3. nedjelja došašća (A)

Nek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena!

Slika pustinje prati nas u danima adventa. Ivan Krstitelj živio je i djelovao u pustinji. Prošlu nedjelju slušali smo o tome, kako su ljudi dolazili k njemu i da se Ivan hranio skakavcima i divljim medom. O samom Isusu se priča, da je nakon svoga krštenja na Jordanu, a prije svoga javnog djelovanja otišao u pustinju kroz četrdeset dana. U jednostavnosti i povučenosti Isus je očito mogao crpsti snagu i sigurnost za svoje poslanje, iako je to vrijeme, kako nam  Biblija priča, za njega bilo vrijeme kušnje. Isusov boravak u pustinji podsjeća nas također na četrdeset godina hoda izraelskog naroda kroz pustinju, nakon oslobođenja iz egipatskog ropstva. Pustinja – ona je očito stara slika za opasnost i izgubljenost, ali i simbol za novi početak, za iskustvo spasa i izbavljenja u nevolji.

Malo prije smo slušali čitanje knjige proroka Izaije i tu se kaže: "Nek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i neka procvjeta! Ko ljiljan, nek bujno cvatom cvate, neka od veselja kliče i nek se raduje" (Iz 35,1f.).

Kad su te riječi napisane, ljudima je pri duši bilo sve drugo nego klicanje. Sigurno, oni su smjeli biti radosni da je za izraelski narod došao kraj babilonskog sužanjstva. Smjeli su se vratiti u svoju domovinu. Ali početak je bio vrlo težak i tvrd. Još uvijek su ljudi stenjali pod tuđinskom vlašću Perzijanaca. Siromaštvo je bilo veliko; poleta nije bilo na vidiku. Hram je doduše bio sagrađen, ali daleko manje raskošan nego prije. Mogle su se održavati službe Božje, ali ljudi nisu imali takvo povjerenje u Božju pomoć kao prije. Njima se činilo da su neutješeni i napušteni kao pustinja, kao sasušena zemlja. Nisu imali nade u bolju budućnost.

I kod nas nije često puta ništa drukčije. Vremena pustinje ima i kod nas, vremena u kojima se čini da  je naš život obamro i osušen, odsječen od izvora, koji bi mogli dati novu snagu, bespomoćan i nezaštićen, izložen velikoj vrućini briga i ledenoj hladnoći neprijateljstva i ravnodušnosti.

"Područjem pustinje" svaki mora bilo kada propješačiti i proputovati u svom životu – pustinje bolesti, razočaranja i nenadanih udaraca, praznih stepa od preopterećenja, nemoći i samoće.

Potpuno svjesno Izaija daje ljudima riječ nade za put: pustinja se treba radovati; jer ona će opet procvjetati, upravo raskošnije nego je to tada za njih bio Libanon sa svojim bogatstvom stabala ili kao plodna ravnica Šaron. Da, stvarno: "pustinja živi"; jer će Bog pustinje, vrijeme oskudijevanja našega života promijeniti i darovati novi život koji će se zazeleniti.

To je i nama rečeno. Došašće je vrijeme koje nas želi ohrabriti za naš život, za svu našu osamljenost i brigu – jer Bog nam je blizu. Izaija tako kaže:"Pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci" (Iz 35,10).
Stoga,  izoštrimo oči i srce za dobro, što se događa oko nas. Uza sve poteškoće koje se događaju u svijetu, mi nalazimo ljude koji usprkos svemu ne očajavaju. To može biti neugledan susjed, koji svoj život uza sve nevolje bez jadikovanja svladava, prijatelj koji u svojoj bolesti ne zdvaja, ili stari roditelji, koji bez puno riječi nose svoje nedostatke.

Bog dolazi! Sam Bog je na našoj strani, on je taj koji nas u rođenju svoga Sina susreće i dotiče našu čežnju svojom čežnjom. Primimo ozbiljno k srcu, za čim čeznemo, jer samo tako se možemo probijati od pustinje u našoj svakidašnjici do cvjetajućeg života, od štale muke do sjaja noći. Pustinja živi i u štali počinje svijetliti svjetlo.

Slike nade protiv slika straha i iluzije. Bog sam je jamac naše stvarnosti i istine. Molimo ga: "Učini naše srce spremno za dar otkupljenja, da bi Božić za nas sve bio dan radosti i pouzdanja".

Fra Jozo Župić


**********

 

Točnije gledajte

Već je upaljena treća svijeća na adventskom vijencu. Je li stoga već svijetlije? Za mnoge je blizina Božića povezana sa strahovima: osamljenost, konflikti u odnosima, životne brige. Njima neće biti lakše na svetkovinu nego će biti još opterećeniji.

Također je i Ivan Kristitelj u položaju koji ga pritišće. U tamnici ima puno vremena za nedragovoljno razmišljanje: Jesam li se razočarao? Jesam li se prevario? Možda moj rođak, Isus iz Nazareta, ipak nije onaj komu smo se svi nadali?

Vidimo Ivana kojeg je uzdrmala i potresla životna kriza.  Budući se usudio reći istinu kralju Herodu, ovaj ga je bacio u tamncu kako bi ušutkao Ivanov neugodan glas. "Ti nemaš pravo uzeti ženu svoga brata."  Ta žena, Herodijada, konačno je uspjela osvetiti se tom mrskom čovjeku, opominjatelju, osvetiti se i ishoditi njegovu glavu koju je dobila na pladnju.

Sumnja u životnoj krizi! Kako je bilo mučno Ivanovo pitanje: Je li sve krivo zašto sam se zalagao? Ali Ivan nije jednostavno popustio očajavanju. On čini nešto, kako bi izišao iz sumnje. Šalje svoje pristaše Isusu, da ga direktno pitaju: Kaži, jesi li ti, ili sam se razočarao!

"Može li Bog biti dobar, ako dopušta puno toga zla?" Kako se često postavlja to pitanje!

Umjesto da mudrujemo i da se odvraćamo od Boga, trebamo činiti kao Ivan: Pitati Isusa! "Gospodine, što mi kažeš?" Kako to da moram proći kroz ovu patnju? Zašto se događa tako puno zla u ovome svijetu? Zašto ti to ne promijeniš? Jesi li bespomoćan? Ili čak odsutan? Imaš li odgovor za mene?

Ivan nas ohrabruje da idemo Isusu sa svim pitanjima. Mi ne bismo trebali gutati takva uporna pitanja, jer bi nas mogla zagušiti. Ali, ima li Isus odgovor? Da i ne! On ne daje direktno rješenje. On  traži, da sami budemo aktivni a ne da ostanemo na površini: Točnije gledajte! Što vidite? Je li dobro stvarno bespomoćno? Je li Bog uistinu nijem za svaku patnju?

Što vidimo? Točno je: Neće svaka patnja biti uslišana. Ivan nije oslobođen iz nepravednog zatvora. Ipak: pogledajmo točnije! Koliko se puno toga dobra događa!Koliko se dogodilo puno čudesa, velikih i malih! Nisam li i sam doživio takva?  Kako ih često previdimo, ne primjećujemo ili zaboravljamo. Ne poznajem li i druge kod kojih se dogodilo istinsko čudo? Rak koji je bio izliječen; teška nesreća koja je upravo bila izbjegnuta; odnos koji  je izliječoo kroz pomirenje. Zar se trajno ne događaju čudesa?  Samo moramo otvoriti oči – i dalje pričati o tim čudesima da se ne zaborave!

"I blago onom tko se ne sablazni o mene", kaže Isus na kraju. Da, Bog nas ispituje, iskušava. Ali prije svega on nas ljubi! To svjetlo bit će uvijek svijetlije.

Fra Jozo Župić

 

(2)

Jesi li ti onaj koji ima doći, upitali su Isusa Ivanovi učenici. Nisu nam točno poznati Ivanovi razlozi zašto je Isusu poslao svoje učenike. Ne znamo zašto je poslao svoje učenike k Isusu. Ne prepire se s njima, ali zbog vlastitog ili njihovog dobra, želi razjašnjenje istine pa ih šalje k Isusu. Mi međutim znamo što je Ivan učinio. Ivan je tražitelj odgovora i istine. Znao je gdje će naći odgovore; vjerovao je u poštenje i istinitost Isusovih odgovora. To nam mnogo govori o ovoj dvojici rođaka.

Pokušavamo upoznati Isusa i njegovu volju, ali ponekad ne vidimo ono očito. Čitamo knjige o njemu, ali ne odlazimo k njemu. Pitamo se kako bi to izgledalo kada bi nam Isus bio u središtu života, ali oklijevamo mu se u cijelosti prepustiti. Govorimo o njemu, ali ne i njemu. Ivan nam pokazuje što valja činiti, kojim putem valja ići.

Neki je pisac jednom upitao: kada bi došlo do nekog novog progona protiv kršćana i kad bismo svi bili pozvani na sud, ne bi li mnogi od nas bili pušteni kući zbog nedostatka dokaza? Ivan Krstitelj nije imao takav problem, a ni Isus. Ivan, neustrašivi prorok, koji se nikoga nije bojao nego samo Boga, te je Božji zakon poštivao iznad svega, platio je u tamnici cijenu toga što je bio onakav kakav je bio i što je upozoravao na zlo kad god bi ga vidio, pa je tako bio glasnogovornik Božjeg zakona i Božje volje.

Da me netko pita jesam li ja kršćanin, bi li bilo dovoljno pozvati se na Isusov primjer i na svoje ponašanje, bi li odgovor bio očit? Jesam li sol zemlje i svjetlost svijeta svojim prijateljima, ili je dar moje vjere zakopan u "skrovite dijelove" mog srca i uma, namjesto da budem kvasac u svijetu, među svojim prijateljima, da mijenjam svakoga koga susretnem?

Čini se da su Ivanovi učenici bili još razmjerno blizu kada su čuli Isusovo veličanje Ivana. Veli da je čovjek velike snage i čvrstih uvjerenja, da nije sklon kompromisima, 'trska koju vjetar ljulja'. Da nije dvorjanin, 'odjeven u mekušaste haljine'. Sin Božji, "onaj koji treba doći" s divljenjem govori o onome kojeg je poslao njegov Otac da mu poravna put.

Što li pak Krist očekuje od svojih krštenika u današnjem svijetu? Papa sv. Leon Veliki rekao je, "Kršćanine, budi svjestan svog dostojanstva!" Spoznajte da ste primili tolike stvari koje naraštaji prije Krista nikada nisu primili. Oni nikada nisu svjedočili Božjoj ljubavi na Kalvariji i u Euharistiji, ni Božjoj moći Uskrsnuća. Trebali bismo zato naviještati znatno važniju poruku nego li ijedan prorok prije Krista, čak ni najveći prorok Starog zavjeta. Jer smo svjedoci velikih čudesa koja oni nisu mogli ni zamisliti. Sv. Pavao nam veli kako su neki pozvani za apostole, a drugi za evangelizaciju itd. Svatko od nas ima neku ulogu u Božjem planu. Na kraju krajeva nije uopće bitna ta neka naša određena uloga u Božjem naumu, važno je samo da to Krist od nas želi. Svi smo pozvani biti Kristovi glasnici i dovoditi druge ljude Kristu.

 

Pretraži sadržaj

Najave

Duhovne vježbe - 2017.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1062
Ovaj mjesecOvaj mjesec52503
UkupnoUkupno5280714

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 116 

Administrator

franodoljanin@gmail.com