KLARA ASIŠKA I KLARA DANAŠNJA

SRCE KOJE JE GOSPODIN ZAVEO I OSVOJIO

Za 750. obljetnicu smrti svete Klare i odobrenja njezinog Pravila

Pismo Generalnog ministra, Fra Jose Rodriguez Carballo, ofm,

Reda manje braće o svetkovni sv. Klare Asiške

Rim, 2004. 

.

Sadržaj

§   Zahvala

§   Prigoda pisma

§   Klara, Franjina 'biljčica" (usp. oki 37)

§   Upoznajte svoj poziv (usp. OKI 4): oživite dar Božji u vama (usp. 2Tim 1,6)

§   Kontemplativna protega: „preobrazi sebe motrenjem, u slici njegova božanstva“ (3PAg 13)

§   Živjeti bez vlasništva: siromašna prigrli siromašnoga Krista (usp. 2PAg 18)

§   Zajedništvo života u bratstvu: Gospodin mi je dao braću i sestre (usp. OR 14; OKI 25)

§   Formirati se kako bismo formirali i ž ivjeli u dinamičnoj vjernosti (usp. VC 37)

§   Zaključak

§   Molitva svetoj Klari

§   Kratice

* * * * *

.

Drage siromašne sestre sv. Klare,

draga manja braćo,

želim vam obilje spasenja

i mir u Gospodinu (usp. PKE 1).

.

.

Zahvala

Sa svetom Klarom, „zahvaljujem djelitelju milosti što vas je uresio tolikim naslovima krijeposti i prosvijetlio znakovima tolike savršenosti“ (usp. 2PAg 3); i „radujem se u Gospodinu i kličem u Bogu mome spasitelju“ (usp. Hab 3,18) zbog „divnog glasa o vašem svetom životu“ QPAg 3).

Zahvaljujem Gospodinu za vjernost tolikih sestara i braće koji, poput svjetiljke postavljene na svijećnjak, osvjetljava sve one u kući i one koji joj se primaknu. Zahvaljujem Gospodinu za darežljivost tolikih sestara i braće koji, iz tišine i iz klauzure u klaustru svijeta, zauzimaju se bez ikakve računice u izgradnji Kraljevstva. Zahvaljujem Gospodinu za tolike sestre i braću koji, iako u mnogim teškoćama, svjedoče u radosti ljepotu nasljedovanja Isusa Krista siromašnog i raspetog. Zahvaljujem Onomu od kojega „dolazi svaki dobar dar, svaki savršen poklon“ (Jak 1,17), za sestre i za braću koji odlučno stupaju stazama krijeposti (usp. PKE 3).

.

Prigoda pisma

Danas, dok se Crkva sjeća prijelaza sestre Klare, zatvaramo jubilarna slavlja koja su, na sjećanje 750. obljetnice njezine smrti i odobrenja Pravila, slavljena posvuda gdje su nazočni siro­mašne sestre i manja braća.

Iz tog vam razloga želim živo pokazati ljubav što me pokreće iznutra (usp. OKI 59) prema svima vama i svakoj pojedinoj, siromašne sestre, raspršene od istoka do zapada. Pišem vam, ust­vari, potaknut velikom ljubavlju koju vam ispovi­jedam, kao ljubljenim sestrama u Kristu, koji „je za nas postao put“ (OKI 5), i u Franji, našem „blaženom ocu“ (OKI 48). Pišem vam, također, potaknut odgovornošću koja mi dolazi iz Franjina obećanja (usp. FV 2; OKI 29) i iz želje što ju je iskazala Klara (usp. OKI 50).

U isto vrijeme, dok pišem sestrama, pišem i vama, moja draga braćo. Budući da je Klara najvjernija učenica i nasljedovateljica Franjina, njegova duhovna nasljednica, njegova najbolja tumačiteljica, i budući da je živjela u potpunosti franjevački poziv, "Franjina biljčica" je i za nas, manju braću, nezaobilazna u upoznavanju Franje, u čitanju i shvaćanju u svoj njezinoj dubi­ni „Siromaškove“ poruke i djela.

Između vas, siromašne sestre svete Klare, i nas, manje braće, postoji duboko i neraskidivo zajedništvo karizme, stvarna i divna komple­mentarnost. Iz tog razloga, sretna okolnost koja nam nudi slavlje dvostrukog Klarinog jubileja, nije samo za vas, ljubljene sestre, razlog radosti i vrijeme milosti za produbiti spoznaju o Klari, već je i za sve nas, koji smo svojom učinili Klarinu nakanu da nasljedujemo Isusa Krista putem što ga je označio otac Franjo.

Razmišljanja koja slijede, zasnovana uglav­nom na Klarinim i Franjinim spisima, imaju jedinu svrhu da nas podsjete na našu „odluku“ (2PAg 11), kako bismo „brzim trkom i lakim korakom“ (2PAg 12), a da ne dopustimo da nas ovije „nikakva gorčina ni magla“ (3PAg 11), mogli „sigurnije stupati putem Gospodnjih zapovijedi“ (2PAg 15).

.

Klara, Franjina 'biljčica" (usp. oki 37)

Duh je Sveti nadahnuo zajedno s Franjom i Klaru. Stoga je, kako reče Ivan Pavao II., nemo­guće odvojiti te „dvije pojave“, te „dvije legende“, ta „dva imena“.

Franjo je za Klaru i za njezine sestre preteča koji pokazuje put, „utemeljitelj, saditelj, pomagač“ (OKI 48), pomnjiv u njegovanju riječju i djelom, svoje biljčice (usp. OKI 49); „stup i naša jedina čvrstoća poslije Boga“ (OKI 38). Jako je znakovito da se, govoreći o vlastitom pozivu u Oporuci, Klara stalno poziva na Franju.

Klara je, s druge strane, za Franju savjetnica i svjetlo za raspoznavanje volje Gospodnje u tre­nutcima sumnje (usp. LM 12,2) i uvijek „pomoć kao što je on“ (Post 2,20). Znakovito je da se, u časovima obeshrabrenja i tame, Franjo vraća Svetom Damjanu kako bi tražio, u Klarinoj blizi­ni, potrebnu utjehu.

Od Franje Klara prima Boga, prima ljubav i poticaj kako bi živjela bez zadrške evanđelje s neopozivom odlukom (usp. OKI 5). Od Klare Franjo dobiva Gospodnje prosvjetljenje. Klara je odsjaj Franjin, u kojem se vidi kao u zrcalu (usp. Proc 3,29). Liceje Franjino, s druge strane, osvi­jetljeno Klarinom čistoćom i siromaštvom. Klara je nježno ljubila Franju. Sa svoje strane Klara je uvjerila Franju, obrativši se za njega u sliku Marije, svojom odlučnošću, svojim bezuvjetnim povjerenjem u Boga, svojom krhkošću koja nije bila lišena snage, svojom vjemošću i odanošću.

U Klari gori jedna jedina želja: živjeti evanđelje po Franjinu primjeru. Zahvaljujući njemu hrani se istom mudrošću i diše istu evanđeosku svježinu Siromaška. Budući da je otkrila u Franji „istinskog ljubitelja i nasljedova-telja“ Sina Božjega (OKI 5), Klara ga je uzljubi-la, povjerila mu se i ujedinila mu se kako bi živje­la isto evanđeosko iskustvo. Pravilo je stoga isto: „opsluživati sveto evanđelje našeg Gospodina Isusa Krista (PPr 1,1; PKl 1,3), kao što je i isto poslanje: obnoviti Crkvu“ (usp. 2Čel 10.204).

Na taj su način Franjo i Klara ostvarili jedan od najveleumniji spojeva u povijesti Crkve: spoj između šutnje koja sluša i riječi koja naviješta, između šutnje koja časti u klauzuri i nazočnosti koja naviješta u putništvu. Od kada je „svevišnji nebeski Otac“ prosvijetlio Klarino srce (OKI 24) a Franjo njoj i njezinim sestrama pokazao stazu (OKI 5), i od kada mu je „siromašna gospođa“ obećala poslušnost (usp. PKl 1,4-5; 6,1), jedino franjevačko nadahnuće raščlanjuje se u dvije komplementarne protege: onu kontemplativnu, otvorenu Riječi, i onu djelatnu, svjedočenja Riječi. To su dvije protege ljubavi, koja je ujedno i kontemplativna i djelatna.

Kako to jedinstvo, duboko ljudsko i u isto vri­jeme karizmatsko, puno blizine ali i poštovanja, ne bi vremenom prestalo, svjesni da je „jedan i isti Duh potakao braću i te siromašne žene da iziđu iz ovoga svijeta“ (2Čel 204), Franjo obećava Klari i njezinim sestrama „da će uvijek voditi marljivu pomnju i posebnu skrb“ (FV 2) „sa svoje strane i svoga Reda“ (OKI 29); s druge strane, Klara obećaje, za sebe i svoje sestre, poslušnost Franji i nje­govim nasljedovateljima (usp. PKl 1,4).

U svjetlu onoga što je rečeno, potrebno se upi­tati, kako nama braći tako i vama sestrama: kako živimo našu komplementarnost karizme? Kako odgovaramo, mi franjevci, na obvezu što ju je preuzeo Franjo oko duhovne pratnje sestara? Kako žive sestre ono stoje Klara željela iskazati s poslušnošću Franji i njegovim nasljedovateljima? Koje posljedice, pa i pravne vrste, trebamo izvući? Ne traži li od nas Gospodin značajne promjene koje će nas dovesti do većeg zajedništva ne samo osjećajnog nego i stvarnoga?

Sestre, moje je duboko uvjerenje: potrebni smo jedni drugima. Izmijenila bi se karizma, ako bismo kročili odvojeno. A za to bismo svi bili odgovorni. Ne želimo, jer to ne možemo, ići uspo­rednim stazama. Stupajući ujedinjeni, poštujući svoje razlike, sve stavljamo u igru: vjernost Franji i Klari; evanđeosku djelotvornost našega posla­nja u Crkvi i svijetu; vjerodostojnost pred onima koji su, danas kao i jučer, uvjereni kako su Franjo i Klara dvije blizanske i nerazdvojive duše.

Dok „zaklinjem“ braću i sestre „koliko mogu, poniznim molitvama, u Kristovoj ljubavi“ (IPAg 31) da ostanu vjerni baštini što smo je primili, ohrabrujem jedne i druge da imaju hrabrosti ponovno razmotriti naše odnose, ojačati ih i uči­niti ih evanđeoski i franjevački što znakovitijima, u svjetlu odnosa između Franje i Klare i u svjet­lu onoga što su nam oni zapovjedili.

.

Upoznajte svoj poziv (usp. OKI 4): oživite dar Božji u vama (usp. 2Tim 1,6)

Upoznati svoj poziv kako bismo bolje odgovo­rili na njega je veliki izazov s kojim se trajno suočavamo. To je zadaća nikada dovršena i koju ne možemo opunomoćiti. U njoj stoji ili pada naša vjernost.

Za Klaru, kao i za Franju, naš poziv, koji je i naše poslanje, je živjeti sveto evanđelje (PKl 1,2; PPr 1,1). Živeći evanđelje, prošlavljujemo „Oca našeg nebeskoga po čitavoj svetoj Crkvi“ (OKI 14) i blagoslivljat ćemo ga i hvaliti (OKI 22) u svakom vremenu i mjestu, zahvaljujući našem, „glasovitom i svetom životu“ (OKI 14). Oblikovat ćemo, tako, „tijelo od živih i izabranih stijena“ (2Čel 204) i bit ćemo „primjer i zrcalo“ jedni dru­gima a zajedno svima ostalima (usp. OKI 19).

Velik je i lijep naš život i poslanje, drage sestre i draga braćo! Promotrimo potom višestruke darove što smo ih primili i svakodnevno ih pri­mamo od „Oca milosrđa“, poglavito onaj našega poziva (usp. OKI 2). Promotrimo veliku dobrotu Božju prema nama (usp. OKI 15). Veliko je to što nam je Gospodin darovao! Umnogostručimo primljeni talent i držimo zapovijedi Božje i blaženog oca Franje (usp. OKI 18). Predajmo se potpuno Onomu koji se čitav za nas predao (usp. PBr 37). Predajmo se bez pridržaja „najljepšemu među sinovima ljudskim“ (2PAg 20). Radujmo se uvijek s njime i ne dopustimo da nas ovije tama prosječnosti, ni gorčina i žalost koje daje „blato ovoga svijeta“ (PKE 2). Radije, ostanimo vjerni Onomu kojemu smo se predali vječnom ljubavlju (usp. PKE 3-4; IPAg 5).

Milost ove jubilarne obljetnice odobrenja Pravila, koje je Klara tako tjeskobno željela vid­jeti da je potvrđeno, je „milosna prigoda“ koju trebamo iskoristiti kako bi „potvrdili“ svoju „odluku“ da služimo Gospodinu i da budemo vjerni onomu što smo obećali sve do smrti (PKE 14). Dovršavajući zauzeto djelo koje smo dobro započeli (usp. PKE 14), „rastući iz dobra u bolje, iz krijeposti u krijepost“ (IPAg 32), nezapriječe-nih nogu, da nam korake ne usporava ni prašina, već prijeđimo stazu blaženstava radujući se, sigurno i hitro (usp. 2PAg 12-13).

Klara, rođena Crkvi iz Franjine proročke plod­nosti, ispovjedit će u svojoj Oporuci: „Sin je Božji za nas postao put“ (OKI 5). Ta Klarina ispovijest, koju slobodno možemo nazvati „molitvom srca“ majke svojim kćerima, je spoj evanđelja što ga je pokazao Franjo, to je jednostavno i snažno uvje­renje „siromašne gospođe“, sposobne poduprijeti svrhu i traženje čitavog jednog života: upoznati put kako doći do viđenja ljepote Božjega lica koje se očitovalo u Isusu Kristu. Taj se Put uobličio u Klarinom životu, stvarajući otvoreni prostor „dje-lovanju Duhu Gospodnjemu“, dajući početke obli­ku života siromašnih sestara, što ga ona sama ocr­tava u Pravilu što ga je potvrdio Papa Inocent IV., 9. kolovoza 1253.

Rečeno je kako Klara ima povlasticu usredo­točiti franjevca na bitno. Stoga, u ovim trenutcima, u kojima je potrebno usredotočiti se na osnovne ele­mente naše karizme, želio bih istaknuti tri „prioriteta“ koji mi se čine osnovnima u životu svih siro­mašnih sestara, kao i svakoga manjeg brata: kon­templativna protega, siromaštvo i bratstvo. Živjeti te „prioritete“ učinit će vidljivijim i znakovitijim naš život i preobrazit će naše postojanje u „proroštvo budućnosti“ (NMI3).

.

Kontemplativna protega: „preobrazi sebe motrenjem, u slici njegova božanstva“ (3PAg 13)

Učiniti od evanđelja jedino pravilo života, kao u slučaju Franje i Klare, uključuje otkriće prvenstva Boga i njegove riječi u svakodnevnom životu. To prvenstvo nije opće načelo, nego središte našeg zajedničkog poziva. Iz tog razloga kontemplativnu protegu treba promatrati kao prvi i osnovni izraz našega nasljedovanja Krista.

Ta kontemplativna protega, koja se po jed­nom Klarinom iskazu uglavnom sastoji u ljubav­nom zagrljaju s Kristom sa svrhom poistovjeće-nja s njim, i kod Klare i kod Franje, dolazi od pogleda pozornog i punog divljenja i zahvalnosti na otajstvo utjelovljenja. Onaj „koga nebesa ne mogu obuhvatiti“ ponizio se i nastanio „u zatvo­renom prostoru svete utrobe“ djevojke iz Nazareta (usp. 3PAg 18-19). „Gospodar nad gospodarima“ (2PAg 1), „tako svet, tako sla­van“, u prihvaćanju „tijela naše ljudskosti i lomnosti“ (2P 4), „htio se pokazati svijetu prezren, ubog, siromah“ (IPAg 19); „premda bogat“ (2Kor 8,9), „ipak je htio da sa svojom preblaženom Djevicom iznad svega izabere siro­maštvo“ (2P 5).

Kod Klare pogled je pogled zaručnice prema Zaručniku. Kod Franje i Klare taj je pogled onaj zaljubljenog srca koje promatra utjelovljenje Riječi Očeve u svjetlu ljubavi. To je pogled pozo­ran i prodoran - „svakodnevno...sveudilj“ (4PAg 15) - koji dovodi do otkrića ljepote Isusa Krista, „zaručnika plemenitog roda“ (IPAg 7), „izgleda ljepšega“ (IPAg 9), „čijoj se ljepoti sveudilj dive nebeske čete“ i „od čijega su gledanja blaženi svi građani višnjega Jeruzalema“ (4PAg 10.13).

Pred divnim događajem Sina Božjega koji se tako ponizio radi našega spasenja, Klara ne može ne uskliknuti, puna divljenja: „O, čudesne poniznosti, zapanjujućeg siromaštva! Kralj anđela, Gospodar neba i zemlje (usp. Mt 11,25), položen je u jasle!“ (4PAg 20-21). I ne može a da ne pozove na motrenje tog otajstva: „Gledaj pomno... promatraj... promišljaj“ (4PAg 19.22.28).

Ako siromaštvo i poniznost Betlehema potiču unutarnje divljenje Franje i Klare i zadobivaju ih za Boga, Kalvarija će, međutim, biti povlašteno mjesto zaručničke ljubavi djevice Klare i Franjine preobrazbene ljubavi. U muci i smrti Gospodinovoj, naime, objavljuje se u potpunosti, do krajnjih granica, ljubav Božja prema ljud­skom rodu, njegova „neizreciva ljubav“ (4PAg 23). Stoga, prije sablazni križa, Franjin se pogled pretvara u nasljedovanje: „ostavljajući nama primjer da idemo stopama njegovim“ (lPt 2,21; 2P 13) a onaj Klarin postaje prodoran, odušev­ljen i pun samilosti: „Prigrli, siromašna djevice, siromašnoga Krista. Gledaj onoga koji je za te postao prezren i slijedi ga postavši radi njega prezrena na ovom svijetu... pogledaj, razmisli, razmatraj svoga Zaručnika... koji je radi tvoga spasenja postao najružniji od ljudi, prezren, uda­ren i po cijelom tijelu mnogostruko bičevan, umi­rući u samim tjeskobama križa, i poželi da ga nasljeduješ“ (2PAg 18-20).

Kod Klare i Franje kontemplacija se ne svodi na puko umno promišljanje, nego je zahvaćujuća i sveopća a, time, obuhvaća cijelu osobu u svim njezinim protegama: duhovnoj, umnoj, osjećajnoj i osjetilnoj. Ljubav Gospodnja „usrećuje“ (4PAg 11), ona je potpuna. Stoga su, duh, duša i srce (usp. 3PAg 12-13) trajno okrenuti Gospodinu (usp. NPr 22,19; 4PAg 15), kako bi doveli do postupnog zaručničkog poistovjećenja s Ljubljenim, tako da i „dijelovi tijela“ ne budu zapreka, već da istaknu Krista još više: „postavi svoj duh pred zrcalo vječ­nosti ... i preobrazi svu sebe motrenjem u slici nje­govog božanstva“ (3PAg 12.13).

Kao što se Franjo, iz ljubavi, preobrazio u živu sliku Ljubljenoga (usp. LM 13,5), tako Klara, zapaljena ljubavlju prema Zaručniku, je Ljubljena koja se preobrazila u Ljubljenoga. Ista se stvar događa svima onima koji upiru svoj pogled i svoje srce u Gospodina.

Franjevačko-klarska kontemplacija, daleko od tog da je pobožno pobožnjaštvo, je put poi­stovjećivanja s Gospodinom. Tko poprimi kon­templativni stav u svome životu pretvara se u „novo stvorenje“ (Gal 6,15) i može reći uistinu: „ta meni je živjeti Krist“ (Fil 1,21). Kako za Klaru i Franju, tako i za sestre i braću, misaono ponirati znači ispuniti se Kristom, kako bi posta­li njegovo trajno boravište (usp. Iv 14,23); znači „diviti se“, „motriti“, „ogledati se“ u Gospodinove krijeposti: „blaženo siromaštvo, sveta poniznost i neizreciva ljubav“ (4PAg 15.16.18); znači trajno gledati Krista i prigrliti ga sa željom da ga se nasljeduje (usp. 2PAg 18-20).

To je logika ljubavi koja vodi, po svojoj samoj naravi, do preobrazbe i do djelovanja. Na taj način kontemplacija je nasljedovanje a nasljedo­vanje dovodi ponovno do kontemplacije. Drugim riječima, kontemplacija je život a život je kon­templacija. Mislim kako se s punim pravom može ustvrditi kako za svetu Klaru, kao i za Franju, kontemplacija i nasljedovanje se podu­daraju, čak dotle da ih kontemplacija dovodi do poistovjećenja sa Isusom siromašnim, čistim i poslušnim iz ljubavi. U isto vrijeme oblik evanđeosko-kontemplativnog života i njezinih sestara, nasljedujući Franjin primjer, logičan je odgovor na ludost ljubavi Božje, objavljene u utjelovljenju, muci i smrti Isusovoj.

Sveta Klara, kao što je to ranije učinio sveti Franjo, prešla je taj put do kraja. Slušala je i pro­matrala Krista sa svom ljubavlju za koju je spo­sobna žena koju je osvijetlio Duh Gospodnji, i, sjedinjujući um, srce i volju, prešla je laganim i odlučnim korakom iste stope Sina Božjega koji je „siromah bio položen u jasle, siromah živio u svi­jetu i gol visio na križu“ (OKI 45).

Trajno promišljajući Kristovo lice, Klara ga odražava kao u „zrcalu“ i priopćava snagom koja joj dolazi iz njegovanja i čuvanja, u srcu i u životu, snažnog zanosa prema Kristu, svom Zaručniku, i nježne samilosti prema čovjeku sva­koga vremena. Na taj način Klara, „zanosna lju­biteljica raspetog i siromašnog Krista“ (Ivan Pavao II.), i Franjo, „istinski ljubitelj i nasljedo­vatelj“ Isusa Krista siromašnoga i raspetoga (OKI 5), pretvaraju se u svjedoke ljubavi Božje prema čovječanstvu.

Kako je vlastito duboko zaljubljenim osoba­ma, Klara i Franjo se poistovjećuju s Isusom, zrcale se u njemu, oblače se u njega, pretvaraju se u njega. Njihovo je srce zaveo zaručnik, Gospodin ih je osvojio. Oboje su dopustili da ih ovije svjetlo što obasjava Očevo „zrcalo“. To je osnovno iskust­vo. Divljenje, ispunjena šutnja i zatvoren prostor, poglavito srca, bit će neposredna posljedice kako za Siromaška tako i za sestru Klaru.

U svjetlu Klarinog i Franjinog primjera možemo se upitati: koje mjesto Bog zauzima u našem životu? Kako živimo kontemplativnu protegu koja obilježava franjevačko-klarsku karizmu? Koje su smetnje koje susrećemo u našem kontemplativnom životu i kako ih možemo otkloniti? Podudaraju U se u našem posebnom slučaju nasljedovanje i kontemplaci­ja? Kako se živi u našim zajednicama „klauzura srca“?

Drage sestre i braćo, današnji svijet od nas glasno traži da mu pokažemo Isusa. To zahtjeva kontemplativni život, život u kojem, stavljajući svoj duh i svoje srce u „zrcalo“, koje je Krist, i „odstranivši svaku zapreku i zapostavivši svaku zaokupljenost“, možemo ljubiti, častiti i štovati Gospodina Boga „srcem i duhom čistim“ (NPr 22,26). Ljudi i žene našega doba traže od nas da potpuno ljubimo Onoga koji nam se potpuno predao, tako da se, poput Franje i Klare, preo­brazimo na taj način u ikonu Ljubljenoga, u živu sliku Isusa Krista (usp. Rim 8,29), da se život Isusov u nama očituje (usp. 2Kor 4,10).

Kontemplacija je učinila od Franje „novoga čovjeka“ i od Klare „izvor svijetla“. Na početku ovog XXI. stoljeća, Franjo i Klara nas pozivaju da kušamo „skrivenu slatkoću, koju je sam Bog od početka čuvao za one koji ga ljube“ (3PAg 14). Svojim pogledima i svojim srcima okrenu­tim Gospodinu, Klara i Franjo nas pozivaju da se ne prepustimo žurbi, aktivizmu, buci i površnosti. Sestre i braćo, hoćemo li imati hrabrosti prihvatiti taj poziv? I mi smo pozvani „blagoslivljati i sla­viti Gospodina“ (OKI 22), uroniti u Isusa Krista svoj duh, dušu i srce, kako bi se preobrazili u Njega (3PAg 12-13). Od toga će ovisiti, bez dvoj­be, smisao i dubina našega života, značenje i budućnost naših bratstava.

To je veliki izazov koji je pred nama, jer, ako se naše zajednice ne preobraze u „škole“ traženja Boga, u „gozbe“ na kojima se svakodnevno dije­li kruh Riječi, u „zaštićena mjesta“ duhovnosti, molitve, čašćenja, kontemplacije, ako nismo ljudi i žene kod kojih se prvenstvo Boga i kon­templativna protega ne pretvaraju u stvarna i odgovarajuća posredovanja (usp. NMI 3), neće­mo biti uporišna točka za svijet.

.

Živjeti bez vlasništva: siromašna prigrli siromašnoga Krista (usp. 2PAg 18)

Siromaštvo je jedna od poznatih oznaka franjevaštva, posebno načina života siromašnih sestara. Živjeti „bez vlasništva“ (PPr 1,1; PKl 1,2) može se reći da je prevladavajuća i razlikujuća oznaka našega „činiti pokoru“ (usp. PKl 6,1). „Živjeti bez ikakva vlasništva“ je, za Franju i Klaru, dvoje istinskih "anawin" ili "Jahvinih siromaha", nešto o čem se ne može pregovarati.

Klara i Franjo, obraćajući se onima koji žele prihvatiti ovaj život, traže da se njima navijeste riječi evanđelja, (usp. Mt 19,21): „da pođe i da proda sve svoje i nastoji razdijeliti siromasima“ (PKl 2,8; PPr 2,5). Ta evanđeoska riječ je u osno­vi života Franje i Klare; to je prava karizmatska riječ, značenjski okvir njihovog evanđeoskog iskustva, osnovnog opredjeljenja, koje nadahnju­je odluku da se živi prema „savršenosti svetog evanđelja“ (FV 1; usp. PKl 6,3), usmjeruje put i osvjetljava sljedeće korake.

„Naklonost“ koju Franjo i Klara pokazuju prema korijenitom siromaštvu, izražena „življenjem bez vlasništva“ ne nadahnjuje se na modama vremena, nego na ljubavi Krista, istinskog siromaha (usp. OKI 45). Od njega su naučili korijenito i potpuno oslobađanje i poniženja.

Propovijedanje Krista siromašnoga i raspetoga je u središtu Franjinoga i Klarinoga duhovnog iskustva, daje smisao i pokreće njihove stvarne životne izbore, poglavito one koji se odnose na siromaštvo. Put što su ga slijedili Franjo i Klara je put što ga je pokazao Isus Krist svojim ponašanjem i svojim osjećajima: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu" (Fil 2,6-8).

Vjera je dopustila Klari i Franji da otkriju kako, za spasenje grješnika i otkupljenje robova, Gospodin nije izabrao put bogatstva i moći, nego j, onaj siromaštva, poniznosti i služenja; preko/f vjere, „Asiški Siromah“ i „Siromašna Gospođa“ su naslutili da su spasenje i otkupljenje mogli prihvatiti u mjeri u kojoj, po siromaštvu, poniz­nosti i služenju, su ulazili na Kristov put i slijedi­li njegove stope (usp. lPt 2,21). Za Klaru i Franju „presveto siromaštvo“ nije jednostavno krijepost, ni samo odricanje od stvari, nego je iznad svega ime i lice: lice Isusa Krista siromašnoga i raspe­toga (usp. 2PAg 19).

Gol se rodio među nama, On koji je Božja riječ, povijen u pelenice i nježnu ljubav svoje Majke, On koji je svjetlo i život svega što postoji. Ogoljen, Sin Božji, umro je za nas (usp. OKI 45). To je bio put koji, potaknuti milošću Božjom, htjeli su proći blaženi Franjo i blažena Klara.

Promišljajući otajstva utjelovljenja i muke, smrti i uskrsnuća, brat Franjo i sestra Klara ure-zali su duboko u srce sjećanje na Gospodinovo poniženje i shvatili su kako su njima na poseban način bile upućene riječi iz Matejeva Evanđelja: Hoće li tko za mnom neka se odreče samoga sebe, uzme svoj križ i neka ide za mnom (Mt 16,24). Polazeći od tog iskustva obukli su se „u duh siromaštva, u nutarnji osjećaj poniznosti i duboke pobožnosti“ (LM 1,6), koji ih je doveo do nasljedovanja Krista, Sina Božjega blagoslovlje­noga i slavnoga, slijedeći njegove stope na putu poniznosti i siromaštva (usp. PPr 9,1; 3PAg 4,25) i prihvaćajući ga u najsiromašnijima, u gubavcima (usp. LM 1,5-6).

Za Franju i Klaru, promišljanje Krista siro­mašnoga ne svodi se na lijepu mističnu teoriju odricanja, nego se oživotvoruje u stvarnom, zbiljskom i bitnom siromaštvu. Budući da je on uzor svakog savršenstva, ostaje samo nanovo proizvesti njegovu sliku: „Gledaj onoga koji je za te postao prezren i slijedi ga postavši radi njega prezrena na ovom svijetu“ (2PAg 19; usp. OP 6). Kod Franje i Klare, korijenito siromaštvo, „živjeti bez vlasništva“, je odgovor na Isusov kenosis, nastojanje da se oživi njego­vo poniženje, njegovo otajstvo izvlaštenja i pot­pune predanosti vlastitog života i dostojanstva u Očeve ruke.

Poput Gospodina Isusa Krista, tako su i brat Franjo i sestra Klara ušli goli na put obraćenja, „pogazivši privlačnosti ovoga smrtnoga života“ (2Čel 214), slobodni od svake skrbi prema sami­ma sebi i svake smetnje za duhovnu borbu (usp. IPAg 29). I, kao vjerni nasljedovatelji Kristovi, kad je došao trenutak prijelaza iz zemaljskoga svijetla u ono vječno, usnuli su u Gospodinu onako kako su i živjeli: „bez vlasništva“. Brat Franjo, preobrazivši se u životu u istinskog nas­ljedovatelja Krista siromašnoga i raspetoga, malo prije smrti zaželio je da ga gologa polože na golu zemlju, i tako, bez haljine od vreće, okrenu, kako se običavalo, lice nebu, i reče braći: „Ja sam svoje učinio, a što vi treba da učinite, neka vas pouči Krist!“ (2Čel 214). Sa svoje strane, Klara, čiji se poziv i život zgušnjava u trajno obdržavanje „siromaštva i poniznosti Gospodina našega Isusa Krista“ (PKl 12,13), moći će reći na kraju svojih dana: „Pa kao što sam ja uvijek nastojala voditi brigu da obdržavam i činim da se obdržava sveto siromaštvo... tako su dužne uz pomoć Božju do kraja obdržavati i činiti da se obdržava sveto siro­maštvo one koje mene naslijede u službi“ (OKI 40-41; usp. OR 34-35).

„Povlastica siromaštva“, to jest „život bez vlasništva“, „bez posjeda i zajedničkog vlasništva“ (usp. PKl 6,12) koji daju materijal­nu sigurnost i priječe da se iskusi Boga kao „velikog djelitelja“ i „Oca milosrđa“ (usp. 2PAg 3; OKI 2), je prijevod u klariskom ključu Franjinog duhovnog zrenja. To je izbor, ako hoćete, još odlučniji, jer klauzura vas ostavlja, drage sestre, nezaštićenima pred životom, u usporedbi s putništvom i prosidbom franjevaca, i postavlja vas pred odluku da iskusite potpunu ovisnost o Bogu i o braći.

Slijedeći Franjin i Klarin primjer, „života bez vlasništva“, koji obuhvaća sve protege svakodnev­nog življenja, za nas je, franjevce i klarise, dokaz naše vjere, koja se sastoji u iskustvu do koje nas točke ljubi i čuva milosrdni i milosni Otac (usp. OKI 58), kao majka maleno dijete (usp. Proc 11,3). To je način da se ljubi Onoga koji nas je lju­bio prvi; oblik potpunog povjerenja u Boga, u nje­govu vjernost, u njegovu ljubav; oblik potpune ogoljenosti, koja nas dovodi da nemamo ništa kako bi nas ispunilo u potpunosti bogatstvo ljuba­vi Božje i kako bismo molili s blaženim Franjom: „Ti si sve naše bogatstvo do zasićenosti“ (PB 4).

Na taj način, protega materijalnog siromaštva - važna protega, koju nikada ne treba ostaviti po strani - nadahnjuje se, i ponekad, vodi do dublje i potpunije protege izvlaštenja od svih oblika, one koja dolazi do samog srca osobe: braća i sestre ne trebaju sebi ništa prisvajati (usp. NPr 6,1; PKl 8,1; OP 2,3; 7,4; 8,3). Rečeno na drugi način, za Klaru i Franju, nema siromaštva bez poniznosti, nema siromaštva bez malenosti, nema siromaštva bez prihvaćanja poniženja koje nam može doći od drugih (usp. Proc 2,1; OP 14,4).

U svjetlu rečenoga, potrebno se upitati: kako u stvarnosti iskazujemo „život bez vlasništva“? Koje smo oblike siromaštva i malenosti pozvani smis­liti“ ili „izvući“ kako bi naše nastojanje da „živimo bez vlasništva“ bilo uistinu svjedočanstvo vidljivo i uvjerljivo, znakovito i značajno? Koja je istinska osnova našega siromaštva? Jesmo li uvjereni kako je „putništvo“, shvaćeno iznad svega kao razvlaštenost i sloboda u duhu, obilježje franjevač­koga i klariskog poziva i zahtjev našega „življenja bez vlasništva“? Koji je naš stav i raspoloživost prema promjenama koje trebamo ostvariti?

Krist je siromašan dovršio svoje djelo. Franjo i Klara su siromašni dovršili svoju zadaću. Sad je na nama red da prihvatimo, kao životni stav, živjeti neprestano u stavu obraćenja (usp. PPr 2,17), prokazujući tako, lažne vrijednosti našega vremena. Jer u tom je siromaštvo: u „životu bez vlasništva“, onako kako smo to obećali; u slobo­di i nenavezanosti na mjesta, na osobe i stvari, „kao tudinci i stranci na ovome svijetu“ (PPr 6,2; PKl 8,2); u uspostavi ustroja u službi života a ne u služenju njima samima; u radu „vjernom i pre­danom“ kao prvom očitovanju našeg siromaštva, „izbjegavajući duši štetnu besposlicu“ (PPr 5,1-2; PKl 7,1-2); u uzvraćanju Gospodinu, riječju i primjerom, svih darova koje smo od njega primi­li (usp. iVTV 17,17; OP 19,2).

Budući da svi darovi pripadaju samo Svevišnjem Bogu (usp. OP 7,4; 2PAg 3), mi se osjećamo potaknuti bratski ih podijeliti s onima koji ih imaju manje od nas; sa svima želimo biti „blagi, miroljubivi, čedni, krotki i ponizni“ (PPr 3,11), navjestitelji mira i pravde, ne osuđujući nikoga, ne uznemirujući se i ne srdeći, pa bilo to i zbog bratova grijeha (usp. OP 11; PKl 9,5); i nastojmo poprimiti život i stanje malenih u društvu, ponašajući se među njima kao maleni, ne razlikujući se po životnom standardu, od onih koji imaju manje bogatstva i prihvaćajući u dobroj mjeri da nas smatraju prostima, jedno­stavnima i prezrenima (usp. OP 19).

I ne zaboravimo nikada, braćo i sestre, da je to Franjina volja i to je ono što smo obećah: „sli-jediti nauk i stope Gospodina našega Isusa Krista“ (NPr 1,1; usp. 3PAg 4) i ljubiti uvijek „našu gospođu svetu siromaštinu“ i obdržavati je vjerno sve do kraja (usp. OpSi 4; PKl 12,13; OKI 39-43).

.

Zajedništvo života u bratstvu: Gospodin mi je dao braću i sestre (usp. OR 14; OKI 25)

Klara, vjerno slijedeći Franjin evanđeoski izbor, živi nasljedovanje siromašnoga Krista u zajedništvu života u zajednici. Otkad je Svevišnji objavio Franji da treba živjeti „po načinu svetoga evanđelja“ (OR 14) a Klari prosvijetlio srce (usp. OKI 24), ni jedno se ni drugo ne mogu razumje­ti osim u dubokom zajedništvu sa svojom bra­ćom i sestrama. I od kada je Gospodin darovao njima braću i sestre (usp. OR 14; OKI 25), nisu ni pomišljali na drugi način života osim na brat­ski život u zajednici.

I za Klaru i za Franju, zajednica je mjesto u kojem se evanđelje živi u svakodnevnici, povlaštena sredina u kojoj se svjedoči Bog koji je zajedništvo u različitosti i različitost u zajedništvu. Stoga će zajednica biti nezaobilazan element u evanđeoskom franjevačko-klariskom projektu.

Pozvani slijediti izbliza evanđelje i stope našega Gospodina Isusa Krista mi, manja braća i siromašne sestre, ustanovljeni smo u zajednici i kao zajednica. Ako je posvećeni život "signum fraternitatis" (usp. VC c. 2), život u zajednici je naše lice, naš poziv i poslanje, naš način življe­nja evanđelja i svjedočenja Krista (usp. Iv 13,35).

Zajednički je život, bez ikakve dvojbe, jedna od stožina, zajedno s kontemplacijom i siromaštvom - malenošću, oko koje su Franjo i Klara zasnovali sav svoj način života. U tom smislu ime koje nosimo, manja braća i siromašne sestre, je jako znakovito i spaja naš poziv i pos­lanje, onako kako ih je Franjo prenio Klari.

Zajednički život, kao zahtjev franjevačkog i klariskog poziva, polazi od iskustva vjere, zah­valjujući kojem, prvo Franjo a potom i Klara, mogu priznati da su drugi istinski darovi Gospodina: „I kad mi je Gospodin dao braću“, priznat će Franjo prepun začuđenosti (OR 14) a jednako će tako učiniti Klara: „... s malobrojnim sestrama koje mi Bog bijaše dao malo nakon mojeg obraćenja“ (OKI 25). Bog je dao sestre Klari, kao što je dao braću Franji. I jedni i druge su dar i poklon „Oca milosrđa“.

To je ono što nastaje iz iskustva vjere, hrani se i opskrbljuje promišljanjem trojstvenog otajstva, uzora i izvora svakog zajedništva (usp. VC 8.9) i očituje se u činima punim ljubavi koji odišu nepatvorenom ljubavlju i pokazuju čist odnos, bez dvoličnosti, zasnovan na jednostavnosti, na blizini i priznanju darova Gospodnjih u svakom od braće i sestara. Samo pogled onoga tko ljubi i ima jednostavno srce, kao u Franjinom i Klarinom slučaju, sposoban je otkriti u drugima, u čuđenju i poštovanju, djelo Duha (usp. SP 85).

Nije uopće čudno što su se Sv. Damjan i Porcijunkula preobrazili u mjesta gdje je ideal prvotne kršćanske zajednice (usp. Dj 2,44-47; 3,34-35) postao svakodnevni život. To iskustvo postaje vidljivo u činima jako stvarnim, preko kojih jedni hrane druge (usp. PPr 6,7-8; PKl 8,15-16), svi su bezuvjetno poslušni Bogu aulju-bavi su poslušni jedni drugima.

Ako je zajednica dar koji se prihvaća s vjerom i zahvalnošću, ona je u isto vrijeme zadaća, kao takva, potrebno ju je izgrađivati i čuvati. S jedne strane je gradimo na osnovu dubokih ljudskih odnosa, preko skrbi o vrjednotama koje su potrebne u svim ljudskim odnosima (usp. BratŽiv 27). S druge strane, budući da je zajed­nica „blago u glinenim posudama“ (2Cor 4,7), potrebno ju je pozorno čuvati. U tom surječju, ne treba se čuditi što Klara, posvajajući Franjine nagovore braći (usp. PPr 10,7; OP 25 e 26), opo­minje svoje sestre da se čuvaju „svake oholosti, isprazne slave, zavisti, pohlepe, zaokupljenosti i skrbi za ovaj svijet, ogovaranja i mrmljanja, nes­loge i dijeljenja“ (PKl 10,6). Oboje su bili svjesni opasnosti koje prijete tom blagu a, uz to, i potre­be djelatne suradnje između dara Božjega i osob­nog zalaganja (BratŽiv 23).

Na isti način zajednica, kako bi bila ponuda evanđeoskog života, treba biti vjerodostojna, stvarna i svesrdna. Iz tog razloga Klara, dok traži od svojih sestara da „jedna drugoj očituju svoje potrebe“ (PKl 8,15; usp. PPr 6,8), opominje ih da očituju, preko djela, ljubav koju ispovijedaju: „A iz ljubavi Kristove ljubeći se među sobom, pokažete na vani onu ljubav koju imate unutra, da tim primjerom izazvane sestre uvijek rastu u ljubavi prema Bogu i u međusobnoj ljubavi“ (OKI 59-60). I ako bi se među njima pojavila kakva razmirica ih sablazan, sestre se ne smiju prepu­stiti srdžbi ili uznemirenju, već trebaju zadržati mir srca i požuriti se u uzajamnom praštanju kako bi izliječile rane (usp. PKl 8,15; PPr 6,8), svjesne uvijek činjenice da je „jedinstvo međusobne ljubavi vez savršenstva“ (PKl 10,7) i da se zajedništvo izgrađuje po cijenu izmirenja i praštanja (usp. BratŽiv 26).

Ako bratstvo obilježava i daje vjerodostojnost našem posvećenju i poslanju, onda naše zajedni­ce moraju biti istinska bratstva i kao takva se oči­tovati. Stoga ih moramo graditi i izgrađivati iz dana u dan, slušajući svi riječ evanđelja koja odzvanja u srcu i nadahnjuje nježni osjećaj i vje­rodostojnost svakodnevnih čina, preko koji se i ostvaruje ljubav prema drugima. Svaki bratski čin, sve do onog osnovnog, najponiznijeg, naj­jednostavnijeg, punog dobrote, uzdržljivosti i tankoćutnosti, može se preokrenuti u „odabrani kamen“ (2Cel 204) u izgradnji bratstva.

Sve u životu siromašnih sestara i manje braće treba voditi jedinstvu, uzajamnoj ljubavi, brat­skom zajedništvu. Tako, promišljanje ljubavi Božje, očitovane u otajstvima utjelovljenja i muke i smrti Isusove, susreće u zajedničkom životu povlašteno tlo. U njemu se Bog-ljubav pokazuje i postaje opipljiv. Na isti način izvlaštenje ne samo ujedinjuje sa siromašnim Kristom, nego ujedinjuje braću i sestre medu njima, otvarajući prostor u srcima svetom djelo­vanju Duha koji je ljubav. Na taj način drugi je dar koji se nudi našoj slobodi da ljubimo.

U izgradnji franjevačke zajednice služba vla­sti ima bitnu ulogu. Vlast, kako za Klaru tako i za Franju, je iznad svega nasljedovanje Krista sluge, Sina ljudskoga koji je došao služiti a ne da bude služen (usp. Mt 20,28; OP 4). To se služenje izražava postajući stvaratelji zajedništva (usp. PKl 4,11-12; PMin 1-12), u opominjanju i ispravljanju braće i sestara (PKl 10,1; 9,1; NPr 10,1), u vjernom čuvanju karizme, primljene od Boga (usp. PKl 6,11), od braće i sestara (PKl 4,9; NPr 4,6), promičući suodgovornost i suradnju (usp. PKl 2,1-2; 4,15-19.22-24).

Od trenutka kad zajednica uključuje otvore­nost i priznanje drugih, graditi je znači raditi kako bi suradnja s drugim zajednicama bila divna stvarnost. To razumijeva odricanje od samodostatnosti, bilo kakva da su sredstava koji­ma neka zajednica raspolaže. A to znači imati veliki osjećaj za stvarnost. Jer kako neki brat može vjerovati da je tako „bogat“ da počne mis­liti da nema potrebe za drugima? Uznositost i oholost, koje se mogu pojaviti zbog broja braće i sestara ih, također, zbog umne sposobnosti, plod su tijela, a ne Duha. Zajedništvo koje otvara vrata suradnji je najbolji lijek protiv umora i pomanjkanja nade koje se ponekad osjeća u našim srcima.

Napast za manju braću može biti provincija­lizam“, dok za siromašne sestre može biti „samo-stojnost“ koju uživaju samostani, ako se pod njom misli i provodi zatvorenost u sebe, kao neka „obrana“ pred vanjskim „opasnostima“ koje pri­jete određenim lažnim sigurnostima.

U svjetlu rečenoga, dobro je upitati se: koju sliku o sebi samima daju naše zajednice? Što za nas znači pripadati određenom Redu? Koji osje­ćaj pripadnosti imamo prema njemu? Koja sred­stava koristimo u izgradnji bratstva i u nadilaženju sukoba koji nastaju u našim zajed­nicama? Kako živimo osobine koje se traže u svakom ljudskom odnosu? Koji primjer izmire­nja i praštanja možemo ponuditi današnjem svi­jetu, toliko podijeljenom i nasilnom? Koje su pro­mijene potrebne kako bi se došlo do istinske suradnje između provincija i samostana? 

Osobno sam uvjeren da, ako je velik put što smo ga prešli na „terenu“ bratstva, ne uvijek laganom, velik je u svakom slučaju onaj što ga moramo proći kako bismo došli do zajednica koje mogu ponuditi našem društvu jedinstveno svjedočanstvo da su „povlaštena mjesta susreta s Bogom“ (GGKK 40) i "obitelji" u kojima se može postići „puna ljudska, kršćanska i redovnička zrelost“ (GGKK 39).

Jedan od velikih izazova koje imamo pred sobom je onaj da prijeđemo od života u zajedni­ci do zajedništva života u zajednici. Stoga nika­ko nije dovoljno da živimo pod istim krovom. Ni raditi isti posao, ni biti dobri prijatelji. Nismo ni općina, ni poduzeće, ni jednostavna skupina pri­jatelja. Mi smo braća i sestre, činimo „obitelj uje­dinjenu u Kristu“ (ES 25), u kojoj bi međusobni odnosi trebah biti istinski i skladni, srdačni i brat­ski, protkani vjerom u Oca, u kojem smo svi sinovi, u Duhu, koji nas ujedinjuje u poštivanju različitosti, i u Sinu, u kojem smo braća. Vjera koja nas dovodi da ljubimo sve bez razlike, uk­ljučujući i one koji trpe i one koji, ponekad, nanose trpljenje. Vjera koja nas potiče da imamo nade u druge i u mogućnost njihova obraćenja i rasta. Vjera koja nas pokreće neumorno raditi na izgradnji bratstva, pa i onda kad bi to značilo umrijeti samima sebi (usp. LG 46).

Franju smatraju „sveopćim bratom“ a Klaru su opisali riječima „oganj ljubavi, blagost dobro­te, snaga strpljenja, posrednica mira i zajedništvo prijateljstva“ (BKl 14). Oni su ispunili svoju zadaću. Došao je čas da učinimo svoju. Drugim riječima čas je da primijenimo i ostvari­mo naše poslanje, koje se sastoji u biti živa riječ bratskog i izmirenog čovječanstva i u promicanju „duhovnosti zajedništva“ (NMI 42), prije svega unutar naših dotičnih zajednica, franjevačke obi­telji, a potom i čitavog čovječanstva. „Dijeleći kruh zajedništva“ bit ćemo znak, poglavito svje­dočanstvom života, novog čovječanstva ujedinje­nog oko Isusa Krista uskrslog snagom Duha.

.

Formirati se kako bismo formirali i živjeli u dinamičnoj vjernosti (usp. VC 37)

Ono što smo do sada podijelili razumijeva veliku gipkost i raspoloživost kako bismo se dopustili oblikovati i preoblikovati duh i srce preko ozbiljnog i čvrstog formativnog puta koji „počinje Božjim pozivom i odlukom svakoga [svake] da slijedi s Franjom [i svetom Klarom] stope siromašnog i raspetog Krista“ (RFF 1), put koji nikad ne svršava (VC 65).

Za manju braću kao i za siromašne sestre for­macija treba biti dinamičan postupak skladnog rasta cjelovite osobe (usp. VC 65) koja, pod dje­lovanjem Duha Svetoga, otvara svoje srce evanđelju i nastoji trajno zadržati stav obraćenja. Na taj ćemo način načinit stvarne korake do „postupne asimilacije Kristovih osjećaja prema Ocu“ (VC 65)

Među mnogim obilježjima formacije - trajne i početne - manje braće i siromašnih sestara koje bi se mogle navesti, želim istaknuti sljedeće:

*      Treba biti iskustvena. Stoga formacija treba pustiti svoje korijene u život bratstva, rađati život i nastojati preobraziti u djela to što se nauči (usp. OP 12).

*      Treba imati pozitivni pogled i, ujedno, imati prijedloge za sadašnji trenutak. Formacija treba primiti na se izazove koje donosi svijet i povijest, čitajući i tumačeći, u svjetlu evanđelja, znakove vremena (usp. Sdp 6) i usklađujući sjećanje s proroštvom, kako bi obavila svoj plodni i stvaralački put, uključe­na u sadašnjost i proročki otvorena za buduć­nost.

*      Treba biti vrsna formacija. Vrsnoća naše budućnosti ovisi, nedvojbeno, od vrsnoće naše formacije. Ako želimo zajamčiti određenu stalnost, kako u najtežim trenutcima tako i u onim redovitim i svakodnevnim (usp. VC 65.71), trebamo se odlučiti za vrsnu formaciju, koja je kadra ukorijeniti u srce braće i sestara „potrebne vrijednosti ljudske, duhovne i karizmatske“ (PpK 18). Za to je, „u vreme­nu užurbanom kao što je naše“, potrebno vri­jeme, poglavito „vrijeme, ustrajnost i strpljivo iščekivanje ...jer u stvarnosti osoba se izgrađuje jako sporo“ (PpK 18). U našem slučaju vrsna formacija zahtjeva da povlasti­mo iskustvo vjere, zajedništva života u zajed­nici i osjećajnost. „Treba biti osobna formacija. Budući da je osoba u formaciji prva i najodgovornija za vlastitu formaciju, a budući da je svaka osoba neponovljiv pothvat Božji, formacija treba biti osobna, kako bi svatko odgovorno prihvatio dinamiku vlastitog rasta u zvanju. Traži se, uz to, osobni formativni postupak i koji pomaže da postane osobnim, pozoran na posebnost svake osobe, prihvaćajući i potičući njezin ritam rasta, prateći i pomažući svakog brata i sestru da što bolje otkriju i udvostruče dar Božji u svome životu.

Formiranje je danas izazov koji trebamo prih­vatiti s radošću i u nadi onoga koji zna da je poz­van nastaviti Isusovo poslanje, jedinog Učitelja. Formirati se, živjeti u stanju trajne formacije i obraćenja, je veliki izazov koji nam dolazi od stvaralačke vjernosti našem pozivu i poslanju.

.

 

Zaključak

Draga braćo i sestre, u jednostavnosti sam vas proveo kroz neka razmišljanja o elementima za koje, iz pomnog čitanja Klarinih i Franjinih spisa, mislim kako su bitni za franjevačku i kla-risku karizmu. Ne namjeravam biti iscrpan u ovom izlaganju, niti u nabrajanju tih elemenata. Jednostavno, htio sam da Franjo i Klara progo­vore preko svojih spisa - razlog zbog kojih obilu­ju navodi - i pokazati na vidljiv način da je uisti­nu riječ o „dvijema blizanskim dušama“.

Na kraju ovog pisma, posvajajući Klarine riječi sestri Agnezi Praškoj, molim vas, draga braćo i sestre, da prihvatite „blagohotno i odano“ „ono što sam [vam] napisao na nepotpun način“ „gledajući u njemu iznad svega osjećaj ljubavi [bratske] kojim sam svakog dana obuzet“ za vas, draga braćo, i za vas, sestre ljubljene u Gospodinu (usp. 4PAg 36-37).

S Klarom vas pozivam da molimo: „Zato pri-gibam koljena pred Ocem Gospodina našega Isusa Krista (Ef 3,14), da nam, po zaslugama slavne svete Djevice Marije njegove Majke, blaženoga našega oca Franje, [naše ljubljene sestre i majke Klare] i svih svetih, samoga Gospodina, koji nam je dao da započnemo dobro, dadne da još rastemo (usp. IKor 3,6-7) u dobru i da ustrajemo do kraja. Amen“ (OKI 77-78).

 .

.

Molitva svetoj Klari
  • Klaro, srce ispunjeno, potakni radost.
  • Klaro, opijena ljubavlju, usmjeruj našu nježnost.
  • Klaro, imenom i životom, vodi nas u noći.
  • Klaro, silino Duha, odagnaj naše strahove.
  • Klaro, svjetiljko sa stola ujedini nas kao obitelj.
  • Klaro, očiju bistrih, skini prašinu s naših trepavica.
  • Klaro, majko i sestro, moli za nas.
  • Moli za ove ruke koje se ponekad smetu.
  • Moli za ove oči koje se ponekad zatvore.
  • Moli za ovo srce koje ne ljubi kako bi trebalo.
  • Klaro, majko i sestro,
  • moli za mir koji nam nedostaje,
  • za nadu koje nemamo,
  • za radost koja se tme.
  • Klaro, majko i sestro, moli Gospodina
  • da nam udijeli dar vjernosti
  • i dar nove braće i novih sestra.

 Rim, u Generalnoj kuriji OFM 11. kolovoza 2004.

Fra Jose Rodriguez Carballo, ofm, Generalni ministar 

Prot. 094688 

.

Kratice Spisi svete Klare

  • IPAg       Prvo pismo Agnezi Praškoj
  • 2Pag      Drugo pismo Agnezi Praškoj
  • 3Pag      Treće pismo Agnezi Praškoj
  • 4Pag      Četvrto pismo Agnezi Praškoj
  • PKE       Pismo Ermentrudi iz Brugesa
  • PKl         Pravilo sv. Klare
  • OKI        Oporuka sv. Klare
 Spisi svetoga Franje
  • 2P          Pismo svim vjernicima II.
  • OP         Opomene
  • FV          Oblik života dan sv. Klari
  • PMin      Pismo nekom ministru
  • PB         Pohvale Bogu
  • PBr        Pismo čitavom Redu
  • PPr        Potvrđeno pravilo
  • NPr        Nepotvrđeno pravilo
  • OR         Oporuka
  • OpSi       Mala Oporuka iz Sijene
 Druge kratice
  • 2Cel       Toma Čelanski, Drugi životopis sv. Franje
  • BKl         Bula kanonizacije sv. Klare
  • GGKK    Generalne konstitucije OFM
  • ES         Ecclesiae Sanctae
  • LM         Sv. Bonaventura, Legenda Maior - Životopis sv. Franje
  • LG          Lumen Gentium
  • NMI        Novo Millennio Ineunte
  • Proc       Proces kanonizacije sv. Klare
  • PpK        Ponovno poći od Krista
  • RFF        Ratio Formationis Franciscanae
  • SP         Speculum perfectionis
  • Sdp        II Signore ti dia pace - Gospodin ti dao mir (Završni dokument Generalnog kapitula OFM, 2003.)
  • VC         Vita Consecrata
  • BratŽiv   Bratski život u zajednici
 
 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Regionalni sastanci

************

Šibenik / Meterize: Priče iz Vukovara

************



Split / Dobri: Gospa od Zdravlja

************


Dani sv. Elizabete

************

Šibenik / Šubićevac

************

Šibenik / Šubićevac: Prikazivanje filma i humanitarna akcija

************


Sjemenište Sinj: Dan otvorenih vrata

************

Dubrava: Gospa od Zdravlja

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas434
Ovaj mjesecOvaj mjesec44578
UkupnoUkupno7255511

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 38