2. nedjelja kroz godinu (A)

Svjedoci Božje prisutnosti

Kad se dogodi saobraćajna nesreća, ili neka krađa, ili nekakav zločin nasilja, traže se svjedoci. Svjedoci trebaju rasvijetliti događaj, ili pomoći, da se počinitelji uhvate. U novinama ili na televiziji moli se za pomoć: "Tražimo svjedoke!"

Svjedoci koji se na takve oglase ili izvještaje jave, mogu svojim iskazima pomoći, da se dogođeno rekonstrira, kako bi se došlo do istine. U idealnim slučajevima oni mogu posvjedočti tko je bio počinitelj i tako razbistriti kazneno djelo. Isto tako potrebni su nam svjedoci u slučajevima rastave braka. To su oni svjedoci koji su kod vjenčanja slušali kako zaručnici jedno drugom kazuju svoj DA u privoli i jedno drugom predaju prsten.

Današnje evanđelje predstavlja nam svjedoka, i to krunskoga svjedoka: Ivana Krstitelja. On pomaže, da dođemo do istine, i on svjedoči nešto, bez da su oni oko njega znali o komu daje svjedočanstvo. Dva puta kaže o Isusu: "Ja ga nisam poznavao". Sve što je Ivan dotad znao o njemu, bilo mu je rečeno. I to što je čuo, što je on također vidio, posvjedoči: "Promatrao sam Duha gdje  s neba silazi kao golub i ostaje na njemu". Nakon toga još kaže i svjedoči: "On je Sin Božji".

Ivan posvjedoči nešto što je on vidio a prije je znao samo po čuvenju, bez da je znao ili razumio  domet svega toga. Na drugim mjestima u Ivanovu evanđelju kaže se: Ivan je dao svjedočanstvo za Svjetlo (Iv 1,8) i za Istinu (Iv 5,33), i svaki put je time mislio na Isusa, kao Sina Božjega. I ovdje ostaje nejasno što time misli. Zašto je to Ivanovo svjedočanstvo, bit će utemeljeno na drugom mjestu u evanđelju. Isus to ovako argumentira: "Ako ja svjedočim sam za sebe, svjedočanstvo moje nije istinito" (Iv 5,31). Drugim riječima: Isus treba ljudske svjedoke,  da bi svoje značenje opisao za njih i one u svijetu: kao Svjetlo i Istina, kao Sin Božji i konačno kao Jaganjac  Božji  koje odnosi grijeh svijeta, kako to formulira Krstitelj.

Ove slike i pojmovi Krstitelja o Isusu, kršćanima su više ili manje dobro poznati. Ali, jesu li shvatljivi, kako bi ljudi razumjeli Isusovo značenje i djelovanje? Teolozi svih stoljeća uvijek nanovo pokušavali su protumačiti i opisati što sadržajno znače Ivanova svjedočanstva i nisu došli do konačnog zaključka. Sam Krstitelj čini se, da je sumnjao u značenje ovoga Isusa, kako slijedi u izvješćima u evanđeljima po Mateju i Luki. Tamo se izvješćuje da Ivan šalje svoje učenike Isusu, da ga pitaju (usp. Mt 11,2-6; Lk 7,18-23): "Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?" Isus ne daje odgovor koji duboko zasijeca u neku temu, niti spominje suvereni naslov niti teološko objašnjenje, nego traži od Ivanovih poslanika da sami svjedoče. Isus kaže: "Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje."

Ivanovi glasnici sami će postati svjedoci o značenju i djelovanju Isusa iz Nazareta za ljude: taj Isus je donositelj spasenja. Ivan i njegovi učenici konačno vjeruju što su čuli i vidjeli i mogu kroz to biti svjedoci za Isusa, kao Sina Božjega i kao Jaganjca koji odnosi grijeh svijeta.

Ako bismo danas tražili svjedoke za Isusa iz Nazareta, da posvjedoče o njegovom značenju i djelovanju za ljude, tada ne bi bilo dovoljno da svjedoci formuliraju teološke istine i da označuju Isusa sa  starim suverenim naslovima: "On je Svjetlo, Istina, Sin Božji i Jaganjac Božji, koji odnosi grijeh svijeta." Kao Ivan i njegovi učenici moraju i ti svjedoci nešto čuti i vidjeti od onoga kojemu su povjerovali, da se ovdje Isus stvarno pokaže kao Sin Božji i kao Jaganjac Božji. Oni sami moraju iskusiti nešto što ih je pokrenulo, da prepoznaju Božju prisutnost i da je potvrde. Ali, što bi to moglo biti?
Isus je dao odlučujuću uputu Ivanovim učenicima: pogledati i čuti što se u svijetu događa. Ta uputa vrijedi i danas, da bi se posvjedočila Božja prisutnost. Drukčije formulirano: prvi preduvjet da se bude Isus svjedok, sastoji se u tome, da pogledam svoj vlastiti život: što sam sam iskusio, što sam čuo i vidio, što se malo pomalo događa dobra i zla, lijepoga i ružnoga u mome životu? Što me raduje, a što me straši? Od čega se strašim i za čim čeznem? Drugi preduvjet: dovodim li sve ovo u vezu s Isusom, koji je Bog s ljudima, dakle i sa mnom želi biti, iako ja to ne razumijem, ne poznajem ga u svemu i sam sumnjam u njegovu prisutnost? Odgovori na ta pitanja mogu biti samo vrlo osobni. Siguran sam da se općenito također može kazati,  posvuda tamo, gdje se doživljava pozitivno, gdje se drugome pomaže u bolesti, siromaštvu, socijalnoj i osobnoj nevolji, ili gdje se oprašta nakon pretrpljene nepravde, tu se pokazuje nešto od Sina Božjega u svijetu i Jaganjca koji odnosi grijeh. Ako danas bezbrojni ljudi provode kulturu dobrodošlice za izbjeglice, ako se mladi javljaju kao dobrovoljci u socijalnim slučajevima i angažiraju se u pomoći ili u nekoj crkvenoj zajednici funkcionira Caritas, tada su to u kršćanskom smislu znakovi Božje prisutnosti u svijetu i to mogu posvjedočiti.

Moramo priznati da se puno puta osjećamo bespomoćni, jer ne možemo pomoći svim ljudima koji su izručeni teroru, strahu i nasilju, i koji moraju trpjeti strah i progonstvo. Kao kršćani možemo kazati: Bog je i ovdje još prisutan i trpi sa žrtvama i izgubljenima, zapostavljenima i osramoćenima. Bog umire upravo sa svakim čovjekom. Ako vjerujem da je Bog, Bog ljudi i obratno, da se u svakom čovjeku ogleda Božje lice, upravo u mom vlastitom, tada vrijedi, da se Božja prisutnost posvjedočava u mnogostrukim pozitivnim kao i u negativnim udarcima sudbine ne samo moga vlastitog života. Ja moram gledati u moj vlastiti život kao i u život ljudi oko mene.

Bog  treba i tebe i mene. Na meni je dakle da ga u svijetu učinim iskustvenim za druge. Na meni je, je li darujem vjeru što sam vidio i čuo, kao Ivan i njegovi učenici, da budem svjedok za Sina Božjega koji je uvijek prisutan.

Fra Jozo Župić


*********

 

Ivan – glasnik Krista, Jaganjca Božjega

U Evanđelju druge nedjelje kroz godinu A još jednom se sjećamo Isusova krštenja u Jordanu po Ivanu Krstitelju. Ivan je znao da je on samo Preteča koji je pripremao ljude za Onoga koji dolazi. On je trebao prokrčiti put Otkupitelju do srdaca ljudi. Isus Krist, otkupitelj, je pravi Bog i pravi čovjek. Kao čovjek on u svome javnom nastupu  dolazi Ivanu vremenski, a kao pravi Sin Božji,  on bijaše prije njega, jer je kao Riječ Božja egzistirao već od vječnosti.

Ivan je nazvao  Isusa Jaganjcem Božjim, koji odnosi grijeh svijeta. Time upućuje on na žrtveno predanje Isusovo koje je ovaj trebao ispuniti na križu. Ivan je to mogao unaprijed znati, jer je kao prorok bio obasjan Duhom Svetim.

Mi se možda čudimo kad Ivan kaže da ga nije poznavao. Ivan je bio s Isusom u rodu; njegova majka Elizabeta bila je povezana s Marijom, Isusovom majkom dubokim prijateljstvom. Za pretpostaviti je, da su se Isus i Ivan već kao djeca poznavali i često bili zajedno. Zašto dakle Ivan može kazati, da on Isusa nije poznavao? Mi moramo tako razumjeti, da ga on dugo vremena nije prepoznao kao Mesiju. To također nije neobično, budući da je Isus trideset godina živio u kućnoj skrovitosti u Nazaretu i u tom se vremenu još nije objavio kao Mesija. Ali je sada došlo novo doba!

Ivan je sada vidio svoju zadaću, da se sam povuče a dolazećega pusti naprijed. Svojom propovijeđu i pokorničkim krštenjem htio je ljudima pokazati Isusa. Tako je Ivan tako reći djever, koji izraelski narod kao zaručnicu vodi ususret božanskom zaručniku.

Znak prepoznavanja za Isusovo mesijansko poslanje bio je silazak Duha Svetoga na Isusa u obliku goluba. To se dogodilo kad je Isus bio kršten od Ivana u Jordanu. Tako je Ivan stvarno mogao posvjedočiti: "On je Sin Božji."

Kod svake svete mise Isus nam se pokazuje u liku kruha kao Jaganjac Božji, koji odnosi grijeh svijeta. Baš zato je Gospodin naš Isus Krist došao u svijet, da nas oslobodi od zle moći grijeha i daruje nam vječni život. Utjelovljenje Sina Božjega kreće se dakle prema cilju smrti na križu  a nakon toga slijedi uskrsnuće.

U sakramentima Isus Krist ostaje prisutan u svojoj Crkvi. On ne ostavlja narod, nego nam se nudi u svetoj pričesti kao istinska hrana za život duše. On je kruh života. On je ponio naše grijehe i daruje nam oproštenje. U zajedništvu s njim mi smo također povezani s Bogom Ocem. Duh Sveti nas ispunja i osposobljava za ljubav. Neka se na nama ostvari, da u svako doba dademo svjedočanstvo za tu radosnu istinu.

Fra Jozo Župić

 

*********

(Iv 1, 29-34)

Ljudi se danas rado pozivaju na vlastito ‘iskustvo’. Ne žele jednostavno pasivno primiti ili preuzeti određene vrjednote ili religiozno iskustvo, kao gotovo knjiško, teoretsko učenje ili znanje.

 

Ono što vrijedi jest subjektivna uvjerljivost. Nešto može postati važno za mene tek kroz susret i svakidašnje iskustvo. Mnogi će mladi otvoreno priznati da im je kršćanstvo kakvo susreću po crkvama nekako odvojeno od života. Tu se misli prvenstveno na dosadu koja se javlja na svetim misama. Ta dosada dolazi iz toga što ljudi stvarno misle da na misi ne dobivaju ništa što bi mogli upotrijebiti. Ili nisu svjesni toga što dobivaju.

Da bismo nadišli ‘deficit’ tradicionalnog kršćanskoga življenja vjere, pred nama je zadatak pounutrašnjenja kršćanske poruke. Naši suvremenici vole reći: Daj da iskusim, i povjerovat ću! Ivan Krstitelj u današnjem evanđelju kaže: “Ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji”.

Jedan od razloga za manjak iskustvene dimenzije vjere leži u iskrivljenom shvaćanju odnosa između znanja, vjere i iskustva. Naime, često se zna reći: ‘Ne znam, ali vjerujem’. Vjerovati znači ne znati nešto baš točno. Ako takvo poimanje vjere primijenimo sada na vjerske istine, tada bi to izgledalo po prilici ovako: znam da Isus spašava i oslobađa, ozdravlja i oprašta krivnju. Svake nedjelje slušamo evanđeoske izvještaje o tome da su bolesni u susretu s njim opet progledali, čuli, progovorili ili prohodali; da su opterećeni našli olakšanje u Isusovoj blizini, a isključeni opet zajedništvo… Sve to znamo, ali to znanje nije postalo naše čvrsto osvjedočenje, duboko osobno iskustvo. Znanje o otkupljenju nije se spustilo iz glave u srce, nije ušlo u naše tijelo i krv. Mnogi među nama ne osjećaju Isusovu iscjeljujuću nazočnost, trpe velike bolove, osjećaju se potišteni, opterećeni, pognuti, nipošto oslobođeni i uspravljeni.

Mi znamo da smo otkupljeni, ali slabo vjerujemo, jer nismo to iskustveno doživjeli. Kada čovjek iskustveno doživi da, primjerice, čitanje i slušanje Isusove povijesti unosi tračak nade u njegov život, da se osjeća bolje i snažnije kada u molitvi podijeli s Bogom vlastite brige i jadikovke, strahove i bojazni, tek tada iskustveno zna da slavljenje službe Božje u zajednici vjernika obnavlja snage za predstojeće dane, pa i onda kada se vanjske okolnosti nisu promijenile. Ukratko, čovjek tada osjeća na svojoj koži trag obećanoga otkupljenja i oslobođenja… Sve to treba egzistencijalno iskusiti, osjetiti, doživjeti, iskušati.

Svako euharistijsko slavlje prigoda je da se znanje o otkupljenju osobno iskuša i doživi u zajednici vjernika. Tada svjedočanstvo Ivana Krstitelja u današnjemu evanđelju - ‘Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijehe svijeta!’ – postaje i naše osobno iskustvo.

Fra Anđelko Domazet

* * * * *

Draga braćo i sestre, možda poznate isksustvo:nalazite se pred teškom zadaćom i nikako ne možete naći rješenje. Satima mozgate u sebi kako biste došli do zadovoljavajućeg uspjeha. I najedanput, nađe se netko koji vam u tome pomogne, ili vam nešto sijevne u mislima poput munje, put je jasan, rješenje imate u ruci i kažete: put nije bio lagan. Trebalo je vremena do toga doći.

Ili drugo iskustvo: uvijek iznova imate posla s čovjekom koji je prema vama ravnodušan i nesimpatičan. Ali se dogodi da ga najedanput upoznate u sasvim drugom svjetlu i primjećujete: odnos je dobio drugu kvalitetu. Kod takvih primjera čovjek primjeni izraz "sad shvaćam".

O jednoj stvari ili osobi izranja nova spoznaja. Ja ih vidim u drugom svjetlu. S jednim takvim doživljajem-sad shvaćam, čini se da se susreo i Ivan. Dolazi mu čovjek kao ti i ja, jedan od stotina koji su dolazili Ivanu na krštenje u rijeci Jordanu. Ali tada ga zahvaća doživljaj-sad shvaćam. Glas mu govori: Taj čovjek je nešto posebno. Poslan je od Boga, još više. Njegov Sin. Ta spoznaja, tada kao i danas je stvar srca. Ne vidi svatko u Isusu za sebe garanta ispunjenog života, nade i oslobođenja. Ima drugih koji nisu na njegovoj valnoj dužini. Za njih je Isus povijesna osoba, možda dobar i izobražen čovjek, ali ne više. Da bi se u cijelosti upoznalo značenje Isusa treba otvorenost i spremnost njemu se pripustiti, s njim se sprijateljiti. "Samo se srcem vidi dobro. Bitno je nevidljivo za oči". Tako govori francuski književnik Antoine de Saint Exupery.

Želim li odnos ocijeniti ispravno, želim li drugoga ispravno ocijeniti, moram pustiti srce da govori, ne samo razum. Ne smijem paziti samo na vanjski izgled. To vrijedi ne samo za moj odnos prema Isusu. To vrijedi za sve ljudima s kojima imam posla. I ne samo prema Isusu, nego i prema drugima to znači: odnos treba vremena, da možemo rasti, treba obostranog povjerenja, treba traženja prema istinskom ja drugoga. Ivan je upoznao to istinsko ja Isusovo i za to je dao svjedočanstvo. Mi smo još u traženju. Ali to što smo spoznali o Isusu, što smo o njemu shvatili, to trebamo kao svjedočanstvo dati dalje, možda nekom drugom koji je u traženju, koji je potreban doživljaja-sad shvaćam.

* * * * * *

Lav i janje

Ivan Krstitelj označava Isusa ne kao lava nego kao janje. To je iznenađujuće. Stoljećima je lav bio simbol vladara. I Isus treba biti Mesija-kralj, osloboditelj i kralj-mira. Zašto ga Ivan zove "Jaganjac Božji"? Lav i janje – kakav kontrast!

Lav je slika snage, moći i veličanstva. On još danas ukrašava carske palače, spomenike velikih bitaka. Lav je prisutan u reklamama, a time se želi pohvaliti roba koju reklamira lav.

U časoslovu, molitveniku Crkve, iz kojeg dnevno mole svećenici, a također i laici, nalazi se "molitva progonjena pravednika", molitveni psalam u nevolji: "Gospodine, Bože moj, tebi se utječem, od svih progonitelja spasi me, oslobodi, da mi dušu ne zgrabe kao lav što razdire, a nema tko da izbavi"( Ps 7, 2-3).

Isus nam je danas pokazan kao janje, a ne kao ričući lav. Slika nemoći, nedužnosti, nenaoružan izručen sili. Kako će jedno janje biti spasitelj? Kako će netko, koji je "kao janje" bilo što izvršiti protiv moći, koja vlada ovim svijetom? I kako će netko opstati u okrutnim borbama života, koji ide putem janjeta a ne "zavija s vukovima" i ne dijeli plijen s lavovima?

Na početku javnoga Isusovog života je slika janjeta. I na kraju, u posljednjoj knjizi Biblije, "Ivanovu otkrivenju", janje je pokazano kao pobjednik nad svim moćima, jače od svih sila ovoga svijeta. Je li to pobožna obmana, kriva nada?

Ivan naziva Isusa "Jaganjcem koji oduzima grijeh svijeta". On ne popravlja samo nešto malo u ovom svijetu, njega malo boljim čini, nego svu težinu negativnoga, golemi teret svega zla "skida", njega gotovo "odstranjuje", i nas stvarno oslobađa od njega. Kako će to učiniti? Odakle  mu snaga?

Ima samo jedna moć, koja je za to sposobna. Ona je jača od svih sila ovoga svijeta. Ona izgleda bespomoćna, a ipak je jedina snaga koja stvarno mijenja svijet: to je moć ljubavi. Samo ona otvara srca. Samo ona stvara pomirenje. Ona može dovršiti ratove i omogućiti novi početak.

Samo ljubav može prekinuti spiralu nasilja. Isus se protiv zla ne bori protunasiljem, on nije pozivao na nikakve svete ratove ni na križarske ratove protiv zla ovoga svijeta, nego je zlo nadvladao dobrim. Gdje se ljudi drže njegova puta, tu bi mogao procvjetati mir.

Uostalom  Biblija također jednom označava Isusa kao lava. "Pobjedio je lav iz Jude", kaže se o Isusovom križu i uskrsnuću u već spomenutoj posljednoj knjizi Biblije.

Ne s mačem, ne sa silom oružja, nego predanjem svoga života za druge, za nas sve, on je pobijedio, janje, lav, Isus. Jer u njemu je ljubav bila jača od svega.

Fra Jozo Župić


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas439
Ovaj mjesecOvaj mjesec74204
UkupnoUkupno4990637

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 141 

Administrator

franodoljanin@gmail.com