1. ŽIVOT I RAD DR. FRA BONAVENTURE RADONIĆA (1888.-1945.)

Podrijetlo

Vrgoračka krajina sačinjava dio biokovskog masiva na prijelazu od Makarskog primorja prema unutrašnjosti hercegovačkih prodolina. Smještena je u kameno-pripoljskim kontrastima gdje se smjestio stari i slikoviti Vrgorac sa svojim kulama i tvrđavom. Tu se čovjek oduvijek borio za pedalj zemlje od koje je živio i kamena koji ga je činio tvrdim i otpornim. To je krševit kraj na domak "polja ponosnoga" (Grga Martić), koje je u fra Boninu djetinjstvu bilo plavno i uglavnom neplodno, a okruživao ga je kamenjar i neimaština koji su uvjetovali da se odatle često selilo u bliži, a još više u daleki svijet iz kojega se rijetko vraćalo. Ta je krajina donedavno bila rasadnik mnogih duhovnih zvanja kako za mirske, a tako i za redovničke svećenike - franjevce. Nisu izostajala ni ženska redovnička zvanja za časne sestre. Vjera je bila živi oslonac tom čovjeku da je znao podnositi tegobe života, iz kojih se rađala snažna izdržljivost u svakidašnjim naporima. Fra Ivan Despot lijepo je opisao Vrgorac. On, između ostaloga, ističe: "Vrgorac! Što je to? Sve i ništa! Leži na putu kao odsuđenik, na pogled Ljubuškoga, biva malne na staroj međi. U golu kršu, u klancu jadikovcu. Poviše njega još se diže nebu pod oblake stara gradina, koja mu svjedoči junaštvu pradjedova. Tamo dalje zakriljuje ga golišavi Motokit, a puca mu lijepi pogled na Rastok i hercegovačke strane; i dočim mu se zakrililo ribolovno Jezero, pod očima mu pukla vinorodna Bunina, a do mora ga brane primorske stijene. Tako tu stoji i prkosi vjekovima i zakonima neba i zemlje taj nemili grad!...Vrgorac će dovijeka prkositi zemlji i narodu, jer što Vrgorac zna, to nitko ne zna"[1]

U tom kamenitom i jedva pristupačnom prostoru živjelo se, borilo, ratovalo i nadalo boljoj sutrašnjici. Nada u bolju budućnosti i danas hrani i potiče čovjeka tog kraja, jer je taj kraj i danas sačuvao temeljne religiozne i kršćanske oznake, iako su one bile na teškim iskušenjima u ne tako dalekoj prošlosti. U toj sredini, među vjernicima Vrgorca i krajine, i danas progovara svetački lik mučenika Ivana Rozića, koga vjernici toga kraja časte i mole za njegov svetački zagovor i pomoć. Na to stalno upozorava ploča u župnoj crkvi: "Ovdje čeka slavno uskrsnuće IVAN ROZIĆ svećenik franjevačkog reda na Žbarama pod Vrgorcem od Turaka mučen i obješen radi svete vjere Isusove sa Žbara prenesen G.G. 1960."[2] Drugi svjetski rat i poratno vrijeme donijeli su veliki preokret na mnogim područjima ljudskoga života, pa tako i na religioznom usmjerenju vrgoračke krajine. Nažalost, mnogi su vrijedni i zapaženi ljudi toga kraja nestali ili su zaboravljeni, jer nitko nije sustavno obrađivao njihov život i rad. Ista se sudbina dogodila i s dr. fra Bonaventurom (Bonom) Radonićem. I on je ostao nepoznati, zaboravljeni fratar, a čime je naša javnost osiromašena jer ga nije dublje i bolje upoznala. Ovaj je rad pokušaj ispravljanja propuštenih prilika s namjerom da vratimo ugled svjetlim primjerima iz vlastite sredine te da se jedan sin kršne i dične vrgoračke krajine opet vrati među nas.

 

Život i školovanje

Mali Ante Radonić (fra Bone) ugledao je svjetlo dana u selu Kotezi (Vladinovica) 12. veljače 1888. u šest sati poslije podne. Rođen je, ne u rodilištu neke bolnice, nego u roditeljskoj kući, kao što je u to vrijeme bio redovit način rađanja. Na svoje ga je ruke primila seoska primalja Joza Radonić. Zaselak Kotezi sastavni je dio župe Naviještenja Blažene Djevice Marije u Vrgorcu. Njegovo rođenje, iako je bio peto dijete svojih roditelja, obradovalo je njegova oca Mihu i majku Jozu rođ. Radić.[3] Kršten je 26. veljače 1888. Krstio ga je župnik o. fra Jozo Raič iz Opuzena (*24. II. 1843.-†14. VI.1909.) upravo pred završetak svoga župnikovanja u Vrgorcu, jer je već 17. ožujka iste godine župu Vrgorac predao novom župniku o. fra Josipu Vukši. Krsni kum mu je bio gospodin Andrija Domandžić, a Matija Gašpar svjedok, oboje težaci i katolici iz Vrgorca.

Pleme Radonića, po svoj prilici, došlo je iz Crne Gore, kao i još neka druga plemena vrgoračke krajine, prihvatili su katoličku vjeru i postali zapaženi i vrijedni članovi nove sredine i Katoličke crkve. Mali Ante je potjecao iz brojne kršćanske obitelji u kojoj je vjera bila sastavni dio života i zauzimala središnje mjesto praktičnog života i vladanja. U obitelji se posebno isticala socijalna dimenzija zajedništva, koju je kasnije doživljavao i produbljivao najprije u sjemeništu a potom u redovničko-svećeničkom životu. U vrijeme Antina rođenja obitelj je slovila kao imućna i ugledna, a sam je njegov otac Miho ušao u općinsku vlast. Isticao se u burnim političkim borbama narodnih stranaka pomažući buđenje narodnog ponosa nasuprot nenarodnim elementima koji su u to vrijeme vladali u Vrgorcu. Nažalost, kako je ušao u politički život, nije se mogao osloboditi ni njegpvih napetosti i spletaka. Političke su mu spletke nanijele veliku štetu pa i zatvorsku kaznu koju je izdržavao u Istri. Osim toga morao je podmiriti i nastale velike općinske dugove, čime je obitelj bila gurnuta u žalosno stanje i životno iskušenje.

Uz obiteljske nedaće, mali je Ante, na žalost, rano ostao bez majke, pa je sva skrb i odgojna odgovornost prešla na njegova oca Mihu, koji se nedugo iza toga, kad je malom Anti bilo sedam godina, oženio s Matijom Denovski (22. veljače 1895.). Druga očeva supruga, a maćeha maloga Ante, postala mu je drugom majkom. Iz obitelji Mihe Radonića još je dvoje djece izabralo duhovni poziv u svećeništvu, najprije vlč. don Andrija, mirski svećenik iz prvoga braka[4] i o. fra Bernard, OFM, član iste franjevačke Provincije kojoj je i sam pripadao, iz drugoga braka.[5] S pravom je za njih rečeno da su "izgledni svećenici", da su svojim životom i radom prodičili svoj rod, zadužili Crkvu, a narod duhovno obogatili.

Vrgorac je, istina, tvrd i opor kraj, ali ponosan i žilav koji daje pečat svojim stanovnicima, pa se duboko urezao i u psihu našega fra Bone. Njegov otac Miho vidio je duhovni i intelektualni rast svoje djece posebno ako im se otvore vrata ne samo osnovnoga nego i višeg školovanja. Činio je to radije nego da njegova djeca ostanu vezani uz zemlju ili, u ono vrijeme uz kopanje asfaltne rudače koja se davno počela iskorištavati u Vrgorcu. Kažu da su tim asfaltom uređivane i prve ulice u carskome Beču. Miho je svom sinu, malom Anti, omogućio najprije osnovno školovanje, a potom i odlazak u sjemenište – gimnaziju. Mali je Ante jedno i drugo velikodušno prihvatio i velikim koracima napredovao u nauku i time u potpunosti opravdao nade koje je u njega polagao njegov otac. Osnovno školovanje od šest razreda lako je i s uspjehom završio u Vrgorcu. Polaskom u sjemenište od škole u Vrgorcu je dobio i otpusnu Svjedodžbu da je pučku školu pohađao do 14. srpnja 1901. Svjedodžbom se potvrđuje da je "prisvojio najpotrebitije znanje kao što zakon propisuje, i uz to navršio dvanaestu godinu života, ovim se oprašta daljega pohađanja svagdanje pučke učione". Svjedodžbu mu je potpisao "ravnajući učitelj" gosp. Kuzmanić.

 

 

Sjemenište i gimnazija u Sinju

Dolazak u franjevačko sjemenište u Sinj bio je presudan za njegov intelektualni razvoj i životnu usmjerenost. U sjemeništu i franjevačkoj klasičnoj gimnaziji stjecao je nove spoznaje i ozbiljnu formaciju. Živio je ritmom odgojnog zavoda koji je stvarao zdravu atmosferu rasta i napretka, u kojem je mladost puna radosti i života iskorištavala vrijeme u intelektualnom i moralnom oblikovanju. Za odlazak u sjemenište pripremio se i svim potrebnim dokumentima. Krštenicu mu je izdao župnik o. fra Vice Sisarić 15. srpnja 1901., a općinski liječnik dao mu je Svjedočanstvo o zdravstvenom stanju kojim potvrđuje: "Da je Ante Radonić Mijin iz Vrgorca jakog i zdravog fizičnog sustava i bez beteža [bolesti, op. S.Č.], te sposoban za daljnje učenje". U Sinju je završio šest razreda Franjevačke klasične gimnazije. Kroz to vrijeme u njemu je sve više dozrijevala odluka da se opredijeli za redovničko-svećenički poziv. Škola mu je otvarala obzorje vrijednih sadržaja koje je mladi Ante usvajao od vrijednih profesora i odgojitelja zadojenih ljubavlju prema Bogu i svom hrvatskom narodu. Kad je Franjevačka gimnazija u Sinju slavila 50. obljetnicu javnog priznanja (1905.) Ante je pohađao III. razred gimnazije. To je u njemu još više pobuđivalo istinsku želju za znanjem i ulijevalo ponos što je i on đak te škole koja slavi tako važan i velik jubilej. Prelaskom iz jednoga razreda u drugi, Radonić je sve više napredovao u nauku i u općem skladu razvojnih godina. U šestom razredu, koji je bio zadnja godina gimnazijskog nauka, postigao je poseban uspjeh. Sve je predmete ocijenjen ocjenom odličan (5), osim matematike za koju je dobio ocjenu pohvalno (4).

S pravom možemo kazati da su sjemenišne godine u njegovu životu ostavile duboki trag jer se naučio marljivom radu i redu kao i drugim vrijednim životnim odlikama. Očito je da se pitomac Radonić savjesno zalagao da ispuni sve zahtjeve sjemenišnog i gimnazijskog odgoja i formacije, ali su se u tom trsili i njegovi profesori i odgojitelji, koji su nastojali da pred mlade ljude iznose uzvišene ideale vjerskih, kulturnih i nacionalnih sadržaja kao trajnih vrijednosti koje su potrebne svakom čovjeku. Ipak moramo znati da su se i tada osjećali negativni utjecaji raznih pozitivističkih strujanja u svijetu općenito, koja su našla i plodno tlo kod nekih njegovih profesora. To se ipak nije negativno odrazilo na Radonićevo životno usmjerenje; pače, on je u tim iskušenjima postajao svjesniji da se život treba izgrađivati i dokazivati u životnim protivnostima.

 

Početak redovničkog života u novicijatu

Po ondašnjem običaju Ante je poslije šestog razreda gimnazije pošao u novicijat i obukao redovničko odijelo na otočiću Visovcu 25. rujna 1908. Novicijat je obavio s polaganjem prvih jednostavnih zavjeta godinu dana kasnije, 25. rujna 1909. Stupanjem u novicijat promijenio je krsno ime Ante u Bonaventura (fra Bone), u čast velikog sveca franjevca, biskupa i crkvenog naučitelja. Ta promjena imena nije nimalo čudna jer je u njegovo vrijeme bio običaj, ili bolje rečeno propis, da se mijenja krsno i uzima novo redovničko ime kao znak promjene života, umiranja svijeta i svlačenje starog čovjeka i oblačenje novoga.

U redovnički ga je život uputio o. Dane Klarić, dugogodišnji i poznati magistar novaka. S mnogo strpljivosti i vješte pedagogije punom vjere i psihološke pronicavosti on ga je uvodio u dublji kršćanski život i redovničko opredjeljenje da u duhu Franjevačkog pravila, Povijesti Reda i vlastite Provincije primi osnovne zasade na kojima će graditi čvrstu zgradu svog budućeg redovničkog i svećeničkog usmjerenja. Sam čin ulaska u novicijat i primanja redovničkog odijela – franjevačkog habita, označio je njegovu želju za pokorom, popravkom svoga života, učvršćenjem kršćanskih i redovničkih kreposti te vjernom služenju Bogu do kraja svoga života. To je javno izrekao u obredu za početak novicijata i k tomu još nadodao riječi sv. Pavla: "A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!" (Gal 6,14). Preko toga je otkrio smisao svoga života, prepoznao Božji govor upućen upravo njemu, da je mogao sa sv. Franjom govoriti: "Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršavati".[6] Novicijatskom inicijacijom naučio je s ljubavlju i veselo uzeti i prigrliti na se jaram Gospodnji i nasljedovati Krista kako je to zacrtao sv. Franjo u svom Pravilu. Vrijeme novicijata ostalo mu je u dubokom sjećanju kao vrijeme velikih odluka i prihvaćanja redovničkih zavjeta koje će kasnije u životu svestrano razvijati. Tako ozbiljno shvaćen redovnički život pozitivno su vrednovali i drugi su članovi samostanske novicijatske obitelji, te je na svim glasovanjima u novicijatu uvijek dobivao sve pozitivne glasove. Na završetku novicijata položio je redovničke zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće, koji nose pečat njegove istinske predanosti Bogu, pa će na tom putu stalno napredovati, vršiti svoje zavjete i u njima se ostvarivati.

 

Studij filozofije i teologije

Poslije završenog novicijata nastavio je redoviti filozofski studij od dvije godine u Šibeniku 1909.-1911., a potom studij teologije. Na studiju filozofije bilo je 10 kolega. Iako je Šibenik bio odavno poznato učilišno središte njegove franjevačke provincije, broj studenata, kao i broj profesora, nije uvijek bio velik jer je studij filozofije trajao dvije godine. U vrijeme njegova filozofskog studija u Šibeniku bila su samo trojica profesora ili lektora: o. Karlo Eterović, koji je predavao cjelokupnu filozofiju, o. Mate Kardum, koji je predavao Uvod u Sv. pismo i o. fra Albert Bukić patrologiju. Dok o. Kardum i o. Bukić nisu završili izadiplomski studij, neki smjer specijalizacije, o. Eterović je doktorirao filozofiju na Katoličkom institutu u Parizu 1901.[7] Ipak moramo priznati da su sva trojica pružala studentima temeljitu naobrazbu koja ih je osposobljavala za nastavak daljnjeg teološkog studija i usmjerenja za buduće svećeničko poslanje.

Fra Bone je bio odličan student. To potvrđuju i njegove ocjene. Zbog njegova dobra učenja i skladna vladanja cijenili su ga jednako njegovi kolege kao i profesori.[8] Započeti put dobra učenja i primjerena vladanja fra Bone je nastavio i u drugoj godini studija u Šibeniku.[9] Za taj odsjek njegova studija možemo s pravom kazati da ga je maksimalno iskorištavao i da je pokazivao svu ozbiljnost i odgovornost prema studentskim obvezama. U njemu se rađala i ljubav i posebna naklonost prema filozofiji Ivana Duns Skota. Iz tog vremena možemo vidjeti njegov savjesni rad i oblikovanje duhovnog života. Ozbiljno se stavio oko vlastite izgradnje i napretka koji je započeo u novicijatu. Sebi je stavio Program od devet točaka koji je trebao ispuniti kroz 1910. godinu, a odnosio se na točno vršenje redovničkih dužnosti; ispunjenje studentskih obveza; čitanje asketskih knjiga; vježbanje njemačkoga i talijanskoga jezika; čitanje pomoćne literature i praćenje korisnih članaka; iskorištavanje vremena; pisanje zadanih radova te obdržavanje dnevnog reda i discipline.[10] Već su tada njegovi kolege vidjeli njegovu naklonost prema filozofiji, a navlastito prema Ivanu Duns Skotu. Mnogo godina kasnije sam će i priznati da je skotist, a i drugi su mu taj atribut rado pripisivali.

Studij teologije je pohađao na provincijskom teološkom učilištu u Makarskoj na kojem je ostao do akad. godine 1913./14. Profesori su mu u Makarskoj bili: o. Ivan Vukušić - dogmatska teologija; o. Albert Bukić - crkvena umjetnost, Povijest Reda i Treći red; o. Ante Cikojević - moralna teologija i redovničko pravo i o. Krsto Belamarić, pastoralna teologija. Premda u Makarskoj u to vrijeme nije bilo ni jednoga profesora koji je imao neku akademsku titulu, ipak su svi profesori osposobljavali studente kako u spekulativnoj teologiji, a još više u praktičnom pastoralnom usmjerenju, te u odčitavanju znakova ondašnjeg nemirnog vremena koje je nagoviještavalo strašni ratni sukob nazvan Prvim svjetskim ratom. U tomu se posebno isticao o. Cikojević, koji je bio više praktičan nego spekulativan čovjek, a posebno se isticao u moralno-pravnim pitanjima, ne zaostajući nimalo i u polemičkim raspravama kada je trebalo braniti franjevačka prava u javnom društvenom i crkvenom životu.

Tri godine nakon završenog novicijata, a za vrijeme studija u Makarskoj, fra Bone je položio svečane redovničke zavjete 4. prosinca. 1912. Njegove zavjete, kao i zavjete njegovih kolega, primio je o. Ante Cikojević, profesor po ovlasti o. Karla Eterovića, provincijala. S njim su svečane zavjete položili: fra Venceslav Nakić-Alfirević, fra Frano Klarić, fra Fulgencije Carev i fra Filip Vuković.[11] Potom su se redali njegovi drugi stupnjevi uspona prema svećeništvu. Red podđakonata primio je 21. prosinca 1912., a đakonata 27. srpnja 1913. u Makarskoj. Jedan i drugi red primio je u staroj franjevačkoj crkvi u Makarskoj, a podijelio mu ih je dr. Antun Gjivoje, biskup splitski i makarski nekoć solinski. Za svećenika je zaređen 26. srpnja 1914. u Makarskoj, u sustolnoj crkvi sv. Marka.[12] Mladu misu slavio je sa svojom rodbinom u rodnom Vrgorcu 2. kolovoza 1914. Ljetopis makarskog samostana zapisao je za mladomisnička slavlja te godine: "Mladomisnici su rekli prve sv. mise u svom rodnom mjestu – radi ratnih prilika – većinom skromno".[13] Ta se skromnost odnosila i na fra Bonu, jer je ratna atmosfera zahvatila ondašnje cijelo austro-ugarsko carstvo, a posebno njegovu kršnu i siromašnu Dalmaciju, pa nije bilo prostora velikom vanjskom slavlju i svečanostima. Na skromnost je upućivala i preporuka starješinstva Provincije da se u duhu skromnosti trebaju slaviti mlade mise. Ratna psihoza koja je kod mnogih zavladala, upozoravala je da se treba unaprijed spremati za veća i ozbiljnija odricanja i izazove koji su se ratnom psihozom nemilosrdno nadvijali pred očima.

Obnoviteljski duh pape Pija X., "Sve obnoviti u Kristu" (usp. Ef 1,10), posebno je našao odjek kod omladine stvaranjem studentskih organizacija, pa i u odgojnim redovničko-svećeničkim zavodima. Tako je u Šibeniku djelovao zbor studenata "Kačić", u Zaostrogu "Knežević", a u Makarskoj "Milovan", u čast fra Andrije Kačića Miošića, nazvanog starcem Milovanom. Zbor franjevačkih bogoslova "Milovan" u Makarskoj osnovan je 1909. Prvi predsjednik Zbora bio je fra Pavao Silov, koga su kasnije ubili partizani u župnoj kući u Promini 28./29. lipnja 1942. godine. Zadaću zbora "Milovan" on je opisao ovako: "Izvježbati, urediti, složiti i ujediniti bratske sile za veliko polje rada koje nam namriješe slavni pređi naši. A da u našem radu uspijemo i da se ne razočaramo u osnovama i idealima, što ih već sada za budućnost snujemo, dužnost je da se zarana priviknemo ozbiljnom radu, da sredimo svoje težnje, da se naučimo junačkom samoprijegoru, bratskoj susretljivosti, međusobnom natjecanju u dobru, jedan drugoga ispravljajući i potpomažući. Prema ovom cilju u franjevačkom duhu nek svate i živi naš zbor".[14] Zbor je imao i svoj vlastiti Pravilnik, koji je sastavio njegov prvi tajnik fra Stanko Petrov. U "Milovanu" su radile različite sekcije, a od 1912. osnovana je "Omladinska sekcija", kojoj je bila zadaća da među studentima budi smisao za osnivanje omladinskih društava. U tu su sekciju pri njezinu osnutku imenovani fra Bone Radonić, fra Bože Milošević i fra Gabrijel Žarnić. U drugom semestru akademske godine 1912./13. fra Bone je vršio dužnost predsjednika zbora "Milovan".

 

Odgojitelj u Sinju 1914.-1916.

Kao dobar student, a kasnije i kao vrijedni svećenik, bio je zapažen i cijenjen kako od kolega, i tako još više od svojih starješina. Ubrzo poslije svećeničkog ređenja poslan je u Sinj da preuzme službu prefekta u sjemeništu i predavača u zamjeni na gimnaziji. Njegova marljivost, urednost, savjesnost u obavljanju povjerenih zadataka bile su najbolja preporuka da su ga strarješine već tada gledali kao budućeg profesora i odgojitelja u odgojnim zavodima. Možemo s pravom kazati da ga je sreća pratila jer su se kod njega udružile intelektualne i moralne osobine koje je on savjesno razvijao i koristio za dobro zajednice.

Fra Bonin dolazak u Sinj u ulozi prefekta (odgojitelja) u sjemeništu bilo je prvo njegovo radno javno iskustvo, ali i njegova redovničko-svećenička afirmacija. Njegov nastup i ozbiljno držanje u izvršavanju preuzetih dužnosti u školi i u sjemeništu odavali su vrijedna i savjesna mladog redovnika. Iz toga se moglo zaključiti da je takva osoba i bila potrebna u sjemeništu kad ga je na tu službu brzojavno pozvao iz Makarske o. Mate Kardum, provincijal. Za njega je o. Grabić, magistar bogoslova u Makarskoj, zapisao u samostanski ljetopis: "Disciplinae religiosae custos et doctrinae sacrae cupiens" – "Čuvar redovničke stege i željan svetog nauka".[15] Iako je Radonić pošao iz Makarske, nije se riješio svih obveza učenja i ispita, jer su mu ostali još ispiti za jurisdikciju. U Sinju se za taj ispit ozbiljno spremao, iako su odgojne i dužnosti od njega zahtijevale cjelovito predanje. Radostan je bio kad je te ispite položio, te tu vijest javlja provincijalu da mu i on udijeli jurisdikciju, kao što je to i biskup učinio da može ispovijedati redovnike i druge podložnike provincijalove vlasti.[16] Provincijal mu je to, što je i razumljivo, odmah i bez oklijevanja velikodušno udijelio.

Fra Bonin dolazak u sjemenište u Sinj bio je u znaku rata i ratnih iskušenja i stradanja. Svakog su dana dolazili novi izazovi i neizvjesnosti, a najgore je bilo kad su počele stizati crne vijesti o mrtvima, stradalima, ranjenima, ruševinama, gladi i bolesti. Ratna nesigurnost bila je prisutna i time što je jedan dio sjemenišne zgrade okupirala vojska, s kojom su sjemeništarci morali dijeliti prostorije u zajedničkoj zgradi, pa je postojala i opasnost od zaraze. Sama vojnička prisutnost u istoj zgradi i atmosfera koju su sa sobom nosili negativno se odražavala na vladanje pitomaca. Dovoljno je pročitati izvještaje o. Lulića iz tog vremena i vidjeti poteškoće u školi i u odgoju, koje je sažeo u nekoliko riječi "da je stanje u sjemeništu svakim danom to žalosnije, to užasnije" (1915.).

Osim što je rat donosio svoje poteškoće, rad u sjemeništu uvijek je zahtjevan, opsežan i intenzivan, jer traži od osobe potpuno predanje. Fra Bone je uz službu prefekta još bio opterećen i školskim programom. Na Gimnaziji se osjećao veliki problem manjka osposobljenih profesora za razne predmete. Tako je i fra Bone trebao zamjenjivati fra Silvestra Kutlešu u predavanju grčkoga jezika. Tuži se što je sasvim prirodno, da mu to predstavlja velike poteškoće, budući da već više godina ne druguje s grčkim jezikom i gramatikom. K tomu još dodaje: "Pa kad bih ja izvrsno poznavao grčki, meni bi bilo skroz nemoguće predavati i zadovoljavati bar koliko teškoj odgovornosti u sjemeništu. Ovo mi je prvi dan, da sam preuzeo službu prefekta vjerujte mi, da nijesam mogao mirno reći sv. Misu i bož[ansko] Oficije…Ako želite dobro meni, našoj djeci, majci Provinciji, od srca Vas molim kao svoga dobrog Oca, da mi ne namećete tereta, koga nikako ne mogu nositi".[17]

Njegovi su starješine odmah uvidjele da mu je predavanjem grčkoga jezika stavljen velik teret na leđa te o. Lulić, ravnatelj sjemeništa, piše provincijalu da grčki nije za Radonića pa ga moli: "Pustite prefekta u današnjim okolnostima da bude prefektom".[18] Tako se uviedjlo da treba mlade ljude slati na daljnji studij i ososobljavati ih da preuzmu službe u sjemeništu i na gimnaziji, pogotovo što su neki osposobljeni profesori istupili iz zajednice, a na njihovo su mjesto dolazili tek završeni svećenici, neosposobljeni za gimnazijske predmete. Mladi prefekt fra Bone bio je zapažen kao mogući kandidat za daljnji studij jer se odmah pokazao kao vrijedan i sposoban redovnik koji će kasnije biti od velike koristi odgojnom zavodu. U fra Boninu radu i njegovoj zauzetosti o. Lulić je slutio opasnost da će napustiti sjemenište, i potražiti od uprave provincije drugu službu u pastoralu, a tako se radovao njegovu dolasku. Želio ga je pošto-poto zadržati u odgojnoj službi pa piše provincijalu: "Česte promjene prefekta, to je remet reda i dišipline u sjemeništu. Govorka se da će i o. Radonić do malo iz sjemeništa. Ako bude, to je zlo i osobito u današnjim okolnostima. Da je popostao ne bi bilo tolikoga zla".[19] Iz Izvještaja se vidi da je on cijenio fra Bonin rad, te piše: "bilo bi ga šteta za sada mienjati".[20] O. Lulić je bio zadovoljan njegovim radom kao i radom drugog odgojitelja, te piše provincijalu: "Dva O. Prefekta O. Radonić i O. Nakić dva su uzorna redovnika, dva razborita mladića, dva pobožna redovnika: dva prefekta od srdca, razbora i duše!"[21] To su zaista divne pohvale o jednom i drugom prefektu!

Uza sve pohvale i zadovoljstvo koje su o njegovu radu imali voditelji sjemeništa fra Bone je pokazivao nesigurnost, nervozu, a navlastito nestrpljivost jer nije shvaćao zašto se odugovlači njegovo rješenje i zašto ne polazi na daljnji studij, pogotovo što mu je to više puta obećavano. Ni u kojem slučaju nije želio ostati na gimnaziji a da ne završi daljnji studij, i da se nađe među onima koji za taj posao nisu spremni. To su znali svi u sjemeništu i na gimnaziji, pa i sam o. Lulić, provincijal, jer je prije bio ravnatelj sjemeništa. Upravo radi takvoga stanja, provincijal, u nemogućnosti da sam odluči i riješi tako važno pitanje, taj je problem htio podijeliti s o. Kostantinom Kreljom, kustodom provincije, te ga ovako o tomu izvješćuje: "Ovaj naš prefekt O. Bone Radonić vas je ko na glavnji. Ne može se smiriti, dok ne podje na sveučilište. Da mu se nije ništa govorilo, bilo bi bolje. Ali, kada mu je rečeno, ne zna se smiriti dok ne podje".[22] Fra Bone se iskreno i otvoreno obraća provincijalu, izražava mu svoje želje i iznosi što misli o svom daljnjem studiju: "Ja Vam iskreno kažem, ako me hoćete sada poslati, da mi je drago, ali poslije ne marim, pošto je moje vrijeme od nauka prošlo."[23] Fra Bone je dobro ocijenio da se studij ne može odugovlačiti za kasne godine, jer treba raditi i stečeno znanje što prije prenositi na druge. Moramo se ipak prisjetiti da je fra Bone tada bio u 29. godini života, pa se ne smijemo čuditi njegovu zahtjevu da se ne treba odugovlačiti s njegovim daljnjim studijem.

 

Odlazak na studij u Innsbruck

Poslije dvogodišnjeg odgojiteljskog iskustva i nastavničkog rada u Sinju, fra Bone se do zadnjeg trenutka osjećao nelagodno jer mu nije bila jasna namjera njegovih starješina. Naime, na jednoj su mu strani obećavali da će poći na studij, a na drugoj su ga željeli pošto poto ostaviti u sjemeništu. U toj neizvjesnosti zatražio je razgovor s provincijalom Lulićem koji mu je kazao da on sam ne može riješiti njegovo pitanje, a posebno da ne može odlučiti sam kada se radi o njegovoj želji za studijem. Preporučio mu je da molbu uputi na Definitorij, kao izvršnu vlast u Provinciji, koji će razmotriti njegov zahtjev. On je to brzo i bez oklijevanja učinio obrazloživši svoju želju za daljnjim studijem, jer ga je mučila neizvjesnost u donošenju konačne starješinske odluke hoće li ostati u sjemeništu ili će poći na studij. Svaka neodlučnost i oklijevanje bilo je gubljenje vremena. Svoju je molbu potkrijepio je ovim riječima: "Ta je neizvjesnot mene ubijala, stoga sam ovih dana stvar iskazao Mpo. Provincijalu, koji mi je rekao, da je On sa svoje strane voljan i da nema ništa protivna glede mojih nauka, ali da ne može sam stvar riješiti, nego da učinim podnesak na vlč. Definitorije. Stoga ja molim to vlč. Definitorije, da mi blagoizvoli riješiti slijedeću moju molbu radi općeg interesa i moje vlastite budućnosti. Ja Vas molim da mi konačno riješite: mislite li me odmah ove godine poslati na nauke i za koji predmet u slučaju kad bih dobio propusnicu od vojničke vlasti. Ako pak ne mislite, a Vi mi izrično kažite, da se mogu pripraviti za pastirsku službu, eda ne stupim u istu bez ikakve priprave. Ja Vas puno molim, da stvar ne odbacivate na daljnje vrijeme, pošto ja više nemam volje sjesti za učeničku klupu i daviti se tvrdim i suhoparnim početničkim naucima, jer je moje vrijeme od toga prošlo, niti imam svrhe pod starost proučavati znanost, kad treba već njezine plodove brati, te pitati njima svoju dušu i dušu svojih gojenaca. Pošto sam bio pitan od Mp. Provincijala, komu bih se predmetu najvolio posvetiti, izjavljujem, da su mi najdraži bogoslovni nauci sa pedagogijom ili filozofijom; svakako svakoj bih se znanosti volio posvetiti, nego jezicima. Ali uza sve to ja sam pripravan za svaki predmet, samo neka mi se to kaže, da se mogu štogod pripraviti…Suviše izjavljujem, da se nemam nekakve volje posvetiti ni uzgojiteljskoj ni učiteljskoj službi bez daljnjih nauka, pošto su to za me uzvišene i teške dužnosti, za koje treba sposobnosti i priprave. Eto sam Vam iskreno kao svojim Starešinam iskazao svoje raspoloženje, zato Vas molim, da me više ne činite gubiti vrijeme i volju za svaki rad i žrtvu".[24] 

Iako su starješine imale čvrstu volju da ga pošalju na daljnji studij, ratne su prilike otežavale to ostvarenje, gotovo da su ga onemogućile. Tim je poteškoćama pridonio i njegov zapaženi rad u sjemeništu, na temelju kojeg su ga starješine pod svaku cijenu željeli zadržati na toj službi. Tako se našao između dviju prepreka: nemogućnosti odlaska na studij radi rata, a u sjemeništu radi potreba. Premda je već bila donesena odluka da pođe na studij, odlazak u željeni Fribourg bio je onemogućen zbog toga što su uprava fribourške provincije i samostana zaključila da "dok traje rat, nikoga ne treba primati u samostan". On je, nemajući strpljivosti, čekati "pošto vremena i godine stišću, a što dulje i volja i (godine) uspomena iđu na gore, te ne znajući i ne predviđajući razmršaj današnjim okolnostima, po uputi samoga Mnp. Provincijala, usuđujem se zamoliti Vašu Mp. i PP. Očinstvo, da izvolite dati Vaš placet, da me može Mpo. Provincijal poslati i na koje drugo sveučilište".[25] Iz toga se vidi da je fra Bone želio poći u Fribourg na studij što prije, ali je bio spreman poći i na neko drugo sveučilište. U pismu provincijalu zato je i naglasio da bi želio poći npr. u München (Monakov), Beč ili u Innsbruck "gdje [provincijal] bude mogao naći mjesta".[26] Ipak je znakovito da je isključio Zagreb kao mjesto studija: "U Zagreb ne želim podnipošto, a za ostala sam mjesta najspravniji, kamo budem poslan".[27]

Budući da je fra Bone bio već gotovo određen za studij teologije, trebalo je dobro promisliti na koje ga sveučilište poslati. Naime, svaka sredina nije gledana istom prosudbom radi duha koji je vladao na dotičnim sveučilištima. Ne manji je problem nastao i u pogledu njegove zamjene u ulozi prefekta u sjemeništu kad ga on napusti. O. Krelja, kustod provincije, podupro je već izražene potrebe da se o. Radonić "pošalje na sveučilište, ali ne nipošto u München, a to stoga što na onom bogoslovnom fakultetu nauka nije bez natrune, pa uopće onaj ambijent onamo zaražen je i nije najbolje sklon vlasti sv. Stolice".[28] Vidi se da je opće mišljenje, a tako i mišljenje starješinstva Provincije, bilo nepovjerljivo prema tom središtu, te se bojalo da fra Bone tamo ne usvoji ideje liberalizma i religioznog indiferentizma kojima je München bio označen i prenese ih kao pogubne u odgojne zavode. Ni sveučilišni centri u Austriji nisu donosili željene rezultate, pa se provincija više usmjeravala na slanje studenata u Švicarsku (Fribourg) ili Francusku (Paris). Kako je Švicarska bila zatvorena stranim studentima "dok ne svrši rat",[29] fra Bone je uporno i marljivo radio iskorištavajući vrijeme da što bolje pronikne u teološke sadržaje i spremi se za prelazak u Švicarsku. Na sjednici Definitorija provincije datiranoj 20. kolovoza 1916. određeno je ovako: "Vlč. Definitorije, na svojem sastanku održanom tunomadne, utvrdilo je prihvaćenim zaključkom svoju raniju namjeru, da ga pošalje na Friburško sveučilište za osposobljenje u teologiji".[30] Ipak se za fra Bonu časovito uspjelo pronaći prihvatljivo rješenje, da poslije svih poteškoća koje su mu stajale na putu, sa potvrdama i preporukama provincijala i kustoda provincije pođe u Innsbruck jer je provincijal Kardum molio Provincijala Tirolske provincije u Innsbrucku "da bi mu omogućio iz onoga manastira pohađati innsbruško sveučilište".[31] Ovaj mu je odgovorio da ga prima u samostan, uza sve što su teška vremena.[32] 

Na teološkom fakulteta sveučilišta u Innsbrucku 1916./17. fra Bone je upisao teologiju kroz godinu dana. Stanovao je u konviktu Sv. Kanizija (Canisianum), koji je imao svoja pravila prijema i vladanja. Tih se pravila trebalo strogo pridržavati. U njima je bilo predviđeno ravnomjerno vrijeme za studij, molitvu i odmor, čega su se svi studenti bez razlike trebali pridržavati.[33] U lipnju 1917. fra Bone se javlja provincijalu Luliću i traži od njega dispensu od zajedničkog moljenja Časoslova u koru i dozvolu da što bolje iskoristi praznike, a posebno mu naglašava da učini sve kako će što prije prijeći u Fribourg, jer se tada ukazalo pogodno vrijeme da lakše dobije putne isprave. Ujedno mu naglašava kako je potrebno da se što prije smjesti, upozna prilike, a posebno da radi učenja jezika bolje iskoristi vrijeme od početka akademske godine. Njegove je želje lako shvatiti, jer mu je dodijalo neodređeno stanje u kojem se nalazio. To stanje ovako opisuje provincijalu: "Ja sam ovđe kao na žeravi, pošto sam na nestalnu i nesigurnu, niti mogu dati pravi pravac svojim naucima, pošto tamo nijesam bio, a po poruci vuk mesa ne jede! Kad bih ja tamo praznike proveo, to bi za me bilo od nedogledne važnosti i zbog jezika, u kojim se moram pripraviti, način pridavanja bih saznao, a što je glavno počeo bih se misliti za disertaciju i bio bih na realnosti, a ovako visim kao u zraku!".[34] Ratno stanje nosilo je sa sobom probleme u pogledu kretanja i ulaska u Švicarsku, a isto tako i boravka i prijema u samostanu u Fribourgu radi oskudice i pomanjkanja živežnih namirnica.

 

Boravak u Innsbrucku

Opće neizvjesne prilike odražavale su se na život u konviktu Sv. Kanizija u Innsbrucku. K njima su pridošle i fra Bonine osobne želje da prijeđe u Fribourg (Švicarska). One su ga stalno zaokupljale i nisu mu davale spokoj, tim više što odlazak u Fribourg nije bio na pomolu, pa su ga sve više obuzimale velika napetost i unutarnji nemir. Tomu je došla i nova neugodnost, koja ga je gotovo obeshrabrila, jer mu je stiglo pismo od provincijala fra Frane Lulića koji je pomišljao da ga povrati u provinciju radi pomanjkanja osoblja u popunjenju ispražnjenih služba, posebno u sinjskom sjemeništu, gdje je on na opće zadovoljstvo djelovao kao prefekt. To provincijalovo pismo, umjesto da ga ohrabri i osokoli, ono ga je još više rastužilo. Fra Bone ne krije svoje unutarnje stanje obuzeto nemirom, iako želi ostati miran i predan starješinskim odredbama. Otvoreno otkriva svoju dušu provincijalu, jasno i glasno razmišlja o sebi i stanju u provinciji. Žali što su se prilike u provinciji promijenile na gore i dvoji da bi se njegovim povratakom u provinciju to stanje poboljšalo i da bi on bio ključ rješenja nastalih problema. Ne prekriva što osjeća u sebi i što ga muči, a mnogo je toga što mu kao teško breme stoji na srcu. Riječju, fra Bone izražava svu svoju tugu koja mu duboko stoji u srcu i koja ga razdire. Iako njegovo pismo provincijalu može izgledati dugo, ipak ga u cijelosti donosimo jer najbolje svjedoči o samom fra Boni. Pismo glasi:

"Mnogopoštovani Oče! Primio sam Vaše pismo i svjedodžbe, te Vam na svemu puno zahvaljivam. Da Vam pravo kažem Vaše me je pismo vrlo neugodno dojmilo, i to s dva razloga: Prvo, prvo što me je ražalostilo, jest to, što sam razumio, da je Provincija u tako žalosnom stanju, da je oćutjela potrebu i od mene. Zbilja moralo joj je do nokata dogorjeti! S drugoga je kraja obvijala tuga moje srce, kad sam sam sobom razmišljao: što bi bilo od mene i od moje budućnosti, da sam se ovako neopravljena posla povratio praznih ruku u Provinciju, kako bih mogao pred mladost izaći, kojim auktoritetom i obrazom: čini mi se, da bih bio pjesma i pripovjedka u narodu. Zbilja, moje je srce bilo ranjeno i još krvari misleći, da bi me još takova šta moglo zadesiti! G[ospodin] Bog znade moje srce i moju dušu; i On vrlo dobro zna kako ljubim svoj sv. Red i Provinciju: za koje bi i krv svoju dao kad bi bila potreba. On zna, da sam i pošao na nauke i da učim jedino tom namjerom, da mogu što više uraditi na Njegovu sv. slavu, na korist Reda i Provincije. On poznaje, da je pripravno moje i ako slabo srce i na ovu jedino za me još osjetljivu žrtvu, naime, da bih se odmah u Provinciju povratio, kad bi to Njegova sv. čast zahtijevala i spas moje Provincije; ispio bih i tu čašu, pa bila gorčija od pelima i neugodnija od žuči!

Ja molim Njegovo sv. milosrđe, da me mimoiđe ta gorka čaša, jedino velju gorka, jer ja nemam više g[ospodinu] Bogu što da žrtvujem, što mu već nijesam žrtvovao, nego to, pak sam pripravan i to, te onda mogu reći slobodno: svršeno je! On poznaje srce moje te zna, da istinu govorim i da ne lažem! Ali Vi sami znadete, da bi bila šteta za Provinciju puno viša, negoli korist, što bih ja za 2 g[odine] zakrpio kakovo mjesto, i tako bih kroz cijeli život morao biti stara, poderana zakrpa. Ne mogu vjerovati, da se je tako totalno Provincija promijenila u ovo kratko vrijeme i da bih baš jedino ja mogao tu provaliju začepiti, a nitko drugi: eh, onda joj je doista sud izrečen: Mane, Tekel, Phares* i nitko ju neće spasiti! Za druge se je moglo krpiti svakako i pustilo ih se je na miru i po 4 godine, pa da su potrebovali i više našlo bi se načina, a mene se ne može pustiti 2 g[odine] da svršim i da se usposobim, pak da onda višim žarom i marom nadoknadim za ono što se je tim izgubilo: za me Provincija nema žrtve, a za svakoga drugoga ima! Hvala g[ospodinu] Bogu!

Vi sami znate, da sam se iskreno žrtvovao u sjemeništu u ovo tužno vrijeme, te bih bio rado i ovu g[odinu] ostao da nijesu onako stvari tekle, kako su tekle, niti žalim truda, što sam ga uložio, dapače više mi je puta izvorom velike radosti u danima moje duh[ovne] osamljenosti. Pa uza sve to, ako će mi Provincija za sve to, za ljubav, koju gojim prama njoj i njezinu napretku, utrgnuti i ovaj posljednji cvijetak ovozemni - zanimanje i bavljenje sv. naukom – pripravan sam na sve to, pa ako će me i na križ pribiti, ostati ću joj vjerni i poslušni sin s pomoću Onoga, koji će me u svemu tome pomoći!

Eto, Vi ste krojač i imate nožice, a ja sam sukno, te krojite, kako znate! Oprostite, ako sam štogod prešao granice pristojnosti, jer mi se je mnogo stvari oko srca skupilo, pak ga je teško obuzdati. Ima više od mjesec dana, da me je uho bolilo; čir za čirom u nutrini, te se bojim, da će mi se opet povratiti; čekam pasus i odgovor iz Freiburga [sic!] i druge moje nevolje, a ljudske utjehe malo; toga se nakupilo priličito barem za moje pleći! …Ostajem Vašega Mp. Očinstva ponizni sluga i sin u sv. O. Fr[anji] ljubeći Vam ruku i proseći blagoslov. Innsbruck, 12. VIII. 1917. Fra Bone M. Radonić".[35] 

Fra Bone u Innsbrucku s razlogom postaje nestrpljiv jer živi u neizvjesnosti hoće li tu ostati i hoće li i kad će krenuti u željenu Švicarsku. Ništa manje ga ne zabrinjava hoće li se povratiti u Provinciju jer su i takva nagađanja bila moguća budući da je nastala praznina u sjemeništu njegovim odlaskom na studij. Ipak mu je na srcu najveća želja, da kad je počeo studij, da započeti do kraja i završi te se kao osposobljeni i kvalificirani profesor povrati u Provinciju. Nije tražio ništa nemoguće ni previše. U svom traženju ograničio se na najmanji rok od dvije godine koji takav studij zahtijeva. Tražio je samo dvije godine da mu provincijal osigura da započeto djelo i završi. Svoje želje iskreno izražava provincijalu ovako: "Suviše, Vas molim, da mi stalno rečete: hoćete li mi dopustiti tamo 2 god[ine] za svršiti, kako se to i zahtjeva ili ne, da se uznemirivam i da znam prama tome urediti rad. Manje od 2 god[ine] da stojim, bilo bi za me puno štetno, pošto bih morao tako sve zbrljati na brzu ruku, te bi bilo kusasto. Od 2 god[ine] ja Vam više ne pitam, ako g[ospodin] Bog dade zdravlje, ja ću kroz to sve dovršiti, pak me onda ulažite za što hoćete, a neće provincija radi mene puno pretrpiti kroz to malo vremena".[36] Tu je fra Bone iskazao svoju dušu i raspoloženje iz čega se ističe njegova iskrenost, otvorenost, ali i raspoloživost za sve što provinciji bude trebalo a on bude u stanju da to ispuni. Veliko je njegovo obećanje koje je izrazio da će biti na raspolaganje provinciji kad završi studij i onda joj daje sve mogućnsoti kad kaže: "pak me onda ulažite za što hoćete".

 

Čežnja za Švicarskom

Fribourg (Švicarska) je poznato sveučilišno središte u kojem je studiralo više studenata fra Bonine provincije, kako teologije, tako i prirodnih nauka. Neke je od njih tu i zatekao, kao npr. o. fra Stanka Petrova, o. fra Jozu Olujića, o. fra Antu Crnicu i o. fra Stanka Vidića. Svi su se povratili u provinciju okrunjeni doktorskom krunom. I on se pridružio njima istim uspjehom i potvrdio očekivanja pretpostavljenih.

Prilike u kojima su se nalazili strani studenti u Fribourgu detaljno je octao o. fra Stanko Petrov, a s njima je upoznao o. provincijala. Posebno se osvrnuo na studentske obveze, mogućnost smještaja i dolaska novih stranih studenata, čiji je dolazak tada bio problematičan. Fra Stanko piše: "Glede mjesta za redovnike, koji će možda amo poslije nas doći, mogu Vam reći, da ga ima dosta, ali kako već znadete, odlučili su, da dok rat traje nikoga primati ne će. Međutim ja sam o Božiću govorio s Mn. P. Provincijalom o fra Boni, koji mi je u tom smislu pisao bio iz Innsbrucka, pa mi je on rekao, da će njega sigurno primiti za slijedeću školsku godinu, samo, da mu u tom pitanju piše prije nego li amo stigne. Ja sam fra Boni pisao po izričitoj dozvoli istoga Mn. P. Oca. Dakle, glede fra Bone, možete biti sigurni, a kad dođe Mn. P. Provincijal amo, pitat ću ga, može li još koga da primi".[37] Isto je pisao i o. Ante Crnica (14. VIII. 1917.), a dva mjeseca kasnije 28. listopada 1917. Crnica utješnije piše provincijalu: "da je fra Bone ovdje primljen i da sam mu poručio da dođe. Nu jučer smo primili od Fra Bone pismo, da je za sada zapriječen, pa da ne može doći, te nas pita bili mogao biti upisan, ako bi došao o Božiću. Ja sam danas bio kod dekana teol[oškog] fakult[eta], te sam se s njim o tomu sporazumio. On mi je obećao, da će ga primiti, ako dođe do Božića, te da će mu ovaj semestar biti zakonito uračunan. Ja ću također nastojati, da Fra Bonu u tomu što prije obavijestim".[38]

 

Dolazak u Fribourg

U napetim i nesigurnim ratnim vremenima, poslije mnogih poteškoća i neizvjesnosti, fra Bone je 29. listopada 1917. ipak sretno stigao u Fribourg. Odmah je obavijestio provincijala o svom dolasku, ali i o poteškoćama koje su ga pratile na putu. Nije zaboravio navesti dobrotu i susretljivost koju je doživio na putovanju. To je provincijalu izrazio ovim riječima: "Eto napokon post tot discrimina rerum [nakon tolikih nezgoda, op. S.Č.] i ja prispio na svoje mjesto! U Telfsu sam morao čekati 20 dana, dokle se je otvorila granica, ali su me prekoljubezno pričekali pošto me je Mpo. Spiegel posebnim pismom preporučio. Zatim sam se morao 2 dana u Feldkirchu zaustaviti, gđe sam imao prigodu vidjeti Isusovački glasoviti kolegij 'Stella Matutina'. Ostao sam kod oo. kapucina, koji su me tako ljubezno uzdržavali, da ne bih ni od Vas bolje tražio".[39] Veliko je bilo fra Bonino zadovoljstvo kad se našao u gradu svojih želja, a k tomu i među svojom braćom studentima, tako da se nije osjećao strancem u novoj sredini. O. Ante Crnica bratski ga je dočekao. Spremno mu je pomogao da se što prije uputi u dnevni red i zahtjeve konvikta Marianum u koji se smjestio, a posebno mu je pomogao pri upisu na fakultet. Fra Bone ne krije svoje zadovoljstvo u novoj sredini i, među ostalim, provincijalu piše kako mu je srce uvijek vezano uz provinciju, kako je pun želje da što prije završi studij, povrati se i stavi na raspolaganje provinciji: "Vjerujte mi, da me srce uvijek vuče k Provinciji i da jedva čekam, da svršim, te da se mogu povratiti i raditi u Provinciji, koja me je uzgojila!".[40] Pred sam završetak studija piše: "Vjerujte mi, da sam se doželio domovine."[41]

 

Život rada i molitve

Smještaj u studentski konvikt Marianum u Fribourgu mogao je dobiti samo onaj tko je dobio pismenu dozvolu od generala Franjevačkog reda i provincijala Akvitanske provincije. Redoviti su studenti bili pod vodstvom njihova magistra, a oni koji su prosljeđivali daljnji studij bili su podložni gvardijanu samostana. Unutarnji život u konviktu odvijao se ustaljenim ritmom molitve i rada. Nitko nije bio izuzet od zajedničkog moljenja Časoslova u koru, osim ako ga nije pismeno oslobodio njegov provincijal, što je morao predočiti gvardijanu samostana. Budući da je u konviktu bilo studenata raznih nacionalnosti, trebalo se pridržavati općih propisa Reda i posebnih propisa Akvitanske provincije. Posebno se preporučivalo međusobno poštovanje i pomaganje, ali i svestrana pomoć jednih drugima kako bi se studenti među sobom osjećali kao braća, baš kako izriče psalam: "Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti" (Ps 133/132,1). Siromaštvo i oskudica koji su vladali u provinciji odražavali su se i na život studenata, jer je trebalo dnevno plaćati 3 SFr. Do tog su novca studenti dolazili preko obveza izgovorenih sv. misa, o čemu se redovito izvješćivali provincijala i prokuratora provincije.

Program studija, predavanja i ispita posebno je bio zahtjevan za svakoga studenta ovisno o izboru studija i kolegija. Možemo razabrati da se fra Bone brzo snašao i uklopio u novu sredinu i da je maksimalno iskorištavao vrijeme za studij. Na drugoj strani, ni u kojem smislu nije zapostavljao zajednički život i molitvene časove u samostanu. Tu se u pravom smislu naučio radu i redu, da ne kažemo i strogoj disciplini koja je vladala u toj redovničkoj zajednici. Zajednica je posebno zahtijevala vjerno obdržavanje dnevnoga reda u molitvenom i zajedničkom životu rada i rekreacije.

Iako je fra Bone bio daleko od provincije, to ga nije otuđilo od nje, štoviše, još je više srcem i dušom bio s njome povezan. Svaka dobra vijest veselila mu je srce i ulijevala nadu da se zajednica uspješno nosi s poteškoćama i usmjeruje prema budućnosti ozbiljnim radom i programom. Tako se posebno obradovao kad je čuo da se početkom prosinca 1918. otvara sjemenište i prima novi pomladak. To svoje zadovoljstvo i radost pismeno saopćava provincijalu: "Čuo sam, da ćete otvoriti sjemenište na 1 prosinca, neka bude s blagoslovom Božjim, jer bez mladosti nema nam života ni napretka i to bez mladosti krijeposne i naučne pošto po riječi sv. Bon[aventura]: Scientia sine bonitate vana, bonitas sine scientia parva! [Znanje je bez dobrote isprazno, dobrota bez znanja malena! op. S. Č.]. To su dvije mile želje, koje moraju u svakom naobraženom čovjeku usko biti spojene a naosob pak u redovniku – svećeniku, kojim mora biti: arca sanctitatis et sapientiae!" [korablja svetosti i znanja, op. S. Č.][42]. Jednako se tako radovao ispravnom rasporedu osoblja u provinciji, što su pojedini vrijedni redovnici imenovani na neke službe. Tu radost nije mogao kriti nego je pismeno izražava: "Tako me je isto obradovalo, kad sam razumio. da je o. Venceslav [Bilušić] imenovan za meštra novica; po ljusku govoreći nije se mogao u bolje uložiti, a teško, da bi mu se i našao parac u onoj struci!"[43] 

Kao što su studenti rado slušali i željno očekivali vijesti iz provincije, provincijal je još više želio znati kako studenti žive i s kojim elanom i uspjehom studiraju u dalekome svijetu, a posebno kada se predviđa završetak njihova studija. Fra Ante Crnica 22. siječnja 1918. piše provincijalu za fra Bonu: "Fra Bone do sad turka dobro, unaprid će s Božjom pomoću i bolje. Bio je počeo ćutiti bolest u ušima - naravski od leda. Nas smo ga dva prisilili, da stavi bičve, pa je više ne ćuti."[44] Isti Crnica malo kasnije piše: "Fra Bone je dobro, a nisam ni ja zlo" (6. VI. 1918.).

Budući da je fra Bone želio i obećavao da će završiti studij u najkraćem vremenu, nije čudno da je svojom upornošću želio ispuniti svoju želju i dato obećanje. Učio je neprekinutim ritmom i svestranim zalaganjem. Tada ga vidimo kako je ubrzano pristupao ispitima i postizavao akademske titule. Bakalaureat iz teologije položio je 21. ožujka 1918., a magisterij (licencijat) iz teologije 25. srpnja 1918. s vrlo dobrim uspjehom (magna cum laude). Poslije uspješno položenih ispita ozbiljno se stavio na rad oko doktorske teze. Nadao se da će tezu obraniti već u srpnju 1919. Međutim, tada su nadošle poteškoće oko izbora naslova teze o Ivanu Duns Skotu u sredini koja je izrazito bila tomistička, te je obrana teze odgođena nekoliko mjeseci pri početku nove akademske godine. Doktorsku disertaciju pod naslovom: Doctrina B. Joannis Duns Scoti O. F. M., Doctoris Subtilis et Mariani, de lege naturali, cum speciali respectu ad decalogum a P. Fra Bonaventura M. Radonić O. F. M. ad summum gradum Doctoratus in Universitate Friburgi Helvetiorum obtinendum methodo historica examinata atque discussa, obranio je 27. studenoga 1919.[45] Obrana je ocijenjena vrlo dobrim uspjehom (magna cum laude). Teza je ostala u rukopisu u arhivu u Makarskoj, ali ju je ipak uspio prepisati strojem u Fribourgu i za taj rad od 308 stranica platio 133 Sfr. Da opravda to prepisivanje, obavijestio je provincijala zašto je to učinio: "Rađu sam hvala Bogu u glavnom priveo kraju, ali ću je morati dati daktilografirati, pošto mi je pismo ružno, a to upliva mnogo i na ocjenu, a kroz to i samo prepisivanje odnilo bi mi mnogo vremena koje mi je dragocijenjeno za nauk! Ali sam imao s Dekanom i sa ostalim profesorima okapanja zbog rađe, pošto sam uzeo temu iz Duns Škota i naravno branio njegovu nauku protiva sv. Tomi, oni su pak rekli, da se po tobožnjim uputama ovđe ne smi nikakova nauka braniti, koja se protivi sv. Tomi, te ću tako moći jedino matematički obraditi dotičnu temu bez da ju svojim razlozima potkrijepljujem! (sic!) Ja sam žilavo pobijao tu njihovu tvrdnju i dokazivao, da to nije misao Crkve, ali to ne vrijedi, pošto su u njih i nožice i sukno!"[46]

Doktorsku disertaciju fra Bone je pomišljao tiskati čim završi službu magistra novaka 1923., a i kasnije, 1925. u Collectanea franciscana, te je u tom smislu predao tekst o. Bertoniju, koji mu je prenio sud prof. Zacharije da treba neke dijelove preurediti. Kako Radonić nije imao Skotovih djela u Sinju, promjene nije mogao ostvariti te je preko ljetnih praznika mislio otići u Rim.[47] Nažalost, tada je još manje imao vremena koje bi mogao odvojiti za takav rad, a nova bolja vremena nisu se nikad pojavila.

Teza je po ondašnjem običaju pisana latinskim jezikom. Na žalost, tezu prepisanu pisaćim strojem nismo pronašli u arhivu u Makarskoj nego onaj izvorni uzorak pisan rukom, njegovim izrazitim oblikom slova, "ružnim pismom.[48] Želja da tezu objavi tiskom ponovno se javila fra Boninim dolaskom u Makarsku. To potvrđuju bilješke na tekstu koji je uredio i usuglasio s tekstom teze.[49] Uz veliku želju i nastojanje da tiska tezu, to je ostalo samo znak njegovih želja, koje nisu ostvarene, čime je naša javnost ostala prikraćena za jedan vrijedan rad.

 



[1]  I. Despot, Malo zrnja, u Odabrana djela, Književni krug, Split, 1989., 322-323. Za Despotov opis Vrgorca dr. fra Mirko Čović je napisao: "Pismo iz Vrgorca puno je lirske topline, podsmijeha, zorno i oštro ocrtanih vrgorskih tipova, koje izvrgava ruglu radi njihovih smiješnih i megalomanskih ispada. Komu su poznate te društvene i političke prilike u prošlom vijeku, tome će ostati nezaboravne stranice o Vrgorcu i njegovim ondašnjim stanovnicima", M. Čović, Fra Ivan Despot. Život i djelo, Beč, 1961., 147.

[2]  K. Jurišić, Katolička Crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, KS, Zagreb, 1972., 240.

[3]  Mijo Radonić, otac fra Bonin, ženio se dva puta. S prvom ženom Jozom Radić, s kojom se vjenčao 27. XI. 1871. u Vrgorcu, imao je šestero djece: Mate, Iva, Matija, Kata, Ante (fra Bone) i Andrija (svećenik). S drugom ženom Matijom Denovski vjenčao se 22. II. 1895. u Vrgorcu i imao troje djece: Joza, Mijo i Petar (fra Bernard). Podatke sam našao u Anagrafu župe Vrgorac u Župnom uredu Vrgorac i u Upisniku rođenih 1883.-1900.- Vrgorac, u HDA Split, signatura 137, str. 40, br. 4 za rođenje i krštenje fra Bonino.

[4]  Don Andrija Radonić (*Kotezi, 19. II. 1891.-†Dusina, 15.III. 1965.). Svećenik od 1915. Župnikovao u župama Vrgorske krajine, umro u Dusini 15. III. 1965., a pokopan u Vrgorcu.

[5]  Radonić (Petar) fra Bernard (*Kotezi/Vrgorac, 25. X. 1901.-†Omiš, 18. III. 1986.), novicijat na Visovcu 1920.; svečani zavjeti 20. VIII. 1924.; svećeničko ređenje 8. VIII. 1926. u Splitu; mladu misu slavio u Makarskoj 12. VIII. 1926. Vršio dušobrižničke dužnosti po raznim župama Dalmatinske zagore: Borovci, Igrane, Tučepi, Turjaci, Vinjani, Kozica, Podbablje, Ugljane, Bristivica. Zadnje godine života proveo je u nekoliko samostana. Smrt ga je pohodila u samostanu u Omišu, gdje je i pokopan. Usp. Vjesnik Provincije XXV/1986., br. 2, str. 112-119.

[6]  T. Čelanski, Životopis sv. Franje Asiškoga, s latinskoga preveo o. Damjan Damjanović, Zagreb, 1977., I, br. 22.

[7]  Dr. fra Karlo Eterović (*Pučišća, 26. X. 1874.-†Makarska, 4. X. 1935.), doktorirao je disertacijom: La volonté dans la philosophie de Duns Scot, pisao je u mnogim listovima i revijama, usp. KK (=Karlo Kosor) Eterović, fra Karlo, u Franjo među Hrvatima, Zagreb, 1976., 222-223.

[8]  Npr. akad. god. 1909.-1910. imao je ove ocjene: Mores – apprime conformes; applicatio – diligentissima; Historia philosophiae – (I) eminenter, (II) eminenter; Introductio in SS. libros – (I) eminenter, (II) eminenter; Philosophia – (I) eminenter, (II) eminenter; Patrologia – (I) valde bene, (II) eminenter, usp. Arhiv bogoslovije Makarska (odsada ABM)

[9]  Mores – apprime conformes; Applicatio – diligentissima. Patrologiju i anatomiju imao je vrlo dobar što nije umanjivalo njegovu vrijednost, usp. ABM.

[10]  Usp. Program kroz godinu 1910., u sv. fra Bone Radonić, u ASM.

[11]  O. K. Eterović, dozvola od 30. IX. 1912., AFSM.

[12]  S njim su istoga dana 27. VII. 1914. zaređeni: o. fra Fulgencije Carev, o. fra Venceslav Nakić-Alfirević, o. fra Alfonzo M. Radojković, o. fra Leon Žurić, o. fra Frano Alfonzo Klarić, o. fra Hugolin Žarnić, o. fra Pile Vuković i o. fra Grgo Bumber, usp. Upisnik franjevačkih klerika Makarska, u Arhiv klerika Split (od 1999.).

[13]  Kronika samostana Makarska 1914., str. 73.

[14]  Ljetopis  Zbora Milovan 1909.-1929., u AFSM.

[15]  AFSM, Knjiga znamenitijih dogadjaja Makarska, za 1914, 78. "28. XI. 1914. po brzojavnom nalogu pošao je fra Bone Radonić, mladomisnik, IV. tečaja u Sinj", napisao je pisac makarskog ljetopisa o. Grabić.

[16]  Usp. B. Radonićev dopis, Split, 28. VI. 1915., APS, u Spisi provincijala 87, fasc. 34.

[17]  Radonićevo pismo provincijalu, Sinj, 30. XI. 1914., u Spisi provincijala 88, fasc. 34, u APS.

[18]  Fra Frano Lulić, Sinj, 31. XI. 1914., u Spisi provincijala 89, sv. 35 (br. 275), u APS.

[19]  Fra Frano Lulić, ravnatelj sjemeništa, Sinj, 13. XII. 1914., u Spisi provincijala 88, sv. 34, u APS.

[20]  Fra Frano Lulić, ravnatelj sjemeništa, Split, 24. VI. 1915., u Spisi provincijala 88, sv. 34, u APS.

[21]  Fra Frano Lulić, Izvješće o O. Uzgojiteljima, Sinj, 26. siječnja 1917., u Spisi provinciala 93, sv. 39, u APS.

[22]  Franjevački provincijalat, Šibenik, 4. studenoga 1916., M. P. O. Kosti Krelji Kustodu, u Spisi prov. 91, sv. 37, u APS.

[23] Fra Bone Radonić, Mnogopoštovani oče!, Sinj, 6. X. 1916., u Spisi prov. 92, sv. 38, u APS.

[24]  Fra Bone Radonić, Velečasnom Definitoriju Redodržave Presv. Otkupitelja u Splitu, Sinj, 15. VIII. 1916., u Spisi prov. 91, sv. 37, u APS.

[25]  Bone Radonić, Mnogopoštovani i PP. Oci Veleč. Definitorija!, Sinj, 25. X. 1916., u Spisi prov., 91, sv. 37, u APS.

[26]  Bone Radonić, Mnogopoštovani i PP. Oci Veleč. Definitorija!, Sinj, 25. X. 1916., u Spisi prov., 91, sv. 37, u APS.

[27]  Bone Radonić, Mnogopoštovani i PP. Oci Veleč. Definitorija!, Sinj, 25. X. 1916., u Spisi prov., 91, sv. 37, u APS.

[28]  Fr. K. Krelja, Kustos, Split, 6. X. 1916., u Spisi prov., 91, sv. 37, u APS. Godine 1913. u Münchenu su studirali: Bulat fra Krsto, Cvitanović fra Gabro, Odak fra Krsto i Milošević fra Petar.

[29]  A. Crnica, Fribourg, 2. VIII. 1916., u Spisi provincijala 93, sv. 39, u APS.

[30]  Usp. Dopis provincijalata, Split, 20. VIII. 1916., u Spisi provincijala 97, sv. 43, F. Lulić 5, u APS. To potvrđuje i fra Bone u pismu provincijalu od 15. III. 1917. iz Fribourga u pismu.

[31]  Fra Frano Lulić, Šibenik, 4. XII. 1916., u Spisi prov. 91, sv. 37, u APS. Od njega se tražila potvrda o zdravstvenom stanju bez koje ne bi mogao pohađati sveučilište. Tu je dobio od dr. Kalebića, liječnika sjemeništa u Sinju.

[32]  Usp. Frater Lukas Raugger, Min. Provlis, Oeniponte (Innsbruck), 25. Nov 1916., Reverendissime P. Provinzial!, u Spisi prov. 91 (1. I.1916.-31. I. 1917.), u APS,

[33]  Usp. Consuetudines Convictus Theologorum in Collegio Canisiano Oeniponte, Oeniponte 1912., Ex Officina Mariana. Taj smo običajnik našli u ostavštini o. Radonića u Makarskom arhivu.

[34]  Usp. Fra Bone Radonić, Mnogopoštovani, Innsbruck, 28. VI. 1917., u Spisi provincijala 97, sv.43, F. Lulić V, u APS.

*  Dan 5,25, vulgatin latinski tekst, a znači: izmjerio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj; bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan; razdijeljeno je tvoje kraljevstvo i predano Medijcima i Perzijancima. To je tumačenje Danijela proroka o propasti kralja Baltazara i njegova kraljevstva.

[35]  Fra B. Radonić, Mnogopoštovani Oče, Innsbruck, 12. VIII. 1917., u Spisi prov. 97, sv. 43, F. Lulić 5, u APS.

[36]  Fra Bone Radonić, Mnogopoštovani oče!, Innsbruck, 30. VIII. 1917., u Spisi prov. 97, sv. 43, F. Lulić 5, u APS.

[37]  Fra Stanko Petrov, Mnogopoštovani oče!, Fribourg, provincijalu Luliću Sinj, u APS.

[38]  Fra Ante Crnica, Fribourg, 28. X. 1917., provincijalu Luliću, u Spisi provincijala 88, fasc. 34, u APS. Isto potvrđuje i o. Jozo Olujić o fra Boninu dolasku, Isto.

[39]  B. Radonić, Mnogopoštovani Oče, Freiburg (sic!), 5. XI. 1917., Spisi prov. 97, fasc. 43, F. Lulić V, u APS.

[40]  Fra Bone Radonić, Mnogopoštovani oče!, Fribourg, 23. XII. 1918., u Spisi prov. 97, sv. 43, F. Lulić 5, u APS.

[41]  Fra Bone Radonić, Mnogopoštovani oče!, Fribourg, 23. XII. 1918., u Spisi prov. 97, sv. 43, F. Lulić 5, u APS.

[42]  Fra Bone Radonić, Mnogopoštovani oče!, Fribourg, 23. XII. 1918. u Spisi prov. 97, sv. 43, F. Lulić 5, u APS.

[43]  Fra Bone Radonić, Mnogopoštovani oče!, Innsbruck, 15. III. 1917., u Spisi prov. 97, sv. 43, F. Lulić 5, u APS.

[44]  Fra Ante Crnica, Fribourg, 22. I. 1918., u Spisi prov. 97, sv. 43, u APS.

[45]  Prijevod naslova teze: Nauk Bl. Ivana Duns Skota, OFM, oštroumnog i marijanskog naučitelja o naravnom zakonu s posebnim odnosom na Dekalog, Fra Bonaventura M. Radonić, OFM, za postignuće stupnja doktorata na sveučilištu u Fribourgu (Švicarska) i obranjena povijesnom metodom.

[46]  B. Radonić, Mnogo Poštovani Oče, Fribourg, 23. XII. 1918., u Spisi prov. 97, fasc. 43, F. Lulić V.

[47]  Radonićevo pismo o. Petru Grabiću, provincijalu, Sinj, 30. XII. 1925., u Spisi provincijala 110, fasc. P. Grabić 1, u APS.

[48]  Usp. Arhiv samostana Makarska, sv. fra Bone Radonić.

[49]  Usp. Arhiv samostana Makarska: Na tezi piše da je do 8. IX. 1938. završio provjeru bilježaka do br. 284, a tekst teze pregledao do 145 stranice uključivo 9. IX. 1937.

 

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Regionalni sastanci

************

Šibenik / Meterize: Priče iz Vukovara

************



Split / Dobri: Gospa od Zdravlja

************


Dani sv. Elizabete

************

Šibenik / Šubićevac

************

Šibenik / Šubićevac: Prikazivanje filma i humanitarna akcija

************


Sjemenište Sinj: Dan otvorenih vrata

************

Dubrava: Gospa od Zdravlja

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas470
Ovaj mjesecOvaj mjesec44614
UkupnoUkupno7255547

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 37