C. DRUGI SADRŽAJI

1. Pravoslavna Crkva u Radonićevu razmatranju

Fra Bone nije promatrao samo Crkvu u samoj sebi. On se zanimao i za njezinu vanjsku strukturu i odnos s drugim crkvama a posebno je gledao odnos Katoličke crkve i Pravoslavne. U svojim stajalištima on odražava vrijeme u kojem je živio. Tu još nema pravih ekumenskih pogleda, nego se više naglašavaju razlike koje su prisutne između Istoka i Zapada, istina više na liniji vanjskih razlika nego teoloških pitanja. Naime, tada su vremena bila drukčija i "protivnici" nisu štedjeli jedni druge. Ipak, bila je velika stvar da se pokušalo sučeliti oprečne poglede da su se otvorena pitanja prenosila na polje raspravljanja. Zacijelo tako ne bi pisao danas nakon Drugog vatikanskog sabora.

Fra Bone ipak najviše gleda odnos Istočne crkve prema svjetovnoj vlasti i utjecaj te vlasti na crkveno vodstvo. To je za njega važno, ali i bolno pitanje. On bi vjerojatno izbjegao ta pitanja da nije imao vanjskih razloga i poticaja da posegne za bolnim povijesnim činjenicama koje su nastajale između dviju Crkava. Poticaji su mu dolazili iz dnevnoga života, a odgovore je tražio iz ondašnjih vrijednih izvora. Sigurno je da te činjenice nisu bile drage pojedinim članovima pravoslavne Crkve, jer su ih duboko pogađale i izazivale. Vidi se to iz reakcija koje su njegovi odgovori stvarali kod pisaca u pojedinim pravoslavnim listovima. Fra Bonu je u prvom redu vodila istina o povijesnim zbivanjima koja su opterećivala ondašnje odnose u višenacionalnoj državi, a temeljila su se na vjerskim temeljima, koji su se često odražavali u konkretnom životu.

 

a) Sučeljavanje s pravoslavnim listovima

Glavni listovi Srpske pravoslavne crkve s kojima je Radonić raspravljao bili su Glasnik Srpske pravoslavne patrijaršije (Sr. Karlovci, kasnije Beograd) i Misionar (Beograd). Oni su pratili javni život i iznosili svoje stajalište prema pojedinim životnim pitanjima, a navlastito su pratili odnos prema katolicima. Na drugoj strani bili su katolički listovi, među kojima je bila i Nova revija iz Makarske, koja je svoje suradnike poticala da isto tako prate javno mišljenje i daju svoj sud kada su u pitanju vjerska i crkvena događanja i njihovo tumačenje. Jedan od takvih pisaca i suradnika Nove revije bio je fra Bone Radonić, koji je odgovarao na razne izazove. Njegovi su odgovori bili jasni, relativno kratki i argumentirani.

 

b) Problem konkordata

Ako pomnjivo pratimo pisanje Nove revije, vidimo da je fra Bone na njezinim stranicama prisutan dolaskom za profesora u Makarsku 1936.godine. To je vrijeme kada je javnost bila zaokupljena oko konkordata između kraljevine Jugoslavije i Sv. stolice. Dr. Ljubomir Radovanović objavio je članak u pravoslavnom Misionaru: Nešto malo istorije.[252] U njemu je ustvrdio da konkordat ne služi uređenju odnosa Katoličke crkve i države te vjerskom smirenju u zemlji, iako je svakomu bilo jasno da se na tom polju rješavaju pitanja vjerske tolerancije, normalnog života i razvitka Katoličke crkve te izbjegavanja sukoba s državnom vlašću. Odnose između države i Crkve ne može riješiti ni sama država ni sama Crkva, nego se moraju rješavati međusobnim sporazumima, koji se u kanonskom i međunarodnom pravu nazivaju konkordat. Fra Bone nipošto nije bio zadovoljan Radovanovićevim tvrdnjama pa zato naglašava da je konkordat potreban Katoličkoj crkvi, a još je više potreban državi, i to radi rješenja unutarnjih zajedničkih pitanja i uređenja međusobnih odnosa. Konkordat je također potreban i zbog vanjskih razloga kako bi se provelo ustavno načelo o ravnopravnosti Katoličke crkve s drugim priznatim konfesijama. Fra Bone upozorava na opasnost koja prijeti ako se konkordat odbaci: "Pravoslavci su lišili svoju crkvu Božanskoga značaja, učinili je službenicom cezaropapističkih težnja raznih vladara",[253] pa zato naglašava da je Srpska pravoslavna crkva strahom i prijetnjama sprečavala sve pokušaje stvaranja konkordata između Jugoslavije i Svete stolice, jer ne želi da Katolička Crkva bude ravnopravna sa pravoslavnom, jer je Srpska pravoslavna crkva zauzimala položaj državne crkve, a ostale su se vjerske zajednice koristile državnom tolerancijom. SPC da ne izgubi svoj povlašteni položaj povela je žestoku borbu i bila na čelu opozicije protiv konkordata u želji da sačuva vjekovni povlašteni povijesni položaj u državi.[254]

Stvaranje konkordata između Sv. stolice i ondašnje Jugoslavije nije bilo jednostavno. Posao oko njega odvijao se dugi niz godina, a stvarao se uz velike teškoće i napetosti. I onda kada je konkordat sklopljen, nastalo je opće nezadovoljstvo protiv njega u Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC). Budući da je SPC tijekom povijesti bila jedini čuvar vjerskog i nacionalnog jedinstva srpskoga naroda, političari su, a još više SPC, željela i dalje biti nositeljem takvoga jedinstva. Prema svim drugima koji nisu pravoslavni iskazivalo se veliko nepovjerenje, posebno prema katolicima. Njih je trebalo prevesti u pravoslavlje preko Hrvatske nacionalne crkve, a potom preko Hrvatske starokatoličke crkve. Kako je konkordat u pravima izjednačavao katolike s pravoslavnima, stvorene su naelektrizirane vjerske napetosti koje je podigla SPC, a prijetile su i samom opstanku države. Stanje napetosti može se najbolje sagledati iz brošure Krvava litija. Fra Bone je pratio negativne reakcije koje su dolazile iz pravoslavnih sredina, pa tako i spomenutu brošuru, smatrajući da je ona izišla iz pera osobe koja je bliska službenim organima Pravoslavne crkve.[255]

Žestoka i uporna borba SPC i opozicije protiv konkordata urodila je plodom te je konkordat u Skupštini skinut s dnevnoga reda, a time je SPC zadržala povlašteni položaj, kao i srpske nacionalne snage, u državi. Fra Bonu je to zabrinjavalo. Za svoje dokaze uzima događaje iz dnevnog života, koji su uznemirili javno stanje koje je poduzela SPC jer je propao sav trud oko konkordata, a brojni letci protiv njega i Katoličke crkve obilovali su mržnjom, grožnjom, izopćenjem iz crkve svakome parlamentarcu koji bi za njega glasovao. Posebno se u tom isticala nedolična pjesma Kletva vile hilandarke koja je tiskana ćirilicom, tiskom Srpske patrijaršije u Sremskim Karlovcima, a uperena je bila protiv svih koji bi se usudili glasovati za vjersku ravnopravnost katolika s pravoslavcima. Fra Bone se sablažnjava nad činjenicom da je takva kletva, sa svim onim prokletstvima koja ta pjesma izražava u svojim nedostojnim i nečovječnim stihovima, mogla izići iz kršćanske duše. Konkordatom se željelo uspostaviti ravnopravnost između katolika i pravoslavaca u zajedničkoj državi. Pravoslavcima nije odgovarala ta jednakost jer su u konkordatu gledali pogibelj za srpstvo, pa se ne treba čuditi da je Srpska pravoslavna crkva učinila sve da konkordat propadne. Sve su vjerske zajednice po principu pravoslavlja trebale postati sredstvo državne politike, dok konkordat ometa taj postavljeni cilj te se zato protiv njega trebalo boriti svim silama. Konačno se i dogodilo da su pobijedili osporavatelji konkordata. Nepomirljivi elementi protiv konkordata u SPC slavili su triumfalnu pobjedu pred kojom je kapitulirala i državna vlast, a time je bio uzdrman i njezin autoritet.

 

c) Nacionalizam sv. Save i episkop Nikolaj Velimirović

Episkop Nikolaj Velimirović (1881.-1956.) u članku: Nacionalizam Svetoga Save[256] veliča Savu kao utemeljitelja Srpske nacionalne crkve i svega onoga što je srpsko. Na drugoj strani, naprotiv, radikalno napada sve katoličko. Fra Bone analizira Velimirovićeve tvrdnje i gleda u njima nacionalnu zatvorenost koja odudara od jedne, svete, katoličke i apostolske crkve. Iz njegova izlaganja on želi upozoriti javnost na veliku istinu kako sam Velimirović ne poznaje evanđelje niti povijest Katoličke crkve, pa ni samu kristijanizaciju Srbije. Fra Bone na početku ukazuje kako je srpsku Crkvu ustanovio katolik Sava i kako su Savina braća bili katolici, te kao katolici ostali do smrti, a tek su kasnije Srbi otišli u raskolništvo.[257] Povijest nam svjedoči da je otac sv. Save, Nemanja, primio "latinskoje kršćenije" u Duklji (Ribnica), da je njegov sin Stefan Prvovjenčani primio krunu od pape Honorija III. (1217.), prema tadašnjem običaju. Fra Bone na koncu zaključuje i naglašava: "Dakle, katolik je organizirao narodnu srpsku državu, prvi dobio od Pape srpsku kraljevsku krunu, katolik sv. Sava uredio u Srbiji katoličku hijerarhiju, a ne narodnu crkvu. Kultura, moć, nacionalizam, tradicija Srba potječu od katolika sv. Save".[258] 

Na drugom mjestu isti Velimirović veliča sv. Savu i stavlja ga na čelo svim osporavateljima Katoličke crkve. Fra Bone to nije mogao prešutjeti pa mu gotovo cinički poručuje: "Jadni pravoslavci, kako im je žalosno g. Nikolaj obogatio kalendar svetitelja i umnožio broj molepstvija!"[259] Sava je zaista bio obazriv i tolerantan prema katoličanstvu, ali se okretao prema Istoku radi njegova odgoja na Atosu. Nikolaj veliča sve otpadnike od Katoličke crkve, što je znak da je kod takvih, kao i kod onih koji su ih slijedili, opao duh evanđelja, vjere i ćudoređa. Fra Bone koristi pisanje i izjave protivnika Katoličke crkve kao argumentum ad hominem, tj. na temelju pretpostavki koje zastupa protivnik, nastojeći iz njih izvući protivnu tvrdnju. Navlastito želi upozoriti kako su strasti bile uzrok otpada od Katoličke crkve. Fra Bome ističe: "Dok su na Istoku sjali Baziliji, Grguri, Krizostomi i Ćirili, nije mogao uspjeti raskol u Kristovoj Crkvi. A kad nestade ovih velikana ukloniše se od svijetla i ljubavi Crkve Kristove i raskidaše satkanu haljinu Kristovu! Da je bilo više sv. Sava, ili da su njegovi nasljednici bili vjerni njegovi učenici, i danas bi Srbi bili katolici".[260] 

 

 

d) Odnos pravoslavnih prema Novoj reviji

Glasnik Srpske pravoslavne patrijaršije[261] iste se 1938. godine, osvrnuo na više priloga Nove revije br. 1-2, čudeći se što "ovaj časopis organ Franjevačkoga reda, koji smo mi pravoslavci dosada, nažalost, smatrali donekle za jedan od manje agresivnih svešteničkih redova rimokatoličke crkve, pa šta više i za prijateljski naklonjen prema pravoslavnoj Crkvi", a sada mu se spočitava da se i taj list svrstao protiv pravoslavnih.[262] Episkop Velimirović uspoređuje Katoličku crkvu s Pravoslavnom. Očito je da je toj prosudbi pristupio crno-bijelom tehnikom. U Katoličkoj crkvi gledao je sve crnim i negativnim bojama dok je s druge strane promatrao Pravoslavnu crkvu, kao sjajnu i punu neiskvarenog blještavila. fra Bone je donio skup atributa koje je episkop Velimirović skupio i sažeo, te ih u najcrnjem obliku pripisao Katoličkoj crkvi. Zato se, možda, lakše može razumjeti fra Bonina reakcija: "Samo je jedan odgovor na ova pitanja moguć i tačan, i to onaj koji ukazuje na rimski katolicizam kao na osnovni uzrok celokupne evropske tragedije. Nesreća je evropskog čoveka u tome, što je upoznao Hristovu Blagovest kroz jedan, i najstrašniji, njen falsifikat, rimokatolički. Rimska crkva je samo transformacija onog kurjačkog carstva, koje se zvalo rimsko, i koje je išlo za svjetskom vladavinom a svoje cezare proglašavalo za bogove. Katolicizam je rimska pseudomorfoza hrišćanstva, koja u ime Hrista, sasvim nejevađelski, ukida ljudsku slobodu, svim sretstvima proširuje svoj imperium, i kroz instituciju papinstva pretvara crkvu u državu, zamenjujući nebo zemljom a proglašenjem papske nepogrešivosti vrši akt divinizacije smrtnog čoveka i time se direktno nadovezuje na stare pogansko-cesarske tradicije".[263] Iz tih i takvih Velimirovićevih atributa proizlazi da su katolici: "(h)adske sile, ostaci jevrejskih i neznabožačkih krvnika; sljedbenici rimskih ćesara; naš je stav, dok tražimo vjersku ravnopravnost, jeretički nasrtaj". Borbu pravoslavaca protiv vjerske ravnopravnosti katolika Velimirović nazivlje slatkom i slavnom, uspoređujući je s borbom protiv Turaka i Austrijanaca.[264] Takav pristup prema katolicima pokazuje krajnju neistinu, pa nije teško zaključiti da kod katolika nema gotovo ništa pozitivnoga, humanoga, plemenitoga, a još manje kršćanskoga i katoličkoga.

Na Velimirovićev prigovor Novoj reviji kao franjevačkoj reviji i franjevcima koji su nekoć bili prijateljski naklonjeni Pravoslavnoj crkvi, a sada se svrstavaju u drugi tabor, fra Bone je spremno odgovorio: "Franjevci su vjerni sinovi sv[ete] Kat[oličke]Crkve, pravi sinovi sv. Franje, o kome Crkva veli, da je muž katolički i vas apostolski. Naša naklonost upravljena je prema pravoslavnima, jer mi volimo pravoslavnu braću, i želimo, da svijetlo Evanđelja među njima u potpunom sjaju zasja i dovede ih u Kat[oličku] Crkvu, kojoj su pripadali i njihovi pradjedovi sa sv. Savom, Stjepanom Prvovjenčanim, Nemanjom i Gradinjom! To je smisao naše naklonosti i razlog naše pomirljivosti!"[265] U fra Boninu nema nimalo zajedljivih izričaja koje smo mogli čitati na pravoslavnoj strani. On izražava naklonost prema pravoslavnoj braći, koja je protkana živom i iskrenom željom da se napetosti riješe i da dođe do željnoga jedinstva među dvjema crkvama.

 

e) Međusobni odnosi pravoslavaca i katolika

Nije bio rijedak slučaj da su pravoslavni Srbi izmišljali krivice protiv katolika ne samo kod kuće, nego i na raznim stranama svijeta, i pripisivali im krivicu za za svako zlo. Tako je Hrišćanska Misao (mjesečnik Beograd) dotakla pitanje odnosa između katolika i pravoslavnih u Poljskoj. Katolička je crkva u Poljskoj tražila oduzete crkve i crkvena dobra koja su pravoslavni Rusi sa svojim vladarima otimali onima onima koji su prelazili u krilo Katoličke crkve. Bilo je uistinu neugodnih događaja oko povrata crkvene imovine. Radonić je iznio žalosno stanje koje su katolici istočnoga obreda podnosili vjekovima pod pravoslavnim ruskim vladarima. Kad je Poljska potpisala konkordat sa Svetom stolicom, bilo je uređeno da se oteta katolička imovina povrati svome vlasniku, na što pravoslavni nisu nikako htjeli pristati. Fra Bone je isticao da nije tada pravoslavnima napravljena nikakva nepravda. On ni u kojem slučaju ne odobrava negativne postupke katolika u tim napetim odnosima povrata oduzete crkvene imovine, ali ih pokušava shvatiti. Preporučuje Hrišćanskoj Misli da olako ne donosi zaključaka, nego da prouči mišljenje stručnjake o tom pitanju, pa se neće čuditi gnjevu Poljaka koji se nagomilao kroz mnogo minulih vjekova radi nepravda koje su mu nanesene.[266]

 

f) Vidljiva glava Katoličke crkve

Pitanja oko kojih su se najčešće sporili pravoslavci s katolicima bilo je pitanje primata Kristova nasljednika Sv. Oca pape. Na to se pitanje fra Bone više puta vraćao, jer su ga vanjske okolnosti i pristrano pisanje pravoslavnih tiskovina na to poticali. Osjećao se pozvanim da jasno odgovori na napade i pogrešna mišljenja o Katoličkoj crkvi i papinstvu. Te je napade posebno isticao Misionar. Profesor Lazar Milin objavio je u Misionaru članak Hristov Vođa[267] u kojem iznosi tvrdnje o podjeli kršćana po ključu da 1) pravoslavci jedino imaju Krista za vođu; 2) katolici mjesto Krista bez grijeha slijede njegova namjesnika, grješnog čovjeka – papu u Rimu; 3) protestanti koji su zabacili i Krista i njegova namjesnika, te slijede vlastiti razum. Radonić odgovara člankom Papinstvo trn u oku pravoslavnima i opovrgava tvrdnje profesora Milina, spočitava pravoslavcima što tvrde da ih sam Krist vodi bez pastira. Štoviše dokazuje im da su pravoslavci, dok su bili u jedinstvu s Katoličkom crkvom cvali bujnim vjerskim životom, a kada su razvrgli to jedinstvo sebe su osiromašili te nemaju ono što ima Katolička crkva: sabore, svece, bujan vjerski život. Iako pravoslavci tvrde da im je Krist vođa bez grješnih posrednika, oni imaju patrijarhe i episkope kao vidljive vođe. Fra Bone ih na to podsjeća riječima: "Neće neprevarljivog Kristova Namjesnika, a slijede prevarljive pastire, koji nemaju pravo voditi stado Kristovo, nego jedino u zajednici s Petrom i njegovim nasljednicima".[268] 

Profesor Milin je u prigodi smrti pape Pija XI. (1939.) objavio nečastan članak Bez Glave.[269] U njemu zastupa mišljenje da Pravoslavna crkva nije nikada bez glave, jer ona ne poznaje drugu glavu nego vidljivu glavu Isusa Krista. Pravoslavni je Misionar u dva navrata o tomu pisao. Vrijedno je donijeti barem nešto od tog pisanja. "Vidljiva Glava Rimokatoličke crkve, Vidljiv Namesnik Hristov – Papa Pije XI – umro je. Prošlo je nekoliko nedelja – i skupljeni kardinali u Vatikanu izabrali su novu Glavu Rimokatoličke crkve, novog Namesnika Hristovog – Pija XII. Bilo bi dobro da se zna: kako je mogla Rimokatolička crkva bez glave pa makar i kratko vreme. Jer, gle, po učenju rimokatolika, Hristova crkva ne može postojati bez vidljive glave, bez vidljivog Namesnika Hristovog u vidu Rimskog Pape".[270] Taj je članak pokazao veliko nepoznavanje katoličkog nauka o papinu primatu, kao i o katoličkoj ekleziologiji. Fra Bone je spremno odgovorio na takvo pisanje i tvrdnje. "Sve ovo očito dokazuje da pravoslavci nemaju pojma o Crkvi kao Otajstvenom Kristovu Tijelu, njenoj naravi i glavi. Kristova Crkva je savršeno vidljivo društvo, što i pravoslavci protivno od protestanata vjeruju. Kao vidljivo društvo mora imati sve sastavne dijelove društva uopće. Dosljedno se Crkva mora sastojati od članova, članovi moraju biti povezani dužnošću da teže zajedničkoj svrsi po nužnim zajedničkim sredstvima, a sve to povezuje u cjelinu, čuva od rasapa i jamči uspjeh vrhovna vlast – auktoritet…Kad umre papa, stolica je prazna, naime Kristova je volja, a Crkve je dužnost, da se izabere novi Papa na koga prelaze sva prava Prvenstva".[271] 

Katolička crkva uvijek je učila da je Krist njezina nevidljiva Glava. "Prema nauci Katoličke Crkve Krist i Njegovi nasljednici jedna su glava Otajstvenoga Kristova Tijela kao što duša i tijelo čine jednoga čovjeka. Katolici, dakle, imaju i vidljivu glavu, a pravoslavci zabacuju i vidljivu glavu, ostaju i bez nevidljive, dosljedno i bez tijela, jer oni su hrpa atoma, a ne živi organizam: gomila kamenja, a ne jedinstvena palača!"[272] Pravoslavci su se znali služiti starokatoličkim pogledima u pobijanju Petrova primata, posebno iz lista Starokatolika koji je iskrivljivao misao sv. Augustina o Petru kao Stijeni, na što je Radonić odgovorio člankom Sv. Augustin i Papino poglavarstvo.[273] Radonić se osvrnuo na povijest u kojoj je branio mnogim dokazima papino prvenstvo. Nije zaboravio podastrijeti dokaze i iz samih liturgijskih knjiga i molitava Istočne Crkve, koja je za tisuću godina sačuvala jasna svjedočanstva o Petrovu primatu, iako su se od Sv. stolice odijelili.

 

g) Pokušaji sjedinjenja pravoslavnih s Katoličkom crkvom

Pogrešno poimanje teologa Pravoslavne crkve prema papinu primatu u Katoličkoj crkvi poticalo je fra Bonu na sagledavanje pitanja povijesti Istočne pravoslavne Crkve, a posebno Srpske pravoslavne crkve kao i odnosa srpskih vladara prema Svetoj stolici.[274] Iako u fra Bonino vrijeme ne možemo govoriti o ekumenizmu s današnjih polazišta, njega su zaokupljala i ekumenska pitanja. Fra Bone ističe što je i koliko Katolička crkva učinila da sačuva crkveno jedinstvo između Istoka i Zapada, i kad je to jedinstvo narušeno, govori o pothvatima Katoličke crkve da se to jedinstvo uspostavi. Posebno je isticao dva sabora: sabor u Lionu (1274.), na kojem se istakao sv. Bonaventura, i sabor u Firenzi (1438.-1445.) koji su odbacili krivovjerje, a istočnjaci priznali papin primat te potpisali akte sjedinjenja. Nažalost, sjedinjenje, iako dogovoreno i potpisano, nije se nikad kasnije uspostavilo.

Fra Bone polazi iz ekumenskih pretpostavki onoga vremena. U svemu se osjećala potreba boljeg međusobonog poznavanja, jer je međusobno nepoznavanje najčešći uzrok neslaganja. Fra Bone prati dnevni tisak, ali sadržaje za svoje argumente crpi iz ozbiljnih radova i priznatih istraživanja o međusobnim odnosima pravoslavaca i katolika. Donosi povijesne datosti i pokušaje pojedinih skupina pravoslavaca kod nas da se sjedine s Katoličkom crkvom, ali i žestoka osporavanja takvih pokušaa od strane mnogih pravoslavaca. On je posebno isticao rad papa oko jedinstva kršćana od Leona XIII. do Pija XII., i radovao se svakom njihovu međusobnom približavanju u kojem nitko nikoga neće apsorbirati. Ta su nastojanja ostala glas vapijućeg u pustinji, jer su sami vladike ustali riječju i perom protiv tih nastojanja. Ako je koji pravoslavni episkop bio sklon približavanju katolicima bio je označen kao otpadnik, tvorno napadan a sam papa dobivao je nečasna imena. Svojim pisanjem fra Bone želi naglasiti kako je Katolička crkva uvijek nastojala oko ujedinjenja svih kršćana, dok su se pravoslavci tomu uvijek žestoko protivili. Nastojanje Katoličke crkve oko sjedinjenja ovako ističe: "Katolička Crkva i danas budno prati nastojanja pravoslavaca i protestanata oko ujedinjenja kršćana, i potpomaže svaku zdravu akciju u tome pravcu; ali se ne može staviti na bazu pravoslavaca, da se ona mora ujediniti s Pravoslavnom crkvom, jer to, stvarno, ne bi bilo ujedinjenje u pravoj Crkvi, nego razjedinjenje, ili, potpuno uništenje Kristove Crkve".[275]

 

h) Cezaropapizam

Kad se raspravljalo o prvenstvu u Crkvi i vidljivoj glavi u njoj, fra Bone dokazuje da ni Pravoslavna crkva nije bez glave, ali ne u osobi nasljednika sv. Petra, nego u osobi cara-bazileusa, kako u grčkoj tako i u ruskoj crkvi. On naglašava da su pravoslavci odbacili opću glavu, Kristova nasljednika na zemlji, papu, a izabrali cara-glavu. Po tom izboru, carevi su njihovi crkveni suvereni. Ta je praksa počela s carom Konstantinom Velikim, začetnikom cezaropapizma u istočnoj Pravoslavnoj crkvi. On je sebi rezervirao naslov Summus Pontifex-Vrhovni svećenik. Konstantinov cezaropapizam donio je veliku štetu Crkvi i vjeri. Konstantin Veliki bio je dosljedan svojim principima vlasti. Kao suveren sazvao je Nicejski sabor (325.) i njemu predsjedao čime je htio pokazati crkvenu i svjetovnu vlast u svojemu carstvu. Fra Bone iznosi glavne oznake pojedinih careva i njihov odnos prema Crkvi, saborima, nauku vjere. Svoju argumentaciju fra Bone je najviše crpio iz djela fra Ivana Markovića, posebno iz njegova djela Cezarizam i bizantinstvo,[276] te ističe da su započeti put cezaropapizma nastavili istim načinom, ako ne i još jačim intenzitetom, i drugi vladari kao što su bili Teodozoje Veliki, Teodozije II. i Marcijan. Nije bio rijedak slučaj da su po želji careva postavljani i skidani episkopi s episkopskih stolica. Carevi su se miješali i u vjerska pitanja, te je tako car Bazilisk sastavio ispovijest vjere "Enkyklion" protiv Kalcedonskog sabora (451.). Justin II. je tumačio nauk o utjelovljenju i Trojstvu. Heraklije je htio rješavati razna teološka pitanja pa je učio da je u Kristu samo jedna volja (monoteletizam). Konstant II. je sastavio pravilo vjere kojim je zabranio raspravljanje o jednom ili dvama djelovanjima, kao i jednoj ili dvjema voljama u Kristu. Leon III., Konstantin V. i Konstantin VI. su začetnici ikonoklastičke borbe. Bazilije I. se vladao kao pravi papa. Ivan I. je svrgao patrijarha. Isto je učinio Aleksije I. Komnen i tako redom, da naglasi koliko je svjetovna carska vlast vladala Crkvom i utjecala na njezin život.

Patrijarsi, metropolite i episkopi, osim časnih iznimaka, odobravali su sve što su činili carevi-pape. Na koncu, na Trulanskom saboru (691.), iako nije bio opći, jer ga je Justinijan II. sazvao bez odobrenja pape, priznali su cara vidljivom glavom crkve. Time je rasklimano crkveno jedinstvo i postavljen kamen smutnje između Istoka i Zapada. Kanon 36. Trulanskoga sabora sankcionira da se "Stolica u Carigradu treba radovati istim privilegijama kao i Stolica staroga Rima, te ona u svim crkvenim stvarima ima istu važnost (veličinu) kao ona, budući da dolazi kao druga poslije nje". Napetosti su posebno nastale za Focija, a još više za Cerularija kada se Istok odcijepio od Zapada. On je raskol doveo do kraja. Kasniji su događaji još više pokazivali kako su se carevi miješali u crkvena pitanja i Istočnu crkvu držali pod svojom vlašću. Sagledavši ta zbivanja, Radonić posebno ističe da, ako ti kršćani nisu htjeli imati papu za svoga crkvenoga poglavara, imali su grčkoga bazileusa - cara. Da dokaže svoje tvrdnje fra Bone se obilato služio povijesnim dostignućima uvaženih poznavatelja crkvenih i političkih prilika toga vremena, dostignućima povjesničara pa i poznatoga i uvaženoga pravoslavnog teologa Vladimira Solovjeva koji je za prodor islama okrivio istočni cezaropapizam.[277]

Ipak je Pravoslavna crkva doživjela najteže dane i žalosna iskušenja padom Carigrada 1453. u osmanlijske ruke. Tada su, prema fra Boni, sultani postali glavari Istočne Crkve, ustoličavali su i skidali patrijarhe, episkope, i često odlučivali i u samim pitanjima vjere. Patrijarh je imao duhovnu i građansku vlast nad kršćanima, bio odlikovan pravima i povlasticama, provodio kampanju za prijelaz katolika na pravoslavlje. Tako je znatan broj katolika, navlastito u nekim sredinama, prešao na srpsko pravoslavlje. Fra Bone to kvalificira kao žalosnu činjenicu kada su nekršćani upravljali kršćanskom crkvom. Takve i slične stvari Katolička crkva nije nikad dopustila turskoj državnoj vlasti, te da se na takav način upliće u njezina unutarnja vjerska pitanja. Katolički biskupi nisu nikad u turskom carstvu dobili neku sudsku ovlast nad svojim vjernicima. Sultan je dao vlast carigradskom patrijarhu nad svim kršćanima u carstvu, što je često bilo spojeno s mitom i novcem, a oni su nastojali prisiliti i katolike da im plaćaju namete kao i pravoslavni. Za vrijeme otomanskog carstva, srpski su patrijarsi i njihovi episkopi prisiljavali katolike da prijeđu na pravoslavlje i da im plaćaju redovinu-doprinose. To su osjetili i franjevci kao zatočenici turskoga gospodstva, a isto tako i prevelikih pretenzija pravoslavnih patrijarha. Uspostavljena je tijesna suradnja pravoslavnih vladika s turskim poglavarima u proganjanju katolika. Srpski su patrijarsi posezali za tim da i od franjevaca i svih katolika ubiru danak isto kao i od pravoslavaca. Protiv takvih postupaka franjevci su se branili carskim fermanima i uz velike se žrtve oslobodili od teških grkoistočnih vladika.[278] Progonstva nisu prestajala sve do konca 18. stoljeća.

Nameti koji su se tražili i od katolika bili su toliko teški da su franjevci morali voditi dugu i tešku borbu za opstanak kako svoje zajednice, tako i katolika u turskome carstvu. Razmjeri progona i zatiranja ne mogu se jednostavno prikazati, a njih je bilo na svim stranama otomanskog carstva, u kojem je kršćanstvo teško prolazilo, a katolici još teže. U sredinama gdje nije bilo franjevaca katolici su pomalo nestajali ili su potpuno nestali, iako su nekoć tu bili ukorijenjeni.

Fra Bone ne osporava činjenicu da je i Pravoslavna crkva pod osmanlijskom vladavinom mnogo prepatila i bila podjarmljivana, da je morala piti gorku čašu progona, da je bila materijalno iscrpljivana i ugnjetavana, a često i progonjena, a još više ponižavana, ali se ipak prilagodila i nastojala iskoristiti novo osmanlijsko političko podaništvo. To svoje podaništvo, na žalost, morala je skupo i novčano plaćati, posebno kod imenovanja episkopa i metropolita. Radi toga je Pravoslavna crkva željela dobiti naklonost otomanskih gospodara te je molila za pobjedu turske vojske za vrijeme grčkoga ustanka i pozivala narod da se pokori turskoj vlasti. Iz takvoga slijeda činjenica i posljedica fra Bone zaključuje da je vidljiva glava potrebna Pravoslavnoj crkvi, a kako ona ne želi onu glavu, onu vlast na kojoj je Krist osnovao svoju Crkvu, ona radije izabire za glavu cara, a što je još gore, pa i same tirane nekršćane. U tom smislu tvrdi "da je Crkvi potrebita vidljiva glava i da i Istočna crkva ima svoju vidljivu glavu, i to u osobama raznih bazileusa, sultana, despota i tirana. Isto vrijedi za sve autokefalne crkve. Istočna crkva, neprekidni je dokaz, da bez Pape nema prave Kristove Crkve!"[279] Fra Bone će kazati kako se autokefalnošću u pravoslavlju najbolje ostvaruje sinteza prijestolja i oltara, države i crkve, ali se time gubi sloboda crkve: "Pravoslavne crkve osim nevidljive glave Krista imaju vidljive glave u osobama raznih autokrata, careva, kraljeva, pretsjednika i drugih narodnih poglavica!"[280]

Želimo li shvatiti Radonićev pisani rad, slijedi iz gore navedenoga, treba ga staviti u kontekst društvenih prilika u kojima je, kako je poznato, bilo više napetosti i međusobnih trvenja nego pravog istinskog dijaloga. Danas, hvala Bogu, ni s jedne ni s druge strane ne susrećemo tolike optužbe i napetosti kakve su vladale u prošlosti, nego se dijalogom i otvorenošću nastoje otkloniti postojeća pitanja među dvjema sestrinskim crkvama, iako je i danas pitanje papinskog primata, papinske nepogrešivosti, vlasti u Crkvi, dogme Marijina bezgrješnog začeća i Uznesenja na nebo te drugih doktrinarnih razlika prisutno među dvjema još uvijek podijeljenim crkvama. Put do jedisntva je trnovit i dug, ali ga treba prihvatiti i njega ustrajno slijediti. Danas je došlo drugo vrijeme, a odnosi Istok-Zapad idu drugim, pozitivnijim smjerom. Jedni i drugi su uvjereni da je napravljen veliki korak prema jedinstvu, da je prošlo vrijeme bacanja kamenja jednih na druge nego da se pitanja međusobne podjele odstrane međusobnim bratskim dijalogom pod vodstvom Duha Svetoga.

 

2. "Snošljivost" pravoslavne Crkve prema katolicima i inovjercima

Kako smo već spomenuli, fra Bone je pratio pisanje javnog tiska kod nas, posebno crkvenoga, a od tog posebno pravoslavnoga. U njemu je nalazio poticaje i izazove za svoje pisanje. Iz toga se vidi da se s mnogim njihovim polazištima u crkvenim, teološkim i povijesnim pitanjima nije slagao. Kad je jeromonah Vladimir Bradarić napisao članak Pravoslavlje i nacionalni problem[281] u kojem je posebno naglasio i veličao toleranciju pravoslavlja, a na suprotnoj je strani prikazao Katoličku crkvu kao mračnu i negativnu zajednicu, pripisao joj inkviziciju, vjerske ratove, nasilno širenje i druga nečasna djela, Fra Bone nije mogao mirno gledati takve jednostrane i neistinite podvale. Snagom argumenata upućivao je i dokazivao da su one neosnovane i nepravedne, i da u Pravoslavnoj crkvi postoji načelna nemogućnost snošljivosti upravo zato što je ona narodna, nacionalna crkva. On ukazuje na sintezu srpskog prijestolja i pravoslavnog oltara. Nacionalno pravoslavlje, pa i srpsko, po njemu ima u sebi više naglašen motiv upravo nacionalnoga nego religioznoga, iz čega proizlazi nesnošljivost prema drugima. Fra Bone opisuje i rasvjetljava tu nesnošljivost iz povijesti Pravoslavne crkve, najprije ruske, a potom i srpske. Najprije spominje i samo pokrštenje Rusa, na koje ih je prisilio Vladimir Veliki. Kasniji povijesni tijekovi svjedoče kako su ruski carevi sebi pripisivali posebno dostojanstvo i smatrali se apostolima pravoslavlja, te se ne treba čuditi da su svu vlast u crkvi držali oni i njihovi namjesnici. Tu se pokazuje očiti primjer cezaropapizma u kojem je crkva podređena carskoj vlasti, ili bolje rečeno, da je u pravoslavnoj ruskoj crkvi u osobi državnog poglavara objedinjena svjetovna i duhovna vlast. Carevi su postali gospodari kako vanjske crkvene uprave, tako i svojih podanika, jer su prisvojili vlast nad ljudskim dušama, gotovo da im vlast nije imala mjere i granica.

Fra Bone nije mogao prešutjeti ni izostaviti istaknute progonitelje katolika u Rusiji tijekom povijesti. Iz njegova pisanja se vidi da broj progonitelja nije nipošto malen ni zanemariv, jer su se u tom nizu redali mnogi carevi potpomognuti svojim vladalačkim aparatom. Među njima su se isticali Ivan Grozni, Petar Veliki, Katarina II., Nikola I., Aleksandar II. I III., Nikola II, Katarina II. i Pavao I. Kakav je bio njihov postupak prema katolicima, najbolje se vidi iz činjenice da su prisilili više od 10 milijuna katolika da prijeđu na pravoslavlje. Da ostvare svoje namisli carevi su upotrebljavali različita sredstva da ukinu katoličku vjeru posebno kod Poljaka i kod ujedinjenih Ukrajinaca. Mnogi su katolici, jer su se opirali prisilama i nesnošljivim nametnutim zakonima i postupcima, završili po zatvorima ili su slati u sibirska prostranstva ili ruske stepe, gdje su zatrpana grobišta poljskih i rusinskih katolika, oduzimana im je sva imovina i ukinuta sva prava. Progoni svjetovnih vlasti prema katolicima bili su u dogovoru s hijerarhijom Pravoslavne crkve. U tom su se razdoblju redali progoni, nasilje, prijetnje pa čak i umorstva.

 

a) Pravoslavni pripisuju katolicima svoje slabosti

Najrječitije svjedočanstvo netolerancije ruske Pravoslavne crkve jesu zloglasni zakoni Pobjedonoščeva, slavenofila i progonitelja katolika, općeg zastupnika Svetog Sinoda. Zakoni su se strogo primjenjivali prema svima koji nisu pravoslavni, a najstrože su se primjenjivali prema katolicima jer su "najopasniji takmac pravoslavlja", kako je isticao I. Marković.[282] Iako je ruska Pravoslavna crkva najviše progonila katolike, nimalo blaže nije postupala ni s krivovjercima, niti je bila milosrdna ni prema svojim otpadnicima. Mnogi su od njih podnijeli progonstva, muke ili su bili utamničeni. Petar Veliki formalno je stvorio inkviziciju poput one u Španjolskoj, a za patrijarha Nikona (1654.) bilo je i spaljivanja na lomači.[283] Ono što su pravoslavni pripisivali Katoličkoj crkvi, dakle, da je spalila na lomači Jeronima Savanarolu, duhovnog pisca, teologa, propovjednika crkvene obnove i reformatora, Radonić opovrgava njihove tvrdnje i naglašava kako to nije učinila Crkva nego je to djelo firentinske republike i svjetovne vlasti koja ga je uhitila i osudila na lomaču. Za potvrdu svojih tvrdnja fra Bone se služi knjigom fra Ivana Markovića Slaveni i Pape, kao i drugim dostignućima koja su mu bila dostupna u to vrijeme.[284]

Istu netolerantnost prema katolicima, ali i drugim inovjercima, pokazivala je srpska Pravoslavna crkva tijekom povijesti. Već kod stvaranja srpske države bogumili su u Srbiji nestali, bili su silom istrijebljeni. Ali ne samo to, car Dušan Silni stvorio je kasnije okrutne zakone protiv katolika.[285] Fra Bone zbog toga naglašava kako je on bio protukatolički usmjeren, kako je njegov Zakonik nastojao iskorijeniti "latinski jeres", tj. katoličanstvo. U tom nastojanju progona nadmašio ga je njegov sin Uroš, jer je za njegova vladanja u Srbiji došlo do progona katolika.

Fra Bone ne prešućuje ni pokušaje sjedinjenja i potpune uspostave jedinstva grko-istočnih sa Katoličkom crkvom u Slavoniji, a isto tako i u Dalmaciji. Međutim, te pokušaje pravoslavni nisu odobravali nego su ih sprječavali svom silom. Navodi slučaj s Pavlom Zoričićem, marčanskim vladikom (1671.-1685.), koga je vladika Mijakić s kaluđerima napao. On pokušava istaknuti razne pokušaje koje je Katolička crkva poduzimala za sjedinjenjenje ali su ih pravoslavci u korijenu odbacivali te su redom propadali. Tako su propali i pokušaji Pija IX. Protivnici crkvenog jedinstva onemogućavali su djelovanje sjedinjenih istočnih vladika. Okružnica Arcano Divinae Providentiae consilio (1868.) kojom je Pijo IX. pozvao patrijarhe, metropolite i biskupe nesjedinjenih istočnih kršćana na zbližavanje, nije naišla na odaziv, jer su se pozvani oglušili na papin poziv.

 

b) Sudbina Europe

Kao što fra Bone nije mogao mirno gledati negativno pisanje pravoslavnih člankopisca o Katoličkoj crkvi, tako nije mogao spokojno gledati ni njihovo pisanje o drugim sadržajima koji su izlazili u Misionaru a odnosili su se na istinsku prosudbu stanja u društvu. Duboko ga je u srce pogodio članak Sudbina Evrope,[286] u kojem se sva krivnja za njezino žalosno stanje svaljuje na Katoličku crkvu. Iako članak nije velik, donosi niz netočnosti i tvrdnji koje su obmanjivale javnost, podgrijavale mržnju i napetost i ciljano klevetale Katoličku crkvu. Na taj je članak fra Bone odgovorio upravo zbog toga što je člankopisac crnim bojama gledao na vjersko i ćudoredno stanje Europe, a glavni krivac takvoga stanja je Katolička crkva koja je, prema njemu, falsificirala kršćanstvo. Fra Bone ne niječe slabosti koje su zadesile Europu, ali zamjera piscu što te događaje nije istinski analizirao, nego je glavnu krivnju olako svalio na Katoličku crkvu. Štoviše, poseže za analizom i donosi svjedočanstvo o Katoličkoj crkvi kako su je već odavno gledali oci Istočne Crkve: Atanazije, Bazilije, Grgur Nazijanski, Euzebije, Maksim Ispovjedalac, Teodor Studita i dr. Osim toga, sedam prvih općih crkvenih sabora, koje priznaju i pravoslavci, potvrđuju prvenstvo i papinu neprevarljivost. Na drugoj strani fra Bone opisuje stanje u Pravoslavnoj crkvi, s posebnim naglaskom na stanje crkve u Rusiji, koja je, po riječima Vladimira Solovjeva, državna ustanova, a ne Kristova crkva. Da potkrijepi svoje tvrdnje fra Bone se i ovdje obilato služio knjigom o. Ivana Markovića, Papino poglavarstvo, Zagreb, 1883. Uzroke zaostalosti ondašnjeg tužnog stanja Crkve u Rusiji on vidi u nedostatku religioznog razvitka i trulosti grčkog pravoslavlja, koga je dobro ocrtao Čadajev, pravoslavac. On ističe kako je Katolička crkva pripitomila barbarske narode. Iskreno žali što se Rusija odvojila od europske kršćanske obitelji, a priključila se Bizantu, rezultat čega je zaostajanje u kulturnom napretku. Piscu članka u Misionaru preporučuje proučavanje knjiga fra Ivana Markovića: Cezarizam i Bizantinstvo, Slaveni i pape, Papino poglavarstvo i O evkaristiji pa će, uz dobru volju, odstraniti prepreke koje mu stoje na putu istine.

Fra Bone ne promišlja Europu jednostrano. Svjestan je da je ona u krizi vlastitoga identiteta i da njezini kršćanski korijeni nisu više priznati, a često ni prepoznati kao opći i zajednički temelj svih njezinih članova. Ipak ne gubi nadu da će u modernom i suvremenom vremenu uloga vjere biti od presudne važnosti i da će ta nada u bolje sutra potaknuti mnoge na povratak Kristu i evanđelju. Zato je smatrao da Kristovo svjetlo mora biti nada obnove i jedinstva Europe, uz uvjet da kršćani budu svjesni svoga poslanja i svjedočenja svoje vjere. Duhovno lice Europe nadahnjivalo se i oblikovalo kroz stoljeća na evanđelju, iz kojega su se rodili najvrsniji plodovi kulture, umjetničkog i intelektualnog stvaralaštva. Takav kršćanski korijen Europe oblikovao je europsku kulturu i učinio ju je općesvjetskom baštinom. Fra Bone pokušava probuditi zaspalu Europu te poziva njezine sinove da ne zaborave svoje kršćanske korijene, jer će u protivnom izgubiti svoju najdublju dušu i utirati put brojnim zastranjenjima. Ipak se nada da će način života kršćana i njihovo svjedočanstvo etičkih i duhovnih sadržaja koji se temelje na evanđelju, učiniti da će stanovnici Europe otkriti da je u Kristu i kršćanskoj poruci njihova budućnost i spasenje.

U takvom sagledavanju općeg stanja u Europi, fra Bone se jednako osvrnuo na krizno stanje u koje je upao češki narod neposredno pred Drugi svjetski rat. Taj se narod donedavno divno razvijao u kulturnom, vjerskom i ekonomskom smislu. Upozoravao je kako su tu zemlju njezini upravitelji udaljili od čvrstih temelja općih ljudskih i kršćanskih načela, pa konstatira tužnu činjenicu koja pogađa taj narod koji umjesto da napreduje, on nazaduje. Fra Bone ne gubi nadu ni kod ovog naroda nego čvrsto vjeruje da će krenuti prema vidnom poboljšanju, jer u njemu postoje snage oporavka, a njegovi su nositelji njezini ljudi na koje fra Bone upozorava. On analizira ideje vodilje koje trebaju prožimati narodni život, a to su vjera i pouzdanje u Božju providnost kao i u vlastite snage a ne u lažne prijatelje. On upravlja molitvu Bogu da dođe do tog ostvarenja. Fra Bone ne traži osvetu ni protiv koga pa ni protiv neprijatelja, nego potiče pouzdanje u samoga sebe kako bi pod Božjim vodstvom taj narod izgrađivao sretnu budućnost.[287] 

 

 

3. Marija u Radonićevoj spisateljskoj misli

Iako fra Bone nije sustavno pisao o Mariji, ipak iz njegova cjelokupnog života i stajalištao da je Mariju nosio u svom srcu, o njoj propovijedao i o njoj ipak prigodično pisao. Najprije zapažamo da je fra Bone jansku dušu, da je prema njoj pokazivao izljeve marijanske odanosti, zbog čega je svojevoljno uz svoje redovničko ime, u prigodi svečanih redovničkih zavjeta, uzeo Marijino ime u njezinu čast. Franjevačku krunicu je nosio uvijek o svojem redovničkom pascu i neizostavno ju je svakodnevno molio. Njegova je mariologija u prvom redu bila konkretni život koji, po uzoru na Mariju, želi biti otvoren na Božje poticaje i ostvariti Marijine kreposti u svom životu, a navlastito biti raspoloživ za sve što Gospodin od njega traži preko njegovih poglavara.

Osim toga kod njega susrećemo marijanske sadržaje u radovima gdje je god pisao o kristološkim temama. Temelj njegova odnosa prema Mariji jest svetopisamska objava, a potom nauk Ivana Duns Skota o Marijinu Bezgrješnom začeću. Fra Bone sa Skotom naglašava da Marija ne samo da nije upala i bila u istočnom grijehu nego, prema planu Božje providnosti, nije nikada trebala u nj upasti, a tako ni u kakvu posljedicu grijeha, nego je bila sva lijepa i neokaljana. Tu veliku milost Marija nije postigla sama, nego ju je Kristova otkupiteljska milost unaprijed sačuvala od grijeha.

Skot izričito tvrdi da je Marija trebala Kristova otkupljenja da ne bude začeta u istočnome grijehu i još više nego drugi ljudi, jer je "veće dobro savršena nevinost, negoli poslije pada oproštenje grijeha, veće Joj se dobro udijelilo, što je bila sačuvana od istočnoga grijeha, negoli da je poslije (pada) očišćena".[288] Više puta je ponavljao kako je Marija unaprijed očuvana od svake ljage istočnoga grijeha, ne svojom snagom ili zaslugom nego radi predviđenih zasluga njezina Sina Isusa Krista. To je najuzvišeniji čin otkupljenja i radi toga tvrdi: "Radi toga Marija je više trebala Otkupljenja, nego drugi, i Ona više duguje harnost Sinu, nego iko drugi; jer, kako se drugome oprašta grijeh radi zasluge Majke Kristove, tako je Mariji dana milost, koja Ju je sačuvala od grijeha, u komu bi se začela, da nije tako bila sačuvana".[289] Ta Marijina očuvanost od grijeha jest dar Božje velikodušnosti i Marijine otvorenosti, jer je velikodušno i spremno prihvatila taj dar.

Kako fra Bone uvijek stoji na liniji Duns Skotova naučavanja, možemo s pravom kazati da on njegov nauk pretače, u raznim prigodama, na shvatljiv način da čitatelj dođe do teološke argumentacije kojom želi potkrijepiti svoje tvrdnje. Kao što je Skot bio vjerni sin Crkve, slušao njezine poglavare i slijedio crkveni nauk, taj put slijedi i fra Bone Radonić. On ide utrtim stazama crkvenog nauka i teoloških zasada provjerenih teologa koje Crkva stavlja kao uzor i temelj u razmatranjima teološke marijanske misli. Marija ne samo da nije nikada bila u istočnome grijehu nego nije, prema sadašnjem nacrtu Božje providnosti, ni imala upasti u istočni grijeh, niti u ikakvu posljedicu grijeha, nego je bila sva lijepa i neokaljana, "puna milosti" (Lk 1,28). Zato ona ništa ne duguje Adamu, nego je sve dugovala Kristu. Stoga je nemoguće da Ona mora izgubiti milost radi toga što će prvi čovjek istu izgubiti radi grijeha. Fra Bone se, jednako poput Skota, drži načela da Mariji treba pripisivati što je plemenitije i uzvišenije, pa tvrdi da ona nije imala grijeha, ni požude, koja je kod nje bila ugašena kao i kod Krista Gospodina. Iz svega toga možemo vidjeti kako je kod Skota prevladavalo načelo da Mariji treba pripisati ono što je plemenitije i uzvišenije, pa to načelo ističe i usvaja fra Bone.

Kada se govori o Mariji, Skot je za fra Bonu pravilo i zakon postupanja: "Skot je Bl. Djevicu ljubio nježnom ljubavlju, zato se je toliko i borio za njezinu najljepšu povlasticu – Neoskrvnjeno Začeće . Baš u obrani ove drage Marijine odlike Skot je očitovao jaku vjeru u neprevarljivost Crkve. Brani on neustrašivo Neoskrvnjeno Začeće, ali ponizno podlaže svoj sud božanskom auktoritetu Crkve. Ako nije protivno, veli Skot, neprevarljivom auktoritetu Crkve il Sv. Pisma, treba o Mariji držati, što je uzvišenije".[290]

Osim što je razvio nauk o Marijinu bezgrješnom začeću, slijedom naravnih načela, Skot je naučavao i da je Marija općenito posrednica i djeliteljica svih milosti anđelima i ljudima. Taj su nauk kasnije prihvatili i širili franjevci, pa i fra Bone, te za potvrdu svojih tumačenja pristaje uz nauk sv. Bernardina Sijenskoga koji tvrdi: "Milost teče iz Boga u presvetu dušu Kristovu…; da se izlije u dušu Marijinu, odakle se širi po serafinima i svim umnim i razumnim bićima…a Marija je ovoga izvora i potoka božanski vodovod".[291] Isto tako uzima i riječi sv. Lovre Brindizijskoga, crkvenog naučitelja, i kaže: "Jednako o Njoj moramo da gledamo veliko stablo milosti, čiji plodovi ujedno su naš život, naša slast, naša nada".[292] Fra Bone gleda da je Marijino posredništvo izniklo kao naravni izdanak na vječnom Marijinu predodređenju odlukom s Kristom, Njezinim Sinom, bez obzira na stvaranje anđela i ljudi i njihov pad. Taj nauk logično izvire iz Kristova prvenstva i njegove Majke, isto kao i nauk o Bezgrješnom Marijinu začeću. U tom smislu fra Bone potiče franjevce da porade da istina Marijina posredništva zasja punim sjajem kao što je zasjala istina o Marijinu Bezgrješnom začeću upravo upornim vjekovnim zalaganjem mnogih franjevaca.

Uz Skota, fra Bonini su učitelji i drugi franjevački teolozi: sv. Bonaventura i Aleksandar Haleški. Ipak on nikad ne zaboravlja sv. Tomu Akvinskoga, Alberta Velikoga kao i druge velikane skolastike koji su uzvišeno i dostojanstveno govorili i pisali o Mariji. Također ne zaobilazi ni pisce svojega vremena te upotrebljava njihove misli u razvijanju svoga stajališta o Mariji. Iz toga se vidi da je živio ukorak s teološkim strujanjima svoga vremena. Svoju ljubav prema Mariji očituje i u prikazu knjige Mariologija B. H. Merkelbacha [293] te u predstavljanju knjige dr. fra Stanka Petrova: Zrcalo bez ljage.[294]

Fra Bone naglašava kako je najsigurniji znak katoličkog duha i osjećaja ljubav i štovanje Marije Isusove Majke. apaža da je opao i vjerski i ćudoredni život u onim sredinama u kojima je opao marijanski duh i pobožnost. Njegova pobožna i istančana duša nikad ne gleda Mariju odvojenu od Krista, nego je uvijek dovodi u vezu s Kristom kao njezinim Sinom od kojega proizlazi uzvišenost i veličina njezina poziva. Mogli bismo kazati da je njegova mariologija kristološki usmjerena i da na taj način poprima pravu vrijednost i značenje.

Uz Srce Isusovo htio je Bog još jedno srce, a to je divno i sveto Srce Marije, Majke Isusove, koje će biti skladna veza između srca Bogočovjeka i srdaca anđela i ljudi koje će pripraviti čistu i neokaljanu krv, od kojega će Duh Sveti satkati Srce Isusovo. Njezino je srce pripravilo sadržaj za tijelo Kristovo. Radi te Marijine uske povezanosti s Kristom, sa Srcem njezina Sina, Marijino je srce trebalo postati drugotno spremište svih milosti koje se izlijevaju iz božanske ljubavi preko Srca Isusova i Marijina prema svim stvorenjima. Stoga fra Bone zaključuje da je Marija poslije Krista posrednica kod Boga.

Tu usku povezanost Marije sa svojim sinom Isusom fra Bone ovako opisuje: "U Marijinu se je Srcu, tako reći, obnovio cijeli presveti život Kristov, osobito Njegova pregorka Muka. Među Njima je vladao vrhunaravni zakom ozmoze: valovi božanske ljubavi, milosti i života tekli su iz Srca Isusova u Srce Marijino, dijelila ih je samo tanka nit tjelesnih ograda, ali ih nije priječila u izmjeničnom djelovanju".[295] Radonić je na temelju Skotova nauka o Mariji fra Bone s pravom zaključuje kako možemo tvrditi, zajedno s drugim teolozima, da je Skot Doktor Neoskrvnjenoga i Prečistoga Srca Marijina.

 

Posljedice utjelovljenja

Skotov nauk nosi jasno obilježje o bezuvjetnom predodređenju Krista Kralja svih stvorenja. Temelj svih vanjskih Božjih čina jest ljubav. Kristovo je srce razlog našeg bivovanja, naravnoga i nadnaravnoga života. Zato fra Bone tvrdi da se Skot s pravom može nazivati: Doktor Presvetoga Srca Isusova! To je zato što je Bog odabrao Krista prije svih stvorenja, da njegovo srce ljubi nebeskoga Oca, i ono ima prvenstvo nad svim stvorovima.

Fra Bone ističe kako Skot promatra i pitanje Presvetoga Srca Marijina kroz tajnu božanske ljubavi. Uz srce Bogo-čovjeka, Bog je htio još i drugo srce običnog čovjeka koje će biti skladna veza između srca Bogo-čovjeka i srdaca anđela i ljudi. Ono će pripraviti čistu i neokaljanu krv iz koje će Duh Sveti satkati Srce Marijino, koje je određeno istom Božjom odlukom kao i Srce Isusovo, i ova su dva srca nerazdruživa. Krist je uzeo ljudsko tijelo od Marijina tijela, te nas ta povezanost sili da to Srce posebno štujemo. Radi te uske povezanosti, ono je imalo postati drugotno spremište svih milosti koje se izlijevaju iz božanske ljubavi preko Srca Isusova i Marijina na sva stvorenja. Krist i Marija su razlog, uzrok i svrha svega što postoji. Radi toga je Marija poslije Krista posrednica kod Boga. Da potvrdi gornje Skotovo izlaganje, fra Bone navodi sv. Ivana Eudesa (1601.-1680.) i zaključuje da Skota radi gornjih polazišta možemo nazivati: Doktor Neoskrvnjenoga i Prečistoga Srca Marijina. Razlog tomu je taj što je Skot obranio čistoću Srca Marijina i borio se da ga ne zasjeni ne samo istočni grijeh, nego ni sjena grijeha ili grješne požude.[296] Za potvrdu mišljenja da je Skot Naučitelj utjelovljene Riječi i Bezgrješnog Marijina začeća fra Bone uzima riječi E. Longpréa: "Možda će kogod ovaj sud smatrati prekomjernim i pretjeranim. Dopustite, da Vam kažem, da mi je dragi lik Kristov pod riječima Skotovim prosinuo u potpunom sjaju slave, milosti, zasluga, čovječje stvarnosti i prvenstva, kojm Ga je zaodjenuo Franjevački Naučitelj".[297] 

Fra Bone ističe i ponavlja Skotovu misao da je istočni grijeh tajna koju je Bog pripustio da se očituje ljubav i dobrota prema stvorenjima. U stanju istočne pravednosti praroditelji su se morali pokloniti Kristu i priznati ga svojom glavom, početnikom i uzrokom naravnih i nadnaravnih darova. Međutim, oholost ih je osvojila te ga nisu priznali, htjeli su biti neovisni od njegove milosti i zasluga. Poslije tih polazišta i tvrdnji, fra Bone kaže da je to dokaz da je Skotov nauk pun zdrave i fine psihološke analize.

 

4. Pjesmarica fra Silvestra Kutleše

Pjesma općenito, a narodna posebno, kao predodžba veličine i ustrajnosti u teškim i crnim danima narodne povijesti davala je oduška i hranila dušu našeg čovjeka. Ta ga je pjesma poticala da ne kloni, prepusti se sudbini i neizvjesnosti, nego da se hrabro bori i nada u pobjedu istine i pravde. Junačka prošlost koja se iskazala u borbama postaje poticaj da se prošlost ne zaboravi i da se preko narodne pjesme shvati duša našeg običnog čovjeka koji je uvijek živio od nade i borio se za istinu.

Fra Bone potječe iz naroda i prema njemu je cijelog života bio usmjeren, premda je svoj redovničko-svećenički život proveo u samostanu kao odgojitelj i kao profesor. Uza sve to živio je u uskoj povezanosti s običnim, malim čovjekom i zanimao se za njegov život i probleme. I onda kada razglaba filozofske sadržaje, poučava ili propovijeda, uvijek se zna približiti, spustiti do slušatelja, jer je mali brat, po izboru mali franjevac, upravo brat malenih, njihov drug i pratilac a na koncu i zajednički stradalnik. Dok sprema mlade franjevce to ga je poticalo da i sam što bolje upozna dušu i potrebe naroda za koje sprema te mlade redovnike. Fra Bone se radovao uspjesima pojedinih franjevaca koje su postizali kako na duhovnom, tako i na kulturnom planu. Posebnu je radost pokazao kada je o. fra Silvestar Kutleša,[298] ondašnji župnik župe Runovići kod Imotskoga, objavio Junačke narodne pjesme iz Imotske krajine.[299] Kutleša je marom i ljubavlju prema malom čovjeku i njegovoj ljubavi prema narodnoj pjesmi sakupio blago narodnih pjesama Imotske krajine. Narodna pjesma je u Kutlešino vrijeme bila živa u Krajini, a prenosila se od koljena na koljeno. Iz pjesme je narod crpio snagu koja je svojim lirsko-epskim sadržajima hranila njegovu dušu. Fra Bone je napisao studiju o Kutlešinim pjesmama i objavio je u Novoj reviji.

Narodne su pjesme proizišle iz narodne duše, pa su i najbolje sredstvo za upoznavanje te duše u svoj njezinoj dubini. One su odigrale veliku ulogu u buđenju narodnog duha i vjersko-moralne svijesti hrvatskoga naroda. Na plastičan način one stavljaju pred oči naroda ideale predaka i povezanost sadašnjosti s našom prošlošću. Fra Bone izriče pohvale Pjesmarici i Kutlešinu radu pa kaže da je "zadužio naš narod svojom krasnom 'Novom pjesmaricom'. Uistinu je to nova pjesmarica, i po sadržaju i po obradi i po motivima. Ljepota jezika, izričaja, pjesničkih nakita uprav osvaja. Mislim, da se ove pjesme mogu takmiti i s najboljim Vukovim".[300] Vuk je sakupio hrvatske pjesme po hrvatskim krajevima i objavio ih kao srpske i proturio svijetom. Upravo zato fra Bone naglašava da je velika važnost što je Kutleša sakupio i objavio te pjesme, da "ostane za sva vremena da su Hrvati imali svoj jezik i svoje pjesme, i da su u tome od Srba bogatiji!"[301]

Dok Fra Bone analizira pjesme, ističe kako su one važne u buđenju narodne i religiozne svijesti. One počinju i završavaju zazivajući Boga koji je jedina pomoć narodu u teškim časovima. Iz tih se pjesama posvuda potvrđuju vjera u Boga i njegovu providnost. S etičkoga polazišta one veličaju sreću obiteljskog života, svetost braka, vjernost u braku, vjernost zadanoj riječi, pravednost, milosrđe, ljubav prema bližnjemu, pače i prema samom neprijatelju. U isto vrijeme fra Bone naglašava prisutnost poroka, mana i grijeha u našoj narodnoj pjesmi, ali oni se ne brane niti hvale, nego kore i napadaju kao i natruhe poganstva, nevjernosti u braku, izdaja, kukavičluk, nepravda, a s njima i druge mane koje se pojavljuju u bilo kojem obliku. Fra Bone posebno brani jezičnu vrijednost štokavštine tih pjesama i naglašava da ona ne potječe od Vuka, nego pače, da nam je on te pjesme oteo i objavio kao srpske narodne pjesme. U tom smislu posebno su vrijedne njegove riječi: "Ova je zbirka vječni dokumenat, da nam nije Vuk pozajmio jezik, nego da je on od nas naučio lijepu štokavštinu, i posabrao naše najljepše pjesme, te ih izdao pod srpskim imenom".[302]

Fra Bonino pisanje i pohvala Kutlešinoj Pjesmarici nije zadovoljila o. Luju Plepela koji je svoj osvrt na Pjesmaricu objavio u Hrvatskoj straži.[303] Na njegovu kritiku o. Radonić je izrazio svoje nezadovoljstvo i neslaganje općenito, a posebno u pogledu pjesme Ženidba Djulković Nikole i njezine estetske vrijednosti, kao ni u pogledu Hasanaginice za koju Plepel tvrdi da je nastala u Splitu ili okolici, gdje ju je Fortis zabilježio. Sadržajem i rječnikom pjesme fra Bone dokazuje da ona pripada Imotsko-vrgorskoj krajini, a mogao ju je Fortis zabilježiti i u Kokorićima kod Vrgorca, kada je bio gost Vojvode Pervana?!

Hasanaginica je, prema fra Boni, nastala u imotsko-vrgorskoj krajini. "Spjevao ju je musliman 17. ili 18. vijeka. Teško je vjerovati, da bi kršćanin, koji je iz duše mrzio Turčina, uzeo da pjeva čisto muslimansku zgodu".[304] Ipak priznaje, uza sve dokaze da Split nije područje nastanka pjesme, da nema odlučna razloga da Hasanaginica nije nastala u Imotsko-vrgorskoj krajini, iako je dr. M. Stojković njezin nastanak pripisivao vrgorskoj krajini.[305] U odgovoru o. Plepelu fra Bone se upustio u raspravu o Fortisu, njegovu poznavanju hrvatskoga jezika, Hasanaginici kao pjesmi i njezinu sadržaju. Posebno se zaustavio na Fortisovu opisu i susretu s Vojvodom Pervanom, njegovim gostoljubljem i srdačnošću u selu Kokorićima. Radonić cijeni i podupire Kutlešin rad oko prikupljanju pjesama jer će tim prikupljanjem biti riješena "mnoga još ne riješena ili površno riješena pitanja, te koliko je Vuk Karadžić pokupio i izdao naših pjesama pod srpskim imenom".[306] Potiče i poziva o. Kutlešu da nastavi započeti rad, jer će njime učiniti veliku uslugu svom narodu. To je Kulteša i učinio, ali nije uspio tiskati sakupljene pjesme, već ih je, srećom, pohranio u Hrvatskoj Akademiji u Zagrebu.

 

5. Nadčovjek i njegova polazišta

U predvečerje Drugog svjetskog rata sve više se očitovala ratna psihoza i nadmoć oružja u rukama političkih moćnika. U zraku je lebdjela nesigurnost, a sila oružja bez razbora i ljubavi svakoga je časa mogla pokazati svoju snagu i nepravedne pretenzije vlasti na temelju premoći jednih naroda nad drugima. Fra Bone je sve ljude smatrao jednakima po ljudskom dostojanstvu. Nije razlikovao niti je ljude svrstavao prema tomu kojem narodu ili skupini netko pripada ili koju ekonomsku ili vojnu silu posjeduje. Bio je protiv kumira rasizma, tj. uzdizanja i mistike bilo koje rase. Osporavao je nadmoć, veličinu i učenje čiste rase, njezine kulturne i ekonomske moći kojima se nameću nad druge narode. Isto je tako osporavao i svaku drugu nadmoć pojedinih naroda, nadmoć tzv. "nadčovjeka" ili "nadnarodâ" koji bi bili nad drugim narodima i s njima upravljali, jer logikom te čiste rase drugi nisu sposobni da to ostvare, te zato drugi trebaju s njima upravljati i njih voditi jer su, po njima, oni rasno manje vrijedni narodi.

Ta pogibeljna postavka nadmoći išla je za tim da druge narode, koji ne pripadaju izabranoj skupini naroda, treba uništiti, istrijebiti kao korov. Po principima te nadmoći treba stvoriti novi svijet, novi poredak u kojem će biti mjesta samo za višu, čistu rasu, arijevsku rasu. Tu su nadmoć pojedini narodi tražili za sebe i sebi je prisvajali, iz čega je logički proizlazilo da je to išlo na štetu i za uništenje drugih naroda. Fra Bone se bori protiv idola poganskog nacionalizma. Međutim, on traži tu nadmoć za svakog čovjeka, jer su svi ljudi i narodi jednaki, svi imaju pravo na istinu i nacionalni ponos i nitko ih ne smije plašiti ili ušutkivati pred bilo kime. Nema većih ili manjih ljudi u svom dostojanstvu. Čovjek se pred Bogom neće opravdati svojom pripadnošću jednoj ili drugoj rasi, nego poštenjem i dobrom koje će usvojiti kao svoj način života.

Osvrćući se na članak dr. Josefa Mayera (Paderborn) u Schönere Zukunft,[307] fra Bone hvali njegove pozitivne postavke ali napada rasističku ideologiju koja izvire iz pozadine samoga članka a ona pokazuje uvjerenje o kulturnoj i fizičkoj nadmoći njemačkoga naroda, teoriji selekcije naroda, izgrađivanje "nadčovjeka" ili "nadnaroda". Tomu se  fra Bone s pravom suprotstavio riječima: "Nije narod kulturan i moralno nadmoćan, kojemu je srce i pluća rasistička ideologija, koja odiše barbarstvom, nemilosrđem i bezboštvom! Prema rasističkom učenju nordijska rasa i krv izvor je dobrote, ljepote, morala, poštenja i napretka; kriterij dobra i zla; nešto božanskoga, pače samo božanstvo! Čista rasa i krv ima jedina pravo na opstojnost. Gdje nje nema, nema života. Svi narodi i sve rase moraju služiti nordijskoj rasi kao materijal za razvijanje njezinih snaga! Ova ideologija nije ni kršćanska ni čovječanska: ovo je čista ničeovština!"[308] Prema rasističkim postavkama, slabe pojedince i narode treba uništiti, a jakima osigurati životni prostor, moraju pasti žrtvom i najsvetija prava čovjeka i njegove osobe. Zaboravilo se pritom da su svi narodi i pojedinci po naravi jednaki, a da zaostalima moćni trebaju pomoći u njihovu sveukupnom razvoju i podizati ih da dođu do stupnja razvijenosti koji su postigli napredni narodi. Napredni narodi moraju odbaciti teoriju borbe za opstanak, opravdanje imperijalističkih ratova i osvajačkih pohoda koji mnoge slabe narode brišu s lica zemlje. Ljubav prema svome narodu ne smije ugrožavati druge narode, jer su svi narodi djeca Božja i svi u Bogu imaju svojega Oca. Rasna ideologija, polazeći od pogrešnih polazišta nadmoći pojedinih naroda nad drugima, uvela je cijelo čovječanstvo u vrtlog užasnoga imperijalističkog rata, a "nadčovjek" je postao nečovjek koji je uništio najprije sebe, a potom je pokušao uništiti i druge. Nije li fra Bonina veličina upravo u tome što je ukazao i digao svoj glas protiv zla koje je tada prijetilo čovječanstvu? Njegov je glas ostao glas "koji viče u pustinji" (Lk 3,4) jer je to zlo zavladalo velikim dijelom svijeta, na žalost i kod nas.

Tri ideologije: nacional-socijalizam, fašizam i komunizam bile su različite, čak i suprotne, ali su se, na žalost, u jednom ipak slagale: sve su one nijekale Božju stvarnost i istinu. Sve tri se mogu nazvati ideologijama zla, strahotama dvadesetoga stoljeća. Nemoguće je odrediti koji je od tih sustava bio demonskiji, jer su to bile ideologije bez Boga, protiv Boga, izrazi ciničnoga i okrutnoga ateizma koji je ogavnim sredstvima namjeravao stvoriti novi svijet, novoga čovjeka, a sve na pogrešnim temeljima vlastitih polazišta. Međutim, taj svijet bez Boga nije postao rajem, prema planu i zamisli svojih ideologa, nego paklom u kojem se puno trpjelo, a često i potpuno stradavalo. Svi su ti sustavi čovjeku oduzeli sva njegova prava, slobodu i dostojanstvo, pretvorili ga u kotačić društvenog mehanizma. Zato s pravom možemo kazati da fra Bone nije volio te ekstreme društvenog i političkog života. Protiv svih njih je ustajao i pisao. Upravo njegova konstantna averzija prema njima, a posebno prema komunizmu, bila je trn u oku komunistima koji mu radi toga nisu mogli oprostiti, te su ga zbog toga i osudili na smrt.

Evo što p nacizmu iznosi Marija Crvelin: "Nacizam je bio metafizičko zlo, jer je zadirao u Božji plan stvaranja svijeta. Ta veličanstvena pojava, koja se zove život, svemir, svijet, priroda, puna je beskrajnih različitosti. Ne postoje dva ista čovjeka, dva ista oblika i lika, dva ista otiska, dva ista lista. To su rasisti trebali korigirati, napraviti svoj red. Ubiti sve one drukčije i druge koji nisu prema njihovoj mjeri. Koji nisu prema podrijetlu, boji očiju, kože kao oni. Po tome je nacizam gori od komunizma. I to je s pravom osudio cijeli svijet."[309] 

 

 

Opasnost od komunizma

U tom istom duhu pojavljivala se i druga opasnost za čovječanstvo – crveni totalitaristički komunizam koji je došao na vlast i ostvario se u Rusiji. Na našim prostorima komunizam je pokazivao iznimnu propagandu praćenu negativnim i bojovnim akcijama i postupcima. U svom pisanju fra Bone upozorava na pojave internacionalnog komunizma i poganskog nacionalizma, i upire prstom na konkretni rušilački karakter i namjere komunističkih aktivista koji su pred konac 30-ih godina prošloga stoljeća posebno bili agresivni u Makarskom primorju. Svojim destruktivnim akcijama oni su ostavili svoj pravi biljeg i poruku. Pogrdnim parolama oskvrnuli su zidove marijanskog svetišta u Vepricu kod Makarske, pa je fra Bone tim povodom napisao kako su komunisti tim činom "iskalili žuč i pokazali marksističke papke".[310]

Tim radom fra Bone je prikazao komunističke namjere i njegove agresivne metode provađanja bezbožnih ideja, koje su vjerno izražavale parole napisane na grobnoj ploči biskupa Carića, osnivatelja vepričkog marijanskog svetišta: "Ruši, pali, lomi, gori: živio komunizam!" Prizori i likovi Križnoga puta, koji su resili svetište, bili su također predmetom njihova iživljavanja. Dvije su postaje demolirali i osakatili likove. Na meti njihova divljanja posebno je bio lik Krista koji kleči i moli. Na temelju takvih komunističkih djela fra Bone je upozoravao na njihove destruktivne namjere i protuvjerska načela, te poručivao: "Evo, dakle, što komunisti spremaju vjeri, kulturi, blagostanju, narodima i pojedincima: rušenje, palež i razaranje. Poništiti sve što je ljudski um i srce lijepa zamislio i izveo; izbrisati djela ljudske kulture, koja sjećaju, da je čovjek razumno biće, određeno za vječnost, da nije puko ratilo i igračka slijepih, materijalnih sila! Nije njihova namjera graditi i podizati uslove sreći čovječanstva, blažiti bijedu nevoljnika, rušiti nepravdu, a gojiti pravdu ljubav: ne, ono su sijači mržnje, klanja, ubijanja, rušenja! (istakao S.Č.) Njihov je program pretvoriti čitavo čovječanstvo u krdo bespravnih i bespomoćnih životinja, predati ga nekolicini stotina hiljada krvnika i gulikoža, da ga kandžijom i kundakom gonaju od posla do posla, od mjesta do mjesta! Šta bi bilo od naših crkava, slika, kipova, spomenika, umjetnina, od čitave naše povijesti, kad bi komunisti zavladali?! Sve bi se pretvorilo u pustu ruševinu, ne bi ostalo kamena na kamenu…Gore bi nas poharali nego i sama divlja najezda azijskih krvopija."[311] Vidimo kako je fra Bone reagirao na destruktivne komunističke poruke. Želja mu je bila da probudi narodnu i kršćansku svijest i savjest ljudi, da otvori oči "slijepima", da uvide zlo koje im prijeti ako taj boljševički komunizam dođe na vlast, jer su valovi komunizma zapljuskivali i naš narod svojim pogubnim idejama i lažnim obećanjima. Fra Bone je uočavao boljševičke zamke i razlikovao ideološku komunističku propagandu od gole krute stvarnosti koja je vladala u Sovjetskoj Rusiji. Zato, na drugoj strani, hvali parole koje su nevještom rukom napisane u čast Krista Spasitelja na zadnjoj postaji Križnoga puta. On poručuje: "Na komunističke hule na Boga, Krista i Crkvu, treba da vjernici odgovaraju s hvalama i vjernošću, njihovoj nametljivosti i bezobraznosti treba suprotstaviti odvažnost prvih mučenika, a lažima istinu!"[312]

Nažalost, fra Bonin osvrt na taj gnusni i destruktivni čin koji se dogodio u Vepricu proročki je navijestio tužno razdoblje komunističke diktature i opresivne vladavine koja će zavladati i kod nas. Njegovo upozorenje protiv komunističke ideologije tada se nije slušalo, iako su iz Rusije dolazili jezoviti izvještaji o tom poraznom sustavu. Odjek tog rušilačkog pohoda događao se ne samo u Vepricu, nego i u drugim sredinama. Nekoliko godina poslije tih događaja, kada je komunistička ideologija došla na vlast, a ideološko sljepilo nametnulo svoje ciljeve, ta je ideologija odmah pokazala svoje pravo lice zatora i uništenja, u kojem je bio uništen i fra Bonin život.[313] Njegove crne slutnje o zloj sudbini njegova naroda, nažalost, obistinile su se. Dok je cijeli svijet osudio nacizam, komunizam je tek u posljednje vrijeme osuđen u Europi. S pravom kaže Marija Crvelin: "Cijeli svijet nije osudio onaj drugi zločin. Komunizam. Pa i u nas. Komunisti su svoje orgije izvodili na mnogo širem planu, na mnogo većem terenu, u duljem vremenskom razdoblju. Broj njihovih žrtava je mnogo veći nego žrtava fašizma. Mislim da je barem deseterostruko veći".[314] 

Komunizam je na našim prostorima bio totalitarna ideologija koja je u svim segmentima života provodila diktaturu proleterijata. Tko se tomu opirao, jednostavno je nestajao sa životne pozornice i nije se mogao pojavljivati u javnosti. S pravom možemo kazati da je komunizam u ondašnjoj Jugoslaviji, po svojim metodama, bio jedan od najokrutnijih, a njegovi su ga vođe pred svjetskom javnošću uspjeli prikazati kao komunizam s humanim licem, zbog čega su dobivali međunarodna priznanja. A to nije značilo ništa drugo nego da su cijelom svijetu prodavali rog za svijeću. Uspjeli su taj svijet i javnost zavesti suptilnim metodama laži i uspjelih privida kojima su drugi nasjeli kao pravim istinama. Cilj komunizma je bio stvoriti "raj" na zemlji, ali nečovječnim metodama diktature i čovjekove podložnosti diktaturi proleterijata.

_____________ 

[252]  Lj. Radovanović, Nešto malo istorije, u Misionar 1937., br. 10., str. 295-297.

[253]  B. Radonić, Čudan strah pravoslavaca, u NR XVII/1938., 1-2, 89.

[254]  Usp. B. Radonić, Snošljivost pravoslavne Crkve, u NR XIX/1940., 5 i 6, 386-399.

[255]  S. M. Krvava litija. Istina o događajima kod Saborne crkve, Beograd, 1937.

[256]  N. Velimirović, Nacionalizam Svetoga Save, u Misionar 1938., br. 1, str. 2-10.

[257] Dr. B, Episkop Nikolaj Velimirović i narodna i nenarodna Crkva, u NR XVII/1938., 3, 201-205.

[258]  Dr. B., Episkop Nikolaj Velimirović i narodna i nenarodna Crkva, u NR XVII/1938., 3, 205.

[259] B. Radonić, Neoprostiva uvreda Sv. Savi sa strane pravoslavnog episkopa, u NR XVII/1938., 3, 205-208.

[260]  Isto, 207.

[261]  Glasnik Srpske pravoslavne patrijaršije, XIX/1938., br. 9.

[262]  Odgovor "Glasniku Srpske pravoslavne patrijaršije", u NR XVII/1938., 3, 210.

[263]  Odgovor "Glasniku Srpske pravoslavne patrijaršije", u NR XVII/1938., 3, 210. Navod iz Misionara 18/1938., br. 1, str. 26-27.

[264]  Usp. Odgovor "Glasniku Srpske pravoslavne patrijaršije", u NR XVII/1938., 3, 211.

[265]  Odgovor "Glasniku Srpske pravoslavne patrijaršije", u NR XVII/1938., 3, 212.

[266]  B.M.R., Odgovor Nove Revije na odgovor Hrišćanske Misli Novoj Reviji, u NR XVIII/1939., 2,144-148.

[267]  L. Milin, Hristov Vođa, u Misionar 1938., br. 10, str. 291-294.

[268]  B. Radonić, Papinstvo trn u oku pravoslavnima, u NR XVII/1938., 1-2, 92.

[269]  Misionar XIX/1939., 3-4, 18-19.

[270]  Ko je bez "Glave", u NR XVIII/1939., 3, 231.

[271]  Ko je bez "Glave", u NR XVIII/1939., 3, 232.

[272]  Isto, 235. Tu se Radonić poslužio J. de Maistre, Du Pape, t. IV, gl. 1-5, str. 357-358.

[273]  NR XVII/1938., 4, 298-300.

[274]  Usp. Klement V (1305-1314). Ivan XXII (1316-133) i Uroš II Milutin (282-1320),u NR XVIII/1939., 4, 316-320.

[275]  B. Radonić, Katolička Crkva i ujedinjenje crkava, u NR XVIII/1939., 5-6, 458.

[276]  I. Marković, Cezarizam i bizantinstvo, Zagreb, 1891.

[277]  Usp. B. Radonić, Vidljiva glava pravoslavne crkve, u NR XVIII/1939., 5-6, 399-415.

[278]  Usp. B. Radonić, Snošljivost pravoslavne Crkve, u NR XIX/1940., 5 i 6, 395-396. Radonić se za svoje tvrdnje služi istraživanjima J. Jelenića, K. Draganovića, Batinića i drugih pisaca koji su proučavali ta povijesna zbivanja i za koje se područje mogu smatrati stručnjacima.

[279]  B. Radonić, Vidljiva glava pravoslavne crkve, u NR XVIII/1939., 5-6, 415.

[280]  B. Radonić, Vidljiva glava istočne crkve, u NR XVIII/1939., 3 i 4, 223.

[281]  V. Bradarić, Pravoslavlje i nacionalni problem, u Glas Crkve XI/1940., br. 3

[282]  I. Marković, Slaveni i Pape, I. dio, Zagreb, 1903., 343.

[283]  Usp. B. Radonić, Snošljivost pravoslavne Crkve, u NR XIX/1940., 5 i 6, 371-386.

[284]  Usp. B. Radonić, Snošljivost pravoslavne Crkve, u NR XIX/1940., 5 i 6, 383; I. Marković, Slaveni i pape, 2 sv. Zagreb, 1897. 339-343; Isti, Cesarizam i Bizantinstvo u poviesti Iztočnoga razkola, 2 sv. Zagreb, 1891. Radonić u bilješkama navodi Smičiklasa, Draganovića, Batinića, Zlatovića, Šimraka, Rogošića čiju dokumentiranu brošuru: Stanje kat. Crkve u Jugoslaviji do sporazuma, Šibenik, 1940. posebno preporučuje, NR XIX/1940., br. 5 i 6 str. 399, bilj 54.

[285]  Usp. B. Radonić, Snošljivost pravoslavne Crkve, u NR XIX/1940., 5 i 6, 388-389.

[286]  Sudbina Evrope, u Misionar 1938., br. 1. 25-27.

 [287]  Usp. B. M. R., Nevolja gola – najbolja škola, u NR XVII/1938., 5, 585-587.

[288]  Rep. Paris., 3, d. 3, q. 1, kod Balić, Theologiae Marianae elementa, str. 50.

[289]  B. Radonić, Božanski zaštitnik Provincije Presv. Otkupitelja, u NR XIV/1935., br. 6, 368, bilj. 43.

[290]  B. Radonić, Duns Skot najizrazitiji sljedbenik sv. Franje u poštovanju auktoriteta sv. Rimske Crkve i njezina Poglavice, u NR XVI/1937., 1, 16, bilj. 72. "Mariji treba pripisati ono što je plemenitije i uzvišenije, ako se ne protivi nauku Crkve i Sv. pisma.", Op. Oxon., III, d. 13, q. 4.

[291]  B. Radonić, Božanski zaštitnik Provincije Presv. Otkupitelja, u NR XIV/1935., br. 6, 370, bilj. 49.

[292]  Isto, str. 371, bilj. 50.

[293]  BENEDICTUS HENRICUS MERKELBACH, O. P., Mariologia – Tractatus de Beatissima Virgine Maria Matre Dei atque Deum inter et homines mediatrice quem in usu scholarum et cleri edidit B. H. M., O. Pr., 8º, 424, Parisiis 1939. – Typis Desclées, De Brouwer et Soc., u NR XVIII/1939., 3, 253-254

[294]  S. Petrov, Zrcalo bez ljage, Sinj, 1938.

[295]  B. Radonić, Božanski zaštitnik Provincije Presv. Otkupitelja, u NR XIV/1935., br. 6, 374.

[296]  Usp. B. Radonić, Božanski Zaštitnik Provincije Presv. Otkupitelja, u NR XIV/1935., 6, 374.

[297]  B. Radonić, Božanski Zaštitnik Provincije Presv. Otkupitelja, u NR XV/1936., 1, 60.

[298]  Usp. KK (Karlo Kosor), Kutleša, fra Silvestar(*Vinjani, 27. III. 1876.-†Imotski, 8. I. 1943.), gimnazijski nastavnik, gvardijan u Makarskoj, župnik na Lovreću, posebno u Runovićima, gdje je otvorio privatnu pučku školu i prikupljao narodno blago od čega je objavio Pjesmaricu, a ostalu građu predao Akademiji u Zagrebu, u Franjo među Hrvatima, Zagreb, 1976., 242-243.

[299]  Junačke narodne pjesme iz Imotske krajine, skupio o. Silvestar Kutleša, Šibenik, 1939.

 [300]  Nova pjesmarica od fra Silvestra Kutleše, u NR XIX/1940., 1, 54.

[301]  Isto, 56.

[302]  Isto, 66.

[303]  L. Plepel, Nova Pjesmarica – Junačke narodne pjesme iz Imotske krajine – skupio o. Fra Silvestar Kutleša, u H.S. (Hrvatska straža) XII/1940., 119.

[304]  B. Radonić, Oko Nove pjesmarice, u NR XIX/1940., 3 i 4, 313.

[305]  Isto, 315.

[306]  Isto, 315.

[307]  Schönere Zukunft XV/1939., 7-8. 73-74.

[308]  B. Radonić, Životni prostor naroda, u NR XVIII/1939., 5-6, 459.

[309]  M. Crvelin, Čovjek koji je sve to izveo i izrežirao doista je mogao dati svoj znak i potpis za Bleiburg, u Vjesnik, 27. ožujka 2004., str. 12.

[310]  Usp. B. Radonić, Čovječanski i demokratski program marksista, u NR XVII/1938., 1-2, 92-93.

[311]  B. Radonić, Čovječanski i demokratski program marksista, u NR XVII/1938., 1-2, 93.

[312]  Isto.

[313]  Usp. B. Radonić, Čovječanski i demokratski program marksista, u NR XVII/1938., 1-2, 92-93.

[314]  M. Crvelin, Čovjek koji je sve to izveo i izrežirao doista je mogao dati svoj znak i potpis za Bleiburg, u Vjesnik, 27. ožujka 2004., str. 12.

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Regionalni sastanci

************

Ludwigshafen am Rhein: Susret zborova djece i mladih iz hrvatskih katoličkih misija i zajednica iz Njemačke, 23. 11. 2019.

Šibenik / Šubićevac

************


Sjemenište Sinj: Dan otvorenih vrata

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2611
Ovaj mjesecOvaj mjesec59038
UkupnoUkupno7269971

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 83