2. nedjelja došašća (A)

Izaijina vizija

Gotovo svakoga dana suočavamo se s vijestima o ratnim sukobima, terorističkim napadima i prirodnim katastrofama. Gledamo slike djece, žena i muževa koji u bijegu pred terorom  napuštaju svoja ognjišta, a mnogi od njih završavaju u dubinama  Sredozemnog mora. Preko televizije gledamo kako teroristi utjeruju strah i trepet u gradovima. Nije se onda čuditi da kod mnogih ljudi nastaje osjećaj očaja i beznadnosti.

Oni su u strahu pred budućnošću i čeznu za zdravim svijetom. U takvim vremena bit će glasan poziv za "otkupiteljem". To je poziv za jakim čovjekom, koji je u stanju riješiti sve probleme. Nije rijetkost da se tada pojavljuju "populisti" koji narodu na sva usta govore i tvrde, da znaju rješenje problema. Povijest nas uči da oni na kraju završavaju u katastrofi.

I u Isusovo vrijeme bilo je problema u zemlji. Pitalo se proroke koji su ljudima mogli dati neku nadu za bolja vremena. Ivan je bio jedan takav prorok. Skromnim životom privukao je na sebe pažnju mnogih ljudi. Propovijedao je radikalno obraćenje i borio se protiv korijena svih zala a to je bezbožnost. Tražio je od ljudi da poravnaju putove između Boga i čovjeka. Nije Bog kriv ako ljudima ide loše. Rekao bi sv. Pavao: "Ne uznosi se nad grane. Ako li se hoćeš uznositi – ne nosiš ti korijena, nego korijen tebe" (Rim 11,18).  "Kraljevstvo nebesko je blizu", govorio je Krstitelj. Bog je pred vratima. Zadaća ljudi je, da mu otvore vrata. Ivan ne govori ljudima ono što bi oni htjeli čuti nego im govori istinu, također i onu koju ne bi željeli rado čuti. Ivan ne stavlja sebe u središte. Odbija od sebe kriva očekivanja. On nije onaj jaki čovjek kojemu se nadaju. On samo krsti vodom kao znakom za potrebno obraćenje, koje je samo putokaz a ne cilj. On upućuje na drugoga, koji je jači od njega i koji će ljude krstiti Duhom i ognjem. Ivan nije populist koji nudi jednostavna rješenja i koji teži za moću.

Ljudi ne trebaju jeftine izreke kako ih slušaju za šankom dok piju pivo. Oni trebaju Duha Svetoga s njegovim darovima mudrosti, umnosti, savjeta, jakosti, znanja i straha Gospodnjeg, kako ih nabraja prorok Izaija u današnjem čitanju (Iz 11,2). Tog Duha posreduje istinski otkupitelj, kojeg Ivan naviješta i koji će kod svoga dolaska odijeliti žito od pljeve, zlo od dobra, tako da se naseli mir. Tko se krsti ovim Duhom, rezultat njegova obraćenja su plodovi ljubavi i mira.

I Crkva je dobro upućena, ako ne stavlja sebe u središte. Ona nije jaka snaga koja bi mogla riješiti sve probleme našega vremena. Pokušaj Crkve, da se bavi politikom, često puta se jadno izjalovi. Prošlo je vrijeme narodne Crkve. Privilegiji koji su od vremena cara Konstantina odobreni Crkvi, danas su vidljivo u tjesnacu.  Papa Franjo želi siromašnu Crkvu koja je na strani siromaha. Taj se razvoj ne mora promatrati kao propast. On je jedna šansa. Dok Crkva nosi odijelo Ivana u pustinji, njezin poziv na obraćenje je vjerodostojniji. Svi smo mi kao Crkva pozvani, da prihvatimo Krstiteljev trag, da skromno preuzmemo zadaću, biti danas putokaz za ljude i upućivati ih na onoga koji ne nudi bilo kakva rješenja, nego je on sam Otkupitelj.

Krstitelj kaže u evanđelju, da će ovi ljudi biti kršteni Duhom Svetim i ognjem. Kao kršteni imamo po njemu šansu, donositi plodove koje Ivan traži. Ako prihvatimo ozbiljno naše krštenje, doprinosimo miru, kojeg je već davno navijestio Izaija. Mi doduše ne možemo sami spasiti svijet. Nedostaje nam snaga. Ali, ako u sebi i u drugima pripremimo put, da pustimo onoga koji nam dolazi i koji je stvarno naša nada , tada nasljedujemo Krstitelja i pomažemo dolasku Božjega kraljevstva.

Na kraju bih spomenuo priču o malom plesaču na užu: maleni dječak promatrao  je plesača na užu kod večernje predstave. Želio se i sam podići iznad uža u visine. Plesač mu je ispunio želju i nosio ga na svojim leđima preko uža. Dok ga je nosio rekao mu je da svoj pogled usmjeri prema zvijezdama, a ne prema dubini, tami i bezdanu. Pogled prema zvijezdama odvratio je dječaka od opasnosti gledanja u dubinu i tako se dao nositi preko uža.

Pogled prema onome koga u došašću očekujemo, neka nas sačuva od straha koji je opasnost da ne dođemo do cilja. On je svjetlo svijeta koji nas prati nad ponorom ovoga svijeta.

Ujedno postavimo sebi pitanje: Tko je moj omiljeni neprijatelj? Koga ne bih  rado želio  u svojoj blizini? S kime ne bih rado sjedio   u istoj crkvenoj klupi? Ili pak u najmanju ruku na određenoj udaljenosti?

U čitanju iz knjige proroka Izaije priča se o utopiji. Ovdje se sastaje ono što ne ide skupa: vuk i janje, ris i kozlić, tele i lavić, dijete i zmija. Tko bi bio moj osobni protupar, ako bih trebao takvu sliku dalje risati?

Izaijina vizija pripovijeda o tom kozmičkom miru kao djelu Božjem. On je više nego produkt ljudskog napora. On je veliki dar, za kojim čeznemo  i kojeg se može izmoliti. Nadamo li se jednom takvom miru? Želimo li ga?

Donesimo pred Boga sve  napetosti, protivurječnosti i protivništva našega svijeta i svjesni također onih ljudi s kojima nam je teško biti zajedno.

Fra Jozo Župić

***************

Obraćenje donosi radost

Evanđelje počinje glasnim pozivom na obraćenje. "Obratite se!", to je prva riječ Ivana Krstitelja u judejskoj pustinji. "Obratite se!", nešto kasnije postat će i riječ vodilja Isusovog javnog djelovanja.

Bez obraćenja Evanđelje nije radosna vijest, ono ostaje ozbiljna prijeteća poruka. Jer obraćenje je bezuvjetno potrebno. Bez obraćenja prijete nam zlo, kaos i velika nesreća. Položaj je opasan. Ivan Krstitelj ne pripada govornicima koji drže kićene i umirujuće govore. Ljudi osjećaju da on ne okolišava, nego da stvari zove po imenu i stoga mu dolaze u velikom mnoštvu u neprohodnu pustinju. On je vjerodostojan, njegov strogi pokornički život nema ništa s licemjerjem, i stoga ga slušaju i vjeruju mu. Oni nerado iznose svoje pogreške i priznaju mu svoje grijehe. Kao znak da stvarno žele promijeniti svoj život, daju se od njega krstiti u rijeci Jordanu. Trebaju oprati svoje  grijehe i biti spremni iznova započeti.

I danas bismo trebali takvih "Ivana", ljudi osvjedočene snage i vjerničke hrabrosti. To nije ugodan poziv. Poznato je da je to koštalo Ivana Krstitelja glave. Ne raduju se svi istini, jer ona traži spremnost dati se na raspolaganje, priznati pogreške i promijeniti život.

Kako bi to njemu danas išlo? Bi li i nama rekao da se svi stvarno moramo obratiti, "mali" i "veliki", "pobožni" i oni koji su manje pobožni? Nisam samo siguran da bi on to kazao, nego također, da on to drži kao apsolutno potrebno.  Zašto?  Ne zato jer smo mi lošiji od ljudi onoga vremena u Svetoj Zemlji, nego jer nema spasenja bez obraćenja. Nitko ne dolazi na cilj života, koji je vječni život neba, bez obraćenja. U svakome od nas, bio on star ili mlad, kršćanin ili ne, bio on u Crkvi ili je istupio iz nje, postoji borba između dobra i zla, svjetla i tame, milosti i grijeha. Stalno se moramo odlučivati, borba nikad ne prestaje, uvijek se moramo boriti protiv sklonosti na zlo koje nas privlači. I uvijek iznova moramo se izboriti za duboku čežnju srca prema dobru i ljubavi dati dovoljno prostora u našem životu, jer tu ljubav zlo želi stalno oteti, opljačkati.

Tako zvuči ozbiljno Krstiteljev poziv na obraćenje, stvar je uistinu ozbiljna, ali iza toga ipak stoji radosna vijest: obraćenje donosi radost. Da bi prava radost imala svoju cijenu potrebno je svakoga dana iznova započeti. S Božjom neumornom pomoću!

Fra Jozo Župić


* * * * *

(2)

Još i danas, nakon dvije tisuće godina, jasno se čuje poziv Ivana Krstitelja. Međutim, veoma važan preduvjet za istinsko pokajanje iziskuje priznanje grešnosti. Treba korijenito izmijeniti svoj način gledanja na svijet i prosuđivanje svojih djela. Ljudi u Ivanovo doba znali su što je grijeh; kao i uvijek, pojedincu je teško spoznati vlastite grijehe.

Danas je potrebno nadvladati velik izazov: "grijeh" se odbacuje i zamjenjuje drugačijim pojmom: osjećajem razočarenja što ne živimo prema svojim osobnim mjerilima, emocionalnim neuspjehom, nekom vrstom intelektualnog nesporazuma ili pogreške nastale nekim psihološkim uvjetovanjem iz djetinjstva. Za odaziv pozivu Ivana Krstitelja, moramo povratiti osjećaj tko Bog jest, tko smo mi, a tko mi nismo.

Bog je bio Otac, vjerni zaručnik izabranog naroda. Obilato se brinuo za njih od trenutka kada ih je izabrao; nikada ih nije napustio, izveo ih je iz ropstva, slao im je proroke... i možemo nastaviti nizati dobročinstva koja nam je Bog darovao u Kristu: opraštanje naših grijeha, svoje Tijelo i Krv u Euharistiji; istinitost, vodstvo i zaštitu od pogrešaka u Crkvi. Griješimo protiv Boga, poput neposlušnog sina ili nevjerne žene.

Kada nam se to jednom ureže u svijest, nastat će i preduvjeti za otvaranje svojih duša Kralju koji dolazi. "Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Ta ne dođoh zvati pravednike nego grješnike".

Ivanove riječi nas straše. Postoje razne vrste strahova, a i naše pokajanje mogu motivirati ove razne vrste strahova. Možda nam je žao što smo griješili jer "Bog je osvetoljubiv", sposoban da nas kazni "sve dok ne otplatimo i zadnji novčić." To je sirovi, ropski strah.

Međutim, postoji i druga vrsta straha, strah kada ne mislimo toliko na štetu koju ćemo pretrpjeti, koliko na gubitak povlastica. Dolazak kraljevstva Božjeg je sjajna prilika, prilika za opraštanje, za iscjeljenje od grijeha, prilika da budemo djeca Božja. Ali za ulazak u nov život kojeg nam je došao darovati treba zbaciti sa sebe svako robovanje grijehu. Pokora je pročišćenje, priprema za dar.

Postoji i treća vrsta straha, strah da ne povrijedimo osobu koja nas ljubi. Krist tvrdnjom o svom kraljevstvu povlači crtu razgraničenja – razdvaja ga od onog "drugog" kraljevstva, vladavine njegova neprijatelja, i poručuje nam da moramo odabrati između njega i onog drugog ("tko nije sa mnom, protiv mene je"). To podrazumijeva sukob, ali unatoč tome bit kraljevstva Božjeg je ljubav. Njegova moć nad nama leži u snazi njegove ljubavi i dobrote. Ako smo i mi od njegova kraljevstva onda ćemo i mi položiti život za svoju braću i sestre.

"Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim." Ako smo doživjeli Božje opraštanje i ako nas je on obnovio, moramo svojim životom to i dokazati. Nije dovoljno reći "imamo oca Abrahama", nitko neće zadobiti život vječni po vjeri neke druge osobe, osim ako i on sam ne prihvaća i ne živi tu vjeru. Isus nam govori da će nam naša djela dati odgovor.

 

Pretraži sadržaj

Najave

27.-29. listopada: Stuttgart - VI. susret hrvatskih studenata iz Njemačke

*********

5. – 19. studenoga: 'Dani socijalne zauzetosti'

*********

11. studenoga: Split - Humanitarni koncert 'Najmanjima od najmanjih'

*********

Duhovne vježbe - 2017.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas177
Ovaj mjesecOvaj mjesec52480
UkupnoUkupno5423950

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 91 

Administrator

franodoljanin@gmail.com