Split: Predavanje dr. fra Dušana More

Dr. fra Dušan Moro, profesor na KBF-u u Splitu, u ponedjeljak 29. studenoga, održao je predavanje u foajeu splitskoga HNK u sklopu predstavljanja grafičke mape Matka Trebotića „Svjetlost iz pepela i duge – Marku Antunu de Dominisu u čast i na slavu“.

.

.

Preteča suvremenog ekumenizma i dijaloške, istraživačke metode

Marko A. de Dominis se može smatrati i ubrojiti međe prve kršćanske teologe novog doba i pretečom suvremenog ekumenizma i dijaloške metode u pitanjima crkvenog nejedinstva, tj. rada oko jedinstva. To je on zastupao već na početku 17. st, i to baš u vrijeme žestokih, kontroverzističkih i polemičkih tonova u međucrkvenoj komunikaciji i u samoj teologiji. Oznaka tog doba jest: nastojanje kako obraniti vlastite stavove i nauk svake pojedine Crkve, a, s druge strane, pobiti, osporiti, pa čak i ocrniti i proglasiti herezom, stav i nauk druge Crkve.

Potvrdu za to nalazimo u brojnim spisima M. A. de Dominisa. On, u odgovoru engleskom kralju Jakovu (Jamesu) i inzistira na „ povezivanju crkava, o uzajamnoj snošljivosti i tome sličnom"[1]. Naravno, pri tome misli na odnose između Rimokatoličke i Anglikanske crkve.

Upravo je tolerancija čimbenik, ili prvi korak koji se u to vrijeme tražio da se na druge i različite gleda pozitivnije i objektivnije, tj. barem snošljivije. To isto zahtijevao je i od protestanata da i oni objektivnije promatraju i prosuđuju Rimsku ( ili kako on često piše, s lijedeći anglikance i protestante) Pontificijsku (papinsku m.o.) Crkvu. U Odgovoru, br. 7. on piše: "Bilo mi je u željama i još uvijek jest,da protestanti spoznaju kako Rimska crkva nije heretička, niti pogubno praznovjerna i da tako vide kako po pravu niti mogu niti trebaju od nje odstupiti i izbjeći jedinstvenu zajednicu. Neka vide, neka sami znaju i spoznaju da se mnoge stvari, koje toliko mrze učvršćujući se u raskolu, ili dobre ili svete ili pohvalne, kad se dodaju potrebna objašnjenja i kad se prepozna drevno iskustvo čiste crkve, kao čašćenje relikvija, upotreba križa, slika, krizme, pomazanja nejakih, posredovanje i zauzimanje svetaca, privatne mise..."[2]

Tu je de Dominis točno na tragu onome što je, gotovo 350 godina poslije, izložio Drugi vat. Sabor u svom dekretu o ekumenizmu UR br. 9. Tu se kaže:" Treba poznavati duh odijeljene braće. Za tu svrhu potreban je studij, koji se treba izvršavati u istini i s dobro raspoloženim duhom... I iz tog dijaloga pojavit će se još jasnije koje je stanje (stajalište) Katoličke crkve!"

S tim u vezi on objašnjava i motive svog dolaska u Englesku, kao i odlaska iz te zemlje, nakon očitog neuspjeha, ili malih plodova. U pismu Worchesterskom dekanu Josipu Hallu 1.ožujka 1622. god. piše: „ Moj naime dolazak u Englesku prije pet godina i moj boravak u Engleskoj uvijek su mi bili sredstvo, cilj nikad...slijedio sam četverostruki naum i to sam očitovao javno čim sam došao iz Italije. 1. Kao prvo, da upoznam uzroke neslaganja i raskola. 2. Zatim da imam mjesto za slobodno pisanje. 3. Nakon toga, da razmotrim razložnost, ako je ima, jedinstva i sloge....... 4. Htio sam upoznati uzroke neslaganje, da mi se potpuno razjasni na čijoj je strani krivnja za raskol, kao što spoznavši vrstu bolesti lakše spoznajemo lijekove koje treba primijeniti"[3]

Drugi vat. Sabor, kada govori o krivnji za raskol, kaže da su se podjele dogodile „ ne bez krivnje obiju strana" (UR 3.), ne ulazeći u detaljniju povijesnu analizu i ispitivanje tko je više kriv. Ipak, Sabor i ekumenizam suvremenog doba, i koji nazivamo doktrinarnim ekumenizmom, inzistira na tome da se upoznaju uzroci neslaganja i raskola, te da se dopusti svakoj strani izlaganje i objašnjenje svojih teoloških, liturgijskih, tradicijskih i drugih vidova vlastitog nauka. To je ono što se treba ostvariti u dijalogu par cum pari - u jednakopravnom dijalogu, istraživanju koje će prožimati ljubav prema istini i duboko poštovanje prema drugome.

To je ono što potiče i sam de Dominis - da se razmotri „razložnost takvih stavova i izvidi mogućnost ponovnog jedinstva i sloge"[4]

Tu je još i načelo slobode i vraćanja dostojanstva i imovine članovima Pontificijske (rimokatoličke m.o.) crkve u Engleskoj. To je silan problem u Engleskoj u to vrijeme, jer su vremenita dobra Katoličke crkve oduzeta, i onemogućen je rad i razvoj vjernika koji su ostali vjerni Rimskoj Stolici. U Odgovoru J. Hallu, on kaže, u svezi s tim:" Jedinstvo vjere i sloga ljubavi, medu stranama koje su toliko ispunjene nepovjerenjem, ne može se pokrpati... ako se u britanskom kraljevstvu pontificijama ne vrate stare slobode".[5] Tu de Dominis nabraja otimačinu crkvenih dobara i zabranu rimske (pontificijske, papinske m.o.) liturgije pod Eduardom VI, kada su „njegovi gubernatori uveli kalvinizam.. i pod izlikom reformacije progutali crkvena bogatstva koja su bezbožnički zatrli.... I Crkvu su otvoreno podijelili raskolom".[6] To se isto nastavilo, istina u manjem obimu, i za vrijeme kraljice Elizabete I.

Splitski nadbiskup, odlazeći iz Engleske, gdje je doživio neuspjeh zbog jake kalvinističke struje i puritanizma, obrazlaže svoju odluku: „ Kako boraveći među vama nisam mogao odveć promicati slogu i jedinstvo, možda ću sada, kad više nisam s vama, promicati bolje. Neću naime odustati, dokle god budem živio i gdje god budem bio, od tako velikog i bogougodnog rada za ujedinjenje"[7]

I na kraju, kao bitna sastavnica rada sviju oko jedinstva jest svijest daje to Božja stvar- stvar koja nadilazi ovozemaljsku , državničku i pravu stvarnost. On naglašava: „ Naime, stvar religije jest Božja stvar. Vanjska prisila dotiče svijest, ali u nju ne prodire; ljudski zakoni negospodare nad sviješću. Ništa što je nasilno nije trajno. Nasilje u religiji nikada ne donosi mir nego, naime, ratove ili bar povećava sukobe i više razjaruje nego što smiruje i ublažava"[8]

Prema tome. M. A. de Dominis je zastupao ireničku metodu, te doktrinarni dijalog koji bi se trebao odvijati par cum pari, kako to traži dekret o ekumenizmu Drugog vat. sabora.[9]

Osobito je važno njegovo stajalište da je vjera i temeljna Ispovijest vjere dviju Crkava ( Rimske i Anglikanske m.o.).ista i da, primijenivši saborsko načelo o „hierarchia veritatum" (UR 11.), koje, u klici, zastupa i de Dominis, otvara široko polje dijaloga i rada oko jedinstva kršćanskih Crkava. Za to jedinstvo i takav rad on se zdušno zalagao i dao svoj veliki doprinos.

Nažalost, njegova načela i pristup samom problemu raskola u 16. i u 17. st, nije prepoznala ni jedna od dviju Crkava, ni Rimska, a niti Anglikanska, zbog jake struje puritanizma i kalvinističkih utjecaja u vrhu anglikanske hijerarhije i plemstva.

Ali, ostaje mu trajna vrijednost i zasluga da se, u to opasno vrijeme, usudio jasno to izložiti i do kraja ustrajati na tim stajalištima, te položiti i svoj život za tu plemenitu i Božju stvar-stvar jedinstva Kristove Crkve koja je i treba biti jedna, sveta, katolička i apostolska.

Zaključak

Iz vrlo bogatog i opsežnog de Dominisova opusa vidjeli smo samo nekoliko aspekata važnih za današnje ekumensko gibanje. Ti aspekti su posebno gledani u svjetlu nauka Drugog vatikanskog sabora i njegova dekreta „Unitatis redintegratio", te dogmatske konstitucije o Crkvi „ Lumen gentium".

Posebno je važan i aktualan de Dominisov nauk o jedinstvu i jedincatosti Kristove Crkve koja nadilazi okvire i članstvo Rimske (papinske, pontificijske m.o.) Crkve, te svijest da se sveopća Crkva ostvaruje u partikularnim Crkvama, od kojih on sa posebnom simpatijom gleda na Anglikansku crkvu i gaji pretjerani optimizam i nadu u postizanje skorog jedinstva. On govori i o kolegijalnoj upravi u Crkvi, te o kolegijalnoj suodgovornosti svih biskupa, koji su svi jednakopravni i vrše vlast u Crkvi in solidum.

Jednako tako on drži da se i sa kršćanskim Istokom dade prevladati sukob oko pitanja Filioque, pa čak i oko samog papinskog prvenstva (primata), dopuštajući slobodu svakoj Crkvi da u svojoj Ispovijesti zadrže svoju vlastitu teološku i liturgijsku tradiciju, i da drugu ne optužuje za herezu.

Tim stavovima i učenjem njega možemo nazvati 'pretečom' ekumenizma i samog Drugog vatikanskog sabora, te dostignuća u ekumenskom pokretu na kraju 20.st. i na početku 21. st. On je 'preteča' i zagovornik rada oko jedinstva i pobornik dijaloškog i doktrinarnog ekumenizma koji su jedini kadri razriješiti i prevladati višestoljetno nejedinstvo i mnogostrukost kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica.

Iako je on, često, protivurječan u svojim djelima, koje smo promatrali i podijelili na tri povijesna konteksta: ( sukob s Rimom i sloboda pisanja izvan Rima; proglasi, Odgovori i manji spisi i korespondencija; te pisanje u Rimu, pod budnim okom Inkvizicije) ipak je vrijedno pažnje ono što je zastupao u pitanjima rada oko jedinstva, istraživanja nauka svetih Otaca i crkvene Predaje prvog Tisućljeća, te nauka o unutarnjem ustrojstvu i upravljanju Crkvom od strane svih biskupa, tj. in solidum. To još više zadobiva na značenju ako se promatra i prouči vrijeme u kojem je radio i pisao- vrijeme kontroverzističke teologije u gotovo svim Crkvama, te samog Tridesetogodišnjeg rata, koji je tada harao kršćanskom Europom (1618.-1648.), i koji je onemogućavao svaki uspješan pokušaj i dijalog među Crkvama.

_____________

  1. Vidi M.A.de DOMINIS, De republica, liber IV,cap.8, London 1617.p.686 Sam de Dominis piše:"2.temeljna vjera je jedna i ista, i u toj temeljnoj vjeri nijedna strana ne može drugu optuživati za herezu..." i 4. Jedinstvo u temeljnoj vjeri i ljubavi te da svi ljudi imaju jedan oltar, a ne oltar protiv oltara", u Odgovor..od 4.11.1622.; u A, MALETIĆ, Skica za portret, str. 60.
  2. Skica, str. 61.-62.
  3. Isto, str. 78.
  4. Isto, str. 78.
  5. Isto, str. 84.
  6. Isto, str. 85.
  7. Isto, str. 88.
  8. Isto, str. 89.
  9. Vidi UR br. 4., te encikliku Pape Pavla VI „Ecclesiam suam" iz 1964. god.

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas455
Ovaj mjesecOvaj mjesec55039
UkupnoUkupno4817635

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 43 

Administrator

franodoljanin@gmail.com