Temeljna obilježja identiteta FSR-a

Uvod

Identitet je, mogli bismo reći, «istina o biću». U Rječniku hrvatskog jezika za identitet se kaže: «podatci koji svjedoče da je tko ono što jest», odnosno «ukupnost činjenica koje služe da se jedan subjekt razlikuje od drugih.  Kad je riječ o osobi, radi se o odgovoru na pitanje «Tko sam ja?» Isus je pitao apostole razaznaju li ljudi njegov identitet: «Što govore ljudi tko je Sin Čovječji?», odnosno pitao «A vi, što vi kažete tko sam ja». Petar je odgovorio: « Ti si Krist, Pomazanik, Sin Boga živoga».

Želimo dakle govoriti o identitetu Franjevačkoga svjetovnog reda, želimo ga predstaviti, definirati, tako da slušatelju bude jasno «tko je Franjevački svjetovni red, što je FSR». Odgovor ćemo, razumljivo, naći prije svega u osobnoj iskaznici FSR-a, u Pravilu Franjevačkoga svjetovnog reda, odnosno u Generalnim konstitucijama FSR-a koje produbljuju i objašnjavaju sadržaj identiteta iznesen u Pravilu.

«Pravilo utvrđuje narav, svrhu i duh Franjevačkoga svjetovnog reda». U ovom ćemo se izlaganju dakle usredotočiti na sadržaj tih triju riječi koje naznačuju identitet FSR: narav, svrha i duh, narav FSR-a, latinski natura, finis et spiritus Ordinis Franciscani saecularis.

Dat ćemo odmah odgovor na pitanje o identitetu u svojevrsnoj definiciji FSR-a koja odgovara na tri potpitanja: Što je FSR po svojoj naravi, koja je svrha FSR-a, kojim je duhom obilježen FSR?

Što je FSR po svojoj naravi? FSR-a je javno vjerničko društvo.

Koja je svrha FSR-a? Članovi Franjevačkoga svjetovnog reda, kao pripadnici crkvenoga reda, teže savršenstvu ljubavi, na temelju posebnoga Božjega poziva, davši obećanje evanđeoskog života u FSR-u  i opslužujući Pravilo FSR-a.

Koji je duh Franjevačkoga svjetovnog reda? Franjevački svjetovni red je bratstvo, zajednica braće i sestara, koji nastoje živjeti evanđelje na način sv. Franje posred svijeta, to jest unazočujući Franjinu karizmu u svjetovnim okolnostima.

Povežemo li te tri dimenzije identiteta FSR-a dobit ćemo ovako naznačen identitet FSR-a: Franjevački svjetovni red je javno vjerničko društvo čiji članovi, kao pripadnici crkvenoga reda, na temelju posebnoga Božjeg poziva i danog obećanja evanđeoskog života, teže savršenstvu života opslužujući Pravilo FSR-a, živeći evanđelje na način sv. Franje u bratstvu i posred svjetovnih okolnosti.

U daljnjem izlaganju zadržat ću se na pojedinim temeljnim obilježjima identiteta FSR-a vezanima uz njegovu narav, svrhu i duh. U izlaganju ću se usredotočiti na neke osnovne pojmove koji će pomoći boljem razumijevanju identiteta FSR-a u Crkvi, kao što su javno vjerničko društvo, crkvenost, smisao riječi «red» (ordo), samostalnost i autonomija  Franjevačkoga svjetovnog reda u franjevačkoj duhovnoj obitelji, važnost bratstva i vrijednost svjetovnih okolnosti.  Brat Stjepan Lice govorit će o življenoj svjetovnoj franjevačkoj duhovnosti, o smislu i značenju pripadnosti FSR-u u naše vrijeme te ću samo naznačiti neka temeljna polazišta s obzirom na važnost i vrijednost uvažavanja svjetovnih okolnosti. 

 

1. Franjevački svjetovni red je «javno vjerničko društvo»

Franjevački svjetovni red je javno vjerničko društvo. Da bismo razumjeli doseg i značenje ove tvrdnje treba reći što je javno vjerničko društvo.

Iz krštenja i zajedničarske naravi Crkve proizlazi mogućnost i pravo okupljanja vjernika i organiziranja u udruženja i zajednice različitih vrsta i ciljeva. Crkveno pravo razlikuje javne i privatne pravne osobe, pa tako, također, javna i privatna vjernička društva.

FSR je javno vjerničko društvo. Što to znači? «Javne pravne osobe su skupnosti osoba i stvari koje je osnovala mjerodavna crkvena vlast da u granicama koje su im određene, obavljaju u ime Crkve svoju zadaću koja im je povjerena radi općeg dobra. Sve ostale pravne osobe su privatne» (kan 116). Javno vjerničko društvo ima, dakle, nekoliko bitnih obilježja: osniva ga crkvena vlast, ima jasnu svrhu koju ostvaruje u ime Crkve i radi općeg dobra. Svrha vjerničkih društava može biti različita. U Crkvi ima društava u kojima vjernici zajedničkim djelovanjem teže: ili njegovanju savršenijeg života ili promicanju javnog bogoštovlja ili kršćanskog nauka ili različitih djela apostolata (usp. kan 298). Javna vjernička društva imaju, dakle, religiozne ciljeve koji odgovaraju poslanju Crkve ili su usko povezani s poslanjem Crkve (usp. kan 312). Sve što je ovdje rečeno vrijedi, dakle, i za FSR.

Za osnutak javnih vjerničkih društava mjerodavna je Sveta Stolica, za opća i međunarodna društva, biskupijska konferencija za društva koja su po osnutku određena za djelovanje na području Konferencije, a biskup, za biskupijska društva, na svome području.

Pravo je, dakle, samo mjerodavne crkvene vlasti da osniva vjernička društva koja sebi postavljaju za svrhu da prenose kršćanski nauk u ime Crkve ili da promiču javno bogoštovlje ili koja imaju druge svrhe kojih je ostvarenje po svojoj naravi pridržano istoj crkvenoj vlasti. (FSR ima kao svrhu rast u kršćanskom životu. Sveta Stolica odobrila je Pravilo FSR-a kao njegov temeljni duhovni dokument). Pravilo FSR-a kaže: «Mjesno bratstvo FSR-a» mora biti kanonski osnovano. Ono time postaje osnovnom stanicom Reda i vidljivim znakom Crkve, zajednice ljubavi (čl. 22). Bratstvo FSR-a postaje vidljivim, istaknutim znakom Crkve, kao grad koji leži na gori. Bratstvo FSR-a nije, dakle, nevidljivo, skriveno, kao što se ni svjetiljka ne stavlja pod sud nego na svijećnjak da svijetli svima u kući.

(Privatna vjernička društva stvorena su na temelju dogovora ili povezivanja vjernika. Njih ne osniva crkvena vlast ali ih može priznati, ako društvo predoči svoj statut i crkvena vlast ga odobri. Može ih, također, pohvaliti ili preporučiti. No crkvena vlast nije njihov osnivač te ona ostaju u kategoriji privatnih vjerničkih društava.

Pojam vjerničkih društava ne obuhvaća ustanove posvećenog života (redovnike, redovnice, posvećene članove svjetovnih instituta ) i družbe apostolskog života. Tvrdeći da je FSR javno vjerničko društvo kazuje se da FSR nije ustanova posvećenog života, ni družba apostolskog života, nije dakle redovnička zajednica ni svjetovni institut, jer u njima članovi polažu zavjete posvećene čistoće siromaštva i poslušnosti, nije ni družba  koja se posvećuje apostolskom radu i čiji članovi žive u zajednici.

 

2. Franjevački svjetovni red i Crkva

Status Franjevačkoga svjetovnog reda kao javnoga vjerničkog društva ističe crkvenost FSR-a, odnosno uključivanje FSR-a, kao zajednice vjernika, u život i u poslanje Crkve, u unutarnji život Crkve i u poslanje Crkve u svijetu, u zadaću evangelizacije. Pravilo FSR-a traži od članova da «nadahnuti sv. Franjom i pozvani da s njim obnavljaju Crkvu... gorljivo nastoje živjeti u potpunom zajedništvu s papom, biskupima i svećenicima gajeći otvoren i povjerljiv dijalog apostolske kreativnosti i bogatstva» (čl. 6) Karizma sv. Franje sastojala se u popravljanju Crkve svjedočenjem evanđelja životom i riječju. Franjo je u svoje vrijeme gledao mnoge nedostatke Crkve ali nikad nije napadao Crkvu. Ostao je u Crkvi i nastojao živjeti evanđelje.

Generalne konstitucije FSR-a traže od članova FSR-a da «nastoje upoznati i produbiti nauk koji predlaže crkveno učiteljstvo po svojim najznačajnijim dokumentima» i da «budu pozorni na prisutnost Duha Svetoga koji oživljava vjeru i ljubav Božjega naroda» (čl. 99). Za bratstva osnovana u župi traži se da nastoje surađivati u animiranju župske zajednice, liturgije i bratskih odnosa i da se uključe u apostolat kao cjelinu, osobito u djelatnostima koje su srodne  svjetovnoj franjevačkoj tradiciji i duhovnosti (usp. čl. 102).

Ozbiljnost identificiranja Franjevačkoga svjetovnog reda s poslanjem Crkve i uključivanja u poslanje Crkve, što spada u narav FSR-a, vidljiva je i iz obveze da svako bratstvo ima svog duhovnog asistenta i da se u svakome bratstvo u određenim razdobljima mora u ime Crkve obaviti službeni bratski i pastoralni pohod. «Kao konkretan znak zajedništva i suodgovornosti vijeća će različitih razina... zatražiti od viših franjevačkih poglavara prikladne i osposobljene redovnike za duhovne asistente (usp. čl. 26). Njihova je glavna zadaća da se brinu za vjernost FSR-a franjevačkoj karizmi, za jedinstvo s Crkvom i povezanost s Franjevačkom obitelji te da pomažu u razlučivanju poziva za život u FSR-a, u početnom odgoju kandidata, u trajnoj formaciji članova i, uopće da se brinu za kršćanski i franjevački život bratstva i pojedinih članova. Iz toga proizlazi i ozbiljnost i odgovornost za pastoralnu i duhovnu asistenciju FSR-a koju je Crkva povjerila redovnicima franjevcima,  odnosno franjevačkim provincijalima koji imenuju asistente.

Čini mi se potrebnim u ovom kontekstu podsjetiti na «kriterije crkvenosti za udruženja laika» koji su izneseni u apostolskoj pobudnici Christifideles laici o pozivu i poslanju laika u Crkvi i svijetu. To su 1) Davanje prvenstva pozivu svakog kršćanina na svetost, to jest rast prema punini kršćanskog života i savršenoj ljubavi, 2) Odgovornost u ispovijedanju katoličke vjere, to jest prihvaćanje i širenje istine o Kristu, o Crkvi, o čovjeku, u poslušnosti crkvenom Učiteljstvu, 3) Svjedočanstvo čvrstog i uvjerenog zajedništva, to jest odanost Papi, zajedništvo s Biskupom, poštivanje svih oblika apostolata u Crkvi i suradnja s drugim društvima i zajednicama u Crkvi, 4) Podudarnost i dioništvo u apostolskoj svrsi Crkve, to jest sudjelovanje u novoj evangelizaciji i misionarski polet i 5) Nastojanje oko ponazočenja u ljudskom društvu. Ti kriteriji se provjeravaju u praksi, u stvarnim plodovima, u životu i djelovanju pojedinoga vjerničkog društva ili zajednice.  

3. Zašto Crkva Franjevački svjetovni red naziva «redom»?

Naziv «red» povezan je sa svrhom Franjevačkoga svjetovnog reda. Pravilo Franjevačkoga reda iz 1978. upotrebljava riječ «red» u dvostrukome smislu. Prvo, u pravnome smislu u kojem pod pojmom «red» podrazumijeva zajednicu katoličkih bratstava FSR-a po cijelome svijetu u kojima se članovi obvezuju posebnim činom, zavjetovanjem ili obećanjem evanđeoskog života koje ukazuje na ozbiljnost i trajnost preuzete obveze, i drugo, u teološkome smislu, u kojemu pojam «red» znači «jedan način evanđeoskoga života», odnosno skupinu osoba u Crkvi koje su radi postizanja evanđeoske savršenosti, svetosti, vođene posebnim zakonima Crkve. U tom smislu Pravilo FSR-a sadrži sve bogatstvo franjevačke duhovnosti i autentično je, valjano i sigurno sredstvo, odnosno pomoć, u duhovnom životu koje je, kao takvo, odobrila crkvena vlast. Konstitucije će reći da je Franjevački svjetovni red «projekt života usredotočen na Kristovu osobu i na nasljedovanje Krista (usp. 9,1; NPr 22,41; 2 PVj 51).

Riječ «red» označava, dakle, u Crkvi skup osoba koje, na temelju posebnog Božjeg poziva, ostvaruju jedan način života. Za prihvaćanje tog načina života treba se na odgovarajući način pripraviti. Zato pripadnost nekom «redu» u Crkvi podrazumijeva vrijeme potrebno za odgoj, formaciju, postupno uvođenje u način života koji se namjerava prihvatiti. Tako je i u FSR-u jer je i on red. Uključivanje se ostvaruje tijekom vremena inicijacije, vremena formacije i privremenog zavjetovanja, koje se može obnavljati tijekom tri godine. Od prvotnog nadahnuća da se uđe u Franjevački svjetovni red, do trajnog zavjetovanja i konačne, potpune pripadnosti Redu može, dakle, proći i pet godina. I ova činjenica govori o ozbiljnosti koju Crkva daje pripadnosti Franjevačkom svjetovnom redu i poslanju FSR-a u Crkvi. Vijeće bratstva, vodstvo bratstva, pozvano je stalno pomagati članovima da ostanu svjesni svog načina života i da ga žive. Zato je dužno promicati inicijative u korist bratskog života  da poraste ljudska, kršćanska i franjevačka formacija i da članove bratstva podrži u svjedočenju u svijetu (usp. GK 50,1), dužno je stalno se brinuti za trajnu formaciju članova bratstva.

Izvorni, prvotni naziv Franjevačkoga svjetovnog reda bio je «Pokornička braća i sestre sv. Franje» to jest «braća i sestre od trajnoga obraćenja». Trajno obraćenje, trajan rast u vjeri, trajan rast u ljubavi prema Bogu i bližnjemu je u korijenu Franjine, franjevačke karizme, franjevačkog poziva u Crkvi. Život Franjevačkoga svjetovnog reda po svojoj naravi treba biti primjer. Svakodnevno obraćenje članova FSR-a dano je kao primjer. Drugi treba da vide da se obraćamo, da nismo završeni, da smo osobe koje svaki dan osjećaju potrebu da počnu iznova živjeti po evanđelju.

Konačni ulazak, već smo rekli, pretpostavlja Božji poziv na način života koji je karakterističan za Red. Zato Pravilo spominje da u Red ulaze «braća i sestre potaknuti Duhom Svetim da postignu savršenstvo ljubavi u svome svjetovnom staležu» (usp.  i GK 1,3). Poziv je Božji poticaj da prihvatimo određeni način života. Prvi znak poziva je naklonost tom načinu života. Drugi znak je radost koja se javlja pri pomisli da živimo tim načinom života. Treći znak poziva je potvrda odgovornih u zajednici da zainteresirani kandidat može živjeti tim načinom života. U Pravilu Franjevačkoga svjetovnog reda iz 1289. stoji: «Kad netko zaželi ući u ovo bratstvo neka ministri zaduženi za primanje razborito ispitaju njegovu službu, stanje i položaj i neka mu jasno izlože obveze bratstva...» Jedan od uvjeta za primanje u Red, u vrijeme formacije, jest «pokazivanje jasnih znakova poziva» (GK 39). Zavjetovanje pretpostavlja svijest kandidata o «pozivu što ga je od Krista primio». Bratstva «pokorničke braće i sestara sv. Franje» nastala su kad su se pojavili muževi i žene koji su bili privučeni primjerima franjevačkog života i propovijedanja i koji se  – ostajući u svojim kućama i zanimanjima – osjetiše pozvanima na evanđeoski pokornički život.

 

4. Samostalnost i autonomija Franjevačkoga svjetovnog reda u Franjevačkoj obitelji

Iz vlastite naravi, svrhe i duha Franjevačkoga svjetovnog reda proizlazi i njegova samostalnost i autonomija u Franjevačkoj obitelji, to jest u odnosu na Prvi franjevački red, Drugi franjevački red (klarise) i Treći samostanski red, a posebno u odnosu prema redovnicima franjevcima kojima je Crkva povjerila duhovnu i pastoralnu asistenciju FSR-a. Sv. Bonaventura u životopisu sv. Franje govori o nastanku Franjevačkoga svjetovnog reda ovako: «Mnogi, potaknuti njegovim (Franjinim ) propovijedanjem obvezivali su se novim zakonima pokore, prema načinu koji je dao Božji čovjek. Sluga Kristov je odredio da se njihov način života zove ''Red braće od pokore''». Franjevački svjetovni red je, dakle, karizmu primio izravno od sv. Franje, bez posredovanja redovnika. Stoga u franjevačkoj duhovnoj obitelji FSR ima svoj vlastiti identitet,  samostalnost i autonomiju. Franjevački svjetovni red nije dionik karizme redovnika franjevaca, nego karizmu sv. Franje unazočuje na svoj, vlastiti način. Svako bratstvo, bilo koje razine, animira i njime upravlja vijeće i ministar koje izabiru zavjetovana braća i sestre. Vijeće i ministar tu dužnost moraju vršiti raspoloživa i spremna srca i s osjećajem odgovornosti za pojedine članove i za cijelu zajednicu. (usp. Pravilo 21). Prihvatiti samostalnost i  autonomiju Franjevačkoga svjetovnog reda znači prihvatiti da je jedna franjevačka karizma, ali da su očitovanja karizme različita. Znači, također, da Prvi red i Treći samostanski red priznaju zrelost svjetovnih franjevaca, da priznaju i prihvate Pravilo i Konstitucije FSR-a, vijeća FSR-a, apostolat FSR-a, nazočnost FSR-a u Crkvi i društvu (V. Redondo, Koinonia 1/2004). Sam Franjevački svjetovni red treba biti svjestan svoje naravi, svrhe i duha, svjestan  vlastitog poslanja i odgovornosti unutar Franjevačkoj obitelji i, s Franjevačkom obitelji, unutar Crkve i svijeta.

 

5. Život u bratstvu

Specifični franjevački duh je treća dimenzija identiteta Franjevačkoga svjetovnog reda, kao što smo rekli na početku. Neću u ovom izlaganju ulaziti u iznošenje bitnih vrednota  franjevačke duhovnosti jer je to posebna i široka tema. No u ovom kontekstu govora o identitetu FSR mora se govoriti i o jednoj temeljnoj franjevačkoj vrednoti – bratstvu, bratskom životu, bratskom zajedništvu. Čini mi se da se ona u predstavljanju FSR-a, u odgoju, formaciji i u redovnom životu FSR-a, nedovoljno naglašava, da se za nju nedovoljno brine. U Generalnim konstitucijama čak piše: «Poziv Franjevačkoga svjetovnog reda jest poziv živjeti evanđelje u bratskom zajedništvu» (čl 3,3). Bratstvo su konkretni ljudi, konkretne situacije, konkretne prilike za ostvarenje evanđeoskih vrednota. «Bratstvo FSR-a potječe od nadahnuća svetog Franje Asiškoga kome je Svevišnji objavio evanđeosku bitnost života u bratskome zajedništvu» (GK 28,1) «Osjećaj suodgovornosti članova zahtijeva osobnu nazočnost, svjedočenje, molitvu, djelatnu suradnju prema mogućnostima pojedinaca kao i eventualne obveze u animiranju bratstva» (GK 30). Biti član bratstva znači preuzeti suodgovornost za braću i sestre bratstva kojem se pripada. Stoga je razumljivo da zavjetovanje u franjevačkome bratstvu, iako je čin osobe, «ne obvezuje samo zavjetovanike u odnosu na bratstvo, nego na isti način obvezuje bratstvo da se brine za njihovu ljudsku i vjerničku dobrobit. Tko želi ući u FSR treba biti spreman davati sebe bratstvu i primati od bratstva.

 

6. Franjevačka duhovnost u svjetovnim prilikama

Nastavljajući govoriti o duhu Franjevačkoga svjetovnog reda potrebno je naglasiti da svjetovni franjevci unazočuju karizmu svetog Franje u svijetu, u redovnim uvjetima i prilikama svjetovnog života. Svjetovnost je, također, bitna oznaka Crkve i njezina poslanja, što se nedovoljno ističe, a koja se, razumljivo, najjasnije očituje u životu vjernika laika. Svjetovna franjevačka duhovnost komplementarna je redovničkoj franjevačkoj duhovnosti,  s njom čini cjelinu franjevačke karizme u Crkvi.

U tekstu zaključaka s generalnog kapitula FSR-a u Asizu 2005. između ostalog stoji: «Identitet svjetovnog franjevca vezan je uz njegovu svjetovnost. Taj identitet, koji nas obilježava unutar Franjevačke obitelji, neprocjenjiv je za potpunost karizme i poslanja» U Poruci s Kapitula piše: «Svjetovni identitet FSR-a temelj je našega poziva i prepoznaje se u poslanju i svjedočenju svakoga njegova člana i njegovih bratstava». Zavjetovanje u FSR-u, kaže se u uvodu u Obrednik FSR-a uključuje «volju živjeti u svijetu i za svijet». Možda se to podrazumijeva, a možda i ne. Čini se da je dobro podsjetiti. Mi se u Hrvatskoj, zbog navika iz socijalizma, moramo uvijek isticati  i učiti da smo kao kršćani, Crkva i Franjevački svjetovni red poslani svijetu  u kojem živimo, ljudima s kojima živimo.

 Kad Zakonik kanonskoga prava govori o obvezama i pravima vjernika laika, ističe: «Laici, budući da ih, kao i sve vjernike, Bog po krštenju i potvrdi, određuje za apostolat, imaju opću obvezu i pravo, bilo pojedinačno, bilo povezani u društva, raditi na tome da svi ljudi na svemu svijetu upoznaju i prihvate božansku poruku spasenja. Ta obveza to više obvezuje u onim okolnostima u kojima samo preko njih ljudi mogu čuti evanđelje i upoznati Krista. Ta ih posebna dužnost također obvezuje da, svatko prema svojem položaju, evanđeoskim duhom prožimaju i usavršavaju poredak vremenitih stvari i da tako, osobito u obavljanju tih poslova i u vršenju svjetovnih poslova svjedoče za Krista». Vremenite stvari su obitelj, društvo, javne ustanove, mass-media, međunarodni odnosi, kultura, znanost, tehnika, umjetnost, profesionalni rad, gospodarstvo, politika, odgoj, škola...  Teolog Metz kaže: «Pripadati Kristu ne znači odreći se svijeta. Cijena koju kršćanin plaća u svom nasljedovanju Krista nije odreknuće ili prezir prema svijetu nego posebna odgovornost za svijet, raspoloživost da se daje i predaje za svijet»

Američki biskupi su 1980. u pismu o vjernicima laicima pozivali laike da odgovore na četiri poziva: na poziv na zrelost, poziv na svetost, poziv na služenje i poziv na zajedništvo. Te bi riječi mogle i danas biti upućene i Franjevačkom svjetovnom redu i njegovim članovima. Za FSR su od ta četiri poziva danas najaktualniji poziv na zrelost, u Crkvi i  Franjevačke obitelji, u odnosu prema redovnicima i redovnicama i poziv na zajedništvo, na život u zajednici, bratstvu, za kojega su karakteristični blizina, podrška, prihvaćanje, raspoloživost i suradnja.

Toplo se očinski se o aktualnosti i specifičnoj vrijednosti duhovne baštine Franjevačkoga svjetovnog reda još 1968., nakon Koncila, izrazio papa Pavao VI., i s njegovim riječima želim završiti i zaključiti ovo izlaganje:  «Program FSR-a ostaje jer i danas je potrebno takvo svjedočenje, slobodno, otvoreno, radosno, blisko puku, ponizno i dobro, djelotvorno i uvijek spremno platiti vlastitim osobnim doprinosom...». 

Fra Zvonimir Brusač

Čakovec, 10. srpnja 2007.

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2163
Ovaj mjesecOvaj mjesec80395
UkupnoUkupno4914116

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 52 

Administrator

franodoljanin@gmail.com