2. korizmena nedjelja (A)

Po križu do slave

U korizmenom vremenu pripremamo se za Uskrs. Uskrs je najveća svetkovina kršćanstva jer se tu ispunja tajna našega otkupljenja. Po svojoj smrti na križu i po svome uskrsnuću Isus Krist nam je darovao vječni život kod Boga.

Isus Krist, vječni Sin Božji, želio je kao čovjek biti nama u svemu sličan – osim u grijehu. Dakako on je također uzeo smrt na sebe a prije toga gorku patnju kroz poniženje zatvaranja, bičevanja, krunjenja trnovom krunom i raspinjanja.

Današnje Evanđelje o Kristovom preobraženju odnosi se na vrijeme prije patnje i smrti Gospodinove. On je želio svoje apostole pripremiti i duhovno ojačati, da bi oni to dolazeće lakše mogli podnijeti. Duhovni horizont apostola i Isusovih učenika bio je još vrlo ograničen, da bi oni mogli shvatiti što Gospodin iz ljubavi prema svojima treba sve uzeti na sebe.

U preobraženju na brdu Petar, Jakov i Ivan bit će svjedoci božanske slave Isusove. Isusovo poslanje potvrdit će Mojsije i Ilija kao zastupnici Staroga saveza. Prije svega tu je glas Očev s neba koji pokazuje Isusa kao ljubljenoga Sina Božjega.

Brzo prolaze ovi sati na brdu. Petar bi najradije napravio tri sjenice, jer tu je dobro biti. Nije li se i nama dogodilo, da smo imali sate u našemu životu, za koje smo željeli da nikada ne prođu?

Ali tijek stvari neumoljivo kroči: Isus gleda prema božanskom planu, i ide ususret patnji i smrti, i on sam dobrovoljno stupa kao žrtveno janje prema mesarskom panju. On će svoj život predati za spas svijeta, za oproštenje grijeha. Ljubav ga goni, da se sav razda do smrti na križu.

Riječi Isusove apostolima: "Ne bojte se!" utješile su ih. Jer, za njih su bili čudesni događaji na brdu preobraženja. Oni su to dogođeno trebali čuvati u srcu, dok Isus od mrtvih ne ustane. Tajna uskrsne slave  zasvijetlila je u njihovom životu za nekoliko sati; tek nakon smrti i uskrsnuća Kristova oni će moći ispravno poredati stvari.

I mi imamo pouzdanje za naš život, ako razmišljamo o planu ljubavi Božje s nama. On zna, što je za nas dobro i ne ostavlja nas same. Bog  nas vodi kroz mnoge nevolje i mnoge patnje do slave vječnoga života. Mi smo otkupljeni smrću i uskrsnućem Gospodinovim.

Fra Jozo Župić

**************

Odseliti se od doma, krenuti prema novom cilju - to je bio božanski nalog, poziv upućen Abramu, koji će kasnije biti nazvan Abraham. Abram se zaputi sa svojim ocem Terahom, nećakom Lotom i ženom Sarajom iz Ura Kaldejskoga u zemlju kanaansku (usp. Post 11,31). Kad stignu do Harana ondje se nastane.  Ondje umre Abrahamov otac Terah.

Budući je riječ Gospodnja pozvala Abrama, on se trebao odseliti iz svoga zavičaja i od svoje rodbine u zemlju koju će mu Bog pokazati. Na način kako je Abram slušao, pokazuje se njegova vjera. On još nije vidio obećanu zemlju a ipak je napustio sve sigurnosti. Njegova sigurnost, njegovo povjerenje trebalo je odsad biti utemeljeno samo na Božjem obećanju, na njegovoj riječi. On je vjerovao i povjerio se Bogu koji ga ne će odvesti na krivi put. Tako je konačno postigao svoj cilj.

Sasvim odlučujuće bile su one riječi u kojima je Bog dao svoje obećanje i svoj nalog. To obećanje je glasilo: "Veliki ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat i sam ćeš biti blagoslov".

Da, Abraham je trebao biti blagoslov za druge! Njegov život nije bio bezvrijedan i beznačajan, nego po mjeri kad je taj život darovao Bogu, kad mu se povjerio, postao je blagoslov za druge.

Blagoslov znači život od Boga, život u punini, život bez kraja. Blagoslov upućuje na zajednicu mira i ljubavi, na nadu nakon smrti, vječni život. Sve je to pripalo Abrahamu koji je vjerovao u Boga i koji se povjerio Bogu. To nije darovano samo njemu nego i drugima. Abraham je trebao postati posrednik blagoslova a time najaviti i pravoga posrednika čovječanstva, Gospodina našega Isusa Krista (usp. Gal 3,14). U njemu je svima nama darovan Božji blagoslov ako slušamo njegovu riječ: "Neka bude hvaljen Bog, Otac Gospodina našega, Isusa Krista: on nas blagoslovi svakim blagoslovom Duha u nebesima (Ef 1,3)."

Draga braćo i sestre, zar i za naš život ne bi mogao biti isti moto, misao vodilja, zvijezda orijentacije:  trebamo biti blagoslov za sebe i za druge? Ako shvatimo značenje te riječi u svoj njezinoj dubini, tada nećemo razumjeti samo zemaljski smisao, nego ćemo se pozvati na Boga:  "Svaki savršen poklon, dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezdâ, u koga nema promjene ni pomrčine" (Jak 1,17).

Biti blagoslov, i postati za druge možemo samo, ako smo prije toga sami primili blagoslov. Da budemo za to spremni i otvoreni, moramo gledati "prema gore". Trebamo naše srce okrenuti tamo gdje nalazimo pravu sreću i pravu radost: prema Bogu, dobrom i savršenom, kojemu ništa ne fali i koji u bogatoj punini blagoslova izlijeva svoje darove i daruje ih onima koji su za to spremni!

Korizma je jedna dobra prigoda da budemo otvoreni za taj nebeski blagoslov i da taj blagoslov u ljubavi dajemo dalje našim bližnjima. Učinimo ipak jednom nekoga radosnim. Darujmo nekome lijepu riječ, pokažimo se spremnima pomoći, radimo oko jedinstva s našim Gospodinom Isusom Kristom, koji nas je u krštenju učinio djecom Božjom, čime smo uistinu postali i "djeca Abrahamova".

To ne bi bio prvi put da su ljudi dotaknuti od milosti Božje na tajanstven način. Mnogo ih je koji su tražili sreću na drugim mjestima i nisu je našli. Nakon gorkih iskustava i razočaranja bilo je nešto ili netko što ih je učinilo pažljivima za djelovanje Božje i ponovno im je darovana hrabrost i nada. Tako su mogli svoj život povjeriti potpuno Bogu koji je djelovao u svojoj ljubavi, što mi zovemo "novo stvorenje": milost novoga početka, iako se prije moralo oplakivati krhotine staroga života.

Sasvim sigurno s nama je u svojim molitvama u nebu sveta Djevica i Majka Božja Marija. Neka nam isprosi milost da budemo poput Abrahama "blagoslov za druge" i tako zračimo dobrotu i ljubav Božju u ovome svijetu. Amen.

.

****************

Gledajući sliku Majke Terezije iz Kalkute, čovjek može primjetiti lice puno bora, lice stare žene. Nikakve ljepote prema mjerilima visoko tiražnih magazina ljepote. A ipak: zračenje, sjaj u očima, izraz dobrote, topline i ljubavi, koji privlači i godi. Je li Majka Terezija bila lijepa? Nema sumnje: da! Ona je bila čudesno lijepa. Ali na drugi način.

O toj ljepoti danas je govor u Evanđelju. Radi se o Isusovom "preobraženju". Petar, jedan od trojice svjedoka toga događaja, govori o tome trideset godina kasnije, to mu se usjeklo u dušu tako nezaboravno. Što se dogodilo?

Oni su neko vrijeme gledali kako se Isusov lik mijenja, kako mu je zasjalo lice, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. Zar to nije mogla biti optička varka. Uobraženost apostola? Vrsta halucinacije?

Ja vjerujem da je kod preobraženja izvana bilo vidljivo ono, što je u Isusu bilo "iznutra". Jedan trenutak, neko vrijeme smjeli su trojica apostola gledati unutrašnju Isusovu slavu, svjetlo koje je bilo u  njegovom srcu, svjetlo njegove povezanosti s Bogom. Isusovo božanstvo zračilo je u tom trenutku kroz njegov ljudski lik, na njegovom licu.

Evanđelje ne kaže da je Isus bio lijep. "Lijepo" možda nije prikladna riječ da se opiše ono što su očevidci  doživjeli.  Kao što stvarno ne odgovara ni licu Majke Terezije. "Sjajno" je već prikladnija riječ. To je sjaj što iznutra dolazi i utiskuje crte na licu. Na licu Majke Terezije može se vidjeti koliko puno dobrote i srdačnosti živi u njoj. Lice je ogledalo duše. I kad je duša ispunjena ljubavlju, tada se to odražava na licu.

Kaže se da smo mi odgovorni za starost našega lica. To je točno samo dijelom. Jer patnja, bol, razočaranja, tjelesna bol mogu utisnuti crte na naše lice bez da mi to možemo odrediti. Ipak postoji i druga strana: ljudi koji su išli kroz veliku patnju imaju čudesno zračenje, čudesan sjaj. Prošli su kroz patnju i bol, ali nisu izgubili ljubav. Jedno takvo lice ima Majka Terezija. Izbrazdana od patnje i sućuti svijetli dobrotom i opraštanjem.

Zbog patnje i sućuti ide se na goru preobraženja. Kratko prije toga Isus je prvi put govorio otvoreno o svojoj predstojećoj patnji. I o svome uskrsnuću. Kratko nakon toga on opet o tome govori. I uskoro je to trebala postati stvarnost. To je bila volja Božja. Isus, njegov ljubljeni Sin, trebao se kroz patnju i uskrsnuće "preobraziti", oslobođen od onoga što naše lice čini tamnim: od mržnje i zavisti, od ljubomore i želje za osvetom, od srdžbe i gorčine. Isus nas je trebao osloboditi od svega. Kroz svoju žrtvu. Svoje predanje. Da bi u nama ljubav pobijedila zlo. Da i mi postanemo ljudi koji će zasjati. Kao Isus na gori preobraženja. Kao Majka terezija. Tako lijepa! Od ljepote na drugi način.

Fra Jozo Župić


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas17
Ovaj mjesecOvaj mjesec83265
UkupnoUkupno4746104

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 42 

Administrator

franodoljanin@gmail.com