PISMO GENERALNOGA MINISTRA ZA USKRS 2011.

Tražitelji Boga, svjedoci Evanđelja u bratskom zajedništvu

Uskrs je! Što si vidjela Marija u ranu zoru na putu? I sa usana one koja je nekoć bila grešnica slušamo: „Uskrsloga Gospodina, grob je prazan“. Iz najudaljenijih mjesta u kojima se nalazimo, braćo i sestre, učinimo svojim ovu ispovijest vjere: „Doista, uskrsnu Gospodin!“ (Lk 24,34), dok s obnovljenim žarom prihvaćamo poslanje na koje nas poziva Uskrsli: „propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih!“ (Dj 10,42).

.

Dva datuma, jedan Kairos, jedna prigoda

U slavlju smo. Gospodin nam daje dvije prigode da se naše srce ispuni radošću i da kliče: 500. obljetnica potvrde Pravila Reda Bezgrešnoga začeća (Franjevke koncepcioniste sv. Beatrice de Silva) koje je papa Julije II. 17. rujna 1511. godine potvrdio bulom Ad Statum Prosperum; 800. obljetnica utemeljenja Reda siromašnih sestara svete Klare, koje se dogodilo između 1211. i 1212. godine.

Slavlje 500. obljetnice potvrde Pravila Reda Bezgrešnoga začeća započelo je i imat će svoj vrhunac u II. međunarodnom kongresu predsjednica franjevki koncepcionistâ i u danima slavlja koji će biti u kući matici u Toledu (Španjolska) od 23. svibnja do 3. lipnja 2011. godine. Osamstota obljetnica utemeljenja Reda siromašnih sestara svete Klare započet će 16. travnja 2011. godine, s Prvom večernjom Cvjetnice, i završit će 11. kolovoza, svetkovinom svete Klare 2012. godine. Također i za tu prigodu se programira II. međunarodni kongres predsjednica federacija sestara klarisa, koji će biti u Asizu od  6. do 11. veljače 2012.

Premda sam za obje te prigode kanio napisati zasebno pismo, ipak želim ovom zgodom navijestiti vam oba slavlja jer, braćo i sestre, svi ujedinjeni kao jednu obitelj živimo ove datume kao kairos, trenutak milosti, kako bismo na prošlost gledali sa zahvalnošću, živjeli sadašnjost sa žarom i otvorili se budućnosti s nadom (usp. Dolaskom novog tisućljeća, 1). Braćo i sestre, ne čini li vam se da nam Gospodin nešto govori u prigodi ovih dvaju jubileja? Slutim da nam Gospodin želi reći dvije stvari u ovom trenutku: osnažiti osjećaj pripadnosti obitelji i zajedno tražiti budućnost koja će biti sve značajnija za naš život i poslanje.

.

Učvrstiti osjećaj pripadnosti obitelji

U kontekstu redovničkoga i posvećenoga života sve se više snažno inzistira na  „inter“ kao pozivu upućenom za obilniju suradnju – koji ne treba nužno biti sinonim za ujedinjenje (fuziju)– između jedinica/federacija jednog te istoga reda ili instituta, između različitih redova/instituta, napose onih koji imaju određeni karizmatski afinitet, i između redovnika i laika, posebno s „pridruženima“.

Taj poziv na suradnju nije samo odgovor na snažno smanjivanje broja redovnika i redovnica, prije svega u zapadnome svijetu, nego je rezultat posvješćivanja temeljne komplementarnosti jednih i drugih i uvjerenja uzajamnog obogaćivanja. Ako smo svi, bez obzira na naše različitosti, ujedinjeni u „zajedničkoj obvezi nasljedovanja Krista“ i pozvani od „istoga Duha“, ona ne možemo „ne očitovati vidljivo, kao mladice istoga trsa, puninu Evanđelja ljubavi“ (Vita consecrata, VC, 52). Kao što je govorio sv. Bernard, „trebamo jedni druge“. Imajmo na umu različitost koja odsijeva ljepotom onoga što je vlastito svakom pojedinom.

Ako to vrijedi za sve redovnike i ako poziv da „izraze primjereno bratstvo“ treba označavati sav posvećeni život (usp. VC 52), to još više vrijedi za nas koji dijelimo istu karizmu, kao što je za nas manju braću i siromašne sestre sv. Klare, ili za one koji nisu ujedinjeni samo povijesnim vezovima, nego također i duhovnim, kao što je slučaj manje braće i sestara franjevki koncepcionistâ sv. Beatrice de Silva.

Trenutak je da koračamo kao braća i sestre, ostajući vjerni svom načinu života. Čas je da uzmemo na sebe dar komplementarnosti kao nešto što obogaćuje sve. U razlomljenom i podijeljenom svijetu pozvani smo uzeti kao vlastito poslanje biti signum fraternitatis, u komplementarnosti jedni drugima, zadržavajući specifičnost svakoga pojedinoga.

Da bismo ojačali primjereno bratstvo i signum fraternitatis, koji već postoje među nama, tražim da se u ovo vrijeme jubilejskoga slavlja potiču trenuci susreta koji će učiniti mogućim bratsko približavanje, recipročno poznavanje i uzajamno pomaganje. Stoga smatram važnim obnovljeno približavanje likovima Franje, Klare i Beatrice, jednako tako i temeljnim tekstovima triju redova: pravilima i konstitucijama. Uzajamna pomoć na koju smo pozvani može se razvijati u razmišljaju i u zajedničkom otkrivanju našega identiteta koji, premda je dinamična stvarnost, zahtijeva neke neodrecive elemente i koji će nas učiniti značajnima kao obitelj pred današnjim svijetom.

Na području uzajamne pomoći braća mogu sestrama pružiti bratsku i duhovnu pažnju kroz asistente i, ako je moguće, kroz kapelane, ispovjednike i voditelje duhovnih vježbi; suradnju u početnoj i trajnoj formaciji, jednako kao i u objavljivanju studija o izvorima; promicanje prikladnog pastorala zvanja koji, osim franjevačke karizme, vodi računa o specifičnoj klarijanskoj i karizmi sestara koncepcionistâ. Sa svoje strane sestre mogu pomoći braći povjeravajući ih Bogu u zagovornoj molitvi; ostvarujući mrežu molitve za vjernost u zvanju braće i za nova zvanja u Red; evangelizirajući braću svojim svjedočenjem kontemplativnoga života, življenog u jednostavnosti i siromaštvu; i pozivajući mlade da slijede način života sv. Franje Asiškoga.

Uvjereni kao što jesmo da naša franjevačka/klarijanska i karizma sestara koncepcionistâ, u svojem jedinstvu i različitosti, ima puno toga reći današnjoj Crkvi, slavlje tih jubileja bit će korisno u mjeri u kojoj će probuditi u svakome od nas ono najbolje od nas samih, da bismo živjeli zanosno naš poziv i da bismo ponudili uvjerljiv prijedlog poziva za sve, osobito za mlade. U tom prijedlogu koji treba biti izričit i popraćen prikladnom katehezom i osobnim praćenjem, svi se trebamo osjetiti uključeni, pokazujući uvijek našim životom ljepotu potpunoga predanja samih sebe stvari Evanđelja, sukladno načinu života što su nam ga ostavili Franjo, Klara i  Beatrica (usp. VC 64).

Draga braćo i sestre, osjećam da nam Gospodin, u ovim konkretnim prilikama u kojima živimo kao obitelj, ponovno govori po apostolu Petru: „Od srca žarko ljubite jedni druge (…) nanovo ste rođeni neraspadljivom i živom  riječju Boga“ (1Pt 1,22-23). Osim toga, osjećam da nam, kroz Crkvu, Gospodin govori: stvarajte među sobom veze obnovljenog zajedništva, pokažite među sobom primjereno bratstvo.

.

Gradeći zajedno znakovitiju budućnost

Iz vjernosti Kristu, Crkvi, vlastitoj karizmi i današnjem čovjeku (usp. PC 2), Crkva nas poziva da oči upravimo u budućnost prema kojoj nas Duh upravlja da s nama još učini velike stvari (usp. VC 110). Nije čas da kukamo. Čas je za odvažne muškarce i žene raspoložene da prihvate izazove naših početaka i one koji nam dolaze od sadašnjeg trenutka i da tražimo da, s jasnoćom ali i odvažnošću, tražimo evanđeoski odgovor na te izazove, da ponovno odvažno ostvarujemo „poduzetnost, domišljatost i svetost“ Franje, Klare i Beatrice. Čas je za dinamičnu vjernost, čas je „traženja sve punijeg suobličenja Gospodinu“ (usp. VC 37). U tome neće nedostajati teškoća i kušnji, ali one, umjesto da nas uvedu u malodušnost, trebaju biti odskočnom daskom za novi zanos koji će, evanđeoski govoreći, naš život i poslanje učiniti znakovitijim (usp. VC 13), znajući da za nas nije toliko dramatično smanjenje broja koliko bi to bilo kad bi nam uzmanjkao uvjerljiv evanđeoski život.

Koji su putovi kojima trebamo koračati da uđemo u tu budućnost za koju želimo da bude sve znakovitija i uvjerljivija? Premda se traženje nastavlja, vodeći računa o smjernicama koje nam dolaze od Crkve i gledajući također prema smjeru u kojem danas ide redovnički život, držim da trebamo istaknuti neke vidike.

·      Primat Boga i Isusa. Benedikt XVI. je u različitim prigodama ponavljao da su posvećeni po svom pozivu  tražitelji Boga. U tom kontekstu Sveti Otac nas poziva da prijeđemo sa drugotnih stvari na one bitne, na ono što je uistinu vrijedno, konačno, ono što ostaje (usp. Audijencija, 26. 11. 2010.). Nameće se uvjerenje: nema budućnosti za redovnički život ako se ne polazi od središnjosti Boga. Treće tisućljeće bit će mistično ili ga neće biti (R. Panikkar). I s primatom Boga, primatom također Isusa kojega smo obećali izbližega slijediti (usp. PC 1), prihvaćajući Evanđelje kao vrhovno pravilo za sve nas (PC 2). Ukoliko smo redovnici, ne samo da želimo Krista učiniti središtem našega života, nego se brinemo „da obnovimo/reproduciramo“ u nama samima onaj „oblik života koji je uzeo Božji Sin kad je došao u svijet“ (VC 16; LG 44). Naš poziv i poslanje jest to da učinimo da naše nazočnosti ocrtavaju lice Krista, budući da smo „živo sjećanje na način postojanja i postupanja Isusa... živa predaja Spasiteljeva života i poruke“ (VC 22), očitujući taj život i to poslanje kao apsolutnu i eshatološku vrijednost (usp. VC 29). Čvrsti u vjeri u Isusa, utemelji na stijeni koja se ne drobi niti popušta pred vjetrovima i olujama, poticat ćemo vjeru u našim narodima, povratit ćemo nadu njihovim srcima i nanovo ćemo oživjeti povjerenje u Onoga koji je za nas sve. S druge strane, očuvati u svakidašnjoj praksi naše pravo na unutarnjost, na molitvu, na dubinu i vedrinu bit će najučinkovitiji lijek protiv rastućega straha i nesigurnosti koji su paralizirali pameti i srca. Intimni odnos s izvorom Života naše vjere bit će najuvjerljiviji odgovor rastućem sekularizmu, intelektualnoj lijenosti, komotnoj ravnodušnosti, skepticizmu i površnosti, prvenstvu imati nad biti, posvjetovnjačenju i strasti za učinkovitošću u djelima koja ostvarujemo. Danas se od nas traži najprije da budemo muškarci i žene duboko vjerni u Isusu Kristu. Franjevačka karizma je dio ovoga stabla koje svoje korijene duboko ukorjenjuje u Evanđelju.

·      Bratski život u zajednici. Ne može se shvatiti redovnički život sadašnjosti i budućnosti, mnogo više franjevački/klarijanski i život koncepcionistâ, bez istinskog bratskoga života unutar Crkve zajedništva, koji bi bio odgovor na vladajući individualizam i egoizam u našemu društvu. Istinski bratski život nam nalaže, s druge strane, da se osjećamo svjedocima, tvorcima, strpljivim graditeljima zajedništva, koji uvijek traže prikladna sredstva da ga nanovo stvaraju kad to bude potrebno i koji djeluju da među nama komuniciranje bude uvijek duboko, i da odnosi braće i sestara budu topli i istiniti. U životu bratstva koje se trudi uvijek imati franjevački okus, ne mogu nedostajati kao začini jednostavnost, skromnost i unutarnja sloboda, kao odgovor na tendencije neobuzdanog konzumizma; poniznost i malenost, udružene s odvažnošću i s duhom posluživanja, kao odgovor na glad za moću, za vladanjem i trijumfalizmom; besplatnost (gratuitas) i velikodušnost, ako želimo biti znak preobilnog mirisa iz Betanije i dati odgovor na  nesmiljen i nemilosrdan duh tržišta i izrabljivanja drugih (usp. VC 104-105); srdačnost, širokogrudnost i milosrđe, ako želimo biti primjer ljudskosti i odgovor na službenost, na virtualne, kompjuterizirane, hladne i udaljene odnose; pomirenje i praštanje, ako želimo biti znakovima “koji humaniziraju” i koji su “očovječujući”, i alternativni u društvu punom napetosti i starih i novih mržnji; radost u življenju vlastitoga poziva i otvorenost nadi što nas čini znakovima jednostavne i zrele radosti, omogućuju nam da damo pozitivan odgovor duhu neraspoloženja i rezignacije, tuzi i nekoj zasićenosti života i da pružimo alternativu intimističkom, neposrednom i hedonističkom društvu;  dubina, majka mudrosti, sa životom unutra objedinjenim, kao odgovor na način nekritičkog i banalnog postojanja, sačinjenog od reklamnih parola, mode, plovljenja internetom i televizijskih spotova.

·      Poslanje. Nema poziva bez poslanja, ali ni poslanja bez poziva. Ako je u prošlosti prevladavala tendencija da se poslanje promatra kao neka aktivnost, polazeći od Drugoga vatikanskog sabora inzistiralo se da se uzima kao bitan element bitka redovničkog života u njemu samom, kao način evangeliziranja, i treba se smatrati kao prethodni uvjet navještaja Radosne vijesti. Tako mi franjevci kao i sestre, trebamo biti svjesni da se poslanje ne sastoji samo u nečem što treba ostvariti: naše apostolsko djelo je, prije svega, djelo Boga u nama samima i apostolsko sredstvo koje treba povlašćivati je naša vlastita osoba “preobražena” od Boga. Središnjost Riječi u našim životima od koje ovisi naša duboka obnova (Benedikt XVI.), završit će preobrazbom naše egzistencije tako se predstavimo svijetu kao Življeno evanđelje. Ono će biti ono što nas preobraća u učenike i apostole, i osposobljavat će nas da Evanđelje nosimo svima, blizina i dalekima (usp. Ef 2,17). Nove nazočnosti, žele li stvarno biti evanđeoske i evangelizatorske, trebat će imati mnogo toga povezanog sa svim tim.

Draga braćo i sestre, Uskrs je! Istočnjaci se u ovom vremenu pozdravljaju ovim poklikom: „Krist je uskrsnuo!“. I odgovara se: „Da, doista je uskrsnuo!“. Nosimo tu Dobru vijest onima koji nas okružuju. Sretan Uskrs svima!

  • Rim, Generalna kurija Reda manje braće,
  • 19. ožujka 2011. godine, svetkovina sv. Josipa
  • Prot. 101752
  • Fra José Rodríguez Carballo, ofm
  • generalni ministar, OFM

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas334
Ovaj mjesecOvaj mjesec61176
UkupnoUkupno4724015

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 47 

Administrator

franodoljanin@gmail.com