Školstvo u Hrvacima

Od prve poduke do školskog sata - Škola je u Hrvacima otvorena relativno kasno. Razlog tomu treba tražiti u činjenici što Hrvace nisu baš sasvim udaljene od gradića Sinja, ali i u nedostatku stručnih učitelja. Prije osnutka škole u mnogim su mjestima, ponajprije u župnim središtima, osnivane pomoćne ili privatne škole koje su redovito vodili svećeni­ci. Uz redovitu pastoralnu službu franjevci su i u Hrvacima postali prvim učiteljima; podučavali su djecu osnovnoj pismenosti, sricanju slova, čitanju, računanju, pjevanju crkvenih pjesama i sviranju. Nauk su prošir­ili i na odrasle osobito u praktičnim svje­tovnim znanjima; pomagali im u prevođenju službenih spisa sa službenoga talijanskog jez­ika na hrvatski, sastavljali molbe, savjetovali ih u duševnim i tjelesnim bolima. U Hrvacima je 1872. godine ustanovljena Pomoćna škola koju je u početku pohađalo 28 djece. Prvi učitelj bio je župnik fra Mate Vezilić. Nag­lašeniji priraštaj stanovništva u Hrvacima u drugoj polovici 19. stoljeća, kojim se u razdobl­ju od 1857. do 1890. godine s 1286 ljudi broj povećao na 1714, kao i povoljnije životne okol­nosti nastale poradi razvitka zanata, obrta i trgovine, nagnale su školske vlasti da otvore prvu pravu pučku učionicu. Odlazak u škole u druga mjesta i gradove prava je rijetkost. U hrvatačkome puku postupno se stvarala tradicija svećeničkih duhovnih zvanja, osobito franjevačkih. Potvrđujemo to imenima naj­starijih svećenika fra Mije Doljanina Sti-panovića (+1752.) i fra Ante Doljanina (+1757.), ali i fratara koji su obnašali dužnosti gimna­zijskih profesora u Sinju fra Venceslava Bilića (+1867.) i u Splitu fra Bone Šarića (+1933.). Roditelji su dotad vrlo rijetko slali djecu u škole jer ni sami nisu vjerovali u njihov živo­tni uspjeh i u moralna načela koja su ovlada­la u gradu. Kućni i poljski poslovi, ali i dnev­na praktična korist od djece, uzrokom su roditeljskoga nepovjerenja prema njihovu školovanju u nepoznatim gradovima i zeml­jama. Čak ni zakonske uredbe iz 1869- god­ine o obveznosti školske poduke nisu mogle bitno izmijeniti uvriježena shvaćanja i uvjer­enja. Patrijarhalan odgoj i vjerska poduka bile su sasvim dostatne da čovjek postane koristan sebi i svojim bližnjima, ali i odgovoran pred Bogom i drugim ljudima.

Prvi učitelj - U zad­njem desetljeću 19. stoljeća započinje tako organizirano školstvo u Hrvacima kad je u službu nas­tupio prvi učitelj -Dinko Šimunović, koji će u razdoblju moderne postati naj­istaknutijim hrvatskim književnikom. Dinko Šimnović rođen je u Kninu 1. rujna 1873. go­dine; djetinjstvo je proveo u Koljanima i Kije­vu, učiteljsku školu pohađao je u Arbanasi­ma pokraj Zadra. Poslije hrvatačkog razdob­lja učiteljuje u Dicmu i Splitu sve do umirov­ljenja 1927. godine. Zbog školovanja djece pre­selio se 1929. godine u Zagreb, gdje je i umro. Dinko je 18. kolovoza 1892. godine postao "privremenim učiteljem jednorazredne muške pučke učionice u Hrvacima sa plaćom ustanovljenom obstojećimi učionskimi zako­ni za okoliše III. reda i stanom u naravi", a s nastavom je započeo u rujnu. Postao je tako prvim hrvatačkim učiteljem koji je od učetel-jevanja zarađivao svoj kruh. U Hrvacima je Dinko Šimunović proosjećao sve radosti i okajao sve tuge. Hrvatačko razdoblje donije­lo je još djetinjoj njegovoj duši ponajviše onog što nazivamo otkrićem tajnog, zagonetnog, nedohvatnog u ljudskom životu. Upravo u Hrvacima Dinko je spoznao pravu mjeru živo­tnih uspona, uzvišenih časti i ljudskog dos­tojanstva u svakom susretu, na svakom kora­ku, na svakom mjestu. Trenutke radosti dije­lio je s ljudima koji su ga voljeli, koji su mu bili bliski i za kojeg su se otimali. Učitelju je osim plaće i osiguranog stana pripadala i nagrada u darovima koje bi mještani redovi­to donosili. Dinko je već u Hrvacima osjetio literarni zov, a od većeg dijela svoje zarade kupovao bi najnovija djela iz naše ali i stranih književnosti. U Hrvacima se zbližio i oženio s mladom učiteljicom Vjekoslavom Guarazzi, u njima je doživio pravu radost i životnu sreću, ali i obiteljske tragedije - smrt dvoje djece i ženinu smrt, te je u jednom trenutku poželio odseliti iz Hrvaca napisavši molbu prosvjet­nim vlastima, uvjeren kako je daleko od sreće obiteljskog zajedništva i dječjeg smijeha. Kad je ujesen 1899. godine u Hrvacima postavlje­na učiteljicom Jozica Rusić, Dubrovkinja ro­dom, u njenoj blizini pronašao je Dinko sve ono izgubljeno - brižnu suprugu i majku svo­joj djeci. Odlukom Pokrajinskog školskog vijeća Dinko Šimunović je kao privremeni nadučitelj premješten u kolovozu 1901. god­ine u Trorazrednu mješovitu školu u Dicmu.

Devedeset sedmogodišnji Joko Bošnjak pris­jetio se svojeg učitelja u kolovozu 1979- god­ine: "Dinko je bio moj prvi učitelj, jer se nje­govim dolaskom prvi put i otvara pučka škola u mom selu... Dinko me učio više godina i dobro me naučio. Kao učitelj bio je tih i blag."

A fra Jerko Lovrić prisjeća se kazivanja sta­rijih: "Šimunović je ostao Hrvatačanima poznat kao jako vrijedan učitelj."

Njegovim je odlaskom na poslove privre­menog nadučitelja postavljen Ivan Antonio-li, a za privremenu učiteljicu Katica Antonioli-Bogdan. Nastava je izvođena u Pejakovoj kući u zaseoku Lovrići, tvrdi fra Jerko, kući koja je ubrzo postala pretijesnom. Broj po­laznika stalno je rastao: prema šematizmu Franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja nastavu je 1913. godine pohađalo 147 učeni­ka u šest razrednih odjela. Kad je Nikola Vidić, posjednik iz Čitlka, sagradio veliku jednokat­nicu u samom središtu sela, Hrvatačani su je unajmili, a uskoro i otkupili za potrebe na­stave. Školu je 1911. godine preuzeo Artur Bombardelli, nadučitelj, podrijetlom Talijan koji je kasnije pohrvatio svoje prezime u Drenčić, i njegova supruga Ivanka Bombarde­lli Drenčić, rođena Fulgossi, privremena učite­ljica. Drenčići su u Hrvacima učiteljevali sve do umirovljenja 1937. godine. Artur Bom­bardelli, rodio se 10. travnja 1878. godine u Trogiru; učiteljsku školu završio je u Arba­nasima, a smrt ga je zatekla u Makarskoj 8. lipnja 1959. godine.

Nadučitelj Drenčić je vrlo uspješno po­dučavao hrvatačku djecu čitanju i pi­sanju, a kao ljubitelj pjevanja i sviranja pripremao bi dje­čake i djevojčice da dvoglasno pjevaju na blagdanskim sve­tim misama i drugim svetkovinama. Od nadučiteljske plaće živjeti se moglo vrlo sk­romno, a bez seoskih darova sigurno ne bi bilo takve marljivosti i uspješnosti nadučite­lja Drenčića. Troje njihove djece Davorka, Davor i Mila rođeni su i odrasli u Hrvacima, zavoljeli ih, i s toliko ushićenja o njima pričali.

Uz Drenčiće je u školi započeo podučavati mlađi privremeni učitelj Josip Kelava, oženjen i s obitelji, koji postaje "spretnim" poduzet­nikom. U školskoj je zgradi otvorio trgovinu koja mu je ispočetka donosila dobru zaradu pa se u nastavi nije osobito trudio. Kad je trgovina propala poduka je postala još slabi­jom. U školu je raspoređena učiteljica Dani­ca Ravlić koja joj je vratila prvotni ugled. Nastavu vjeronauka redovito bi izvodili svećenici. Školska je zgrada oštećena u požaru 1943- godine, a prema navodima Marinka Perića zapalila ju je njemačka vojska. Poslije rata škola je otvorena u kući Petra (Pere) Sti-panovića-Glavara, kojeg su partizani strijelja­li na Gripama u Splitu u prosincu 1945. god­ine. Nastavu je izvodila učiteljica Kaja Prolić. Škola je uskoro počela djelovati u župskoj kući gdje je djelovala dobra i vrijedna učiteljica Marija Dalbelo iz Sinja. Tu su djecu učili učitelji(ce): Božena Kalebić, Ivica Novak, Marija Šarić, Ante Delonga, Anka Latković, Anka Boban i drugi.

U jesen 1954. godine mjesne su vlasti za po­trebe školovanja djece ustupile na korištenje zgradu Zadružnog doma. Prostorije su preure­đene u učionice i u stanove za učitelje. Pre­ko stotinu učenika bilo je obuhvaćeno šesto­godišnjim obrazovanjem. Škola je 1950. go­dine imala četiri kombinirana razredna odje­la sa 132 učenika, a nastavu je izvodilo četvero nastavnika. Kad je 1957./58. školske godine postala osmogodišnjom, školom je ravnao Jozo Lovrić, da bi potom upraviteljstvo preuzeo vrlo kratko Božidar Jojić, pravoslav­ni Srbin iz Otišića, koji se poslije odselio u Beograd. Novim je ravnateljem u duljem razdoblju postao Nikša Matković, Dubrovča­nin, koji je u skladišnoj zgradi Zadružnog doma osigurao dodatne prostorije tako da je škola raspolagala sa sedam učionica za po­trebe sve izrazitijeg prirasta djece: školske godine 1958./59. bilo je 311 učenika s tenden­cijom daljnjeg rasta, da bi 1968. godine taj broj iznosio 397 učenika. Ravnateljem je 1965./ 66. godine postao Ivan Žanko koji je drugu skladišnu zgradu Zadružnog doma potpuno preuredio i prilagodio potrebama nastave, a u dvjema prvotnim izgradio stanove za učitelje i nastavnike čiji se broj za samo jedno desetl­jeće popeo sa šest na šesnaest. U nastupnoj godini svojeg ravnateljstva Ivan je Žanko sa svojim suradnicima Antom Soldićem, Slavkom Lacićem, Antom Banićem i Mirkom Kelavom, u svrhu racionalnije organizacije i poslova­nja proveo združivanje svih škola na području koje je zahvaćao prostor nekadašnje Općine Hrvace i manji dio Općine Ribarić, čime je uspostavljena nova mreža osmogodišnjih škola koja je s neznatnim promjenama potra­jala sve do 1991. godine. Centralna škola u Hrvacima postala je središnjom ustanovom, a u svoj sastav uključila je još jedanaest po­dručnih škola koje su obuhvaćale susjedna sela: Satrić, Potravlje, Maljkovo, Zelovo, Ru-min, Donji i Gornji Bitelić, Vučipolje, Dabar i Laktac.

Od 1959. pa sve do 1991- godine škola je nosila naziv: Osnovna škola 'Jerko lovrić-Srdan", da bi školske godine 1990./91. ponijela naziv prema svojem prvom učitelju: "Osnovna škola Dinka Šimunovića. "l

U izvannastavnim aktivnostima škola je posti­zala zapažene uspjehe ranih šezdesetih god­ina s tamburaškom i folklornom skupinom koje je uspješno vodio nastavnik Vinko Šarić, te dramskom skupinom s voditeljem nastavni­kom Mirkom Jukićem, a hrvatački dječaci i djevojčice su na državnim natjecanjima u odbojci sa svojim nastavnikom Slavkom Lacićem osvajali vrlo visoke rezultate, i tako je sedamdesetih godina u Hrvacima djelovao istoimeni odbojkaški klub koji se natjecao u najvišoj republičkoj ligi. Osnovnom školom u Hrvacima u razdoblju od 1978. do 1991. godine upravljali su nastavnici liko Kostić, Janko Mađor i Petar Alebić.

Poslije prvih višestranačkih izbora u Repu­blici Hrvatskoj od 5. kolovoza 1991. godine ravnateljicom je postala učiteljica razredne nastave Zorka Buljac. Srbijanskom okupaci­jom gotovo jedne trećine naše domovine, ni naš kraj nije ostao pošteđen: stanovništvo svih naselja protjerano je daleko od svojih domo­va, a upravo u Hrvacima uspostavljena je crta razgraničenja. Djeca s cijelog područja poha­đala su nastavu na novim prebivalištima. Re­dovne nastave u prvom polugodištu školske godine 1991-/92. na području Sinja nije ni moglo biti, tako da je za školsku djecu na Radiopostaji Sinj priređena radionastava koju su izvodili nastavnici osnovnih i srednjih škola. U drugom je polugodištu u kući Stanka Zorice i njegove braće organizirana nastava u dva­ma dvorazrednim odjelima s ukupno 25 učeni­ka, a na sinjskom području 177, na splitskom 130 učenika, te na području Solina i Kaštela 21 učenik. Školskim vlastima nisu poznate okolnosti je li preostalih 109 učenika uopće redovito pohađalo nastavu. Inače, da je bilo mira Osnovnu školu Dinka Šimunovića navedene bi školske godine pohađala 462 učenika. U srbijanskoj okupaciji od rujna do prosinca 1991. godine s dvadesetak projekti­la pogođena je i teško oštećena školska zgrada u Hrvacima. Nastava je i sljedeće tri godine izvođena u obiteljskim i gospodarskim zgra­dama Stanka Zorice i njegove braće koristeći šest prostorija, dva sanitetska čvora i malo igralište. Domaćini su bez ikakve naknade ustupili kućni prostor; čak su sami snosili troškove za struju i vodu. Iako ratne okolnosti nisu dopuštale gradnju nove školske zgrade mjesne vlasti su ishodile prioritet i hitnost, i osnažile ih uredbom Izvršnog vijeća bivše Skupštine općine u Sinju, i proslijedile ih Agenciji za obnovu pri vladi Republike Hr­vatske, gdje su također dobile potporu. Svjetska banka za obnovu i razvoj tijekom 1993. godine nije htjela ulagati u nesigurnim područjima. Novoizabrana vlast lokalne samouprave u Hrvacima namaknula je sred­stva za rušenje postojeće školske zgrade, po­tom za rješenje imovinsko-pravnog odnosa i kupovinu dodatnog školskog prostora i konačno za izradu idejnog projekta za novu školsku zgradu.

Zasluge za to pripadaju načelniku Općine u Hrvacima prof. Dinku Bošnjaku, ali i potpis­niku ovih redaka koji je nizom napisa u Slo­bodnoj Dalmaciji tijekom 1993- i 1994. go­dine stvarao takvo javno mišljenje i raspolo­ženje kojim bi svaka odgoda izgradnje nove školske zgrade mogla ostaviti trajne posljedice u životu ovog kraja. Osobitog odjeka imao je golemi novinski članak "Roditelji-gnjevni, učenici sjetni"2 popraćen fotografijama poru­šene škole, u kojem su hrvatački povratnici, tada već bez prognaničkog statusa, prikaza­ni kako žele živjeti na svojim vjekovnim og­njištima, onako odlučni, bez obzira pada li kiša ili pljušte granate, što je postalo opome­nom svima koji obnašaju odgovorne dužnosti, od općinskih do državnih, koliko su odgovorni što je nastava hrvatačkih osnovaca dislo-cir-ana, što se odvija u neprikladnim prostori­jama, i što će to zadugo biti jedino rješenje. Poput vapaja koji opominje jeknule su reče­nice iz Slobodne Dalmacije: "U Hrvacima su zbog postojećega stanja zabrinuti svi, a rodi­teljski gnjev ponekad je toliko jak da se u svijesti ljudi ovoga kraja već duboko urezala misao o zapostavljenosti i manjoj vrijedno­sti. Nitko ne osjeća nostalgiju za toplim učio­nicama kao hrvatački osmoškolci. Nakon jed­nogodišnjeg izgnanstva prihvatili su ono što su im stariji mogli ponuditi. Drugu godinu za redom, školu su zamijenili improviziranim prostorijama - skladištima i garažama, neo-sunčanim i hladnim, nezaštićenim od udara vjetra, izloženima propuhu i vlagi." Navedenim sam tekstom apelirao na hrvatske vlasti, a to se najviše dojmilo Hansa Wittwera i Heinricha Roosa, predstavnike Dobročiniteljske udruge za uklanjanje katastrofičnih posljedica Vlade Republike Švicarske "Svviss disaster relief", koji su se već potvrdili kao voditelji projekta "Novi život u Hrvacima", s programom obnove na­selja i provedbom programa poljodjelstva. Do ostvarenja tog projekta došlo je, nema dvojbe, i vrlo suptilnim odnosima i uspješnom surad­njom s ljudima Hrvaca.

Nova školska zgrada - Nositelj projekta izgrad- investicijskog programa, zatim Ministarstvo za nje nove školske zgrade postao je gosp. Hei- obnovu i razvoj u iznosu 460 tisuća njemačkih nrich Roos koji je osigurao 1,6 milijuna nje- maraka i Županija Splitsko-dalmatinska sa 100 mačkih maraka što je iznosilo 76% ukupnog tisuća njemačkih maraka. Opremu škole pot­pomoglo je Ministarstvo prosvjete i športa, Splitska banka, Županija Splitsko-dalmatins­ka, talijanski grad Montemarciano i općina Hrvace.

Školska zgrada raspolaže s 2050 četvornih metara, a ima 8 učionica, 5 kabineta, infor­matičku učionicu, zbornicu, upravne prostori­je, športsku dvoranu sa svlačionicama, škol­sku knjižnicu, sklonište u kojemu su radio­nice i priručna kuhinja, garaže za školski au­tobus i manja vozila, potom 17 sanitarnih čvorova, školsko dvorište i igralište. Školsku zgradu je prema projektu dipl. ing. Vladimira Krstulovića izgradila građevinska tvrtka Sinj d.d., a svečano je otvorena 17. rujna 1995. godine uz prisutnost gosp. Hansa Wittwera, proglašenog počasnim građaninom Hrvaca ("Homo, summa cum laude!") i Gerarda Ridvila, švicarskih dobročinitelja, don Adriana Fornaria, predsjednika Karitasa iz Modenske nadbiskupije, prof. Božice Šimleše, izaslanice Ljilje Vokić, ministrice u Ministarstvu prosv­jete i športa koja se slavljenicima pridružila tek u poslijepodnevnim satima, župana Krune Peronje i drugih uzvanika, brojnih domaćina i gostiju. Dinko Bošnjak, načelnik Općine Hrvace, predao je ključeve školske zgrade ravnateljici Zorki Buljac i poželio da novo­sagrađena škola postane hramom u kojemu će hrvatačka mladež stjecati znanja i vještine, odgajati se u duhu domoljublja i humanosti.

Školske godine 1995/96. upisana su 242 učeni­ka u 15 razrednih odjela; potom je tri škol­ske godine zaredom škola imala 17 razrednih odjela: 1996/97. godine 271 učenika; 1997/ 98. godine 297 učenika, 1998/99. godine 310 učenika. Isti broj učenika pohađa nastavu i u dvjema sljedećim godinama, ali se povećao broj odjela i to: školske godine 1999/2000. bilo ih je 18, a 2000/2001.19 razrednih odjela.

U Osnovnoj školi Dinka Šimunovića u Hrvacima u školskoj godini 2000/2001. nastavu iz­vode nastavnici: Ana Alebić, Božo Barać, Marija Barać, Mara Buljac, Draga Čavka, Dragica Domjanović, Boris Kerum, Majda Krolo, Janko Mađor, Manda Markulin, Pava Milan, Jela Sedmak, Ivanka Vukić, Nediljko Vulić - Ravnateljica: Zorka Buljac.

Nastava je organizirana u jutarnjoj smjeni, a ravnateljstvo je u dogovoru s lokalnom samou­pravom osiguralo prijevoz za sve učenike koji su izloženi opasnostima od prometa.

Osim redovne nastave u školi djeluju i izvannastavne đačke skupine: zbor, recitatorska, dramska i športska družina, a u izvanškolskim aktivnos­tima učenici pohađaju plesne i glazbene teča­jeve, školu stranih jezika, nogometnu školu i konjičke športove.

Mr. Miljenko Buljac

 

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Odgođeni su susreti trajne formacije (regionalni susreti)

************

Dan otvorenih vrata Klerikata

************

Adresa e-pošte:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Muka po Ivanu (provincijski napjev /zapisao fra Stipica Grgat)

Muka po Ivanu (provincijski napjev /Služba Božja - fra Mile Čirko)

Muka po Marku (provincijski napjev /Služba Božja - fra Mile Čirko)

Muka po Mateju (provincijski napjev /Služba Božja - fra Mile Čirko)

Muka po Luki (provincijski napjev /Služba Božja - fra Mile Čirko)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1973
Ovaj mjesecOvaj mjesec69554
UkupnoUkupno7612055

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 70