Svetkovina svete Bogorodice Marije - Nova godina

1.

Što nam donosi godina nova?

Na pragu smo Nove godine. Jedva shvaćamo kako je brzo prohujalo vrijeme koje je iza nas, i kako se puno toga dogodilo u proteklom vremenu. Od nekih dana još trpimo, a na neke gledamo s ponosom i radošću.  Ujedno nas pritišću naše misli glede budućnosti: što će nam donijeti Nova godina? Puno toga smo planirali u prethodnoj godini, i od puno toga morali smo odustati.  Možda će sve biti dobro, nadamo se da ćemo biti zdravi, da nas neće pogoditi nesreća. Moramo živjeti s nesigurnošću, da ne znamo što će biti sutra. Pred nama je 365 darovanih dana i godina 2017. Mnogi od tih dana već su rezervirani u kalendaru ne samo mome nego i vašemu: poslovni termini, rođendani, možda posebni jubilej, posjet liječniku, sjednice udruge itd. Što će tada stvarno biti, mi to ne znamo. Veliki skeptik Biblije, Propovjednik, kaže to na ovaj način: "Kao što ne znaš koji je put vjetru ni kako postaju kosti u utrobi trudne žene, tako ne znaš ni djela Boga koji sve tvori" (Prop 11,5).  Dane Nove godine ne treba obilježiti samo s kvačicom, nego ih budno živjeti i oblikovati.

Luka kaže u svome evanđelju: "Marija u sebi pohranjivaše sve ove događaje i prebiraše ih u svome srcu". Čudno. Sve što se dogodilo i što je bilo rečeno: kad je anđeo susreo nju, kad je posjetila Elizabetu, kad je s Josipom krenula u Betlehem, kad je pod vrlo neugodnim okolnostima rodila dijete, kad su došli pastiri i pričali kako im se objavio anđeo i rekao im, da  se rodio spasitelj, i da je to dijete povijeno u pelene, i da leži u njenom krilu. Sve to Marija prihvaća nježno i čuva u svojoj nutrini. I još više: sve te događaje prebiraše u svome srcu. Ona moli i pita Boga: "Što mi sa svime time želiš kazati?" Za Mariju to nije samo stvar razuma, nego i srca. U biti cijeloga čovjeka od glave do pete.
To bi moglo i nas potaknuti na pitanje: Što mi Bože želiš kazati kroz susrete, kroz iznenađenja, kroz zbunjenost?
Ne smijemo dopustiti da nam se uzme nada usprkos svemu. Ona ima svoj razlog: tko vjeruje, zna stvarno više! Naravno, ne u znanstvenom smislu, i životnu pamet ne posjeduju vjernici više nego drugi ljudi. Ali, oni grade na iskustvima, koja su ljudi tisućljećima upoznali sa svojim Bogom. Nakon osam dana od rođenja, Isus je bio obrezan kako je kod Židova bio običaj. (Lk 2,21) Obrezanje je znak saveza kojeg je Bog sklopio s Abrahamom i njegovim potomstvom. Mi kršćani doduše nismo obrezani, ali ako kao i Abraham vjerujemo Bogu, njegov savez vrijedi i za nas. Osam dana nakon Božića, na prvi dan Nove godine, slavimo Isusovo obrezanje i kroz to stavljamo znak saveza nad dolazeću godinu. Na nov način treba se dokazati Božja vjernost nama ljudima kao nosivi temelj našega života. Ova nada nije kao zviždanje u šumi, s kojim otklanjamo vlastiti strah. Bog nije mogao bliže doći nego  kad je postao jedan od nas: čovjek. Mi nismo pošteđeni od patnje i nevolje, ali nismo više sami. Postoji jedan koji s nama podnosi – svejedno što dolazi.

Učinimo nešto iz nama darovanog vremena. Bog zna da nemamo sve u ruci. U ovoj misi molimo Božji blagoslov za Novu godinu, da nas Bog zaštiti, da se okrene k nama, da ljudima koji su nam na srcu ide dobro. Molimo za njegovo milosrđe.

Naše obitelji i naši prijatelji stvarno mogu biti blagoslov za naš život. I mi sami možemo biti blagoslov za naše obitelji i za naše prijatelje.

Fra Jozo Župić

************

2.

Osvrt i pogled naprijed

Na Novu godinu slavimo zajednički rođendan, naše zajedničko rođendansko postojanje u Novoj godini.  Opraštamo se od proljeća, ljeta, jeseni i zime iz  godine 2010., od dvanaest mjeseci, 365 dana, da bismo se okrenuli daru Nove godine. Sigurno je da 2010. godinu ne skidamo kao staromodni komad odjeće što ga bacamo u kut ili ga dajemo u otpad. Godina 2010. pripada nama, ona živi u nama i dalje sa svim iskustvima, koja smo u njoj imali, dobrim i lošim, radosnim i žalosnim.

Također u godini 2011. imat ćemo mnoga iskustva. Puno toga iznenađujućeg, predvidivog, znakova ljubavi i znakova neprijateljstva, puno toga će nas učiniti sretnima, nešto će nas uzbuditi, puno toga će nam uspjeti, a bit će i neuspjeha.

S kakvim raspoloženjem idemo u Novu godinu? Kažete li možda u sebi: Nova ili stara, i dalje će biti kao i dosad? Moguće je da se bojite Nove godine, jer vam je jasno, kako vrijeme prolazi? Imate li straha što vam ova godina donosi ili što ćete biti stariji? Ili ste napeti za iskustva koja će vam se nuditi sljedećih 365 dana?Jeste li radoznali za nove mogućnosti, koje će se pokazati? Za susrete s ljudima koje ćete upoznati?Jeste li napeti što će Bog u predstojećoj godini djelovati?

Kao Marija

Tko bi nas mogao bolje poduprijeti u pozitivnom stavu za dolazeću godinu, kao žena, koja nije samo svoju iduću godinu stavila u Božju ruku, nego svoj cijeli život. Sa svim godinama svoga života ona se povjerila njemu, za kojeg je bila duboko osvjedočena, da je on vodi punini života. Iako to njoj donosi mnoge boli i neugodnosti. Elizabeta je rekla o svojoj rodici Mariji: "Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina." (Lk 1,45) I Marija sama pjeva u pjesmi koja odzvanja kroz cijeli njezin život, također i u teškim vremenima: "Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spistelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me svi naraštaji zvati blaženom".

Marija poziva također nas na ovaj prvi dan Nove godine, da isto činimo, naime da ovu započetu godinu i možda sve godine koje nam budu darovane, stavimo u Božje ruke, u povjerenju da nas on čini bogatima. Ne u materijalne i prolazne stvari, nego u  unutrašnja iskustva, u radosti i razumijevanja tajni života. To neće uvijek biti lagan i ugodan put kojim nas on vodi. Ali to je put, koji će nas osposobiti, da sve više i više shvatimo ljubav, unesemo je u nas i nju dijelimo.

Kao pastiri

Možda nam je kao pastirima u evanđelju. Njima je bilo obećano, da je rođen Spasitelj, koji treba osloboditi svu zemlju.Očito je da nisu sasvim vjerovali obećanju. Morali su biti sumnjičavi, jer im je uvijek obećavan bolji život, što se nikada nije ostvario. Sumnjali su dakle: "Je li to istina?" "Zašto su anđeli trebali doći upravo k njima s jednom takvom porukom, njima jednostavnim ljudima?" Ipak su krenuli na put. Morali su tražiti, da otkriju gdje se obećanje slaže sa stvarnošću. Kad su našli mjesto, dali su svjedočanstvo o obećanju, koje im je Bog dao. Ljudi su se mogli samo diviti. Vratili su se obogaćeni i puni zahvalnosti, jer je Bog održao riječ. Bili su blaženi, jer su vjerovali, da se ispunilo što im je rečeno od Gospodina.

Također nad našom godinom 2011. leži obećanje, naime, Gospodin Isus Krist je u njoj, čeka nas  i želi nam darovati blagoslov. Ako ste sumnjčavi, odvažite se i s pastirima krenite kroz dolazećih 365 dana. Otkrijte s njima, gdje Krist možda u sasvim neznatnim ili siromašnim odnosima čeka na vas. Tako ćete moći biti sretni, ako iskusite, da se ispunilo, što vam je Gospodin obećao.

Novogodišnja želja

Ne želim vam samo zdravlje, nego želim da možete kako sa zdravljem tako i s bolešću ophoditi, da raste vaše povjerenje u život, kojeg on drži u svojim rukama.

Ne želim vam samo sreću, nego da isto tako u sreći kao i u očitoj nesreći možete sačuvati pogled koji bi vas htio voditi zrelijem i punijem životu, također i onda kada on za vas traži neravne i tamne putove.

Ne želim vam samo radost, nego da se vi isto tako u radosti kao i u boli i patnji čvrsto držite onoga, koji nas sve poznaje bolje nego mislimo, i da na ovaj način vaša vjera u Boga bude posvećena.

* * * * * *

3.

Prošlost –budućnost – sadašnjost (Lk 2,16-21)

Drage sestre i braćo, na početku smo Nove godine. Promjene godine, razlike između jučer i danas, stare godine koja je prošla, nove godine koja će doći, i jasno nam je: mi ljudi imamo našu povijest. Vrijeme pripada nama i našem svijetu. A time i prošlost, sadašnjost i budućnost.

U danu kao danas, možda o svemu tome razmišljamo, što se dogodilo prošle godine, ne samo u politici, u svjetskim događanjima, nego u našem vlastitom životu; gdje možda sa strahom gledamo prema naprijed, što će nam donijeti Nova godina; i danas mi pada na pamet riječ sv. Franje Saleškog koja sigurno spada u najljepše rečenice koje od njega imamo. On govori o prošlosti, budućnosti i sadašnjosti. O prošlosti kaže Franjo Saleški: "Prošlost pripada božasnkom milosrđu." Što je bilo, bilo je, bilo dobro, bilo zlo, bilo radosti bilo žalosti, to je prošlo i to leži u božjem milosrđu. Vrijednost koju to ima za nas, je sjećanje koje nas uči, da počinjene pogreške odbacimo, a darovane radosti ne zaboravimo.

O budućnosti kaže Franjo Saleški: "Budućnost pripada Božjoj providnosti". Samo je Bog onaj koji zna za moju budućnost, i stoga ne trebam imati straha. Ako budućnost pripada Božjoj providnosti, onda to znači: Mi smo skriveni u Bogu i smijemo vjerovati da Bog ide s nama bez obzira što bi moglo doći.

Prošlost dakle pripada božjem milosrđu, budućnost božjoj providnosti, ali je za Franju Saleškog važna sadašnjost. O tome kaže: "Ono što me brine i što se od mene traži je to danas. I to danas pripada milosti božjoj i predanju moje dobre volje". Radi se dakle o tome, da s tim danas, s tom sadašnjošću učinim s milošću božjom i mojom dobrom voljom sve najbolje u mome životu.

Prvi siječnja u Crkvi je svetkovina Svete Marije Bogorodice. To znači: Od prvog dana godine mi se kršćani stavljamo pod osobitu zaštitu Marije, jer znamo, da naše brige i molbe ona visoko uzdiže. Tako počinje Nova godina s puno nade: naša prošlost i naša budućnost pripadaju Bogu, važno je, da svaki dan iznova počnemo živjeti naš kršćanski život i da to smijemo činiti pod osobitom zaštitom Bogorodice Marije u čiji zagovor vjerujemo. Amen.

Fra Jozo Župić


4.

Lk 2,16-21

U strahu da nam ne pobjegne vrijeme, živimo sve brže: brzo jedemo, brzo spavamo, brzo gledamo televiziju, brzo razgovaramo. Ljudi su u žurbi i nemaju vremena. Ljubomorno bdijemo nad svojim vremenom Vrijeme koje nam je na raspolaganju, sedam dana u tjednu, treba racionalno organizirati tako da dotekne za ono najvažnije: prehrana, rad i spavanje. Često nam nedostaje vrijeme za sebe. A sve manje vremena imamo i jedni za druge. Možda još samo zaljubljeni umiju darivati jedno drugome vrijeme, ne bojeći se da će ga izgubiti. Jednog dana stvarno više nećemo imati vremena. Zemaljsko će vrijeme isteći. Doslovno će se obistiniti rečenica: “Nemam vremena!”

A opet, s druge strane, toliko dragocjenog vremena potrošimo na gluposti i ispraznosti ovoga svijeta. Možda to shvatimo tek kada nam ponestane vremena, u starosti. O vremenu koje curi kroz prste, a koje je istinski dar, malo i slabo razmišljamo. Vrijeme je sveto. Prolaznost opominje. Prolaznost je, kaže kršćanska vjera, put i sredstvo za postizanje neprolaznoga. Bog nam je dao talente, darove, sposobnosti i određene okolnosti. Sve to valja znati dobro upotrijebiti. Ne smijemo se praviti kao da imamo sve vrijeme ovoga svijeta jer ljudi umiru naglo i bez upozorenja. Svima nama to je opomena da uvijek budemo spremni jer nikada ne znamo.

Ako nam život dolazi od Boga, a dolazi – znači da dolazimo iz vječnosti. Živimo u vremenitom dijelu vječnosti i na koncu odlazimo u vječnost. U tom putovanju od vječnosti do vječnosti život može značiti mnogo toga. Život je iznenađenje jer zatekne nas spoznaja da jesmo, da živimo, da postojimo. Život je mogućnost da izaberemo svoj put. Život je i svečanost ako izaberemo u slobodi i ljubavi prave vrijednosti. A prave vrijednosti su uvijek Božje vrijednosti. A svečanost nije uvijek i nužno puna trpeza. Zna biti skromna i preskromna. No, ako je Bog svečar za našim stolom ništa nam uzmanjkati neće.

Nije važno na zemlji ostati što duže, već je važan smisao našeg boravka. Imati smisao znači imati mudrost. Biti uronjen u svoju nutrinu, razlučiti bitno od nebitnog, prolazno od vječnog. Svaki trenutak je važan. U životu čovjeka ne postoje beznačajni trenutci. Sami sebi i drugima možemo biti svjetlo, ali isto tako i tama. Svako nezadovoljstvo uzrokuje duboko neosmišljen život. Svaki bi se čovjek kroz život trebao boriti za nešto više od samoga života. Naš život nema veliku vrijednost ako iz njega nismo učili i od vlastite sudbine ma kakva god ona bila, učinili spomenik vlastitom postojanju.

Što očekujemo iz godine u godinu? Iz dana u dan? Danas? Sada? Rođenje djeteta? Da djeca odrastu? Dobro plaćen posao? Srodnu dušu? Godišnji odmor? Mirovinu? Očekujemo li još nešto u životu? Ili možda više ništa ne očekujemo? Bog nam daruje još jednu novu građansku godinu. Ona je započela Isusovim rođenjem. Pastiri su darovali djetetu vrijeme. Mudraci također. Prije odlaska s ovoga svijeta, Isus reče: «S vama ostajemo sve dane sve dok vrijeme ne prijeđe u vječnost!› U Kristu je svaka godina - darovano i blagoslovljeno vrijeme koje treba mudro koristiti. Ljudi postaju ono što jesu u vremenu i kroz vrijeme.

Fra Anđelko Domazet

***********

5.

On ne izgleda kao spasitelj

Pastiri su povjerovali poruci anđela i pohite u Betlehem. Pronađu sve kako im je bilo rečeno. To se lako previdi. Što im je anđeo uistinu rekao? Da im se rodio Spasitelj. I da su oni našli novorođenče povijeno u pelene, gdje leži u jaslama. Anđeo im nije obećao nikakav vatromet ni približnu senzaciju, nego nešto normalno iz njihove pastirske svakodnevice: jedno djetešce siromašnih ljudi vani pred gradom. Obećani Spasitelj ne izgleda kao prvorazredan čovjek!

Isus je Spasitelj – nikakav super čovjek, kojemu smrt ne može naškoditi.  Ali Bog ne pušta da raspeti ostane u smrti i dovodi ga k sebi u život. Taj koji ne izgleda kao spasitelj, na njemu možemo vidjeti, da Bog i nas neće ostaviti.

Pastiri u Lukinom evanđelju odvažili su se od početka vjerovati toj poruci i pohitješe na put. Otkrili su Božje tragove u naoko sasvim banalnom. Oni su otvoreni za zlatni sjaj u noći. I ne samo to: pripovijedaju drugima o tome. Pastiri su navjestitelji čudesne poruke, da je Bog tu, gdje se po njemu ne bi reklo!

I Marija je vjerovala u tu poruku. U svijetu i govoru Biblije organ s kojim čovjek može misliti i shvatiti je srce. Ako se kaže da je Marija u sebi pohranjivala sve ove događaje i prebirala ih u svome srcu, to znači: Marija razumije sa svojom nutrinom i ne pušta više to što je razumjela.

Pastiri i Marija ohrabruju nas za Novu godinu: svakidašnjica je puna čudesnih tragova Božjih. Mi možemo računati s Njim i tamo gdje nam se čini da je svemu kraj.

Novo nije bez staroga:

Dijete će nakon osam dana biti obrezano i prima ime kako je to u židovstvu uobičajeno. Tu stoji crno na bijelo, da su Marija i Josip uzorni židovski roditelji kojima je važno, ispuniti Toru.

Ta procjena naspram Židovstvu provlači se u Lukinom evanđelju kroz cijelu predaju o Isusovom djetinjstvu: sasvim na početku nije navještenje Mariji, nego starom židovskom svećeniku Zahariji, koji u jeruzalemskom hramu vrši svoju službu.

Mlada Marija kreće k staroj Elizabeti – a ne obratno! Četrdeset dana nakon Isusova rođenja roditelji donose svoga Prvorođenca u jeruzalemski hram; tu dolazi do susreta sa Šimunom i Anom, susreta starih i mladih. Kad je Isusu bilo dvanaest godina roditelji ponovno kreću na put u starodrevni grad Jeruzalem.

To nije slučaj. Lukino evanđelje nastalo je za poganske kršćane, dakle za čitatelje i čitateljice koji su se tada kao kršćani morali osjećati sasvim novi i mladi. Stara religija Židova mogla je za njih biti svejedno! I upravo se njima pripovijeda Lukino evanđelje: obitelj koja okružuje Dijete, s kojim Bog počinje nešto novo u svijetu, ta je obitelj pažljiva za upute i obrede stare religije u kojoj je ona ukorijenjena. Otvorenost za novo i poštovanje staroga usko su povezani.

Danas je osmi dan nakon Božića – koji je u židovstvu predviđen kao dan obrezanja i davanja imena. Zato slušamo danas taj odlomak iz Lukina evanđelja. U našem kulturnom krugu slavimo prvoga siječnja također Novu godinu. Budući su ti odlomci proračunato izrečeni na prvi dan Nove godine, poslušajmo ih: kao ohrabrenje a ne kao odsječenost od starih korjena, kojima zahvaljujemo – a u isto vrijeme da budemo otvoreni za sve novo što će donijeti 2012. godina.

U imenu Isus skriva se prastaro Božje ime, koje je Mojsije mogao čuti kod gorućeg grma i kojemu  od tada  kroz mnoga stoljeća vjeruju Židovi i kršćani. Isus doslovno  u prijevodu znači: Jahve spašava. Neka to ime bude i nad našom Novom godinom!

Fra Jozo Župić

 

6.

VJERA – PUT TEMELJNOGA POVJERENJA

Prema Svetom pismu vjera je izvor i središte svega religioznoga života. Vjera potvrđuje smislenost čovjeka, njegova života, povijesti i svemira uopće. Prava suprotnost vjeri jest nihilizam – odsutnost temeljnog povjerenja u postojeću zbilju. U tom smislu psiholog E. H. Erikson govori o tri tipa vjere i temeljnog povjerenja: postoji, veli on, religiozna vjera s temeljnim povjerenjem; postoji zatim temeljno povjerenje bez religiozne vjere (ateisti, agnostici); na koncu, treća skupina, čine oni koji imaju religioznu vjeru bez temeljnoga povjerenja (mnogi vjernici, to je nihilizam u samoj vjeri). Najzahtjevniji je put – put temeljnog povjerenja.

‘Vjerovati’ ne znači u prvom redu ‘držati istinitim’ neke izričaje. Bez sumnje i to je uključeno u pojam ‘vjerovanja’, ali tek u drugotnom planu. Vjerovati znači potpuno se predati živomu Bogu, kao cjelovito biće, s razumom i srcem. Vjera je stoga osobni čin. Je ne vjerujem u prvom redu nešto, u neku istinu ili u neke činjenice, pa makar to bile i vrlo vrijedne vjerske istine kao Presveto Trojstvo, utjelovljenje, euharistija. Ja vjerujem u prvom redu Nekome i u Nekoga, to jest u Boga kao osobno biće koje me stalno prati. I kad potpuno vjerujem u Boga, ja mu se posve predajem. Upravo takav stav izražava grčka riječ za vjeru, ‘pistis’, odnosno latinska riječ ‘credere’ koja etimološki upućuje na ‘cor’-‘dare’, ‘dati srce’, to jest srčano se pouzdati. Bog najprije traži naše povjerenje. Bez povjerenja u Boga, naša vjera stoji na slabim nogama.

Biblija donosi cijeli niz likova ljudi koji su pokazali primjer vjere: Abraham, Mojsije, proroci, sve do Isusa i apostola (usp. Hebr 11.). Autor poslanice Hebrejima govori da je vjera sigurnost u ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti koje ne vidimo. Tako imamo Abrahama, veliku osobu vjere, koji ide od onoga u što je siguran prema onome gdje nije siguran, prema onome što ne poznaje. To je prava paradigma vjere. To je putovanje povjerenja, putovanje predanja. Vjera je putovanje prema nekom novom mjestu, a ne samo nastavljanje nečeg staroga. Vjera je uvijek puštanje nečega.

U dokumentu Vrata vjere čitamo: “Po vjeri Marija je prihvatila anđelovu riječ i povjerovala navještaju da će postati Majkom Božjom… Po vjeri apostoli ostaviše sve i pođoše za Učiteljem… Po vjeri su učenici formirali prvu zajednicu… Po vjeri su mučenici dali svoj život… Vjerom su muškarci i žene posvetili svoj život Kristu… Vjerom su mnogi kršćani činili djela pravde…. Vjerom su, tijekom stoljeća, muškarci i žene svih životnih doba, ispovijedali ljepotu nasljedovanja Krista kamo god su bili pozvani svjedočiti svoje kršćanstvo: u obitelji, u svom zvanju, u javnom životu, u vršenju karizmi i službi na koje su bili pozvani” (str. 20-22).

Prisjetimo se da prva Marijina riječ bijaše – jedno pitanje! “Kako će to biti kada ja muža ne poznajem?” (Lk 1, 34) Biblijska vjera stoga ima puno više zajedničkog s pitanjima, nego s odgovorima. Često nas Bog stavlja u životne situacije u kojima stari odgovori više neće vrijediti. Tako nas potiče da tražimo, da rastemo i ulazimo u nove prostore duha. Vjera nije neki posjed, već doživotno traganje, stalno raspitivanje, ponovno definiranje. Na početku nove građanske godine zazivamo zagovor Marije, Majke vjere, da nas pouči putu vjere, putu Abrahama, Mojsija, proroka, Isusa, apostola i svetaca.

 

 

 

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas535
Ovaj mjesecOvaj mjesec56988
UkupnoUkupno5504534

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 100 

Administrator

franodoljanin@gmail.com