B. OSTALO

1. Skolastička filozofija

Da bismo bolje shvatili o. fra Bonu Radonića u njegovu odnosu prema filozofiji, moramo ga smjestiti u vrijeme i prostor obnovljene skolastike koju je potaknuo Leon XIII. On je želio skolastičkoj filozofiji povratiti stari ugled. To je bitno utjecalo na Radonićevu intelektualnu formaciju. Jedni su tu filozofiju neobično cijenili i vrednovali, a na drugoj je strani bilo i onih koji su je podcjenjivali ili su je nazivali ne baš pohvalnim nazivima kao npr. "ars rixosa" – "umjetnost svađanja", "theologia papalis"- "papinska teologija" i slično. To je ipak bio neprihvatljiv odnos prema srednjem vijeku, a time i prema skolastičkoj filozofiji, pa nije čudno da je taj vijek bio nazivan crnim, mračnim ili natražnim vijekom i vremenom. Novim odnosom i pristupom skolastika se pojavila u novom svjetlu, a time se promijenio i sud o njoj, ne na temelju papine želje i njegovih smjernica, nego poslije pomnjivih istraživanja sadržaja i dubine njezine misli. Možemo kazati da se o skolastici promijenio govor od nekadašnjeg prezira i odbacivanja, do novog priznanja, poštovanja i divljenja.

Skolastika je europsko teološka i filozofska misao u kojoj je prevladavala kršćanska misao (prvenstveno logika i dijalektika) u službi teologije. Njezini glavni predstavnici su bili: Eriugena, Roscelin, Anzelmo Canterburyjski, William od Champeauxa (Guillhelmus Campellensis), Petar Abélard, Albert Veliki, Toma Akvinski,[124] Ivan Duns Skot,[125] W. Occam i dr. Skolastici su teolozi i filozofi. Svi veliki i manje poznati pisci toga doba tvore zajedno kršćansku skolastiku u kojoj, uz znanstvene rezultate, gospodari filozofija i teologija. Oni zajedno predstavljaju skolastiku i čine skladnu cjelinu. Divnim razumom, ustrajnim studijem, velikim radom i bdjenjima oni su usavršavali i izgrađivali skolastiku. Srednji vijek je vijek Sumâ, Komentara, Glosa. Skolastiku ne možemo nazvati djelom jednoga čovjeka niti sustavom jednoga filozofa. Zato se ne može reći, npr., Toma ili Skot jest sva skolastika,[126] jer u njezin sustav ulaze mnogi predstavnici. Najistaknutiji su: Aleksandar Haleški, Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura i Ivan Duns Skot. Prva četvorica su ujedno proglašeni i naučiteljima Crkve (doctores Ecclesiae) radi svoje pravovjernosti, iznimne učenosti, svetosti i crkvenog priznanja, dok su se oko Skota ovijale mnoge nedorečenosti i pripisivala se iskrivljena mišljenja. Sveučilišni centri toga vremena su izrazito kršćanski, katolički. Oni su bili najuspješnije sredstvo širenja istine. Tim su središtima odavana velika priznanja i izricane divne pohvale. Riječju, ta su središta bila slava i ponos zapadne, kršćanske kulture.[127] Latinski je jezik bio zajednička snaga, spojnica koja je ujedinjavala sva sveučilišna središta i činila da protok misli i učenja bude dostupan u svim dijelovima ondašnje Europe. S pravom možemo kazati da je skolastika bila najsnažnija karika u lancu koji je povezivao cjelokupnu zapadnu kulturu i činio je sveopćom europskom kulturom.

Vrijeme skolastike izražavalo se i počivalo na kršćanskim temeljima, a bilo je obilježeno čvrstim ustrojem crkvene liturgijske godine. Život je bio u čvrstoj simbiozi s vjerom Crkve. Bilo je to vrijeme kad je u prvi plan dolazilo Christianitas- kršćanstvo, koje je označavalo Europu u svim njezinim sastavnicama misli i djelovanja. Europa je u Srednjem vijeku bila prepoznatljivo religiozna, jer su njezini građani bili religiozni, održavali su taj religiozni osjećaj i po njemu oblikovali privatni i javni život. U tom ozračju predstavljala se i slika jedne Crkve i jednog kršćanstva u jedinstvu s javnim životom i svjetovnom vlašću. Tom oblikovanju mnogo su pridonosili i sveučilišni centri. Sve je vodilo filozofiji, a filozofija k teologiji, koje nisu podređene jedna drugoj, jer svaka ima svoj vlastiti predmet – filozofija (metafizika) biće, teologija Boga – i ni jedna svoj predmet ne uzima od druge. Poznata je tadašnja postavka da je filozofija službenica teologije (ancilla theologiae). Princip koji se upotrebljavao i služinski označavao filozofiju u odnosu na teologiju ne označava ropstvo filozofije, nego upravo njezinu uzvišenost u tako uzvišenoj nauci kao što je teologija čiji je objekt promatranja najviša istina, a ta je sam Bog. Svetkovine su davale poseban pečat javnomu životu tako da ih možemo nazivati stožerima javnoga života, zabava i odmora. Ako je bilo zastranjenja, a svakako ih je bilo, ona ni u kojem smislu nisu išla za tim da bi zanijekala religioznu dimenziju. Takva su ih zastranjenja mogla iskrivljivati ili ih krivo tumačiti, iz čega su mogla nastati i pogrešna mišljenja s negativnim posljedicama, ali su uvijek imala religioznu dimenziju.

 

2. Obnova skolastike

Konac devetnaestoga stoljeća stavio je Crkvu pred mnoga pitanja i izazove koje je nametao razvoj ljudske misli i modernog društva. Crkva je smatrala da je skolastika najbolje sredstvo protiv struja moderne filozofije. Enciklika Leona XIII. "Aeterni Patris" od 4. kolovoza 1879. zahtijevala je proučavanje skolastike, u prvom redu učenja sv. Tome. Pijo X. u enciklici "Pascendi" od 8. listopada 1907. za skolastičku filozofiju je rekao: "Što se tiče studija, izrijekom želimo i nalažemo da skolastička filozofija bude temelj svetih nauka…Ali je to važno, kad naređujemo da se ima slijediti skolastička filozofija, da pod time poglavito razumijevamo onu fiozofiju koju nam je sv. Toma Akvinski ostavio u baštinu".[128] Time se zaboravljalo na druge skolastike, pa i na samoga Ivana Duns Skota, a time i na cjelovitu skolastičku misao. Ne treba se čuditi što je Skot bio u tom prešućen, ako znamo da su se oko njega povlačile mnoge neistine i nedorečenosti. To se dogodilo i zbog toga što ga mnogi nisu dovoljno poznavali. No to i nije najveće zlo. Gore je to što su ga optuživali da je preteča mnogih pravaca koji nisu ni na posebnoj cijeni ili su na strani onih ideja protiv kojih se i Crkva borila, kao što su kantizam, modernizam, panteizam, skepticizam, pozitivizam, te druge struje koje je Crkva označavala pogubnima. Čak je bilo i onih koji su tvrdili da je pod utjecajem Skota i franjevačke škole nastalo neko nezavisno franjevačko katoličanstvo koje bi bilo suprostavljeno službenom rimskom.[129]

Negativno mišljenje o Skotu bilo je prisutno već od ranije, tako i u prvim desetljećima neoskolastike. Međutim, proglašenjem dogme Marijina bezgrješnog začeća 8. prosinca 1854., Ivan Duns Skot ponovno je postao prisutan u teologiji, a time i sve više cijenjen, jer je njegov nauk o Marijinoj bezgrješnosti bio potvrđen kao ispravan i plodonosan budući da je na njegovim zasadama definirana dogma o Marijinu bezgrješnom začeću. Skotova je cijena još više porasla početkom dvadesetoga stoljeća, u prigodi slavlja 50. obljetnice proglašenja dogme Marijina bezgrješnog začeća. Tada se još više i intenzivnije počelo naglašavati Skotovu ulogu u teologiji i filozofiji. Budući da tada još nije bilo kritičkog izdanja Skotovih djela, rodila se ideja i o kritičkom izdanju njegovih djela. Bio je to čas da se svestranije počne proučavati i istraživati njegova misao, da se odstrane mnoge neistine, insinuacije i predrasude koje su o njemu bile proširene.[130] 

Zablude koje su pripisivali Skotu nigdje ne nalazimo u njegovim djelima, nego u spisima koje su pripisivali i pod njegovim ih imenom tiskali i širili. Na drugoj strani bio je sv. Toma cijenjen i uvažavan, možemo ga nazvati stupom teologije i službenim teologom Katoličke crkve, a kako Skot postaje sve prisutniji u filozofiji i u teologiji, o njemu se sve više počelo pisati i isticati njegov nauk. Nije neobično da je to mnogima izgledalo kao zapostavljanje Tome i njegova nauka, odnosno da se Skot suprotstavlja Tomi. Izgledalo je kao da će mu ovaj odnijeti prvenstvo.

Kod ovih velikana skolastike treba primijeniti pravilo da ne treba iskrivljivati ni njihov život ni njihovo djelo. Ni Tomi ni Duns Skotu ne trebaju legende a još manje uljepšavanja. Oni su ono što jesu i što su naučavali. Zato se nametnula potreba da treba od poljepšavanja i od iskrivljivanja očistiti njihova djela i misli, držeći se one sv. Pavla: "provodimo u život istinu u ljubavi" (Ef 4,15) ili Augustinove: "imaj ljubav i propovijedaj istinu" (Augustin). Ako netko misli da treba odbaciti Skota a prihvatiti samo Tomu, to nije ispravno, niti vodi dijalogu i vrednovanju drugih teologa, pa ni same skolastike. U tim raspravama glasno se čuo glas o. Balića koji je naglašavao: "Skolastika je ispjevala divan himan Istini, himan harmonije razuma i vjere, himan Bogu, Utjelovljenoj Riječi i Djevici-Majci. Ovaj himan pjevala su posebno dva velebna kora, koja su se zvala: tomistični i skotistični. Oba kora vjerna su katoličkoj Crkvi, ortodoksna su; oba pjevaju divnu harmoniju između razuma i vjere svete. Razilaze se u pitanjima, koja nije Crkva definirala. I uprav ova raznolikost prikrivena velikom kršćanskom ljubavlju daje katoličkoj znanosti i impuls za daljnja istraživanja i zalog je napretka…Radi se o tome, da se obnovi integralna skolastika; da čujemo sav onaj univerzalni kor skolastičkih pisaca, pak da svakome od njih možemo dati ono mjesto i cijenu, koju zaslužuje".[131]

Takvim novim pristupom cjelovitoj skolastičkoj misli, a ujedno Skotu i njegovu vrednovanju, razbuktane i polarizirane napetosti su se smanjivale, a time su se umanjivale i stare predrasude. Ipak, poseban datum za Skotovu afirmaciju bila je godina 1905., kada je upućena Molba na Sv. Stolicu da se Skot svečano proglasi svetim. Tom je Molbom nametnut i zahtjev za kritičkim izdanjem njegovih djela, jer Skot svoja djela nije dovršio; umro je relativno mlad, djela je ostavio nedovršenima i nepopunjenima te time ostavio prazninu i mogućnost da ga drugi popunjavaju ali, nažalost, i iskrivljuju, jer se njegovoj misli pridodavalo i ono što nije njegovo. To je stanje potaklo da se planira i zacrta program kako treba doći do iskonske Skotove misli. Da se to ostvari, trebalo je njegov tekst očistiti od svih natruha i umetanja, kritički izdati njegova djela i ozbiljno se uhvatiti toga posla. Svi oni kojima je taj zadatak bio na srcu bili su svjesni da je to težak i dugotrajan rad, koji zahtijeva mnogo vrijednih i sposobnih ljudi i ustrajnih radnika. Taj posao još ni danas nije završen, iako je učinjeno sve da on teče normalnim tijekom u Međunarodnoj Skotističkoj komisiji u Rimu.

Ovaj smo uvod stavili da bismo što bolje razumjeli Radonića, koji se našao u tom vremenu obnovljene skolastike kad se kao mladi franjevac već u počecima filozofskog studija u domaćim učilištima upoznavao sa Skotovom filozofijom i teologijom. Zaslugu takva usmjerenja treba tražiti kod njegovih profesora koji su ga usmjeravali u tom pravcu a on krenuo putem osobnog studija. Moramo, međutim naglasiti da se njegova skolastička opredijeljenost posebno pokazala i učvrstila kada je za predmet svoje doktorske disertacije uzeo Skotov nauk o naravnom zakonu, s posebnim pogledom na Deset zapovijedi Božjih. Tim izborom njegova se ljubav prema Skotu još više očitovala jer se našao u sveučilišnoj sredini u kojoj je prevladavao tomizam, pa je Skota trebao više braniti, ali i dublje pronicati u njegovu misao.

Fra Bone se za Skota nije opredijelio slijepo nego na temelju činjenice da je u njemu našao više jasnoće u njegovoj misli nego kod drugih skolastika. Nije bio ravnodušan ako je netko napadao skolastiku općenito ili pak kojega skolastika. On će, čin mu se ukaže prilika, odgovoriti o iskrivljenim pogledima ili napadima na nekoga od njih, bez obzira koji je skolastik napadan. Tako je odgovorio Al. Banoviću, koji je u Hrišćanskom delu 1938. pripisivao Anzelmu Canterburyjskome izraz Credo ut intelligam, nego: Non quaero intelligere, ut credam, sed credo, ut intelligam. Anzelmo tu ističe da je vjera prije znanosti, a drugo da se ne smije ostati kod same vjere. Zato naglašava da je nepravedno Anzelma optuživati radi supranaturalizma. ra Bone ističe da Anzelmo tvrdi kako su nam uzvišene i vrhunaravne vjerske istine pristupačne jedino po vjeri, iako naš razum nastoji da ih produbi. Zato se Anzelmo s pravom naziva "Ocem skolastike". On se, kao i drugi skolastici, držao načela da se istina istini ne može protiviti i da između vjere i razuma ne može biti protivurječja, jer imaju isti izvor – Boga. On je vjerom i razumom suglasno nastojao obogatiti ljudsko znanje,[132] a ujedno je time htio pokazati da se možemo pouzdati u razum koji nam opravdava našu vjeru.

 

3. Ljubav prema Ivanu Duns Skotu

Fra Bonina je ljubav, ako se možemo tako izraziti, usmjerena i centrirana na nauk bl. Ivana Duns Skota. Ona se očitovala u sve većem zanimanju za njegov nauk, a ujedno i za predstavljanje tog nauka u našoj javnosti. Fra Bone polako ali ustrajno iznosi njegove sadržajne cjeline. Pokušao je pokazati pravu veličinu toga davnog, srednjovjekovnog mislioca, koji, iako neko vrijeme zanemarivan, a i napadan, postaje sve više zanimljiv. Odmah u početku fra Bone nastoji pokazati kako Skot ni u kojem slučaju nije zabacio autoritet i razum te slijedio osjećaje, doživljaje i neposredno sjedinjenje s Bogom kao najbolji i jedini put kojim se dolazi do spoznaje Boga. Skotu su vrhovni autoritet Sv. pismo i Crkva. Uz to ima druga dva autoriteta: Aristotela i Augustina, ali ni jednog od tih autoriteta ne slijedi slijepo, nego im pristupa oštrim kritičkim duhom cijeneći ih i poštujući. Skot je finom spekulacijom znao objediniti obojicu i razviti teologiju koja je nosila izraziti pečat spasenjsko-povijesne biblijske usmjerenosti. Uz to, Skot je uvelike cijenio spoznajnu moć razuma. Razumskim je razlozima utvrdio spoznaju Božje opstojnosti, njegovih savršenosti. Rasvijetlio je smisao života i naše vječno određenje.

Skota zato možemo gledati ne samo kao mistika nego kao dubokog filozofa-skolastika koji je skolastiku doveo do zamjerne veličine i čvrstoće svojim jakim analitičkim duhom. On je i mistik radi svojih velikih pokretnih ideja i sile njegova sustava. Zato fra Bone i piše: "Nauka o jedinstvenosti bića, formalitetima, ljubavi kao pokretaču svih Božjih stvaralačkih djela, o bezuvjetnom predodređenju Krista i Njegove Majke: sve nas to vuče i dovodi u tijesnu vezu s Bogom. Ali je sve te velike poglede utvrdio što s čistim razumom, a što uz pripomoć objavljenih istina".[133] Ako bismo htjeli sažeti Skotovu misao, onda bismo mogli kazati da ona posjeduje tri velike ljubavi: ljubav prema Utjelovljenoj Riječi, ljubav prema Bezgrješnoj Bogorodici i ljubav prema vrhovnom poglavaru Katoličke Crkve, papi. Ovdje izdvajam riječi pape Ivana Pavla II., koje je izrekao 16. veljače 2002. članovima Skotističke komisije koje je predvodio fra Giacomo Bini, general Reda OFM: "Duns Skot svojim sjajnim naukom o Kristovu prvenstvu, o Bezgrješnom začeću, o primatu objave, učiteljstvu Crkve, auktoritetu pape, mogućnosti da ljudski razum barem djelomično učini pristupnim velike vjerske istine, da pokaže njihovo upotrebljavanje, ostaje još i danas stup katoličke teologije, iskonski i bogati učitelj točaka i poticaja za sve potpuniju spoznaju istine vjere".[134] 

 

4. Prvi kongres franjevačkih slavenskih profesora u Zagrebu 1935. godine

Prvi kongres franjevačkih slavenskih profesora u Zagrebu održan je 25. do 29. rujna 1935., u znaku 700. obljetnice dolaska franjevaca u naše krajeve. S tim se slavljem sjedinilo i slavlje 200. obljetnice osnutka Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja (1735.). Te velike i značajne obljetnice potaknuo je i pridonio njihovu slavlju sam o. Leonardo M. Bello, general Franjevačkog reda manje braće, koji je svojim dolaskom počastio organizatore i susreo se s franjevcima koji su još od vremena sv. Franje duboko utisnuti u hrvatsku povijest. Osim domaćih vodećih franjevaca i drugih domaćih teologa, na kongresu su bili izaslanici iz Francuske, Italije, Nizozemske, Mađarske i Albanije. Kongres je donio dva zaključka: 1) da se priredi kritičko izdanje Skotovih djela i 2) da se Skot što prije proglasi blaženim i svetim. Ostvarenjem tih zaključaka Skotovoj bi se nauci povratila stara slava koju je uživala u prošlosti kod nas a njegov bi nauk zasjao novim sjajem i privlačnošću. Ovo posebno ističemo jer je fra Bone na tom kongresu održao predavanje Sinteza Skotove filozofije,[135] koje je kasnije objavljeno u Collectanea Franciscana Slavica, što mu je u zasluge priznao i dr. fra Petar Čapkun ističući da njegov rad "ocrtava sintezu Skotove filozofije".[136] U jeku obnove skolastike kod nas Radonić je svojim radom dao svoj doprinos toj obnovi. Osim toga, u svom je profesorskom radu nastojao zainteresirati i studente za skolastičku filozofiju općenito, posebno za filozofiju bl. Ivana Duns Skota. Osim školskih predavanja i objavljenih članaka, fra Bone je u prigodi Skotova spomendana 8. XI. 1938. održao predavanje: Bitni elementi zakona u naučnom sistemu Bl. Ivana Duns Skota,[137] koje je kasnije objavio u "Novoj reviji". Iako je bio povezan sa Skotom i duboko ponirao u njegov nauk, o kojemu je pisao, ipak nam je čudno, da nije preveo neko Skotovo djelo ili raspravu na hrvatski jezik kako bi taj velikan bio prisutan u našoj široj. Razlog tom propustu trebamo tražiti u tome što je smatrao da svatko tko se želi baviti Skotom poznaje latinski jezik, koji su u to vrijeme intelektualni krugovi poznavali.

Radi važnosti sadržaja Skotova nauka, pokušat ćemo ukratko naznačiti kako je fra Bone poimao Skotovu filozofiju i kako ju je razlagao. U tomu ćemo se okoristiti radom dr. fra Bože Norca-Kljaje, koji se posebno bavio njegovom filozofijom, te Radonićevim izlaganjem u već spomenutoj kolekciji Sinteza Skotove filozofije.

 

5. Filozofija Ivana Duns Skota

Rad dr. Bože Norca-Kljaje: Doprinos dr. fra Bonaventure Radonića u poznavanju Skotove filozofije jasnije će nam osvijetliti Skotovu filozofsku misao. Uvrštavamo ga u cjelokupnost fra Bonina intelektualnog rada jer će nam pružiti vrijednu spoznaju skolastičke misli koju je zastupao Bl. Ivan Duns Skot.

Dr. Božo Norac-Kljajo piše: "Radonić je bio svjestan da u kratkim crtama nije lako dati sintezu Skotove filozofije. Zato je odmah na početku predavanja naglasio: «U jednom kratkom predavanju nemoguće je pružiti svestranu i potpunu sintezu orijaškog i genijalnog sustava Skotove filozofije. Stoga ću se ograničiti na najkrupnije crte i temelje njegova originalnog umovanja, osobito na polju metafizike i psihologije».[138] 

Kad je riječ o Skotovim općim metafizičkim načelima, fra Bone smatra da je posebno važno najprije odrediti Skotov pojam bića, jer je njegov nauk o biću polazna točka cjelokupne njegove filozofije, za koju drži da ima prednost pred ostalim točkama njegove filozofije, jer je ono jedinstvena stvarnost na koju možemo svesti filozofiju kao stvarnu i jedinstvenu znanost. Osim toga, njegov nauk o biću najjasnije razdvaja Skota od drugih naučnih sustava. Biće je u stvarnom i spoznajnom redu prvi pojam naše spoznaje, najširi i najpoznatiji i bez njega se ne može ništa shvatiti.

Filozofsko određenje pojma bića jest conditio sine qua non, da bismo shvatili cjelokupni njegov nauk. Pod pojmom bića Skot smatra «sve što je izvan ništa, bilo u kojem redu. Nijekanje bića jest ništa. Ništa je ono, u strogom smislu riječi, što u sebi uključuje proturječje, nesmisao. U širem smislu i ono je ništa, što niti jest u stvarnom redu, niti može da bude: tvorevine našega razuma, ens rationis[139] 

Pojam i sadržaj stvarnog bića za Skota je vrlo bogat i raznolik. Njegova analiza otkriva Skotovu misao o stvarnim bićima, na kojoj se temelji cijeli sustav njegove teološko-filozofske sinteze. On dijeli bića na ens reale i ens rationis, zatim na bića u najširem smislu, communissime i najstrožem smislu, strictissime. Za Skota je, «biće u punom smislu samo ono što opstoji u stvarnom redu, pa bila to supstantia ili accidens. Bića u mogućnosti …nisu u strogom smislu bića, nego su: ens deminutum, secundum quid. Singulare, individuum jest kruna, vrhunac bića. Stoga je Bog, čija je narav per se haec, biće u najpotpunijem smislu – ipsum Ens subistens Infinitum, ipsum Esse».[140]

Stvarno biće, za Skota je jedino ono što opstoji, ens reale, i u širem smislu i ono što može opstojati – ens deminutum, secundum quid. Stoga, smatra fra Bone, da bismo shvatili njegov nauk o pojmu i sadržaju stvarnog bića: «Treba da rasčinimo pojam stvarnog bića, njegovu sadržinu, njegovo bogatstvo i raznolikost, jer se na tom pojmu kao na stancu kamenu podiže velika filozofsko-teološka sinteza Skotova sustava».[141]

Rastavljanjem jednoga stvarnog bića na njegove sastavne dijelove otkriva nam Skotovu misao o stvarnom biću. Na pitanje jesu li «gradus metaphysici» produkt našeg razuma ili se oni nalaze u stvari neovisno od našeg razumskog djelovanja, fra Bone odgovara: «Za Skota gradus metaphysici opstoje u stvari, a parte rei, kao prave stvarnosti – realitates, formalitates, ali nisu stvari, res, jer su sve realitates jedinstveno, unitive, jedna stvar, jedno biće».[142] 

Svojim naukom da je i biće jedna posebna stvarnost «realitas» koju možemo potpuno odvojiti od drugih stvarnosti u biću, fra Bone  smatra da pojam bića kod Skota ni formaliter ni adaequate nije isti s ostalim pojmovima u jednoj stvari. Ovom raščlambom pojma i sadržaja stvarnog bića, fra Bone smatra da je on prodro u dubinu bića i «postavio temelj svim granama filozofije», te dodaje: «Na ovoj duboko metafizičkoj analizi temelji se glasovita Skotova distinctio formalis a parte rei, univocitas entis, objektivnost naše spoznaje i mogućnost da spoznamo Boga».[143]

Fra Bone naglašava da su sadržaji općenitih pojmova (universalia) veliko metafizičko-psihološko pitanje za se pita: «Da li su djelo uma, flatus vocis ili opstoje stvarnosti u bićima neovisno od razuma, koje odgovaraju pojmovima». Razlikujući dvostruku općenitost: «u pojmovima – universale logicum-reflexum, - i koje se nalazi in actu, - i u stvari – universale directum-metaphysicum», za Skota one nisu ni flatus vocis, a nisu ni pojmovi, koji imaju samo temelj u stvarima, nego, ističe fra Bone, «u stvarima opstoje realitates, a ne res i to bez utjecaja razumskog djelovanja». Dok neki drže da se universalitas nalazi u pojedinačnim bićima per indifferentiam, većina skotista smatra da se za Skota općenita narav nalazi u stvarima a parte rei. Analiza metafizičkih stvarnosti pojedinačnih bića nužno traži uvođenje distinctio formalis a parte rei, glavnom okosnicom  čitavog njegova filozofsko-teološkog sustava. Jer njegova nauka o dvostrukom razlikovanju među stvarima ne protivi se jedinstvu stvari, niti ruši metafizičko jedinstvo bića, jer u stvarima može biti više stupnjeva jedinstva, a nad svima je unitas formalis kojoj je protivna razlika formalis. Formalitates nisu bića koja opstoje same za sebe, nego ih nalaze u pojedinačnim bićima i oni su stvarne, a nisu plod našega razuma.[144] 

Zadnja stvarnost koja tvori posebnu individualnost, princip individualnosti, za Skota nije ni materija ni forma niti obje zajedno, nego realitas-formalis, koju on naziva haecceitas. To je ona zadnja stvarnost koja ih čini da su pojedinačna bića, indivdui. Individui iste vrste imaju zajedničku narav, to im je formaliter zajedničko, ne samo u razumu, po njoj se ne razlikuju, a haecceitas je ono što ih čini različitim, pojedinim. Dakle, opća narav kod individuua iste vrste i zadnja pojedinačna stvarnost, dvije su stvarnosti koje se međusobno formalno razlikuju.[145] 

Duša je za Skota jednostavno biće koje ima različite moći. Suvišno je stavljati stvarne razlike između biti duše i njezinih različitih moći, jer ona vrši sva svoja djelovanja bez stvarne razlike. Duša je tako jedinstvena da ju je nemoguće rastaviti od njezinih djelovanja. Bit duše i njezina djelovanja jesu jedinstvena stvar. Ova jedinstvenost duše i njezinih moći bolje tumači sklad između nižih i viših duševnih moći. Duša i njezine moći formaliter nisu isto, jedno je bit duše, drugo su njezine moći razum i volja, to su tri različite stvarnosti, one se međusobno formalno razlikuju.[146] 

Ni u svojoj biti duša nije potpuno istovjetna, ona je forma informans supstantialis ljudskog tijela, koja daje da je ljudsko tijelo živo, a živo u sebi uključuje trostruki život, vegetativni, životinjski i razumski koji se međusobno formaliter razlikuju. Prema tome, u čovjeku je samo jedna jedinstvena duša koja u sebi sadrži sve tri stvarnosti.[147] 

Fra Bone posebno ističe važnost Skotove nauke o formalitetima za spoznaju Božjeg bića i njegovih savršenosti. Premda je Bog jednostavno biće bez ikakve složenosti, realno istovjetan sa svojom biti, ali sve nije formaliter istovjetno, što se ne protivi jednostavnosti Božjoj. Bog posjeduje sve savršenosti koje posjeduju i stvorenja, ali ne uključuje njihove nesavršenosti, sve njegove savršenosti istovjetne su s Njegovom biti. Neizmjernost Njegova savršenstva ne isključuje njihove formalne razlike, bez kojih upadamo u nemogućnosti i besmislenosti tumačenja  Presvetog Trojstva. Svi su Božji atributi istovjetni s Božjom biti. Između Božje biti i njegovih atributa postoji formalna razlika, što ne narušava Božje jedinstvo i jednostavnost. Mora opstojati formalna razlika između Božje biti i Osoba, isto tako i između Osoba, kao i njihove vlastitost, bez čega u spoznavanju Božjih savršenosti nastaje zbrka kao i u tumačenja Presvetog Trojstva.[148] 

 

 

I. Bit i opstojnost (essentia i existentia)

Držeći se strogo načela: »Non sunt multiplicanda entia sine ratione sufficienti», Skot odbacuje realnu i formalnu razliku između biti i opstojnosti u stvorenjima. Prema njemu, stvarna razlika između biti i opstojnosti «ruši pojam stvaranja i čini ga nemogućim», jer bit koja se odvaja od opstojnosti ne opstoji u aktualnom redu, nego samo kao uzor, exemplar, u Božanskom umu», a to je za nj «ens ideale, secundum quid, deminutum, čisto ništa. A što se tiče formalne razlike, on ističe da je Skotova nauka nejasna i stručnjaci se o tome razilaze. Jedni  misle da postoji distinctio formalis negativa – ili modalis, a drugi da je formalis. Ne postoji ni formalna razlika među njima, nego čisto logička, jer «Opstojnost je modus intrinsecus biti, koja se od nje samo modalno razlikuje».

Opstojnost po sebi nema nikakve određenosti, nju određuje bit. Koliko ima vrsta bića, toliko ima i različiti opstojnosti, jer se razlikuju biti i opstojnosti. Nijekanje realne razlike između biti i opstojnosti u skladu je s njegovom sveukupnom naukom o pluralitetu formi, aludirajući na njegovu nauku da u sastavljenom biću razne opstojnosti ne ruše jedinstvo bića.[149] 

Što je formalni razlog osobe? Zbog svog poimanja odnosa između pojedinačne naravi i biti osoba, Skot je odbacio Boecijevu definiciju osobe: «Rationalis naturae individua substantia», po kojoj se ne može rastaviti biti ili ne biti osoba od pojedinačne naravi, što znači da bi božanstvo bilo osoba, kao i ljudska duša nakon odjeljenja od tijela. On prihvaća definiciju Rikarda od sv. Viktora: «Intellectualis naturae incommunicabilis existentia», po kojoj, «da se biti osoba, to jest sui iuris, i ne biti, može rastaviti od pojedinačne naravi: tu je stvarna razlika».[150] 

Između pojedinačne naravi i osobe, smatra fra Bone, opstoji stvarna razlika i da ih je stvarno moguće rastaviti. Na pitanje što je formalni razlog osobe, on odgovara, «Pojedinačna razumska narav postaje osoba per duplicem incommuunicabilitatem ili dvostrukim nijekanjem zavisnosti, a ne nekakvom pozitivnom stvarnošću». A zavisnost bića od bića može biti trostruka: actualis, potentialis, aptitudinalis. Biće postaje nezavisno nijekanjem zavisnosti. Nijekati samo dependentiam actualem ne čini osobu, u tom slučaju duša odijeljena od tijela bila bi osoba. Nego nijekanjem aktualne i aptitudinalne zavisnosti čini osobu kod stvorenja, jer osobnost prema Skotu ne daje pojedinačnoj naravi ništa pozitivno, što on smatra vrlo važnim za pravilno shvaćanja Kristove dvostruke naravi, ljudske i božanske. Jer kada bi osobnost pojedinačnoj naravi davala stvarnu pozitivnost, onda Krist u sebi ne bi potpuno ujedinio ljudsku narav, jer, u tom slučaju, Božanska Kristova osoba ne bi se mogla odvojiti od njegove ljudske naravi, što se protivi vjeri, niti bi Božanska osoba mogla staviti neku stvorenu stvarnost u ovisnost o sebi, što se protivi pojmu stvorenja koje je apsolutno ovisno o Stvoritelju, ili bi ljudska osoba bila i Božanska, što je proturječno.[151]

Za Skota je Božanska osoba u punom smislu riječi osoba, i nezamislivo je da se Ona podredi drugomu. I ovaj gordijski čvor, o odnosima između Božje biti i njegovih vlastitosti, rješava njegova nauka o formalitetima. «Da nije u Bogu – ističe on – proprietas personalis realitas vel formalitas formalno različita a parte rei od Božje biti, kako bi ljudska Kristova narav osobno bila ujedinjena s Božjom Riječi, a ne s Božjom Biti?» [152]

a) Čovjek

U drugom dijelu svoga predavanja, fra Bone je iznio sintezu Skotove nauke o čovjeku kao najsavršenijem stvorenom biću vidljivog svijeta. Čovjek je «animal rationale», čiji su sastavni dijelovi duh i tvar, te zato nije ni čista materija ni čisti duh, nego je sastavljen od materijalnog i duhovnog, bez čega nema čovjeka. Postavljajući pitanja «kakav je odnošaj između ova dva sastavna dijela duše i tijela? S čim se duša  neposredno  ujedinjuje, da postane čovjek?», fra Bone ističe da Skot «zabacuje mišljenje, koje uči, da se čovjek sastoji ex materia prima et anima intellectiva». Čovjekovo je tijelo, smatra on, sastavljeno od kosti, mesa, živaca…, «a prvotna je tvar jednolična, homogenea, razumna pak duša jednostavna». A na pitanje kako jednolični uzroci mogu dati raznovrsne učinke, on dogovara: »Duša je forma informans tijela, a ne causa efficiens». Da bi tvari dala tjelesnost morala bi biti formaliter tjelesna, a to se protivi njezinoj duhovnosti, jer bi se tim materijalizirala ljudska duša. Tjelesna forma daje oblik tijelu, a duša mu daje život. Savršenija forma uključuje više nižih forma, a niže pripremaju materiju da bude sposobna primiti savršeniju formu. U svim stvorenim sastavljenim bićima, živim i neživim te različite supstancijalne forme, konačna bitna forma  svodi u jedinstveno, i tako stvara u čovjeku specifično jedinstvo.[153] 

Fra Bone naglašava kako je Skot prodro u metafizički sustav materijalnog svijeta naukom o pluralitetu supstancijalnih forma. To danas potvrđuju suvremene prirodne znanosti jer atom, elektron, molekule, stanice…različite supstancijalne forme ne ruše jedinstvo bića, jer konačna najsavršenija forma svodi u jedinstvo bića i daje akt svim nižim. «Materija i forma čine jedinstveno biće, jer su jedno potentia, a drugo actus. Iz dva bića koja su potpuno, ultimate, actus, ne može da bude bitnog ujedinjenja».[154]

Skotov nauk da materia prima i forma substantialis daju nam uvid u njegovu nauku o sastavu organskih i neorganskih bića. Materija nije čista moć-potentia, već aktualno biće, koje ima svoju vlastitu bit i opstojnost. Sastavljeno biće mora biti sastavljeno, «ex aliquo et aliquo: jer, ističe on, «biti sastavljen iz ništa i ničega jest nesmisao». Svako je biće sastavljeno od materije i forme, jedna je potencija a druga akt, između ta dva potpuna bića ne može biti bitnog ujedinjenja. Materija nije čista potencija, nego i aktualno biće koje ima svoju vlastitu opstojnost, različitu od forme. Bez aktualne realnosti materije, koja je zadnja podloga čitavog tvornog svijeta, ne bi bilo u svemiru nikakve promjene. «Materija je actus, učinak izvan svoga uzroka, ali nije actus drugomu, forma; nego prima formu, koja je specifično određuje».[155] Svojom unutrašnjom težnjom, koju je nemoguće poništiti bez promjene biti materije, ona je spremna, a da ne iscrpljuje njezinu sposobnost, primiti svaku formu. Premda je ona najniže biće u aktualnom redu i zadnja podloga čitavog tvornog svijeta, ona nije pasivna, nego je suuzrok forme u proizvađanju tvornih biću.

Forma supstancialis, drugi sastavni element tjelesnih bića, daje biću specifičnu narav, a forma accidentalis «esse secundum quid». Materija je apsolutna i forma je apsolutna, i svaka od njih ima svoju vlastitu bit, opstojnost, stoga ih Bog može odvojiti, i svaka od njih može odvojeno opstojati, jer ne opstoji nužna veza između materije i forme. Materija je prije forme. Forma ne daje materiji biće niti je njezina bit. Materija može opstojati bez ijedne forme. «Nema apsolutno nužne veze između materije i forme, jer može da primi bez razlike koju mu drago formu, stoga može biti bez ikakve».[156] 

Skotov nauk o metafizičkom sastavu čovjekova bića, smatra fra Bone, unio je veliko svjetlo u ovo zamršeno i teško područje. Pitanje «kako materijalni svijet može djelovati na nematerijalnu dušu», kamen je spoticanja mnogih filozofskih sustava. A Skotova metafizika siguran je temelj njegovoj logici, psihologiji i kriteriologiji. «Metafizika s teorijom spoznaje daje tvrdu podlogu teodiceji i etici. Tako jedinstvenost njegovog filozofskog sustava počiva na čvrstom temelju gvozdene metafizike».[157]

Ljudska spoznaja nije subjektivna, smatra Skot, nego je u tijesnom odnosu sa stvarnim svijetom i njegov je vjeran izričaj. A razumska duša, kao supstancijalna forma ljudskog tijela, u biti i stvarno je jedna, ali formalno je trostruka: vegetativna, senzitivna i intelektivna. Za razliku od životinjske duše koja je samo vegetativna i osjetna, tj. materijalna, ljudska je i razumska, što joj ne oduzima moć da komunicira s vanjskim svijetom, dapače. Suprotno, utjecaj materijalnog svijeta na duhovnu dušu teško se može rastumačiti. Drugi kažu, «Tjelesna bića kao oruđe jedini ili glavni uzrok ne mogu djelovati na duh; ali mogu kao oruđe i drugotni uzrok» Zbog toga on odbacuje pasivnost razuma u spoznaji, a ističe njegovu aktivnost, «jer je inače nemoguć prijelaz iz subjekta u objekt».[158] 

Predmet spoznaje našeg razuma je biće u najširem opsegu. Prosuđujući sve s metafizičkog stanovišta, za Skota je duša uvijek ista kako u tijelu ili odijeljena od njega, prije ili poslije pada, u sklada s tim mora da je i objekt njezina djelovanja uvijek isti, biće u najširem opsegu. Biće u najširem opsegu, predmet je razumne spoznaje odvojene ili sjedinjene  duše s tijelom, a ne bit materijalnih bića ili sjetilnih. U tom stanju, smatra Skot, duša poznaje sva stvorena bića: tvarna i duhovna. «Kad biće uopće ne bi bilo predmet našeg uma, metafizika ne bi bila znanost, jer ona raspravlja o realnom biću u najširem smislu; niti bismo mogli spoznati čisto duhovna bića: Boga, anđele i duše».[159] 

Sve što je biće, pa bila to opća narav, predmet je ljudskog razuma. A naša razumska spoznaje je, smatra Skot, «quidditas rei sensibilis», bez koje ništa ne možemo spoznati. Možda je u stanju istočne pravednosti i bilo moguće spoznavati bez osjetne pomoći, kao što će to biti i u proslavljenom tijelu, ali u ovom stanju grešnosti Bog je odredio ovaj način, koji najbolje odgovara ljudskoj naravi, a mogao je i drugačije, što nije proturječno.[160] 

Pojedinačne naravi spoznajemo neposredno, ne preko općenitih pojmova, jer pojedinačna bića spadaju pod opseg bića uopće, stoga su ona predmet razumske spoznaje. Kao što osjetila intuitivno spoznaju svoj predmet, tako, smatra Skot, »mora da i razum spoznaje svoj». Osim toga on smatra da i u spoznajnom redu opstoji podređenost nižih spoznajnih moći višima. Sve naše spoznaje počinju od osjetila, što je suglasno s našom ljudskom naravi. Pojedinačna bića spoznajemo neposredno, ne preko općih pojmova. A spoznaja pojedinačnih bića nužno nas dovodi do općih pojmova putem indukcije i apstrakcije. Na tim načelima se gradi čitava znanost.[161] 

Razlikujući intuitivnu od apstraktne spoznaje, apstraktna je nesavršenija i nepotpunija, a svojstvena je ograničenim bićima, intuitivna je svojstvena Bogu, čija je spoznaja sva intuitivna. One se specifično razlikuju ne radi objekta, već «propter rationes formalesa motivas». Kao što osjetila spoznaju intuitivno svoj predmet, tako mora da i «razum spoznaje intuitivno i sama osjetilna osjećanja (sensationes)». Ove dvije vrste spoznaje za nj su povezane, jer bez intuitivne nema apstraktne, a bez apstraktne ne možemo biti sigurni u opstojnost nijednoga bića. Povezanost između intuitivne i apstraktne spoznaje, za Skota je vrlo važna, jer bez intuitivne spoznaje nije moguće spoznati naše unutarnje čine, bez kojih  nema stalnosti o istima niti razum može biti siguran u opstojnost i stalnost nijednoga bića.[162] 

Sve vrste spoznajnih moći imaju sjedište u subjektu i sve su aktivne. Aktivni i pasivni razum jedna su moć sa sjedištem u duši, samo se formalno razlikuju. Aktivni razum prenosi objekte iz osjetilnog u intelektualni svijet; «čini da je actu intelligibile, što je bilo in potentia; da je universale, što je bilo singulare».[163] 

Bez spoznaje bilo bi nam nemoguće duhovno djelovanje, smatra Skot. «Skot je - veli fra Bone – nepomirljivi protivnik subjektivističkog idealizma i inatizma» jer, «razum pretpostavlja, ne proizvodi spoznajne predmete», jer, prema Skotu, «umno djelovanje nije produktivna radnja, nego samo daje predmetima «esse intelligibile».[164] 

Na pitanje kako duša spoznaje sebe, on drži da u sadašnjem stanju zbog zapreka ona sebe ne spoznaje intuitivno, jer, budući da sve spoznaje  počinju od osjetila, i za duhovne stvari potrebne su slike u mašti. «Unutarnje čine razuma, volje, unutarnjih osjetila spoznajemo neposredno i intuitivno; i preko istih zaključivanjem spoznajemo dušu i njezine moći». Sve su spoznajne moći, pa i osjetna aktivne, a između aktivnog i pasivnog razuma opstoji samo formalna razlika.[165] 

Skot tvrdi da naša spoznaja započinje od vanjskih osjetila, jer samo apstraktno znanje bez iskustva ne dovodi do spoznaje svojstava pojedinih bića, niti prvotnih istina ni najopćenitijih načela. Razum koji neposredno uočava prvotne očevidne istine ne može dugo u tome ustrajati, stoga se instinktivno pomaže slikama mašte. «I iskustvom dolazimo do spoznaje mnogih stalnih naravnih istina i zakona. Na iskustvu se temelje sve prirodne znanosti».[166] Polazeći od toga, on je udario temelje znanstvenoj indukciji i tako spasio znanstveni karakter prirodnih znanosti.[167] 

Duša kao samostalna forma, odvojena od tijela, ima vlastitu bit i opstojnost i vlastito djelovanje; premda nema osjetila, ipak pomoću objekata i razuma intuitivno spoznaje ne samo osjetne stvari, nego i duhovna bića. Fra Bone piše: »Pomoću objekta i aktivnog razuma duša i bez slika u mašti može da apstrahira species intelligibiles i dođe do poznanja novih stvari». Species infusae, za to joj nisu potrebne. Premda on kaže da: «Bez intuitivne spoznaje nema apstraktne. Slike u mašti i ulivene ne daju jamstva o opstojnosti bića».[168] 

Skotova nauka, o vrijednosti i stalnosti naše spoznaje, smatra fra Bone, temelji se na njegovoj nauci o formalitetima različitih stvarnosti. On umjereni realist i neprijatelj svih vrsta skeptičkih sustava, postavio je jak temelj rješenju kriteriološkog problema. Njegova nauka o formalitetima daje realnost našoj spoznaji, a našim pojmovima puni stvarni sadržaj, što je suprotno svakom skepticizmu i čuva nas od konceptualizma i nominalizma. Njegov umjereni realizam bitno je različit od sv. Tome.  Jak temelj svojoj nauci o vrijednosti naše spoznaje on vidi u metafizičkom odnosu između subjekta i objekta. Do spoznaje istine dolazimo unutarnjim i vanjskim iskustvom i silogističkim zaključivanjem, koji su početak i temelj svake stalnosti. Za utvrđivanje istine razum ima stalno pravilo: »Nullum durius frangitur ad tactum alicujus mollis sibi cedentis», a evidencija, očevidnost je kriterij svake objektivne spoznaje i dok spoznajne moći uredno djeluju, razum držeći se toga načela ne može zabludjeti.[169] 

Skot je postavio razum kao opće pravilo prosuđivanja nad osjetilima.[170] O spoznaji unutarnjih čina, Skot drži da ih spoznajemo intuitivno i da su nam neposredno očiti. Oni su početak i temelj svake stalnosti. »Bez stalnosti u našim unutarnjim činima, nema opće stalnosti». O prvotnim istinama, on kaže: «subjekt i predikat su uzrok da razum neposredno i nužno pristane na njihovu međusobnu vezu. I praktične su istine očevidne, one su pravilo volji u njezinu djelovanju».[171] 

U prvotnim istinama razum ne može zabludjeti, pa kad bi volja i sva osjetila, koji daju materiju za prve istine zabludjela razum se ne vara, jer ona nisu uzrok stalnosti  istine nego subjekt i predikat.

O kriteriju istine on kaže: »Kriterij objektivne spoznaje jest očevidnost, evidentia, vanjskog ili nutarnjeg iskustva, prvotnih istina i postupaka deduktivnoga ili induktivnoga». Ne bojeći se da će zabludjeti, razum mora potpuno pristati na očigledne istine, a tri su nam stvari potpuno očevidne: «De tribus cognoscibilibus…,scilicet de principiis, per se notis et de conclusionibus. Secundo de cognitis per experientia. Tertio de actibus nostris».[172] 

Skot ne želi ni raspravljati sa skepticima, jer smatra da govore protiv vlastitog osvjedočenja. I on priznaje da opstoje subjektivno očite istine, a za procjenjivanje njihove objektivnosti potreban nam je kriterij u opsegu svoga objekta, te nam se čini nešto objektivno, ono je zbilja takvo. «A kada moći ispravno djeluju, a kada ne, to je prva očevidna istina. Ako to nije očevidno, uopće nama očevidne istine niti kriterija za spoznaju».[173]

 

b) Čovjekova slobodna volja

O Skotovu nauku o slobodnoj volji, fra Bone kaže: »Skoto nije ni pretjerani  intelektualist ni voluntarist: u svemu je umjeren, drži se zlatnog srednjeg puta. Svaku stvar meće na svoje mjesto; ne brka ni stvari ni pojmove».[174] Između ljudskih moći, Skot ističe razum i volju, kao najplemenitije i najuzvišenije čovjekove moći. Za razliku od Aristotela i Tome, Skota daje prednost volji pred razumom u slobodnom djelovanju razumskog bića, ali nije samovoljna i neograničena. Bez slobodne volje čovjek je životinja, smatra on, dok je slobodno djelovanje, «vrhunac savršenstva ograničenog razumnog bića». Volja je kraljica svih moći, ona upravlja, vlada, jača i zapovijeda cjelokupnim duševnim životom i njegovim moćima. Ona je nerazdruživa od razuma u svom djelovanju, jer je ona «appetitus rationalis», ali i «appetitus liber».[175] za čije djelovanje vrijedi apsolutno načelo «Nihil volitum nisi cognitum».[176]

U moralnom djelovanju, smatra Skot, «glas savjesti» mora prethoditi svakom ćudorednom djelovanju bez kojeg nema kreposnog djelovanja. Volja redovito slijedi zdravi razum i bira ono što drži da je bolje, ali se ponekad povodi i za osjetilnim težnjama, zbog čega je potrebna odlučnost da im se odupre. Za odnose među duševnim moćima, fra Bone ističe da se za Skota one «međusobno pomažu ili priječe; među njima vlada neka simpatija, ali često i antipatija radi razrožnih težnja. Kad sve moći suglasno djeluju, djelovanje je savršeno; kad su pocijepane, djelovanje je slabije»[177]

Na bit volje više spada sloboda nego razumnost. Bitno i formalno ona je «appetitus liber». Ona je slobodna i vlada vlastitim djelovanjem. Da je bit volje racionalnost, ne bi bila slobodna, smatra on, «nego bi nužno slijedila svoj objekt kao i razum i niže sjetilne moći. Budući da je volja slobodna, ona vlada svojim vlastitim djelovanjem. Formalna razlika među njima ne temelji se na razumnom djelovanju ili različitim objektima, nego na biti duše. I razum i volja izviru iz jedinstvene biti duše, a ne da bi razum bio izvor slobodne volje, u tom slučaju, smatra Skot, propada slobodna volja. «U duši u koliko je principium operandi ili causa efficiens operationum, a ne u koliko je forma informans, nalazi se formalna razlika duševnih moći».[178] 

On razlikuje naravni i slobodni princip od nužnog i slobodnog principa.[179] Naravni je princip prirođen bićima i naravno teži za svojim objektom i nemoguće ga je uništiti, a ne porušiti narav, tu nema slobode; a slobodni jest težnja, izvor slobodnog djelovanja. Bez ove razlike u volji nastaje velika pometnja, te kaže: »Ako volja nije bitno slobodna u Bogu i čovjeku nema razloga kontingenciji vidljivoga svijeta i naših slobodnih čina. Ako je razum određuje, slijedi determinizam i panteizam».[180] 

U slobodnoj volji je izvor kontingentnosti i izvor grijeha, pogrešaka, ako je nužna onda nema ni slobode ni grijeha. Volja može pogriješiti, jer je bitno slobodna i slaba – contingens, defectibilis, što omogućava da shvatimo pozitivne i negativne čine i djelovanja volje.

Skotov nauk o slobodnoj volji, ističe Bone, «unosi veliko svijetlo u teške katoličke dogme o padu anđela i ljudi. Zašto su anđeli sagriješili? Kako su mogli prvi ljudi pasti?» To je psihološki nerazumljivo! Metafizika Skotova daje razjašnjenje. Anđeli i prvi ljudi imali su bitno slobodnu volju, bili su ograničena bića i zato su mogli past.[181] 

 

 

II. Prijelaz od stvorenja k Stvoritelju – Božja opstojnost

Božju opstojnost Skot dokazuje polazeći od pojma realnog bića, koje dijeli na neograničeno i ograničeno, ograničeno ga vodi do neograničenog. Između apriornog i aposteriornog načina dokazivanja, on se odlučio za aposteriorno. Fizička i metafizička svojstava stvorova, Skotu pružaju dovoljan dokaz Božje opstojnosti. Skot se odlučio za metafizička svojstva bića i na njima gradi svoje metafizičke dokaze. On je odabrao tri poglavito metafizička dokaza: «kozmološki, o svrsi ograničenih bića i henološki - koji se temelje na promjenjivosti, nesavršenosti i finalitetu bića». «Metafizička svojstva bića: ograničenost, mogućnost, promjenjivost, nesavršenost, dokazuju da ima Biće neograničeno, savršeno, nužno i neizmjerno. Savršenije je, ako znamo da je Prvo Biće, nego da je Prvi Pokretač».[182]

Spoznaja Boga po prirodnim znanostima za Skota je više negativna nego pozitivna, ističe Bone. Metafizičko je pozitivno i odlično. Sve stvari moraju imati uzrok svoje opstojnosti, u sebi ili u drugome, u sebi ga nemaju, to bi bilo proturječno, a da su proizvedeni od ništa i to je besmisleno. Skot zaključuje da ga moraju imati izvan sebe, to bi bio prvi uzrok. Taj kozmološki dokaz Skot jezgrovito sažimlje: »Aliqua est natura in entibus effectiva…».[183]

Svrha, ograničenih bića, njihova međusobna podređenost i suglasno djelovanje, temelj su Skotova drugog dokaza za Božju opstojnost. Ograničena bića nisu i ne mogu biti sama sebi svrhom, niti bitno zavise jedno o drugim, pa ipak u svemiru vlada red i sklad.» Dakle, mora  da opstoji Biće, koje je posljednja svrha svih ograničenih bića, te svojom privlačnosti čini red u prirodi. To vrhovno Biće, koje je posljednja svrha svih stvari, jest Bog»[184] 

Hijerarhija bića i savršenosti u kozmosu temelj su Skotova henološkog dokaza. «Na vrhuncu svih bića mora da je jedno Prvo Biće, neizmjerne savršenosti i uzrok svih ograničenih savršenosti u bićima».[185] 

Ne samo Božju opstojnost, nego i mnoga njegova savršenstva razum poznaje, drži Skot. «Da omogući ovo poznanje - kaže Radonić – iznio je Skot i obranio teoriju o jedinstvenosti pojma biće i ostalih pojmova o čistim savršenostima, univicitas entis», bez kojih je nemoguća svaka pozitivna spoznaja o Bogu. Ovaj zajednički pojam je jedinstven i pripisuje se i Bogu i stvorenjima, bez njega ne bi bilo moguće govoriti o Bogu, što vodi u relativizam i skepticizam. I analogija pojmova je nemoguća bez ove jednostavnosti. Stručnjaci se slažu da su pojam bića i drugi pojmovi čistih savršenosti jedinstveni Stvoritelju i stvorenjima, kod Skota, ali u pitanju da li je univocitas logica ili metaphysica, pura ili mixsta cum analogia, stručnjaci se razilaze, jedni su za jednu drugi za drugu verziju. Iznoseći mišljenja jednih i drugi, fra Bone se nije opredijelio ni za jedno ni za drugo, ostavljajući ovo pitanje otvorenim[186] 

Od brojnih pojmova koje imamo o Bogu, za razliku od Platona koji se odlučio za pojam Dobra, Skot daje prednost pojmu Neograničenog Bića, Ens infinitum. Među Božjim savršenostima nema realne razlike nego formale. Među njima vlada savršeni red. «Bit je prva i izvor svega» Prema njemu Neograničeno biće izražava puninu bića, što najbolje razlikuje Stvoritelja od stvorenja i on «bolje izražava Božju bit nego li Ens a se, jer je ovaj pojam više negativan, dok je prvi sama pozitivna punina». Pojam Neograničenog bića poslužio je Skotu da preuredi Anselmov ontološki dokaz: naime, pojam o Neograničenom biću ne proturječi zakonima razuma, stoga je Neograničeno biće moguće: «ako je moguće onda i opstoji». Svi su pojmovi dobiveni iz iskustva, stoga Skot odbacuje svaku apriornost.[187] 

 

 

III. Odnos Stvoritelja prema stvorovima

Fra Bone je jasno kazao u čemu se, prema Skotovu naučavaqnju, sastoji odnos Stvoritelja prema stvorovima: »Očevidno je, da opstojimo mi i vidljivi svijet, idejni i realni red. Stvorenja su po naravi kontingentna. Potpuno zavise o Prvom Uzroku. Pitanje je, kako je Prvi uzrok proizveo ovaj svijet: panteističkom ili materijalističkom nuždom, ili slobodnim činom voljestvaranjem». On se odlučio za stvaranje kontingentnih bića od Neograničenog Bića».[188] 

Svi su stvorovi kontingentni i zavisni, pa i u idejnom redu, jedino je Bog, po Skotu, nužan i nezavisan. Bone kaže:» Ideja nije ništa drugo nego stvar, koju Božji razum spoznaje…Ideje ne služe Bogu kao sredstvo spoznaje: to se protivi njegovoj nezavisnosti. On  poznaje preko svoje Biti. Stoga je u Njemu samo  jedna  ideja – neograničena bit». Spoznajući neograničenu bit, Božji razum proizvodi bića u idejnom redu koje nije pravo stvarno biće, različito od Boga, koje bi imalo vlastitu opstojnost. Jer kada bi imali vlastitu opstojnost, nemoguće bi bilo stvaranje i uništenje, to je grčki dualizam. «Ona su samo, - ističe Bone, - logična bića u Božjem razumu». Idejna su bića, prema Skotu, učinak Božjeg razuma, koji ih naturaliter i nužno proizvodi, a ne volje ili svemogućnosti. One su odraz Božje biti, njegovih savršenosti. Razum poznajući neograničenu bit Božju, proizvodi sva idejna bića, kojih je bezbroj. Bone ističe: »Svako pozitivno biće, svaka pozitivna stvarnost ima u Bogu različitu ideju: pojedinci, vrste, rodovi, supstancije, akcidencija, tvar i oblik».[189] 

Temelj nepromjenjivosti biti stvari i nužnih istina, i stiče fra Bone, za Skota je u nužnom idejnom redu.

Stvarni red bića rezultat je slobodnog stvaranja, a ne emanacije. Volja je prvi i neposredni uzrok svih stvari. Temelj kontingencije je u volji koja slobodno djeluje, a ne u razumu čije je djelovanje nužno. Skot je protiv pretjeranog Aristotelovskog intelektualizma, jer on vodi u panteizam i prihvaćanja nužnog vječnog stvaranja. On odbacuje i «slobodno vječno stvaranje». Iskustvo Skota dovodi do «vremenitosti svijeta, jer  stvoreno biće ne može da bude neograničeno, ni u moći ni u količini». Volja je slobodna u svom djelovanju, jer bi nužna uzročnost Prvog uzroka dovela do raznih zabluda, «okazionalizma, pretjeranog optimizma i panteizma», jer bi sve bilo nužno stvoreno i najsavršenije.[190] 

Sva su stvorena bića ovisna o Neograničenom Biću, pa i u idejnom redu. Temelj kontingencije nije u razumu nego u Božjoj volji. Bog je slobodno stvorio svemir, ne emanacijom. Volja je prvi i neposredni uzrok svih stvorenih stvari, njezino je djelovanje slobodno, dok je djelovanje razuma nužno. Božja volja kao vrhovno pravilo Njegova djelovanja djeluje u skladu s Božjom mudrosti, koja svakom stvorenju daje ona svojstva koja su u skladu s njegovom naravi i da djeluje u skladu s njom. U njezinom djelovanju nema mjesta nikakvoj samovolji, niti proturječnog djelovanja: »Sva bića upravlja i vodi prema njihovoj naravi». «Metafizika Skotova, - ističe Radonić – uči da Bog može sve što nije proturječno».[191] 

 

 

a) Odnos Božje volje prema moralnom zakonu

Božja bit i biti stvorenih stvari za Skota su temelj moralnog zakona. Kao naravno biće svaka je stvar  po sebi dobra, bonitas naturalis, ali osim ove naravne postoji i moralna dobrota. Za Skota, ističe Bone, «Temeljna je moralna dobrota ex genere ili obiecto. Bez nje nema moralnoga čina, a ne kako neki tvrde, da sva dobrota naših čina potječe iz svrhe: finis sanctificat media. Bog ne zapovijeda zlo niti može učiniti da objektivno zlo postane dobro. Kod prosudbe dobra ex genere treba paziti, ističe on, na tri stvari: «na narav onoga, koji djeluje, na narav moći i čina».[192] 

Za ćudorednu dobrotu ex genere, Skot drži da nije savršena, ali «u mogućnosti je da se usavrši po namjeri i okolnostima». Temeljni i prvi kamen ćudoređa jest gore spomenuta trostruka narav, «nepromjenjiva kao i biti na kojima počiva. Bližnje objektivno pravilo ćudorednih čina jest narav bića, a unutarnje naša savjest, zdrav razum». Fra Bone smatra «da vanjski čin ne dodaje unutarnjem posebnu ćudorednu vrijednost, jer zdrav razum otkriva u njemu posebnu podređenost pravilu ćudoređa».[193] 

Za Skota je prvo objektivno pravilo ćudorednog zakona Božja bit, koja u sebi sve sadržava, a razum Božji sve ćudoredne istine nužno otkriva. Praktične istine u ćudorednom redu i prve istine u spekulativnom su očevidne i nužne, ljudska volja tu ne može ništa mijenjati. Božji razum sve ćudoredne istine nužno otkriva. O ovim izloženim metafizičkim načelima ćudorednog zakona, fra Bone kaže: »Ovo su metafizički temelji ćudorednog zakona, koji Božanska volja kao sveta  nužno i slobodno prihvaća; daje mu pečat formalnog zakona i stvorovima ga nameće». Odnos Božanske volje prema nužnim praktičnim istinama, isti je kao i prema spekulativnim. A prvotne praktične istine su, kao i spekulativne, isto tako očevidne, «da u njima zdrav razum ne može zabluditi».[194] 

«Prvotna ćudoredna načela uređuju odnošaj stvorenja prema Stvoritelju; vrijede za svakoga, u svim mogućim sustavima bića; niti u njima ima dispense». Izložena opća načela, prema fra Boni, bacaju jasno svjetlo na Skotovu nauku o «Dekalogu i moralnom zakonu uopće.» Opstoji moralni naravni zakon u strogom i širokom smislu.» Na prve spadaju one zapovijedi koje su  na prvi mah zdravom razumu očite, druge su naravi one koje redovito nužno slijede iz prvih. Zapovijedi prve ploče Dekaloga i sve one koje su nužne za vezu s Bogom, vrijede za sve, bez iznimke. Na prvi mah su očite zdravom razumu i nužno nas vode k Bogu našoj posljednjoj svrsi. Druge, u širem smislu, «su zapovijedi koje nužno slijede iz prvih ćudorednih načela, ali ne uvijek  u svakoj pretpostavci.» Tu spadaju druge ploče Dekaloga, čije neizvršenje ne priječi put do Boga, niti su apsolutno nužne za postizanje posljednje svrhe. Moralna načela iz prve skupine uređuju odnose između stvorenja i Stvoritelja i ona vrijede za sve bez iznimke.[195] 

«Deus est diligendus» - "Boga treba ljubiti"[196], prva je ćudoredna istina i prvi praktični princip za Skota, jer ljubiti Boga tako je savršen čin po samom objektu i ne može nikada biti zao, kao što ni mrziti Boga ne može nikada biti dobar čin.

Odnos između Stvoritelja i stvorova Skot stavlja u zavisnost: «Bog je apsolutno nezavisno biće, a stvorenje je potpuno i u svemu zavisno o Bogu». Bez zavisnosti stvorenja o Stvoritelju, stvorenja se ne mogu ni pojmiti, jer da su ti odnosi nužni,  stavljalo bi Stvoritelja u zavisnost o stvorenju. «Stoga  - ističe fra Bone - Skot dosljedno tvrdi, da ne možemo strogo znanstveno dokazati, da je duša neumrla, jer je Bog kao apsolutni gospodar može uništiti, budući ona ostaje vazda stvorenje». U prilog toj tvrdnji Skot se poziva na neke događaje iz Starog zavjeta, kao npr. mnogoženstvo, koje nije strogo protiv prvim načelima naravnog zakona. U svojoj mudrosti Bog je to  mogao i drugačije urediti.[197] 

Zapovijedi druge ploče Dekaloga za Skota su pravi naravni zakoni, a ne pozitivni, premda drugotni, jer su isti kod svih naroda i Bog ih je neizbrisivo utisnuo u naše srce. U sebi je zlo ono što ove zapovjedi zabranjuju, a ne radi toga što je zabranjeno.[198]

Iznesena načela dovela su Skota do nauka o indiferentnim činima. Da bi indiferentni čini bili zaslužni potrebno je da budu učinjena iz ljubavi, za što je potrebno imati aktualnu ili barem virtualnu nakanu. Isto načelo vrijedi, prema Skotu, i «za naravne ćudoredne čine». To znači: «Da naši čini budu moralno dobri, nije dosta imati zdrav razum, nego treba da i djelujemo pod utjecajem zdrava razuma. Aktualno ili virtualno upravljati sve naše čine na Boga  nije ni malo lak posao za našu slabu ljudsku narav, zato nas Bog u svojoj dobroti na to nije ni obavezao. Bog kao Stvoritelj mogao bi i to tražiti od svojih stvorenja, ali ne, On traži samo da vršimo Dekalog, a drugo nam je dao na slobodu. Bog u svojoj dobroti i mudrosti, nije htio čovjeka obvezivati na nešto nemoguća ili posve teška. Krajnji intelektualizam i nedostatak logike, prema Skotu, dovodi do poganskog pojma Boga koji ulijeva strah i trepet u svoje podanike. Skot ne prizna takvoga Boga. Kakav bi to bio Bog, pita se on, koji bi nemoguće tražio od čovjeka i pod prijetnjom grijeha. On je svoju metafiziku o Bogu prožeo  kršćanskom ideologijom i duhom sv. Franje. «Bog je tako stvari uredio «ad alliciendum nos ad amorem suum». «Premudro uređuje stvari i sa svakom postupa, kako razum i njezina narav zahtjeva».[199] 

Intelektualisti tvrde da čovjek nikad ne smije raditi protiv razuma, jer je to zlo, a Skot u svojoj metafizici ljubavi tvrdi, da nekad nešto može učiniti «praeter rationem», što nije ni dobro ni zlo nego indiferentno. Za intelektualiste, koji smatraju da čovjek vazda radi prema svrsi, indiferentni čini bi bili mali grijesi, a za Skota ne, nego nužna posljedica  slabe ljudske naravi i ljudske slobode kojom je Bog obdario čovjeka. On smatra da osim dobre i zle svrhe opstoji i indiferentna, recimo: hoću vršiti svoju volju, kad mi to nije zabranjeno. «To nije ni zlo ni dobro samo po sebi, nego indiferentno djelo».[200].

S tim u svezi fra Bone kaže da Skot genijalno zaključuje: «Licet Deus posset velle nos obligare sibi, ut quidquid sumus, et possumus teneamur Deo, tamen ex maxima misericordia sua considerrans nostram fragilitatem et difficultatem ad bonum, noluit nos relulariter obligare nisi ad Decalogum».[201] 

Fra Bone smatra da ova Skotova nauka «unosi veliko svjetlo u kršćansku  moralku i asketski život; a Boga postavlja na uzvišeno  prijestolje mudrosti, dobrote i ljubavi».

 

b) Zaključak

Da bismo pravilno shvatili i razumjeli fra Boninu Sintezu Skotove nauke, treba imati na umu ove njegove riječi: »Ovo bi bila glavna metafizička načela Skotove metafizike primijenjena u krupnim crtama na čitavo područje filozofije».[202] 

Temeljni cilj fra Bonina predavanja bio je iznijeti temeljna i izvorna načela Skotove misli ne uspoređujući je s drugim sustavima i povijesnim vezama, na temelju, do tada jedinog služenog izdanja Skotovih djela, Wadding-Vivès-a. Smatram da je to vrlo uspješno učinio. Mislim da se možemo suglasiti s njegovom ocjenom, koju je iznio na početku svog predavanja, a glasi: «U jednom kratkom predavanju nemoguće je pružiti svestranu i potpunu sintezu orijaškog i genijalnog sustava Skotove filozofije».

Iznoseći glavna metafizička načela Skotove filozofije, fra Bone je smatrao da se ona mogu primijeniti na čitavo područje filozofije. Ograničujući se na najznačajnije točke njegova  originalnog sustava, posebno na polju metafizike i psihologije, smatrao je da će jasno određena glavna metafizička načela njegove filozofije rasvijetliti i ostale neobjašnjene točke Skotova sustava. Premda, u svom izlaganju, navodi i druga mišljenja, u raspravama je na strani onih koje smatra da najbolje odgovaraju Skotovu sustavu.

Fra Bone vjerno slijedi Ivana Duns Skota i franjevačku školu. On jasno ispovijeda teoriju «philosophiae unitae», koju su podržavali i ispovijedali svi franjevački filozofi. Ne poričući vrijednost i prava uma, ne niječe autonomiju filozofije, ali i um i filozofiju stavlja u ovisnost od teologije, što je u duhu franjevačke pedagogije, sve je od Boga i sve djeluje uz  njegovu pomoć. Bog je na vrhuncu, od Njega je sve i sve ide k Njemu, što je jasno izraženo u Skotovu kristocentrizmu. Skotov nauk je plod ljubavi a ne znanja. Temeljni princip franjevačkog filozofiranja «charitatem» svodi sve znanosti na teologiju- philosophiae unitae - sintezu Skotove filozofije.

Temelj čitavog Skotova filozofskog sustava jest realno biće, a Skotova nauka o realnom biću temelj je čitavog fra Bonina predavanja. Objekt njegove metafizike je ens comune, maksimalno indeterminirano, ali koje prethodi svakoj determinaciji, uključujući i podjelu na finitno i infinitno biće, a ne kao kod Tome esse perfectio omnium perfectionum. Tako shvaćeno biće je univočno. Razlog za univočno shvaćanje bića, neki s kojima se i fra Bone slaže, vide u teološkim motivima, jer bi bez te nauke, smatraju oni, svaka spoznaja Boga, koja bi polazila od stvorenja, bila nemoguća.

Razlikovanje «mnoštva različitih formaliteta» u realnom biću omogućilo je Skotu, smatra fra Bone, za određenje objektivnost naših spoznaja, jedinstvenost bića, spoznaju Božjih savršenosti i pojedinačnih bića».

Za objektivnost i duhovnost naše spoznaje zaslužene su aktivnosti spoznajnih moći, kako ističe »Očevidnost unutarnjih čina, prvotnih istina i silogističkog zaključivanja daje kriterij za rasuđivanje objektivnosti i ispravnosti naših spoznaja».[203] 

Formalno razlikujući volju od razuma fra Bone, poput Skota i većine franjevačkih učitelja, pripisuje volji apsolutni prioritet pred razumom, kako u čovjeka tako i u Bogu. Među inim razlozima, u prilog voluntarizmu, on ističe da je volja jedna «potentia libera», dok je razum jedna «potentia naturalis». Dok sv. Toma smatra da red stvaranja i moralni zakoni koje je Bog dao, prvotno ovise od Božje mudrosti (razuma), Skot drži da oni ovise od volje Božje. Za Tomu je razum temelj stvaranja moralnog reda, kontingencija naših čina, stvorova i mogućnost stvaranja u vremenu, a za Skota je to slobodna volja.

Smatram da je ovim svojim predavanjem fra Bone pridonio obnovi integralne skotističke misli, posebno Skota, na ovim našim prostorima, te razbijanju predrasuda protiv skolastike, koje su se protiv nje nagomilale, sve tamo od humanizma do naših dana. Osim toga, fra Bone je ovim predavanjem jasno iskazao svoju vjernost živoj i svetoj tradiciji franjevačke škole, posebno iskazujući svoju odanost prema nauci vođe i učitelja Ivana Duns Skota.

Premda mnogi smatraju da je ovo Radonićevo predavanje najbolji sažetak-kompendij Skotova sustava, barem na našem govornom području, smatram, istini za volju, da radije treba priznati kako je ono vrijedno i zapaženo djelo, ali ipak nedovoljno originalno.

Uza sve to, fra Boni ipak treba priznati što se ovim predavanjem aktivno priključio začetnicima i osnivačima pokreta za obnovu integralne skolastike kod nas. Pokazao je da je shvatio važnost ovoga pokreta i očitovao svoju spremnost da dade doprinos njegovu ostvarivanju."[204] 

 

 

1. Prilozi u Kulturnim pogledima Nove revije

Nova revija, osim znanstvenih i stručnih članaka donosila je od početka svog izlaženja 1922. i priloge o praktičnim pitanjima koja su se odnosila na tekuće probleme javnoga života u rubrici Kulturni pogledi. Čitatelji su ih rado prihvaćali radi njihova sadržaja, kratkoće, ali i jasnoće. To je na neki način bila praktična škola rješavanja tekućih pitanja javnoga života. Fra Bone se, istina, dosta kasno javio u Kulturnim pogledima. Tek se prvi put javio 1938. radom Apologija snage Katolištva u izgradnji hrvatske narodne svijesti i kulture,[205] pred sobom je imao zacrtan put koji je trebalo slijediti.

Fra Bone je ljubio svoj hrvatski narod, pa se zato iskreno radovao svakom njegovu napretku. Ono negativno također ga je duboko pogađalo. Tako ga je duboko dirala negativna demografska slika hrvatskoga naroda, "bijela kuga", tj. opadanje nataliteta u hrvatskom narodu. Gledao je koliko je štetna narodnom biću svakoga naroda, jer je bila znak neozbiljnog odnosa prema budućnosti vlastitoga naroda. Zato je i napisao prilog naslovivši ga Bijela kuga propast naroda.[206] U pojavi "bijele kuge" fra Bne je gledao manjak želje za budućnošću, jer se djeca, koja su znak budućnosti i života, počinju smatrati zaprekom životu i komoditetu, jer odnose dio i bezbrižnosti u nepovrat. U takvom ozračju djeca se ne smatraju nadom za pojedinca ni za društvo, nego mu donose ograničenost i brigu. Stoga fra Bone naglašava da su radi bijele kuge i manjka životne vitalnosti propali neki veliki kulturni narodi i njihova velika carstva, a u novije vrijeme na tom su putu i neki današnji narodi, među koje je posebno isticao francuski narod. Bijela kuga je učinila da su opustjela ognjišta mnogih naroda, a razlog se nalazi u tomu što su oslabile vjerske i ćudoredne vrijednosti te pogažen prirodni i Božji zakon koji glasi: "Plodite se i množite i napunite zemlju!" (Post 1,28). Na drugoj su se strani, ističe fra Bone, održali oni narodi koji su poštivali naravni i Božji zakon, jer su imali snage da se žrtvuju za plodnost bračnoga života. Dok općenito promatra problem "bijele kuge", posebno je bio zabrinut zbog nje u hrvatskom narodu, videći u njoj njegovu propast. Naglašava kako je bilo mnogo neprilika, ratova i katastrofa, svaka na svoj način je pogađala hrvatski narod, koji se zahvaljujući svojoj vitalnosti, uvijek obnavljao, ali je dolaskom bijele kuge k njemu došla zasigurno najveća opasnost i neprijatelj hrvatskoga naroda. Tu opasnost opisuje ovako: "Sudbina starih naroda, a posebno Grka i Rimljana, neminovno čeka i moderne narode, ako im ognjišta postanu garišta narodnoga života i budućnosti radi putenosti i udobnosti".[207]

Kada fra Bone analizira posljedice "bijele kuge", služi se ondašnjim priručnim izvorima, ali najviše podataka uzimlje iz njemačkog jezičnog područja. Analizom uzroka i posljedica, a na temelju podataka do kojih je došao, zaključuje da siromaštvo nije jedini uzrok brojčanog opadanja nekog naroda. Pače, u siromašnim zemljama nema te pojave ili nije toliko naglašena. Glavni razlog "bijele kuge" fra Bone vidi u opadanju i manjku vjere, manjku ćudoređa i poštenja kod nekih osoba, iz kojih se rađa pohlepa za luksuzom, udobnim životom, neradom i zabavama. Na takvu načinu življenja nastala je i parola: Kruha i igara, te druge slične. Fra Bone naglašava kako je kršćanstvo oblikovalo Europu i dalo joj temeljne životne vrijednosti, a sada se počinju nijekati ili gubiti vjerska svojstva na kojima je ona osnovana, vlastiti kršćanski korijeni, a i sam Bog se izbacuje iz javnoga života. Ti duhovni korijeni Europe jesu njezini raspoznajni znakovi, pa nije moguće razumjeti ni povijest Europe, njezinu književnost, umjetnost ni način života bez te baštine. On proriče budućnost nekog naroda, posebno Europe, ali uz uvjet da se povrati temeljnim kršćanskim vrednotama koja su je kultivirala i učinila duhovnim vođom ostalim narodima.[208] 

Može izgledati zanimljivo, ali i čudno, što je u Kulturnim pogledima "Nove revije" branio Vasu Pelagića (1838.-1899.), pravoslavnog kaluđera i arhimandrita. Na to ga je potaklo pisanje dr. Mihaila Vukovića, koji je u prigodi 100.-obljetnice Pelagićeva rođenja napisao članak Jedan zaboravljeni ideolog.[209] Vuković je u tom članku isticao i zastupao neke tamne stranice Pelagićeva života, kao što su racionalistička i slobodarska načela, hvalio ga kao sljedbenika bogumila i kritičara pravoslavnog kaluđerstva. On ga je svrstao i u broj sljedbenika "mračnog" klerikalizma. Vukovićeve ocjene Vase Pelagića fra Bone nije mogao prihvatiti. Nastojao je osporiti spomenute "odlike" da bi na koncu istaknuo ono pozitivno zaključujući: "Bolje bi bilo, da je mjesto negativnih i destruktivnih elemenata iznio pozitivnu vrijednost Pelagićevih nastojanja! Tu bi se odužio njegovoj uspomeni, a narod bi zadužio iznašanjem plemenitih djela i napora, i dao mu poticaja, da se junački rve u izgrađivanju svoje ličnosti i svojih plemenitih odlika".[210] Ni kod samog Pelagića fra Bone ne želi gledati samo ono crno i negativno, iako je imao na pretek negativnih pogleda i sadržaja; radije je gledao zrnca pozitivnoga koja su se negdje mogla provući u njegovim spisima. To negativno, posebno primitivno i antireligijsko, kasnije će isticati politički komesari u vojsci druge, komunističke Jugoslavije; s njim su se obilato služili kao glavnim sadržajem u borbi protiv religije, dajući Pelagićevu knjigu Umovanje zdravog razuma mladim vojnicima kao glavno štivo za čitanje i razglabanje na "moralno političkim časovima". Iako je ta knjiga bila puna gluposti, nelogičnih zaključaka i nedorečenosti, a najviše sveopćeg religioznog neznanja, ona je služila za odgoj u antireligioznom duhu mladih vojnika komunističke Jugoslavije.

 

2. Kristološke postavke Ivana Duns Skota

Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja odcijepila se od velike franjevačke provincije Bosne Srebrne (Bosna Argentina) 1735. godine pod nazivom Franjevačka provincija Sv. Kaja, a osam godina kasnije, tj. 1743. godine, mijenja taj naslov i usvaja onaj koji i danas nosi: Franjevačka Provincija Presvetoga Otkupitelja. Poslanje nove provincije uglavnom se odvijalo u prostoru dalmatinske Hrvatske, u granicama od Like do Neretve. Danas su njezini prostori i djelovanje prošireni. Pojedine obljetnice života i rada provincije njezini su članovi isticali i javno slavili. Da se što bolje pripremi i što dostojnije obilježi 200. obljetnica njezina osnutka, već se 1929. počelo raspravljati o tome kako bi se trebala proslaviti ta velika uspomena. Bio je osnovan odbor za kritičko izdanje povijesti provincije. Najavljivali su se i drugi sadržaji i slavlja. Fra Bone je toj proslavi pokušao dati teološko opravdanje i osmišljenje svojim zapaženim radom u više nastavaka: Božanski zaštitnik Provincije Presv. Otkupitelja. Rasprava o Kristu Otkupitelju prema nauci Bl. Iv. D. Skota.[211] Na temelju Skotove teološke misli on je gledao Krista Otkupitelja i spasitelja kao srž osmišljenja naslova provincije, kojoj je kao član pripadao. Fra Bone polazi od središnje točke kršćanstva, a ta je silazak Božji u ljudsku povijest preko utjelovljenja vječne Božje Riječi koja uzima tijelo i prebiva među nama. Središnju važnost tog događaja izražava ovako: "Otajstvo je Upućenja središte sve današnje providnosti; sve se okuplja oko ovoga otajstva i sve se po njemu bistri i tumači".[212]

U uvodu svoje rasprave fra Bone se poslužio riječima iz knjige Otkrivenja: "Ja sam Alfa i Omega…Nemoj se bojati ’Ja sam Prvi’ i ’Posljednji’, Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja" (Otkr 1,8.17-18).

Poticaj da se dublje i svestranije pozabavi tom istinom fra Bone je pružio o. Leonardo M. Bello, ondašnji general Franjevačkoga reda, koji je 1933. godine uputio pismo svim članovima Franjevačkog Reda o Kristovu prvenstvu i njegovu kraljevstvu u prigodi svetkovine Krista Kralja.[213] U duhu toga pisma fra Bone ističe kako je Kristovo utjelovljenje i njegovo otkupiteljsko djelo temeljna odrednica posebno prisutna u franjevačkoj školi, te kako je treba pokazati i drugima. Na toj osnovi slavila se te godine i 1900. obljetnica Kristova otkupljenja cijeloga ljudskog roda.

Moramo naglasiti da je fra Bone već 1926. pisao o Kristovu kraljevstvu, u prigodi 700. obljetnice smrti sv. Franje, ali je Kristovo poslanje i kraljevstvo promatrao pod drugim vidom. Tada je promatrao i isticao bezuvjetno Kristovo predodređenje i njegovo kraljevstvo nad svim stvorovima, radi koga su sva stvorenja dobila opstojnost i sve darove. Poticaj za taj rad imao je u ustanovi svetkovine Krista Kralja, koju je ustanovio papa Pijo XI., koncem "svete godine 11. prosinca 1925., enciklikom "Quas primas" da se slavi zadnje nedjelje u mjesecu listopadu".[214]

U svetkovini Krista Kralja fra Bone vidi prigodu za produbljenje bitnih istina naše vjere i vrednovanja sadržaja Kristova kraljevanja u novim odnosima Crkva-svijet. Svetkovina Krista kralja ujedno naglašava pravi sadržaj i shvaćanje Kristova kraljevstva, koje ni u kojem slučaju nije političko kraljevstvo. Krist je kralj da stvori kraljevski narod, koji će biti slobodan od svakog čovjekovog podjarmljivanja. Krist je kralj osloboditelj i spasitelj cijeloga čovjeka i svih ljudi.

Kristovo prvenstvo, koje je tumačio i zastupao Ivan Duns Skot, polazište je koje je i fra Bone prihvatio, razlagao i na njemu se zadržavao. On iznosi kako grijeh nije uvjetovao muku i smrt Isusovu, nego je Bog radi ljubavi Kristove pripustio pad anđela i ljudi, da tako bolje odskoči ljubav Kristova prema Bogu. Sva su stvorenja plod presvete krvi Isusove i ona ulaze u prvu namisao Božju. Otajstvo otkupljenja je središte sadašnje providnosti, ono osvjetljava sve putove providnosti. Zato je za Skota ideja ovisnosti otajstva utjelovljenja-otkupljenja o Adamovu grijehu neodrživa. Utjelovljenje bi se ostvarilo da Adam nije ni sagriješio, ali s tom razlikom što Krist u tom slučaju ne bi došao kao liječnik, spasitelj, niti bi trpio, nego bi došao kao proslavitelj i usavršitelj. Prema Skotu ni euharistija nije uvjetovana čovječjim padom, nego je i ona u prvotnoj namisli Božje providnosti. Euharistija bi bila da i nije bilo grijeha, jer je u njoj Božja ljubav prema stvorenjima došla do svog vrhunca. Temelj objavljene ekonomije spasenja ne ovisi o Adamovu grijehu niti se opstojnost Bogočovjeka ima pripisati Adamovu grijehu. Zato Skot naglasak stavlja na činjenicu da je Krist glava svega, sve mu je podređeno, sve od njega dolazi i sve se u njemu usavršuje. "Ljubav zaista zapovijeda i uređuje metafizičku i vjersku Duns Skotovu sintezu. Ona je na početku svih putova Presv. Trojstva u stvaranju". Time se služi tvrdnjama najboljeg ondašnjeg poznavatelja Skotove misli o. fra Efrema Longpréa, OFM.[215] 

Fra Bone sa Skotom ističe da je utjelovljenje cilj, a ne sredstvo otkupljenja i obnove palog čovječanstva. Mnoga otajstva u protivnoj pretpostavci ostaju previše tamna. Otajstvo Božje ljubavi, kojom Bog ljubi samoga sebe, prema Duns Skotu je temelj i korijen svake Božje djelatnosti na vani, izvan sebe (ad extra). On iznaša red prema kojem je upravljena Božja ljubav, a on je: najprije cilj, a onda sredstva za cilj. Odredbe Božje u stvaranju imaju redoslijed: neizmjerna Božja savršenstva zahtijevaju da najsavršenije djelo bude prvo u Božjoj namisli. Kristova je krv izvor svih milosti u svim ljudima i anđelima.

Duns Skot uči da je Bog u pravom smislu (formaliter) ljubav, jer je čista savršenost. Tu savršenu Božju ljubav nalazi kod sv. Ivana, evanđeliste koji definira Boga: "Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu" (1 Iv 4,16). Bog djeluje ne da se tim djelovanjem on usavršava, nego djeluje jedino iz ljubavi i darežljivosti. On ljude ljubi nužno, ali slobodno, jer nužda ne isključuje slobodu. Cijelo unutarnje Božje djelovanje završava ljubavlju i prema rođenju Sina, a tako i proizlaženju Duha.

Fra Bone ističe pozitivne strane i odlike Skotove teologije. U prvom redu naglašava da je Skotova teologija teologija ljubavi, života, vedrine i sjaja. U ljubavi je korijen i ključ rješavanja svih Božjih djela kod stvaranja. Razlog naše opstojnosti, svih naravnih i nadnaravnih darova nalazi se u unutarnjem Božjem djelovanju, u ljubavi, kojom Bog ljubi sebe, a preko sebe ljubi sva stvorenja. Fra Bone ističe: "Skot je postavio Krista u središte svih djela Božjih kao ključ za rješenje tajna Providnosti Božje. Tu je njegov genij uzletio do vrhunca, komu nema premca".[216]

Kada fra Bone govori o Božjim činima, on ističe kako je Božji čin u sebi jedan, a u odnosu prema stvorenjima mnogostruk. Priklanja se mišljenju da je Bog odredio stvoriti jednom odlukom cijeli svemir: ljude i anđele, sva stvorenja, Mariju i Krista, iako je za to imao mnogostruke mogućnosti. Bog je izabrao da Krist, glava ljudi i anđela, postane čovjekom, uzme ljudsku narav u kojoj je Adam sagriješio i da trpljenjem i smrću pomiri čovječanstvo s Bogom kao Otkupitelj. Zato se pita: "je li otkupljenje zbog utjelovljenja ili je utjelovljenje zbog otkupljenja?". Radonić se priklanja Skotovu tumačenju, koje je J. Kaup oblikovao ovako: "Bog ne mora htjeti najuzvišenija bića; ali ako On u isto vrijeme hoće više i niže, u tom slučaju mora prije htjeti više negoli niže, i ne može htjeti više zbog nižega. Ako je Bog odabrao neki red, u kojem su glavna djela: utjelovljenje i otkupljenje, nije mogao htjeti  utjelovljenje kao sredstvo otkupljenja i obnovljenja palog čovječanstva. Pače, zahtijeva Njegova vlastita savršenost, da najizvrsnije djelo ima u svojoj odluci".[217] 

Bog je na više načina mogao otkupiti čovjeka, ali je ipak izabrao muku i smrt svoga Sina. To je učinio radi ljubavi, a ne radi grijeha. Skot je sva Božja djela sažeo u ljubavi. Svi odnosi Božji prema svijetu jesu odnosi ljubavi. Zato ponovno ističe Skotovu misao: "Bog je formalno ljubav", jer time izražava njegovu čistu savršenost.

 

a) Utjelovljenje i Adamov grijeh

Kristološka su pitanja fra Bonu zaokupljala cijeloga života. Njih je sve više produbljivao i o njima pisao. Poticaje za to nalazio je u raznim prigodama. Fra Bone promatra odnos Adamova grijeha i Kristove smrti. Zato se pita: "je li Adamov grijeh bio povod barem Krista otkupitelja, kad nije Krista općenito?" Odgovor traži i nalazi u Skotovu nauku, i tvrdi da Adamov grijeh nije učinio nužnom Kristovu smrt, nego je njegova smrt učinila nužnim Adamov grijeh. Fra Bone se uvijek vraća na Skotovu misao da je ljubav pokretač svih Božjih djela, pa i Kristove smrti,a ne grijeh. Taj stav, po njemu, zastupaju i sveti oci. Ljubav je, dakle, izvorna točka svih Božjih djela. Ako Božje djelo ne promatramo u svjetlu ljubavi, ta nam djela ostaju neshvatljiva. Krist je, dakle, središnja točka koja sve privlači i oko koje se sve vrti. Radi te ljubavi Bog je pripustio grijeh ili, bolje rečeno, izabrao je onaj red u kojem će čovjek sagriješiti. Otkupljenje je vrhunac Kristove ljubavi i očitovanja Božje dobrote, i od vjekova je određeno i spojeno s otkupljenjem, iako grijeh nije uzrok utjelovljenja ni otkupljenja, nego je ljubav Božja uzrok vječnog predodređenja Krista raspetoga.

Fra Bone naglašava da je Krist za nas trpio i umro; pita se je li vječnom Božjom odlukom Krist predodređen onakav kakav je danas, prije predodređenja palih anđela ili palog čovjeka, ili su Kristova muka i smrt uvjetovane padom prvih ljudi? Za rješenje tog pitanja služi se Skotovim mišljenjem da je Krist raspeti uvjetovao ovaj današnji red, a ne ovaj red, tj. red grijeha, Kristovu muku i smrt. Mogao je Bog stvoriti i anđele i čovjeka, koji ne bi sagriješili, ali nije htio radi očitovanja svoje neizmjerne ljubavi. Iz toga proizlazi da se Skot ne bavi hipotezom, koju mu neki pripisuju, kada je govor o tome bi li se Riječ utjelovila da Adam nije sagriješio? Isto se tako ne bavi odgovorom na ovo pitanje da bi se utjelovio, ali u proslavljenom tijelu, a ne u trpećem. Skot ne govori o takvu razlikovanju, nego o redu mogućih stvari, ali ne u redu budućih uvjetnih čina, koje će Bog zbilja ostvariti. Fra Bone ističe: "Bog je predvidio" (Krista bez patnja), a neki čitaju: predodredio. Razlika je bitna. Skot se bavi samo naukom o pozitivnoj stvarnoj činjenici otkupiteljskog utjelovljenja, o kojem govori Sv. pismo, i to ga jedino zanima."[218] Možemo kazati da na početku  događanja svijeta stoji božanska odluka, koja je prije sve povijesti, a sva povijest proizlazi iz nje i služi njezinom odvijanju. Bog je odredio da kada nastupi "punina vremena", da sve što je na nebu i na zemlji bude sažeto u Kristu i tako se s njim ujedini (usp. Ef 1,4.9 sl.).

Mi vjerujemo da je Isus Božanska Riječ po kojoj je sve stvoreno, da je uzeo ljudsko tijelo i da sve što je po njemu stvoreno pomiri s Bogom. Srednjovjekovni su teolozi raspravljali o mnogim mogućnostima teoloških sadržaja, pa tako i o tomu bi li se Krist utjelovio da Adam nije sagriješio? Postojale su o tomu dvije značajne struje: tomisti (sljedbenici sv. Tome Akvinskoga) i skotisti (sljedbenici Ivana Duns Skota), ali i neki drugi teolozi. Te su se struje međusobno razilazile. Tomisti su tvrdili: da Adam nije sagriješio, Krist se ne bi utjelovio; zato su naglašavali da je Krist došao zato što je Adam sagriješio. Skotisti su im prigovarali da je takvim mišljenjem grijeh uzrok utjelovljenja, a oni su odgovarali da nije grijeh nego djelo otkupljenja, kao čin Božje ljubavi prema ljudima. Poznata je tvrdnja skotista da bi se Krist utjelovio da Adam i nije sagriješio, ali bi došao u nepatničkom tijelu. Grijeh je razlog što je došao u patničkom tijelu i zbog grijeha je umro na križu. Tako je Krist središte svega stvorenoga, sve je za nj stvoreno, sve njemu pripada. Sve je za Isusa Krista i u njemu ima svoje postojanje; drugim riječima, Isus Krist zauzima središnji položaj u povijesti stvaranja i spasenja, pa zato to učenje nazivamo kristocentrizam. Ta se usredotočenost vidi iz Skotove misli, ali i iz cijeloga Radonićeva pisanja. Iz njega postaje jasno da je Isus iz Nazareta središte svega. Utjelovljena Riječ najveći je spasenjski događaj i vrhunac cijele Objave, jer je u Kristu usredotočeno cjelokupno posredništvo prije i poslije njega. On ne samo da govori o Bogu, nego je on sam Bog i zadnja i odlučna riječ u kojoj Bog objavljuje samoga sebe.

Moramo naglasiti da Skot nije postavljao uvjetno pitanje. On se pita kakvo mjesto zauzima Krist u cjelokupnom Božjem djelu, u sadašnjem stvarnom redu: da on "u svemu drži prvenstvo" (Kol 1,15), ili "sve je po njemu i za njega stvoreno" (Kol 1,16). Krist je po tome uzrok svega što postoji u redu stvorenja. Krist koji je umro i uskrsnuo i sad vječno živi ima u svemu prvenstvo. Po njemu sve dolazi Ocu. To je polazište i naših današnjih teologa. Jedan se između njih ističe i kaže: "Dakako, u tom shvaćanju Adamov grijeh nije u središtu svega, kao da bi od Adamova grijeha ovisila sva veličajnost otajstva Božje ljubavi koja nam se ukazala i dala u Kristu Isusu, ali taj grijeh kao i grijesi svih ljudi imaju svoje žalosno mjesto unutar toga otajstvenog zbivanja neizrecivog Božjeg čovjekoljublja".[219] 

Fra Bone primjenjuje Skotov kristocentrizam na neke pojedine vjerske istine i teološka mišljenja. U prvom redu to se odnosi na Bezgrješno Marijino začeće i Kristovo predodređenje neovisno od Adamova grijeha.[220] U tom pogledu navodi: "Skot je postavio Krista u središte svih djela Božjih kao ključ za rješenje tajna Providnosti Božje. Tu je njegov genij uzletio do vrhunca, komu nema premca."[221] Utjelovljenje je remek-djelo Božje i nije se slučajno ostvarilo. Fra Bone apostrofira Skotovu misao: Summum opus Dei non est occasionatum, tj. najveće, najuzvišenije Božje djelo, a to je da utjelovljenje ne može biti uvjetovano Adamovim i Evinim grijehom.

Dok Fra Bone iznosi Skotov nauk, ne zaboravlja spomenuti ni one koji taj nauk nisu potpuno shvatili ili su mu se otvoreno protivili, a među njima je Norbert del Prado. Fra Bone ga navodi kao onoga koji nije shvatio Skota općenito, a posebno što nije shvatio njegov nauk o Bezgrješnom Marijinu začeću. Norbert del Prado je čak išao toliko daleko da je tvrdio kako je nauk sv. Tome i sv. Bonaventure pripravio put proglašenju dogme Bezgrješnog začeća, a da je Skotov nauk zapriječio to proglašenje i da mu se protivi.[222] Takve tvrdnje fra Bone nije mogao prihvatiti, pogotovo što je teološka javnost bila na strani Skota, pa i sama Crkva. Zato je nastojao protumačiti u čemu se sastoji Bezgrješno začeće prema Skotovim teološkim tvrdnjama i polazištima. Radi što boljeg i jasnijeg izlaganja Skotove nauke, fra Bone se obilato služio Balićevom knjigom Theologiae Marianae elementa,[223] koja se tada pojavila u javnosti i slovila kao vrijedan način izlaganja te istine, a pobuđivala je živo zanimanje za Skota i njegov nauk te se predstavila kao najbolji putokaz u toj argumentaciji.

 

b) Kristocentrizam i svemir

Čovjeka su oduvijek zanimali svemirski prostori. Zato je postavljao pitanja u prošlosti, kao što to čini i danas: ima li i na drugim nebeskim tijelima i zvijezdama stanovnika? I skolastici su o tom raspravljali, pa to pitanje nije mimoišlo ni Skota. Pitanje je ima li živih, a navlastito razumskih bića na drugim planetima. Ako ih ima, iz toga se rađaju druga, nova pitanja, do čijih je odgovora čovjek želio doći, a ta su: jesu li ta bića iste naravi kao i mi, jesu li uzdignuti u nadnarav, jesu li sagriješila, je li i njih Krist otkupio i kakav odnos imaju prema Kristu? Ta pitanja nisu zanimala samo ondašnje mislioce i teologe, ona su se nametala i običnim ljudima. Iako je čovjek želio dobiti odgovor na ta pitanja, odgovor mu je ostajao uskraćen. Današnji čovjek na to želi odgovoriti, jer često čujemo kako se poduzimaju veliki i skupi pothvati za proučavanje svemira i leta u njegove prostore. Međutim, razum tu nema odlučnu riječ, a sama objava o tomu šuti. Skot ostaje u prostoru spekulacije i misli da na drugim zvijezdama ima razumskih bića te da je i tim bićima Krist središnja i privlačna točka. Zato fra Bone u duhu Skotova nauka, piše: "Za Skota i njegove prave sljedbenike osnova svih vanjskih Božjih djela usredotočena je u Kristu. U Njemu je zakon vrhunaravne teže, koja sve privlači sebi. Po općim načelima njegove filozofije i teologije možemo i moramo kazati, da ima ili da će biti razumnih bića i na drugim zvijezdama. Bog je ljubav, Krist je prvi i glavni plod Božje ljubavi. On je opet ljubav, Njegova Krv grimizni je plašt Njegove kraljevske ljubavi. Što je više stvorenja, koja su provrela iz ove ljubavi i koja osjećaju njezine žarke i svijetle plamenove, to je veća slava Božja i Kristova".[224] Ta stvorenja duguju mnogo Presvetoj krvi, pa makar da se nalaze u bilo kojem stanju ili prostoru. Mi smo Kristovo otajstveno tijelo kako ljudi i anđeli, tako i sva stvorenja. Opstojnost svih bića nalazi se u presvetoj krvi koja ih uzdržava, prožimlje, pokreće i vodi stvoritelju prema njihovoj naravi. Sva bića nose na sebi pečat te božanske tajne. Fra Bone se služi riječima sv. Pavla koji kaže: "On je [Krist] savršena slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakoga stvorenja, jer je u njemu sve stvoreno – sve na nebu i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti; sve je stvoreno po njemu i za njega" (Kol 1,15-17). To drugim riječima znači da su sva stvorenja jednaka, da ih Bog sve jednako ljubi i sve jednako želi spasiti. U Božjem planu spasenja ima mjesta za svakoga, za svako stvorenje i za sve stvoreno, bilo na zemlji ili u svemirskim prostorima.

Ako u svemiru postoje živa bića i njih je Bog stvorio, onda su nam u bitnomu slična i nisu nam tuđinci, nego su nam braća koju je Bog u svojoj neizmjernoj ljubavi mogao stvoriti i otkupiti, iako nisu morali doživjeti objavu Božju na isti način kao i mi na zemlji. Ima li stanovnika na drugim zvijezdama i planetima znanost još nije sposobna dati pravi, konačni odgovor. To pitanje još uvijek ostaje velika zagonetka, koja i danas izaziva čovjeka, kao što ga je zaokupljala i u prošlosti. S pravom se čovjek pita: "Ako je ova naša zemlja napučena, zašto i druga svjetlila nebeska ne bi bila napučena i da imaju svoju svrhu, a ne samo da svijetle i dokazuju sklad stvorenja?

 

c) Kristova muka

Drugi svjetski rat poremetio je izdavačku i publicističku djelatnost u Hrvatskoj. U tom metežu i nesigurnosti našla se i Nova revija iz Makarske koja se višebrojem 2-6/1941. jednostavno ugasila. U tom je višebroju objavljen i fra Bonin članak Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe kalež ovaj, ali ne kako Ja hoću, nego kako Ti (Mt 26,39-40).[225] Članak odgovara na prigovor, da ako je Krist Bog, zašto je molio da ga mimoiđe čaša jer bi znao da će poslije smrti uskrsnuti. Radonić izlaže Kristovu patnju i smrt i zbog toga što je taj prigovor služio nekima kao dokaz da Isus nije Bog. Kristova bol i njegova muka dobivaju pravo razjašnjenje i usmjeruju na Božju ljubav koju neupućeni teško ili nikako ne mogu shvatiti.

Fra Bonino je polazište teološki jasno i crkveno potvrđeno, jer on prevaljuje put koji je zacrtan u kršćanskoj starini a i u skolastičkoj teologiji te na koncu i u Skotovoj misli. Fra Bone promatra cjelovitog Krista kao pravog Boga i pravog čovjeka u dvije naravi: božanskoj i ljudskoj, koje ujedinjuje osoba Riječi kao čimbenik sjedinjenja dviju naravi. Božanska osoba, budući da ujedinjuje obje naravi, nositelj je božanskih i ljudskih Kristovih djela, te su zato njegova djela bogočovječanska. Od tih polazišta fra Bone dalje razvija kristološku misao i tvrdi da možemo kazati da se Bog rodio, trpio, umro, ali ne kao Bog, nego kao čovjek. Tako isto tvrdimo da je Krist vječan, svemoguć, sveznajući, ali ne kao čovjek, nego kao Bog. Krist ima dvije naravi i dvije volje, ali nepomiješane i poslije njihova sjedinjenja u Božanskoj osobi. Kod Krista tako postoji dvostruko djelovanje: božansko i čovječje, ali nepomiješano. Iz njegova se izlaganja odražava jeka otačke misli i definirane crkvene pravovjernosti, a posebno utjecaj i pravovjernost Kalcedonskog sabora (451.) koji ovako govori o sjedinjenju ljudske i božanske naravi u Isusu Kristu: "[Da se] jedan te isti Krist Sin Gospodin Jedinorođeni u dvjema naravima nesmiješano, nepretvoreno, neodvojeno, neodjeljivo spoznaje, nipošto da bi razlika naravi bila ukinuta [po i] zbog ujedinjenja nego [tako] da se štoviše sačuvala vlastitost jedne i druge naravi, te da se u jedan prosopon i jednu hipostazu sletjela, ne da je u dva prosopona podijeljena ili razdvojena, nego [da je] jedan te isti Sin Jedinorođeni Bog Logos Gospodin Isus Krist isti tako kako su od davnine proroci o njemu, i [kako] nas je sam Isus Krist podučio i [kako] nam je predao simbol Otaca".[226] Na tim teološkim temeljima fra Bone promatra Kristovu muku i rješava tezu Kristove muke i patnje te odgovara na postavljeno pitanje. U tom izlaganju vidimo kristološki put koji je trebala prevaliti kršćanska teologija za kršćansku ortodoksiju koja se kristalizirala u teološkim raspravama od četvrtoga sve do sedmoga stoljeća, a vrhunac je bio Kalcedonski sabor 451. godine. Tko je prihvaćao nauk tog sabora bio je ortodoksan – pravovjeran, a tko ga je zabacivao nazvan je heterodoksan - nepravovjeran.

Dok fra Bone opisuje svojstva božanske i ljudske naravi, najprije promatra osobine ljudske naravi i naglašava da je Krist kao čovjek imao sve odlike čovječje naravi, pa i slabosti koje nisu posljedica grijeha. Zato ističe kako je opasno nijekati ljudsku narav u Kristu, što su činili doketi, koji su tvrdili da Krist nije imao pravo tijelo nego prividno, neko nebesko, iz čega proizlazi da je onda samo prividno trpio i umro, te da je križ isto tako bio privid i prijevara. To je bila prva kristološka zabluda, a potjecala je iz gnostičke sredine koja nije dopuštala da božansko uzme nešto materijalno, jer je po njima vidljivo, materijalno grešno, te zato ne može biti pridruženo božanskomu. Krist je svojim životom najbolje pokazao da je bio pravi Bog ali i pravi čovjek, koji je imao naše osjećaje koji nisu protivni njegovoj božanskoj svetosti. I u času muke Krist pokazuje superiornost nad smrću ali i veličinu koja nadilazi sve ljude. Razlog Kristovih patnja i muka nalazi se u njegovu otkupiteljskom poslanju; sve je ispijao u gorkoj čaši za vrijeme getsemantske ure, da izvrši volju onoga koji ga je poslao. Da potkrijepi gornja polazišta fra Bone navodi više svetopisamskih tekstova kao što su: Mt 26,42; Lk 22,42; Iv 5,30; 6,38.

Fra Bone je ipak posebno istaknuo riječi sv. Petra u kojima odsijeva kako je Krist uzeo na se naše grijehe na drvo: "On koji osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na križ da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti; on čijim ste modricama izliječeni" (1 Pt 2,24). Jednako mu je u tomu poslužio sv. Pavao: "Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini  mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom" (2 Kor 5,21). Još i dalje uzima riječi sv. Pavla i kaže: "Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši mjesto nas proklet…da primimo obećanog Duha po vjeri" (Gal 3,13-14 i sl.). Da što bolje protumači te Pavlove tekstove služi se F. Pratom, ondašnjim dobrim tumačem i poznavateljem Pavlove teologije.[227] Također uzima i Bourdalouea, koji je isticao veličinu Kristovih boli i razloge njegove patnje.

Krist izvršava Očevu volju (usp. Lk 22,42; Mt 26,40; Mk 14,36-37). Svjesno polazi u smrt radi otkupljenja čovječanstva. Od toga ga je Petar odvraćao, kada je Krist navijestio svoju smrt i uskrsnuće, čemu se Krist žestoko usprotivio riječima: "Sotono, idi mi s očiju! Ti si sablazan za me jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske" (Mt 16,23; usp. 20,17-19).

Fra Bone se pita: "Zašto Isusa obuzima strah u njegovoj muci?" Na to pitanje odgovara ovako: "Strašio se je radi nas ljudi. Znao je da ne će svi ljudi biti heroji, nego većinom slabići; a On je, ipak, sviju Otkupitelj, Učitelj i Uzor. Da Ga mogu svi slijediti i naći utjehu u svim nevoljama u Njegovu primjeru, zato je očitovao slaboće u Svojoj čovječjoj naravi".[228] Krist je uzeo na se naše nevolje da ih osjeti na sebi i da nama dade primjer kako se s njima moramo nositi.

Pri koncu članka fra Bone uspoređuje Krista i Sokrata. Čini to radi toga što je bilo onih koji su posebno hvalili Sokratovu smrt i smatrali je velikim i herojskim činom, pače su je stavljali kao uzor herojske smrti. On pristupa smrti jednoga i drugoga i uspoređuje ih međusobno. U Kristovoj smrti vidi veliku svijest i velikodušnost kojom ide ususret smrti i kojoj nema premca u ljudskom životu. Njegova smrt nadvisuje ne samo Sokratovu smrt nego i smrt mučenika, jer on postaje mučenik ljubavi kojemu nikada nitko neće biti ravan. Sokratov život i njegova smrt odraz su njegova kukavičluka i utilitarističkog egoizma, dok je kod Krista to ljubav i potpuno prihvaćanje života i njegovih izazova, a tako same smrti. Kristova je smrt ostala i postala "u svim prilikama ideal života".[229] Poslije svega toga fra Bone nalazi i ispovijeda zašto je tolika razlika između tih dviju smrti, te s pravom vjernički zaključuje: "On je čovjek, na kojem se sjaji Božanstvo. Isus Krist je Bog!"[230]

 

d) Pad anđela

Istočni je grijeh velika tajna koju je Bog prepustio stvorenjima da se očituje njegova ljubav i dobrota. Tako je i pad anđela sigurno jedno teško teološko pitanje koje se provlačilo kroz teološka razmišljanja godinama, da ne kažemo stoljećima. To je pitanje zanimalo i samoga Skota, a preko njega tim se pitanjem pozabavio i fra Bone. Što on o tomu misli, najbolje se vidi po tomu što je on usvojio Skotovu misao, jer je Skot to pitanje rasvijetlio bolje nego drugi teolozi. Za nj je Krist početni i završni kamen svih stvorenja, sve je radi njega i po njemu. On je vječni i jedini ključ povijesti i svih bića. Teolozi su se pitali u čemu su anđeli sagriješili i u čemu se sastoji njihov pad? Bilo je među njima raznih mišljenja i tumačenja, a najvjerojatnije je ono iskristalizirano na načelima Skotova nauka. Ono se temelji na 12. glavi knjige Otkrivenja, u kojoj zmaj simbolizira moć zla koja se neprijateljski suprotstavlja Bogu i Božjem narodu, ali će ga Bog uništiti na svršetku svijeta. Po Skotu, anđeli su se trebali pokloniti Kristu i njegovoj Majci. Dobri su anđeli priznali Krista za svoga kralja, a zli s Luciferom nisu htjeli, jer je Lucifer, radi oholosti, htio biti sličan Previšnjemu i prisvojiti slavu Sina Božjega. Taj princip proizlazi iz naravi slobodne volje, koja je glavni princip čina i rasvjetljava pad anđela i ljudi. Anđeli i ljudi imali su bitno slobodnu volju, bili su ograničena bića i zato su mogli pasti. Volja uvijek ostaje bitno slobodna i ne može je nešto prisiliti da djeluje, jer je ona causa principalis odlučivanja.[231] Takvim tumačenjem grijeha palih anđela taj je grijeh pristupačniji razumu. Dobri su pobijedili radi zasluga Kristovih, a zli propali jer se nisu htjeli okoristiti krvlju Kristovom.

 

3. Odnos Ivana Duns Skota prema Rimskoj Crkvi i Papi

Iako se Skot potpuno posvetio filozofiji i teologiji, morao se javno očitovati u događajima svoga vremena jer je tada počeo rasti politički utjecaj laičkoga društva. Galikanizam, koji je državnu vlast smatrao nadležnom i za crkveno područje, sve je više poprimao oznake premoći nad Crkvom. Na drugoj su strani ustali branitelji premoći Crkve, među kojima je bio i Ivan Duns Skot, koji se žestoko usprotivio toj struji i svrstao se na stranu Svete Stolice protiv Filipa Lijepoga, cara koji je sustavno radio na svrgavanju pape. Posebno se isticao slučaj od 25. siječnja 1303., kada je Ivan Duns Skot odbio potpisati protupapinski dokument. Skot je ostao čvrsto uz papu, dok su se drugi pokolebali. Ta njegova postojanost u obrani učinila je da je pred kraljevom srdžbom morao privremeno napustiti Francusku i skloniti se u Köln.

Skotovim odnosom s Rimskom Crkvom i papom fra Bone se bavio u članku Duns Skot najizrazitiji sljedbenik sv. Franje u poštovanju auktoriteta sv. Rimske Crkve i njezina Poglavice.[232] U njemu ističe da se čak do njegova vremena moglo čitati kako su sv. Franjo i njegovi učenici, a navlastito Ivan Duns Skot, bili preteče protestantizma, protivnici Crkve i začetnici modernog slobodoumlja i racionalizma. Te tvrdnje fra Bone stručno opovrgava i dokazuje da one "nemaju nikakva oslona u povijesnim činjenicama".[233] Pače, iznosi naprotiv, da je sv. Franjo bio istinski i temeljito katolički i apostolski čovjek, nadahnitelj praktičnog života i naučnog mističnog sustava, koje su kasnije još više razvili Aleksandar Haleški, Sv. Bonaventura i Ivan Duns Skot. Posebno ističe kako je apostolstvo i katolištvo jedina dogmatika sv. Franje. Crkva je Franju nazvala i uresila katoličkim i apostolskim nazivima te njegove odlike stavila u liturgiju. To posebno ističe i Časoslov: "Franjo, čovjek sasvim katolički i apostolski, poslan je da pripremi ljude na radosnu vijest mira".[234]

Temelj Franjina života i njegove dogmatske misli u pitanju Rimske Crkve jest ljubav i podložnost prema njoj. Crkva je za Franju Sveta Rimska Crkva. On joj uvijek želi biti odan i pokoran. To isto želi i traži od svoje braće, da budu iskreni katolici, da katolički osjećaju, djeluju i uče. Pokornost i poslušnost prema Svetoj Crkvi sv. Franjo je izrazio u svom Pravilu: "Brat Franjo obećava poslušnost i poštovanje gospodinu papi Honoriju i njegovim zakonitim nasljednicima i Rimskoj Crkvi" (PPr I,2). Franjo je jednostavno htio obnoviti Crkvu snagom evanđelja i iz evanđelja, ne izvan Crkve ili protiv Crkve, kao što su to neki drugi pokušali ostvariti. Pape su upravo u Franji prepoznale veliku i sposobnu osobu koja je potrebna obnovi Crkve onoga vremena. Posebno se u tom isticao Inocent III. Tu obnoviteljsku Franjinu ulogu priznaju i protestanti, a među njima to iskreno priznaje najpoznatiji i najuvaženiji protestantski teolog i poznavalac sv. Franje i njegova vremena Paul Sabatier (*1854.-†1941.), čiji primjer donosi i ističe fra Bone. Jednako tako ističe i Ernesta Renana, francuskog književnika i filozofa koji sv. Franju nazivlje najvećim katolikom među svecima, a razlog je taj što je sv. Franjo spasio Crkvu u 13. stoljeću.

Franjo je evanđelje stavio u temelj svoga života, a isto tako i života svoje braće. To je jasno izrazio u Pravilu koje je Crkva potvrdila. "Pravilo i život manje braće jest ovo: opsluživati sveto Evanđelje Gospodina našeg Isusa Krista".[235] Zato se može kazati da je Franjino evanđelje cjelovito, evanđelje Katoličke Crkve, a ni u kojem slučaju ne racionalističko, heretičko ili okrnjeno. Za potvrdu toga fra Bone je iznio primjer iz Franjina života o tomu kako je on duboko častio svećenike, biskupe i Sv. Oca papu. Iz tog njegova stava jasno proizlazi da su život, nauk i djelo sv. Franje u potpunoj suprotnosti s onim što se naziva pojmom protestantizam. Ono što su neki protestantski pisci napisali u svezi sa sv. Franjom, više se moglo odnositi na Duns Skota nego na Franju, iako se to ni njemu ni u kojem slučaju ne može pripisati. Duns Skota su oni nazivali pretečom Luthera i drugih reformatora. To su pojedinci mogli tvrditi zbog nepoznavanja Duns Skotove filozofije, a još manje njegove teologije. Duns Skot i Luther su antipodi, koje razdvaja nepremostivi jaz. To se posebno očituje u odnosu Skota prema papi i njegovoj vlasti. Naime, on ističe kako papa može raditi sve što se ne protivi božanskom ili naravnom zakonu. On je nepogrešiv kada nas poučava u stvarima vjere i morala (de rebus fidei et morum). Duns Skot praktično pokazuje svoju ljubav prema Crkvi i papi tijekom cijelog svoga života, posebno u borbi protiv hereza i protiv cezaropapizma Filipa Lijepoga, koji je htio sakupiti u svoje ruke duhovnu i svjetovnu vlast te time zarobiti Crkvu i učiniti je robom prijestolja, što kod Luthera ni u kojem slučaju ne nalazimo; naprotiv, kod njega nalazimo veliku odbojnost i osporavanje papine vlasti.

Nije čudno što se fra Bone dosta zadržava u dokazivanju da je Skot pravi sin Crkve, jer je bilo onih koji su ga htjeli svrstati u redove protiv nje. Međutim, Crkva je za Skota majka, vođa, svjetlo i pravilo života, jer ne želi da se o Skotu šire neistine i insinuacije. On slijedi tijek događaja i svjedočanstva koja potvrđuju njegovu vjernost Crkvi. Njegov je odnos prema Crkvi i papi veoma jasan. To se očituje iz Skotovih djela a i svjedočanstava koja nam drugi o njemu donose to i potvrđuju. Fra Bone to jasno ističe: "Tražio je teme i sintezu svoga naučavanja u objavi i nauci Crkve čijem se autoritetu potpuno podlagao. Zato piše: 'Među stvari koje treba vjerovati, ne smije se ubrojiti i postaviti više od onoga što se može dokazati iz vjerskih istina'.[236] U tom je smislu naglašavao: 'Ništa se ne smije smatrati kao da spada na bit vjere osim onoga što se može izričito izvesti iz Sv. pisma ili što je Crkva takvim izričito proglasila ili što očito slijedi iz koje istine koja je jasno sadržana u Sv. pismu ili jasno određena od Crkve'".[237] On stavlja autoritet Crkve ispred Sv. pisma jer Crkva proglašava koje su knjige svete i odobrava njihov sadržaj. Zajedno sa sv. Augustinom on tvrdi da ne bi vjerovao evanđelju, kada ne bi vjerovao Katoličkoj crkvi.[238] "Kad Crkva tumači Pisma, nadahnjuje je isti Duh koji nam daje vjeru".[239] 

Svoju odanost i ljubav prema Crkvi Skot je jasno i sažeto izrazio: "Ne smije se drukčije osjećati nego osjeća Rimska Crkva".[240] Isto ističe i na drugom mjestu: "Ako netko koji vrši službu učitelja počne naučavati kakovu novost, nitko nije dužan da uza nj pristane,…nego treba da prije upita Crkvu i na taj način izbjegne zabludi".[241] Treba razumjeti Skotovu ljubav prema Crkvi i njezinu učiteljstvu koju su isticali rimski prvosvećenici. Duns Skot je jasno zacrtao postupni put u teologiji: prvo je Crkva, potom Pismo, oci, pa tek onda teološko zaključivanje. On se trudi da riječju i djelom izgrađuje Crkvu, da sluša i poštuje njezino Učiteljstvo, u prvom redu papu kao Kristova namjesnika na zemlji. Osim što se kao pravi vjernik-katolik pokoravao Crkvi, Skot je kao pravi sin svoga utemeljitelja sv. Franje pristajao uz autoritet crkvenog učiteljstva, a kada nastane neka sumnja tada treba pitati Crkvu za razjašnjenje da se izbjegne zabluda. Da bude jasan u svojim postavkama, on je i nabrojio sadržaje koji spadaju u službu naučavanja, a to su: stvari istine, vjere i morala u kojima je autoritet Crkve veći od svakog ljudskog autoriteta.[242] Time je jasno istakao ne samo papino poglavarstvo, nego i papinu neprevarljivost na cijelom području vjere i morala. Papa ima puninu vlasti koja je jedino ograničena božanskim i naravnim pravom. On je opći sudac, čijoj se presudi trebaju pokoravati svi. I onda kada se činilo da se Skot protivi velikim autoritetima u nauci o Bezgrješnom Marijinu začeću, kao što je sv. Toma ili sv. Bonaventura, on se i tada pokazuje velikim sinom Crkve, što je Crkva i potvrdila.

Radi ljubavi i vjernosti prema papi i Crkvi, a posebno prema njezinu naučavanju Skot se nije dao pokolebati prijetnjama i zastrašivanjima, a bilo ih je veoma mnogo, što fra Bone višekrat ističe. Radi te vjernosti svoj je život izvrgao opasnosti, a naposljetku je bio istjeran iz Pariza kao branitelj papina autoriteta. Nije samo to bila oznaka Skotove vjernosti Crkvi i Rimskom prvosvećeniku, nego su cijeli njegov život, kao i sva njegova djela, uvijek odavali poštovanje papinu autoritetu, tada konkretno autoritetu pape Bonifacija VIII. Ta se ljubav u njemu još više učvršćivala u borbama toga vremena, jer su ga na to poticali njegovi franjevački ideali i usmjerenje cijeloga Franjevačkog reda, koji su stavljali poslušnost i poštovanje prema papi kao temelj na kojemu se gradi franjevački redovnički život. Fra Bone ističe kako je Skotova ljubav i vjernost prema Crkvi i papi smetala reformatorima u Engleskoj i dva stoljeća kasnije. To nam biva razvidnim i po tomu što je Tomas Cromwell (*1485.-†1540.) naredio 1535. godine da se spale sva Skotova djela, upravo radi toga što se u njima nalazi obrana autoriteta Rimskog prvosvećenika protiv čijega su autoriteta reformatori ustali. U prigodi paljenja njegovih djela palitelji su izmislili slogan i izvikivali krilaticu: "Smrt Skotu i skotistima...Smrt Herkulu papista!"[243] Taj i takav čin označavao je sve iskre mržnje i bijesa prema skolasticima, a paradigma svih skolastika i katolika bio je Ivan Duns Skot kao istinski branitelj papina autoriteta. Fra Bone je isticao da je Crkva uvijek cijenila Skotov nauk i njegovu misao, kako su se sabori služili njegovim naukom u pobijanju krivovjerja, a i drugima su ga preporučivali. Njegov jasni nauk u obrani čistog katoličkog nauka u pitanju Marijina bezgrješnog začeća, postavljanju Krista u središte svih Božjih djela kao središta svih tajna Božje providnosti, njegova odanost Rimskoj Crkvi i Kristovu namjesniku na zemlji – papi, pribavili su mu vrijednu aureolu pred kojom se sagiba nepristrana povijest i pobožnost te je nazvan "gromom protiv krivovjeraca". Skot je radi svoga nauka i uvjerenja pretrpio progonstvo, ali nije pokleknuo pred nepravednim upraviteljima i kraljevim smicalicama. Protivnici Marijina bezgrješnog začeća Skotu su prijetili te se trebalo bojati da ne završi na lomači kao "krivovjerac". Zbog Skotova ispravnog naučavanja i dostojanstvena držanja u pitanju obrane papinstva, s pravom je nazvan istinskim sinom Katoličke crkve.

 

4. Pojam zakona u Duns Skotovu sustavu

Radonić želi svrnuti pozornost na činjenicu da je potrebno raspravljati ne samo o konkretnim problemima, nego i o metafizičkim pitanjima, iako ta pitanja mogu izgledati daleko od praktičnog života, pa tako i pitanje o zakonima kao takvima.[244] Rasprava o najspekulativnijim pitanjima zakona dokazuje da je i takva istina praktična, jer ona zadire u metafiziku, teodiceju i psihologiju, a ona se posebno odnosi na praktični život. Čovjekov je vanjski i javni život podložan zakonima vladanja. U prvom redu, čovjek treba voditi računa o prirodnom, potom o Božjemu i pozitivnom zakonu. Fra Bone promatra Duns Skotov odnos prema zakonu. U svom razlaganju služi se analitičkom metodom da bi prikazao bitne sastavnice zakona prema Skotovoj nauci. Zapaža da čin razuma nije samo uvjet zakona, kao što su govorili tomisti, nego upravo materijalni uzrok, koji pripada biti zakona.

Pri stvaranju zakona sudjeluju volja i razum, da zakon služi dobru zajednice i da bude objavljen da bi obvezivao. Fra Bone donosi sintetičku definiciju zakona: "Zakon je proglašena naredba razumne volje koji obvezuje, koji je uspostavila najviša vlast savršenog društva za njezino opće dobro i podložnika." Upravo u tumačenju zakona kod Duns Skota treba istaknuti duboku analizu volje, srca, ljubavi i cijeloga osjećajnog života koji kod njega igra glavnu ulogu. Zato se pita: u čemu je bit zakona? Tomisti tvrde da čin razuma čini bit zakona, dok, naprotiv, skotisti zastupaju čin volje. Skot nigdje ex professo ne raspravlja o zakonu, a nije dao ni svoje cjelovite definicije zakona. O Skotovu gledanju na zakon treba pregledati brojna mjesta u njegovim djelima i na temelju toga stvoriti pojam koji je on imao u pogledu zakona.

U donošenju zakona razboritost igra veliku ulogu i ona treba odrediti što treba učiniti za zajednicu, a vlast da veže zajednicu, jer ne može netko nekoga vezati ako nikome nije starješina.[245] 

Razboritost uključuje čin razuma, koji Skot naziva ordinatio rationis (uredba razuma), čemu treba pridodati i čin volje onoga koji joj stoji na čelu. To u sebi uključuje bonum comune – opće dobro. Fra Bone donosi definiciju zakona kod sv. Tome koja uključuje četiri sastavnice zakona: čin razuma, volje, zajedničko dobro i objavljivanje zakona.[246] On daje prednost volji koja ne stvara zakone bez razuma. U svim činima volje Skot traži vodstvo razuma kao svjetlo i putokaz. Volju vodi krepost razboritosti  koja upravlja cijelim našim djelovanjem. Ako čin volje nema svjetla zdrava razuma, taj čin nije ćudoredan. Da neki čin bude ćudoredan, Skot zahtijeva da bude podređen pravilu zdrava razuma. Isto se tako i navika, kao ćudoredna krepost, treba bezuvjetno slagati sa zdravim razumom. Kreposti se moraju ravnati po pravilima razuma. Zato svaki čin volje bitno traži prethodni čin razuma, bez kojega volja ne može djelovati.

Skot često naglašava kako se u svim djelima naravi očituje božanska moć i mudrost. On postupa uredno, ciljano i razložno. To ovako fra Bone ističe: "Očito je, dakle, da Skot bezuvjetno traži za svaki čin volje prethodni čin razuma; a posebno traži svijetlo razuma kao pravilo u zakonima bilo Božjim bilo ljudskim".[247] Za valjanost zakona Skot zahtijeva čin razuma, iako u razumu nije bitni dio zakona. Volja daje pečat zakonu. Bog je mogao stvoriti drugi svemir i postaviti druge zakone. Bog može učiniti sve što nije protiv biti stvari ili što ne uključuje proturječje. On će naglasiti da svaki zakon ima korijen u Božjem zakonu, inače nije zakon, nego zloupotreba vlasti. U svakom se zakonu mora zrcaliti pravednost i razboritost.[248] 

Osim toga, Skot nam je rekao da Bog redovitom moći može sve što se slaže sa zakonima koje je mudro ali slobodno učinila Božja volja. Prema njemu, vječni zakon se poistovjećuje s Božjom voljom, koja je izvor svake pravde i svetosti, a bira što je dobro i ispravno jer je neizmjerna. Zakon koji nikoga ne obvezuje nije zakon. Zapovijed je glavni čin volje, a prema Skotu volja je nad razumom, ona je kraljica u kraljevstvu duše, zapovijeda samom razumu, a njoj nitko ne zapovijeda, jer je slobodna. Skot na više mjesta tvrdi da je zapovijed čin volje, a time i kreposti koja nastaje činima volje, te je radi toga i zakon čin volje a ne razuma.

Objavljivanje zakona nužno je da obveže podložnike, ali po Skotu objavljivanje ne spada na bit zakona. "Svaki zakon, koji nije upisan u srcu i objavljen svijetlom naravnoga razuma, mora se objaviti preko vjerodostojna svjedoka, da može vezati podložnike. Objavitelj zakona mora biti zakonodavac ili njegov opunomoćenik. Moramo biti sigurni, da je opunomoćenik ovlašten od zakonodavca, inače ludo bi se bilo podvrći bez stalnih dokaza obvezi zakona".[249] 

Naravni je zakon objavljen svjetlom razuma s kojim se očituju spekulativne i praktične istine koje ga sačinjavaju. Pozitivni zakoni, koji nisu u srcu upisani i razumom objavljeni, nužno traže objavljivanje. Neki teolozi i pravnici smatraju da je objavljivanje zakona njegov bitni dio. Temelj radi kojega Skot stavlja bit zakona u čin volje, a ne razuma, jest narav razuma i volje kao i narav zakona. Razum je naravna moć spoznaje i zato se ne može toga osloboditi; on nužno pristaje uz očevidne istine i zaključke, koji iz njih slijede, jer nema slobode. Volja se bitno razlikuje od razuma upravo slobodom. Razumnost nije bit volje nego slobode. Razumnost je samo preduvjet, jer gdje nema razuma, ne može biti ni slobodne volje.

Skot naglašava da Božja volja nema zakona, ona je sveta jer je neizmjerna. Ona je vrhovno pravilo i izvor svake svetosti. Sve vrste svjetovne vlasti određuju zakone slobodnom voljom, koji su najprije u razumu zakonodavca, a vrijednost zakona dobivaju kad ih volja prihvati i nametne savjesti podložnika. Zakoni su različiti po svojoj obvezi, što ne proizlazi od razuma, nego od volje zakonodavca.

U pogledu savjeta, kada ih netko prihvati, primaju narav zapovijedi, te i bit zavjeta dolazi od volje, a ne od razuma. I zato kada bi zakon bio čin razuma, on ne bi mogao protumačiti prijelaz evanđeoskih savjeta u zavjete. Kristova muka jest volja Očeva koju on vrši i bila je njegova životna zadaća, ona je vrhovno pravilo njegova vladanja. Krist pripisuje sve svoje čine volji Očevoj, koja to može promijeniti, a ne razumu.

Fra Bone nastavlja raspravu o biti zakona kod teologa, filozofa i pravnika, a posebno o prihvaćanju Tomine kao i Skotove definicije. U biti zakona Toma daje prednost razumu, ali je često dvojben jer ima mjesta gdje bit zakona stavlja u čin volje. On postavlja zakon i u razum i u volju, a razumnost traži kao podlogu zakonu. Razum sudi i odlučuje što je razborito i pametno, a volja na to pristaje. Toma nije čisto odredio mišljenje u pogledu biti zakona.

Gotovo svi skotisti pristaju uz Skotovu oznaku zakona. To čine i mnogi drugi teolozi. Suarez, SI, u određivanju biti zakona pristaje uz Skota. Isusovci također većinom slijede Suarezovu nauku. Tomisti su nedosljedni u primjenjivanju definicije zakona. I onda kada žele ostati vjerni definiciji sv. Tome o biti zakona, oni je preinačuju i tumače u Skotovu duhu.

Fra Bone zaključuje: "Možemo slobodno zaključiti iz navedenih i dokumentiranih stavka, da je relativno mali broj filozofa, teologa i pravnika za definiciju sv. Tome, kako je tumače strogi tomisti, a da ih ogromna većina pristaje uz Skota, premda mnogi riječima drukčije tvrde."[250] 

Dok promatramo fra Bonino pisanje o Skotu i njegovoj nauci o zakonu, vidimo da se on svestrano i ozbiljno služi sadržajem Skotovih djela. Iz njih crpi istine, koje nastoji prenijeti domaćoj javnosti u razumljivoj formi. Zato će kazati da se u svakom zakonu treba zrcaliti pravednost i razboritost, zajedničko dobro, a nadasve čast Božja. Osim izvornika na kojemu gradi svoje izlaganje, fra Bone pred sobom ima i vrijedne poznavatelje opće filozofije, posebno franjevačke teološke i filozofske misli svoga vremena, kao što su Vittorino Facchinetti, Ubald d'Alençon, P. H. Felder P. Gratien, Seeberg, Déodat de Basly, Karlo Balić, É. Longpré, Prosper de Martigné i dr.[251] 

_______________________

 

 

124]  Sv. Toma Akvinski (*1225.-†1274.), doctor angelicus, doctor communis, maksimalno prilagodio Aristotelovu filozofiju skolastici, nazvan "prvak filozofa" (princeps philosophorum). Proglašen svetim 1323., a 1567. crkvenim naučiteljem, a od 1879. službeni je katolički crkveni učitelj. Njegov je nauk preporučio i potvrdio II. vatikanski sabor, usp. OT 16, a Ivan Pavao II., papa proglasio ga naučiteljem čovječnosti: doctor humanitatis.

[125]  Bl. Ivan Duns Skot (*1265.-†1308.), doctor subtilis et marianus, "pjesnik utjelovljene Riječi i branitelj Bezgrješnog Marijina Začeća" (Ivan Pavao II.). Nazivan je još i drugim imenima. Spomenimo neke: "Fons Ecclesiae, Doctor iustitiae, Arca Sophiae, Dux cleri, Claustri lux, nulli virtute secundus" itd.

[126]  Usp. K. Balić, Što je skolatika?, u NR 17/1938., 49-65.

[127]  Usp. K. Balić, Srednjovjekovna univerza, u NR 17/1938., 266-282.

[128]  Pijo X, Enciklika Pascendi dominici gregis od 8. rujna 1907.

[129]  Usp. Étud. Franc. br. 221/1927., 198, naveo Radonić, Duns Skot i auktoritet sv. Rimske Crkve, u NR XVI/1937., 1, 12, bilj. 47.

[130]  Usp. K. Balić, Skotistična škola u prošlosti i sadašnjosti, u Acta Primi Congressus, Zagrebiae 25-29 Sept. 1935, Colectanea Franciscana Slavica. Acta Congressuum professorum complectentia, Sibenici, ex Typographia "Kačić", 1937., 21-29. S. Čovo, Skotistička komisija i apostoslko pismo Pavla VI. "Alma Parens", u Blaženi Ivan Duns Skot. Oštroumni i marijanski naučitelj, Makarska, 1996., 153-169.

[131]  Usp. K. Balić, Skotistična škola u prošlosti i sadašnjosti, str. 53.

[132]  Usp. B. Radonić, Neispravno mišljenje o nekim skolasticima, u NR XVII/1938., 4, 304.

[133]  Neispravno mišljenje o nekim skolasticima, u NR XVII/1938, 4, 303-304. On preporučuje E. Longpré-a, La philosophie du B. J. Duns Scot, Paris 1928. i Gilson, L'esprit de la philosophie médiéval, Paris 1924. kao i Acta I Congressus, Sibenici 1937., odakle će moći upoznati što je skolastika i skolastički učitelji.

[134]  Ivan Pavao II., u Testes spei, str. 85.

[135]  Sinteza Skotove filozofije, u Acta Primi Congressus, Zagrebiae 25-29 Sept. 1935, Collectanea Franciscana Slavica, vol. I, Sibenici 1937, 176-244.

[136]  P. Čapkun, Collectanea franciscana slavica acta congressus professorum complectentia, Vol. I. Acta pimi congressus,- Zagrebiae 25-29 Sept. 1935, Sibenici 1937., u NR XVI/1937., 5, 374.

[137]  Usp. Kronika bogoslovije za 1938., 22.

[138]  B. Radonić, isto, 178.

[139]  Usp.; B. Radonić, isto, 179; i Quodlibet, q. 3 n. 2 (XXV 114).

[140]  Usp. B. Radonić, isto, 180.; i Oxon, 1. I d. 13 q. unica n.7 (IX 893-894.); d. 30 q.2 n. 15(X 451); d. 36 q. unica n. 6-11 (X 575-579).

[141]  Usp. B. Radonić, Acta,180.

[142]  B. Radonić, isto, 180.

[143]  B. Radonić, isto,181.

[144]  Usp. B. Radonić, isto, 181-184.

[145]  Usp. B. Radonić, isto. 185-186.

[146]  Usp. B. Radonić, isto, 186

[147]  Usp. B. Radonić, isto, 187.

[148]  Usp. B. Radonić, isto, 187-190.

[149]  Usp. B. Radonić, isto, 190-192.

[150]  Usp. Quodlib., q. 19 n. 17 (XXVI 286); B. Radonić, isto, 192-193.

[151]  Usp. B. Radonić, isto, 192-194.

[152]  B. Radonić, isto, 194.

[153]  Usp. Op. Oxon., 1.II d. 15q. unica n.6,8(XIII 15,16.); i B. Radonić, isto, 194-96.

[154]  Usp. B. Radonić, isto, 195-197; Op. Oxon., 1. III d. 22 q. unica n. 6 (XIV 757).

[155]  Usp. B. Radonić, isto, 198.

[156]  Op.Oxon., n. 3-4(XII576-577.; Usp. B. Radonić, isto, 199-200.

[157]  B. Radonić, isto. 200.

[158]  Usp. Op. Oxon.,1.II d. 3 q. 11 n. 13 (XII 280.); i B. Radonić, isto, 201.

[159]  Usp. Op. Oxon., 1. I d. 3 q. 3. n. 8-12 (IX-111); 1 IV d.. 49 q. 8 n. 7 (XXI 315); B. Radonić, isto, 201.

[160]  Usp. Op. Oxon., 1. I d. 3 q. 3 n. 24 (IX 148); 1. IV d. 45 q. 1 n. 6 (XX 271-272; B. Radonić, isto, 202.

[161]  Usp. B. Radonić, isto, 203-204.

[162]  Usp. Op. Oxon., 1. I d. 3 q. 7 n. 38 (IX 388.); usp. B. Radonić, isto, 204-205.

[163]  Op. Oxon., 1. I d. 3 q. 6 n. 8 (IX 243-244.); usp. B. Radonić, isto, 206.

[164]  Op Oxon., 1. I d. 27 q.3 n. 13 (X 369-370); d. 36 q. unica n. 6 (X 575); usp. B. Radonić, isto, 207, bilj. 166.

[165]  Usp. B. Radonć, isto, 206-208.

[166]  Usp. Op. Oxon., 1. I d. 3 q. 4 n. 8 (IX 174.); 1. I d. 3 q. 3 n. 26 (IX 158-159.); Quodlib., q. 7 n. 3(XXV 284.); B. Radonić, isto, 208.

[167]  Usp. B. Radonić, isto, 208-209.

[168]  Op. Oxon., 1. IV d. 45 q. 2 n. 12 (XX 304-35.); Usp. B. Radonić, isto, 209-210.

[169]  Usp. B. Radonić, isto, 210-213.

[170]  Op. Oxon., 1. I d. 3 q. 4 n. 9 (IX 180.); B. Radonić. isto, 210-211.

[171]  B. Radonić, isto, 211.

[172]  Op. Oxon., n. 15 (IX 183); I. IV d. 43 q. 2 n. 11 (XX 40); Usp. B. Radonić, isto, 212.

[173]  B. Radonić, isto, 212; usp. Op. Oxon., 1. I d. 3 q. 4 n. 15 (IX 183.).

[174]  B. Radonić, isto, 213.

[175]  Usp. Op. Oxon., 1. I d. 17 q. 3 n. 5 (X 56.); 1. III d. 17 q. unica n. 2 (XIV 653.).

[176]  Usp. B. Radonić, isto, 213-214; Op. Oxon., 1. II d. 1 q. 1 n. 23 (XI 44.).

[177]  B. Radonić, isto, 215; usp. Op. Oxon., 1. II d. 42 q. 4 n. 12 (XIII 461-462.).

[178]  Usp. B. Radonić, isto, 216; usp. Op. Oxon., 1. II d. 16 q. n. 6 (XIII 26.).

[179]  Usp. B. Radonić, isto, 216.

[180]  B. Radonić, isto, 217.

[181]  B. Radonić, isto, 220-221.

[182]  B. Radonić, isto, 221; Usp. Op. Oxon., 1. I Prolog., q. 3 (2 lateralis) n. 21 (VIII 171.).

[183]  De Primo Princ., cap.3 n. 1 (IV 751.); Usp. B. Radonić, isto, 222.

[184]  B. Radonić, isto, 222; usp. Op.Oxon., 1. I d. 2 q. 2 n. 17 (VIII 432.).

[185]  B. Radonić, isto, 222; usp. Op. Oxon., 1, I d. 2 q. 2 n. 18 (VIII 434.).

[186]  Usp. B. Radonić, isto, 223-227.

[187]  Usp. B. Radonić, isto, 227-231.

[188]  B. Radonić, isto, 231-2.

[189]  Usp. B. Radonić, isto, 232: Op. Oxon., 1. I d. 10 q. unica n. 14 (IX 819.); i 1. I d. 36 q. unica n. 3 (X 566-567.); i 1. I d. 2 q. 2 n. 20 (VIII 443.).

[190]  Op. Oxon., 1. I d. 8 q. 5 n. 20 (IX 756-757); usp. B. Radonić, isto, 232-234.

[191]  Usp. B. Radonić, isto, 234-237.; Op. Oxon., 1. IV d. 46 q. 1 n. 6 (XX 405.); Quodlib., q. 21 n. 15 (XXVI 345.).

[192]  Usp. B. Radonić, isto, 237.

[193]  Usp. B. Radonić, isto, 238.

[194]  Usp. B. Radonić, isto, 239.

[195]  Usp. B. Radonić, isto, 239-240.

[196]  Op. Oxon., 1. IV d. 46 q. 1 n. 10 (XX 426.).

[197]  Usp. B. Radonić, isto, 240-241.

[198]  Usp. B. Radonić, isto, 242

[199]  Usp. isto, 243; Op. Oxon., 1. III d. 20 q. unica n. 10 (XIV 738.); 1. I d. 8 q. 5 n. 13 (IX 750-751.); 1. III d. 32 q. unica n. 6 ( XV 432-433.).

[200]  Usp. B. Radonić, isto, 243.

[201]  Op. Oxon., 1. IV d. 15 q. 7 (XVIII 180); B. Radonić, isto, 244. bilj. 384.

[202]  B. Radonić, isto, 244.

[203]  B. Radonić, isto, 244.

[204]  B. Norac-Kljajo, Doprinos dr. fra Bone Radonića u poznavanju Skotove  filozofije, u SB XLVI/2006., br. 4 380-406. Ovdje srdačno zahvaljujem dr. Norcu što mi je dao rukopis i dozvolio da gotovo cijeli njegov znanstveni članak uvrstim u ovaj rad!

[205]  Apologija snage Katolištva u izgradnji hrvatske narodne svijesti i kulture, u NR XVII/1938., 1-2, 86-87.

[206]  Usp. Bijela kuga propast naroda, u NR XVIII/1939., 2, 151-154.

[207]  Isto, 153.

[208]  Isto, 154.

[209]  M. Vuković, Jedan zaboravljeni ideolog, u Pregled XII/1939., 22-25.

[210]  Nekoliko pripomena k članku: Jedan zaboravljeni ideolog, u NR XVIII/1939, 1,65. Vasa Pelagić posebno je istican za vrijeme komunističke Jugoslavije kao slobodni i napredni intelektualac. Njegova knjiga Umovanje zdravog razuma bila je osnovno štivo protuvjerskog odgoja u vojsci za tzv. MPV (moralno političko vaspitanje (sic!) i među marksističkim aktivistima služila je kao osnovni tekst u borbi protiv religije, kako su je komunisti nazivali "opijumom naroda" ili otuđenjem nad svim drugim otuđenjima.

[211]  B. Radonić, Božanski zaštitnik Provincije Presv. Otkupitelja. Rasprava o Kristu Otkupitelju prema nauci Bl. Iv. D. Skota, u NR XIV/1935., 5, 312-327; 6, 367- 379; XV/1936., 1, 49-60.

[212]  B. Radonić, Božanski Zaštitnik Provincije Presv. Otkupitelja. Rasprava o Kristu Otkupitelju prema nauci Bl. Iv. D. Skota, u NR XIV/1935., 5, 313.

[213]  Svetkovina Krista Kralja slavila se tada zadnje nedjelje u mjesecu listopadu dok se od 1969. slavi zadnje nedjelje kroz crkvenu godinu.

[214]  Duns Skot i svetkovina Krista Kralja, u NR V/1926., 3-4, 285-307.

[215]  B. Radonić, Božanski zaštitnik Provincije Presv. Otkupitelja. Rasprava o Kristu Otkupitelju prema nauci Bl. Iv. D. Skota, u NR XIV/1935., 5, 315, bilj. 4; usp. P. E. Longpré, OFM, La Philosophie du B. Duns Scot, Paris 1929., 139-140.

[216]  B. Radonić, Duns Skot najizrazitiji sljedbenik sv. Franje u poštovanju auktoriteta sv. Rimske Crkve i njezina Poglavice,u NR XVI/1937., 1, 24.

[217]  P. J. Kaup, Cur Deus homo?, u Franz Stimme 21/1934., 241, kod B. Radonić, Božanski Zaštitnik Provincije Presv. Otkupitelja, 320-321.

[218]  Usp. B. Radonić, Božanski Zaštitnik Presv. Otkupitelja, u NR XIV/1935., 5, 327.

[219]  T. Šagi-Bunić, Adamov grijeh i kristocentrizam, u Vrijeme suodgovornosti, I, KS, Zagreb, 1981., 300.

[220]  Usp. B. Radonić, Božanski Zaštitnik Presv. Otkupitelja, u NR XIV/1935., 6, 367-379.

 [221]  B. Radonić, Duns Skot i autoritet sv. Rimske Crkve, u NR XVI/2937., br. 1, 24.

[222]  Norbertus del Prado, Divus Thomas et Bulla Dogmatica "Ineffabilis Deus", Friburgi Helvetiorum 1919., c. 9, 136.

[223]  Joannis Duns Scoti Doctoris Mariani: Theologiae Marianae elementa quae ad fidem codicum mss. edidit P. CAROLUS BALIĆ, O.F.M., Sibenici 1933., str. 50.

[224]  B. Radonić, Božanski Zaštitnik Presv. Otkupitelja, u NR XIV/1935., 6, 377.

[225]  B. Radonić, Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe kalež ovaj, ali ne kako Ja hoću, nego kako Ti (Mt 26, 39-40), u NR XX/1941., 2-6, 28-42.

[226]  Symbolum Chalcedonense, u DS 301-302.

[227]  F. Prat, Théologie de saint Paul, Paris, Beauchesne, 1938., II, 295-299; usp. Kornelije a Lapide koji nabraja uzroke radi kojih je Krist trpio i nije želio da ga mimoiđe čaša muke: Commentaribus in quatuor Evangelia, I, Venetiis 1700., 380-383.

[228]  Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe kalež ovaj, ali ne kako Ja hoću, nego kako Ti, u NR XX/1941., 2-6, 35.

[229]  Isto, 41.

[230]  Isto, 42.

[231]  Usp. B. Radonić, Sinteza Skotove filozofije, u Collectanea Franciscana Slavica, vol. I, 220-221.[232]  NR XVI/1937., 1, 3-25.

[233]  NR XVI/1937., 1, 4.

[234]  Antifona I. Večernje na svetkovinu Sv. Franje, u Časoslov IV, Franjevački dodatak 70.

[235]  PPr pogl. 1.

[236]  Ord. IV, d. 11, q. 3, br. 3, izd. Vivès, XVII, 352 a).

[237]  Ord. IV, d. 11, q. 3, br. 5, izd. Vivès, XVII, 353 a); usp. S. Čovo, Blaženi Ivan Duns Skot. Oštroumni i marijanski naučitelj, Makarska, 1996., 48-49.

[238]  Quodlibet, q. 14, n.5, izd. Vivès, XXVI,9; Oxon., Prol., q. 2, n.8, izd.VIVÈS,VIII, 88. Sv.Augustin, Contra epistulam Manichae quam vocant fundamenti, 5,6, u PL 42,176: "Ego vero Evangelio non crederem, nisi me catholicae Ecclesiae commoveret auctoritas".

[239]  Ord. IV, d. 11, q. 3, br. 15.

[240]  "Non est aliter sentiendum quam sentit Ecclesia Romana", Ord. IV, d. 26, q. un,. n. 13,izd. Vivès, XIX, 167b. Usp. B. Radonić, Duns Skot najizrazitiji sljedbenik sv. Franje u poštovanju auktoriteta sv. Rimske Crkve i njezina Poglavice, u NR XVI/1937., l, 3-25.

[241]  Report. III, d. 25, q. un., br. 6, izd. Vivès, XXIII, 462 a.

[242]  Rep. I, d. 5, q. l, n. 6, izd. Vivès XXII, 129.

[243]  Usp. L. Ciganotto, Un buon pensiero al giorno, Genova 1926., str. 32; Déodat Marie de Basly, Pourquoi Jésus-Christ?, Paris, 1903., str. 49. kod B. Radonić, Duns Skot i auktoritet sv. Rimske Crkve, u NR XVI/1937., 21.

[244]  Pojam zakona u Duns Skotovu sustavu, u NR XVIII/1939., 1, 1-22; NR XVIII/1939., 2, 133-143; u NR XVIII/1939., 3, 207-222. 

[245]  Op. Oxon., 1. c; Rep. Paris., l. c..

[246]  "Lex est: ordinatio rationis, ad bonum comune, ab eo, qui curam communitatis habet, promuilgata".

[247]  B. Radonić, Pojam zakona u Duns Skotovom sustavu, u NR XVII/1939., 1, 8.

[248]  Usp. Rep. Paris., 1, IV, d. 15, q. 4, n. 11 (XXIV 235.).

[249]  Rep. Paris., 1. IV d. 3 q 4 n.18. [250]  B. Radonić, Pojam zakona…, u NR XVIII/1939., 3, 222;

[251]  Usp. B. Radonić, Duns Skot najizrazitiji sljedbenik sv. Franje…, u NR XVI/1937., br. 1, str. 3-25.  

 

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Regionalni sastanci

************

Šibenik / Šubićevac

************



Split / Dobri: Gospa od Zdravlja

************


Sjemenište Sinj: Dan otvorenih vrata

************

Dubrava: Gospa od Zdravlja

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas3355
Ovaj mjesecOvaj mjesec56212
UkupnoUkupno7267145

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 89