Fra José R. Carballo: POSVEĆENI ŽIVOT U EUROPI

 

POSVEĆENI ŽIVOT U EUROPI:

OBVEZA PREMA EVANĐEOSKOM PROROKOVANJU

 

 

Gdje smo mi u budućnosti

Unija viših redovničkih poglavara za središnju temu dviju generalnih skupština u 2010. godini izabralo je“Posvećeni život u Europi i njegova budućnost”. Ukratko, mogli bismo reći da svaka od tih skupština promišlja oko temeljnog pitanja “Ima li posvećeni život budućnost u Europi?” To je bilo pitanje oko kojeg se odvijala prva skupština. Kako bismo odgovorili na to pitanje, započeli smo analizirati situaciju našega života s dvojicom “promatrača”, jednim unutar redovničkog i posvećenog života, te drugim izvana. U obzir smo uzeli i različiti geografski i kulturološki kontekst u kojima se takav život odvija. Iako nitko ovdje ne bi dao niječan odgovor na ovo pitanje, “Ima li posvećeni život budućnost u Europi?”, iznenađujuće, čini se da oni koji nas promatraju izvana imaju više povjerenja i nade u posvećeni život u Europi nego što mi imamo, iako, logično, mi bolje poznajemo svoje slabosti kao i stvarni potencijal.

Da je pitanje glasilo: “Ima li europski posvećeni život budućnosti?”, to bi bilo nešto sasvim drugo za one koji nas promatraju izvana, kao i za one koji promatraju posvećeni život iznutra. U svakom slučaju, ovo je pitanje uključeno u bit teme ove druge Generalne skupštine “Posvećeni život u Europi: obveza prema evanđeoskom prorokovanju”. Ono nas također navodi da odgovorimo na neka pitanja, poput: “Što budućnost donosi posvećenom životu u Europi? I na što je Europa pozvana kako bi ta budućnost zaista bila smislena?”

Što se mog izlaganja tiče, počet ću s nekim zapažanjima koja mogu objasniti i opravdati zabrinutost za budućnost posvećenoga života u Europi. Nastavljam ističući neke puteve za njegovu budućnost, puteve koji se, u mnogim slučajevima, ostvaruju s uzbuđenjem kao da se radi o nečem novom. Ovime ne tvrdim da ću dati konačne odgovore na postavljena pitanja. To bi s moje strane bila beskorisna tvrdnja. Situacija je toliko složena da najviše što možemo jest predosjetiti neke staze kojima smo pozvani ići kako bismo koračali prema smislenijoj budućnosti.

 

Početna točka

U korijenu odgovorne zabrinutosti za našu budućnost – ne pitati za budućnost našega života na Starome kontinentu bilo bi neodgovorno, osobito za više redovničke poglavare – postoji lako provjerljiva činjenica o posvećenom redovničkom životu u Europi, a to je značajno smanjenje broja redovnika i redovnica koje trenutno proživljavamo, ne samo zbog malog broja ulazaka, nego i, u mnogim slučajevima, zbog nedostatka ustrajnosti.

Statistika govori sama za sebe: u razdoblju 1977.-2005. broj redovnika svećenika pao je s 64.803 na 59.787. U istom se razdoblju broj redovnika laika (ne-svećenika) također smanjio s 24.460 na 19.574, a redovnica s 388.693 na 322.995. Istina je da brojevi nemaju zadnju riječ. Tko može jamčiti da skupina od 100 posvećenih osoba bolje živi karizmu nego skupina od 50 ili 6 osoba? Statistika nije sve, no trebamo biti vrlo realni kako bismo s jasnoćom nastavili dalje. “Bilo njihovo podcjenjivanje bilo preuveličavanje, može dovesti do zablude.”

U svakom slučaju, činjenica smanjenja broja poziva na Starom kontinentu stavlja pred nas drugu činjenicu koja je jednako provjerljiva i koja je, možda, još i više zabrinjavajuća, a to je alarmantna stvarnost starenja u mnogim našim zajednicama. Činjenica je da u mnogim institutima ima više starijih redovnika, a manje mladih. Ako je glavna briga viših redovničkih poglavara prije nekoliko desetljeća bila izgradnja kuća za formaciju kako bi mogli primiti veliku navalu zvanja u naše institute, onda je danas glavna briga mnogih usredotočena na bolničke sobe i staračke domove.

To podsjeća na poznatu sliku invertirane/preokrenute piramide. Vrh piramide nije više usmjeren prema gore – kao što je to bilo tijekom 1950-ih – već prema dolje. Stariji redovnici sada čine najveću skupinu o kojoj mnogi naši redovnički instituti u Europi ovise, što uzrokuje zabrinutost koja rađa pitanjem: hoće li mladi ljudi moći održati velik obim posla koji imamo danas, ili neće?

Još jedna neosporiva činjenica: posao i strukture koje danas u Europi vode redovnici. Postoji očit nesrazmjer između struktura i konkretnih mogućnosti. Često puta nam se čini da smo ovdje ili kako bismo još kratko vrijeme održavali strukture koje nećemo više moći održavati, ili jednostavno zato što više nemaju svrhu koju su prije imale.

Iz mnogo razloga, ne samo zbog nesrazmjera između poslova/struktura i redovničkog “osoblja”, stvara se određena rutina, vidljiv je umor, težak osjećaj defetizma i neskrivena frustracija u više jakih mjesta posvećenog života u Europi. Po mom mišljenju, ovo je jedna od najzabrinjavajućih činjenica s kojima se europski posvećeni život treba suočiti.

Zajedno s ovim objektivnim podacima koji se odnose na posvećeni život na našem kontinentu, i dalje je tu element koji, bez sumnje, utječe na ono što želimo istaći i uvjetuje budućnost našega života: sekularizam koji je na više ili manje očit način prisutan na čitavom našem kontinentu, i koji za posljedicu ima krizu vjere.

Benedikt XVI je 2007. izjavio: “Riječ je naime o povijesnome identitetu, kulturnome i moralnome, prije negoli zemljopisnom, gospodarskom ili političkom; taj je identitet satkan od skupa općih vrednota, čijem je oblikovanju pridonijelo kršćanstvo.” Ne poričući istinitost ove tvrdnje koja je očita svakome tko objektivno sagleda povijest Europe, možemo pitati: “Jesu li stanovnici Europe toga svjesni i, pogotovo, slažu li se s tom stvarnošću?” Bojim se da nisu! To jako dobro objašnjava ono što je Ivan Pavao II izjavio prije nekoliko godina vezano za odlomak iz Lukina evanđelja koji je primijenio na Europu: “Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?” (Lk 18,8) Isti je papa tom prilikom ustvrdio da je izazov “dubok i dramatičan”.

Europa je, od kontinenta duboko obilježenog kršćanskom kulturom, postala kontinent koji niječe ili barem ignorira svoje kršćanske korijene. Dovoljno je sjetiti se, na primjer, preambule Europskog ustava gdje je bila namjerna borba da se ignorira svaki spomen Božjeg imena što je na kraju i uspjelo. Čini se da većina stanovnika Europe, kao i sama Europa, ne treba Boga, te tvrde da štogod je vjersko treba biti svedeno na čisto osobnu i individualnu razinu. S druge strane, ne može se zanemariti da se na različitim mjestima izravno napada sve što bi moglo makar i zvučati kršćansko ili evanđeosko. Ako uznapredovala nevjerica i vjerska ravnodušnost na našem kontinentu nameće pitanje o opstanku i kontinuitetu mjesnih Crkava kao javno bitnim stvarnostima u budućnosti, što se onda može reći o budućnosti posvećenoga života koje teži da bude ukorijenjeno isključivo u Kristu?

Ostala karakteristična obilježja današnje kulture, o kojima se na široko raspravljalo tijekom Skupštine u svibnju, poput individualizma, konzumerizma, fragmentacije, stalnih promjena itd., dovode u pitanje posvećeni život u Europi, ne samo izvana, nego i iznutra, budući da svi ti fenomeni nisu nepoznati u životima mnogih posvećenih osoba.

Ovi i ostali čimbenici – previše ih je da bi se svi ovdje naveli – doveli su mnoge do očitog uvjerenja da posvećeni život u Europi prolazi kroz osjetljivo i možda čak presudno razdoblje što se tiče njegove buduće strukture. Poslušajmo glas nekoga koga smatram autoritetom, a to je švicarska benediktinka, Amédée Grab, koja je bila predsjednica Vijeća europskih biskupskih konferencija: “Očito je da posvećeni život prolazi kroz najteže i najosjetljivije razdoblje u svojoj povijesti.” Iako se ova izjava nekima može činiti pomalo pretjeranom, smatram da se ne može zanijekati da je na ovom kontinentu, posvećeni život na nesigurnom putu, odnosno ako je značenje latinske riječi precarius “nestalan, nesiguran, u kritičnom stanju ili u nedostatku dovoljnih sredstava i izvora”. Izranja i drugo pitanje: što će se dogoditi s posvećenim i redovničkim životom u Europi u budućnosti?

Riječ koja se danas pojavljuje u sociološkim i političkim analizama jest nesigurnost: gdje će stvari završiti? Što će se dogoditi u budućnosti? Nitko se ne usudi dati točan odgovor na ova pitanja. Slična je dijagnoza i na području vjere. Dobri sociolozi religije kažu da nismo u poziciji govoriti kakva će Europa biti 2050. godine po pitanju vjere. Mi u svijetu
živimo u letu i ne znamo kamo će nas to dovesti. Ipak, ne želeći biti proroci ili proricatelji sreće, možemo reći da neizvjesnost koju smo spomenuli, još nije dosegnula dubine, već naprotiv, vjerojatno je da će se povećati u godinama koje dolaze. Čineći korak dalje, pitajmo se: “Je li ta neizvjesnost nužno negativna? Leži li stvarna kriza posvećenoga života u Europi u toj neizvjesnosti?”

 

S površine u dubine

Ova pitanja vode do nečeg drugog: “Gdje je stvarna kriza posvećenoga života?” Ne znam što bi vaš odgovor mogao biti. Brzi i ne toliko promišljeni odgovor mogao bi nas dovesti do toga da kažemo da kriza posvećenoga i redovničkoga života leži u manjku zvanja i nedostatku radne snage da upravlja poslom koji je uspostavljen velikom žrtvom. Međutim, upravo zato što sam ovo pitao više puta, svaki puta sve više sumnjam da je to ispravan odgovor. I opet, sve sam uvjereniji da su manjak zvanja i starenje redovnika i redovnica u Europi samo vrh ledenjaka koji ukazuje na mnogo dublju i ozbiljniju krizu. Ključ analize oskudice posvećenog i redovničkog života u Europi ide mnogo dalje od već spomenutih poteškoća, i ja bih to formulirao kao pitanje: “Kakva je evanđeoska kvaliteta našega života? Jesmo li u skladu sa zahtjevima našeg posvećenja? Koliko revnosti imamo za Krista i čovječanstvo? Kakvima nas naši suvremenici doživljavaju?”

Nisam siguran pretjerujem li, no imam dojam da je kod posvećenih muškaraca i žena u Europi – možda je i gore na drugim kontinentima, iako brojevi nisu u opadanju kao kod nas – oslabljena duhovnost, evanđeoska i apostolska. To je prava neizvjesnost posvećenoga života. Vrlo je vjerojatno da je Gospodin, kojem smo jednoć velikodušno povjerili svoje živote – ostavljajući sve iza sebe – izgubio središnje mjesto u srcima mnogih od nas, i sad dijeli svoju vrhovnu vlast s drugim idolima koje ne priznajemo, ali kojima se u stvarnosti klanjamo, poput slobode koja sve uključuje, egzistencijalne gentrifikacije, novca, moći. Nije li istina da naši pravi problemi leže u činjenici da radimo previše ustupaka materijalističkom antropocentrizmu? Nismo li postali preumorni, prestari (i to ne samo po godinama), preležerni i presvjetovni? Ne niječući težinu mnogih drugih čimbenika, nije li naš pravi problem sekularizacija mnogih od nas?

Ivan Pavao II je, u već citiranoj apostolskoj pobudnici, Ecclesia in Europa, rekao da u ovom vremenu Europi nisu toliko potrebna krštenja novih obraćenika, nego “da se kršteni dovedu do obraćenja Kristu i njegovu Evanđelju”. Ne bi li se ista stvar mogla reći i za nas, europske posvećene muškarce i žene? Ne čujemo li, možda, poziv Duha na dublje obraćenje, da se “rodimo odozgor” (usp. Iv 3,3)?

 

Neki elementi koji rasvjetljuju naš put

Proučimo neke elemente koji nam mogu rasvijetliti put prema razumnijem odgovoru na već postavljena pitanja i koji nam mogu pružiti neke smjernice u potrazi za smislenijom budućnošću u našim životima. Da bismo to ostvarili, čini mi se zanimljivim, barem na trenutke, imati na umu povijest posvećenog života od njegovih početaka. Niže su navedena tri primjera.

 

Uloga odraslih i starijih osoba

Promatrajući početke posvećenoga i redovničkoga života, može se lako primijetiti nešto što bi danas bilo zaprepašćujuće, a to je da su najveće osobe monaštva bili stariji ljudi, osobito tijekom njegova najvećeg procvata u 4. st. Promatrajući tu činjenicu u svjetlu situacije u kojoj živimo, vjerujem da ovdje možemo otkriti element koji pojačava sadašnju krizu posvećenoga života na našem kontinentu. Pitam se: koju onda ulogu imaju naši stariji članovi kako bi osigurali budućnost za posvećeni i redovnički život u Europi?

Svi poznajemo starije članove u našim institutima koji ex cathedra vitae nastavljaju izgrađivati budućnost, s entuzijazmom, energijom i snagom u našim bratstvima i zajednicama, stariji koji imaju autoritet koji proizlazi iz dosljednosti njihova života i mudrosti koja ih čini učiteljima posvećenoga života. Ta braća i sestre su dragocjeni dar s kojima Veliki davatelj milostinje, Otac milosrđa, blagoslivlja naše redovničke obitelji. No, je li to opći prizvuk?

Ne zanemarujući što ova naša braća i sestre, istinski i mudri učitelji koji zaslužuju naše poštovanje i divljenje, čine, vjerujem da ne možemo zažmiriti na nešto tako očito, a to je da mnogi od njih osjećaju da su više nego opravdano oslobođeni od razmišljanja o našoj budućnosti posvećenih osoba u Europi. I ne samo stariji – čak i oni koji po svojim godinama mogu i trebaju mnogo ponuditi sadašnjosti i budućnosti posvećenoga života. Iza fraze toliko puta izrečene, “ovo je vrijeme mladosti”, nije li skriven određeni defetizam, frustracija, umor, pa čak i određena udobnost za mnoge?

Osobno, nisam uvjeren da su samo mladi budućnost posvećenoga života. Naravno, našem životu je potrebna snaga mladih ljudi, njihov entuzijazam i domišljatost, ali također treba i odrasle i starije, njihovu mudrost, čovječnost, autoritet, primjer, dobrotu i utjecaj. Redovnički život treba učenike, no još više treba istinske učitelje ili svjedoke. U tome odrasli i stariji ne mogu biti izostavljeni, niti sebe mogu smatrati umirovljenima za to.

Ako je to istina, čini mi se da je, prilikom promišljanja o budućnosti posvećenoga života u Europi, rehabilitacija starijih redovnika stvar hitnosti, kao i redovnika srednje dobi koji su još “sposobni”. Bez pomoći svih njih, bit će teško pripremiti nas same da s nadom zagrlimo budućnost.

 

Razlučivanje zvanja

Nastavljajući naše razmišljanje o počecima posvećenoga i redovničkoga života, te mnogih naših instituta, još jedna činjenica nam dolazi na pamet: temeljni kriterij za razlučivanje zvanja tada je bilo Evanđelje, čvrsta odluka da se živi Evanđelje i oblikuje svoj život prema njemu. Drugim riječima, jedina stvar koja je bila bitna jest da su svi, koji su željeli ući, zaista istinski željeli živjeti “cijelo Evanđelje” (pròs tén akíbeyan tou Eúaggeliou) kako je to navedeno u predgovoru Bazilijevog Regulae fusius tractatae, ili su bili spremni živjeti u skladu s radikalnim zahtjevima svetog Evanđelja. To je ono što se dogodilo i u životu sv. Antuna Pustinjaka, “oca monaštva”, koji je, nakon slušanja Evanđelja, “odmah proveo u djelo ono što je čuo.”

Među ostalim svecima čiji bismo primjer mogli navesti, slično bi se moglo reći i za sv. Franju Asiškoga, nakon što je čuo Evanđelje u crkvici Porcijunkuli. Zbog ovakvog iskustva u kojem Evanđelje zauzima središte života, neki su utemeljitelji redova Evanđelje postavili za ključan i temeljan element načina života koji su započeli. Evo jednog primjera: Franjo Asiški piše u svome Pravilu: “Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje…”

Mislim da je opravdano zapitati se koji nam je danas kriterij za razlučivanje zvanja. Naravno, okolnosti su se značajno izmijenile i što se jednom smatralo nezamislivim kao uvjet, više i nije toliko nezamislivo: kvalifikacija, obrazovanje, dobra intelektualna formacija… Takva vrsta zahtjeva danas je potpuno razumljiva jer posvećeni život to zahtijeva. Stoga, može se uočiti značajan napredak u usporedbi s počecima posvećenoga života te s počecima mnogih naših instituta. Greška nije u pitanju što naše poslanje zahtijeva u današnjem svijetu. Greška je u činjenici da su često drugi zahtjevi zaboravljeni ili barem previđeni, točnije, volja da se u potpunosti živi Evanđelje. Stoga je potrebno upitati se: “Nije li to jedan od dubokih uzroka krize u kojem vidimo zapreku redovničkom životu u Europi? Ne bismo li se trebali ozbiljno zapitati vide li ljudi u nama prikladnu formaciju za ovo ili ono, dok je poštenje ili, ako želite, radikalnost Evanđelja teško prepoznati u našem načinu života, u našim odnosima, vrijednostima koje istinski cijenimo i u mnogim stvarima koje činimo i živimo?”

U svakom slučaju, moramo priznati da kad se posvećeni život živi u radikalnosti Evanđelja, on ima, i nastavlja imati kad je vidljiv, privlačnu snagu koju često naš posvećeni i redovnički život danas nema, barem općenito govoreći. Ta privlačna snaga dolazi iz Evanđelja, koje vodi svakoga tko ga uzme kao pravilo i život da bi predstavio svijetu alternativan način života.

Ne može se poreći da su se vrijednosti, kultura i vrijeme promijenili. Ne isplati se trošiti vrijeme na beskrajne rasprave. To je više nego očito. Ipak, pitam se: jesu li evanđeoske vrednote vrijedile samo u prošlim vremenima? Ne udaljavamo li se mi, posvećeni muškarci i žene, od izvornog nadahnuća koje je dovelo do rađanja posvećenog života, Evanđelja, i koje je iznjedrilo mnoge, ako ne i sve načine života ovdje predstavljene?

Mislim da je upravo sad vrijeme da krenemo naprijed, počinjući od Evanđelja. Posvećeni život u Europi treba novu vatru i mladu krv, u suprotnom će umrijeti od hladnoće i sparušiti se. No ta nova vatra i mlada krv mogu doći samo povratkom Evanđelju, temeljnoj i osnovnoj jezgri posvećenoga života. Budućnost posvećenoga života u Europi, po mom mišljenju, leži u stavljanju Evanđelja, u svako vrijeme i u svim okolnostima, sa svim njegovim radikalnim zahtjevima, kao temelja svakodnevnog života te prvog i konačnog kriterija ponašanja i razlučivanja zvanja posvećenih osoba.

 

Sklad između onoga što jesmo i onoga što činimo

Biti ili činiti? Često puta sam slušao o ovoj dilemi između biti i činiti, često ga opravdavajući s Evanđeljem u rukama. Ako je istina da sama pojmovna razlika između biti i činiti nije toliko važna, te da je suprotstavljanje biti i činiti u posvećenome životu jednostavno nedopustivo, onda je jednako tako istina da smo mnogo puta obvezni podrediti plemenite i pravedne težnje – govoreći iz kuta karizme i Evanđelja – poslovima koje smo pozvani učiniti, te smo djela, mnoga djela i ustanove koje imamo, dužni održavati.

Točno je da bi poslove koje posvećene osobe obavljaju unutar Crkve i društva na polju obrazovanja, asistencije, apostolata i kulture trebalo istaknuti. Tko bi mogao nabrojati čudesa milosrđa koja su posvećene osobe u Europi učinile i dalje čine? Nemojmo zaboraviti niti da je to za mnoge posvećene, ako ne i za većinu, bio način potpunog predanja Isusu Kristu i Evanđelju. Iz tog je razloga vrijednost onoga što su činili i dalje čine neprocjenjiva i neprijeporna. Niti im društvo to može zaboraviti, jer bi to bilo nepravedno, niti mi možemo to podcjenjivati, jer bi to bilo jednako nepravedno. Pa ipak, pitajmo se: “Pod koju cijenu smo učinili ono što smo učinili? Ili koju cijenu plaćamo za ono što činimo?”

Jedna mi je stvar jasna: mi nismo redovnici ili posvećene osobe zbog onoga što činimo, već zbog onoga kako to činimo, zašto to činimo i za koga to činimo. Ovo kako, zašto i za koga to činimo naši bi suvremenici trebali moći jednostavno protumačiti bez potrebe davanja prevelikih objašnjenja, jer u protivnom znak ne bi bio očigledan. Ako je tome tako, ne otežava li ono što činimo naše postojanje, ili makar ne otežava li razumijevanje tko smo mi? Poteškoća nije u onome što činimo. Poteškoće počinju kada činiti skriva ili se suprotstavlja s biti, i tako narušava sklad koji bi trebao vladati u onome što neki nazivaju “ekološki plan posvećenoga života”.

Ono što bi trebalo biti presudno u našem životu jest da bi posvećeni život, kao institucija, trebao uistinu omogućiti onima koji su dio njega, mogućnost da žive, da svima učine vidljivim i opipljivim taj drugačiji način života. To ne znači biti bolji ili superioran nad drugim kršćanima, već se radi o tome da se bude kvasac u tijestu i, na određeni način, ispravno shvati što znači biti drugačiji. To je usko povezano s viđenjem kako mi izražavamo naše iskustvo posvećenja, i još konkretnije, naše zavjete. Naš stvarni problem nije naša malobrojnost i da će nas sutra biti još i manje. Mi moramo zagrliti malenost kao vrijednost. Problem je možda u tome što postajemo manje proročanski, manje značajni, manji evanđeoski izazov i vjerodostojni svjedoci.

Usudim se razmišljati da se posvećeni život u Europi nalazi pred velikim izazovom: osloboditi se od proturječja koja ljudi u nama nalaze, npr. u području siromaštva i sigurnosti kojima se okružujemo ili koje okružuju redovničke ustanove. Je li posvećeni život, koji je pozvan odricati se nepravednog sustava koje nam društvo nameće, kao proročanski, egzistencijalni odgovor, uistinu to čini? Nismo li u potpunosti zahvaćeni tim sustavom, opravdavajući se onime što trebamo činiti?

Četvrto Evanđelje stavlja ove riječi u Isusova usta: “Ali ako činim (djela Oca moga), sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte...” (Iv 10,38). Ovom nam je tvrdnjom Isus rekao: želite li znati tko sam? Pogledajte onda ono što činim. Moja djela govore tko sam. Jedino što na ovome svijetu i u ovome životu zavrjeđuje vjerovanje i vjerodostojnost, jesu dosljednost, sklad i transparentnost u onome što osoba čini i što osoba jest. Drugim riječima, naša zadaća i poslanje moraju jasno pokazati što smo po krepostima našeg zavjetovanja i ne smiju ga zatamnjivati. Koliko promicanja zvanja i koliko poteškoća danas imamo samo da bismo objasnili život koji smo prihvatili! Naravno, potpuna dosljednost između raditi i činiti može se naći samo u Isusu. Pa ipak, želimo li makar malo sličiti Isusu i našim utemeljiteljima, tada naš plan života treba ići u istom smjeru kao i njihov.

 

Vatra u pepelu

Usprkos tome što je dosad rečeno i što se čini objektivnim, jedna je stvar sigurna: u nama i našim institutima u Europi, neobraćeni poganski način života ide ruku pod ruku s evanđeoski utemeljenim, radikalnim nasljedovanjem Isusa. Da je posvećeni život u Europi mrtav, kako se nekima čini, on ne bi mogao održati svoju značajnu prisutnost koju još uvijek ima na našem kontinentu. Ima još mnogo života u posvećenom životu u Europi; ima u pepelu više vatre nego što oko može vidjeti. To je sigurno i ne možemo to zanemariti, niti mi posvećene osobe niti je pravedno da to zanemaruju oni koji, sada već neko vrijeme, izgleda kao da žele iskazati requiem posvećenom životu u Europi. Zanemarivati sve ono što je evanđeosko u posvećenom životu u Europi značilo bi zanemarivati djelo Duha Svetoga koji nastavlja puhati i djelovati po mnogobrojnim posvećenim osobama u Europi.

Nitko ne može sakriti sav trud koji je posvećeni život u Europi napravio i nastavlja činiti kako bi našao prikladne odgovore na trenutnu situaciju, u domišljatoj vjernosti svojem identitetu i poslanju. Plod tog nastojanja je stvaranje novih izričaja posvećenoga života, čak i u institutima sa stoljetnom poviješću koji naglašavaju temeljne elemente našega života, poput duhovnosti, bratskog života u zajednici i poslanja. Nitko ne može poreći veliki doprinos koji posvećeni život u Europi nastavlja davati Crkvi u njezinom evangelizacijskom poslanju (dovoljno je prisjetiti se velikog broja europskih misionara koji se nalaze u misijskim zemljama), osobito u područjima koja su na rubu, na ranjivim i zaboravljenim mjestima, zahvaljujući hrabrom odabiru da se sužive i dijele s onima najmanjima.

Znak vitalnosti posvećenoga života u Europi su misijski projekti koji su u tijeku, ostvareni zajedno s laicima, kao što smo izjavili i na Skupštini u svibnju; projekti suradnje među institutima iste karizmatske obitelji, te interkongregacijski procesi, preustroj ureda i poslova koji se trenutno događa u većini instituta Staroga kontinenta. Sve ovo nam govori o životu, ne o smrti, ili, radije, govore nam o “čišćenju”, kako bi naš život na ovome kontinentu nastavio donositi obilat rod (usp. Iv 15,1-2). Da, ispod pepela, koji svi možemo vidjeti, u posvećenom životu u Europi ima još mnogo vatre i mnogo života koji se temelji na Evanđelju i karizmi.

Međutim, ne možemo se zaustaviti i gledati u nebo ili prekrižiti ruke. Vrijeme je da odlučimo krenuti (usp. Lk 9,51). Što, dakle, trebamo učiniti pred znakovima očite krize koju proživljavamo kako bismo osigurali smislenu budućnost posvećenoga i redovničkoga života u Europi? Dokument Vita consecrata daje važnu smjernicu: “S novim situacijama oskudice treba se stoga suočiti s ozbiljnošću onoga koji zna da se od svakoga traži ne toliko uspjeh, koliko obveza vjernosti. Ono što treba apsolutno izbjegavati jest pravi poraz posvećenoga života, koji se ne sastoji u brojnom opadanju, nego u nedostatku duhovnog pristajanja uz Gospodina i uz vlastito zvanje i poslanje.” Poteškoće i propusti koje smo promatrali, daleko od toga da pokazuju poraz, treba gledati kao kairos koji poziva, saziva i izaziva nas da napredujemo od dobroga ka boljem.

Promatranje krize, ili nekih njezinih vidova, može nam pomoći da iskusimo milost, kao što je iskusio Pavao kad je napisao: “Jer kad sam slab, onda sam jak” (2Kor 12,10). Da, to je stvarnost koja nas vodi da se suočimo s krizom u nadi, ne gušeći pritom stvarnost koja nas sprečava da napredujemo. Krizu treba shvatiti kao trenutak pročišćenja, kao poziv na obraćenje, mogućnost da se vratimo onome što je bitno te milostima naših početaka, kao priliku za obnavljanje.

 

Put za budućnost posvećenoga života u Europi

 

Mnogi su putevi koje posvećeni život u Europi treba slijediti, i koji se već slijede, kao što sam već rekao, kako bismo s nadom prihvatili budućnost. Imajući na umu ono što je već rečeno, sažet ću ove puteve u četiri točke, ne zato što bi one bile jedine nego zato što mi se one čine najvažnijima.

 

Oživljavanje ili ponovno utemeljenje života i poslanja posvećenoga života

Obnavljanje koje smo spominjali leži ponajprije u oživljavanju našega života i poslanja ili, ako tko želi, u njihovom ponovnom utemeljenju. Vjerni onome što je II. vatikanski koncil tražio od nas, posvećene osobe su daleko došle u razumijevanju svojih karizmi i razjašnjavanju svojih identiteta. Prošli smo kroz dugi proces usklađivanja, ažuriranja i prilagođavanja našeg života i poslanja te zakonodavstva.

Rezultat ovog procesa može biti samo pozitivan. Sve to je bilo potrebno. No, istodobno, vidimo da to nije dovoljno. Postkoncilsko razdoblje je bilo “razdoblje bogato nadama, obnoviteljskim pokušajima i prijedlozima koji su težili za ojačanjem zavjetovanja evanđeoskih savjeta. Međutim, bilo je to i vrijeme koje nije bilo lišeno napetosti i muka, u kojem ni plemenita iskustva nisu uvijek bila okrunjena pozitivnim rezultatima.”

Prosudba Ivana Pavla II o tom razdoblju čini mi se jako ispravnom. To je povoljno vrijeme za vježbanje iskrenosti. Ne možemo zatvoriti oči pred stvarnošću. Iskrenost je “vrsta propedeutičkog izazova. To znači da je preduvjet da postanemo svjesni suštinskog izazova.” Stoga nije dovoljna jednostavna estetska operacija, a još manje razgovor koji ukazuje na krajnji ideal koji smo, kao posvećene osobe, pozvani ostvariti. Tumačenja trenutnog stanja nisu dovoljna. Moramo ići još dalje i donijeti konkretne odluke. Nije dovoljno pisati povijest ili tiskati lijepe dokumente. Potrebno je ispisati novu stranicu povijesti. Nije dovoljno ni popraviti “biljku izvana”; potrebno je “popraviti” život i poslanje i tako obnoviti naš identitet.

Prije nekog vremena napisao sam nešto u što sam potpuno uvjeren: zakrpe i lijekovi nisu dovoljni; potrebno je uliti novo vino našeg oblika života u nove mješine. Ne radi se o stvaranju novog oblika života, nego o stvaranju novih načina njegova življenja i svjedočenja danas, i tako ga činiti radikalnijim, životnijim, plodonosnijim i razumljivijim ljudima našega vremena. Drugim riječima, suočavajući se sa situacijom u kojoj se nalazimo, osjećamo “potrebu da protumačimo temeljni karizmatski projekt prema novim smjernicama ekleziologije, pastoralnog služenja i kulture. Važno je pronaći novi način izražavanja koje je sposobno prenijeti iskustvo i temeljni projekt instituta.” Ne možemo zaboraviti da smo suočeni s epohalnom promjenom i stoga promjenom obrasca posvećenoga života. Ako dobro čitamo i tumačimo znakove vremena, onda je pitanje očito: ne poziva li nas Duh na stvaranje novog modela posvećenog života?

Obnavljanje ili ponovno utemeljenje našeg života i poslanja nesumnjivo je glavna zadaća koju posvećeni život u Europi ima pred sobom, kao uvjet sine qua non za budućnost našega života na Starome kontinentu. Ne radi se o jednostavnom posvećivanju pažnje aktivnostima ili rješavanju strukturnih problema, ili preoblikovanju onoga što treba preoblikovati. Još bolje, ne zaboravljajući sve to, iznad svega radi se o posvećivanju pažnje kvaliteti života i još preciznije, kvaliteti života koji ima štogod za reći, osobito nama koji ga živimo, onima koji ga gledaju izvana ili ga traže jer osjećaju njegovu neizbježnost. Sve što se čini treba ići u tom smjeru. U tome se sastoji i sve ono što sam ranije nazvao novim modelom posvećenoga života. Pa ipak, da bismo bili na putu oživljavanja i ponovnog utemeljenja, moramo vjerovati u sadašnjost i u budućnost našega života i poslanja. Moramo gorljivo pristupiti poslu svjesni da ovi rezultati neće biti trenutačni i neće uvijek odgovarati našim željama. Naše je vrijeme povoljno za one koji žeđaju (usp. Iz 51,1-13).

Razočaranje, osrednjost, nepovjerenje i sumnja prema temeljnom planu sveg posvećenog i redovničkog života učinit će njegovu budućnost nemogućom. Ako posvećeni život pripada životu i svetosti Crkve i ako je “Crkvi potreban duhovni i apostolski prilog obnovljenog i osnaženog posvećenog života” tada mi, posvećene osobe, ne možemo propustiti ovaj način nasljedovanja Isusa koji “neće moći nikada ne biti u Crkvi kao njezin element kojega se ne može odreći i koje označava, jer je izraz same njezine naravi.” No, poteškoće ne smiju obeshrabriti jer je to najveći neprijatelj korijenite obnove posvećenoga života; neka one radije budu prilika da se založi s novim poletom. Imamo potrebu vjerovati u naš način života, biti uvjereni da će naš oblik života preživjeti kao svjetionik i jutarnja straža – čak i ako to ostvari kroz oblik malenosti, i s tog gledišta, neumorno radimo kako bi on zaista bio smislen u današnjem svijetu. Ako je zimi, kako kaže sv. Augustin, korijen još uvijek živ, onda današnji trenutak posvećenoga života u Europi nije trenutak neplodnosti ili smrti, već vrijeme da se usredotočimo na ono što je bitno u našim karizmama, kako bi one sutra postale zelene i ponovno se rodile.

Ovo oživljavanje ili ponovno utemeljenje našeg života i poslanja podrazumijeva na poseban način rad na nekim elementima posvećenoga života koji se ne mogu ostaviti po strani i koji će ga učiniti smislenim u današnjem svijetu. Ovi elementi, već naglašeni tijekom 1. međunarodnog kongresa o posvećenom životu održanog 2004. godine su: kontemplativna ili transcendentalna dimenzija (duhovnost), bratska ili zajedničarska dimenzija (bratski život u zajednici) i misionarska dimenzija (poslanje). To su tri elementa koja zahtijevaju jedan drugoga, tako da jedan ili oba ne mogu postojati bez dijel(ov)a koji nedostaju; oni nude cjelovitu i ujedinjenu sliku našega života. Jedan ili dva od njih nije moguće živjeti na štetu dijela koji nedostaje, i bez cjelovite slike našega života; i ne može ih se oživjeti bez odgovarajuće formacije.

 

Duhovnost

Današnji svijet ne samo da treba duhovnost već je i traži. “Jedna od najuočljivijih pojava našega vremena”, rekao je predsjednik Unije viših redovničkih poglavara, fra Álvaro Rodríguez, citirajući dokument za Međunarodni kongres o posvećenom životu, “jest žeđ za Bogom, a očituje se u Crkvi i svijetu na tisuće različitih načina. Svaki čovjek ima neutaživu žeđ ‘za živom vodom’, ‘za susretom s Isusom’”. Istina, svi živimo u ovoj povijesti i težimo, svatko po svojoj karizmi, odgovoriti specifičnim zahtjevima, ali ono što nas uistinu pokreće kao posvećene osobe, i zbog čega je naš odabir posvećenoga života dosljedan, nije toliko za, nego zbog. U korijenu svakoga posvećenja jest osoba Isusa Krista i Evanđelje. Samo Krist i Evanđelje mogu pružiti dosljednost i istinu našem životu i poslanju posvećenih osoba. Iz tog razloga, pozvani smo otvoriti se novom konceptu posvećenoga života koji je više duhovan i temeljen na Evanđelju, pa stoga i poklonjen, no ne manje obvezujući.

Ova duboka potreba našega života poklapa se s onime što se traži od osoba posvećenoga života, čak i u laičkoj Europi: biti svjedocima transcendentnog. Naša Europa, toliko ranjena i ugrožena, treba dušu, duboki smisao koji će osigurati njezin opstanak. Svijet žeđa za duhovnošću, i autentičnim kontemplativnim osobama. Međunarodni kongres o posvećenom životu održan 2004. godine to je prepoznao kad je izjavio da “smo kao redovnici i redovnice svjesni da su ljudi na svakom kontinentu u potrazi za autentičnom duhovnošću”, a time mi, redovnici i redovnice, prihvaćamo izazov koji proizlazi iz te potrage: “Sve više zapažamo potrebu za jačim kontemplativnim iskustvom življenim u tjeskobi i nadi zajedno s narodom, osobito slabima i malenima.” Potrebno nam je obraćenje koje će afektivno i efektivno dati prednost središnjem elementu posvećenoga života: duhovnosti, kontemplativnoj dimenziji.

Rekavši ovo, potrebno je reći i da govor o duhovnosti treba ponovno promisliti i preformulirati jer dovodi do nesporazuma. Treba jasno reći da je potrebno oživjeti/ponovno utemeljiti našu duhovnost, našu kontemplativnu dimenziju. Ponovno promišljanje o duhovnosti treba predstaviti blago duhovnosti koja se živi, koju svaki od naših instituta ima, jezikom koji je razumljiv, i koja se može iščitavati kad je potrebno. Bit ćemo pozvani dati prednost Bogu u ljubavi prema drugima. Danas se traži duhovnost koja je integrirana sa životom, i koja nas “prati u svemu što radimo i činimo”, duhovnost koja je uključena i nepodijeljena; duhovnost koja nije strana životu naših suvremenika i koja ih dotiče; duhovnost koja je utjelovljena. Da bismo izbjegli oprečnosti koje bi mogle jako štetiti našem životu i poslanju, potrebna nam je kontemplativna akcija i aktivna kontemplacija.

Kontemplativna dimenzija i duhovnost o kojima govorimo i koje svijet toliko treba, ako nisu oznaka bijega, onda moraju početi s pravim susretom s osobom Isusa Krista, dubokim iskustvom vjere koja obuhvaća sav život, vodeći nas k poslušnosti Riječi. U tom smislu, mi, posvećeni muškarci i žene, moramo biti jako samokritični i zapitati se ne proživljavamo li duboku krizu vjere. Kad kažem “krizu vjere”, ne mislim na vjeru na intelektualnoj ili teoretskoj razini, nego na praktičnu i egzistencijalnu vjeru; drugim riječima, kad u životu dođu trenuci da donesemo važne odluke, kakvu ulogu tu ima naša vjera? Je li vjera temeljno iskustvo, apsolutna vrednota, krajnja motivacija, nadahnuće smislu i poslanju našega života? Kad je vjera nesigurna, jedino je rješenje iskreno tražiti Gospodina dok ga se ne nađe.

Tada je jedna stvar sigurna: Gospodin ne skriva lica svoga od onoga koji ga traži iskrena srca. Prvotna radikalnost posvećenoga života odnosi se na osobno iskustvo vjere. To je radikalnost u vjeri. To je temeljni element posvećenog života koji se ne može napustiti; to je ujedno i izvor najspecifičnijeg poslanja našega života. S druge strane, siguran pokazatelj prave kršćanske vjere povezan je s našom slikom koju imamo o Bogu i odgovara li ona ili ne Bogu koji se objavio po Isusu Kristu. U tom se smislu, mi, posvećene osobe, moramo preispitivati o slici koju imamo o Bogu i kako se ona odražava u našim životima i riječima. Moramo žurno uskladiti našu sliku Boga s Bogom objavljenim u Isusu Kristu.

Kontemplativna će dimenzija, zajedno s oživljenom i ponovno utemeljenom duhovnošću, usredotočiti naše srce na Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost; dovest će nas do dubokog suosjećanja za “beskorisne mase” koje je stvorio prevladavajući ekonomski sustav; dovest će nas do solidarnosti i služenja siromašnima, marginaliziranima, “ljudskim odbačenicima”, potaknuti primjerom Riječi koja je, po svom utjelovljenju, stala na stranu onih koji su na rubu, ranjivi, siromašni i isključeni.

Kontemplativna dimenzija te oživljena i ponovno utemeljena duhovnost, usredotočena na Riječ i euharistiju, uvijek će biti duboko crkvena i življena u afektivnom i efektivnom zajedništvu s Crkvom koja je, kao zajednica Božjeg naroda sa svojim pastirima, pozvana uskladiti svoj život sa zahtjevima Evanđelja. U tom je pozivu, življenom u zajedništvu, kao što sam rekao, proročka dimenzija posvećenog života koji je povezan s Crkvom.

Oživljavanje te osnovne dimenzije posvećenog života je žurno jer bez života u zajedništvu s Bogom i života u Duhu, niti domišljata vjernost vlastitoj karizmi, niti postojano opredjeljenje za Boga i čovječanstvo nisu mogući. Bez oživljavanja ove dimenzije, naša će vjernost biti izložena velikoj opasnosti.

 

Bratski život u zajednici

Naš svijet, čak i naša ljubljena Europa, žeđa za jedinstvom, za zajedništvom, pa ipak se nasiljem i podjelama raspada u komadiće. U tako podijeljenom i sukobljenom svijetu, bratski život u zajednici pozvan je biti jedan od najproročanskijih elemenata koji se predstavlja kao alternativa svijetu u kojem su osnovne skupine, kao par, obitelj, naselje, pa čak i samo prijateljstvo, oslabljeni. Zapitajmo se: je li to stvarnost?

Iako je bratski život u zajednici jedan od vidova na kojem smo radili i poboljšali ga unazad nekoliko proteklih desetljeća, i iako je jedan od najprivlačnijih vidova posvećenoga života, ili barem redovničkog života, iznad svega za mlade ljude koji traže bratstvo i veću kvalitetu bratstva, ipak, moramo priznati da je to jedan od najtežih temeljnih elemenata redovničkog života za živjeti na bilo kojoj razini. Odabir redovničkog života nužno sa sobom donosi, premda s mnogo različitih nijansi, izbor življenja bratskog života u zajednici, koinonía (zajedništvo/društvo) dobara, života, srca (usp. Dj 2,44). Biti redovnik, a ne okusiti bratski život u zajednici je proturječno. Biti redovnik, a živjeti bratstvo u zajednici “à la carte” (po narudžbi) ili prilagođavanjem vlastitom ukusu, dvije su nespojive točke. Pa ipak, to zaista među nama postoji. Nije teško zapaziti da smo daleko od cilja kad primijetimo da osobe u našem bratstvu/zajednici ne razumiju jedni druge; braću i sestre koji su individualci, koji žive u svome svijetu daleko od solidarnosti s drugima; braću i sestre koji su “teški” i koje ne znamo kamo staviti itd. Nije dovoljno živjeti pod istim krovom i zajednički živjeti da bismo utjelovili karizmatični način života koji smo prihvatili. Ove i druge činjenice čine stvarno oživljavanje i utemeljenje bratskog života u zajednici potrebnim, imajući u vidu da je to jedan od temeljnih termometara kojima možemo mjeriti kvalitetu življenja Evanđelja u našim životima.

Ovo oživljavanje/ponovno utemeljenje nužno vodi do formacije bratstava/zajednica koje su znak, koje su proročke, koje su oaze čovječnosti, i po tome čovječnije; bratstava/zajednica koje čine ljudi vjere koji s radošću prihvaćaju braću i sestre kao dar u njihovoj stvarnosti; bratstava/zajednica u kojima se radost zajedništva slavi i svjedoči iz zahvalnosti; bratstava/zajednica koje čine ljudi spremni iz dana u dan izgrađivati bratski život u zajednici prema logici dara i ne žele biti njegovi jednostavni potrošači; bratstava/zajednica koje obilježava dobrota u uzajamnoj brizi, sposobnost da nadiđu razlike, želja da pomognu braći kad je potrebno, sposobnost da se raduju uspjehu drugih i podupiru ih u njihovim nastojanjima; bratstava/zajednica čiji stupanj komunikacije omogućava da si međusobno izraze potrebe, uspjehe, borbe i neuspjehe; bratstava/zajednica gdje su međusobni odnosi zaista bratski i autentični, izgrađeni na oprostu i milosrđu; bratstava/zajednica koje su neprestano u potrazi za Gospodinom i u trajnom razlučivanju; bratstava/zajednica u kojima se dijeli put vjere i put nečijega zvanja; bratstava/zajednica gdje se poslanje ostvaruje razrađenim planom života i koji svako toliko vrednuju svi njezini članovi. Na taj će način bratstvo/zajednica u sebi biti poslanje, prvi element evangelizacije u našem životu.

Kao što možete vidjeti, ima mnogo posla i napornog rada pred nama, no isplati se prionuti na posao jer će o kvaliteti zajedničkog bratskog života, kako je Ivan Pavao II rekao, ovisiti plodnost posvećenoga života, a u velikoj mjeri, i naša budućnost.

 

Poslanje

Poslanje je također jedan od elemenata koji se ne mogu ostaviti po strani. Poslanje je ključ razumijevanja Crkve, kao i posvećenog života, uključujući i kontemplativni život. Posvećeni se život ne može povući u sebe, ili u svoje unutrašnje i vanjske probleme. Posvećeni si život ne može priuštiti da ga ti problemi paraliziraju. Europa želi vidjeti Isusa (Iv 12,21). Posvećeni život mora odgovoriti tom vapaju. Poslanje inter gentes i ad gentes dat će novi dinamizam posvećenom životu u Europi, pomažući tako da ponovno otkrije stazu i žar svoga zvanja te pareziju apostola. Posvećene osobe su stoga za poslanje, iako ono što je specifično za naš život nije sadržano toliko u tome da on bude karizmatičan ni u zadaćama i funkcijama poslanja, čak i ako ona jesu apostolska.

Potpuno se slažem s tvrdnjom izrečenom u teologiji posvećenog života: “poslanje redovničkog i posvećenog života je jednostavno da budu upravo to, redovnički i posvećeni život”, to su riječi koje prate i apostolsku pobudnicu Vita consecrata koja kaže da: “sami posvećeni život, pod djelovanjem Duha Svetoga koji je u početku svakoga zvanja i svake karizme, postaje poslanje, kao što je to bio cijeli Isusov život.” Čak i kad su apostolske aktivnosti najčešći izričaji poslanja posvećenoga života, on se ne može svesti samo na njih. U svakom slučaju, imajući u vidu da je naš život obilježen prije svega svojom biti, svojom karizmatskom naravi, za zdravu ravnotežu između činiti i biti, ili kako aforizam kaže “djelovanje prati postojanje” (operari sequitur esse), kako bi se izbjegao svaki oblik prosvijetljene pasivnosti (kvijetizma), moramo jasno reći da je poslanje pozvano usmjeriti cijeli posvećeni život: njegovu duhovnost, formaciju, službu autoriteta itd. Poslanje, kao načelo koje nadahnjuje, izražava i animira posvećeni život, pružit će dinamizam našem životu i osmisliti naše posvećenje: “I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati” (Mk 3,14). Nema zvanja bez poslanja, kao što ni s evanđeoskog stajališta nema poslanja bez zvanja.

Već smo govorili o tome koliko su posvećene osobe učinile i nastavljaju činiti u najrazličitijim područjima apostolske aktivnosti. Je li dovoljno da sad nastavimo s onime što činimo ili bismo trebali tražiti nove načine poslanja prilagođene zahtjevima sadašnjeg trenutka? Evo jedne činjenice: posvećene osobe imaju poteškoća, kako je naglašeno na Skupštini u svibnju, stupiti u kontakt s mladima i onima koji su na distanci. Sve to upućuje na to da poslanje treba oživjeti/ponovno utemeljiti, ako želimo doprijeti do velikih masa (koje se uvijek povećavaju) onih koji su na distanci, a čiji veliki dio čine upravo mladi.

Oživljavanje ili ponovno utemeljenje poslanja – inter i ad gentes – počiva u evangelizaciji koja počinje s prvim navještajem Evanđelja. Držimo li se statistike redovničke prakse, tada već sada ne živimo u kršćanskom društvu; a ako ovoj činjenici dodamo još i to da su mnogi krštenici slabo evangelizirani, tada prvi navještaj Evanđelja postaje još hitniji. U Europi, na polju vjere, ništa, ili gotovo ništa, ne možemo uzeti zdravo za gotovo.

U tom se kontekstu od nas traži mnogo domišljatosti i maštovitosti temeljene na Evanđelju ili, ako hoćete, domišljate vjernosti; pozvani smo da “ponovno hrabro predložimo poduzetnost, domišljatost i svetost” naših utemeljitelja “kao odgovor na znakove vremena koji se pojavljuju u današnjem svijetu”, uzvraćajući na taj način našim suvremenicima dar Evanđelja u novom areopagu. Da bi domišljata vjernost i maštovitost temeljena na Evanđelju prikladno odgovorile na potrebe današnjih ljudi, one moraju biti popraćene blizinom ljudima. Posvećene osobe u Europi moraju trajno biti u kontaktu sa stvarnošću ljudi današnjice te zajedno s njima biti prosjaci smisla. Udaljavanje od stvarnosti – a bojim se da smo već poprilično udaljeni, zatvoreni koliko već jesmo u naše nesigurnosti – dovest će nas do odgovora na pitanja koja nitko ne postavlja, a egzistencijalna pitanja ljudi današnjice ostavlja neodgovorenima. Da bismo odgovorili na potrebe poslanja, potrebna je velika socijalna osjetljivost. Na taj način, dodir sa stvarnošću koji se gleda očima vjere pokazat će put koji im Gospodin nudi. Europski posvećeni život treba pozorno čitati znakove vremena i mjesta te dopustiti da ga ti znakovi propituju.

Poslanje također podrazumijeva sklonost prema društvu kojem želimo navijestiti Radosnu vijest Evanđelja, sklonost koja nam omogućava da započnemo dijalog s ljudima današnjice kako bismo ih evangelizirali, a da to pritom ne znači i suobličavanje svijetu, a još manje odricanje od kritičkog pogleda na svijet. Ta sklonost koju spominjemo omogućit će nam da imamo pozitivan pogled na kontekst i kulturu u koje smo uronjeni, i tako u našoj europskoj stvarnosti otkrijemo dosad nečuvene mogućnosti milosti koje nam Gospodin pruža po poslanju. Tako će poslanje biti dvosmjerna ulica koja će podrazumijevati davanje, kao i primanje, u stavu plodonosnog ili konstruktivnog dijaloga. To, s druge strane, podrazumijeva formaciju za dijalog, pažljivo slušanje i međusobno poštovanje.

Još jedan temeljan zahtjev poslanja posvećenog života jest taj da ga se dijeli s laicima. Evangelizacijsko poslanje pripada cijeloj Crkvi, a ne samo zaređenim službenicima. U različitosti službi, svi su kršćani pozvani velikodušno odgovoriti Gospodnjem pozivu da naviještaju Radosnu vijest onima koji su blizu i onima koji su daleko (usp. Ef 2,17). Posvećeni život u Europi pozvan je promicati poslanje koje dijeli s laicima, čak i ako ono uključuje ekleziološko obraćenje koje nam omogućava da nadiđemo klerički mentalitet koji je još uvijek jako prisutan među mnogobrojnim posvećenim osobama, kako bi laici mogli bolje ostvarivati svoje pravo i dužnost da sudjeluju u držanju, izvršavanju i ispovijedanju predane vjere.

Oživljeno i ponovno utemeljeno poslanje posvećenoga života u Europi kretat će se unutar okvira koji je određen nekim elementima koji se ne mogu zamijeniti. Ovdje ih jednostavno navodim: uvijek će biti podržan snažnim iskustvom Boga; ostvarit će se bratskim životom općenito i svjedočanstvom vlastitoga života; imat će obilježje inter gentes (među poganima); po mogućnosti će se odlikovati putovanjima u rubnim područjima, gdje je blizina siromašnima, patnicima i isključenima jednostavnija; otvoren laicima i djelovanju među kongregacijama.

Potrebno je žurno oživjeti gore spomenute dimenzije, a jednako je tako žurno ponovno uspostaviti poslanje kako bi bolje odgovorilo sekulariziranom kontekstu stvarnosti koju živimo u Europi, svjesni da takvo oživljavanje ne može biti “bez dubokog, zajedničkog i pastoralnog obraćenja” – kako nas je papa Benedikt XVI podsjetio u svojoj poruci za ovogodišnji Svjetski misijski dan.

 

Oživljavanje ili ponovno utemeljenje naših struktura

Oživljavanje i ponovno utemeljenje našeg života i poslanja je, nesumnjivo, glavna zadaća prema kojoj moramo usmjeriti svu našu energiju. No, to samo nije dovoljno. Da nastavim s parabolom iz Evanđelja na koju sam se već nadovezivao (usp. Mk 2,22), možemo reći da se dobro vino, tj. naše vlastite karizme, moraju smjestiti u prikladne mješine, tj. strukture. Nije dovoljno oživjeti ili ponovno utemeljiti naš život i poslanje, tu je i dalje potreba da se ožive naše strukture ili, kako neki više vole reći, uvesti novinu u naše strukture.

Već sam spomenuo nesrazmjer koji postoji između posla i stvarnih mogućnosti njegovim upravljanjem kakvo je bilo do sada. To bi bio dostatan motiv da poduzmemo tu hitnu zadaću preustroja struktura. No, to nije jedini razlog koji nas treba voditi k preustroju i strukturnoj reorganizaciji. Situacija nesigurnosti i ograničenosti samo je jedan vid, ali ne i najvažniji. Postoji i još uvjerljiviji motiv za to: vjernost karizmi utemeljitelja ili utemeljiteljice. Vjerujem da u posvećenom i redovničkom životu, osobito u Europi, nije teško primijetiti da su naši instituti opterećeni strukturama i poslom koji ne odgovaraju uvijek željama naših utemeljitelja. Sada je vrijeme da se iz ove nužde (nedostatka redovničkog “osoblja” za pravilno upravljanje) stvori krepost: da se ostvari na takav način da naša djela više i bolje odgovaraju karizmatskoj intuiciji koja leži na izvorima svake od naših redovničkih obitelji.

Ovaj drugi razlog preustroja struktura – prvi je da se strukturama pravilno upravlja – je onaj koji bi ustvari trebao imati prvenstvo, i to je ono što će nas spriječiti da padnemo u opće iskušenje: da razmišljamo o opstanku tih struktura te samog posvećenog i redovničkog života. Kad se govori o preustroju i reorganizaciji struktura, ono što je bitno nije njihov opstanak, ili opstanak našega života, već duboka obnova našega života i poslanja te oživljavanje karizme naših utemeljitelja. Ako je istina da nije dovoljno obnoviti samo osobe, već i strukture, tada je također istina da obnovu i prilagodbu struktura “uvijek treba poduzimati domišljatom i dinamičnom vjernošću karizmi i kao odgovor na znakove vremena i mjesta.” S druge strane, krenuti u preustroj isključivo da bi se opstalo, prije ili kasnije, značilo bi izabrati umiranje utapanjem.

Kad dođe vrijeme za reorganizaciju, a time i za preustroj, potrebno je dati smjernice i iznijeti proces počevši od radikalnog nasljedovanja Isusa Krista, središnje srži našeg posvećenja; od poslanja, obnoviteljskog pokretača i promicatelja bogatog života, koji uključuje i stare i mlade, i koji nas vodi, kao što sam već istaknuo, van granica naših instituta, da dijelimo duhovnost i poslanje s laicima i drugim redovničkim obiteljima; od jasnog izbora u korist interkulturalnosti koji razvija osjećaj pripadnosti vlastitom institutu.

Trebamo imati na umu i stil s kojim želimo ići dalje u preustroj: od vrha, vertikalno i dekretom; ili aktivno, kroz dijalog, razlučivanje i traženje konsenzusa. Ne niječući “djelotvornost” prve metode koja je dugoročno neproduktivna, druga je metoda nesumnjivo više u skladu s posvećenim životom, ili barem s današnjom osjetljivošću u velikom broju europskih zemalja, gdje se, osim poštivanja osoba, izbjegava i njihovo povrijeđivanje. U svakoj reorganizaciji ili preustroju potrebno je stvoriti kulturu solidarnosti, međusobne potpore i tijesne suradnje. To je ono što neki nazivaju puževom strategijom: mali i naizgled beznačajni koraci koji dovode do pomicanja planina i stvaranja novog misticizma. Važno je ustanoviti zajedništvo jer samo je tako moguće ostvariti zajedničko poslanje.

Posvećeni život u Europi uvijek će trebati strukture. Bez njih nema održivog života. No, to trebaju biti fleksibilne strukture koje zagovaraju život i ne guše kreativnost: strukture u službi osoba i poslanja vlastitih karizmi. Posao pred nama u tome polju nikome nije nepoznat, osobito u Europi.

 

Oživljavanje ili ponovno utemeljenje službe autoriteta

Upravo smo ovom procesu oživljavanja ili ponovnog utemeljenja svi pozvani pomoći, od najmlađih do najstarijih. Nitko ne smije biti isključen, nitko ne može biti višak. No, u tom procesu nesumnjivo, svatko tko je pozvan u službu autoriteta ima vrlo važnu ulogu. Stoga je nužno oživjeti/utemeljiti službu autoriteta.

Kakav god bio “stil” autoriteta – to će uvelike ovisiti o vlastitoj karizmi – sada je potrebno da tko god bude među braćom izabran da služi braći (usp. Heb 5,1), bude osoba koja kao glavnu zadaću preuzima na sebe promicanje ozračja koje smo nazvali oživljavanje/ponovno utemeljenje karizme ili domišljata vjernost u svakom bratu/sestri, u svakom bratstvu/zajednici; a ako se radi o višem redovničkom poglavaru, onda u cijelom institutu. Iz tog razloga, tko god vrši službu autoriteta, mora se poistovjetiti s temeljnom karizmom koju on ili ona predstavlja, svjestan da je autoritet najprije karizmatski i duhovni, da se rađa iznutra te predstavlja stil života.

Autoritet za ovo “osjetljivo i naporno razdoblje” treba mjesno bratstvo/zajednicu, provinciju ili institut – ovisno o redovničkom poglavaru – staviti u stav poslanja. Da bi to činio, redovnički poglavar mora stalno razlučivati ono što dolazi od Duha od onoga što mu je protivno, na prikladan način procjenjivati kreativne pojedince koji ozbiljno prihvaćaju rizik u potrazi za novim odgovorima na nove potrebe.

Autoritet za ovo razdoblje oživljavanja/ponovnog utemeljenja mora voditi čitavu skupinu procesa, a ne samo određene radnje, mora biti dalekovidan kako bi predvidio probleme, intuitivan kako bi otkrio njihove uzroke, i mudar – vrlo mudar – kako bi vodio s pogledom u budućnost.

Autoritet za ovo razdoblje intenzivne potrage, gdje ima više pitanja nego odgovora, treba poticati suodgovornost u svako doba, treba znati kako delegirati i imati na umu načelo supsidijarnosti, treba biti stručnjak u čitanju znakova vremena i mjesta, biti svjetionik u tamnoj noći naših života, svjetionik koji rađa nadom. Oživljen i ponovno uspostavljen autoritet donijet će gorljivost ondje gdje su znakovi umora i rutine, donijet će život ondje gdje se znakovi agonije ili smrti više ili manje očituju.

 

Prikladna formacija za prikladno oživljavanje

Formacija je humus svakog oživljavanja, plodno tlo u kojem smisleniji život i poslanje mogu proklijati kod svih onih koji žive posvećenim životom u Europi, i onih koje on privlači k nama, s dobrotom ili sumnjom.

Mnogo je učinjeno na polju formacije, no još je mnogo toga ostalo za napraviti. Početna i trajna formacija potrebna je zbog življenja odnosa, zbog važnosti za drugačijim, zbog dobrodošle različitosti, zbog bratske i ljubljene poslušnosti, zbog suradnje, i zbog prikladne zrelosti koja omogućava zdrave odnose. Prisutna je potreba za formacijom koja je jedinstvena i sveobuhvatna te uzima u obzir sve dimenzije osobe, koja se ne zadovoljava samo završavanjem propisanih razdoblja, nego umjesto toga omogućava zavjetovanima i kandidatima da uđu u proces obraćenja koji uvijek započinje i nikada ne završava.

Potrebna nam je formacija koja nas izvodi iz logike obdržavanja i uvodi u logiku dara i zajedništva iznutra – ondje gdje oni koji pripadaju bratstvu/zajednici ljube jedan drugoga – te zajedništva izvana gdje je afektivno-slavljenička komponenta pridružena apostolskoj. Potrebna nam je formacija koja nam pomaže u molitvi koja je u punom odnosu s Bogom koji se otkriva kao Ti-za-nas, posvećene osobe, izvor svakog odnosa, ljepote, dobrote, bogatstva i svega što nam je potrebno.

Potrebna nam je formacija koja nas poučava razmjeni iskustava vjere i zvanja sa svim njihovim borbama i nadama; formacija koja poučava da prosvjetljavamo i pomažemo jedni drugima na teškom putu života, da planiramo zajednički život na evanđeoski način, kako bismo se bacili na poslanje, kao braća i u skladu s našom vlastitom karizmom.

Potrebna nam je formacija koja prenosi karizmu i koja jača osjećaj pripadnosti karizmatskoj obitelji čiji smo dio, bez pukotina ili podijeljenih srca. Formacija koja osnažuje vlastiti karizmatski identitet, bez zatvaranja u vlastiti geto. Formacija koja nas vodi do tumačenja zavjeta u svjetlu kategorije bratstva: bratska poslušnost, siromaštvo kao razmjena duhovnih i materijalnih dobara, te čistoća kao izvor prijateljstva i sposobnosti za stvaranje odnosa; formacija koja dopušta da budemo iskušani vanjskim izazovima, i koja istovremeno iskušava samo okruženje. U tom smislu, moramo ustrajati na inkulturiranoj formaciji i za Europu s njezinim posljedicama kada zvanja dolaze s drugih kontinenata. Nije dovoljno samo otvoriti vrata takvim zvanjima. Potrebno ih je pratiti jer kulturološki šok može biti vrlo jak.

Na kraju, potrebna nam je formacija koja nas, stavljajući Evanđelje u središte, čini gorljivima za Krista i čovječanstvo. Da bismo to izvršili, moramo biti svjesni potrebe dobro formiranih odgojitelja, koji su prepoznatljivi po svojoj karizmi, sposobni pokazati ljepotu nasljedovanja Krista prema vlastitom zvanju, i koji mogu ponuditi radikalne zahtjeve Evanđelja ostajući pritom duboko čovječni.

.

Kao zaključak: posvećeni život u koji vjerujem za budućnost Europe

Svi se slažemo da posvećeni i redovnički život u Europi prolazi kroz tamnu noć koja neće biti kratkotrajna ili jednostavna. Ustvari, živimo u pustinji kroz koju nas vodi društveno i udobno kršćanstvo koje, čak i među nama posvećenim osobama, ima vrlo malo utjecaja na naše osobne odluke. Naviknuvši se na kršćansko okruženje, skrenuli smo s puta te se našli izgubljenima i bez bitnih referentnih točaka. Prošlost je beskorisna, a budućnost nesigurna. “Ono što nam sada preostaje je sam Gospodin i Riječ njegova koja ispunja sve živo” (usp. Dn 3,26-41). Mi mislimo da smo u Jeruzalemu, no mi smo u Babilonu!

U tom kontekstu, nema manje lažnih proroka koji umanjuju ozbiljnost situacije i skraćuju razdoblje progonstva. To nije ništa novo ako se prisjetimo da se ista stvar dogodila izraelskom narodu tijekom progonstva u Babilon. No, vjerojatno to nisu Gospodnji putevi, kao što ni tada nisu bili. Tada je Jeremija izišao navijestiti da će se to razdoblje produljiti. Božje vrijeme se ne poklapa s ljudskim vremenom, pa je Jeremija podigao glas da bi navijestio: “Dugo će još trajati: Gradite kuće i nastanite se! Sadite vrtove i uživajte urod njihov!” (Jr 29,28)

Mislim da su iste ove Gospodinove riječi upućene i nama danas. Također vjerujem da ove riječi moraju rasvijetliti naš put u ovom tako duboko sekulariziranom društvu. Poput Izraelaca u progonstvu, i mi moramo naučiti slušati Gospodina u tuđinskoj zemlji. Moramo naučiti kako da živimo kao posvećene osobe u Babilonu, čak i ako smo do sada živjeli u Jeruzalemu. Sadašnjost i budućnost posvećenoga života u Europi uvelike ovisi o tome.

Posvećeni život u Europi, poput same Crkve, treba se podložiti prosudbi Duha, kako bi, kroz pitanja, s jasnoćom i vizijom budućnosti, prepoznao izazove koji se očituju u okruženju uvelike obilježenom vjerskim sekularizmom i dekristijanizacijom. U tom je kontekstu, posvećeni život u Europi, otvoren budućnosti i u skladu s prošlošću, pozvan pozorno iščitavati znakove vremena i mjesta kako bi iza sebe ostavio Babilon te krenuo prema Jeruzalemu.

Krećući se u chiaroscuro, kombinaciji svjetla i tame, predmetu paradoksa i kontrapunkta, mi posvećeni Europljani, ispunjeni radošću i mirom koji dolazi od Boga nade (usp. Rim 15,13), znajući da nada nikada ne postiđuje (usp. Rim 5,5), naviještamo da je noć kroz koju prolazimo uvod u zoru, da je kaos koji nas obuzima osnovni element novog stvaranja, te da sumrak upućuje na to da jedno razdoblje završava, a drugo započinje.

Nada o kojoj govorimo jasno se razlikuje od samo prolaznog stanja duše. To nije naivan optimizam. On ima siguran temelj, Isusa Krista (usp. 1Kor 3,11). Temeljen je na srži Evanđelja, na križu i uskrsnuću Isusa Krista. Istovremeno, mora biti poput same vjere, docta spes, prosvijetljena nada. Kao kršćani, mi, posvećene osobe, moramo dati obrazloženje nade koja je u nama (usp. 1Pt 3,15). U nadi protiv svake nade (usp. Rim 4,18), mi, posvećene osobe u Europi, moramo braći i sestrama Staroga kontinenta biti sposobni objasniti zašto i za što postojimo na području gdje kršćansko društvo nestaje. A to nikada neće biti učinjeno, budimo iskreni, bez ozbiljnog teološkog promišljanja o posvećenom životu danas. To je povezano i s važnim vidom našeg poslanja u Europi danas: biti svjedocima, služiteljima nade.

U toj nadi, koja svoje izvore ima u pashalnom misteriju, nema trunke sumnje da, unatoč svim poteškoćama s kojima će se suočiti, posvećeni život u Europi ima budućnost. Potaknuti tom nadom koja je ukorijenjena duboko u našim srcima, zauzimamo stav za transparentnost i vjerodostojnost, uzimajući za kriterij našega života Evanđelje, snagu i mudrost Božju, te stav za posvećeni život koji je istodobno utjelovljen i svjedok transcendentnosti. Dok se sve ovo odvija, trebamo dopustiti sebi da budemo pitani i zahvaćeni žeđu za smislom, osjećajem sveljudske boli, ljubavlju prema Isusu Kristu, suosjećanjem s ljudima koji trpe.

U svome sam izlaganju postavio mnoga pitanja. Nemaju sva prikladan odgovor. Približavajući se kraju, želio bih sažeti ono što sam rekao kroz niz uvjerenja koja imam o putu posvećenoga života u Europi koji on mora prijeći kako bi produbio svoj evanđeoski smisao u ovome trenutku koji smo odredili mnogim pojmovima što se odnose na budućnost, poput kaosa, tamne noći, sumraka. Budućnost koja se u svakom slučaju ne oslanja na konje i kola, nego na Gospodina koji čvrstom rukom nastavlja činiti čuda onima koji rade kao da sve ovisi o njima, ali su potpuno svjesni da sve ovisi o Njemu. Niže, u obliku Dekaloga, navodim svoja uvjerenja o budućnosti posvećenoga života u Europi:

  1. Vjerujem u europski posvećeni život koji, smiono živeći svoju krhkost, počevši od početnog stanja manjka, kaosa i praznine, od stanja neznanja i nemogućnosti, dopušta sebi da ga Gospodin oblikuje, strpljivošću majstora, i preobrazi na svoju sliku i priliku i udahnjuje u njega svoj dah života. U posvećeni život koji je spreman nanovo se roditi (usp. Iv 3,3). U posvećeni život koji sagledava svoj životni plan od glinenog temelja i potpunog siromaštva.
  2. Vjerujem u europski posvećeni život koji Bog posjeduje i koji je gorljiv za pravdom; u posvećeni život koji pohađa i stvara duhovne oaze, sveta mjesta neograničenosti, koji je sposoban oblikovati učitelje duhovnosti i prenositi ljepotu nasljedovanja Isusa Krista, poslušnog, siromašnog i nevinog, koji ne prestaje biti primjer u čovječnosti, aktivno djelujući, s ljubavlju te dubokim suosjećanjem i milosrđem prema onima koji polumrtvi leže na putu. U posvećeni život koji se bezuvjetno živi za Njega, koji sebi dopušta da ga se preoblikuje u vidljiv i blistav znak za krhko i slabo čovječanstvo koje posrće putem, koje razbojnici razdiru i ostavljaju ga teško ranjenog uz put (usp. Lk 10,30s). U posvećeni život koji je animiran gorljivošću Samarijanke i suosjećajnošću Samarijanca.
  3. Vjerujem u europski posvećeni život koji dopušta da ga se izvede iz pustinje površnosti i neplodnog intelektualizma, iz mutnih voda banalnosti i želje da se opravda. U posvećeni život koji pušta da ga se vodi u dubine i vjerodostojnost, stavljajući se u stav obraćenja i u logiku onoga što je bitno, originalno, poklonjeno, u logiku karizmatskog i proročkog života. U posvećeni život koji ima hrabrosti prepustiti se vodstvu Duha, iskusiti život u punini.
  4. Vjerujem u europski posvećeni život koji je vjerodostojan po onome što živi, značajan po evanđeoskoj kvaliteti svoga života i poslanja, koji je živo sjećanje na način postojanja i postupanja Isusa. U posvećeni život koji uzima Evanđelje za svoj život i pravilo – vrhovno pravilo, prema Koncilu – te koji s njime iznova započinje bez ublažavanja najradikalnijih zahtjeva da bi ih se prilagodilo ležernom načinu života. U posvećeni život koji u Evanđelju traži svoju mladoliku životnu snagu, uvijek novu mudrost, svoju svježinu i duboku novost, koje treba. U posvećeni život koji je u stanju priznati svoju žeđ i krenuti prema zdencu iz kojega teče živa voda (usp. Iv 3,37-39).
  5. Vjerujem u europski posvećeni život koji, dopuštajući si da ga zavedu nečovječni samostani, staje na stranu krhkosti i ranjivosti kao srži njegova identiteta te posljedice njegove vjere u Utjelovljenu Riječ. U posvećeni život koji živi po nadi koja dolazi od Gospodina, Jedinoga koji je sposoban obnoviti njegovu snagu (usp. Iz 40,30-31), i koji zato može posijati nadu u srcima svih onih koji su imali razloga izgubiti je, vidjevši se kao skroman i jednostavan trag zvijezde koja još uvijek sja usred noći ljudskih života.
  6. Vjerujem u multi-kulturalni i inkulturirani europski posvećeni život koji je, po logici dara, u stanju prijeći sve vrste antropoloških i geografskih granica, i koji je, po vjeri u Boga, trojstvenog i jednog, sposoban stvarati mostove gdje će se susresti ono što je drugačije, te biti graditelj dijaloga po svom izboru i načinu života. U posvećeni život koji različitost vidi kao bogatstvo, a ne prijetnju, i koji je radosno prihvaća kao objavu Boga koji sve čini novo. U posvećeni život koji je, po dubokoj duhovnosti zajedništva, mjesto zajedništva, opraštanja i pomirenja. U posvećeni život koji traži i daje priznanje daleko od bilo kakvog fundamentalizma.
  7. Vjerujem u europski posvećeni život koji je, iz vjernosti prema svom najdubljem identitetu i svojoj bogatoj povijesti, s nadom otvoren budućnosti u koju nas Duh Sveti šalje (usp. VC 110), uprisutnjujući se u današnjem svijetu, živeći s gorljivošću i u stavu iščekivanja, kušajući na taj način prisutnost i dolazak Gospodinov (usp. NMI 1).
  8. Vjerujem u europski posvećeni život s vizijom budućnosti, maštom i domišljatošću temeljenoj na Evanđelju, koji je sposoban otvoriti dosad neslućenu prisutnost svjedoka, stavljajući se u izvidnicu evangelizacije kao sol zemlje, svjetlo svijeta i kvasac u tijestu, naviještajući Krista onima koji su blizu i onima koji su daleko, po onome što je vidio i čuo (usp. 1Iv 1,3), uvodeći muškarce i žene u otajstvo Božje ljubavi. U redovnički život koji, nakon utaživanja žeđi poput Samarijanke na izvoru koji zauvijek utažuje žeđ, sam postaje poruka.
  9. Vjerujem u europski posvećeni život koji je na putu prema boljem razumijevanju zahtjeva svoga zvanja i poslanja, u potrazi za zdencima i putevima, i u trajnom razlučivanju. U posvećeni život koji je prosjak smisla, u dubokom zajedništvu s muškarcima i ženama našega vremena, svjestan da je njegovo poslanje dopustiti sebi da izgori kako bi širio svjetlo i gorljivost za svetost i čovječanstvo. U posvećeni život koji je predan transparentnosti i vjerodostojnosti, koji usvaja stav iskrene poniznosti, slušanja, poslušnosti, siromaštva i osjećaj za žurnost ponovnog rasplamsavanja vatre u srcima i širenja Kristove ljubavi.
  10. Vjerujem u europski posvećeni život koji si ne dopušta da ga ograniče prevladavajuće ideologije već ostaje sposoban predstaviti suprotan kulturni projekt koji se temelji na dubokom i čvrstom iskustvu Boga u radikalnosti nasljedovanja Krista, usmjeren na Njega koji je sve, usredotočen na bitne elemente karizme utemeljitelja/utemeljiteljice, udaljen od centra na taj način da je na putu susreta s ljudima našega vremena. Vjerujem u suprotan kulturni projekt koji izvlači posvećeni život iz strašnog nihilizma koji, iako se smiješi, nikad ne prestaje biti iznimno opasan, i iz ekonomije koja se usredotočuje isključivo na dobrobit te potiče kulturu relativizma.

 

Ako sanjati o životu znači dati mu budućnost, tada mi dopustite da sanjam:

  • Sanjam o europskom posvećenom životu koji prihvaća poziv na malenost, kako s osobnog stajališta, tako i s institucionalnog.
  • Sanjam o europskom posvećenom životu koji se zauzima za kvalitetu više negoli za kvantitetu.
  • Sanjam o europskom posvećenom životu koji za svoje poslanje odabire biti kvasac, prorok i znak, stražari na zidu, trublje u zoru, noćna straža i svjetionik u daljini.
  • Sanjam o posvećenom životu u Europi koji bira značenje nad učinkovitošću.
  • Sanjam o posvećenom životu u Europi koji veću važnost daje korjenitoj obnovi nego opstanku, ponovnom utvrđivanju ljudi nego struktura.
  • Sanjam o posvećenom životu u Europi koji je bliži Isusu i bliži čovječanstvu, osobito onima najmanjima; o posvećenom životu koji gori za Krista i gori za čovječanstvo.

fra José Rodríguez Carballo, OFM

generalni ministar

________________

  1. Usp. Mario Aldegani, Sažetak rada po skupinama. Skupština Unije viših redovničkih poglavara, svibanj 2010, 1.
  2. Opadanje broja zvanja ne pogađa samo Europu, već i Ameriku koja gubi do 21,1% redovnika. U Oceaniji gubitak je 40%. No, posljednjih je desetljeća posvećeni i redovnički život porastao u Africi na oko 46,1% i u Aziji na 60,4%. Do 2004. mi, redovnici i posvećene osobe, u Europi smo činili 42,76% svih redovnika i posvećenih osoba u svijetu. Ovo je zanimljiv podatak znajući da su iste godine katolici u Europi činili samo 25,4% od ukupnog broja katolika u svijetu. Oni koje više zanima statistika o redovničkom i posvećenom životu u svijetu mogu pogledati članak Pedra Balderraina, Vocaciones en el mundo: hablan las cifras, u: Vida Religiosa, 93/6, 2002, str. 286-293.
  3. Pedro Balderrain, La precariedad de la vida religiosa en Europa. Límites y posibilidades, u: Revitalización carismática y mejora organizativa, 36. nacionalni tjedan za Institute posvećenoga života, izd. Claretianas, Madrid, 2007, str. 29.
  4. Benedikt XVI, Audijencija 24. ožujka 2007.
  5. Benedikt XVI, Audijencija 24. ožujka 2007.; v. Ivan Pavao II, Ecclesia in Europa, br. 47.
  6. Neki analitičari smatraju da je danas kršćanstvo najprogonjenija vjera. (Jacques Juliard)
  7. Amédée Grab, La Vida Consagrada in Europa, u: Perfectae Caritatis, cuarenta años, Madrid, izd. Claretianas, 2006, str. 297.
  8. Usp. Timothy Radcliffe, La missione in un mondo in fuga, u: Il Regno, 46 (200179), str. 305-310.
  9. Čitajući katastrofalne izvještaje o budućnosti redovničkog života u Europi i izvan nje, lako je primijetiti da svi – ili barem velika većina njih – počinju s opažanjima koje smo ranije naveli: broj zvanja u opadanju, starenje redovnika i redovnica, nemogućnost izvršavanja posla koji imamo itd.
  10. Ivan Pavao II, Ecclesia in Europa, br. 47.
  11. Ne ulazeći potpuno u autorovu analizu i zaključke, mislim da se neka prosvjetljujuća razmišljanja mogu pronaći kod Joséa M. Castilla. José M. Castillo, El futuro de la vida religiosa. De los orígenes a la crisis actual, izd. Trotta, Madrid, 2003.
  12. Usp. José M. Castillo, nav. djelo, str. 162s.
  13. Sv. Bazilije, Opširna Pravila (Regulae Fusius Tractatae de Basilio), Predgovor 1. PG 31, 892 B.
  14. Usp. Život sv. Antuna Pustinjaka, SC 400, 2, 3-4; 132-134.
  15. Usp. 1Čel 22.
  16. PPr I,1.
  17. U svakom slučaju, trebamo paziti da se studiji i titule ne prikazuju kao neophodan kriterij za sudjelovanje u redovničkoj obitelji. To bi nas to moglo dovesti do zatvaranja vrata najjednostavnijim ljudima, koje je Bog možda pozvao na posvećeni život.
  18. Usp. José M. Castillo, nav. djelo, str. 170-171.
  19. Evanđeoski odlomak o Marti i Mariji korišten je često u tom smislu (usp. Lk 10,38). Današnje egzegeze ne podržavaju tumačenja ove vrste.
  20. Ivan Pavao II, Vita consecrata (VC) 63.
  21. Kad govorim o posvećenom životu u Europi, mislim i na posvećeni život općenito. Razlog za to je, na temelju onoga što znam, što neki kontinenti možda misle da nisu tako jako pogođeni krizom smanjenja broja kao što su drugi. Nismo li i mi u Europi isto mislili prije samo nekoliko godina?
  22. Postoji obilje literature na temu ponovnog utemeljenja posvećenoga života. Jedno od prvih djela koja o tome govore, ako ne i prvo, bilo je ono G. A. Arbucklea, Out of Chaos. Reffounding Religious Congregations, London, 1998.
  23. VC 13.
  24. Felicísimo Martínez, Situación actual y desafíos de la vida religiosa, u: Frontera/Hegian, n. 44; Vitoria, 2004, 13.
  25. Usp. José Rodríguez Carballo, Volver a lo esencial: La refundación de la vida religiosa, u: Nosa Andaina, 18, 2004, str. 7-14.
  26. Bonifacio Fernández, La vida consagrada ante la crisis de reducción, u: Colección Frontera/Hegian, Vitoria, 2004, str. 46.
  27. Usp. Luigi Cuccini, Quando ci parlava lungo il cammino (Lc 24,32). La qualità spirituale del quotidiano comunitario, u: Star bene nella comunità. La qualità di vita dei consacrati, Ancora, Milano, 2002, str. 60.
  28. Usp. Lumen gentium (LG) 44.
  29. VC 13.
  30. VC 29
  31. Usp. VC 13.
  32. Ovaj rad ad intra čini mi se osnovnim. Ne smatram da griješim kad kažem da je ne mali broj posvećenih prestalo vjerovati u budućnost posvećenoga života. Mnogo je razloga. A mnoštvo razloga može vrednovanje našeg života i poslanja učiniti jako teškim.
  33. Usp. Alvaro Rodríguez Echeverría, “Draž” posvećenoga života, u: Revnost za Krista, revnost za ljude; Međunarodni kongres o posvećenom životu, Katehetski salezijanski centar, biblioteka Nadahnuće, knjiga 29; Zagreb, 2005, str. 231s.
  34. Ovi elementi jako dobro odgovaraju na poznato trodijelno pitanje iz Vita consecrata, odnosno, tko su posvećeni muškarci i žene (posvećenje)? Tko su oni s (bratski život u zajednici)? Za koga su posvećeni (poslanje)? (usp. VC 13)
  35. Usp. Alvaro Rodríguez Echeverría, “Draž” posvećenoga života u: Revnost za Krista, revnost za ljude, Međunarodni kongres o posvećenom životu, Katehetski salezijanski centar, biblioteka Nadahnuće, knjiga 29; Zagreb, 2005, str. 233.
  36. Međunarodni kongres o posvećenom životu, Revnost za Krista, revnost za ljude, Katehetski salezijanski centar, biblioteka Nadahnuće, knjiga 29; Zagreb, 2005, str. 41.
  37. María José Arana, El nuevo rostro que el Espíritu va diseñando, u: Revitalización carismática y mejora organizativa. 36. nacionalni tjedan za Institute posvećenoga života, Madrid, 2007, str. 105.
  38. Isto, str. 356.
  39. U tom slučaju možemo govoriti o poslanju svjedočenja koje se ostvaruje po molitvi, predanju vjere Apsolutnome, otvorenosti transcendentnosti, očitovanju evanđeoskog života, kontemplativnoj tišini, bratskom životu, siromaštvu itd. Uz sve ove elemente, kontemplativni život je “podržavateljica klonulih udova njegova neizrecivoga tijela”, kako je rekla sv. Klara (3PA 8).
  40. VC 72.
  41. “Velika greška redovničkog života bila je brkanje karizmi s apostolskim djelovanjem. U tom smislu, redovnički se život mora povući iz tolikog aktivizma, iz tolikog funkcionalizma, iz tolikih pastoralnih obaveza, iz tolikog institucionalnog razmišljanja, da bi se ponovno susreo sa suštinom svoje karizme. Mora se vratiti svojoj biti, svojim izvorima”, Felicísimo Martínez, nav. djelo, str. 64.
  42. VC 37.
  43. Kad govorimo o evangelizaciji poslanja mislimo na uzvraćanje Evanđelja koje smo primili i koje je, u svojoj najdubljoj biti, dar koji se treba dijeliti. Poslanje zapravo izvire iz srži samog Evanđelja. Život dotaknut dinamičnošću Evanđelja pretvara se u silnu gorljivost za Kraljevstvo. Srce preobraženo snagom Evanđelja postaje misionarska potreba.
  44. Papinsko vijeće za kulturu u svome dokumentu Promicati pastoral kulture (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999), skreće pozornost na te neke nove areopage, poput društvenih komunikacija, obrazovanja, obitelji, umjetnosti, znanstvene kulture, odmora i slobodnog vremena, novih oblika religioznosti, sekti itd. Posvećeni život u Europi treba dobro uočiti sve te elemente.
  45. Usp. Dei Verbum (DV) 10. Laik je misionar po vlastitom pravu, a ne po ikakvom ljubaznom dopuštenju, a još manje kao nadoknada nedostatku osoblja.
  46. Aquilino Bocos, Imaginación misionera e innovación estructural, u: Revitalización carismática y mejora organizativa. 36. nacionalni tjedan za Institute posvećenoga života, Madrid, 2007, str. 224s.
  47. Aquilino Bocos, Caminando hacia la aurora. Reorganización de estructuras en la vida consagrada, u: Colección Frontera/Hegian, br. 70, Vitoria 2010, 13.
  48. VC 13.
  49. VC 73.
  50. José Rodríguez Carballo, OFM, Formar a la vida en plenitud para prevenir los abandonos y reforzar la fidelidad, 67. skupština Unije viših redovničkih poglavara, Rim, 2007.
  51. Usp. “Što Duh danas govori posvećenom životu”.Osvjedočenja i perspektive, u: Revnost za Krista, revnost za ljude, Međunarodni kongres o posvećenom životu, Katehetski salezijanski centar, biblioteka Nadahnuće, knjiga 29; Zagreb, 2005, str. 215.
  52. Usp. VC 22.
  53. Usp. Perfectae caritatis (PC) 2.
  54. .

    Prevela: Ana Fruk, član predsjedništva Međunarodnog vijeća FSR-a za Framu

     

    Pretraži sadržaj

    Aktualno

    FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

    INTERNET STRANICA


    FACEBOOK STRANICA

    **********************

    Fra Stipica Grgat:

    Otpjevni psalmi

    * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

    Promo film o Provinciji

    Posjetitelji

    DanasDanas1693
    Ovaj mjesecOvaj mjesec44683
    UkupnoUkupno5272894

    Online

    Trenutno aktivnih Gostiju: 130 

    Administrator

    franodoljanin@gmail.com