Split: Propovijed o. Provincijala u crkvi od Gospe od Zdravlja

Blagdan Gospe od Zdravlja

Marija- Žena, Djevica i Majka

Split, 21. studenoga A. D. 2010.

  • „Život nas baca, plete nam mriže,
  • Vira na uvik hrabri i diže,
  • Kad ništa ne vridi i ništa ne valja,
  • Pruži nam ruku, Gospe od Zdravlja!“

Braćo i sestre, dragi vjernici, predragi hodočasnici i štovatelji Gospe od Zdravlja!

Bog u povijesti spasenja govori na razne načine. I ovdje se na najizvrsniji način čuje njegov govor i njegova riječ. I svaki od vas u dubinanama svoga srca to čuje, razumije i osijeća. I zato ste večeras došli u ovu crkvu Gospe od Zdravlja na Dobromu. A Božji govor, njegova riječ i poruka ovom vremenu i ovom naraštaju, osobito danas na blagdan Gospe od Zdravlja, sadržana je u samo jednoj riječi, koju mi večeras s velikim poštovanjem izgovaramo - Marija. Jedna riječ, jedna osoba, jedno ime, jedna žena - žena koja je Bogu omilila i koja se uzdiže u Božju slavu - do Božjeg sunca i mjeseca i prijestolja njegova - da nam nešto poruči, da pobjedi naše tjeskobe i strahove, da nas s Bogom sdruži i njemu nas približi, da nam pruži majčinsku ruku i povede nas putem preporoda.

 

žena koja pobjeđuje zmaja

Zanimljivo je kad u Sv. Pismu Bog izgovara tu riječ Žena. Izgovara je na početku Biblije i na kraju Biblije. Na početku - nakon što je opisano kako je naša pramajka Eva popustila napasti kad je Zmija prevarila slabu ženu - čitamo kako Bog kaže da će doći velika blistava Žena koja će satrti tu Zmiju. Te Božje riječi, to Božje obećanje s početka Biblije glasi: Neprijteljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati a ti ćeš mu vrebati petu. Tako to stoji i tako je zapisano na početku Biblije, u Knjizi postanka (3,15).

Ova Božja propovijed nalazi se i na kraju Biblije, upravo na njezinim posljednjim stranicama, u Knjizi Otkrivenja. Sveti Ivan, taj ljubljeni Isusov učenik, zapisao je svoje viđenje. Njemu je bilo dano vidjeti veliku blistavu Ženu kao znak na nebu. I piše Ivan: Veliki znak pokaza se na nebu: Žena suncem zaodjenuta, mjesec joj pod nogama i zvjezde joj oko glave. I na nju nasrće Zmaj, tj. Sotona, đavao pakleni, da joj proždre dijete. Ali ne može. S Božjom pomoći Žena pobjeđuje (usp. Otk 12,1-6).

Vidite, braćo i sestre, tako je zapisano u Bibliji. Na početku, u Knjizi Postanka, bori se Zmija i Žena, a na kraju, u Knjizi Otkrivenja, Žena pobjeđuje Zmaja. Znači da cijela povijest stoji, da je smještena između ta dva znaka: Žena protiv Zmaja. Može se ići dalje - i ići ćemo - i vidjeti da se to kroz povijest, na ovaj ili onaj način, stalno ponavlja.

Blagopokojni papa i Sluga Božji, Ivan Pavao II., taj veliki i dragi papa, neobično je bio pobožan prema Blaženoj Djevici Mariji i stalno je govorio da je ovo Marijino doba. Tijekom cijeloga svoga dugoga i plodnoga pontifikata on se nije umarao pozivati ljude na veliko i trajno Došašće. Jer Došašće je doba Marijino, dok se Isus još nije bio rodio. I dok je svijet još čeko, Marija ga je nosila pod srcem da ga rodi: da ga rodi protiv pakla, protiv Zmaja, protiv zloće, protiv mržnje i svakoga zla, a za mir, za ljubav, za čovjeka. Zato je doba Marijino svaki put u povijesti kad god je teško, kad ljudi gube nadu, kad je mrak na vratima i zebnja u srcu, kad izgleda da je sve izgubljeno i sve uzaludno, kad nam se čini i pričinja da se i nebo zatvorilo i da je Bog zašutio. Tada je doba Marijino i tada dolazi Majka koja pod svojim srcem nosi Njega, svoga Sina i Spasitelja, i zove sve ljude da skupa s njom pripremaju njegov dolazak.

I ovo naše doba, ovo čudno i nemirno doba, također je označeno znakom velike blistave Žene. Nije li činjenica: gdje god se čuje glas o Mariji, narod hiti, narod hodočasti i moli. Narod, naprosto, čezne za Marijom! Zašto? Pa zato jer zna, jer je uvjeren da je Božja misao i poruka ovom vremenu i naraštaju skupljena u lik ove Žene iz Biblije koja ne može izgubiti, koja ne može iznevjeriti, a može - može i hoće - pomoći, usrećiti i spasiti.

Gledajte malo povijest kako je ćudljiva, kao more ćudljiva, a itekako poučna. Zato se i kaže da je ona „magistra vitae“ - učiteljica života. Kad je gotovo cijela zemlja bila pod turskim kopitima, kad je nekrst lomio križeve i gazio ljude, istodobno su se počele buditi nade s Marijinim svetištima. Interesantno je da - dolje od Perasta pa gore sve do Petrovaradina u Vojvodini - kako god se budila ta nada, tako su se gradile i crkve Marijine. I tako se širio glas da se Majka ukazuje, da Majka pomaže, da Majka pobjeđuje i vodi djecu naprijed. Povijest je, rekosmo, učiteljica života. Pa, sjetimo se, jer važno se je sjećati:

  • Godine Gospodnje 1715. osvanulo je pod sinjskom tvđavom 60.000 tuđinske vojske, vojske nekrsta, a u gradu nije bilo možda ni 600 ljudi: sto žena, što djece i fratara i jedva nešto vojske. Šezdeset tisuća neprijatelja oko grada, a u gradu šaka jada od naroda, Gospina slika na oltaru, krunica u ruci i ništa više. Narod moli i čeka smrt ili ropstvo. Najedamput, uoči. Velike Gospe, Turci bježe. Zašto? Ostalo je zapisano - Turci kažu: Zar niste vidjeli? Na zidinama grada stajala je bijela gospođa i na nas je ognjicu-srdobolju bacila. I zato smo pobjegli!

Braćo i sestre, ja nisam tada tamo bio i nisam tamo Gospu vidio. Ali je zanimljivo da je narod to zapamtio. Ne samo kršćani, nego i oni koji nisu vjerovali u Krista, osjetili su strah od Sile. Ne od naroda slaboga i nemoćnoga, nego od Majke njihove moćne i moguće!

  • Sličan događaj zbio se 1571. godine na Perastu. Sva je kršćanska vojska bila tada kod Lepanta, tako da je naše more ostalo bez mornarice. I nailazi tada prema Korčuli jedna skupina turskih brodova. A narod sav užasnut, zbunjen i bespomoćan stoji na rivi i očekuje ono najgore. I o tome slavni „Milovan“, fra Andrija Kačić-Miošić, veli: Dan Marije biše Uznesenje, pokaza se veliko znamenje. Vedro se je nebo otvorilo, iz njega je nisto govorilo. Nemojte se plašit, Korčulani! Čuvat će vas Marija Divica, koja no je vaša pomoćnica. I kaže pjesma dalje da su iz vedroga neba gromovi zapucali i razbili neprijateljsku vojsku koja se bezglavo dala u bijeg.

Braćo i sestre, ja ni tamo nisam bio, niti sam tamo Gospu vidio. Ali je zanimljivo da se to dogodilo, da je narod to zapamtio i o tome pjesmu spjevao. Zašto? Pa zato jer zna, kako rekoh, da je Božja misao i Božja snaga skupljena u lik ove žene iz Biblije koja ne može izgubiti, a može, može i hoće, pomoći, pobijediti i spasiti.

Sredinom predprošlog stoljeća Europu su trgale razne revolucije: od one Francuske, preko Napoleonskih ratova pa sve do Cetrdesetosme. Cijela Europa plivala je u krvi prije stošezdest godina; rušio se cijeli jedan svijet. Po prvi put digoše se tada tzv. „prosvijećeni“, a u svojoj biti i namjeri bezbožni političari i filozofi, uvjeravajući i staro i nejako da nema Boga, da je „prosvijetljeni razum“ zadnja i konačna mjera svega. Zato su čast takvoga razuma u Parizu skinuli Gospu s oltara i na njezino mjesto stavili živu, uličnu prostitutku kao božicu razuma protiv Boga. U tako teškim, mučnim, razuzdanim, bezdušnim i bezbožnim vremenima ni Crkva se nije znala snaći. Stara škola bila je smrvljena, stara filozofija ugrožena, stara vjera ponižena.

  • I tko će narodu u tako teškim prilikama pomoći? Vlast protiv Boga i. protiv Crkve, a svećenici ustrašeni, zbunjeni, toliko smeteni da ne znaju ni govoriti. I najedamput, čuje se glas iz planina, iz brda, iz gorja Pirineja. Javila se Majka, javila se u Lurdu. Kome? Ni Papi, ni biskupima, ni zbunjenim svećenicima, nego maloj priprostoj seljačkoj djevojčici, pastirici, Bernardici. I ne samo da se ukazala, nego je i čudesa počela činiti, dokazujući da priroda nije ništa bez Boga, da je Bog i jedino Bog apsolutni gospodar života i smrti, i zdravija i bolesti, i da više ima pameti u jednoj seljačkoj djevojčici koja vjeruje, nego u svim glavama tih tzv. „prosvijećenih“ političara i filozofa koji ne vjeruju. I Gospa je tada u Lurdu zaustavila silu Zmaja i pakla, a Europa, Europa nakon toga stade i kleče da čuje ovu Ženu, ženu pobjednicu.

Idemo dalje. Idemo dalje, ali malo bliže nama i našem vremenu, idemo na konac Prvog svjetskoga rata. Koncem tog rata, godine 1917., svijet je bio u krvi i požaru.

  • U Europi je taj strašni rat već bio na izmaku, kad se na Istoku digla Revolucija: ona velika, bezbožna, ruska, boljševička, lenjinistička. S njom ponovno oživi nauka da ne postoji ni Bog ni đavao, ni raj ni pakao, da ne postoji ni. duša ni vječnost; da je sve to izmišljotina, zabluda i opijum kojega se treba osloboditi. Učilo se, borbeno i fanatično se učilo, da će čovjek biti sretan bez Boga i da će socijalizam ostvariti raj na zemlji. Da, braćo i sestre, svi se mi toga sijećamo jer ta nauka o nepostojanju Boga i socijalističkom raju na zemlji sve do nedavno je ispunjala i novine i školske udžbenike, sve do nedavno je obmanjivala i zaluđivala ljude.

I danas je tako. Promjenilo se samo vrijeme, ali je metoda ostala ostala ista. Lenjinovi nastavljači, njegovi sljedbenici i učenici i danas propagiraju socijalistički raj nazemlji i danas obmanjuju i zaluđuju ljude; i danas „Antikristi i masoni, komunisti, ovi oni, šire sotonske fraze da nas poraze“] A mi gluhi, nijemi, slijepi; svatko u svom mraku strepi; narod biran od Boga, guši nesloga. E moj narode“ (M. Perković - Thompson).

  • I što se onda dogodilo? Dogodila se Fatima i glas iz Fatime. Javila se Gospa i kazala djeci: Da, djeco moja! Teško će vam biti, strašno, ali ne bojte se! Pobjeda je moja! I Rusija će se obratiti! I danas vidimo da se Gospa nije prevarila! Vidimo da se i Rusija odrekla tog „socijalističkoga raja“ i krenula nekim drugim putem; vidimo da Fatima nije bila šala i da u Rusiji na djelu nije bila samo perestrojka i Gorbačov, kako vele i hoće, nego i nešto drugo, nešto dublje; mnogo dublje i ozbiljnije.

 .

žena - majka

Braćo i sestre, znak Žene, znak Majke, znak je Božji našem vremenu. Dopustite mi jednu malu biblijsku misao, nekoliko pogleda što nas to Bog uči o Mariji. To je najprije Žena. A kad se kaže Žena, misli se Majka, misli se srce, misli se dom. Kad se kaže da će Žena spasiti svijet, onda to nije samo ono viđenje što ga je imao sv. Ivan i toliki drugi, nego to znači da Bog ima povjerenje u dobrotu, u ono što Majka znači, u ono što Majka čuva, jer je Majka u kući znak ljubavi.

Tako je bilo u povijesti. Otac je žuljavim rukama radio i kruh zarađivao; odlazio je od kuće, a kući se vraćo umoran, ranjen i slomljen. A majka - majka je bila ta koja je vatru čuvala, kolijevku zibala, vezak vezla i pjesmu pjevala. Majka je bila srce doma, srce kulture, srce pjesme. Majka je značila život, a otac znoj i trud, jer drugačije nije moglo biti. Gledajte, dok su razne vojske harale zemljom našom, kad se nije znalo kad omrkneš hoćeš li osvanuti, dok se hajdučilo i ratovalo, tko nam je sačuvao i narod i Crkvu, i vjeru i kulturu? Majke naše tihe i samozatajne, majke naše patnice, majke naše svetice. Samo deset prstiju, i strah, i pune kolijevke djece, i pune ruke posla, i puna srca ljubavi. I sve su to izdržale, sve su spasile i sačuvale. I kad Bog uzdiže znak žene, onda to, braćo i sestre, ne znači samo žena, nego to znači i dobrota. I to je razlog zašto Biblija uzdiže ženu.

No, biblijski znak žene nije samo znak majke, znak dobrote, nego je također i znak domovine, znak naravi, znak domoljublja, rodoljublja i čovjekoljublja. Netko je rekao da čovjek ima četri majke: Majku svoju rođenu, majku nebesku, Majku Crkvu i Majku domovinu. Sve četiri su važne i neophodne; i bez njih se ne može. Uzalud je, uzalud je moliti se Majci nebeskoj, ako ne poštuješ majku svoju rođenu koja te je devet mjeseci pod srcem svojim nosila i bezbrojne noći nad tobom probdjela. Ako ne poštuješ utrobu iz koje je niknuo život, tvoj i tvoje djece, onda čovječe i nisi čovjek! I također, ne samo da treba poštivati Majku Crkvu, nego i Majku domovinu, svoju zemlju, svoj narod, svoj jezik i kulturu, svoj obraz i svoje ime. Svatko to mora ljubiti, štovati i cijeniti da bi bio čovjek - potpun i kompletan čovjek, a ne karikatura, upitnik i razlomak od čovjeka.

Jer vidite, s Marijinim vremenom, o kojem je govorio papa Ivan pavao II., došlo je i vrijeme naroda. Zar nije zanimljivo da u isto vrijeme kad narod traži Majku nebesku, gotovo svi narodi traže i Majku domovinu. Netko je mislio da se može biti i bez domovine, da nije važno ni tko si, ni što si, ni odakle si; ni tko ti je otac, ni tko ti je mati. No, sad više nije tako, i dobro je da je tako. Danas svi traže da budu ono što jesu, da budu svoji na svome, da svojim jezikom govore, da slobodu svoju imaju, da barjak svoj viju i pjesme svoje pjevaju, da zemlju svoju čuvaju i djeci je predaju. Sve to, braćo i sestre, ide zajedno: i život i dom i domovina, i majka i ljubav. Duboka je, zaista je duboka Božja i biblijska misao.

 

Žena - Djevica

Ovdje bih slobodno mogao reći i „Amen“. Ali neda mi se jer želim još nešto kazati iz te Božje i biblijske zamisli o Ženi. Ta Žena, ta Majka, u našoj se Crkvi štuje kao Djevica. Mogao bi sada netko kazati: Oče, mogao si tu doista i prestati. Kakva Djevica! Tko danas drži do Djevice i djevičanstva? To su danas zastarijeli pogledi; to nije suvremeno i nije u trendu, što će nam to? Da, to su, braćo i sestre, neka od razmišljanja koja pod utjecajem otrovnih medija i zavoditelja hvataju danas sve više maha i pristaša. No, treba znati i jasno kazati: Djevica je znak ponosal Vrijedi ponoviti: Djevica je znak ponosal Djevica, to je ponosna djevojka u kući očevoj. Ona drži do sebe, ona se ne da zgaziti. Ona ima svjetao obraz i ponos. I Crkva, kad štuje znak Djevice, onda je to Božji poziv: budite svi ponosni! Drži do sebe kao što do sebe drži ponosita djevojka! A taj ponos je upravo Božja i Marijina poruka.

Mi smo, braćo i sestre, prestali držati do sebe. Smatramo koji put - svjedok sam iz mnogih ispovijedi i razgovora - da smo nitko i ništa, da smo jadni i nemoćni, da svatko od nas može raditi što hoće i kad hoće. Postanemo koji put kao krpe da nas svatko može gaziti, kao otirač za noge da svatko od nas može cipele svoje brisati; malodušni slabići da nas svatko može ucijenjivati i s nama se poigravati. A Bog kaže: Ne! Ti koji štuješ Djevicu drži do sebe. Ne daj se nikome pod noge!

A zar to nije važno? Kolike su duševne bolesti nastale samo zato što čovjek nema ponosa, pa je živčan, smrvljen, slomljen i izgubljen. Pa onda veli: ja sam frustriran, ja sam izgubljen i nesretan; trebaju mi tablete za umirenje, treba mi psihijatar i psiholog da povrati moj izgubljeni identitet, da nađe mene u meni, da nađe moje izgubljeno „ja“.

I Majka, Djevica iz Nazareta, koju danas slavimo kao Gospu od Zdravlja, kaže: Drži do sebe jer te Bog voli, jer si važan! I budi važan, jer si čovjek. Gospa je, Djevica je znak da si važan. Neka si star, neka si slab, neka si bolestan, neka si sirotan; neka te ne vole, neka te ne prihvaćaju i neka te preziru, ali drži do sebe, jer si Bogu sličan.

Drži do sebe i ti, ženo, i imaj svoj ponos. Traži, zahtjevaj, energično traži, zahtjevaj, inzistiraj da te tvoj muž poštuje kao na početku. Traži, ženo, da te tvoj muž poštuje! Filozofija: malo voljeti, malo se inatiti, malo se svađati nije dostojna tvoje pojave ni tvoje uloge. I neće uspjeti. Voljeti, ljubiti i poštovati, beskrajno voljeti, ljubiti i poštovati - to je Božja želja i nakana, to je smisao braka i bračne ljubavi. Mužu, traži da budeš poštovan i poštuj! Ne na mjeru i koliko ti odgovara, neg upravo onako i onoliko koliko poštuješ sebe samoga. Ne treba više, ali ne smiješ ni manje. I još nešto: budi jako obziran da ne rasplačeš ženu, jer Bog broji njezine suze. Bog je - stoji to na prvim stranicama Biblije, u Knjizi postanka - stvorio ženu iz muškarčeva rebra, a ne iz njegovih stopala da se po njoj gazi; ne iz njegove glave da se njome vlada i upravlja, nego od boka da mu bude jednaka; ispod njegove ruke da bude zaštićena i pokraj srca da bude voljena; Bog je stvorio ženu da vam bude družica, a ne ropkinja. Muževi, ako to upamtite i u život pretočite, uvjeren sam da će onda u Hrvatskoj biti manje slomljenih brakova, da će društvo naše biti puno zdravije i obitelji naše puno, puno sretnije. Uvjeren sam u to. Jedno drugom se klanjajte, jedno drugim se ponosite, jedno drugo uzdižite, jedno drugom se divite; upravo onako kao u one prve dane kad ste jedno drugo upoznali, kad ste se jedno drugom svidjeli i kad ste jedno drugo zavoljeli. Ne zaboravite, cvijet, imendan, rođendan, lijepu riječ, sve ono što ona voli, sve ono što on voli. Jedno drugo usrećujte kao u prve dane ljubavi. Jer to je jamstvo, sigurno i trajno jamstvo, da nitko ne bude zgažen, da nitko ne bude iskorišten, da nitko ne bude suvišan, nitko razočaran, nitko ponižen i kao limun iscijeđen. Vidite, braćo i sestre, da ono što Crkva govori i naučava o Djevici nije šala ni priča za malu djecu, nego je zov ponosa.

Drži do sebe i ti narode! Neka si mali, ali važan si, kao što su važni i drugi narodi. Ne daj svoga imena i svoga ponosa. Nauči svoje dijete u kući da smo i mi netko i nešto, da imamo staru slavu, da imamo svoje svece i kraljeve, svoje pjesme i junake; naučite svoje djete da imamo pobjedničku vojsku i časne generale na koje smo do neba ponosni; kažite svome djetetu da mi nismo „zemlja slomljenog duha“ - kako neki vele, a vjerojatno tako i žele - nego ljudi puni ponosa, da imamo puno toga što drugi nemaju i što samo poželjeti mogu. Naučite to svoju djecu.

Eto, braćo i sestre, što znači djevica - znači Ponos. Jer bez ponosa se ne može živjeti. „Ponos ne daj, to je sve što imaš, vrijedniji je od suhoga zlata“ (D. Zečić). Oholi - ne, ali ponosni - da! I to uvijek. Možemo biti susretljivi i prijateljski prema svakome: i prema Slovencima, Talijanima, Mađarima i svima bližima i daljnjima. Prijateljski prema svakome, ali sluge nikome. Takva nam je vjera, u znaku Djevice Marije iz Nazareta, blistave žene, koja ne može izgubiti svoga ponosa, da bismo i ti i ja, svi mi skupa imali ponosa.

Ta Djevica koju danas štujemo, kako već rekoh, je i Majka. Ne može svaka žena biti djevica po tijelu, ali može imati ponosa. Ne može svaka žena biti majka po tijelu, ali može biti nesebična kao majka. Jer nije majka samo ona koja je rodila. Majka je i otac koji sebe troši za djecu svoju. Majka rađa iz tijela, a otac iz znoja, truda, brige i muke; i on je majka i ima srce majčino. I naše časne sestre i naši svećenici koji nisu rodili svoju djecu, ali su majka tuđoj djeci. Koliko bi djece bilo bez ljubavi da nemamo tih djevičanskih duša koje nemaju svoju rođenu djecu, a majke su mnogima. Zar Majka Terezija nije bila uistinu brižna majka mnogima. I tolike druge časne sestre koje skupljaju zapuštenu i odbačenu djecu, koje ublažuju bol i patnju bolesnicima, zar to nisu majke u tijelu Djevice. Dogma, Biblija - sve to živi ovdje, sve je tu prisutno i skupljeno. Vidite, braćo i sestre, da to nije mit, da to nije opijum i fantazija, nego da je to istina, duboka - kao more duboka i polje široka - božanska i biblijska istina o Ženi-Djevici i Majci.

Da, to je biblijska realnost. Ali realnost je također i Zmaj pakleni, kojega je vidio sv. Ivan i toliki drugi sveci vidioci u svojim viđenjima. On je također realnost. On postoji i hoće da proždre dijete, da proždre čovjeka; hoće da zgazi taj ponos. Na toliko mjesta u Bibliji, ali i u životu, vidimo: sve što Bog kaže, Sotona govori protivno.

Bog kaže: budi Djevica i budi Majka. I za muško i žensko to vrijedi. Imaj stida i ponosa, imaj plodal To Bog kaže. A đavao? Što đavao kaže? Đavao kaže: Ma daj, curo, daj ženo, ne budi luda! Ni stida, ni ploda, ni Djevica ni Majka. To je zastarijelo i nije suvremeno; dvadeset i prvo je stoljeće, treći milenij, tolika kontracepcijska i abortivna sredstva i mogućnosti stoje ti na raspolaganju; jedi, pij i uživaj do mile volje, do besvijesti dok te bude, do posljednjeg daha. Nemaj stida, ne budi ničija - budi svačija, sa srcem u ruci da ga daješ kako kome zatreba. To je igra, takav je danas život A kad se udaš, jedno rodi, drugo možda, treće pobaci! Sutra ne možeš začeti, jer nećeš valjda do beskraja, kao zečica,, rađati. Pa ne budi ni Djevica ni Majka; nemaj stida ni ponosa; nemaj straha Božjega, kloni se stida ljudskoga; uživaj, igraj se, zabavljaj se, ne štedi se - to đavo kaže.

I taj i takav ideal, ne žene nego igračke, puni, nažalost, naše revije i naše novine. Televizija je puna takvih bljutavih serija i sapunica u kojima žena nema lica, nego je samo igračka. Žena je, nažalost, u ovoj kulturi postala muška igračka. Jer kad nema stida i neće ploda, onda je igračka. Zato su tolike žene nesretne, jer su postale muške igračke. Sotona ovoga svijeta , braćo i sestre, je zaista lukav. On hoće da žene budu na raspolaganju, da nemaju lica ni ponosa, ni radosti, ni svete plodnosti. I onda im se događa ono što se događa svakoj igrački. Igračka se na kraju mora razbiti. Jer dijete, kad uzme igračku, ono se s njom igra, dok se ne izdovolji, a kad se izdovolji onda je razbije i baci. Slično je tako i u životu. Zato su tolika ženska srca slomljena, jer su pristala biti igračke u muškim rukama, pa su se nestašni dječaci s njima igrali i zabavljali, a onda ih na kraju kao kao igračku razbili i odbacili. I plače - nakon toga - plače srce slomljeno pod šminkom debelom. Uzalud šminka, srce sreće nema. Slomljeno jer tužno i razočarano jer je nije prihvatio i poštivao kao ženu,nego ju je uzeo kao igračku i na kraju razbio i odbacio kao igračku!

A kad je žena igračka, onda ni muškarac ne može odrasti. Jer, muškarac koji se cijeli život igra, nikada neće sazoriti. Godine se mogu nanizati, ali one nisu jamstvo zrelosti. Zato je pun svijet starijih, ali nažlost nedozrelih i šmrkavih dječka. Jer mu je djevojka ili žena, svejedno je, bila samo igračka, s kojom se samo ugodno družio, igrao, provodio i zavodio, pa zato nikada nije ni odrastao. I on nesretan, i ona nesretna: jer nema Čovjeka, jer nema Zene, jer nema Djevice, jer nema Majke.

Zato, braćo i sestre, dolazi Majka. Da spasi svijet; da donese mir i ponos; da donese radost i zadovoljstvo; da bude naša majka i suputnica, naše okrilje, naša zaštitnica i naša pobjednica.

Vi koji ste došli večeras u ovaj hram Božjem vi ste dokaz, živi i uvjerljivi dokaz, da ovo nisu priče za dječiji vrtić, nego poruka budućnosti. I zato u svojim srcima budite puni ponosa! Budite borci za život, za dom i domovinu, za dostojanstvo svakog čovjeka: svakog muškarca i svake žene, za ljepotu uvijek mlade ljubavi, za sigurnost začeća, za pune kolijevke i puna srca!

  • „Život nas baca, plete nam mriže,
  • Vira nas uvik, hrabri i diže,
  • Kad ništa ne vridi, i ništa ne valja,
  • Pruži nam ruku, Gospe od Zdravlja!“

Svatko od nas večeras „molitve svoje u srce ti stavlja, mlado i staro, Gospe od Zdravlja“! Pruži nam ruku - vodi nas, pod okrilje svoje majčinsko - primi nas. „Kad ništa ne vridi i ništa ne valja“, sklopljene ruke usrdno te mole: Zdravo, Marijo - Gospe od zdravlja, usliši nas! Amen!

Fra Željko TOLIĆ, provincijal

 

Galerija slika (Proslava Gospe od Zdravlja 21. 11. 2010. - poslijepodne) 

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas50
Ovaj mjesecOvaj mjesec57370
UkupnoUkupno5428840

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 145 

Administrator

franodoljanin@gmail.com