Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa

1.

Obitelj stvaramo zajedno

Svaki čovjek ima iskustvo s obitelji. To počinje već s rođenjem. Otac, majka, braća i sestre, djed i baka – život se pokazuje u sasvim različitim stanjima. Život se od početka događa u obiteljskim odnosima. Čak i žene i muškarci koji žive sami, često imaju tijesne  obiteljske odnose: kao kumovi, kao prijatelji ili susjedi. Stoga svaki može sudjelovati u razgovoru na temu obitelji – bilo da ima uspjeha ili bolna iskustva.

Za primjer možemo uzeti nevolju mnogih obitelji, kako naći primjeren stan kojeg se može isplaćivati. Često puta djeca su problem, jer mnogi vlasnici stanova ne žele obitelji s djecom, nego radije uzimaju samce. Tu treba spomenuti svijet zanimanja gdje se ne obazire ni na očeve  ni na majke ni na rođake koji njeguju bolesnike. Svijet rada postupa tako, kao da je obitelj privatna stvar. Stotine tisuća djece i mladih žive u siromašnim obiteljima i doživljavaju se kao oni koji su potisnuti na rub.

Još je strašnije ono što smo ovih dana mogli slušati i gledati preko televizije, a radi se o siromašnim obiteljima u Pakistanu. Budući da su se siromašne obitelji zadužile i ne mogu vratiti novac, onda im veleposjednik oduzima maloljetnu kćer, s njom se ženi i ona mora prijeći na islam. To pogađa mnoge kršćanske obitelji.

U isto vrijeme obitelj se proglašava krivom ako je odgoj djece krenuo ukrivo. Brzo se prstom pokazuje na očeve i majke, koji su zakazali. Tko ne poznaje žalopojke roditelja, čija djeca nemaju više interesa za vjeru i Crkvu, premda je to njima bilo nešto vrlo važno. Jesu li ti roditelji zakazali u religioznom odgoju?  Dobronamjerne riječi i govori o vrijednosti življene obitelji čine pritisak.

S druge strane očekivanja unutar obitelji su golema. Tu je često velika čežnja da se može međusobno ophoditi.  Osjećaji trebaju imati mjesto; ovdje ne marimo za taktičko ponašanje. Gdje  bračni partneri i djeca ne mogu više zajedno govoriti, gdje više nema mjesta za riječ povjerenja i gdje se međusobno otuđuju, tu se ruši svijet. Obitelj kao otok sretnih, ne može se održati  u oluji svakidašnjice.

Biblijske slike evanđelista Mateja u odnosu  na obiteljske odnose nemaju ništa romantičnoga kada je u pitanju obiteljski kliše. Bog je ipak usred realnosti života postao čovjek i evo obitelji koja u strpljivosti i neizvjesnosti prihvaća nemir što ga donosi dolazak Gospodinov. Prihvaća strah i progon, prijetnju i rastrganost, nesreću i neuspjeh, ali i svijet nade, sreće i oslobođenja, budućnosti i otkupljenja.

Samo nekoliko dana prije svoga pogubljenja u tamnici Berlin-Plötzensee, isusovac Alfred Delp piše u siječnju 1945. godine novorođenom djetetu svoga prijatelja: "Ti si za početak svoga života izabrao bolno vrijeme. Ali to nije ništa…Ti imaš dobre roditelje koji će te učiti kako se stvari prihvaćaju i svladavaju". Dakle, obitelj stvaramo samo zajedno.

Fra Jozo Župić

 

 

2.

Knjiga Sirahova sadrži retke koji se odnose na način svetosti unutar židovske obitelji. Starozavjetni pisac jasno kaže: „Tko poštuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišan u dan molitve svoje. Tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina.“ Ovaj odnos prema roditeljima (ocu i majci) u biti oslikava odnos prema Bogu.

Sv. Pavao u poslanici Kološanima nadopunja starozavjetnog pisca i naglašava kreposti koje pridonose zdravome ozračju u obitelji: milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, opraštanje, ljubav. Nikad u tome nećemo biti savršeni. No svaki novi dan poklanja čovjeku novu prigodu za rast u tim krepostima ljudskoga zajedništva.

Evanđeoski tekst govori o svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Josip se susreće na samom početku s dvije poteškoće ili dva izazova. On mora prihvatiti da dijete nije njegovo, a kasnije s tim djetetom i njegovom majkom mora bježati u Egipat. Josip vjerom prihvaća Božji plan iako mu je mnogo toga nejasno i nepoznato. Samo Bog zna koliko od njegova plana ovisi naše djelovanje bez obzira hoćemo li ili ne vidjeti rezultate naše vjernosti.

Marija u evanđeoskom odlomku ne izgovara ni jednu riječ. Međutim, njezina šutnja mnogo govori. Ona ne protestira zbog Josipovih odluka; ona ima potpuno povjerenje u njegovo razabiranje Božje volje. Ona nije zavidna što Bog objavljuje Josipu svoje planove, a ne njoj. Iz vlastitoga iskustva zna da Bog djeluje kod svakoga u različito vrijeme zbog svojih razloga i da se služi ljudskim posrednicima da obznani svoj plan. Svjesna je da se ne može u potpunosti osloniti na ljudsko prosuđivanje.

Dijete Isus je rođeno na putu, u štali, u nesigurnim i avanturističkim prilikama. Ono je slabo i ranjivo kao i bilo koje dijete. Zahvaljujući Josipu i Mariji, dijete Isus je spašeno, ali mnogo nevine djece umire umjesto njega zbog Herodove okrutnosti. Ljudski govoreći, to ubojstvo izaziva osvetu i razočarenje. Kultura smrti, ili bolje reći, nekultura prema životu, pa i u majčinoj utrobi, suprotna je od onoga što vidimo kod svete obitelji.

Obitelj mora zbog Herodove prijetnje bježati u Egipat. Na svom bijegu u Egipat Josip uzima Isusa i njegovu majku. Josip je mogao pobjeći i sam, i pred tajnom Marijina začeća kao i pred Herodovom prijetnjom. No, njegova uloga oca obitelji je jača od instinkta pojedinačnog preživljavanja. Uloga oca i majke je po Božjoj zamisli poseban način sudjelovanja na božanskom životu – davanje života drugima ali i davanje života za druge.

Riječ je dakle o obitelji čiji je život nemiran, opterećen teškoćama. Ta obitelj nije sveta zato što bi bila slatka, preobražena, uzvišena, nego zbog svoje sposobnosti da u svim životnim poteškoćama ne izgubi povjerenje, nadu, vjeru, ljubav. Sveta je zato što njezini članovi stoje jedni iza drugih, premda ponekad svi ne razumiju dokraja postupke drugoga.

Ono što je „sveto“ s obzirom na iskustvo obitelji jest kako prihvaćamo u našem ljudskom načinu neprilike, iznendne promjene, siromaštvo, strahove i brige, opasnosti „našega Betlehema“. Betlehem je bilo mjesto izazova – nastaviti s vjerom, s pouzdanjem ili odustati. Za Josipa i Mariju nije bilo jednostavno jer su snove, očekivanja i anđelove pozdrave zamijenili slama i jaslice; dom i susjede zamijenili su putovanje i bijeg.

Sveta Obitelj - ona nije nedostižni ideal. Ona je izazov koji vrijedi nasljedovati.


.

3.

Rođenje Isusa Krista porazilo je logiku. Druga osoba Presvetog Trosjstva, Sin Božji, došao je u svijet kao bespomoćno dijete. Kao i mi, trebao je hranu i zaštitu. Sin Božji podložio se zaštiti zemaljskog oca. Josipu je povjerena zadaća čuvanja Marije i Isusa od Heroda.

Kao što je Bog dao poslanje Josipu, tako i svakome od nas daje posebnu ulogu. Bog računa na nas i našu vjernost, da čuvamo dio svijeta koji nam je povjerio. To čuvanje može imati više oblika. Možda smo pozvani podržati vjeru naših najbližih u obitelji, školi, poslu, sportu. Možda smo pozvani nekoga odvratiti od loših navika ili utjecaja. Važno je nešto činiti. Prečesto se, kao ljudi, tužimo i prigovaramo kakav je svijet, ali je malo onih koji daju rješenja. Bog se često oslanja na nas da bi poslao pomoć, on računa s ljudima koji provode redoviti život. Bog šalje mene, on je izabrao mene i računa na mene i moju darežljivost.

Bijeg Josipa, Marija i Isusa u Egipat nije bilo slučajno. Sveto pismo ne govori kojim putem ići, kako izaći na kraj s troškovima puta. Bog samo nadahnjuje Josipa i povjerava mu tu zadaću. Josip nije mnogo govorio, barem nije zapisano, ali je mnogo učinio. Poteškoća ima tajanstveno mjesto u Božjim planovima.

Nekada razmišljamo kako je problem s kojim se suočavamo znak da nas je Bog zaboravio ili napustio ili da put koji smo izabrali da je pogrešan. Ali, to nije tako. Bog voli svakoga od nas i brine se o nama. Bog nije dao bol i patnju. Herod je bio taj koji je prouzročio patnju i bijeg u Egipat, ali je Bog to iskoristio da pokaže tko je gospodar. To je također bio i oblik kušnje za Josipovu i Marijinu vjeru koja se samo produbila nakon svih događanja. Tako i naši trenuci poteškoća mogu biti trenuci hrabosti, ljubavi i dubljeg povjerenja u Božju providnost.

Kako je Josip znao što učiniti u pojedinom trenutku? U Josipovu slučaju to je značilo biti pažljiv na njegove snove. Možda Bog neće nikada nama progovoriti u snu. Ali će stoga progovoriti na druge načine. Bog osobito progovara djeci preko njihovih roditelja, studentima preko profesora. Iznad svega, Bog progovara našem srcu po Duhu Svetom. Govori nam, potiče nas na bolje, podsjeća nas da izbjegavamo zlo. Čuti Božju riječ znač nekada osloboditi se svih zvukova koji nas okružuju, pronaći mjesto tišine jer inače nećemo čuti Božji glas. Bog nas voli i ima vremena za slušanje nas. S druge strane, ako volimo Boga naći ćemo vremena da i mi čujemo njega. Josip je čuo njegov glas i povjerovao mu makar je to bilo teško i bolno.



4.

Svetište  ljubavi i života

Na grbu našega sadašnjeg Svetog oca, pape Franje,  nalazi se i Sveta Obitelj – Isus, Marija i Josip. Na grbu vidimo sunce sa zrakama, slova IHS i križ. To IHS znači Isus Krist Spasitelj prema grčkim slovima. Osmerokraka zvijezda znak je za Majku Božju Mariju, cvijet od narda upućuje na svetoga Josipa. Možemo dakle kazati: Papa Franjo je papa Svete Obitelji!

Na dramatičan način ocrtava nam Matejevo evanđelje prijetnju prema Svetoj Obitelji, kratko nakon posjeta mudraca s Istoka novorođenom Djetetu Isusu. Kralj Herod vidio je u Djetetu mogućeg konkurenta, kojeg je u svakom slučaju htio isključiti. I tako je došlo do ubijanja djece u Betlehemu. "Herod je dao poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže – prema vremenu što ga razazna od mudraca" (Mt 2,16 b).

Treba zahvaliti Božjem zahvatu da je Dijete Isus spašeno od toga pomora. Bog je poslao Josipu anđela u snu, i Josip je na poticaj anđela krenuo s Djetetom i njegovom majkom Marijom u Egipat. Tamo su se zadržali dok Herod nije umro. Tako je život Djeteta Isusa spašen. Josip iz Nazareta pokazao se kao čuvar i zaštitnik njemu povjerene osobe: Djeteta Isusa i njegove djevičanske supruge Marije.

Također i mi danas trebamo dobrih očeva koji preuzimaju odgovornost za ženu i djecu. Obitelj treba biti zajednica ljubavi i života, koja se temelji na braku između muža i žene. Neosporno je da u današnjem vremenu ima osobitih teškoća i zahtjeva za obitelji. One su ne samo ekonomske naravi neko isto tako i individualistčki stil života i nedostatak povezanosti na zajedničkim vrijednostima, na kojima se može graditi dobra budućnost. Trebamo sve učiniti da ojačamo one vrijednosti ljubavi i afirmacije ljudskoga života, da bi naše obitelji mogle ispuniti nezamjenjivu zadaću u društvu, državi i Crkvi.

Zar tu ne bi trebala kršćanska vjera odigrati bitnu ulogu? Obitelji u kojima se moli, obitelji kojima nedjeljni pohod crkvi je zajednička briga, imaju točku odnosa, koja nadilazi dan i dotiče prag vječnosti. Ako Bog smije biti prisutan u središtu obitelji, ako je On gost koji je tamo rado viđen i ne tjera ga se tako lako, tada će u jednoj obitelji usprkos svih ljudskih nedostatnosti, slaboća i grijeha uvijek iznova svraćati dobri Duh: Duh zajedništva i pomirenja, razumijevanja i zajedničkoga rada, ljubaznog života jednih za druge i potpunog predanja, da tako slave svetkovinu života.

Bog stoji na strani ljudske ljubavi, koju čovjek i žena žive trajno u vjernosti; On daruje savršenost u nebeskom kraljevstvu. On je odvjetnik života svih ljudi, osobito djece, bilo da su rođena ili nerođena! "Među tim slabima, koje Crkva s ljubavlju želi prihvatiti, su također i nerođena djeca. Ona su najnezaštićenija i najnedužnija od svih, kojima se danas želi osporiti ljudsko dostojanstvo,da se s njima može činiti što se hoće, tako da im se oduzima život i traži od zakonodavstva da nitko to ne može zabraniti, da se to i postigne. Upravo jer je to pitanje koje zadire u unutrašnju povezanost naše poruke o vrijednosti ljudske osobe, ne smije se očekivati, da Crkva svoju poziciju glede toga  pitanja izmijeni. To nije nikakav argument koji je podložan vjerojatnim reformama ili moderniziranjima. Nije napredno, uobraziti se, da se problemi rješavaju u kojima se uništava ljudski život." (Papa Franjo, Evangelii gaudium, Br. 213-214)

Tako danas na svetkovinu Svete Obitelji preporučujemo naše obitelji zaštiti Djeteta Isusa i zagovoru Majke Božje Marije i Svetoga Josipa.

Fra Jozo Župić



5.

Sreća i ljudski odnosi

Danas svi žele svoj komadić privatnosti, mira i tišine. Nažalost, privatnost najčešće znači podizati zidove, ograde, što više biti udaljen od svojih susjeda. Mnogi mladi ljudi stavljaju slušalice u uši da ne čuju ljude oko sebe, tamne naočale da se sakriju od tuđih pogleda. Glas naših bližnjih iritira, želimo isključiti bližnje iz naših života, poput bogataša živjeti u izoliranim vilama i dvorcima kojima se nitko ne može približiti. Teško nam je i pozdraviti jedni druge, a kamoli zaustaviti se, popričati. I sve to u ime naše privatnosti. Takvo ponašanje odvelo nas je u osamljenost, izoliranost, ravnodušnost. U ime mira i privatnosti umire druženje, šala, komunikacija, zajedništvo, solidarnost. U ime privatnosti, svi gunđaju, odnosi se zapuštaju, ne možemo naći životnog partnera. U ime privatnosti, roditelji i djeca više ne znaju razgovarati. U ime privatnosti, ljudi ne znaju prijateljevati.

Postoji problem bliskosti, problem druženja zbog načina života. Troši se vrijeme i emocije samo na stvaranje materijalnih dobara. Mislimo kako je to jedino nužno, a sve ostalo, obitelj, brak, prijatelji, mogu čekati. No istina je drukčija. Bez obzira na životne okolnosti o nama ovisi kako ćemo organizirati svoj život, koliko ćemo izdvojiti vremena za prijatelje, koliko ćemo ih imati i kakve. Najčešće čujemo izgovor: ‹Ljudi su ovakvi i onakvi, i najbolje je s njima ne imati posla!› Ali to ne znači prekrižiti sve ljude. Samoća i izoliranost nisu nikada dobar izbor.

Danas su mnogi naoko ‹sretni› ljudi – koji imaju sve - nesretni, jer nemaju odnosa. Oni bitni, životni odnosi slomljeni su, izdani, pogaženi. Bez zdrava odnosa, bez usklađivanja i uravnotežene relacije i komunikacije, teško je iskusiti ono što nazivamo ‹srećom›. Ne može čovjek biti sretan u izdvojenosti i samodostatnosti. Život nas kao takav upućuje na drugoga, na onoga koji nije ‹ja›, nego ‹ti›. Stvar, predmet, kako je istaknuo Martin Buber, ne ispunja žudnju za srećom, nego tek istinska okrenutost prema drugom, dodir s njim. Problem sreće – problem je dobrih ljudskih odnosa! Nesretnim čovjeka čini zatvorenost u sebe, kruženje oko sebe samoga, nedostatak istinskih odnosa u životu.

Ovih božićnih i novogodišnjih dana kupujemo jedni drugima darove. Jesmo li se možda zapitali koliko u stvari poznajemo osobe kojima kupujemo darove? Koliko poznajemo svoju ženu, svoga muža, svoje dijete, majku, brata, sestru. Što doista znam o njihovim karakternim, duševnim osobinama? Jesu li oni doista takvi kakvima ih mi doživljavamo, možda već godinama, desetljećima? Kakav je naš odnos prema drugom ljudskom biću?

Svi se danas tužimo na sebično ponašanje ljudi. Osobna ambicija, osobna sreća, osobno ispunjenje ‹mantra› je koja se posvuda čuje. Želimo darove života kao što su bogatstvo, slava, moć, užitak i slično. Ali kako? Ako je postizanje tih stvari na račun drugih, onda to nije ispravno u duhovnom smislu. Ili ako se to želi postići zanemarivanjem drugih ljudi i njihovih potreba? Tužiti se jedni na druge, imati poteškoće jedni s drugima, najnormalnija je stvar na svijetu. Pitanje je samo na koji se način ophodimo s takvim poteškoćama. Ljudski i obiteljski odnosi žive od međusobnoga usklađivanja i prihvaćanja, strpljivosti i poštivanja.

Evanđelist Luka u današnjemu evanđelju kaže da u hram dolazi čitava nazaretska obitelj, i time želi istaknuti posvećenost Bogu svih njezinih članova – i Isusa i Marije i Josipa. I danas je zajednički nedjeljni obiteljski odlazak na misu, posvećenost Bogu njezinih članova, najbolje jamstvo zdravih obiteljskih odnosa.

Fra Anđelko Domazet

 


6.

RODITELJSTVO - RAZBORITA LJUBAV

(Lk 2, 41-52)

Evanđeoski tekst koji smo upravo čuli ne opisuje neku obiteljsku idilu. Naprotiv, Isusovo ponašanje izazvalo je zaprepaštenje i zabrinutost kod njegovih roditelja. “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili?»”Isus se pokušava opravdati, ali oni nisu shvatili to opravdanje: “‘Zašto ste me tražili? Zar niste znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?’ Oni ne razumješe riječi koje im reče.”

Čovjek pripada obitelji od početka pa do kraja svoga života. No, pripadnost obitelji ne smije potisnuti nešto što je značajnije od obiteljske pripadnosti: sloboda za Očeve planove! Drugim riječima, dijete se mora osamostaliti i krenuti vlastitim putem u životu. Današnje evanđelje pokazuje kako vjera može pomoći u procesu osamostaljenja. U zajedničkoj vjeri u Boga ukućani se mogu voljeti, ali poštujući slobodu drugoga. To vrijedi za ljubav između muža i žene u braku, ali i za ljubav između roditelja i njihove djece.

Vjera uči da Bog sa svakim čovjekom ima svoju povijest – i s onima koji toga nisu svjesni. Svima onima koji traže vlastiti životni put Bog daje poticaje u srcu da se založe ne samo za vlastiti život, nego i život drugih, to jest za ‘Božju stvar’ među ljudima. No, postoje i ‘glasovi’ koji pozivaju na životne stranputice. Zbog toga djeca trebaju kritično praćenje i ustrajnu molitvu svojih roditelja. Maska slobode često priječi da uđemo u život drugih koje volimo i da im postanemo oslonac. Koliko je roditelja izgubilo svoju djecu zbog lažnog poštovanja zrelosti djece?

Među darovima Duha Svetoga navodi se dar razboritosti, dar razlučivanja. Zna se da je roditeljstvo najteži posao na svijetu. Tragičnost nekih roditelja jest u nerazboritoj ljubavi. Odnos roditelja prema djetetu može biti ili previše strog, tako da roditelji dijete ograničavaju i strogo kažnjavaju, ili previše blag, tako da mu u svemu popuštaju i podilaze. A moguće je da ga zapuštaju i ne brinu se za njega. U stvarnosti postoje nijanse tih odnosa od jednog ekstrema do drugoga.

Često se čuje od roditelja: ‘Neka imaju oni kad nisam imao ja!’ Otrovni kult sentimentalnosti pogibeljan je. Govori psiholog: “Često mi dođu roditelji, u vlastitim očima dobri roditelji, pa pitaju zašto su im sin ili kći postali tako agresivni i nasilni… Teško im je shvatiti, jer: ‘Pa dali smo mu/joj sve!’ Kad ih upitam što misle pod tim sve, počnu nabrajati stvari – najnoviju modnu i športsku odjeću, elektroničke sprave i naprave, novac. A nisu bogati, košta ih znatnog odricanja da djeci učine život udobnim. Oni su žrtve sentimentalne ideje: ‘Neka imaju oni…’.”

Živimo u kulturi u kojoj roditelji čine sve da bi udovoljili svojoj djeci. Djeca su navikla, prije ili poslije, dobiti ono što žele. Pretjerano ugađanje djeci škodi. Često zakažu u životu oni koji su bili zasipani darovima, a uspiju oni koji su ono što su dobivali nečim zaslužili! Primjerice, u mnogim obiteljima ekonomska situacija dosta je teška. Jedva sklapaju kraj s krajem. I onda se dogodi da roditelji, recimo, ne mogu djetetu kupiti novi kompjuter ili nešto drugo, a druga djeca to imaju. Umjesto da otvoreno priznaju djeci situaciju u domaćinstvu i bez imalo krivnje reknu: “Nemamo novaca!”, roditeljima je to teško reći jer se osjećaju manje vrijedni pred djecom ili neuspješni u odnosu na roditelje druge djece. Radi se, dakle, o kompleksu samih roditelja. U kakvoj god se životnoj situaciji nalazili, roditelji se uvijek trebaju osjećati vrijednima i reći sebi: želim djetetu dati ono što se ne može kupiti!

Fra Anđelko Domazet

 


7.

Obitelj ima budućnost

Ovih  dana Svetu Obitelj vidimo u bezbrojnim predstavljanjima. Marija koja je rodila. Dijete Isus leži u jaslama. Josip bdije nad njima dvoje. Bit obitelji: otac, majka, dijete! Do danas je to tako, usprkos svih promjena. I tako će ostati u budućnosti. Ništa ne može nadomjestiti obitelj.

Crkva danas slavi svetkovinu Svete Obitelji. To je obitelj kao i sve druge, s brigama svakidašnjice, s mnogo rada a usprkos tome trajno siromaštvo. S radostima dobrog zajedništva, sa snagom zajedničke vjere. Obitelj "za prihvaćanje", povezana s velikom rodbinom, i sa seoskom zajednicom. U Nazaretu su živjeli osiromašeni potomci Davidove kraljevske kuće. Josip je bio jedan od njih. U tom mjestu Isus se razvijao, u vjeri svoje židovske obitelji, sa zanatom svoga oca. Josip, kao i kasnije Isus, kad je preuzeo tesarsko poslovanje, morao je sa svime izlaziti na kraj, čime se i danas bavi jedan obrtnik: primati narudžbe, praviti troškovnike, kupovati materijal, plaćati radnike, izići na kraj s konkurencijom. Sve je to spadalo u svakidašnjicu Svete Obitelji.

Ipak ima nešto što tu obitelj čini osobitom i nju izdiže: ljudsko dijete Isus ujedno je i Božje dijete. Ne kao što smo svi mi na neki način djeca Božja. Nego na jedan jedinstven način: Isus je bio i  jest stvarno Sin Božji. To čini tu obitelj jedinstvenom. Bog živi kao ljudsko dijete u ljudskoj obitelji. Jedan stvarni ljudski život, kao dijete, kao mladić, kao odrastao. A ujedno živi unutrašnji život s Bogom, kojeg on zove Ocem.

Hodočašće u Jeruzalem to nam  jasno daje do znanja. Isus, dvanaest godina star, dakle tada je na pragu punoljetnosti, ostaje u Jeruzalemu, osamostaljuje se bez da pita roditelje. Kad su oni to primjetili, već su bili dan hoda daleko od Jeruzalema, na povratku kući. Vraćaju se natrag u Jeruzalem puni straha tražeći ga u gradu punu hodočasnika. Konačno nakon tri dana (i neprospavanih noći) nalaze ga u Hramu među učiteljima.

"Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili." Odgovor je morao djelovati šokantno: "Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?"

Isus pripada svojoj obitelji. On je njoj bio poslušan, on je nju ljubio, sve je za nju učinio. A ipak to nije bilo sve. On nije samo Josipa zvao svojim ocem, nego i Boga. Sasvim realno. Njemu je pripadao njegov život. Najprije dolazi Bog, a tada dolaze roditelji. Najprije volja njegova Oca, tada želje njegove obitelji.

"Budućnost čovječanstva leži u obitelji", govorio je Ivan Pavao II.  Ali obitelj je također mjesto mnogih rana. Mržnje i svađe. Gdje Bog stoji na prvom mjestu, tu je i obitelj zdrava. Tu može svaka obitelj barem malo postati sveta. Molimo na tu nakanu danas!

Fra Jozo Župić

 


7.

Božje da obitelji

Da bi dijete Isus, utjelovljeni Sin Božji, mogao biti potpuno uveden u naš ljudski život, trebao je zaštitu i sigurnost obitelji. Kao čovjek on je nama bio u svemu jednak osim u grijehu; Sin Božji preuzeo je sve ljudsko, da bi nas otkupio. Prošao je sve razvojne stupnjeve djeteta i čovjeka, tako da se u Evanđelju kaže: "A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi."

Sveta Marija bila je djetetu ljubazna majka koja mu je sve dala što mu je potrebno, što upravo treba malo dijete. Hranu i odjeću, prije svega ljubaznu potporu i zaštićenost. Sveti Josip brinuo se na očinski način za dijete Isusa. Iako on nije bio njegov tjelesni otac (Djevica Marija začela je dijete po Duhu Svetom), on je ipak pred zakonom pravni otac, jer po braku s Marijom, on je postao odgovoran za svoju djevičansku suprugu, ali i za dijete u svemu što je zadaća jedne židovske obiteljske glave. Tako se on brinuo za dijete Isusa u ljubavi, on nije ostavio svoju ženu samu u mukama i brigama,nego ju je podupirao svojim snagama. Konačno on je dječaka Isusa podučavao u svemu životno potrebnom a osobito u vjeri i njega je uvodio u zanat tesara.

Sve se jasnije pokazivalo, da to dijete nije bilo obično, i kad je Isus ostao u Hramu i kad su ga roditelji tek nakon tri dana ponovno našli, dvanaestogodišnjak  je odgovorio svojim zabrinutim roditeljima: "Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?" Marija i Josip morali su tek učiti, to akceptirati; oni to još nisu mogli razumjeti. Ipak su rekli iz svega srca da Božjem planu s njima i s njihovim djetetom.

Kako je važna obitelj u Božjem planu s nama ljudima, bit ćemo toga svjesni svakoga dana iznova: djeca trebaju mjesto ljubavi i zaštićenosti. Djeca su upućena na osobnu potporu svojih roditelja. Otac i majka doprinose na svaki način, da se njihova djeca mogu dobro razvijati. Iako ima mnogo negativnih utjecaja u državi i društvu, a također i političkih nastojanja koja žele naše obitelji u njihovim pravima i dužnostima ograničiti: budućnost čovječanstva leži u obitelji! Ako se diskutira o ekologiji našega planeta, trebala bi još važnija biti "ekologija humanoga", dobrih i stabilnih obitelji i to učiniti temom, da se cijene naši brakovi i naše obitelji i da ih se ojača.

Upravo posredovanje vrijednosti i odgoj u vjeri događaju se najprije u obiteljima. Djeca primaju većinom to, što im roditelji žive i o čemu su oni sami osvjedočeni. Otac i majka su prvi katehete svojoj djeci: to znači, oni su pozvani da svojoj djeci pričaju o dragom Bogu, i da s njima mole! Kršćanske obitelji bit će ojačane sakramentom braka kojeg supružnici podjeljuju jedno drugom i njihova milost traje, ako traže povezanost s Bogom i nju žive. Na taj način obitelj je "Crkva u malom", uistinu "Kućna crkva" ("domus Ecclesiae") a time na određen način temelj za postojanje Crkve u cjelini.

Mi smo pozvani na osobit način, moliti za naše obitelji – i za sve kojima je teško, ili međusobno trpe, tako da je njihovo obiteljsko zajedništvo ugroženo ili čak razbijeno! Također u obiteljima ponovno treba njegovati molitvu. Jer ako roditelji i djeca zajedno uzdižu srce k Bogu, tada će zajedno i međusobno naći dublje jedinstvo ljubavi.

Fra Jozo Župić


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas208
Ovaj mjesecOvaj mjesec63636
UkupnoUkupno4897357

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 111 

Administrator

franodoljanin@gmail.com