OBRATITE SE!

Započeli smo sveto korizmeno vrijeme "posta, pokore i djela ljubavi". U ovom vremenu posebice odzvanja Božji zov: "Obratite se i … živite" (Ez 18,2). "Ako se ne obratite, svi ćete propasti" (Lk 13, 3). I sam svećenik, dok nas je na Čistu srijedu posipao pepelom, govorio je svakome od nas: "Obrati se i vjeruj Evanđelju!" Znači da je obraćenje za Crkvu i kršćanstvo nešto vrlo značajna i velika! Ali, teško je to sve razumjeti! Što znači obratiti se? Konačno, na što se to trebam obratiti? Zar se obraćenje ne odnosi na velike i poznate grješnike ili na one koji u Boga ne vjeruju? Konačno, zašto me treba posipati pepelom?

Počnimo najprije s pepelom. Sve stare religije, tako i židovstvo, u svojim obredima upotrebljavaju i pepeo. Uvijek su se vjernici posipali pepelom kad bi započinjali vrijeme posta i pokore. Pepeo kao takav ima simbolično značenje propadljivosti, nestalosti jer je on, zapravo, ništa, samo ostatak nečega što je plamen progutao. Posuti se pepelom i znači onda započeti i vršiti javnu pokoru da to svi vide jer su svi vidjeli i grijehe koji su se počinili.  To je nekakvo javno ispovijedanje mimikom, jezikom te tvari bez života koja je obični prah "što ga i vjetar razgoni". Time čovjek, vjernik priznaje da je grješan i krhak, pred Bogom se ponižava i predusreće njegov sud i zadobiva milosrđe. Tko tako priznaje svoju ništetnost do njega dopire obećanje Mesije koji će pobijediti i grijeh i smrt koji čovjeka vraćaju u prah i pepeo. Bog će tako "razveseliti ožalošćene na Sionu i dati im vijenac mjesto pepela" (Iz 61,2). Znači, oni će živjeti i radovati se samo u svome Bogu koji je Bog "živih, a ne mrtvih".

Pepeljanje je, dakle, simbol pokore i početak puta obraćenja. Sam poziv na obraćenje znači da se najprije sami sa sobom suočimo, susretnemo i počnemo razmišljati o sebi i vremenu u kojem živimo, kako bismo se započeli pozitivno mijenjati na bolje, kako bismo dali šansu svojoj nutrini, svojim tako često potisnutim i zato nezamjetnim  kvalitetama i dobrim odlukama da izrastu. U tom smislu obraćenje je suprotno umiranju, ono je odluka za život, i to pravi život duha i istine. Istina, za obraćenje je veoma važan pogled na vlastiti jadni život, ali je i još veća istina da je samo čeprkanje po prošlosti besplodno samo za sebe. Važno je uvidjeti svoje nedostatke i krivice, te učiniti zaokret i odlučiti se za život, za Gospodina jer on ne želi "smrti nikoga". Vrativši se tako sebi, susrećemo se i s Gospodinom, s njegovom Riječju koja odzvanja u našem srcu i započinjemo izgradnju snažne i obnovljene osobnosti, čvrste vjernosti i odanosti. Tada Bog čovjeka čisti po svojoj ljubavi i milosrđu, jer mu oprašta i poziva ga da i on svima oprosti. I to je obraćenje. Na takvo obraćenje zove nas Crkva kroz ovo sveto vrijeme. Valja znati da samo obraćeni čovjek jest Božji čovjek koji djeluje za dobro ne samo svoje već za dobro svih, posebice ugroženih, nevoljnih i svoga naroda.

Lik pravog obraćenika Biblija nam daje u liku Mojsija. Mojsije je odveden, poput janjičara, iz svoga naroda, školovan na dvoru tlačitelja da bi sam postao tlačitelj vlastite krvi. Kad je odrastao i postao sposoban rasuđivati dobro i zlo, s užasom je ustanovio da je na krivoj strani. I pun žara mlada čovjeka, ubacuje se u političku igru i ubija mrskog tlačitelja svoga naroda. To je pravo "političko" ubojstvo iz solidarnosti, iz predanja i ljubavi prema svojemu narodu. Time se Mojsije odriče svake povezanosti s povlaštenom klasom, odlučuje se na služenje svome narodu, pa makar taj narod bio ponižen i jadan. Poštenu i pravednu čovjeku rod i krv ulijevaju ponos pripadnosti svome narodu, njegovoj kulturi i njegovoj povijesti, pa bila ona bolna i krvava.

No, iza političkog ubojstva dolazi do dramatičnog obrata: Mojsije spoznaje da se i članovi njegova naroda međusobno glože, tuku i ubijaju. To je bolna istina: nasilje i nepravda ne postoje samo između potlačenih i tlačitelja, između različitih rasa i ideologija, već i unutar krvnih i obiteljskih zajednica. I bilo je, stoga, nužno «da se Mojsije skloni u miđansku zemlju», i to ne samo iz straha od odmazde vladajuće klase koju je izdao, već da mu život u pustinji omogući razmišljanje o životnim istinama i da se obrati. U pustinji, u izgnanstvu, Mojsije se suočio sa samim sobom, priznao svoj neuspjeh i prihvatio gorčinu svoga promašaja. No, tako se očistio od svoje političke žestine i shvatio da nasilje i ubijanje ne mogu donijeti mir, pravdu i slobodu ni njemu ni narodu. Tu je i njegovo gorko iskustvo promašaja koje je u svakom ljudskom životu jedno od glavnih iskustava. Bez tog iskustva svijest o sebi i vlastitoj snazi i veličini ne bi se nikada popravila, a u životu ne bilo promjena i obraćenja od zabluda. Upravo neuspjeh, tj. grijeh, rađa obraćenjem i uskrsnućem na novi način života. Konačno je Mojsije tako postao spreman za obraćenje i za susret s Bogom.

Ali Bogu se ne žuri. On ga još i dalje pušta da pase stada i da razmišlja. Bogu se nikada ne žuri. On zna čekati. On čeka da se Mojsije oslobodi svoje uzgoritosti, uznositosti, gordosti i umišljatosti, čeka da se oslobodi svojih "političkih" iluzija i da postane spreman za susret i poslušan volji Božjoj.

Kad je sve pripravljeno, Bog nenadano, ali snažno ulazi u Mojsijev život i stubkom ga mijenja. Bog postaje Mojsijev "gorući grm", njegova jedina briga. Mojsije je postao obraćen, obnovljen, s Bogom i sa sobom izmiren, spreman slušati i vršiti volju Božju i prepustiti se Božjem planu oslobođenja naroda. Sada je to već Božji plan, ne više Mojsijev politički račun. Takvom, obraćenom Mojsiju Bog povjerava svoj narod da ga izvede na slobodu i dovede u očinsku zemlju. Za takva obraćenog Mojsija knjiga Brojeva veli: "Mojsije je bio veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji" (12,3). Postao je dobrohotan, strpljiv i potpuno predan u Božje ruke kako bi činio dobro svima. I svaki put kada je nepravedno napadnut, sam Bog ustaje u njegovu obranu.

Koje li promjene! Onaj "politički" Mojsije bijaše ubojica, naprasit i silovit čovjek, a ovaj posta ponizni sluga Bogu i narodu. Trpljenje i gorko iskustvo neuspjeha približiše ga Bogu i sebi i Bog očisti svojom ljubavlju od svih njegovih nečistoća i zabluda.

I doista je istina: čovjek najviše zori kroz promašaje i poniženja. Ako je pametan, samo to ga može odvesti k Bogu kako bi mogao postati viši čovjek: čovjek za druge. To zahtijeva veliko srce koje nikada ne dopušta da bude slomljeno i zatvoreno zbog toga što ga drugi ne razumiju ili ne vole. Ako čovjek vjeruje svome Bogu, on se trajno predaje da ga Božja milost mijesi i oblikuje po svojoj volji. Vjera, pak, po kojoj smo "u miru s Bogom" (Rim 5,1) rađa životnom i postojanom nadom koja "ne razočarava" (Rim 5,5) i djelotvornom  vjerom koja "sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi" (1 Kor 3,7).

Eto, brate i sestro, to je pravo obraćenje na koje nas Crkva poziva. Ono je uvijek put služenja Bogu i čovjeku, a "čovjek je put Crkve" (Ivan Pavao II). To služenje nije lagano, do njega se dolazi kroz ustrajno vježbanje, poslije dugog puta pobjeda i poraza. Sv. Otac Ivan Pavao II ovako veli: "Da se može dostojno i djelotvorno služiti drugima, potrebno je znati vladati sobom, treba posjedovati kreposti koje omogućuju takvo vladanje" (Redemptor hominis, br.21). Obraćenje je i znak i oznaka Uskrsa jer se čovjek nanovo rađa, uskrsava na istinski život dobrote, ljubavi i vjere. On tada posjeduje život i želi da ga svi imaju «u izobilju da ga imaju» poput uskrslog Krista!

Stoga svima želim obraćenje i put do sretnog Uskrsa!

Dr.sc. fra Luka Tomašević 

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas400
Ovaj mjesecOvaj mjesec66673
UkupnoUkupno4900394

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 166 

Administrator

franodoljanin@gmail.com