezin rob. Drugim riječima, možemo kazati da je partija za nj postala vrhovna vrijednost u čiji se zagrljaj potpuno predao.

Je li pred kraj života odškrinuo vrata mladenačkim idealima koji su ga zanosili franjevačkom ljubavlju prema svemu stvorenome a posebno prema čovjeku i odbacio komunističke zablude ili je ostao vjeran partijskim "idealima" do zadnjega daha svoga zemaljskog života, teško je reći. Dade se naslutiti da je pred smrt posumnjao u svoje komunističke ideale te se na neki način pokajao i priznao barem neke sudbonosne i tragične događaje u kojima su stradali nevini ljudi. Pismeno je potvrdio da je proces protiv franjevaca u Vrbanićevoj 35, u Zagrebu godine 1947., bio "montirani proces", s tim što je priznao da glavni akter, o. fra Jozo Mikulić, na kojem je počivala optužnica, nije nikad dolazio u Zagreb. On je dobro znao tijek toga procesa jer je bio istražitelj u tom procesu, ali, na žalost, ljudi su stradali na temelju laži i podmetanja, a da nisu nimalo bili krivi.[353] Iz obavijesti o Milunovićevoj smrti, koja je objavljena u "Slobodnoj Dalmaciji", a čiji sadržaj glasi: "Život ga je često vodio putovima koje nije sam birao, a koje je namanje želio i volio",[354] može se odčitati njegova uloga u tim teškim sudbonosnim danima.

 

b) Milunović u drugim procesima

Naša namjera nije ni u kojem slučaju da istražujemo što je činio, s kime je i kako postupao drug Nedo Milunović u cjelokupnom svom radu u optuženičkim i istraživalačkim poslovima oko inkriminacije pojedinaca u zlosretnom poratnom vremenu. Ipak ne smijemo ispustiti neke slučajeve u kojima i drugi spominju Milunovića i iznose svoja sjećanja o njemu kao istražitelju. On je u njihovu sjećanju duboko usječen ali redovito, na žalost, u negativnom, nemilosrdnom i nerijetko u ciničnom kontekstu. Posebno je pak pokazao svoju bezobzirnost i prepredenost prema svome magistru iz novicijata o. fra Albertu Bukiću. Njega je lažima i obećanjima poticao da prizna sve što ga optužnica okrivljuje, pa da će on i svi drugi optuženici biti oslobođeni. Psihički ga je slomio, pa se Bukić slomljen i pokazao na suđenju 1947. godine u Zagrebu.[355]

U svom udbaškom radu Milunović je htio proširiti svoj utjecaj i izvan granica ondašnje države i za to pridobiti o. fra Dominika Šušnjaru, koji je tada živio u Njemačkoj i djelovao za naše izbjeglice. Milunović se sa Šušnjarom poznavao od djetinjstva, a bili su neko vrijeme i zajedno u gimnaziji. Zanimljiv je njegov odnos prema njemu. Želio ga je pridobiti za svoje ciljeve, tj. na suradnju s komunistima, pa je pokušao najprije s njime uspostaviti pismene veze. Poslao mu je pismo po gosp. Pintariću, službeniku konzulata u Münchenu, koji mu ga je i uručio 4. V. 1954. u franjevačkom samostanu Sv. Ane, München, Annastrasse, 12.

Prigodom predaje pisma Pintarić je obećavao Šušnjari jugoslavensku putovnicu, kao i pomoć za sirotinju za koju se Šušnjara zdušno skrbio. Susret gospodina Pintarića i Milunovićevo pismo bili su mamac na koji se trebao Šušnjara uhvatiti. Od koristi je zaviriti u sadržaj pisma i njegova lažna obećanja. Pismo glasi: "Razgovarao sam u Zagrebu sa fra Krstom, a u Sinju sa bratom Ti Ivanom, pa sam im ukratko ispričao onaj razgovor sa Tobom, oni se obojica čude kako si nerealan i vjeruješ u neostvarive fantazije, a pogotovo ih je zapanjilo kako ni izdaleka ne poznaješ stvarnu situaciju u našoj zemlji, kao i napredak koji je sad kod nas postignut u svakom pogledu, jer po mom i njihovom shvaćanju, takvo Tvoje gledanje ne vodi ničemu te sliči borbi protiv vjetrenjača. Radi toga, neobično bi me veselilo kad bi saznao da si Ti korigirao svoj stav prema nama, a to bi bilo drago i Tvojim najbližima. Ovo Ti pismo šaljem preko moga prijatelja iz konzulata u Münchenu sa kojim sam govorio o Tebi dok sam bio u Njemačkoj, pa radi dobre volje koju je pokazao, da Ti iziđe u susret ako ga što zatrebaš, a naročito ako Ti bude trebalo ili u domovinu, pa bi želio da se prilikom predaje ovog pisma sa istim upoznaš, jer je to najbolja prilika, tim više što sam ga ja sa svoje strane zamolio da Ti iziđe u susret ako ga zatrebaš. Mislim da Ti dobri odnosi sa rođenom zemljom uvijek će Ti biti od koristi, pa radi toga budi realan i poboljšaj svoj stav prema nama. Primi mnogo pozdrava od Nede. Zagreb 15 – IV – 1954 god." [356]

Iz Milunovićeva se pisma jasno vide namjere koje želi ostvariti preko gospodina Pintarića. Šušnjara je bio zanimljiv Milunoviću i njegovim pretpostavljenima radi njegova položaja i utjecaja među hrvatskom emigracijom, pa zato nastoji da se promijeni, obrati, prikloni ponuđenim ciljevima s poticajem "poboljšaj stav prema nama!" Milunović se služi smicalicama kako bi se najbliža fra Dominikova rodbina radovala njegovoj naklonosti novoj vlasti, a tako i njegovo stajalište sliči "borbi protiv vjetrenjača". Osim što mu je poslao spomenuto pismo, priložio mu je po donositelju i knjigu "Spomen knjiga osnivačke skupštine staleškog društva katoličkih svećenika N. R. Hrvatske". Time je htio pokazati koliko se ondašnja vlast velikodušno trudila oko zaštite socijalnih prava svećenika koji su odani novoj vlasti i ušli u Staleško društvo katoličkih svećenika. Crkvenim je ljudima bilo od početka jasno da je to društvo trojanski konj u Katoličkoj crkvi i da je to način na koji će komunisti razjediniti Crkvu i potkopavati je iz njezine nutrine. Staleško društvo nije dobilo odobrenje crkvenih vlasti, a priznavale su ga komunističke vlasti te je izazvalo nedoumice i bojazni i s pravom su u njemu gledali veliko zlo za Katoličku crkvu i za hrvatski narod. Ne treba se čuditi zašto ga Crkva nije odobrila, a ako je netko i ušao u to društvo, nije imao naklonost svoga ordinarija, bilo mjesnoga bilo redovničkoga. Šušnjarino odbijanje suradnje s ondašnjom vlasti stavilo ga je na popis sumnjivih osoba, pa je bio praćen sve do 1. studenoga 1989.[357] On se, unatoč toga, nije nikada pokolebao u svojim idealima; ostao je do kraja uspravan i dosljedan svom svećeničkom poslanju i vjernosti svojim nacionalnim idealima.

 

c) Broj ispitanika i osuđenika stalno se povećavao

Ipak, najviše podataka o Nedi Milunoviću nalazimo u slučajevima svećenika i studenta teologije koje je opisao Stjepan Kožul u knjizi: Martirologij Crkve zagrebačke. Pokušavamo ih donijeti redom:

Željko Pavličić, student teologije, povratnik s Križnoga puta, opisuje svoj susret s Nedom Milunovićem u zatvoru u Zagrebu nakon što je s drugovima vraćen iz Austrije. Svoj iskaz dao je u Đakovu 5. lipnja 1993. U njemu, među ostalim, naglašava: "Nakon nekoliko dana počela su saslušanja, koja je vršio neki Milunović, franjevački đak, valjda iz Visokog (Sinja, op. S. K.), ne seminarac niti bogoslov, kojega su mnogi spominjali godinama, a koji je to vršio s velikom mržnjom. Vjerojatno je on mnoge poslao u smrt. Nikada se nisu vratili kući već spomenuti bogoslov Kulišak i Dunatov negdje iz Dalmacije. Iz naše grupe, koja je putovala kroz Sloveniju, odmah su izdvojeni svećenici i redovnici od kojih su dvojica sigurno strijeljana: župnik iz Ozlja, dr. Kranjčec i karlovački gvardijan, pater Ribič. Na saslušanju meni je postavio Milunović pitanje: kako sam dočekao hrvatsku državu, zašto sam bježao pred ’narodnom vojskom’, zašto nisam išao u partizane, i slično. Prijetili su da moramo sve priznati gdje smo bili za vrijeme rata i što smo radili. Kao razlog bijega naveo sam ono što se desilo u Đakovu zadnjih dana rata, kada su našli mrtvog domobrana sa srcem u ruci, koje su mu izvadili. Rekao mi je da su to učinili ’neodgovorni elementi’. Već iznerviran glupim provokativnim pitanjima rekao sam: ’Meni je bilo svejedno hoće li me ubiti odgovorni ili neodgovorni elementi, pa sam bježao, i sada sam tu.’ - Pitao je, među ostalim, zašto nisam slušao Moskvu i London. Rekao sam da sam bio u Bogosloviji gdje nismo ništa slušali. Rekao je sav bijesan; ’Za to je sve kriv onaj Stepinac’ kojega ćemo objesiti, a onda je dodao: 'I tebe ćemo objesiti! Uvjeren da je to presuda, s mladenačkim sam prkosom odgovorio: ’Pa što onda?’ Nastavio je: ’Glavno da spasiš dušu? Je li? - Rekao sam: ’Pa nego!’ - Zaključio je sarkastički: ’To je i meni najvažnije!’ Pritom je stavio s porugljivim smijehom ruku na prsa.

…Nakon četrdesetak dana pozvani smo na još jedno saslušanje, ’Isljednik’ Milunović me je pitao kako ću se pokazati zahvalnim domovini, što nas puštaju na slobodu, odgovorio sam: ’Bit ću dobar svećenik’. Nasmijao se i rekao: ’E, nećemo tako! Ići ćeš ti u vojsku.’ U pratnji jednog vojnika odveden sam u štab II. armije i odatle upućen, opet u pratnji vojnika, u Slav. Požegu.".[358]

Krešimir Ivšić, župnik u Markuševcu i počasni kanonik, svjedoči: "Česta tema razgovora znali su biti isljednici: Nedo Milunović i Boris Ilej, ili pak upravnik Kosak, pa Cimeša".[359] Dr. Nikola Kolarek, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog, svoje svjedočanstvo oko obrade Udbe u pitanju uprave Nadbiskupije izražava ovako: "Boris Ilej i Nedjeljko (Nedo) Milunović vršili su obradu, posebice prateći sve iz uprave Nadbiskupije".[360] 

Stjepan Kožul opisuje i prilike oko Dr. Josipa Marića, kanonika Prvostolnog kaptola i profesora, te ističe postupke Nede Milunovića: "U istrazi se susreo s isljednicima koji su se specijalizirali za svećenike i Crkvu, te su već sticali radni staž na tim zadacima, posebice Boris Ilej i Nedjeljko Milunović. Posljednji je bio veoma aktivan i u pripremanju montiranog procesa nadbiskupu Stepincu. Bio je ’stručnjak’ za uništenje ljudi. Tajnik Ivo Šalić je plakao pred njim, toliko ga je slomio. Đakovački svećenik dr. Đuka Marić imao je dojam da ga neće ostaviti na životu, a slično i drugi. Kanonik Marić je bio veoma bistar, iskusan i snalažljiv, ali i za njega je ’obrana’ te vrste bila novost. Milunović je bio veoma lukav. Biskupa Salisa je pokušao fascinirati poznavanjem Svetoga pisma i citiranjem psalama, što je kao bivši franjevački đak iz Sinja dobro znao. Kasnije je napredovao u karijeri. Dobio je mjesto konzula u Francuskoj, jer su u konzulate slani ljudi iz provjerenih UDB-inih redova, a potom je bio u Zagrebu kao šef Protokola. Koncem 1989. god. još je živio u Zagrebu kao umirovljenik, bolestan i nepokretan, jer je ostao bez noge."[361] 

Dr. Antun Ivandija nelagodno se sjeća istražitelja Milunovića. Evo kako je S. Kožul opisano to njegovo sjećanje: "Dakako, najgrozniji mu je bio istražni zatvor. I njemu je glavni istražitelj bio, kao i ostalima, zloglasni Nedo Milunović sa 6 do 8 suradnika. To su bile strašne tri godine i dva mjeseca fizičkog i psihičkog mučenja u zatvoru na Savskoj cesti…Za vrijeme istrage, nakon groznih i nezamislivih načina mučenja, bacili su ga na beton u samicu, polili vodom i opet iznova…Istražitelj je vikao: ’Ja sam tvoj bog, i za drugog ne pitaj!’"[362] 

Mons. dr. Josip Ladika, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog, doživio je "dramu Križnoga puta s grupom bogoslova, njih šezdesetak iz raznih krajeva Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Preko Slovenije dolaze u Zagreb, gdje su tri tjedna bili u neposrednoj smrtnoj opasnosti pod ’obradom’ Nedjeljka Milunovića i njegovih suradnika".[363] 

Stepinac kao stup Crkve, metropolita i zagrebački nadbiskup, bio je posebno progonjen, a s njime i njegov tajnik, vlč. Ivan Šalić, kasnije župnik Sv. Petra u Zagrebu. U studenomu 1945. uhićen je i podvrgnut mučnoj i dugotrajnoj istrazi isljednika Milunovića i drugova. To je sve išlo za tim da se nadbiskupa Stepinca tereti osobno za sve što se događalo u tim prevratnim vremenima. S. Kožul piše. "Nadbiskup je znao da Šalić mora na sudu govoriti jer je bio živčano slomljen, pa nije htio grubo reagirati na Šalićevu izjavu, nego mu je mirno rekao: ’Meni se čini, da se moj tajnik vara!’ To je Stepinac! Znao je da zloglasna istraga Nede Milunovića, Borisa Ileja i drugih lomi ljude, a uključene u proces sili, napose svećenike, da terete Nadbiskupa. Ucjenjivali su ih životom. To je pozadina nekih izjava na sudu Šalića, provincijala, Modesta Martinčića i Marića".[364] 

Na je sebi osjetio nemilosrdni postupak Nede Milunovića osjetio i mons. dr. Franjo Salis-Seewis, pomoćni biskup zagrebački. Ulogu, držanje i nepokolebljivost koju je biskup Salis-Seewis pokazao u svim odgovornim službama Stjepan Kožul izrazio je ovako: "U vrijeme upravljanja Nadbiskupijom mnogo je trpio. Predvodio je kler maršalu Titu, zauzimao se za nadbiskupa Stepinca, češće je bio podvrgavan saslušavanjima od strane UDB-e, Nede Milunovića i sličnih. Ovaj ga je htio fascinirati svojim ponašanjem i znanjem latinskog jezika, kao bivši novak i gojenac franjevačke gimnazije u Sinju. Mučili su ga satima na saslušavanju, ali ni on se nije dao, zapisnici su bili kratki i po sto puta ispravljani, jer kao pravnik znao je s kim ima posla. Željeli su njega i biskupa Lacha ukloniti iz uprave Nadbiskupije 1949. god., ucjenjivali su ga političkim procesom, ukidanjem Bogoslovije i slično. Bio je u kućnom pritvoru, pa su mu onda dopustili šetnju po Kaptolu, ali samo desnom stranom. Tražili su od njega da smijeni rektora Bogoslovije dr. Šepera, da popusti u pitanju svećeničkih ’udruženja’ i slično. Biskup Salis se dobro i časno držao svih onih osam mučnih godina represije, sa svim patnjama, preslušavanjima, podvalama i zabranama. Branio je jedinstvo Crkve, uvijek u ljubavi i vjernosti prema zatvorenom Nadbiskupu i Crkvi."[365] 

Izneseni slučajevi govore kako je sudbina tih ljudi bila u rukama istražitelja, Ozninih djelatnika koji nisu imali milosrđa sa svojim žrtvama, a smatrani su stručnjacima za crkvena pitanja, a nije bio rijedak slučaj ni da su potjecali iz crkvenih krugova ili su im nekoć bili bliski.

 

d) Upasti u ruke Ozne značilo je poći u sigurnu smrt

Fra Bone nije imao prigodu, kao ni mnogi drugi, da se slobodno brani i pobija optužbe, jer je njegova sudbina već unaprijed bila zapečaćena. Njegovo lišavanje slobode bila je prigoda da jedan "neprijatelj" bude uništen, a ne prigoda da se podvrgne redovnom sudskom postupku, pa ako je pogriješio, da mu se dokaže krivnja ili da se obrani od optužbi. Nad uhićenicima se sustavno primjenjivala osveta, a ne sudska praksa da im se sudi prema počinjenim djelima. Bio je to dio unaprijed isplaniranog i organiziranog plana uništenja.

Mučenje i likvidacije su se provodile u ime ideologije, a ne na temelju dokazane krivnje na sudskom procesu. Kazne je stoga trebalo izvršiti "brzo i energično" već u prvim danima dolaska na vlast. Ako gledamo fra Bonu, njegovu franjevačku dušu i životno usmjerenje, sigurno ni jednom svom progonitelju, pogotovo Nedi Milunoviću, ne bi učinio ništa slično kao što je prema njemu bilo učinjeno. Čovjek se s pravom može i treba pitati zašto je prolivena njegova nedužna krv i krv drugih pravednika? Odgovor ne možemo znati ukoliko to ne stavimo u otajstva zla kojim je bila zadojena komunistička ideologija, a to je zlo zahvatilo i potpuno osvojilo njezine vjerne sinove.

 

e) Akteri fra Bonine sudbine

Stroj vlasti i istrebljenja koji je djelovao u poratnim vremenima funkcionirao je od vrha do dna piramide. Direktive za uništenjem dolazile su odozgo, iz partijske središnjice, a posebno o tomu koga treba uništiti i likvidirati. Da se lakše složi optužba i da izmišljena presuda bude izglednija, okrivljenik je redovito dobivao atribut narodnog "neprijatelja". Bio je to lak posao isprobanih tužitelja. Tko je u takvim slučajevima dobio zadatak da stvar sredi na terenu, trebao je "savjesno" izvršavati naredbe više vlasti, kako bi pokazao svoju odanost partiji i revoluciji. Što je u tomu bilo više nečovječnosti, agresivnosti i nemilosti, toliko je dotični brže napredovao u hijerarhijskoj ljestvici ondašnje vlasti.

Teško je doći do svih osoba koje su sudbinski vezane uz fra Bonu i njegov životni završetak. Po svemu  sudeći, Nedo Milunović svakako je blisko sudjelovao u fra Boninu zemaljskom završetku. Iz one šture pismene presude možemo vidjeti da je bilo i drugih osoba koje su vršile, na žalost, određene nečasne uloge jer su njihova imena navedena u toj presudi. Na prvom mjestu bio je Vlado Ranogajec, predsjedatelj vijeća, a po vojnom činu kapetan,[366] dok su Miljević Stanko, poručnik, i Borovac Jovan, borac, bili članovi vijeća. S njima su bili i Crnković Jug kao zapisničar i Berčić Vojdrag, vojno - sudski istražitelj. Sve navedene osobe bile su u vojnoj službi, a sudeći po svemu većinom nehrvatske narodnosti. Sudski proces bio je u rukama sudskog istražitelja jer je on zastupao optužbu u kaznenom postupku. U to vrijeme sudilo se na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakon još nije bio donesen, a sudovi su trebali djelovati brzo i djelotvorno. Pri tomu treba znati da je fra Bone stavljen u skupinu vojnih svećenika, kojoj skupini on nije nikada pripadao, pa je sudsko vijeće i za njega moglo primijeniti najstrože vojne zakone koji su se primjenjivale prema pripadnicima neprijateljskih vojnih postrojba. Nigdje ne postoji nikakav dokaz ili potvrda da je fra Bone pripadao hrvatskim vojnim postrojbama ili da je vršio službu vojnoga svećenika. Konstrukcija da mu se sudi "radi djela aktivnog ustaštva i saradnje s neprijateljem", potpuno je lažna i izmišljena te graniči, barem kod njega, s fantastikom. S pravom možemo ustvrditi da nikada nije bio član nikakve vojne postrojbe, a još manje da je aktivno djelovao u kakvoj od tih postrojbi. Suradnja s neprijateljem stavljena mu je na teret kao nazivnik koji je u to vrijeme objedinjavao sve sadržaje inkriminacije kako bi se lakše opravdale teške kazne ili najgore likvidacije koje tužitelji nisu mogli dokazati na drugi način. Tu se pokazala sva apsurdnost komunističkog pravnog sustava, jer nikomu od osuđenih, a pogotovo fra Boni, nisu doneseni dokazi da je sudjelovao u zločinima ili zločine počinio, nego je samo načelno svrstan među članove "zločinačke" organizacije. Govori se da je u njegovoj osudi bilo i ljudi iz Vrgorca, "lokalnih političkih poslušnika", što je zapisao i V. Vrčić ovako: "Priča se da su ga mučili prije smrti, i da bi u tome sudjelovali neki Vrgorčani".[367] Jesu li bili i koliko su doprinijeli toj osudi, nismo mogli utvrditi. Njih je najvjerojatnije boljelo što je on javno osudio partizanske zločine koji su se dogodili u Vrgorcu 1942. i za to nisu imali smilovanja jer je njegov lik bio javni poziv za ispit savjesti što je prolivena krv tolikih nevinih ljudi. Njegovim strijeljanjem prolivena je i njegova krv pravednika, što su najbolje znali oni koji su mu sudili i koji su ga mučili.[368] 

Kada je provincijal Grabić izvješćivao središnji ured Franjevačkog reda u Rimu o smrti mnogih fratara kao žrtava rata, ukratko je i jezgrovito izvijestio i o fra Boninoj smrti. Budući da nije imao pouzdanih podataka o njegovu smaknuću, ovako je opisao njegov tragični završetak: "Uhvaćen u bijegu, okrutno s njim postupano, neki ga je vojni sud osudio na smrt, ubijen, njegovo mrtvo tijelo komunisti su neljudski bacili na skrovito mjesto".[369]  



[315]  HDA, f. OZNA-a, k. 9, o.2, neoznačeni dokument od 9. travnja 1945., kod Josip Jurčević, Bleiburg. Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb, svibnja 2005., 299, bilj. 821.

[316]  Ante Jurjević-Baja, Dragi Drugovi, [Dubrovnik], 25. X. [1944.], u Politički zatvorenik XIII/2003., br. 139, str. 20.

[317]  D. Šulenta, Poštovani Otče Gvardiane, Makarska, 28. VII. 1944., u Arhiv franj. samostana Zagreb, S-5, 1944.ª, br. 172/1944.

[318]  D. Šulenta, Poštovani Otče gvardiane, Makarska, 28. VIII. 1944., u Arhiv franj. samostana Zagreb, S-5, 1944.ª

[319]  N. Radić, Dr. fra Jure Radić. Život i djelo (1920.-1990.), Zbornik Kačić, Split-Makarska, 1998., 184-185.

[320]  Usp. Fra Kruno Vukušić, Izvješće, 1993., Imotski APS. Bezina, Franjevci, 161, bilj. 333.

[321]  Usp. Liber Missarum pro defunctis Fratribus Nostrae Provinciae Macarscae A. D. 1927.-, str. 158 i dalje. Navedimo ubijene fratre za koje je fra Bone 1944. slavio sv. misu: o. Petar Paviša (29. II. 1944.), o. Ante Benutić (22. III. 1944.), o. Ante Pavlov (29. IV. 1944.); o. Andrija Zjačić (22. IV. 1944.); o. Ivan Romac (2. VI. 1944.); o. Metod Vezilić (26. VI. 1944.).

[322]  Usp. Knjiga misa 27. IV. 1945. – 11. X. 1947., Registrator br. 2. u Arhiv samostan Majke Božje Lurdske Zagreb. Misu je namijenio po nakani Mile Mustapić na čast MBL u 5 sati ujutro. Toga dana u samostanu je bilo 28 svećenika koji su potpisali izgovorene mise, a sljedećeg dana 7. svibnja bilo ih je 16. To bi značilo da je drugih 12 fratara napustilo samostan u općem strahu i bijegu.

[323]  I. Meštrović, Uspomene na političke ljude i dogadjaje, Knjižnica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1961., 392.

[324]  Usp. A. Baković, Stradanja Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Svećenici žrtve rata i poraća 1941.-1945. i dalje, Zagreb, 1994., 173.

[325]  O. Petar Grabić u Izvješću o ubijenim fratrima za fra Bonu piše: "RADONIĆ P. BONAVENTURA /natus 1888/, lector ac doctor theologiae, scriptor celeberimus, disciplinae religiosae amantissimus, in fuga comprehensus, dire tractatus, a quodam judicio militari ad mortem condemnatus, occisus, cujus cadaver comunistae in occultum locum inhumane projecerunt", Ubijeni franjevci, u Spisi prov. Grabića 1943.-1945., u APS. Na kraju tog izvješća Grabić piše: "Excusatio communistarum eos esse justos a sanguine nostrorum martyrum falsa est; quia sub eorum dictamine omnes nostri Patres Martyrium subierunt". – "Ispričavanje komunista da su oni pravedni od krvi naših mučenika lažna je; jer su svi naši oci podnijeli mučeništvo pod njihovom vlašću:"

[326]  Usp. M. Marušić, Žrtve komunističkih zlodjela, Zagreb, 2001., kod J. Jurčević, Bleiburg, str. 351, bilj. 918.

[327]  J. Visković, O posljednjim danima i smrti dra fra Bonaventure Radonića, u Viskovićeva ostavština, u ASMBLZ. Za naziv strogog posta (jejunium) usp. J. Šetka, Žežin, u Hrvatska kršćanska terminologija, Split, 1976., 351.

[328]  V. Vrčić, Vrgorac, 77.

[329]  Izvješćuje fra Josip Visković 30. studenog 1990. Zatvorenik. Godina II. br. 16/ 1991., str. 16-17. Pismo dr. Lava Znidarčića od 6. V. 1993. Mrtvar samostana na Visovcu za dan 9. VII. 1945. piše: "Zagreb: R.P.Bonaventura dr. Radonić injuste accusatus est" (nepravedno optužen) a za dan 8. IX. 1945. "Zagreb: R.P. Bonavetura Radonić occisus a comunistis" (ubijen od komunista).

[330]  P. Bezina, Franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja žrtve rata 1942.-1948, Split, 1995., 163. Usp. U Zagrebu su osuđeni na smrt poznati zločinci i sluge okupatora, u Slobodna Dalmacija, 8. VII. 1945., 2.

[331]  Usp. Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, Zagreb 1946., str. 197.

[332]  Alač, Jakov (*Drašnice/Makarska, 8. II. 1906.-†Makarska, 1945.), načelnik općine Makarska i logornik ustaškog logora u Makarskoj. 1944. župan Velike župe Sidraga i Ravni kotari u Zadru. 1944. povukao se u Zagreb, a 1945. upravitelj je Velike župe Krbava i Psat u Bihaću. Zarobljen na povlačenju prema Bleibrugu u svibnju 1945. i dopraćen u Makarsku gdje je navodno počinio samoubojstvo vješanjem. Usp. Z. D. (=Zdravko Dizdar), u Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., 4.

[333]  Mate Tomić je radio u Štedionici, neko je vrijeme stanovao u samostanu, a pred kraj rata bio je načelnik i vršio službu logornika, i najvjerojatnije mu je sve to ubrojeno u grijeh.

[334]  Prema kazivanju dr. fra Karla Jurišića, Makarska, 7. siječnja 2005., Duje Pavić bio je financ u Makarskoj, rodio se 12. II. 1880., a umro 6. I. 1966. Ima sina Antu, u Splitu.

[335]  J. Jurčević, Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj. (Zločini jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj 1945. godine), Zagreb, svibanj 2006., str. 60.

[336]  J. Jurčević, Bleiburg, str. 390, bilj. 1053.

[337]  J. Jurčević, Bleiburg, str. 393, bilj, 1063.

[338]  Vlč. Dragutin Jurić, svećenik sarajevske nadbiskupije, (*Ostrožac, 25. VIII. 1903.), sin Petra i Ruže rođ. Čubela, osuđen na smrt strijeljanjem, gubitak političkih i građanskih prava i konfiskaciju imovine u smislu čl. 6. Zakona o konfiskaciji od 9. VI. 1945.

[339]  Vojni sud u Zagrebu, ZKRZ-GUZ, kut. 29, Sud. br. 317/45, dne 9. VII. 1945. DAHZ.

[340]  Vlč. Stjepan Kulušić, svećenik banjalučke biskupije, (*Murter, 21. XII. 1886.), sin pok. Josipa i Matije rođ. Skračić, vršio službu vojnog svećenika, osuđen na jednu godinu lišenja slobode s prinudnim radom i 3 godine gubitka političkih i pojedinih građanskih prava.

[341]  Vlč. Robert Milanja, svećenik zadarske biskupije (*Zaglav, 7. VII. 1913.), sin Sante i pok. Mare rođ. Ćuk, osuđen na 2 godine lišenja slobode s prisilnim radom i 3 godine gubitka političkih i pojedinih građanskih prava.

[342]  Vlč. Josip Klapšić, požeški dekanat (*Buk, 3. XI. 1911.), sin pok. Mije i pok. Alojzije rođ. Hoborka, vojni duhovnik u Brodu na Savi, osuđen na smrt streljanjem, gubitak političkih i građanskih prava i konfiskaciju imovine u smislu čl. 6. Zakona o konfiskaciji od 9. VI. 1945.

[343]  Fra Kamilo Kolb, svećenik franjevac Provincije sv. Ćirila i Metoda Zagreb, (*Okučani, 31. VII. 1887.-†13. VII. 1965.), sin Huge i pok. Matilde rođ Franić, osuđen na 6 godina lišenja slobode s prinudnim radom i 4 godine gubitka političkih i pojedinih građanskih prava.

[344]  Spisi provincijala Grabića, protokolirano 24. VIII. br. 859/46., u APS. Original presude nismo pronašli nego njegov prijepis, koji potpisom prepisatelja i pečatom župnog ureda Vrgorac svjedoči njegovu autentičnost.

[345]  Tito je bio "najodgovorniji", jer je stajao na čelu partije u čije se ime sudilo. Usp. Intervju A. Tunjića s dr. Josipom Jurčevićem, Vjesnik – Panorama, 5. veljače 2005., str. 5.

[346]  Vlado Čutura, Razgovor s dr. Josipom Jurčevićem, znanstvenim suradnikom Instituta "Ivo Pilar". Stvarnu moć zadržale su naslijeđene strukture, u Glas koncila 16. V. 2004., br. 20, str. 7.

[347]  Nedo Milunović (*Sinj, 2. IV. 1916.-†Zagreb, 31. VII. 1994.), dužnosnik OZNE grada Zagreba, koji je neko vrijeme bio "zadužen" za rad svećenika u Zagrebu, udbaški specijalist za vjerska pitanja. Bio u novicijatu u Zaostrogu 1934./35. i nosio redovničko ime fra Venceslav, u čast uzoritog franjevca fra Venceslava Bilušića (*1872.-†1939.). U prigodi njegove smrti u novinskoj osmrtnici bilo je pisano: "Život ga je često vodio putovima koje nije sam birao, a koje je najmanje želio i volio", Slobodna Dalmacija, Split, 4. VIII. 1994., 36. Usp. S. Čovo, Fra Dominik Šušnjara život i djelo, Makarska, 1998., 140, bilj. 129. Usp. S. Čovo, Fra Leonard Bajić mučenik za vjeru i Domovinu, Split, 2003., 202, bilj. 529.

[348]  Fra Stanko Petrov, provincijal, Poštovani i dragi oče magistre! [fra Boni Radoniću], Split, 16. V. 1936., u Spisi prov. Petrova 1935., sv. 4, u APS.

[349]  Usp. J. Blažević, Tražio sam crvenu nit, Zagreb, 1976., 125-126. I drugi spominju Milunovića kao isljednika OZN-e u postupku protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca, usp. M. Akmadža, Katolička Crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945. – 1966., Svjedočanstva, Otokar Keršovani", Rijeka, 2004., 48.

[350]  Usp. S. Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke, Drugo i dopunjenje izdanje, Prometej, Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb, 1998., 174.

[351]  Usp. A. Benigar, Alojzije Stepinac hrvatski kardinal, Rim 1974., 572. U zatvor je Milunović došao na ispitivanje nadbiskupa Stepinca s Dušanom Despotom, ali mu ovaj nije htio dati nikakvih odgovora.

[352]  Usp. W. Gruber, In den Fängen des roten Drachen. Zehn Jahre unter der Herrschaft Titos, Miriam-Verlag, D-7893 JESTETTEN, 1989., 3. Auflage, str. 20-23.

[353]  Usp. P. Bezina, Franjevci provincije Presvetoga Otkupitelja žrtve rata 1942.-1948., Split, 1995., 270.

[354]  Slobodna Dalmacija, Split, 4. VIII. 1994., 36.

[355]  Usp. P. Bezina, nav. dj., 239-240.

[356]  Pismo Nede Milunovića Šušnjari, Dragi fra Dominiče, Zagreb, 15. IV. 1954., u ADŠ, Pisma; usp. S. Čovo, Fra Dominik Šušnjara…, Makarska, 1998., 141, bilj. 132.

[357]  Usp. Hrvati i drugi neprijatelji SFRJugoslavije, Bonitas Prozor, Laus Split, 2000., str. 597.

[358]  Željko Pavličić, Martirologij, 179-180.

[359]  S. Kožul, Martirologij 339.

[360]  S. Kožul, Martirologij, 350.

[361]  S. Kožul. Martirologij, 365. Dr. Josip Marić *Antunovac, 8. VII. 1885.-†Zagreb, 16. II. 1967.

[362]  S. Kožul, Martirologij, 422. Dr. Antun Ivandija *Đurđevac, 12. I. 1917.-†Zagreb, 4. VI. 1997.

[363]  Usp. S. Kožul, Martirologij, 458. Dr. Josip Ladika *Kamanj, 21. VI. 1923. -

[364]  Usp. S. Kožul. Martirologij, 493.

[365]  S. Kožul, Martirologij, 550. Msgr. dr. Franjo Salis-Seewis (*Karlovac, 15. I. 1872.-†Zagreb, 27. X. 1967.)

[366]  Vlado (Vladimir) Ranogajec (*Zagreb, 6. XI. 1913.-†2. III. 1975.), diplomirao pravo u Zagrebu, sudionik NOB-a i član SKJ-a od 1943. Poslije rata javni tužitelj za Zagreb, kapetan u OZNI grada Zagreba, sudac Vrhovnog suda Hrvatske i član Gradskog i Oblasnog komiteta KPH, predsjednik Saveza sportova Hrvatske, Predsjednik nogometnog saveza Jugoslavije, potpredsjednik Međunarodnog kupa velesajamskih gradova i dr., usp. S. Čovo, Fra Leonard Bajić, bilj. 507. Usp. Ko je ko u Jugoslaviji, Hronometar, Beograd, 1970., 886.

[367]  V. Vrčić, Vrgorac, 77.

[368]  "Injuste accusatus occisus est" – "Nepravedno optužen, ubijen", zapisao je Nekrologij na Visovcu za dan 9. srpnja 1945. godine.

[369]  P. Grabić, Izvješe. Ubijeni franjevci, u Spisi prov. Grabića 1943.-1945., u APS: "in fuga comprehensus, dire tractatus, a quodam judicio militari ad mortem condemnatus, occisus, cujus cadaver comunistae in occultum locum inhumane projecerunt".

 

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Regionalni sastanci

************

Šibenik / Meterize: Priče iz Vukovara

************



Split / Dobri: Gospa od Zdravlja

************


Dani sv. Elizabete

************

Šibenik / Šubićevac

************

Šibenik / Šubićevac: Prikazivanje filma i humanitarna akcija

************


Sjemenište Sinj: Dan otvorenih vrata

************

Dubrava: Gospa od Zdravlja

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas503
Ovaj mjesecOvaj mjesec44647
UkupnoUkupno7255580

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 56