2. SLUŽBE

1.   Povratak sa studija i prva služba magistra novaka u Zaostrogu i na Visovcu

Završetak studija i fra Bonin povratak u provinciju donio je radost cijeloj provinciji, posebno njezinoj upravi na čelu s provincijalom o. fra Antom Cikojevićem, jer je pred sobom imao kvalificiranog čovjeka i potpuno raspoloživa redovnika za bilo koju službu u zajednici. Fra Bone je svojom raspoloživošću na djelu pokazao da višekratna obećanja koja je davao provincijalu u pismima, kako iz Innsbrucka tako i iz Fribourga, postaju stvarnost, te da je došao čas kad može početi djelovati na slavu Božju, korist Provincije i naroda. Možemo s pravom kazati da je u tim teškim vremenima, na prijelomu poslije Prvog svjetskog rata, fra Bone došao kao očekivani spasitelj. U njega su se upirale nade jer je bio osposobljen, vrijedan, poletan i krepostan redovnik, te spreman vršiti sve službe koje mu starješinstvo provincije povjeri. Provincijal mu je odmah, na Definitorijalnoj sjednici 31. prosinca 1919. u Sinju, povjerio službu profesora filozofije na gimnaziji u Sinju (1919.-1920.), a nešto kasnije imenovao ga je i pomoćnikom magistru klerika o. Karlu Eteroviću, kada se filozofija privremeno preselila iz Zaostroga u Sinj.

Ne trebamo naglašavati kako je upravi provincije fra Bone došao kao velika mogućnost koja se može iskoristiti na mnogim područjima redovničkog poslanja. Međutim, ipak je bilo najnormalnije da preuzme mjesto profesora filozofije, što je u prvi mah i učinjeno, skupa s o. Eterovićem. Dok mu provincijal povjerava tu službu, fra Bone mu izražava puno svoje povjerenje s nadom da će tu službu savjesno i korisno izvršavati. To je izrekao ovim riječima: "Poznajući Vašu sposobnost revnost i duh redovnički ja sam podpuno uvjeren da ćete Vi ovu zadaću savjesno i na veliku korist Vaše provincije izvršiti".[50] Iz toga možemo zaključiti da je provincijalova radost bila velika, jer je školski i odgojni zavod dobio vrijednu i istaknutu osobu koja će svojim radom pomoći stručnom i religioznom odgoju mladeži. Na drugoj pak strani, u novicijatu, nastala je velika praznina nakon smrti dugogodišnjeg magistra novaka o. fra Danijela Klarića (†1917.), čovjeka "duboke vjere i pravoga franjevačkog duha", koji je ostavio "vidljive tragove u dušama svojih odgajanika",[51] pa se tražio njegov nasljednik. Poslije Klarićeve smrti, u teškim ratnim i poratnim godinama, magistrom novaka bio je imenovan o. Venceslav Bilušić, čovjek duha i redovničke revnosti, koji zbog zdravstvenih razloga nije mogao dugo ostati na toj službi, nego ju je morao prepustiti drugima. Time se upravi provincije otvorila ista briga koja je nastala pred nekoliko godina, iako su se nadali da je ona barem za više godina riješena. Među izabranim ocima provincije tražila se pogodna osoba za to ispražnjeno mjesto. Za popunjenje te službe bilo je spominjano više kandidata, a među njima bio je i o. fra Bone Radonić.

Fra Bonine odlike same su se nametale zajednici. Kad je služba magistra novaka ponovno došla u pitanje, u užem izboru za tu službu, kako rekosmo, spominjalo se i njegovo ime, uz ime o. fra Karla Eterovića, o. fra Antu Nakića, o. fra Juru Božitkovića i o. fra Antu Antića koji su bili "sve od reda ugledni redovnici, od kojih je Antić bio najmlađi".[52] Kako je o. Antić bio redom najmlađi, smatran je najprikladnijim, te je na nj "pala kocka" da bude imenovan magistrom novaka. No, njegovo zdravstveno stanje sve se više pogoršavalo, vidno je slabio, krvario iz pluća, i nije više mogao obavljati magistarsku službu. Bolest o. Antića prisilila je provincijala Cikojevića da traži drugu osobu za magistra novaka. Pronašao ju je u osobi o. fra Bone Radonića. Njegovu imenovanju, međutim, stajala je zapreka jer nije imao određeni broj godina, pa je provincijal trebao tražiti oprost od generala Reda od nedostatka kanonske dobi, jer su ondašnji kanonski propisi zahtijevali da magistar novaka treba imati najmanje trideset i pet godina. Provincijal mu šalje dekret o imenovanju 22. listopada 1920., i s puno povjerenja u njegov redovnički život, intelektulanu spremnost povjerava mu službu magistra novaka ovim riječima: "Pošto je bolešću fra Ante Antića ispražnjeno mjesto meštra novicijata našao sam shodnim, da Vam povjerim to vrlo važno mjesto u našoj provinciji. Vi imate jaku bogoslovnu spremu, koja će Vam izvrsno poslužiti u asketičnim raspravljanjima i govorim; uhvam se također, da će Vaš život redovnički odgovarati takoj zadaći, jer ste i dosad bili neprijekoran. Ovim dakle ja Vas imenujem meštrom našeg novicijata u Zaostrogu i zazivljem vrhu Vas pomoć i svijetlo Duha Svetoga, neka Vas vodi i prosvijetljiva u Vašemu velikomu zvanju".[53] Antić je fra Boninim imenovanjem za magistra novaka oslobođen te službe te je potom pošao u Makarsku za pomoćnika o. Petru Grabiću, magistru klerika studenata. Možemo kazati da je o. Bone ušao u taj prazni prostor i prihvatio, po starješinskom imenovanju, službu magistra novaka.[54] 

Svršetkom Prvog svjetskog rata kod nas su nastale teške političke prilike, još više pogoršane talijanskom okupacijom sjevernog dijela Dalmacije, u kojem su se našla četiri samostana Provincije presvetoga Otkupitelja [Karin, Knin, Šibenik i Visovac]; provincija je bila onemogućena u svom redovnom komuniciranju jer je kretanje stanovništva bilo ograničeno, a time i normalan dolazak novaka na Visovac. Uz to su nadošle i unutarnje prilike u provinciji koje su povećale napeto stanje tih vanjskih izazova i poteškoća. Trebalo je konkretno rješavati pitanje smještaja i funkcioniranja novicijata.

O teškom stanju pod talijanskom okupacijom raspravljao je Definitorij provincije u Zaostrogu 10.-14. srpnja 1920.; analizirajući teško stanje naših župnika franjevaca na okupiranim krajevima, ustanovio je: "Talijani progone: jedne interniraju, druge šalju u Italiju, a treće tjeraju u Jugoslaviju. Tako su u zadnje vrijeme p. ot. fra Josu Špiku, župnika Prgometa, otjerali. P. o. fra Mirka Medića, župnika Dubravica, otjerali su okovana u Zadar. Fra Šimuna Jelinčića, dekana Varoš-Šibenik, internirali su u Visovcu. Fra Šimuna Slavicu, župnika na Piramatovcima, htjeli su uapsiti, ali on krijući se danju i noću, preko polja i brda, kroz šume i gajeve, spasio se i pobjegao u Jugoslaviju. Isto tako iz pouzdanih izvora čuje se, da se progone i slijedeći župnici: pp. oo. fra Pavao Odrljin i fra Šimun Dubravčić, pomoćnici u Drnišu, fra Martin Bajić, župnik Nevesta i fra Alfonz Klarić, župnik u Gracu-Petrovo polje".[55] Zbog toga je uprava provincije na istom Definitorijalnom sastanku u Zaostrogu donijela odluku: "Radi proganjanja i šikaniranja sa strane talijanske okupatorne vlasti, te zbog uskrate putnica naših kandidata za novicijat u Visovac, onemogućeno je da se kroz ovu godinu novicijat drži u Visovcu. Stoga je vlč. Definitorije primorano, da za ovu godinu novicijat smjesti u koji drugi samostan. Promotriv razne okolnosti naših samostana našlo se je najshodnijim, da se novcijat za ovu godinu smjesti u samostan u Zaostrog".[56] Kako je do tada u Zaostrogu bio filozofski studij, trebalo je osloboditi prostor i pripremiti ga za novicijat prema propisima ondašnjih redovničkih zakona. Na istom je sastanku zaključeno da se filozofski studij iz Zaostroga preseli u Sinj.[57] Ta odluka jednog i drugog preseljenja nije donesena olako, pogotovo što ju je diktirala viša sila u ondašnjim teškim talijanskim okupacijskim prilikama, a bila je povezana i s velikim ekonomskim izdacima s kojima se u to vrijeme provincija teško suočavala. S pravom možemo kazati da je odluka donešena teška srca i protiv volje, ali je uprava provincije morala prihvatiti i taj izazov za dobro zajednice.

Sama okupacija Visovca bila je teška i nepoželjna, a donijela je velike poteškoće. Kroničar ih je opisao crnim bojama.[58] Na Visovcu je bila smještena postaja talijanskih karabinjera. Da poteškoće budu još gore i složenije, Talijani  su na otočić internirali nekoliko redovnika i mirskih svećenika, a k tomu i jednog pravoslavnog svećenika iz Benkovca. U određenom smislu možemo kazati da je Visovac postao zatvor, otok internacije na koji se teško dolazilo, a još teže odlazilo. Neke su svećenike i zatvorili, kao npr. o. Mirka Medića, župnika Dubravica.[59] O. Venceslav Bilušić (*1872.-†1939.), tadašnji magistar novaka, žali nad stanjem u koje je upao Visovac, posebno na što je spao samostan i samostanski život kad je nekoć slavni otočić sada ostao bez kora, tj. bez zajedničkog moljenja Časoslova i bez novaka. Bolne su njegove riječi: "Čudna sudbina ovog sv. otočića, da poslije stotina godina oduzimlje mu se novicijat, ostaje bez kora, spao je uprav u najžalosniji položaj. Jao provinciji koja ovo mjesto, posvećeno čudotvornom Gospinom prilikom, životom tolikih krjeposnih, pa baš i svetih redovnika, kojih se tjelesa neraspadnuta nalaze u ovoj crkvi, da ne spominjem tolikih učenih redovnika, sad evo zapušta kao s nekim prezirom!!!"[60] Teška vremena diktirala su donošenje i ozbiljnih odluka, te se nije smjelo stajati skrštenih ruku. Trebalo je tražiti rješenja, iako teška, da ustanova kao što je novicijat funkcionira, a zajednica se bori protiv zlokobnih vjetrova koji je žestoko tuku.

Iako u teškim i nesklonim prilikama provincija je ipak uspjela oformiti novicijat u Zaostrogu i početi s redovitim radom 31. srpnja 1920. Radonić se odmah, čim je primio dekret o imenovanju, uputio u Zaostrog, kamo je stigao 25. listopada 1920. godine i preuzeo službu magistra novaka. Za službu magistra novaka ponovno je potvrđen 2. veljače 1921. na kapitulu u Sinju.[61] Te je godine primio i zavjete novaka 1. kolovoza 1921.[62] Novicijat se u Zaostrogu nije zadržao dugo jer su se političke prilike koliko-toliko smirile. Nestrpljivo se čekao čas kad će se novicijat opet vratiti na Visovac. Taj radosni trenutak bio je 17. kolovoza 1921., kad se novicijat opet vratio na Visovac;[63] time se povratila i nada da su došli bolji dani za redoviti život i formaciju mladih redovnika u duhu Reda i crkvenih propisa bez vanjskih lomova i napetosti. Dozvolom provincijala obukao je svoju zadnju godinu novaka na Visovcu 26. srpnja 1922.[64] i tu skupinu, kao i svoju magistarsku službu, predao o. fra Leonardu Bajiću 19. ožujka 1923. Prestankom te službe fra Bone odmah odlazi u Sinj, ali u drugoj ulozi, u ulozi profesora na gimnaziji.

 

2. Osobine magistra novaka

Služba magistra novaka veoma je važna i odgovorna služba. Ona je pod budnim okom zajednice, ali i pojedine braće. O fra Boninoj magistarskoj službi u novicijatu ocjene su i prosudbe različite. Možemo s pravom kazati da se u tom pokazala crno-bijela tehnika pristupa njemu kao osobi, a isto tako i prema njegovu odgojnom radu s novacima. S jedne strane naglašava se njegova strogost, dok ga s druge strane neobično hvale. Potrebno je iznijeti i jedne i druge sudove. Ipak najprijedonosimo negativnu ocjenu. Nju je izrekao dr. fra Petar Bezina. On je fra Bonin odgojni rad u novicijatu uspoređivao s odgojem u novicijatu za vrijeme prethodnih magistara, o. fra Dane Klarića i o. fra Vjenceslava Bilušića, koji je bio manje strog i fleksibilan. Naprotiv, o fra Boninu magistarstvu ovako se izrazio: "Za vrijeme meštarstva fra Bone Radonića (1919.-1922.) život novaka bio je dosta pooštren. Htio je da to bude slično kao u Fribourgu, gdje je on studirao bogoslovne nauke".[65]

Međutim, drugi su bili manje kritični prema fra Boni i njegovu odgojnom radu u novicijatu. U njemu nisu gledali niti su pronalazili strogosti, nego prije savjesnost u obavljanju povjerene službe. Osim toga, prema njihovu sudu taj je rad pozitivan i pun pohvala. A pohvale su stizale upravo od onih s kojima je živio i svakodnevno dijelio životne tegobe, ali i radosti zajedništva i bratske ljubavi. Ti su ga najbolje i poznavali, pa su tako i mogli vrednovati kako fra Bonu a tako i njegov odnos prema novacima. Posebno je vrijedan sud koji je o njemu napisao dr. fra Karlo Eterović,[66] njegov dobri poznavatelj koji je tada s njim živio zajedno u samostanu i predavao filozofiju na filozofskom učilištu u Zaostrogu. On ga ovako ocrtava: "Njegova je požrtvovnost i poslušnost izvanredna, njegova je naobrazba obilata i temeljita, njegov je uzgoj spretan i solidan, njegova je volja gvozdena. On je magistar ne samo da pripazi i na sentimentalnu pobožnost navodi, već je on magistar da svako pitanje sam temeljito prouči, i takovo u dušu mladosti pretoči".[67]

Vidimo da je o. Eterović cijenio osobne fra Bonine oznake: poslušnost i naobrazbu, a s druge strane i pedagoške metode koje su važne u ispravnoj formaciji novaka. Vjerujem da je fra Bone nastojao svakog novaka usmjeravati i pedagoški pratiti, te upornom voljom želio te odlike i učvrstiti. Moramo, naime, znati da se provincija tada našla pred mnogim izazovima i poteškoćama te da je bilo mnogo osobnih problema, čemu su i vanjske prilike pogodovale. Tada je zajednicu napustilo više njezinih članova koji su se poveli za negativnim utjecajima liberalnih struja. Trebalo je tražiti vrijedne, zrele, a navlastito odgovorne ljude koji će stajati kako na čelu provincije, tako i u odgojnim zavodima kako bi redovnički život stavili na zdrave i čvrste temelje i zajednicu konsolidirali od njezinih početaka. O. Eterović je bio utjecajna osoba u provinciji. Bio je imenovan u odbor za sređivanje prilika u provinciji nastalih poslije Prvog svjetskog rata, uz o.Konrada Rudana i o. fra Petra dr. Grabića. Eterovićev sud o fra Boni pružao je provinciji pouzdanje da je odgoj mladih redovnika u rukama zrela i vrijedna čovjeka koji će ih usmjeravati u ispravnom redovničkom duhu. Strogost koju su kod njega gledali i njemu je pripisivali, vjerujem, nisu tako strogo gledali starješine, nego su se radije radovali da je provodi u dnevnoj praksi, da se u tom duhu usmjeruju gojenci u odgojnim zavodima i da ih kasnije vrijeme ne stavi na iskušenja za koja nisu pripremljeni. Moramo ipak znati da je u to vrijeme Definitorij provincije odredio strogu sabranost kroz tri dana, a mogao ju je i produžiti u novicijatu, a trebao ju je provoditi o. gvardijan.

 

 

ZA PROFESORSKOM KATEDROM

1. Profesor na gimnaziji u Sinju 1923.-1930.

 

Fra Bonina magistarska služba u novicijatu ipak nije dugo trajala, tek nešto više od dvije godine. Sve se više osjećala potreba njegova dolaska u Sinj, da kao osposobljen i kvalificiran čovjek preuzme rad na gimnaziji. Čim je u ožujku 1923. predao službu magistra novaka o. fra Leonardu Bajiću, odmah ga nalazimo na gimnaziji u Sinju gdje mu je uprava provincije i škole povjerila predavanje raznih gimnazijskih predmeta, kako su iziskivale potrebe školskog programa. Iz provincijalova izvješća Redu, za Duhove 1923., stoji da je Radodnić na gimnaziji u Sinju tada predavao talijanski i grčki jezik, a od 1927. predavao je ascetiku (vjeronauk) sve do odlaska u Makarsku 1936. Kad je 1930. filozofski studij preselio iz Zaostroga u Sinj, tada su mu povjereni specifično filozofski predmeti klericima poslije novicijata u filozofskom odsjeku: logika, kritika, metafizika, kozmologija i psihologija. Uz te predmete predavao je i anatomiju i fiziologiju te biblijski grčki, latinski jezik, povijest i osnove umjetnosti.[68]

Fra Bonin trinaestogodišnji boravak u Sinju bio je ispunjen i drugim brojnim obvezama i redovničkim dužnostima osim dužnosti profesorske službe na gimnaziji. Na definitorijalnom sastanku od 17. do 20. prosinca 1924. fra Bone je bio imenovan učiteljem braće laika i momaka u sinjskom samostanu. Provincijal je bio potpuno uvjeren da će on tu dužnost savjesno vršiti i da će toj braći posvetiti punu pozornost u kršćanskom i redovničkom odgoju. Tada su u Sinju bila tri brata: fra Vice Vuković, fra Jerko Dragičević i fra Nikola Baranović. Definitorij provincije imenovao ga je i diskretom u samostanu u Sinju 1927. Školski zahtjevi i program rada na školi u početku su potpuno zaokupljali i apsorbirali mladog profesora. Tim više što je prethodno vrijeme posvetio drugim dužnostima, koje su više gledale kako formirati mlade franjevce u redovničkom duhu, nego u školskim obvezama. Posebno je bio opterećen kada je 1930. godine imenovan magistrom klerika studenata filozofije i njihovim profesorom, što mu je vodstvo provincije saopćilo ovako: da je "uvjereno o Vašoj stručnoj spremi i o odgojnom smislu, koji treba da imadu franjevački učitelji u svom radu, pa je stalno da će Vaš nastavno-odgojni rad i medju klericima filozofima donijeti obilno ploda u što boljoj i savršenijoj formaciji našega franjevačkog pomlatka".[69] Tako je fra Bone vršio službu definitora provincije kroz tri godine (23. XI. 1931.- 23. XI. 1934.).[70] Također mu je bila povjerena i služba prefekta filozofskog studija (praefectus studii philosophici).

Kolikogod je fra Bone bio u potpunosti spreman zalagati se u povjerenim službama, ipak je od uprave provincije tražio da se predmeti u gimnaziji rasporede proporcionalno i da neki profesori ne budu preopterećeni, dok drugi "planduju". Da bi se postigao što bolji uspjeh u školi, brinuo se kako će riješiti problem udžbenika za filozofiju. Taj se problem nije lako rješavao kako u pogledu sadržaja udžbenika, tako i s financijske strane u pogledu njihova nabavka. U to su se vrijeme koristili udžbenici dvaju glavnih autora za filozofiju: Josepha Donata, isusovca profesora na sveučilištu u Innsbrucku, koji je u 8 svezaka obrađivao kršćansku filozofiju, i Sebastijana Reinstadlera (Elementa philosophiae Scolasticae). Trebalo je izabrati jednoga od te dvojice autora. Radonić je više cijenio Donata nego Reinstadlera, jer je ovaj potonji, po njegovu sudu, "manjkav, niti je ono tekst skolastične filozofije nego tomistične", no pristaje da odluku za koji će se tekst opredijeliti donese škola, a isto tako i koji će udžbenik nabaviti.[71] Drugi su, naprotiv, više cijenili Reinstadlera i smatrali ga prikladnijim za učenje filozofije. Naglašavali su Reinstadlerovu jasnoću, bistrinu i lakoću. K tomu nisu zaboravljali nadodati da ga koriste mnoga slična učilišta kako na domaćim, tako i na stranim školama. Dokaz za te tvrdnje nalazili su i u činjenici da je Reinstadlerov priručnik doživio mnoga izdanja.

Uza sve gornje dužnosti fra Boni su se povjeravale i druge obveze i zadaće. Na prijedlog provincijala Grabića Biskupski ordinarijat u Splitu imenovao ga je cenzorom glasnika "Gospa Sinjska". Dok mu povjerava tu dužnost, Ordinarijat za njega moli svaku milost od Boga, njemu na čast, a čitateljima glasnika na spas.[72] Te je službe fra Bone oslobođen prelaskom u Makarsku.

 

2. Magistar klerika i profesor filozofije

Najveća prekretnica u fra Boninu životu bila je kada je imenovan za magistra klerika i za vikara samostana u Sinju.[73] Uz to, malo kasnije (1933.) bio je imenovan i bibliotekarom samostana u Sinju, jer su se drugi uspjeli izvući od te obveze. Fra Bone se sav posvećivao povjerenim dužnostima. Shvaćao ih je ozbiljno. Služba vikara samostana, uz profesorsku i magistarsku službu, donosila mu je mnogo obveza i briga jer je gvardijan često izbivao iz samostana, budući da je bio primoran voditi veliku ekonomiju na samostanskom imanju u obližnjem Čitluku. Kada su bili u pitanju klerici, možemo s pravom kazati da se fra Bone njima potpuno posvetio. Želio ih je duhovno i intelektualno usmjeravati skrbeći za njihov harmoničan sklad i napredak. Ipak ni tada fra Bone nije zaboravio brigu oko njihova tjelesnog i zdravstvenog stanja. Nije bio rijedak slučaj da su klerici imali poteškoća s bolešću zubi, ali i drugih bolesti koje su bile posljedica slabe ishrane koja je tih godina vladala u samostanu u Sinju. Zdravstveno stanje klerika još je više bilo na iskušenju zbor nedovoljne zdravstvene zaštite i pomanjkanja lijekova. Ništa manje ni zbog neadekvatnog životnog prostora, pa je najčešće bio primoran bolest rješavati slanjem bolesnih klerika u samostane u Imotskom, Omišu ili kod nekog župnika, najčešće u Bajagić, Ugljane, Potravlje, Lovreć, Vrliku itd. Time je želio da se klerici opuste, odmore, a često da i dobiju bolju ishranu od one oskudne u samostanu u Sinju, ili da traže bolji i ugodniji zrak za bolesti pluća ili sušice koje su najčešće pogađale mlade redovnike.

Problem bolesti nije zabrinjavao samo njega, nego je zaokupljao i druge profesore i članove samostana. Poslije fra Boninih izvješća upravi provincije, provincijal je problem bolesti shvatio ozbiljno i ona je postala zajednički problem cijele zajednice. Provincijal Cikojević bio je ozbiljno zabrinut radi toga te mu - u želji da pronađe izvor bolesti - nabraja više mogućnosti gdje bi mogao biti izvor te opasne pojave: "Radi bolesti klerika vidi se da je kod nas to veliki problem. Moramo se pitati odkuda to. Ovako nam ne samo umiru, nego bolesne ih puštamo vani a vani su bez stege i dišipline i vas naš uzgoj biva uzaludan. Dakle odkuda je to? Neki kažu da je to generacija poratna. Drugi da je u Sinju led. Treći da je prestroga dišiplina u klerikatu. Četvrti da je premještanje iz sobe u sobu češće i tako jedan od drugoga uhvati. Peti da su zatvoreni u oboru kao u kočaku. Šesti da je uzrok vezanje knjiga iz kojih uhvate sušicu. itd. Svakako nešto jest. Neki ističu da se neki trape i spavaju tute sa jednim sukancem u najžešćoj zimi."[74] Sagledavanje uzroka bolesti nije odmah rješavalo samu bolest, a još manje otklanjalo opasnost od oboljenja. Radonić je činio sve što je u tim prilikama mogao. Najprije je tražio od uprave da se srede i raskuže sobe onih klerika koji su bolovali od neke bolesti, a samu upravu opetovano izvješćivao o zdravstvenom stanju klerika tražeći "uzroke ovoj nevolji". Jednom prigodom tako piše: "Svakako ovo zdravstveno stanje klerika mora nas zamisliti i prisiliti, da tražimo uzroke ovoj nevolji."[75] U tim zdravstvenim poteškoćama otvarale su se mnoge kombinacije gdje bi bilo najbolje smjestiti klerike poslije novicijata da završe studij filozofije. Neki su tvrdili da je sinjski zrak težak za đake i da bi se možda studij filozofije trebao preseliti u Makarsku, dok bi se studij teologije smjestio u Sinj. Nisu izostajale ni druge mogućnosti i prijedlozi u pogledu mjesta studija filozofije, ali ih je bilo teško na brzinu rješavati.

Fra Bonina redovita izvješća provincijalatu o klericima najbolje ocrtavaju njegovu brigu i ljubav prema njima, ali i zabrinutost radi njihovih slabih odluka: "Đaci su priličito: niti ih mogu puno hvaliti niti kuditi, jer sve završi o konačnoj ustrajnosti. Što mogu, činim, a uspjeh pripada milosti Božjoj i njihovu sudjelovanju. Ima ih dosta slaba zdravlja".[76] Nije prošlo mnogo vremena poslije toga da je morao javiti provincijalu žalosne, neželjene vijesti da su neki klerici odlučili napustiti zajednicu i otići u svijet. Najredovitije je ipak izvještavao provincijala ovako: "Đaci su dobro i zdravo, a nije im ni vladanje slabo".[77] Vrijedno je njegovo izvješće o klericima 1933. "Uopće se može reći o klericima Filozofskog učilišta u Sinju, da su dobra raspoloženja i volje za duh[ovni] život, te kada bi i poslije ovakvi ostali mogla bi im se Provincija radovati".[78] Slično će izvijestiti i za kapitul provincije 1934.: "Klerici su uopće dobra vladanja, poslušni, prilično odani molitvi i duh[ovnom] životu. Nauka su srednjega, a tako i zdravlja".[79]U takvomu ozračju znao je da božansko i milosno mogu s ljudskim i voljnim donijeti velike plodove u formiranju vrijednih redovničkih osoba.

Magistar klerika poslije novicijata jest najodgovornija osoba u formaciji mladih redovnika. Fra Bone nije bio samo odgojitelj nego i profesor, pa je njegov utjecaj bio izravan i uvažavan kada se na profesorskim sjednicama raspravljalo o pojedinim klericima. Dobro je poznavao potrebe zajednice i zahtjeve odgoja, bolje rečeno cjelokupne formacije, tj. intelektualnog i moralno-etičkog usmjerenja mladih franjevaca u općem smislu, a tako i u franjevačkom duhu kao posebnom formativnom procesu odgoja. Klericima je preporučivao sanctitatem et scientiam – svetost i učenost, koje se stječu svjesnim radom i ustrajnim zalaganjem. S pravom možemo kazati da se brinuo za cjelovit i ispravan odgoj mladih ljudi. Da mu koliko-toliko olakša odgojni rad, provincija mu je uvijek davala pomoćnika u odgoju, u osobi nekog mladomisnika, koji je više vodio brigu o vanjskom redu i vladanju, dok je njemu više vremena ostajalo za duhovni odgoj i usmjerenje. To bismo mogli nazvati njegovom duhovnom asistencijom prema klericima, a najviše se odnosila na duhovni život pojedinaca i cijelog klerikata kako to provoditi u svakodnevnom moljenju Časoslova i zajedničkog razmatranja, tjednih duhovnih nagovora i primanja sakramenata posebno tjedne ispovijedi i česte pričesti. K tomu je posebnu važnost pridavao osobnom susretu s pojedinim klericima kao jednim od oblika duhovnoga vodstva. Tako nalazimo 1930. kao njegova pomoćnika nalazimo o. fra Gašpara Bujasa, kojega je 1931. zamijenio o. fra Joakim Friganović. Kasnije mu je za pomoćnika došao o. fra Bernardin Bebić, 1934. godine. Neko mu je vrijeme bio pomoćnikom i o. fra Bonifacije Šipić, koga je koncem 1935. zamijenio o. fra Rafo Kalinić. Kad je o. Radonić imenovan profesorom na teologiji u Makarskoj, tada je prestala i njegova magistarska služba klerika u Sinju. Na toj službi ga je zamijenio o. Joakim Friganović.

Dobro je da se upoznamo s s fra Boninim pogledima o stanju odgoja i redovničke stege u Sinju. On je bio svjestan odgovornosti koju odgojitelj prima na se imenovanjem za nositelja odgoja u odgojnim zavodima, ali je svjestan i svoje nemoći i ograničenosti koja prati njegov rad. Posebno je bio svjestan utjecaja okoline i živih primjera članova zajednice na klerike, koji rječitije govore nego same riječi odgojitelja. Zato je u izvješću 1933. upozorio provincijala kako okolina kod klerika stvara podvojensot duha, neku skepsu i nestalnost, kao i druge poteškoće: "Uopće, može se reći, da su klerici dobre volje i dobra raspoloženja prema teženju na redovničku savršenost, prema Provinciji i Redu. Imadu u sebi dobrih i plemenitih klica. Kad bi sve ovo dobro i sustavno razvijali, mogla bi im se Provincija veseliti i nadati svomu procvatu. Ali se je bojati, da ove plemenite klice usahnu prije razvoja i ojačanja, i to kod ogromne većine: iznimka može biti samo za pojedinoga jačeg individua! Glavni uzrok propadanja redovničke savršenosti kod mladih redovnika i nestalnost kod klerika, po općem mišljenju, stoji u ne baš idealnom okolišu, u kome se uzgajaju. Od svojih magistara primaju naputke o strogoj dužnosti teženja na redovničku savršenost, a ne vide da se ta načela strogo provađaju u okolišu u kome žive, što u njima stvara podvojenost duha, neku skepsu, nestalnost, a konačno kod mnogih i duševni slom! Stoga je teško kod naših klerika, uza sva naporna nastojanja, stvoriti onu potrebitu stalnost, karakternost i savjesnost u duh[ovnom] životu".[80]

Kao magistar klerika fra Bone je želio povećati duh molitve i pobožnosti u klerikatu; posebno mu je bilo na srcu da klericima ucijepi duh pobožnosti prema presvetom oltarskom sakramentu. Zato je molio o. Grabića, provincijala, da mu kod Ordinarijata u Splitu ishodi dozvolu da jednom mjesečno može izložiti cjelodnevno svetootajstvo kako bi klerici živjeli u ozračju euharistijske tajne. Iz gore iznesenoga vidimo da je fra Bone savjesno vršio dužnost magistra klerika punih šest godina. Za njega je to bila velika odgovornost, ali i cijena i povjerenje koje su mu povjeravali ondašnji provincijali. To je svakako utjecalo da je bio cijenjen među fratrima, jer je savjesno prenosio vrednote srca i uma na mlade franjevce. Taj dio svoje magistraske službe fra Bone je vršio savjesno, sa strogim kriterijima i zahtjevnom disciplinom tako da je među ondašnjim klericima ostao zapamćen kao dosta strog i zahtjevan magistar. Disciplina u sinjskom klerikatu za njegova magistarstva bila je stroga, prožeta radom i molitvom u nedostatku dovoljne ishrane i nedovoljne zaštićenosti od duge i žestoke sinjske zime, s malo odmora i opuštenosti. Sam je fra Bone bio usmjeren na strog način života, pa je lakše i od drugih mogao zahtijevati i tu strogost. Moramo znati i to da se strogost primjenjivala i u drugim odgojnim zavodima. Kada se glas o njegovoj odgojnoj strogosti i "gvozdenoj" disciplini proširio, on ni tada nije popuštao, nego je i dalje ostajao takav, jer je smatrao da je strogost sredstvo ozbiljnoga odgoja. Svoje je postupke opravdavao time što je smatrao da bez žrtava nema pravoga odgoja. Tim je argumentima opravdavao kod o. Petrova, provincijala, svoje postupke: "Treba žrtava, ako hoćemo ozbiljno uzgajati redovnički pomladak".[81]

Dolaskom u Makarsku prekinuta je njegova izravna odgojiteljska služba, ali je zato prihvatio drugu, profesorsku; najprije je predavao filozofiju i etiku, a potom i moralnu teologiju, sve do prisilnog odlaska iz Makarske.

 

3. Profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj

Kada je Franjevačka teologija priznata visokoškolskom ustanovom 1936., rektor ondašnje teologije dr. o. fra Ante Crnica želio je da na nju dođe kvalificirano profesorsko osoblje. Studij filozofije do tada je bio u Sinju povezan s gimnazijom. Provincijal dr. fra Stanko Petrov, naredbom od 15. travnja 1936., sazvao je sjednicu Profesorskog zbora u Makarskoj, da se dogovore o funkcioniranju filozofskog studija kad on prijeđe u Makarsku.[82] Sjednica je trebala riješiti pitanje novog naziva te visokoškolske ustanove i načina predavanja filozofskih predmeta na njoj. Na koncu je zaključeno da filozofski studij iz Sinja prijeđe u Makarsku i da se udruži sa studijem teologije u jedno učilište pod naslovom: Franjevačka visoka bogoslovija Makarska – Studium philosophicum theologicum superius OFM Provinciae SS Redemptoris in Dalmatia. Službeni pečat nove uspostavljene ustanove glasio je skraćeno: Studium philosophico theologicum superius Makarska.[83]

Novi studijski program provincije značio je i za fra Bonu veliku promjenu. Njegov je život poprimio novu dimenziju širine i veće slobode nego što je bio u Sinju. Iako mu je bilo povjereno predavanje cjelokupne filozofije, ipak je više vremena nalazio za spisateljski i znanstveni rad nego ranije. Iz nastavnog plana na Bogosloviji se vidi da su mu povjereni svi filozofski predmeti koje je on, istina, predavao tijekom dvije godine studija, a ti su bili: Logika, Kritika, , Ontologija, Kosmologija i antropologija, Opći uvod u filozofiju, Stara povijest filozofije:grčka, Otačka filozofija do sv. Tome, te poslije sv. Bonaventure do danas; Eksperimentalna psihologija i Etika. Navedene predmete redovito predaju dvojica profesora, iz čega možemo razabrati da je profesorskim obvezama morao posvetiti veći dio svoga vremena. Osim toga fra Bone je imao i druge obveze, kao što je poučavanje braće laika i momaka u samostanu, a dr. Crnica mu je htio predati i vođenje pučke blagajne koja je djelovala u samostanu. Tu obvezu ipak nije mogao prihvatiti radi navedenih obveza. Zbog toga se obratio provincijalu Grabiću da mu se ta služba nikako ne povjeri. Čak se izjasnio da bi bilo najbolje da sam Crnica preuzme taj posao jer on ipak nije imao mnogo školskih obveza kao on, a još se k tomu bavi drugim poslovima a ne samo školskim, isticao je fra Bone.

Za fra Bonu je došao radostan čas, koji je nestrpljivo čekao, da što prije u Makarsku dođe o. Ćiril Markoč, student specijalizant studija filozofije u Rimu. Kad je isti doktorirao 1941., došao je u Makarsku i odmah je preuzeo predavanja filozofskih predmeta. Radonić tada naravno nije ostao bez posla, nego su mu na profesorskoj sjednici (25. IX. 1941.) povjerena druga dva važna predmeta: moralna teologija i etika,[84] koje je do tada predavao dr. fra Petar Čapkun, koji je pošao u Rim, u Međunarodnu skotističku komisiju za kritičko izdavanje Skotovih djela, kojoj je na čelu bio dr. fra Karlo Balić.[85] Balić je pred tri godine (1938.) preuzeo Skotističku komisiju i u zanosu rada okupljao oko sebe vrijedne i sposobne ljude za tako veliki i važan pothvat cijeloga Franjevačkog reda. Među članovima te Komisije pokazat će se, dobar izbor napravljen je dolaskom o. Čapkuna. On je u njoj neumorno radio dugi niz godina, sve dok Čapkun nije bio izabran za provincijala 1967. godine. Od akademske godine 1942./43. do akademske godine 1944./45. Radonić je predavao samo moralnu teologiju. Na samom početku akademske godine 1944./45., prisiljen ratnim prijetnjama i nesigurnošću opstanka, rastaje se sa školom i odlazi iz Makarske.

O njegovu profesorskom radu najbolje nam govore nekadašnji njegovi studenti, među njima i dr. fra Karlo Jurišić, koji ovako piše:

«Prof. moralne teologije dr. fra Bone Radonić duboko mi se urezao u pamćenje jer su me se duboko doimala njegova predavanja a navlastito tumačenje pete zapovijedi Božje: Ne ubij! Moralnu teologiju nam je predavao četiri semestra od jeseni 1941. do ljetnog semestra 1943. na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. Fra Bone nam je tu zapovijed tumačio u duhu prvaka franjevačke škole bl. Ivana Duns Skota, pa je naglasio, kako je Duns Skot naučavao, da nikakva ljudska vlast ne može i ne smije osuditi na smrt ni jednoga čovjeka, jer je gospodar života i smrti samo Bog nisi cum Deus permisit! – osim u onim slučajevima u kojima je to Bog dopustio, u slučajevima koji se nalaze u Bibliji. Bog je gospodar života, koji počinje čovjekovim začećem i smrti koja svršava naravnom smrću.

Mnoge uspomene u životu izblijede, ali uspomena na fra Bonu općenito ne blijedi a pogotovo na njegov profesorski rad. Posegnuo sam za mojim starim udžbenikom H. Noldin, S.J., Theologia moralis:De principiis, Oeniponte/Lipsiae, 1941., str. 310 olovkom sam zapisao gornju tvrdnju moga učitelja. Noldin je ujedno bio i temeljni tekst za polaganje ispita. Uz taj tekst donosio je mnoge dopune na papiru ili ih je pisao na rubu same knjige da bismo bolje shvatili sadržajne cjeline pojedinih odsjeka gradiva. Sve je to znao uskladiti u cjelinu da svaki problem što cjelovitije razjasni. Radovali smo se njegovu dolasku u dvoranu jer smo uvijek očekivali novu vrijednu i sadržajnu cjelinu koju nam želi predočiti. To smo pomnjivo pratili i zapisivali na rubove svojih priručnika. Njegova živa i duhovno sadržajna predavanja izlazila su iz njegova bogata duhovnog iskustva koja je iz sebe ižaravao. Njegova predavanja nisu bila suhoparna razlaganja izabranog priručnika nego svestrana popunjavanja i dorade koje su pobuđivale žive rasprave već u dvorani a još su se više nastavljale i izvan satova nastave po hodnicima ili izlaskom na šetnju. Za njega mogu kazati da nije bio samo predavač za katedrom nego da je svestrano upućivao u probleme života i specifičnom odlučnošću svjedočio svoju odanost Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu. Specifičan način njegova govora još mi i danas odzvanja u ušima.»[86]

Premda je fra Bone živio u svijetu knjige i ideja, moglo bi se učiniti da je bio istrgnut iz konkretnog života i ljudskih odnosa. Naprotiv, on se znao udubiti u probleme svakidašnjice, upuštati se u duge rasprave kako teorijskih, još više praktičnih životnih pitanja. Možemo kazati da je u raspravama uživao; zato je oko njega uvijek bilo živo, okružen lijepim brojem studenata. Drugi isto tako potvrđuju da su njegova predavanja bila zanimljiva i da su izoštravala sposobnost razlikovanja pojedinih pitanja, te otvarala studentima nove poglede i sučeljavanja koja su se ticala konkretnog života. To se u prvom redu odnosilo na razna pitanja koja su proizlazila iz moralnog područja života. U svojim izlaganjima ili predavanjima znao je biti zanimljiv. Volio je rasprave, danas bismo kazali da je volio sučeljavanja i razjašnjenja o raznim životnim pitanjima kojima su se ljudi zaokupljali. U takvim raspravama znao se zanijeti te ostati dugo sa studentima "do pola sata po pol noći".[87] 

Sud o fra Boninu profesorskom radu iznio je dijelom i o. fra Jure Radić, kojemu je fra Bone bio profesor završne godine svoga profesorskog rada. On je istaknuo njegovo uvođenje u opću teologiju i razne teološke sustave koje je iznosio i kako su se pojavljivali tijekom povijesti u teološkim raspravama, ali se ipak nije slagao s njegovim nazorima o pokori, disciplini, kao i nekim drugim postavkama srednjovjekovne teologije koje je kao mišljenja iznosio pred studente.[88] Takvim je postupcima fra Bone upoznavao studente s raznim mišljenjima, to nije bio znak da je on ta mišljenja usvajao, nego je htio pokazati koliko ima različitih pristupa istome problemu ima i kako su se ta pitanja tumačila tijekom povijesti. Zbog njegovih posebnih izraza i načina izlaganja na njegovim je predavanjima uvijek bilo zanimljivo.

Ipak možemo kazati da je radije raspravljao o raznim pitanjima iz prošlosti nego iz sadašnjosti, jer je najčešće bio prisutan među velikanima skolastike i njihova učenja. U tom je nauku gledao sadašnjost, a i viziju izgradnje budućnosti. Braća su ga s pravom smatrala filozofom ili još bolje, filozofskim stručnjakom, a opet specifičnim filozofom skotistom. "Nastojao je i svojim đacima utisnuti Škota u pamet", tvrdi V. Vrčić.[89] Taj je naziv on prihvatio i javno priznavao, jer se tako nekoliko puta za svoje radove i potpisivao, a bilo je upadljivo da je to činio i kada nije pisao o filozofiji ili skotizmu, nego o narodnim pjesmama fra Silvestra Kutleše. Nismo uspjeli odgonetnuti zašto je tako bilo, ukoliko to nije proizlazilo iz općeg uvjerenja fratara da je zaista skotist, ali, možda, i zbog toga što su neki mislili da filozof skotist ne zna ili ne može pisati o narodnim pjesmama i toliko se spustiti do konkretnih životnih pitanja. Potvrdu za takvo mišljenje nalazimo i u ocjeni braće, posebno o. Venceslava Nakića, koji je bio izraziti tomist, a fra Bonu je nazivao skotistom, pače "boljim" poznavateljem Skota od samoga Skota.

 

4. Svećenička djelatnost (propovjednik)

Iako je fra Bone bio profesor i odgojitelj, to ga nije udaljavalo od propovjedničkog svećeničkog poslanja. Možemo kazati da ga je ta svijest poticala da propovijeda  u svako vrijeme "bilo zgodno, bilo nezgodno" (usp. 2 Tim 4,2). Njegova izgovorena riječ imala je posebnu snagu i poticaj, jer je dolazila iz ljubavi njegove svećeničke duše. Za propovijedi se ozbiljno spremao, jer je bio svjestan da jedino tako može raspršiti neznanje drugih i uvoditi ih u sadržajniji kršćanski život. Osim što je novacima, a kasnije klericima u Sinju držao redovito dnevna razmatranja i tjedne nagovore (egzorte), za koje se savjesno spremao, nalazimo ga često kao propovjednika po raznim župama sinjskog samostanskog okružja i Makarske, a i dalje. Provincijal Cikojević, znajući njegove duhovne osobine, predložio ga je da u Sinju vodi Marijinu kongregaciju, u nadi da će njegov rad donijeti obilan plod i procvat te svete i korisne institucije.[90] 

Možemo kazati da je bio traženi propovjednik u pojedinim prigodama. Teško je, gotovo nemoguće, navoditi sve gdje je nastupao kao propovjednik. Ipak moramo spomenuti neke njegove nastupe. Propovijedao je u prigodi mlade mise o. fra Frane Rakića 3. kolovoza 1924. u Vrgorcu, kao i svom bratu fra Bernardu 12. kolovoza 1926. u Makarskoj. Mnogi njegovi propovjednički nastupi nisu zabilježeni. Tako je 12. lipnja 1926. držao propovijed u Gali i bio optužen da je u propovijedi govorio da u ondašnjem parlamentu nema Isusa Krista i da se u njemu kroje slabi zakoni. On je opovrgao te optužbe pred svojim provincijalom 19. srpnja 1926., a spreman je bio ići i na sud da bi dokazao laži onih koji su protiv njega podnijeli tužbu.[91]

Propovijedao je u franjevačkoj crkvi u Splitu na Dobrome, u prigodi proslave sedamstote obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga, 30. listopada 1926., na polnoćnoj misi s temom: Krist i njegovo otajstveno tijelo. Za Božić 1927. nalazimo ga na ispomoći u Imotskome. U Sinju je propovijedao za vrijeme četrdesetosatnog euharistijskog klanjanja 1931. godine. Uzveličao je i proslavu Gospe Lurdske u Golubiću kod Knina 17. srpnja 1932. propovijedanjem na poziv župnika fra Frane Rakića.[92] Također ga nalazimo i u župi Hrvace 16. rujna 1934., u prigodi postavljanja slike Gospe od Zdravlja za vrijeme župnikovanja o. Rakića.[93] Kroz Veliki tjedan 1935. propovijedao je u Omišu. Na završetku svete jubilarne godine otkupljenja 1935. propovijedao je u Sinju. Prigodom devetnice Kristu Kralju u Splitu držao je propovijed (22. X. 1940.): Zasluge Crkve za dobrobit naroda.[94] Uz ostale propovjednike propovijedao je u pripremi posvete nove crkve u Makarskoj 1940.[95] Kod pogibije Ivana-Ivice Vukorepe (*Drniš, 28. VII. 1913.-†Košute/Sinj, 14. VIII. 1941.) u Košutima kod Sinja 14. kolovoza 1941. u okršaju s odmetnicima partizanima I. splitskog partizanskog odreda, na sprovodu u Sinju govorio je o. Bone, a to je učinio i u Drnišu braneći hrvatski državotvorni sustav, a osuđujući one koji su ustali protiv tek uspostavljene Hrvatske države, svjedoči o. Ivom Menđušić.[96]

Kada je ojačavao partizanski pokret, posebno kapitulacijom Italije u rujnu 1943., i kada su do Makarske dolazila partizanska zlodjela, Radonić je ukazivao na zlo koje prijeti hrvatskom narodu ako partizani dođu na vlast. Gdje je god uhvatio prigodu poticao je narod da se odupre i ne vjeruje lažnoj propagandi koju su o sebi širili partizani, posebno o tomu da će stvoriti društvo pravde i blagostanja, da će odgovoriti na sva životna pitanja koja dotad nisu bila riješena. Kako je srcem i dušom ljubio svoj rodni kraj i njegove ljude, žalostan je bio kad je čuo za partizanska zlodjela koja je počinio bataljun "Josip Jurčević". Partizani tog bataljuna 15. lipnja 1942. godine, u ponedjeljak, razoružali su žandare i strijeljali 32 Vrgorčana. Među strijeljanima bili su i gospodin Mate Rakić, brat župnika fra Frane Rakića, i njegov sluga Jakov Šimunović iz Vrpolja kod Knina. Svi strijeljani bili su katolici, jedino je jedan oružnik bio muslimankse vjeroispovijesti (Ibrahim Delić).[97] Tu se na djelu očitovala velika partizanska mržnja i zloća prema ljudima, jer nitko od tih stradalnika nije suđen, nego su svi jednostavno najprije zatvoreni, potom izvedeni na stratište na groblju i ubijeni pred grobljanskim zidom kod ulaznih vrata. Protiv tog tragičnog i zločinačkog postupka fra Bone je digao svoj glas i osudio partizanska zvjerstva. Nije mogao spokojno gledati ili šutjeti dok drugi umiru, bivaju ubijani ni krivi ni dužni. O tom pokolju svjedoči V. Vrčić: "U ratno doba, dok su političke strasti nalazile razračunavanja u pokoljima, fra Bone je grmio u Makarskoj i u propovijedima zastupao beskompromisno hrvatstvo…U Vrgorac je prispio nakon pokolja u lipnju 1942. U crkvi je držao govor i sakupljao novac za spomenik koji bi imao biti postavljen".[98] Novac za spomenik bio je i sakupljen i spomen obilježje podignuto na mjestu strijeljanja, ali nije izdržalo novo partizansko poslijeratno razaranje; nova je partizanska vlast to spomen obilježje odmah uništila, da se zaboravi i zamete trag partizanskog krvoprolića. Možemo shvatiti fra Bonine osjećaje tuge i žalosti nad mirno stradalim ljudima. Njegovo je srce krvarilo, jer se osjećao nemoćnim da pred takvim činima partizanskog zvjerstva išta poduzme! Mogao je jecati i tugovati, kao što je zbog toga tugovala i u strahu živjela cijela vrgoračka krajina, jer je prolivena krv nevina, a crne slutnje koje su se nadvijale nad vrgorskom krajinom nisu pružale mir ni spokoj! Živjelo se u stalnom strahu da se ne dogodi novi krvavi partizanski pohod i još veće zlo i partizansko divljaštvo.

U teškim ratnim prilikama vrgoračkog stradanja svoju zabrinutost i pastirsku ljubav pokazao je dr. Kvirin Klement Bonefačić, splitski biskup, i to izrazio pismom "da je prošlih dana konačno izvješten i svestrano poučen o teškim prilikama, krvavim događajima i zvjerstvima, što ih je Vrgorac, cijela ta župa i okolica proživila i doživila polovicom prošlog mjeseca, a nije bio pošteđen u svojoj obitelji, u svojoj župskoj kući ni sam župski vikar o. Frano Rakić, već je strašno i krvavo stradao kao i mnoge druge poštene hrvatske i katoličke obitelji vrgoračke. Kao čovjeku, ali napose kao katoličkome svećeniku, pače biskupu duhovnom ocu ove dijeceze, i krvari srce na samu pomisao i predodžbu straha koji je kroz više dana obuzimao Vrgorac, pa panike, vapaja, klika i očaja pojedinaca i obitelji pogođenim nečuvenim događajem dana 15. lipnja".[99] Radi tragičnih događaja biskup je župniku o. fra Frani Rakiću uputio i drugo pismo, u kojem mu piše: "Ali ipak radi sveg ovog žig sramote ostat će u povijesti zauvijek zabilježen nad Vrgorcem i njegovom okolicom. Osjećam svoju pastirsku dužnost da preko tog ureda poručim i preporučim Vrgorčanima i svima po Vrgorskoj krajini, da se sjete, da su ljudi, da su kršćani, da su katolici".[100] 

Jednako je tako bio silno pogođen četničkim zlodjelima, divljanjima i ubijanjima koja su učinili pod pokroviteljstvom Talijana u selima vrgorske krajine u kolovozu 1942.: Rašćanima, Kozici, Dragljanima, Vlaki i Dugim Njivama. Tada su ubijeni župnik Rašćana don Ivan Čondić, Župe Biokovske don Josip Braenović i Kozice o. fra Ladislav Ivanković, njegov subrat, pred očima njegove majke zajedno sa 66 Kozičana. Uspomenu na ubijene Kozičane označio je dr. fra Karlo Jurišić natpisom u kamenoj litici na samom mjestu pogibije (1973.).: "29. VIII. 1942. četnici ubiše 66 Kozičana i na ovom mjestu njihova župnika fra Ladislava Ivankovića". I partizanski spomenik u Kozici nosi imena ubijenih i stradalih Kozičana za vrijeme Drugog svjetskog rata te ime ubijenog župnika fra Ladislava Ivankovića, koga su okrutno smaknuli četnici.

Kao profesor u Makarskoj fra Bone se mogao lakše odazivati pozivu pojedinih župnika da propovijeda u raznim prigodama, nego što je to uspijevao u Sinju. Taj je apostolat već od ranije podupirao i blagoslivljao provincijal Grabić, ali uz upozorenje "da se nadoknadi gubitak sati predavanja koja će eventualno uložiti u vinogradu Gospodnjemu".[101]

O. Grabić, prisjećajući se tog apostolsko-propovjedničkog rada makarskih profesora iz svojih makarskih dana, piše dr. fra Anti Crnici, rektoru bogoslovije u Makarskoj i prefektu studija u provinciji, ovako: "Hvalevrijedan je običaj - pamtim još iz mojih mladih lekturskih dana makarskih lektura, što su se uvijek pokazivali spremnim i revnim u navješćivanju Riječi Božje i u podijeljivanju sv. Tajna Vjere u vrijeme Dominicae Passionis et Palmarum (nedjelja Muke i Cvjetnica, op. S.Č.). Ova je sv. dispozicija i kod današnjih Otaca lektura. S moje strane ja je blagoslivljem i moram da joj udovoljim tim više što danas nema ovakih apostolskih radnika da bi mogli zadovoljiti velikim duševnim potrebama današnjeg vremena. Znam da našem apoštolatu stoji na putu dužnost predavanja škole za nekoliko sati; ali sam uvjeren da će Vašoj dobroj volji i onoj Otaca lektura uspjeti da naknadite gubitak ono malo sati, koje ćete eventualno uložiti u vinogradu Gospodnjem. Ovo pismo nek Vam bude norma, ako bude trebalo da koji od OO. Lektura pođe na duhovni posao u vrijeme i Dominicae Passionis."[102]

Propovjednički nastupi, koliko god bili potrebni i hvalevrijedni, ipak su neke profesore znali odvoditi i udaljavati od školskih obveza, toliko da je nekoliko godina kasnije radi toga nastao i problem koji je trebalo rješavati. Protiv pojedinih propusta energično je ustao rektor bogoslovije dr. Crnica. Moramo ipak naglasiti da fra Bone nije uvijek uspijevao pomiriti propovjedničke zahtjeve i školske obveze. Često se morao odreći poziva za propovijedanjem, ali je ponekad znao i prihvatiti te izazove i poći propovijedati a da nije u potpunosti sredio zamjenu u školi ili je previše opteretio pojedinog profesora koji ga je bio voljan zamijeniti. Zato se na njegov postupak već u Sinju tužio dr. fra Krsto Kržanić, ravnatelj gimnazije, zamjerivši mu kao "duhovnoj osobi" za takav postupak.[103] On se nije slagao s postupcima nekih profesora koji su znali izbivati od predavanja, a u svojoj odsutnosti nisu uvijek tražili druge profesore da ih zamijene. Profesori iz Makarske odlazili su propovijedati u korizmeno vrijeme u razne župe, najčešće po otoku Braču, ali i po drugim otocima ili po Makarskom primorju. To je ipak najčešće bilo tijekom Velikoga tjedna. Tako je postupao i fra Bone, te je propovijedao jednim dijelom Velikoga tjedna u Metkoviću 1937. godine[104], ali i u Imotskome,[105] a 1938. propovijedao je, zadnje dvije korizmene nedjelje, i u Nerežišću na Braču,[106] a Veliki tjedan u Vrgorcu pomažući starom župniku fra Jaki Bartuloviću.[107]

Osim toga, u Vrgorcu je morao "gasiti vatru" napetosti nastale nerazboritim radom župnika o. fra Ivana Tomasovića, jer je on podržavao nezadovoljnike i onda kada je prestao biti župnik Vrgorca, a zamijenio ga o. fra Frano Rakić. Vrgorčani, koji su bili politički usmjereni jugoslavenstvu, nisu mogli zamisliti da ih napušta župnik Tomasović, koji je bio sličnog političkog uvjerenja i usmjerenja kao i oni. Radi njegova premještaja mnogi su prijetili da će prijeći na "hrišćansku vjeru", "vjeru naših predaka, vjeru pravoslavnu", što je drugim riječima značilo da će istupiti iz Katoličke crkve i prijeći na pravoslavlje, koje je tada u državi bilo privilegirano, ako im se stari župnik ne vrati, tj. o. Tomasović.[108] Među nezadovoljnicima bilo je onih koji su prijetili da će prijeći i na starokatoličku vjeru, koja u to vrijeme bila znak osporavanja nezadovoljnih katolika, a podupirala ju je službena vlast s namjerom da podriva i oslabi Katoličku crkvu. U tim napetim odnosima fra Frano Rakić, Vrgorčanin, novi župnik, poznajući dobro ćud čovjeka tog kraja, primijenio je novu taktiku da se izravno ne sukobljava s nositeljima rascjepa, nego je u strpljivosti i blagosti postupao sa svima, a kršćanskom spremnošću podnosio napadaje i klevete. Takvim je postupkom uspio razoružati nezadovoljnike i povratiti kakav-takav mir u župu. Ipak taj crv razdora i njegove posljedice ostavile su tragove, koje su kasnije oživjeli i iskoristili komunisti tako da su neki iz tih redova lako prešli u ateističke vode i pokazali se ostilnim prema vjeri i Crkvi, te bili vjerni sluge novog komunističkog režima.

Osim propovijedanja, fra Bone je često držao duhovne vježbe. To je najviše činio u redovničkim zajednicama u samostanima u kojima je boravio. Za tu duhovnu pomoć rado su mu se obraćali gvardijani, jer su znali da on neće odbiti tu molbu i da će duhovno obogatiti i osvježiti dane duhovnih vježba. Uz ostale dužnosti bio je imenovan i službenim voditeljem duhovnih vježba u provinciji 1928. godine. Žao nam je što sve te duhovne vježbe nismo našli zapisane. Ono do čega smo došli donosimo ovdje. U Sinju je držao duhovne vježbe punih osam dana od 29. lipnja do 7. srpnja 1931. Tako je 25. studenoga do 3. prosinca 1938. držao duhovne vježbe samostanskoj obitelji u Makarskoj.[109] Isto je tako držao duhovne vježbe kandidatima za svečane zavjete u Makarskoj koncem listopada 1938. i dobio dozvolu da može primiti njihove svečane zavjete. Također je držao duhovne vježbe u imotskom samostanu 22. srpnja do 30. srpnja 1939. godine. Na početku akademske školske godine 1942./43. držao je duhovne vježbe samostanskoj obitelji u Makarskoj 28. rujna 1942. kroz cijeli tjedan, kako su to zahtijevali redovnički propisi.

U njegove propovjedničke nastupe svakako spadaju i propovijedi u prigodi pučkih misija. Istina, njih ne nalazimo mnogo u njegovim nastupima, ali je svakako vrijedno da se posvećivao i tom propovjedničkom zadatku. S o. fra Karlom Nolom držao je misije u Omišu u prigodi pripreme slavlja 1300. obljetnice pokrštenja hrvatskoga naroda.[110] Isto je tako držao misije u Omišu, zajedno s fra Augustinom Marušićem, od 1. do 8. prosinca 1940.[111] Iako je bilo onih koji su tvrdili da je svoje propovijedi objavljivao u "Riječi Božjoj", na žalost mi nismo nigdje pronašli njegovih objavljenih propovijedi. Jedino što smo pronašli jesu neke njegove propovijedi u rukopisu, koje je pisao svojim teško razumljivim i istaknutim rukopisom za koji je sam priznao da mu je "pismo ružno".[112] I zaista, iskreno je priznao kakav mu je bio rukopis. U Prilogu III. donijeli smo prijepis njegove propovijedi u prigodi Prve svete mise u izvornom obliku, jezikom ikavicom. Iz nje možemo vidjeti da mu je propovijed u toj prigodi zaista duga, ali ni druge nisu bile kraće, kako svjedoče njegovi poznavatelji. Za propovijedi se ozbiljno spremao. Što se tiče duljine njegovih propovijedi, fra Bone nije pazio na vlastiti umor, a ni na umor svoga slušateljstva.

Osim toga bio je u komisiji za identifikaciju kostiju mučenika fra Ivana Rozića sa župnikom Vrgorca o. fra Jakom Bartulovićem i o. fra Franom Rakićem, mladomisnikom 25. kolovoza 1924. Komisija je zatečeno stanje o mučeniku Ivanu Roziću zapisala ovako: "Nađen je kostur u ležećem stavu; ispod desnoga koljena u nozi puščana kugla; poviše koljena kost desnoga stegna oštrim oruđem koso odsječena".[113] Kosti su kasnije 1926. stavljene u grob na predjelu zvanom Žbare, a 1960. prenesene su u župnu crkvu u Vrgorcu, gdje se i danas nalaze.

_______

[50]  Fra Ante Cikojević, provincijal, br. 1812, Split, 19. VII. 1920., u Spisi provincijala 99, fasc: A. Cikojević I/2, u APS.

[51]  Usp. HGJ, Klarić, fra Danijel (*Dubravice, 14. V. 1852.-†Visovac, 4. II. 1919.), u Franjo među Hrvatima, str. 238.

[52]  AFPPOS, K/5 [Zapisnik definitorijalnih sjednica,] str. 45 kod: V. Kapitanović, Kristu suobličen, str. 67, bilj. 52.

[53]  Fra Ante Cikojević, Poštovanom ocu fra Boni Radonić lekturu Sinj, Sinj, 22. X. 1920., u Spisi provincijala 99, sv. A. Cikojević I/2, u APS.

[54]  Usp. Kronika samostana Zaostrog, 83. u Spisi prov. fra Ante Cikojevića, u APS.

[55]  Zapisnik definit. i kapitul. sjednica, R 3 b), str. 43., u APS.

[56]  Isto, str. 44-45.

[57]  Usp. Kronika samostana Makarska za 1919., str. 341.

[58]  Upečatljiv je neljudski postupak Talijana u prigodi svetkovine Velike Gospe 15. VIII. 1920. na otočiću Visovcu. Svijeta je bilo mnogo, a vrijeme nije bilo naklonjeno za redoviti prijevoz; i padala je kiša s vjetrom. Ljetopisac fra Petar Krstitelj Baćić je to ovako opisao: "Sva sreća, da se je mnogo naroda prevezlo prvo ružnog vremena, jer poslije podne s jedne strane prevožnju je smetalo ružno vrijeme i razni vjetrovi, koji bi puhnuli sad s jedne, sad s druge strane. Još gore su smetali glasoviti talijanski Arditi* - koji u dogovoru sa nekim lopovim odbacili su vozare, koje je samostan najmio i našli druge, s kojima su ucjenjivali narod, da prevozninu slano plaća. Narod je bio jako nezadovoljan, te otišao mrmljajući proti Visovcu. I ovo nam je donila talijanska kultura!!!", Kronika samostana Visovac, str. 22. [*Arditi su bili pripadnici dobrovoljnih talijanskih postrojbi, a vršili su razna zlodjela po okupiranim hrvatskim područjima, opaska S.Č.].

[59]  "O. Mirko Medić, župnik Dubravica, danas je došao u svoju župu (tj. 31. VIII. 1920. opaska S. Č.) iz zatvora u Zadru, gdje ostao dva mjeseca osuđen od talijanske okupatorske vlasti, premda prav i nedužan. Gore se ponašaju Talijanci nego Turci", u Kronika samostana Visovac za 1920. godinu str. 25.

[60]  Kronika samosatna Visovac od 1917.- za 1920., str. 25, u ASV.

[61]  Od šest votanata imao je svih šest pozitivnih za magistra novaka.

[62]  Usp. Kronika Zaostrog 78, ASZ.

[63]  Kronika Zaostrog, 109., u ASZ.

[64]  Liber IV (quartus) vestitionum, str. 129, u ASV.

[65]  P. Bezina, Novicijat, 81. Radonić ipak nije 1919. imenovan magistrom novaka, nego 20. X. 1920. a 25. X. preuzeo je službu, koja je trajala do 19. III. 1923., kad ju je predao o. fra Leonardu Bajiću.

[66]  Usp. KK (=Karlo Kosor), Eterović, fra Karlo (*Pučišća/Brač, 26. X. 1874.-†Makarska, 4. X. 1935.), profesor, pisac itd., u Franjo među Hrvatima, Zagreb, 1976., 222-223.

[67]  Kronika samostana Zaostrog, u ASZ.

[68]  Usp. N. Jukić, Ravnatelji i profesori Franjevačke klasične gimnazije u Sinju od 1854. do 2004., u Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, Split-Sinj, 2004., 649.

[69]  Franjevački Provincijalat, Split, 27. VIII. 1930., br. 1526/30, u Spisi prov. Grabića, sv. XXII (1930.), u APS. Grabić obavještava gvardijana samostana u Sinju o. Eterovića o osobnim promjenama u samostanu u Sinju i novoj dužnosti o. Radonića, usp. dopis Provincijalata br. 1379/30, Split, 11. VIII. 1930., u Spisi prov. Grabića, sv. XXI, u APS.

[70]  Usp. Zapisnik kapit. i defin. sjednica, od srpnja 1929. – do prosinca 1953., R 3 c), u APS. Usp. A. Crnica, Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik, 1939., 354. Za vrijeme generalnog pohoditelja Reda o. Marijana Jakovljevića (*1880.-†1943.), člana provincije Bosne Srebrene, na kapitulu Provincije 1931. izabrano je starješinstvo provincije: o. Ante Cikojević, provincijal (treći put), o. Petar Grabić, kustod, o. Bonaventura Radonić, o. Venceslav Nakić, o. Ćiril Vrcan i o. Ante Crnica, definitori.

[71]  Usp. B. Radonić, Mnogopoštovani oče!, u Spisi prov. Cikojevića 1933., sv. 3, u APS.

[72]  Usp. Biskupski Ordinarijat, br. 377/31., Split, 26. I. 1931., u Spisi prov. Grabića, sv. XXV, u APS.

[73]  Usp. Dopis provincijala Grabića o. Venceslavu Nakiću, gvardijanu u Sinju, br. 2270/30, Split, 12. XII. 1930., u APS, u Spisi prov. Grabića sv. XXIV, u kojem ga obavještava da ga je Definitorij provincije na sastanku u Sinju od 11. XII. 1930. imenovao vikarom i magistrom.

[74]  A. Cikojević, prov., br. 2117, Split, 5. IX. 1933., u Spisi prov. Cikojevića 1933., sv. 3, u APS.

[75]  B. Radonić, Mnogopoštovani oče!, Sinj, 27. V. 1934., u Spisi prov. Cikojevića 1934., sv. 1., u APS.

[76]  Dopis . o. B. Radonića, Mnogopoštovani Oče!, Sinj, 9. II. 1931., Spisi prov. Grabića, sv. XXV, u APS.

[77]  B. Radonić, Mnogopoštovani oče!, Sinj, 6. V. 1932., u Spisi prov. Cikojevića, sv. 3, u APS.

[78]  Prvi izvještaj o franj. klericima Filozofskog učilišta u Sinju za g. 1933.-1934., Sinj, 18. XII. 1933., u Spisi prov. Cikojevića 1933., sv. 3, u APS.

[79]  B. Radonić, Izvještaj za kapitul o klericima Franjev. filozofskog učilišta u Sinju g. 1934, Sinj, 20. XI. 1934., u Spisi prov. Cikojevića 1934., sv. 3, u APS.

[80]  B. Radonić, Drugi izvještaj o klericima Filozofskog učilišta u Sinju za g. 1932./33., Sinj, 18. VII. 1933., u Spisi prov. Cikojevića, sv. 2, u APS.

[81]  B. Radonić, Mnogopoštovani oče!, Sinj, 26. II. 1935., u Spisi prov. Petrova 1935., sv. 1, u APS.

[82]  Fra Stanko Petrov, Službeni dopis br. 787, Split, 15. IV. 1936. u APS. Na sjednici su bili profesori dr. Gabro Cvitanović, dr. Jure Božitković, dr. Ante Jadrijević, dr. Ante Crnica, dr. Bože Vuco, o. fra Ante Antić, dr. Roko Rogošić i dr. Bone Radonić, usp. Zapisnik Učiteljskih sjednica Franjevačke Bogoslovije u Makarskoj od g. 1919., str. 38., u ABM.

[83]  APS, Zapisnik Kapitularnih sjednica Provincije Presvetog Otkupitelja, II, [9. VII. 1936], str. 149-150. Spisi provincijala, br. 1600/36, kod V. Kapitanović, Kristu suobličen, str. 111, bilj. 303.

[84]  Markoč fra Ćiril (*Vodice, 22. IV. 1912.-†Frankfurt n/M 1. VI. 1984.). Doktorirao na Antonianumu u Rimu tezom: De problemate beatitudinis secundum Ioanem Duns Scotum (1941.). Vršio razne službe i mnogo godina proveo u dušobrižništvu u Njemačkoj. Usp. Vjesnik Provincije 1984.

[85]  Fra Petar Grabić, Split, 3. IX. 1941., osigurava fra Gabru Cvitanovića, kustoda provincije i rektora bogoslovije u Makarskoj, da je fra Bone spreman predavati moralku kad je o. Petar Čapkun, po naredbi generala, išao u Rim, u Arhiv Franjevačke visoke bogoslovije Makarska.

[86]  K. Jurišić, Radonić fra Bone – profesor, Makarska, 5. svibnja 2006., u Arhiv fra Stjepana Čovo (privatni).

[87]  Dnevnik Zbora Milovan 2. I. 1934.

[88]  Usp. N. Radić, Dr. fra Jure Radić, Split-Makarska, 1998., 33-34.

[89]  V. Vrčić, Dragi fra Stipe!, [Imotski, 23. XI. 2005. žig pošte], u Privatni arhiv pisca.

[90]  Usp. Dopis provincijalata br. 1573, Split, 25. VII. 1925., u Spisi provincijala 109, fasc. A. Cikojević III/6, u APS.

[91]  Zapisnik saslušanja je sastavljen u Splitu 19. VII. 1926., u Spisi provincijala 112, fasc. P Grabić 3, u APS.

[92]  Radonić piše provincijalu Cikojeviću o proslavi u Golubiću: "Bio lijepi uspjeh! U za sve što je bila kiša, neki računaju do 3000 učesnika, ja mislim svakako, da ih je bilo preko 2000. Bio blagoslov djece i bolesnika", Vrpolje, 18. VII. 1932., u Spisi prov. Cikojevića, sv. 3, u APS.

[93]  Usp. A. Crnica, Naša Gospa od Zdravlja, 528. Fra Frano Rakić (*Plana/Vrgorac, 2. VI. 1900.-†Split, 3. VI. 1969.).

[94]  Kronika bogoslovije Makarska, 72.

[95]  Tema njegove propovijedi je bila: Duhovni hramovi Božji, održao ju je 29. III. 1940. Tada su nastupili još kao propovjednici. o. Ante Crnica i o. Leonard Bajić, usp. Kronika samostana Makarska za 1940., str. 503.

[96]  U razgovoru 11. IV. 2003. u Splitu. Usp. Bezina, Župljani, 843.

[97]  Imena strijeljanih su: 1. Hrstić Joza žena Ivanova; 2. Hrstić Filka žena Antina; 3. Jerkušić Kata ud. Ivana; 4. Horvat Filka ud. Karla; 5. Martinac Iva ž. Petra; 6. Matić Iva ž. Mije; 7. Pavičić Miroslava ž. Milana; 8. Paker Manda; 9. Gregorić Marijan; 10. Lopin Ilija Vidojin; 11. Valdanji Albin; 12. Majstorović Vojmir Nikolin; 13. Matić Mijo pok. Ivana; 14. Ćurčić Jure pok. Ivana; 15. Šabić Frane pok. Filipa; 16. Rakić Mate Mijin; 17. Markotić Mate pok. Josipa; 18. Markotić Ivan Matin; 19. Erceg Josip pok. Šimuna; 20. Erceg Vid pok. Ivana; 21. Erceg Ivan pok. Mate;22. Granić Petar pok. Jure; 23. Kapović Marko pok. Ante; 24. Delić Niko pok. Luke;25. Hrstić Lovre pok. Ivana; 26. Hrstić Pjero Matin; 27. Pivac Ivan pok. Mate; 28. Erceg Ivan pok. Petra; 29. Markotić Jakov-Ante; 30. Kovač Pero Zvonkin; 31. Šimunović Jakov; 32. Delić Ibrahim. Preuzeto iz V. Vrčić, Vrgorac, 108.

[98]  V. Vrčić, Vrgorac, 76.

[99]  V. Vrčić, Vrgorac, 108-109.

[100]  V. Vrčić, Vrgorac, 109.

[101]  P. Grabić, Split, 13. I. 1930., br. prot. 90, u Spisi franjevačke visoke bogoslovije Makarska, sv. 9. VI. 1937.-1. VI. 1940.

[102]  P. Grabić, Mnogopoštovani oče!, br. 90/39, Split, 13. I. 1939., u Spisi prov. Grabića 1937.-1941, KL, u APS.

[103]  K. Kržanić, Mnogopoštovani oče!, Sinj, 16. III. 1932., u Spisi prov. A. Cikojevića sv. 1, u APS.

[104]  Kronika samostana Makarska za 1937., str. 489

[105]  Kronika samostana Makarska za 1937., str. 508

[106]  Kronika samostana Makarska za 1938., str. 500.

[107]  Kronika samostana Makarska za 1938., str. 494.

[108]  Usp. B. Radonić, Mnogopoštovani oče!, Vrgorac, 17. VII. 1939., u Spisi prov. Grabića 1937.-1941., R, u APS. Npr. Aleksandar-Josip Kovačević, trgovac, istupio 1923. god. iz Katoličke crkve i prešao u pravoslavnu vjeru. Musanić Menelik 1938. traži prelazak u starokatolike, a isto tako i Musanić Vesela 1937. traži prelazak u starokatolike sa svoje dvoje nezakonite djece.

[109]  Kronika samostana Makarska za 1938., str. 497.

[110]  Usp. Kronika samostana Makarska za 1940., str. 508.

[111]  Kronika bogoslovije Makarska, 74-75.

[112]  Propovijedi se nalaze u Registru sv. Fra Bone Radonić, u AFSM. Teme propovijedi su: Sv. pričest; O pobjedi Crkve; O raju; Vjera i opstojnost Božja, O svrsi čovječjoj; Gdje je prava sreća čovječja; Milosrđe Božje; Prva sv. misa; Dominica XI. post Pentecosten; Dominica XX post Pentecosten; O redovničkom zaptu (2 propovijedi); O redovničkom posluhu; Potreba nutarnjeg mrtvenja; Svetost svećenika; O redovničkom staležu.

[113]  K. Jurišić, Katolička Crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, KS, Zagreb, 1972., 239.

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Regionalni sastanci

************

Šibenik / Meterize: Priče iz Vukovara

************



Split / Dobri: Gospa od Zdravlja

************


Dani sv. Elizabete

************

Šibenik / Šubićevac

************

Šibenik / Šubićevac: Prikazivanje filma i humanitarna akcija

************


Sjemenište Sinj: Dan otvorenih vrata

************

Dubrava: Gospa od Zdravlja

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas527
Ovaj mjesecOvaj mjesec44671
UkupnoUkupno7255604

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 34