KLARA ASIŠKA - BILJČICA SV. FRANJE

fra Miljenko Šteko

Život sv. Klare krenuo je iz velikog izvora milosti koji je potekao sa sv. Franjom Asiškim, u potpunom predanju “Ocu milosrđa” koji svoju ljubav trajno pokazuje na licu “siromašnog i raspetog Gospodina”.

.

U mjesecu  kolovozu,  osim  drugih franjevačkih  blagdana,  posebno svečano  slavi  se  blagdan  sv.  Klare  Asiške  (1193.    1253.),  rođene  u  gradu  Asizu,  u  plemićkoj  obitelji  Favarone. Mladoj i lijepoj djevojci obitelj je planirala budućnost udajom za plemićkoga sina, jer  se u ono vrijeme na  taj način umnažalo bogatstvo i prestiž. No Gospodin je, očito, htio drugačije,  stavivši u  srce ove mlade djevojke sjeme duhovnoga zvanja. A  sve  je,  zapravo,  počelo  na  Cvjetnicu 1211. ili 1212., kad je Klara iz roditeljske kuće  pobjegla  u  crkvicu  Porciunkulu,  u kojoj se nalazio sv. Franjo i njegova prva braća, među kojima i Klarini rođaci Rufin i Silvestar. Nakon toga prvog koraka Klara  je  najprije  boravila  u  dva  samostana sestara benediktinki – Sv. Pavla  i Sv. Anđela – a  potom je započela život u Sv. Damjanu, s nekoliko sestara, od kojih je zasigurno jedna bila njezina vlastita sestra Janja  i, druga, prijateljica Miroslava Guelfuccieva. I tako, Božjom milošću, Klara postaje utemeljiteljicom Drugoga franjevačkog reda, što ga je osnovao sv. Franjo, kako bi se živio kontemplativni oblik franjevačkoga života.

.

Teško je razdvojiti imena Franje i Klare

Najbolje to svjedoči papino pismo kojim  se  potvrđuje  Klarino  pravilo:  „Inocent,  biskup,  sluga  slugu  Božjih,  ljubljenim  u  Kristu  kćerima,  opatici  Klari i  njezinim  sestrama  samostana  Svetoga Damjana u Asizu, pozdrav  i apostolski blagoslov. (…) S vaše, naime, strane vi ste nas ponizno zamolili da bismo se pobrinuli potvrditi apostolskim pečatom onaj oblik života prema kojemu vi morate  živjeti  ujedinjene  u  duhovnoj  zajednici  i  u  zavjetu  veoma  uzvišenog  siromaštva koji vam je predan od blaženoga Franje i od vas dragovoljno prihvaćen, a časni naš brat, biskup Ostijski i Veletrijski,  smatrao  je  potrebnim  da  bude  potvrđen,  prema  onome  kako  je  u  pismu što ga je sastavio sam biskup.“ (Inocent IV., 16. rujna 1252.) A to Pravilo u svome prvom poglavlju još izričitije veli: „Oblik života Siromašnih sestara, što ga je blaženi Franjo ustanovio, jest ovo: Obdržavati  Evanđelje  Gospodina  našega  Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći. Klara, nedostojna Kristova službenica i biljčica preblaženoga oca Franje, obećava poslušnost i poštovanje gospodinu papi Inocentu i njegovim kanonski  izabranim  nasljednicima  i  Rimskoj Crkvi.“ 

Kad  je  papa  Ivan  Pavao  II.  12.  ožujka 1982. posjetio grad Asiz, zaustavivši se kod samostana i crkvice sv. Damjana, obratio  se  klarisama,  izvan  protokola  i bez pripravljena govora,  te kazao: „Teško  je  razdvojiti  imena Franje  i Klare,  te dvije  pojave,  te  dvije  legende,  legende svetosti. To je nešto duboko, nešto što se ne može  dostići  ljudskim  prosudbama. Franjo i Klara su stvarnost koja se razumije samo kršćanskim, s neba duhovnim kategorijama, ali je to ujedno i stvarnost ove zemlje, ovoga grada, ove Crkve. Sve je bilo utjelovljeno ovdje. Ne radi se o čistom  duhu,  i  nisu  bili  čisti  duhovi:  bili su tijelo, bili su osobe, bili su duh... Nije to samo ljudska legenda, nego je božanska legenda, dostojna da je se promatra kroz božanske prosudbe, da je se promatra u molitvi...“

.

Najdragocjeniji temeljni kamen

Povijesni izvori prije Franjina obraćenja ne spominju nikakvu poveznicu Franje i Klare, osim života u istome mjestu. U  tim  izvorima susrećemo  tek duhovno odrasle osobe u kojima je rođen Gospodinov poziv nasljedovanja. Klaru je majka odgojila preko molitve, pokore i milosrđa  prema  siromasima  (usp.  4Čel  3-4).  

Franjo,  na  putu  obraćenja,  dok  je  popravljao  crkvicu  sv.  Damjana,  u  duhu vidi dolazak Siromašnih gospođa, kazujući nekim siromasima kako će tu boraviti sestre koje će davati slavu nebeskom Ocu u cijeloj njegovoj svetoj Crkvi (usp. OKl 9-14).

Franjo je ovaj novi red nazivao „Siromašne  gospođe“  ili  „poverelle“  (sirotice),  Jakov  iz  Vitrya  zove  ih  „Manje  sestre“.  U  Hugolinovu  pravilu  nalazimo naziv „Siromašne zatvorene redovnice“, a u Pravilu  Inocenta  IV.  iz 1247. nazvane  su  „Zatvorene  redovnice  sv.  Damjana“.  Sama  Klara  je  svoju  duhovnu  obitelj imenovala „Red siromašnih sestara“ (PKl 1,1; OKl 37), a nakon njezine smrti nastaje naziv koji  i danas poznajemo  – klarise“ ili „Red sv. Klare“.

Toma Čelanski, govoreći o crkvici svetoga Damjana, kaže: „Ovo je ono blagoslovljeno  i  sveto mjesto u  kojem  je  isti blaženi čovjek osnovao slavnu redovničku ustanovu, odlični red siromašnih gospođa  i  posvećenih  djevica. Dogodilo  se to  gotovo  šest  godina  nakon  obraćenja blaženoga  Franje.  Tu  je  gospođa  Klara, rodom  Asižanka,  postala  najdragocjenijim  temeljnim  kamenom,  povrh  kojega  je  nazidano  i  ostalo  kamenje.  Kad se  spomenuta  gospođa,  nakon  osnutka  Reda  braće,  na  poticaj  čovjeka  Božjeg obratila Bogu, mnogima je u napretku postala pomagačicom, a bezbrojnima uzorom.  Po  rodu  je  bila  plemenita, ali je po milosti bila još plemenitija; bila je djevica  tijelom,  a  srce  joj  je bilo  izvanredno  čisto;  po  dobi  je  bila  djevojka,  a po  razboritosti  starica;  u  odluci  je  bila postojana i željela je izgarati od božanske ljubavi. Bila je obdarena mudrošću i izvanrednom poniznošću. Bila je po imenu Klara (a to znači: slavna), životom je bila slavnija, a ponašanjem najslavnija.“ (1 Čel 8, 18).

.

U potpunom predanju Ocu milosrđa

Isti  pisac  daje  obrise  Klarine  zajednice,  sažimljući odlike u  sedam postavki. On izvještava najprije kako među njima  vlada  krjepost  međusobne  ljubavi koja ih je učinila jednodušnima, iako se broj  sestara u  tom malom prostoru penjao  do  pedeset.

Drugo, u svakoj pojedinoj od njih sjao je dragulj poniznosti.

Treće,  ljiljan  djevičanstva  i  čistoće  učinio je da zaboravljaju na zemaljske stvari  te  samo  žele  razmatrati  o  nebeskim stvarnostima  i  vječnom  Zaručniku. 

Četvrto, sve su ukrašene najuzvišenijim siromaštvom. 

Peto, čvršćene  su u postu i šutnji, tako da i kad bi trebalo govoriti jedva  se  sjete  kako bi  trebalo oblikovati rečenice.

Šesto, budući da ih resi krjepost strpljivosti, nikakvo im trpljenje ili nepravda ne može slomiti duh.

A u sedmom broju završava tvrdnjom kako one u tolikoj  mjeri  posjeduju  duh  kontemplacije  da,  jednostavno,  uranjaju  svoju unutarnjost u Boga.

Život sv. Klare krenuo je iz velikog izvora milosti koji  je potekao sa sv. Franjom Asiškim, u potpunom predanju „Ocu milosrđa“  (OKl  2)  koji  svoju  ljubav  trajno pokazuje na licu „siromašnog i raspetog Gospodina“  (4PA  15).  Njega,  Siromaška, Gospodin  je  pozvao  da  popravi  i  očuva Crkvu, kako je to vidio Inocent III. u glasovitom snu: „Vidio je kako se lateranska bazilika ruši, a nju neki redovnik, malen i neugledan čovjek, podmjestivši svoja ramena, podupire da  se ne  sruši. Rekao  je tada:  ‘Zaista  to  je  onaj  koji  će  djelima i naukom  podržati  Kristovu  Crkvu’“  (2Čel 17). Na tom putu stoji i sv. Klara. Ona piše sv. Janji Praškoj: „Smatram te, da se izrazim vlastitim riječima apostola, pomoćnicom samoga Boga i podržavateljicom klonulih udova njegovog neizrecivog tijela“ (3PA 8). Klara je umrla u Asizu 11. kolovoza 1253., a životopisac kaže kako je „zamirisala i zasjala poput blistave zvijezde“ (LM 4,6), te dodaje da je svojim svjedočenjem i sakrivenom žrtvom života navela veoma mnoge  da  krenu  na  put  evanđelja. Brojna umjetnička djela sv. Klaru prikazuju  s  pokaznicom  u  rukama,  spominjući  osobito  dva  njezina  čuda.  Prvo  se odnosi na to da su sestre vidjele dječaka iznad Klarine  glave  dok  se  ova  pričešćivala: „Ova svjedoči da je vidjela nad glavom gore spomenute majke sv. Klare veoma veliko svjetlo; i ukazalo joj se da je tijelo Gospodnje maleni i veoma lijep dječačić.“  (Proc  9,10). A  drugo  čudo  govori o Klarinoj molitvi pred  sakramentom da se udalje saraceni od opsade samostana i grada Asiza (Proc 2,20 i 9,2).

Budući  da  je  ovo  Svećenička  godina, molimo  njezin  zagovor  posebno  za svećenike,  za  koje  je  Klara  mnoge  žrtve  Gospodinu  prinosila.  K  tomu,  osim što je prolijevala mnoge suze kad je primala tijelo našega Gospodina Isusa Krista  (usp.  Proc  3,7),  pred  svoju  je  smrt, ili kako to životopisac kaže: „kad je Gospodin došao posve blizu i kao da je već stajao na pragu“, sama Klara: „željela da kraj nje budu svećenici i duhovna braća, da ponavljaju muku Gospodinovu  i njegove svete riječi“ (4Čel 45). 

Glasnik mira, kolovoz  2009., Broj  8, Godište IV., str. 18-19.

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Regionalni sastanci

************

Ludwigshafen am Rhein: Susret zborova djece i mladih iz hrvatskih katoličkih misija i zajednica iz Njemačke, 23. 11. 2019.

Šibenik / Šubićevac

************


Sjemenište Sinj: Dan otvorenih vrata

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2717
Ovaj mjesecOvaj mjesec59144
UkupnoUkupno7270077

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 55