VI. PRISTUP VREDNOVANJU

 

Ocjena:

 

a) Teolog

 

Jedna od velikih ljubavi koju je fra Leonardo pokazao u svom životu bila je svakako ljubav prema knjizi i znanju. Iz nje je crpio spoznajne dimenzije za svoj duhovni rast, kao i za rast drugih. Ta ga je ljubav dovela u sjemenište i u franjevačku gimnaziju u Sinju. Tu je ljubav produbljivao za vrijeme studija filozofije i teologije, tako da je postao uzoran student željan znanja, ali i ozbiljne duhovne izgradnje. Ona se još više širila otvaranjem novih teoloških pogleda, spoznaja i polazišta. On je, osim materinskog hrvatskog jezika, dobro poznavao latinski, talijanski, francuski i njemački jezik. Najviše je ipak drugovao s francuskim jezikom. Taj je jezik, uz latinski, na nj izvršio najveći utjecaj. Na njegovim teološkim sadržajima se formirao i to prenosio u našu sredinu, te njih najviše navodio u svom spisateljskom radu. Potrebno je ipak istaknuti da se već tada susreo s djelima poznatih francuskih teologa. Najbolji uvid možemo dobiti ako pogledamo njegove pisane radove i pisce koje u tim radovima navodi. Poznavao je teološke pa i ekumenske zasade tada mladog dominikanca Yvesa Congara,[1] na temelju kojih je odgovarao pravoslavnom vladiki zvorničko-tuzlanskom o tome što Katolička crkva misli o ekumenizmu i o Istočnim Crkvama.[2] Osim spomenutih jezika tijekom studija učio je grčki i židovski.

Na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj predavao je skup pastoralnih predmeta. Nije stvarao svoja vlastita skripta nego se služio ondašnjim najboljim udžbenicima za pastoral stranih auktora, a od ondašnjih domaćih Ušeničnikom i Kniewaldom.[3] U predavanja je osim teoretskog dijela unosio žive i zanimljive slike iz života, tako da su njegova predavanja postajala zanimljiva i privlačna. Uz znanje, studentima je bio uzor praktičnog vjerskog i redovničkog života. Dok je prenosio znanje na studente, ni tada nije zaboravio pastoralni rad odlazeći na župe Makarskog primorja, i dalje, na ispomoć da propovijeda ili da vodi duhovne vježbe redovničko-svećeničke zajednice ili vjerske udruge.

Uvijek je nastojao djelovati u duhu Crkve, njezinih smjernica i propisa. Iznosimo jedan detalj. Kada je završio službu župnika u Sinju, prestala mu je jurisdikcijska ovlast ispovijedanja, pa je odmah uputio molbu Ordinarijatu za njezinu obnovu, pa i pridržanih grijeha, da može uspješno svećenički djelovati.[4] Ipak treba naglasiti da je više bio sklon propovijedanju nego profesorskim dužnostima, te je lako prihvaćao propovjedničke pozive zbog kojih su ponekad trpjela predavanja. To je stvaralo pometnju u rasporedu rada škole, radi čega je nastao spor između njega i rektora teologije, i taj je spor trebao riješiti provincijal. Riješen je tako da je ipak fra Leonard premješten s teologije i poslat u Zagreb za kapelana u novoosnovanu župu Majke Božje Lurdske u Zvonimirovoj ulici. On je tu starješinsku odluku prihvatio srcem raspoloživa redovnika - rado, jer je znao da će se u Zagrebu potpuno posvetiti propovijedanju i naviještanju evanđelja.

Fra Leonardov su rad isticali i cijenili mnogi. Spomenimo ih. Fra Stanko Petrov naglašava: "Piše iz područja asketike i mistike u bogoslovskim revijama (Nova Revija, Život s Crkvom, Duhovni život, itd.)".[5] Za dr. fra Teofila Harapina fra Leonard je "poznati asketski pisac" i "naš učeni pisac, a govori takovim žarom i uvjerenjem, da čovjeka svaka stranica osvaja".[6] U preporuci mnogopoštovanom provincijalu o. fra Petru Grabiću za knjigu Odgoj klera, fra Stanko Petrov piše: "Sretan sam, što Vam mogu posvjedočiti svu svoju radost nad tako uspjelim radom našega neumornoga O. Bajića".[7] Za fra Roka Rogošića fra Leonard je poznati "asketsko-mistični pisac".[8] Vlč. Krsto Stošić za nj je ustvrdio da je "poznati naš asketični pisac".[9] Za Život s Crkvom fra Leonard je "marni i uvaženi saradnik našega lista".[10] O. Josip Soldo tvrdi da se fra Leonard u teologiji odlikovao "intuitivnošću" i da je "svojim izlaganjem prethodio misli o Mariji Majci Crkve II. vatikanskog sabora".[11] Na drugom je mjestu naglašavao da se ističe među piscima o liturgiji i katoličkoj akciji.[12] Za fra Augustina Krolu fra Leonard je "poznati duhovni pisac i vrsni propovjednik".[13]  To je isto i za druge fratre njegova doba. To su posebno istakli o. Ante Sekelez i o. Karlo Jurišić, te o. Vjeko Vrčić.

Svi ti naglasci odgovaraju fra Leonardovu liku. Ipak možemo kazati da se ju mnogim svojim radovima, posebno u Gospi Sinjskoj pokazao kao pučki pisac laganog i privlačnog sadržaja upravo dostupna široj čitalačkoj publici, više nego strogi asketsko-mistični pisac, iako se u drugim listovima pokazuje kao pisac mistike i ozbiljne duhovnosti.

Fra Leonardov rad, njegovi pogledi na teologiju, a posebno na liturgiju i mistagogiju, najviše je cijenjen. O. Radić je posebno isticao njegovu ekleziološko-mariološke naglaske: "U svojim radovima dao je značajan prilog teološkim razmišljanjima, što posebno vrijedi za ekleziološko-mariološku mistagogiju [...] Nema sumnje da je predavanje fra Leonarda Bajića na I. hrvatskom liturgijskom kongresu u Hvaru značajnije od svega što god je u životu rekao i napisao. Čak je to možda i veći doprinos ekleziologiji i mariologiji od doprinosa bilo kojeg člana Provincije Presv. Otkupitelja u cjelokupnoj njezinoj povijesti".[14] U čitavu njegovu radu fra Jure je gledao fra Leonarda kao zanesenjaka za Božju stvar, koja se posebno iskazivala u ljubavi prema liturgiji. Od njega je naučio prve sistematske korake u liturgiji i posebno u mariologiji,[15] te prve liturgijske korake, ljubav i uzvišenost slavljenja Boga u službenoj molitvi Crkve, što je za nj mnogo značilo u životu.[16] Ipak u tom možemo gledati da je kod fra Jure iz toga nikla prva i prava ljubav za liturgiju. Fra Jure ističe da je bio ideolog, a ne borbeni predavač, ali ipak pisac fundamentalnih reportaža: "U javnosti manje poznat i manje zapažen od većine pobornika liturgijskog pokreta, ali se nada sve istakao kao ideolog, ne toliko borbeni predavač, koliko ozbiljan pisac fundamentalnih reportaža u kojima je iznosio principe, što sačinjavaju temelj, na kojem počiva cjelokupna zgrada kršćanskoga bogoštovlja".[17]

Koliko god je te pohvale izricao fra Jure Radić u čast i u slavu pokojnoga fra Leonarda, ipak moramo kazati da fra Leonardove ideje nisu lako prodirale u našu javnost i da su one, nažalost, ostale nepoznate. Više je tomu razloga. Na prvom mjestu moramo spomenuti da su nastupile godine rata i stradanja, koje su onemogućile svaku pisanu teološko-katoličku riječ na našim stranama, a on se nije imao ni mogao gdje javljati, produbljivati i širiti svoje teološke postavke. Na koncu je bio zatvoren, čime je prekinut svaki njegov rad. Osim toga njegove su ideje išle onim vrhuncima teološkog razmišljanja i liturgijskih zasada za koje mnogi u ono vrijeme nisu bili spremni da ih usvoje i prihvate. Ta su polazišta za nj značila osmišljenje njegova svećeničkog života, a i drugi su ih cijenili. Tu cijenu i priznanje možemo gledati i u tome što su za njegova djela napisali predgovore dr. Antum Bauer, zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolit za Svjetska svećenička zajednica prijatelja Srca Isusova, a za Odgoj klera dr. Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolit. Ujedno je to i potvrda da je pravi sin Crkve i da u duhu njezinu djeluje i radi kada njegova djela preporučuju dvije najuvaženije crkvene osobe u Hrvatskoj.

Fra Jure iz vlastitog života svjedoči što je značio fra Leonard za njegov duhovni i teološki rast. Možda ipak pretjeruje u svojoj procjeni njegova teološkog doprinosa, u koji ne treba nikako sumnjati. Teško je ustvrditi da je njegov doprinos u teologiji veći od bilo kojeg fratra njegove zajednice. Realnije bi bilo kazati da je njegov doprinos velik i značajan, ali, nažalost, zakopan i zaboravljen, a da bismo ga uspoređivali s nekim ili sa svim fratrima njegove zajednice, trebali bismo zaista bolje proučiti i njega i sve druge. Ne smijemo zaboraviti, a to treba svakako naglasiti, da je fra Leonard bio zaista plodan i svestran pisac, ali možemo kazati da nije bio iskonski, originalan mislilac i teolog nego prenositelj teoloških razmišljanja sa Zapada. Iako su njegove ideje izgledale originalne, posebno u liturgiji i poimanju cjelovitog Krista, za njegove vrijeme i našu sredinu, to je zato što ih drugi nisu poznavali ni zastupali, a on ih je nalazio i usvajao iz ondašnjih zapadnih teoloških polazišta. U njegovo vrijeme strane su knjige ili časopisi bili općenito rijetkost, osim pojedinih teoloških središta, pa kad ih je on imao, obilato ih je koristio i druge duhovno obogaćivao. Njegova je velika zasluga upravo u tome što nas je povezivao s tim strujanjima i preko njih osvježavao našu teološko-crkvenu sredinu, proširivao teološke horizonte i doprinosio da ne budemo na rubu europske i teološke misli. Na tomu mu treba odati veliku zahvalnost i priznanje. On nam je tada donosio teološku Europu, dok danas u drugom smislu čeznemo za kulturnom, uljudbenom a najviše ekonomski bogatom Europom.

Njegovih knjiga danas nema ili se rijetko mogu naći u nekoj biblioteci ili kod kojeg starijeg svećenika. Još je teže doći do njegovih članaka i rasprava koje su razasute po listovima i revijama. On je sam dobro učinio što je barem jedan dio svojih članaka sakupio i objavio u knjizi U duhu katoličke obnove. Njegova je pisana riječ svjedočanstvo njegove spisateljske snage i sadržaj koji i danas vrijedi, jer slični problemi postoje i danas, u današnjem društvu i današnjoj Crkvi, kao i onda kada je on o njima pisao.

 

b) Redovnik i svećenik

 

Fra Leonard je i po svojoj vanjštini bio prepoznatljiv. Odavao je znakove čvrstine i odlučnosti, jakosti i neustrašivosti. Bio je srednjega stasa, tjelesno ipak jak. Bio je čovjek velikih duhovnih potencijala, iako mnoge njegove vanjske crte to donekle prikrivaju. Bez sumnje je zanimljiv i originalan, mogli bismo kazati da je bio jedinstvena osoba obdarena prirodnim i Božjim darovima. Za razliku od mnogih drugih, sve je to racionalno iskoristio, da je uz rad, red i upornost dolazio do vrijednih rezultata. Isticao se strogošću življenja i nastojanjem za opsluživanje redovničke stege i Pravila. Mogli bismo kazati da je postao forma vitae redovničkog života, revnitelj za redovnički život i rad. Takvu njegovu stavu sigurno je pridonijelo i to što je 10 godina bio magistar novaka, koji je odgajajući druge, sebe primjerno duhovno oblikovao. Bio je čovjek iznimne snage i velike čelične volje, hrabar, s jasnom vizijom redovničkog života ispunjenom u svestranom duhovnom i evangelizacijskom predanju, ali ujedno i čovjek intimnih doživljaja, samoće i tišine, čovjek šutnje i ozbiljnosti, razmatranja i molitve. Bio je kontemplativni tip čovjeka. Svoj redovničko-svećenički lik izgradio je kao savjesni član redovničke zajednice. Svakoj povjerenoj dužnosti pristupao je s punim predanjem bilo da je bio župnik, ispovjednik, propovjednik, odgojitelj, profesor, vjeroučitelj ili vođa duhovnih vježbi. Nije tražio pljesak i odobravanje javnosti u svom radu; važnim je smatrao da djeluje po savjesti, Božjim, crkvenim i redovničkim propisima.

On nije znao što su polovičnost ili neodlučnost. Znakovi njegova redovništva i svećeništva bili su na njemu vidljivi. Znao je slušati i spreman je bio priznati vlastitu pogrešku što, bez sumnje, svjedoči o širini njegova duha. Nikad nije dopuštao da potamne njegovi zavjeti poslušnosti, siromaštva i čistoće. To sačuvano redovničko-svećeničko dostojanstvo posvuda mu je pribavljalo duboku cijenu, pa i kod onih koji se nisu u svemu s njim u životu slagali, jer je iz njega zračila unutarnja privlačnost. I njegov rukopis odavao je otmjena i odlučna čovjeka. Svoje sastave i dopise pisao je jasnim, čistim i razgovijetnim rukopisom, sve dok mu gosp. Ivan Jovanović,[18] prijatelj iz Metkovića, nije početkom 1932. poklonio pisaći stroj, što je za ono vrijeme bila velika pomoć i olakšanje za njegov spisateljski rad.

O njemu su braća imala najbolje mišljenje i neobično su ga cijenili. Fra Ante Sekelez ga opisuje ovako: "Kao čovjek bio je blizak i drag. Kao svećenik i redovnik bio je to u pravom smislu...Susresti se sa pok. o. Leonardom bilo u sobi, bilo u dvorištu, bilo u crkvi ili u blagovalištu, bilo u razredu bila je radost, bilo je zadovoljstvo. Jer uistinu bio je društven, šaljiv, nenametljiv, savjestan i točan. Volio je knjigu i bio je načitan. Osobito u duhovnoj literaturi. Knjiga mu je bila duša, pa sam ga za vrijeme šetnja po dvorištu viđao s knjigom u ruci ili pod pazuhom....Ali nije samo čitao nego i pisao."[19]

Osim na duhovnom planu, isticao se i u kulturnom i nacionalnom radu. Bio je odrješit i beskompromisan, odlučan uvijek i na svakom mjestu. Ulazio je neustrašivo u borbu. Plod takva njegova stava jest i njegov sukob s orjunašima u Metkoviću 1922. godine. U njegovim političkim pogledima vidimo da je doživio evoluciju i da je od pobornika jugoslavenstva postao iskreni pobornik hrvatstva. Ni takvi postupci nisu ga omeli, nego je i dalje nastavio istim žarom i energijom raditi i boriti se pro aris et focis! - Borba za žrtvenike i ognjišta! Tom je energijom nastavio u Omišu, Šibeniku ili za župnikovanja u Sinju. Gotovo bismo cijeli njegov životni put i borbu mogli sažeti u latinsku poslovicu: Frangar, non  flectar! - Skršit ću se, ali prignuti se neću! Vrijeme ga nije mazilo, a nije mu ni praštalo. Vjerujem da je tajnu svoje osude i smrti namijenio za dobro Crkve, Reda i hrvatskoga naroda, posebno zvanjâ u svojoj provinciji koja je upravo te žalosne 1948. godine i susljednih godina obilovala mnogim crkvenim zvanjima tako da ih njegova zajednica nije mogla sve prihvatiti, nego ih je usmjeravala na druge crkvene i redovničke ustanove koje su tako popunjavale ratom nastale praznine.

Bio je otvorene duše i široka srca te svećeničke gostoljubivosti. Dok je bio u Metkoviću župnik i dekan u kućanstvu mu je pomagala majka Anđa, pa je mogao svoju župnu kuću otvoriti svim okolnim svećenicima.[20] Tu je gostoljubivost nastavio i kasnije u svim sredinama gdje je djelovao. Bio je na raspolaganju vjernicima iz okolnih sela Visovačkog okružja, Zaostroga, Omiša, Šibenika, Sinja, koji su dolazili u samostan za razne potrebe. Ipak se najviše isticao na Visovcu u raznim prigodama, a posebno nedjeljom kada su vjernici iz okolnih župa dolazili na Visovac da obave svoje zavjete: ispovjede se i pričeste, ili radi drugih životnih potreba. S njima se zadržavao poslije zajedničkog objeda s fratrima i iskorištavao prigodu da im uputi duhovne i kršćanske poruke za život.[21] S pravom možemo kazati da je fra Leonard živio ono o čemu razmišlja i piše, jer se u njemu duboko usjekao poziv biskupa na svećeničkom ređenju: "Upoznajte što činite, nasljedujte što vršite! [...] Neka vas preporučuje nebeska mudrost, čist život i dugotrajno vršenje pravde" s ciljem da "bude ugodan miris vašega života radost Kristovoj Crkvi, da propovijedanjem i primjerom zidate kuću, to jest Božju obitelj".[22] Kršćanstvo i redovništvo za nj nisu zbirka pouka i intelektualnih spoznaja, nego život, svjedočanstvo za koje trajno pokazuje svoje opredjeljenje. On je pokušao ljubiti Boga pa je sve poduzimao da ga i drugi ljube, ponekad dosta zahtjevno da uvijek nije nailazio na potpuno razumijevanje. Kroz prizmu cjelovitog Krista: Krista Boga i čovjeka u dvjema naravima a u jednoj osobnosti božanstva, nastojao je pokazati na koliko je dostojanstvo čovjek uzdignut kada je Bog postao čovjekom i solidarizirao se s čovjekom u svemu osim u grijehu.

Radi svoga načina života općenito je o sebi pribavio sud neporočna, vrijedna, kreposna te sveta, ali i stroga redovnika. Njegov način života i neumornog rada, u kojem se svim žarom predavao dužnostima i molitvi, pribavili su mu visoku cijenu poštovane osobe. To potvrđuju njegova braća franjevci. Dok fra Julijan Ramljak[23] govori o svojim uzničkim godinama, spominje kako je u zatvoru vidio i fra Leonarda: "toga kreposnog čovjeka koji je bio uzor svima nama u provinciji".,[24] fra Petar Bezina za nj tvrdi: "Fra Leonardo Bajić bio je vrlo kreposna života. To je bila osoba duboko produhovljena. Sam je osobno provodio strogi redovnički život. Kontaktirao je s mnogim redovnicima, a najviše s karmelićanima, koje je neobično cijenio".[25]

Fra Gabrijel Jurišić ga ubraja među 36 franjevaca "za koje postoje vjerodostojna svjedočanstva o njihovu mučeništvu, ili ih prati fama sanctitatis, tj. predaja među fratrima i u narodu da su živjeli svetačkim životom. [...] Sam je provodio intenzivan duhovni život i vrlo vjerno vršio redovnička pravila. Svi su ga smatrali uzornim redovnikom i svećenikom".[26]

Marko Sinovčić, nekadašnji njegov student, ovako ga opisuje: "Fra Leonarda je teško opisati. Njega je trebalo vidjeti, čuti, osjetiti. Uvijek s osmjehom na usnama, uvijek spreman na šalu, pun vedrine, neobično fin prema onome s kime dolazi u doticaj. Njegov način razlaganja, njegov izražaj, humor uvijek i na svakom mjestu, pa čak i na propovjedaonici, bili su njegova značajka. Nije tražio posebne govorničke izraze".[27]

U svojim nastupima fra Leonard se služio raznim slikama i metaforama. Znao je za mlaki i ravnodušni vjernički puk upotrijebiti Augustinovu izreku: massa damnata, što kod njega znači "tijesto" ili "gomila" koja je zbog praljudskoga pada "osuđena". Gomila su Adamovi potomci, hrpa svakojakih zala i opačina, što je posudio od sv. Augustina.[28] Netko je kazao da je ta massa neprobavljiv kruh u Božjim ustima. Mane je svakako želio iskorijeniti i zlu se oduprijeti te vjernički puk oblikovati u zrcalu kreposnog i milosnog života. Iz toga ne možemo i ne mijemo zaključiti da je bio pesimist, nego borac protiv zla, da se ono iskorijeni. Dok napada mane, dirljivim riječima zna poticati i hvaliti dobro i biti toliki optimist da proglašava kako je sreća prava čovjekova svrha koju je moguće dostići, ako se otvorimo Bogu i njegovim milosnim poticajima. Naglašavajući protivnosti, mogao je izgledati drastičan i silovit, ali bez želje da uništi drugoga, nego da skrene pozornost na negativno, da obnovi i gradi dobro i pozitivno. Danas bismo kazali da je primjenjivao metodu hladno-vruće, koja ipak uvijek nije odgovarala svakoj sredini i pojedinim slušateljima. Zato je često išao sam, slijedio zacrtani put i nije se osvrtao na ono što će drugi kazati, uvjeren da je to njegov put poduprt milošću koji treba do kraja ostvariti. Ne trebamo se čuditi da je upravo radi toga bilo njegovih propovijedi, opomena i upozorenja koja su, nažalost, ostala bez plodova jer njegova poruka nije uvijek padala u plodno nego kamenito tlo ljudskih srdaca poput zrnja iz evanđelja i nisu donosile ploda (usp. Mt 13, 5-7). Na drugoj strani bilo ih je koje su donosile obilat rod (usp. Mt 13, 18-23) kod pojedinaca i cijelih skupina.

Njegova redovnička braća tvrde da je i u koru, prilikom zajedničkih razmatranja, koja je često vodio, ili za vrijeme duhovnih vježbi znao zanijeti, a i nasmijati svoje slušatelje nekom slikom, asocijacijom ili dosjetkom. Tim i takvim slikama i dosjetkama, fra Leonard je postizavao cilj: želio je spremiti duše u koje će posijati sjeme riječi Božje u pravo tlo i stvoriti prikladno vrijeme da to sjeme donese obilat rod.

Fra Leonard je bio odgojitelj mladeži, a napajao ju je iz bujno asketske-rodoljubne duše. Nastojao je svoje gojence osposobiti da budu graditelji bolje budućnosti. Radovao se ako je dobro nalazio kod drugih, isticao je i priznavao pozitivno kod svakog čovjeka i time ga poticao da bude sigurniji u se, da se s drugima natječe u dobru. Po prirodi je bio strog i odlučan, pa je tu strogost i odlučnost želio prenijeti i na svoje novake, a kasnije i na studente teologije. Mogli bismo kazati, a da to ne reknemo samo u nekom asketskom duhu, da je živio spartanskim životom odricanja, što je pretvorio u krepost potpune kontrole nad samim sobom i svojim porivima. Sav je svoj život utrošio u izgrađivanju i oplemenjivanju sebe. Tako je uspio od sebe izdjeljati divna, usklađena, cjelovita čovjeka i svećenika. Zato se čudio da to isto nisu uspijevali postići i drugi snagom milosti, čvrste volje, odricanja i odlučnosti.

Kod svojih gojenaca posebno je naglašavao bogatstvo nutarnjeg duhovnog života koje se ne može sakrivati nego se mora odražavati i na vanjskom životu i vladanju. Iz takvog njegova polazišta želio je da od sebe, kao i drugih, izgradi skladne, dotjerane osobe, redovnički prepoznatljive po dubini nutarnjeg duhovnog života i čednog vanjskog vladanja. Dok je zahtijevao strogu disciplinu i održavanje Pravila, ne smijemo zaključiti da je njim ovladao neki lažni dualizam, maniheizam ili jansenizam, nesklad naravnog i tjelesnog s unutarnjim i duhovnim. On cijeni tijelo i njegovu važnost u cjelovitosti čovjekove osobe te piše: "Tijelo je prva čovječja podloga kršćanskog života. Zdravo shvaćene i istinske potrebe čovječjeg tijela najjači oslon i zaštitu nalaze u kršćanskom životu. Čovjek kršćanin nije samo duh, već osoba sastavljena od duha i tijela. Pravo je kazano da je čovjek u malome sav stvoreni svijet, jer je on divni i tajanstveni sastav duha i tijela. Dakle, i tijelom smo ne samo ljudi nego i kršćani. Također, i po tijelu smo društvena bića, Ali u vjeri smo još većma socijalni, i to nadnaravno socijalni, radi kršćanske ljubavi prema bližnjemu i po otajstvu mističnoga Krista, kojega smo svi udovi, a On glava. Potom, tijelo ima veoma važnu ulogu u našem osobnom i društvenom napretku. Zato sv. Pavao stavlja svima kršćanima pred oči objavljenu istinu nadnaravnoga života: 'Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom' (1 Kor 6, 20)".[29] U jednom će dopisu provincijalu upravo naglasiti kako je važan spoj tjelesnoga i duhovnoga: "Nema separacije tijela, uma i duha. Tijelo za duh, a duh za milost posvećujuću "(istakao L. Bajić).[30]

Isticao je kako je čovjek tijelom oduhovljena slika Božja: "Čovjek je i u tijelu oduhovljena slika Božja. Bog je, tako reći, izvadio čovjeka iz svoga najintimnijega Bivstva. A i tijelom se čovjek toliko svidio svom Stvoritelju, da Sin Božji ni za čas se nije sustezao da postane pravim sinom čovječjim. Niti se zadovoljio Otkupitelj svijeta da spasi samo duhovnu stranu čovjeka, već je htio da uskrsnućem, na kraju sadašnjega svijeta, spasi i tijelo i dušu".[31]

Iz toga jasno proizlazi da je tijelu u odgoju pridavao veliku vrijednost i važnost. Naglašavajući gospodstvo nad svojim porivima i tijelom, htio je očeliti volju odgajanika da gospodari sobom i da pred izazovima života ostane pobjednik a ne pobijeđeni. Koliko je vodio računa i o materijalnoj strani u životu mladih redovnika, vidi se i po tome što je više puta pisao provincijalu o nedovoljnoj ili jednoličnoj ishrani ili neprikladnom smještaju novaka, a sve je to potrebno pravilnom razvoju cjelovite osobnosti. Njegovi gojenci pričaju da je znao pitati novake: "Kako si u crkvi i u svetom refektoriju-blagavaonici?". Time je htio naglasiti spoj duhovnoga i tjelesnoga kao cjeline koja se treba u potpunosti međusobno uklapati.

Isticana je njegova velika uloga u formiranju liturgijskog duha među studentima bogoslovije u Makarskoj.[32] On je nastojao odgajati i šire vjerničke skupine svojim propovijedima ili konferencijama. Narod ga je volio i hrlio na njegove nastupe. Zato je bio nepoželjan za novo komunističko društvo koje je u svakom svećeniku gledalo narodnog neprijatelja, a k tomu i "zavoditelja" narodnih masa. Trebalo je naći načina da ga se ukloni, makne u ime toga naroda. Zato je i osuđen "u ime naroda"[33] pa možemo kazati da je kao i drugi svećenici žrtva povampirenog bezumlja i političkog jednoumlja, optužen u namještenom procesu u kojem ništa nije dokazano, strpan u zatvor u kojem je rano dokončan, shrvan bolešću za koju njegovi progonitelji nisu imali razumijevanja. Možemo reći da je bio ubijen ubojitim oružjem mržnje i ideologije "srpa i čekića", još relativno mlad, u 59. godini života.

Kao sin Crkve fra Leonard je sustavno branio prava Crkve i ljudskog dostojanstva, ne samo vjernika nego i svakoga čovjeka. Bio je istinski crkveni čovjek. U papinu nauku slušao je Krista u pitanjima vjere i morala. Kada su se pojavili napadaji na Crkvu i Svetog Oca,[34] on opovrgava napadaje i iznosi u čemu se sastoji papin primat, crkveni ili papin suverenitet. "Mi smo katolici ponosni suverenitetom majke Crkve, suverenitetom našeg Oca Pape. Usto smo mi svjesni da i naš narodni suverenitet najjasniji je tada, kad se grije na duhovnom suverenitetu katoličke Crkve. Podanici smo Papina suvereniteta, da njegovom nadnaravnom pomoću bogatimo narodni suverenitet vjersko-moralnim snagama, koje istječu iz katoličke Crkve i Njezinog Pape".[35]

Ako  sagledamo sustav njegova života, iz njega možemo crpsti sadržaje za mnoge vrijedne zaključke. Neki će kazati da je on "hrvatski rodoljub", "povjerenik duša, vrstan voditelj duhovnih vježba, asketski pisac, divan propovjednik, prijatelj naroda, borac za slobodu Hrvatske...",[36] "vrli sin hrvatske Dalmacije",[37] ali se time nisu iscrpili svi sadržaji njegova života i rada, a još manje njegove unutarnje veličine. On je sve to. Ipak bismo mogli kazati da se on u prvom redu opredijelio za Boga. Iz toga je proizlazio svaki njegov drugi odnos:  odnos prema ljudima i prema dužnostima. Ta opredijeljenost za Boga činila ga je da bude navjestitelj Riječi ljudskom riječju s punim pouzdanjem da naviješta Riječ koja se utjelovila i čovjekom postala (usp. Iv 1, 14), a on je pokušao biti svjedok Riječi riječju i životom. Sretan je bio što je redovnik-svećenik i što svoju sreću može dijeliti s drugima. Na to je druge upućivao i poticao, a sam za to svjedočio, da ga spravom možemo nazvati mučenikom, svjedokom, koji je branio istinu i radi istine položio vlastiti život. Chichaška Danica je o njemu napisala, kad je čula da je umro u partizanskom logoru: "Teški i nezdravi život u zatvoru fra Leonardo je zamijenio vječnim u nebeskoj slavi. Vječna ti slava, vrli hrvatski rodoljube i uzorni redovniče-svećeniče!"[38]

Svi oni koji su ga poznavali veoma su ga cijenili. Za sve njih on je bio siromašni, jednostavni fratar, vedra duha i otvorena srca, utjelovljena franjevačka jednostavnost i dobrota. Fra Leonard je "krepostan čovjek, uzor naše Provincije, ponižen i u odrpanom odijelu, a ni kriv ni dužan" u očima njegova subrata koji ga je poznavao i supatnički s njim dijelio kazamatske dane.[39] U žrtvi i predanju za Boga i za druge njegova je veličina, i to trajna i blistava veličina, čiji sjaj nije nikada potamnio, a stekao ju je u vjernosti prema Bogu, gospodarenjem nad samim sobom i suradnjom s milosnim poticajima i darovima Duha Gospodnjega. Zato je iz sebe ižaravala privlačnost i otvorenost jer njegovo srce nije nikoga odbacivalo, nego se tiho nametalo svakom čovjeku kao poželjna vrijednost koju treba i kod sebe ostvariti.

Volio je svoj hrvatski narod. Radio je za njegovu dobrobit, zauzimao se za njegovu formaciju i odgoj njegovih članova na principima kršćanskih etičkih načela preko raznih katoličkih udruga a navlastito preko Katoličke akcije. Nije prihvaćao državno komunističko usmjerenje i nametanje ateističkog nazora na svijet. Kao sin Crkve opirao se toj ateističkoj propagandi.

Njegova ljubav posebno se isticala prema njegovoj redovničkoj zajednici i svakom njezinu članu. Fra Karlo Jurišić priznaje: "Fra Leonard je volio svu braću svoje Provincije, ali najviše mladu braću, uzdanicu naše zajednice. Starijim je đacima u Makarskoj, koji su se približili misništvu, predavao četiri posebna predmeta: sveto govorništvo, pastirsko bogoslovlje, pastoralnu medicinu i sociologiju. Ja sam ga slušao četiri semestra od 1940.-1942., kako svjedoči moj sačuvani Indeks. Dobro se sjećam jednoga predavanja, u kojemu se nešto potužio na mlade, te nam upravio blagi ukor. Jedan mu između nas dobaci dobrohotnu primjedbu: - Ipak, vi nas isto volite! - Šta ću, ka' jadna mater! Ali, fra Leonard je te riječi rekao tako iskreno i toplo, da mi i danas, poslije gotovo 60 godina, u ušima zvuče, kao da ih baš i sada čujem!"[40]

On je bio poseban, imao je posebne i konkretne životne zadatke koje je na sebi svojstven način prihvaćao i ostvarivao. Nije imitirao druge, niti je njega mogao drugi imitirati, iako su svakako mnogi prepričavali njegove posebnosti kao znak njegove osobnosti i tipično njegovih postupaka. Mogli bismo kazati: "Bajo je jedan i jedinstven, neponovljiv!" Njegova se riječ pamtila!

Suđenjem i zatvorom on je sišao s pozornice javnoga života i ušao u sfere mraka zatvorskih zidina i nemilosrdnih čuvara. Nad njim je izvršena intelektualna izolacija ili još više, moralno i fizičko ubojstvo, ali ga sve to nije promijenilo niti pokolebalo. Fizičko ubojstvo ne možemo otkloniti, ono se, nažalost, zbilo, kao posljedica nepravedne osude i teškog i nehumanog zatvorskog življenja, ali možemo i moramo otkloniti njegovo moralno ubojstvo, jer je ono naneseno nevinoj osobi.

Ovdje bih izrazio želju, ali i zahtjev, da se prizna njegova duhovna veličina kao mučenika, kao i drugih koji su slično stradali radi istih vjerskih i narodnih ideala i da hrvatska država poništi inkriminirani proces u kojem je osuđen i da današnji papa, Ivan Pavao II., koji poznaje metode komunističkih mučenja i veličinu i nepokolebljivost mučenika, fra Leonarda ubroji u broj mučenika i priznavalaca svete vjere i mučeničke Crkve jer je njegova krivica jedino u tom što je bio redovnik-svećenik i k tomu što je pripadao hrvatskom narodu. Sve ga je to činilo "opasnim" za novi komunistički poredak. Zato ga je trebalo iz tog poretka otkloniti. On danas više nije "opasan" nikakvom režimu, kao što nije bio ni za života, kada je bio progonjen i uništen, ali je trebao biti iskorijenjen radi istrebljivačke ideje borbe protiv Boga i Crkve i hrvatskog naroda. On danas može svima služiti za uzor života i rada, ustrajnosti i nepokolebljivosti u radu i životnim iskušenjima, a navlastito u ispravnom življenju. Osim toga, njemu se možemo utjecati kao zagovorniku u nebu, jer je, vjerujem, primio "vijenac pravednosti" koji mu je Gospodin udijelio kao "pravedni sudac" (2 Tim 4, 8) radi njegova ustrajnog i vjernog služenja u kršćanskom i redovničko-svećeničkom životu, boreći se protiv sila zla u sebi i kod drugih sve do kraja svoga života. Vjerujem da je njegova pravednost dobila nagradu slave radi nevinosti koja je u njemu nepravedno osuđena.

 



[1]  Yves Congar, OP (*Sedan, 13. IV. 1904.-†Paris, 22. VI. 1995.). Za Congarov život usp. Jean Puyo pita Yves Congar odgovara, Život za istinu, KS, Zagreb, 1979.

[2]  L. Bajić, Bratska riječ preosvećenom vladici Zvorničko-Tuzlanskom, u NR XVII/1938, 6, 465-466. Naveo je djelo Y. Congara, Chrétiens désunis (Razjedinjeni kršćani), Pariz, 1937. Naglasio je da je prvi uvjet ekumenizma "međusobno povjerenje, upoznanje, a sve to ima biti prožeto nadnaravnom Kristovom ljubavi", Isto, 466.

[3]  F. Ušeničnik, Pastoralno bogoslovlje, Ljubljana, 1932. Djelo je imalo više izdanja a popravljeno je izišlo 1940., V8º XVI+667; D. Kniewald, Pastirsko bogoslovlje, Zagreb.

[4]  Ordinarijat mu je dao dozvolu ispovijedanja dok bude boravio u Biskupiji i od pridržanih grijeha, kao i Patentu (službeni dokumenta za ispovijedanje). Usp, Biskupski Ordinarijat u Splitu, br. 2424, od 23. VIII. 1937., u Arhiv Nadbiskupije Split.

[5]  St. P. (S. Petrov), Bajić, fra Leonard, u Hrvatska enciklopedija, sv. II. Zagreb, 1941., 104.

[6]  T. Harapin, U duhu katoličke obnove, u Katolički list 91/1940., 5, 56-57.

[7]  S. Petrov, Odobrenje, u Odgoj klera, Zagreb, 1942., 5.

[8]  R. Rogošić, Bajić o. L., Svjetska svećenička zajednica prijatelja Srca Isusova, Zagreb, 1930., u Nova revija IX/1930., 4-5, 366.

[9]  K. Stošić, Talijanska okupacija u šibenskoj biskupiji, u BS XXI/1933., 1, 82.

[10]  Usp. O. L. Bajić: U duhu katoličke obnove, u Život s Crkvom VI/1940., br. 9, 246.

[11]  A. J. Soldo, Marijin perivoj, u Sveta Marija. Radovi simpozija o štovanju Blažene Djevice Marije u Provinciji Presvetog Otkupitelja, Služba Božja, Makarska, 1990., 112-113.

[12]  Usp. J. Soldo, Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja (Šematizam), Split, 1979., 20.

[13]  Usp. A. Krolo, Župa Otok kod Sinja, Otok, 1979., 117.

[14]  S. Čovo - J. Radić, Neki vidovi Grabićeve i Bajićeve mariologije i doprinos štovanju Bogorodice, u Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj. 250. obljetnica osnivanja i rada 1736. - 1986., Makarska, 1989., 192. J Radić, Riječ i otajstvo, u Logos kao mysterion. Spomenspis prigodom 80. obljetnice rođenja o. Martina Kirigina, O.S.B., Služba Božja, Makarska, 1989., 9-49.

[15]  Usp. N. Radić, Dr. fra Jure Radić. Život i djelo (1920.-1990.), Split-Makarska, 1998., 33.

[16]  Usp. J. Radić, Liturgijski pokret u Hrvatskoj, u Kačić XIX.-XX/1987./88., 51.

[17]  J. Radić, Liturgijski pokret u Hrvatskoj, u Kačić XIX.-XX/1987./88., 51-53. 58. (51).

[18]  Ivan Šimun Jovanović *Metković, 5. I. 1899. - †Trogir, 1945.), trgovac iz Metkovića, istaknuti član HSS-a i Matice hrvatske. Uhićen u Metkoviću od komunista, odveden u trogrski zatvor gdje je strijeljan. Usp. I. Jurić, Borbe i stradanja Hrvata kotara Metkovića 1918.-1945., Metković, 1997., 232. .

[19]  Fra Ante Sekelez, Moje sjećanje na pk. o. fra Leonarda Bajića, u Bajićev arhiv Split.

[20]  "Žalim da vas uslijed mog siromaštva ne mogu imati sobom na ručku, ali znajte da je moja kuća i vaša kuća, s kojom se možete po slobodnoj volji služiti pri svakom svom posjetu u Metković", u Zapisnik redovitog sastanka svećeničke Udruge držanog u Metkoviću dne 2. III. 1920., 44, u Arhiv župe sv. Ilije u Metkoviću.

[21]  Na Visovcu je postojao stari običaj da su vjernici iz okolnih župa donosili zavjetne darove u samostan, a najviše janjad nedjeljom, počevši od svetkovine sv. Paškala 17. V. do 15. VIII. svetkovine Velike Gospe. Redovito bi se ti vjernici ispovjedili, pričestitili, slušali misu i ostali na objedu s fratrima u zajedničkoj blagavaonici. Fra Leonard se rado s njima družio i ostajao s njima do njihova odlaska s Visovca, upućivao im riječ zahvale i duhovne utjehe.

[22]  Pontificale Romanum, In Ordinatione presbyterorum.

[23]  Fra Julijanu Ramljaku presuda je izrečena 17. srpnja 1947.: "Osuđuje se optuženik Ramljak fra Julijan na osnovu čl. 4 stav 1 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države na 18 godina lišenja slobode s prisilnim radom i 5 godina gubitka svih građanskih prava". Sam fra Julijan kaže: "Nakon što mi je Okržni sud u Šibeniku 1960. snizio kaznu na 15 godina strogog zatvora, dočekao sam i amnestiju 29. ožujka 1962., no pušten sam iz zatvora tek 6. travnja, kasno navečer", M. Mihalj, Razgovor s fra Julijanom Ramljakom: "Ovdje nema Boga ni molitve", u Glas koncila, br. 51, od 20. XII. 1988., 7.

[24]  Mirko Mihalj, Razgovor s fra Julijanom Ramljakom:"Ovdje nema Boga ni molitve", u Glas koncila, br. 51, od 20. XII. 1998., 7,

[25]  P. Bezina, Fra Leonardo Bajić, u Novicijat, 105. Bezina piše da je smišljao prijeći među karmelićane radi "veće stege i strožijeg života". Međutim, za takvu tvrdnju teško je naći uporište. Što je, možda, vidio kod karmelićana veću vjernost Pravilu, nju je želio oživotvoriti i u svojoj zajednici, što nije uvijek uspijevao. Ako je stavljao karmelićane kao uzor discipline i strogosti, ne znači da je htio napustiti svoj Red i prijeći k njima.

[26]  H. G. Jurišić, Uzorni i sveti redovnici visovačkoga samostana, u Visovački zbornik, Visovac, 1997., 263.

[27]  M. Sinovčić, Umro je fra Leonardo..., u Gospa Sinjska, XXII/1948., 2, 6-7.

[28]  Usp. M. Mandac, Sv. Augustin: Govori - 2. Evanđelje po Mateju. Preveo, napisao uvod i bilješke Marijan Mandac, Služba Božja, Makarska, 1993., 26-27. "I vi muški i vi ženske i vi massa damnata, ipak vas volim!", bio je njegov česti usklik koji je ponavljao posebno u manje religioznim sredinama. To je znak da je njegovo srce otvoreno svima i da želi povratiti Bogu i "tvrda, okorjela srca".

[29]  L. Bajić, Nosite Boga u svome tijelu, u U duhu katoličke obnove, 58.

[30]  Pismo provincijalu Grabiću, Visovac, 15. XI. 1928., u Spisi provincijala Grabića, sv. XIII, u PASD.

[31]  L. Bajić, Kriza duha, u U duhu katoličke obnove, 147.

[32]  Usp. J. Radić, Liturgijski pokret u Hrvatskoj, u Kačić XIX.-XX/1987/88, 51-53. 58.

[33]  Presuda: U ime naroda!, K. 375/47, Zagreb, 28. 7. 1947, zapisničar: Gostl Ivka, predsjednik vijeća: Anger Livije, u Službeni spisi 1943.-1947., u AFSMBLZ.

[34]  Usp. Katolički list 1932, br. 8 koji navodi klevete protiv pape, a on ga navodi u svom članku Crkveni ili Papin suverenitet, u U duhu katoličke obnove, 176-189.

[35]  L. Bajić, Crkveni ili Papin suverenitet, u U duhu katoličke obnove, 189.

[36]  M. Sinovčić, Umro je fra Leonardo..., u Gospa Sinjska, XXII/1948., 2, 6.

[37]  Vlč. Leonardo Bajić umro u partizanskom logoru, u Danica (Chicago), srijeda, 5. svibnja 1948., str. 4.

[38]  Danica, isto.

[39]  J. Ramljak, Nečastiva urota, Visovac, 1994., 55.

[40]  K. Jurišić, Sjećanja na fra Leonarda Bajića, svećenika, pisca i mučenika (Vojnić-Trilj, 1889.-Stara Gradiška, 1948.), str. 2,  u Arhiv fra Leonarda Bajića Split.

 

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Drniš, 22. rujna 2019.  – Izborni kapitul Mjesnoga bratstva OFS-a Gospe od Ružarija

************

Šibenik (Šubićevac)

************

Proslava sv. Franje u Imotskom

************

Proslava sv. Franje u Šibeniku (Šubićevac)

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas872
Ovaj mjesecOvaj mjesec45804
UkupnoUkupno7115345

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 38