IV. "NEPOTPUNI I POTPUNI KRIST"

 

1. Božansko i ljudsko u Kristu

 

Bajićeva teološka misao o nepotpunom i potpunom Kristu bez sumnje je najviše isticana i cijenjena. Tu se Bajić pokazuje kao pravi teolog koji ponire u srž kršćanske poruke usredotočene u osobi Isusa Krista na kojem počiva temelj slavljenja Boga. On promatra Krista u njegovoj cjelovitosti: božanstvu i čovještvu. Najprije ga gleda kao pravog Boga, koji je Bog od Boga, potom ga promatra u njegovu čovještvu i naglašava da je sebi i nama pravi čovjek, nama u svemu jednak osim u grijehu. Postavši čovjekom uzeo je cjelovitu čovječju narav, a time i posebnu socijalnu zadaću, da cijeloj ljudskoj zajednici, a tako i svakom pojedincu te zajednice, daruje preporođenje i vječni život. Time ispovijeda vjeru Crkve koja je definirana na prvim saborima Crkve na kojima se raspravljalo o kristološkim pitanjima. U tom vidu tvrdi: "Potpuni je, dakle, Krist onaj koji otkupljuje i posvećuje svakoga čovjeka kojega daje rod čovječanski".[1] Bajić time naglašava da je Krist u sebi Bog i zato može otkupljivati i posvećivati, te biti Krist za nas. Iz njegova izlaganja jasno proizlazi da je Isus čovjek za druge, ili, kako bismo danas kazali, Christus proexistens. On je cijelim svojim bićem usmjeren prema našem spasenju; on jest i živi za nas.

Bajić ništa ne žrtvuje od Kristove božanske i ljudske naravi, nego naglašava jedinstvo Boga i čovjeka u Isusu o kojem ovisi naše zajedništvo s Bogom i naš put prema Njemu, a time i naše spasenje. To jedinstvo čini božanska osoba koja je ujedinila božansku  i ljudsku narav. On je Bog, ali ostaje i čovjek, materijalan i duhovan, kao svaki čovjek koji ima sada moć da sa svima nama i sa svakim posebno stupi u osobno zajedništvo i da nas sve poveže u jedinstvo. Krist je Bog od utjelovljenja a ne da bi ga Bog sebi kasnije prisvojio radi njegovih moralnih ili etičkih osobina, što bi vodilo u herezu adopcionizma. Time je usvojio nauk i Ćirila Aleksandrijskog koji kaže: "On nije (tj. Krist) pobožanstvenjeni čovjek, jednak onima koji su po milosti dionici božanske naravi, nego pravi Bog koji se radi našega spasenja pojavio u ljudskom obliku".[2]

Taj naglasak nerazdvojivog odnosa između božanskog i ljudskog jest temelj kristologije i soteriologije. Tu vidimo sažetak kristološkog nauka Ćirila Aleksandrijskog koji uči: "Mi vjerujemo da postoji jedan Sin Boga i Oca te da je naš Gospodin Isus Krist u jednoj osobi. Prije svega vijeka i vremena rodio se kao Riječ božanski iz Boga i Oca. Isti se u posljednjim vremenima vijeka rodio od žene po tijelu. Njemu pripisujemo čine dostojne Boga i ljudske. Kažemo da njemu pripada rođenje po tijelu i muka po križu. Svojim je učinio sve čine vlastitoga tijela. Ipak je u naravi božanstva ostao netrpan".[3]

Pomnim čitanjem Bajićeva izlaganja vidimo da on čvrsto stoji na kristološkim zasadama otačke predaje posebno Leona Velikoga, pape koje je čvrsto i mudro zasadio na Kalcedonskom saboru (451.). Krist je u svom božanskom porijeklu istobitan s Ocem, a u svom ljudskom porijeklu istobitan je s nama, i time naglasio da su u njemu dvije stvarne i potpune naravi. Ako se govori o dvostrukoj naravi u ontičkoj Kristovoj strukturi, to je teologija koja promatra utjelovljenje ne samo kao čas kad je Sin Božji postao čovjekom u Marijinu krilu, nego kao stvarnu i trajnu stvarnost u cijelom povijesnom događaju Isusa Krista koja se nastavlja u životu Crkve. Utjelovljenje tako poprima svu svoju povijesnu dimenziju i cijeli Kristov život i svako njegovo otajstvo posjeduje duboku kristološku snagu. "Jedinorođeni se Božji Sin, svime jednak Ocu, ostajući što je bio, uzimanjem naše biti udostojao biti što nije bio. Pravi je čovjek i pravi Bog. Bez ljage je ikakva grijeha. Sa sobom je istinitim tijelom i dušom sjedinio našu cjelovitu i potpunu narav. Začet je snagom Duha Svetoga u krilu blažene Djevice-Majke. Nije presreo rođenje porodom niti djetinje početke".[4]

Krist je za nj nepotpun u svojstvu mesijanstva bez čovještva. "Po otajstvu utjelovljenja Sina Božjega Riječ postaje čovjekom da bude kolektivnim, čovječanskim Kristom. Na Blagovijest Riječ se utjelovila i sjedinila ne sa kojom izvančovječanskom naravi, već u čovječjoj naravi s čitavim čovječanstvom. Nema onda Krista bez čovječanstva. Punina Kristova nalazi se u svome rodu čovječanskomu. Krist je zato prvim i novim Čovjekom, eda u Njem svaki čovjek postane drugim Kristom. Kristova punina nalazi se u otkupljenom i diviniziranom čovječanstvu".[5] Time je naglasio da je Krist kao Bog-čovjek prisutan među nama ovdje na zemlji, jer se njegova božanska narav sjedinila s čovječjom. Kad naglašava božansko-ljudske stvarnosti kod Isusa, izbjegava opasnost zastranjenja u monofizitizam ili doketizam i bilo koju kristološku nedorečenost, tj. izbjegava opasnost da zaniječe jednu od naravi ili da ne prihvati pravo Isusovo čovještvo kao što su ga krnjili apolinaristi. Prema učenju Leona Velikoga i Kalcedonskog sabora Krist ima dvije naravi nepomiješano (tim se osuđuje Eutih), nepretvoreno (protiv nauka Dioskura), i jedna je osoba nepodijeljena i nerazdvojena (protiv Nestorija). Tako pišući, on otvoreno i jasno zastupa i iznosi crkveni nauk, a bilo je i onih koji su se ustručavali o tome raspravljati. On upravo, dok naglašava Kristovo čovještvo i njegovu prisutnost među nama, želi naglasiti kako se ona treba odraziti i na socijalnom planu kršćanskoga života, upravo radi toga što je Krist uzeo konkretnu, vidljivu, a ne prividnu ljudsku narav.

 

2. Otajstveni Krist

 

Bajić je izraze o Kristovoj punini i prisutnosti primijenio na Crkvu prema tvrdnji sv. Pavla da je ona, tj. Crkva "punina Krista" (Ef 1, 23). Individualni Krist traži kolektivnog Krista. Kolektivni Krist je otajstveni Krist. Otajstveni Krist je sveta Majka katolička Crkva. On poistovjećuje Krista s Crkvom jer jedno u drugom pribivaju. Krista danas nema bez Crkve. Krist je došao na svijet da uzme oblik Krista-Crkve i poslije Duhova Krist je crkveno-otajstveni Krist. Krist je u Crkvi potpuni Krist kakva želi Otac nebeski i kakav treba nama ljudima na zemlji. Potpuni je Krist naravni Krist, više crkveno-otajstveni Krist, a Crkva potpuni Krist. On naglašava da je Krist otajstveni jer ga poznajemo nadnaravnom vjerom, a ne ograničenom ljudskom spoznajom. Objavom primamo vjeru u Crkvu-Krista, koja nije manje stvarna nego što je u sebi otajstveni Krist, a nadnaravna otajstvenost je stvarnija nego ikakva naravna stvar, jer sve u naravi ima svoj izvor u nadnaravnosti.

Bajićev govor o otajstvenom Kristu se temelji na evanđelju, a navlastito na Pavlovim poslanicama. Pavao naglašava kako smo krštenjem "u Kristu Isusu" (Rim 6, 3) najprije otajstveno pokopani, a istodobno s njim uskrsli na novi život. "U krštenju pojedinac postaje članom, udom Krista, bolje kazano udom Kristova tijela, dok zajednica takovih 'kristovaca' je jedno jedincato Kristovo tijelo".[6]

Najprije je tijelo, a potom udovi, prije Krist-Crkva, iz kojega se rađaju pojedini udovi najprije apostoli, a potom drugi vjernici. Kad netko progoni kršćane, progoni Krista, Crkvu (usp. Dj 9, 4). Tu Isus nije privatni, nego kolektivni, reprezentativni Krist, novi Čovjek, predstavnik čovječanstva, drugi Adam. Zato fra Leonard pokušava istaknuti kako se i kada to ostvarilo. Blagovijest je dan začetka Crkve, Božić rođendan Crkve, a Duhovi objavljenje Crkve. Kod utjelovljenja ljudska je narav postala božansko-čovječanska narav. Crkva je već na Isusovu rođenju virtualno rođena, a na Duhove se moć-potencija ostvarila. Tada su rođena i prva djeca Crkve, koja su formirala prvu kršćansku zajednicu, prvu Crkvu. Punina Kristova nalazi se u njegovu otajstvenom tijelu, tj. u nama kršćanima kada shvatimo da je Krist duša i tijelo svete Crkve. Tu možemo promatrati analogiju koja postoji između otajstva utjelovljene riječi i otajstva Crkve, kako oba otajstva imaju ljudski i vidljivi element, ali i drugi božanski i nevidljivi, ljudski je sredstvo i očitovanje božanskog za oznaku duhovnog i vidljivog u Crkvi.

On te tvrdnje izriče ovako: "Smijemo ustvrditi, da je već u Nazaretu i Betlehemu zajedno s Kristom došla na zemlju njegova Crkva. Utjelovljenjem Kristovim potencijalno je utjelovljena, ustanovljena sveta mati Crkva. Narav čovječja, u času Utjelovljenja Sina Božjega, postala je božansko-čovječja narav. Crkva, skup ljudi, zajednica otkupljenog čovječanstva, na zemlji je virtualno rođena u Isusovu porođenju. Dakle, u jednom sasvim realnom značenju, imali smo na prvi Božić svetu majku Crkvu. Na prve Duhove božićna potencija se ostvarila".[7] Te će zasade potvrditi Pavao VI. kada je Mariju proglasio Majkom Crkve, tj. Majkom "potpunoga Krista".

Pavao VI. ovako razlaže: "Radi se o naslovu poznatom kršćanskoj pobožnosti. I vjernici i čitava Crkva običavaju se obraćati Mariji baš tim zazivom radije nego drugim. On spada na autentičnu bit pobožnosti prema Mariji, i nalazi svoje opravdanje u dostojanstvu Majke utjelovljene Riječi. Božansko materinstvo je temelj posebnog odnosa Marije s Kristom i njezine prisutnosti u ekonomiji spasenja objavljenoj od Krista. To božansko materinstvo također je glavni temelj odnosa Marije prema Crkvi, jer Marija je Majka onoga koji je od prvoga časa utjelovljenja u njezinu djevičanskom krilu pripojio mistično tijelo ili Crkvu sebi kao glavi toga tijela. Marija, dakle, kao majka Kristova ujedno je majka i vjernika i pastira, tj. majka Crkve".[8]

Bajić dalje naglašava kako ne možemo shvatiti čovjeka bez poznavanja njegove duše a tako ne možemo shvatiti ni Crkvu ako ne poznamo "Kristov Duh koji je utjelovljena Crkva. Varat će se sa Židovima, ako po svom tijelu mjerimo Tijelo-Crkvu Isusovu. Prije treba vjerovati u Krista-Boga; tek tada ćemo objektivno razumjeti Krista-Čovjeka. Nije Krist prije bio čovjek, zatim postao Bog već On je bio prije Bog, a zatim je postao čovjekom - i to, ne da nas u vremenu nego u vječnosti usreći. U čovjeku lako zaboravimo na Boga, dok u Bogu odmah nalazimo čovjeka. Prije listajmo dogmatiku Krista-Crkve, zatim svestrano, a ne jednostrano, proučavajmo Crkvu kao pontifikalnu monarhiju. Monarhijski i hijerarhijski izgled Crkve promatrajmo kroz Krista. On je Mysterium Ecclesiae" (otajstvo Crkve, S. Č.).[9] Ti su Bajićevi naglasci upravo temelj pravovjernosti koju je on učio i ispovijedao, a navlastito stavio u temelje liturgijskog pokreta u kojem se naglasak stavlja na štovanje Boga, Bogorodice i svetaca po Isusu Kristu.

Bajić u konkretnom životu razmišlja i naglašava sadašnjeg, konkretnog i prisutnog Krista, kako On sada gospoduje nad svime i kako svojom prisutnošću u Crkvi neprekidno sada djeluje. Taj će nauk kasnije posebno istaknuti Dogmatska konstitucija o Crkvi Drugog vatikanskog sabora Lumen gentium. To drugim riječima znači da Isusa više nećemo promatrati kao malo dijete ili samo povijesnog, fenomenalnog Isusa, nego da postoji lik uskrsloga, proslavljenog Krista koji "uvijek s Ocem radi na spasenju svih", (LG 41) "da ljude dovede k Crkvi i po njoj ih tješnje poveže sa sobom i hraneći ih svojim tijelom i krvlju učini ih dionicima svoga proslavljenog života" (LG 48). Tu stvarnost fra Leonard ovako izražava: "Prosvijetljenom katoliku, u najtežim životnim kušnjama, nema jače utjehe i veće moralne snage do pomisli da Krist, Bog-Čovjek, živi danas i dovijeka na zemlji među ljudima. On živi u Katoličkoj Crkvi ne samo svojim duhom, svojim djelima, već lično, osobno. Katolička Crkva nije li Krist koji je uskrsnuo i po Duhu Svetom rasprostranio se i predao svojim vjernicima? 'Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta' (Mt 28, 20). Nije li temeljna misao sve objavljene nauke sv. Pavla prvim kršćanskim općinama da su vjernici Tijelo kojemu je Glava Krist? Kao ljudi slika smo Božja, a kao kršćani živa smo kopija Krista.

Onda je istina da je Bog-Ljubav, radi čovjeka, dao Kristu četiri tajanstvena lika, a to su: Krist nebeski, Krist otajstveno-crkveni, Krist oltarsko-euharistijski i Krist kršćansko-čovječji. Bez ovoga bogoslovskoga značenja nema katolik drugoga razloga da bilo kako rastavlja i dijeli Krista, te fantazira, na primjer: eh, kad je Krist pred 1940 godina živio na zemlji! da On ponovno dođe među ljude! Bitno je uvijek isti Isus Krist: jučer, danas i dovijeka (Hebr 13, 8). Katolička Crkva jest današnji Krist na zemlji".[10] Bajićev je Krist Kyrios-Gospodin, koji sada gospoduje nad svime i svojom prisutnošću neprekidno sada djeluje u Crkvi, jer misterij Krista trajno proniče svu ljudsku povijest.

Te fra Leonardove postavke s predavanja na Hvaru 1936. za fra Juru Radića kao liturgičara posebno su važne, pa zato tvrdi: "Ugodna je činjenica da od te ideološke osnovice liturgijske obnove ni danas, poslije 50 godina, nije potrebno nimalo odstupati, jer je danas još jasnije negoli što je to bilo onda, da je Kristovo Otajstvo žarište svega što u cjelokupnoj liturgiji imamo doživljavati."[11] Zrelo provedena liturgijska obnova ima pred očima uskrslog, proslavljenog Krista koji nije izvan povijesti, nego je neprekidno u njoj djelatan i ostvaruje spasenje svijeta, iako sada nije u okviru fenomenalne povijesti.

 

3. Krist duša i tijelo Crkve

 

Krist je svojoj Crkvi, otajstvenom tijelu, na Posljednjoj večeri ostavio euharistijsku hranu, jer svi vjernici sačinjavaju isti otajstveni organizam, otajstveno tijelo Kristovo. Za tu postavku preuzima Augustinovu tvrdnju: "Mi smo on".[12] Mi smo tijelom i dušom otajstveni Krist, prema sv. Pavlu: "Mi smo, naime, udovi njegova tijela" (Ef 5, 30). Bajić tumači to jedinstvo te kaže: "Nismo pojedinci, u svom zasebnom tijelu, nosioci Krista Boga, već svi zajedno, kao Kristova Crkva, nosimo u svom tijelu, koje je Crkva, Krista Boga".[13] Crkva je otajstveno tijelo Kristovo koje gledamo i dotičemo svojim očima u kršćanskom jedinstvu, slozi i međusobnoj ljubavi, dok hereze i raskoli kidaju jedinstvo "već spletene Isusove odjeće" krivim naukom ili odcjepljenjem od tijela Crkve.

U tom otajstvenom Kristovu tijelu i tom jedinstvu Bajić naglašava različitost udova kao potrebu, ali i kao vitalnu stvarnost tijela. "Jedinstvo u množini, koordinacija i podređenost množine zajedničkome vitalnomu principu je bitna oznaka svakoga živoga organizma (istakao L. Bajić). Kolektivnost udova sačinjava jedno jedincato tijelo. Zato udovi moraju crpsti životnu snagu ne od sebe, koju nemaju u sebi nezavisno, već je primaju od kolektiva, od tijela. Kršćani su kolektivno, otajstveno tijelo Kristovo. Navlastito, Krist je ne samo tijelo, već sa tijelom zajedno glava je svoga kolektiva-Crkve. U jedinstvenom tijelu, od mnoštva udova, jedna je glava. Iz nje se izlijeva jedan život u čitavo tijelo, u sve udove: koliko u centar-srce, toliko u periferije".[14]

Osim toga, Krist za svoju Crkvu stalno traži slogu, da njezini članovi budu "jedno srce i jedna duša" (Dj 4, 32) kao u prvoj kršćanskoj zajednici, po čemu će je raspoznavati kršćani i nekršćani. Krist je duša svoga otajstvenog tijela, duša Katoličke crkve, koja je nastavak Krista na zemlji. On naglašava mjesto i ulogu Duha Svetoga u Crkvi. Bez toga Duha Kristova Crkva je mrtva. Kao što je Krist začet po Duhu Svetom u Nazaretu i postao čovjekom, Duhom Oca i Sina začeta je na Duhove Crkva. "Duh Kristov formirao je u Crkvi prvu kršćansku zajednicu, stvorio joj otajstveni crkveni organizam, podijelio njegovim organima različite službe, sve u cilju, da se širi kraljevstvo Božje na svijetu".[15]

Fra Leonard nije zaboravio naglasiti kako je u Crkvi prisutan Kristov duh učenjem i propovijedanjem evanđelja do konca svijeta, a to učenje i propovijedanje širi i uzdržava duh Kristov. "Živ duh Kristov, u Crkvi, iz blaga objavljenih istina, izvodi daljnje vjerske zaključke, koji su nam u tako zvanoj evoluciji dogmata poznati pod imenom tobože 'novih' vjerskih istina. Nisu one nove Kristu i Crkvi, već su nove novim kršćanima koji uvijek imaju napredovati u novom poznanju i ljubavi prema Kristu i Crkvi".[16] Tim je tvrdnjama dotakao razvoj dogme i njezino bolje shvaćanje i izricanje, ali pod uvjetom da se smisao, poruka dogme nikad ne uništi i onda kada se jače osvijetli i potpunije shvati. Iz toga proizlazi da Bajić stoji na liniji crkvenog učiteljstva I. vatikanskog sabora koji je učio: "Uvijek treba zadržati onaj smisao svetih dogmi koji je jednom proglasila sveta majka Crkva, i nikad se ne smije od toga smisla odstupiti, pod izlikom i u ime višeg shvaćanja" (DS 3020). Taj je sabor ujedno osudio mišljenje prema kojemu bi se moglo dogoditi "da bi dogmama što ih je Crkva predložila nekad morao biti, prema napretku znanosti, pridavan drugi smisao od onoga koji je razumijevala i koji razumijeva Crkva" (DS 3043).

Osim toga, Krist nastavlja živjeti i djelovati u Crkvi na vidljiv način vidljivim sredstvima sv. sakramentima, čime ne potamnjuje jedinstvo utjelovljenja. To je ideja produženog Krista koji je savršen u svom čovještvu i potpun u svom božanstvu. To je djelovanje "realna, fizična manifestacija duha Kristova". Sakramenti preporađaju čovjeka i u svakom od sakramenata Krist nastavlja duhovsko poslanje svoga Duha. Po njima je Krist u konačnici potpun u svojoj Crkvi, u vjerniku. To se ostvaruje po svim sakramentima, a vrhunac je u euharistiji, u kojoj On bez posrednika dolazi do vjernika, u njima boravi, daje svoj "Ja" vjernicima čime se stalno ostvaruje "otajstveno Kristovo utjelovljivanje u svetoj Crkvi".

Posebni naglasak fra Leonard je stavio na Sv. Oca, vidljivu Glavu Crkve, kao Kristova namjesnika na zemlji. Krist je tijelo, duša svoje Crkve, a papa vidljivi nositelj-predstavnik te vidljivosti Crkve u kojem je usredotočena sva Kristova vidljivost. Crkva kao vidljiva zajednica treba imati i vidljivu glavu koja će biti "izražaj i zaštita njezine vidljivosti i unutrašnjega jedinstva".[17] Papa u Crkvi najizrazitije predstavlja otajstveno tijelo i dušu Kristovu. Odatle proizlazi njegov autortitet, jer je On odraz utjelovljene Riječi Božje.

 

4. Liturgijski odraz Kristove punine

 

Kod promatranja Kristove punine u njegovom otajstvenom tijelu, Bajić naglašava važnost liturgijskog pokreta kao duboke vjerske obnove u životu Katoličke crkve, jer je liturgija otajstvena forma štovanja i općenja s Bogom. On naglašava da je liturgija službena crkvena molitva po kojoj se Crkva predstavlja Bogu i ulazi s njim u javni, religiozni kontakt, pa zato svaku kršćansku pobožnost povezuje s liturgijom i ne trpi da bi se netko hotimično rastavljao od crkvenog bogoslužja i povodio se egoističnom pobožnošću daleko od bogoslužja. Taj egoistični stav vidi u gubljenju svijesti svoje otajstvene veze s majkom Crkvom kao zajednicom kolektivnog jedinstva koja se okuplja oko Krista koji sve ujedinjuje. Zato tvrdi: "Zasebna pobožnost, koja nema veze sa Crkvom, je unaprijed osuđena na neuspjeh".[18] On u tome gleda korijen razdvojenosti, nesloge, a složit će se "kad na zajedničkim liturgijskim pobožnostima poprime duh Kristov", a on je odraz Kristove zapovijedi ljubavi kojom će ispuniti zakon Kristov (usp. Gal 6, 3).

Fra Leonard nudi pruža definiciju liturgijske pobožnosti nasuprot neliturgijske. Za nj je liturgijska pobožnost "poznati božanstvenu realnost svetih Tajna bogoslužja crkvenoga i u njem aktivno sudjelovati kao što svako tjelesno udo životno sudjeluje u organskom životu svoga tijela. Liturgija je bogoslužno djelo Crkve. Po svojoj naravi Crkva nužno od sebe poziva vjernike na svoje bogoslužje, i da oni zajedno s njom, u njem, kao komunitas živi i radi: klanja se, hvali i moli Boga. Kakova muka muči Crkvu, kad ona mora gledati pasivnost svojih udova kod svoga bogoslužja!"[19] Liturgijska pobožnost potiče, aktivira vjernike i usmjeruje ih na Krista. Ona je kristocentrična, jer je sve u njoj po Gospodinu našem Isusu Kristu. Ona je živa povezanost između Krista-Crkve-vjernika kako ovdje na zemlji, tako i na nebeskoj svadbi, gdje su svi okupljeni oko Krista, Jaganjca Božjeg Crkva kao zajednica i svaki pojedinac, da se uz pomoć i službu zemaljske Crkve ostvari nebeska, eshatološka Crkva.

On dalje naglašava kako u bogoslužju božansko uzima osjetnu opstojnost i kako je vjernik u neposrednom dodiru s Kristom bilo kao apostol ili učenik, ali i kao grešnik. Vjernik na liturgijskom sastanku nije dio zajednice, on je kolektivna zajednica, čitavo tijelo Kristovo, vjernički "ja" na bogoslužnim sastancima postaje "mi". Time se vjernik oslobađa svog egocentrizma, jer ga prožimlje nadnaravno i sveto zajedništvo, kojim postaje novi čovjek, dijete Božje, brat bližnjemu. Liturgija je, prema njemu, ne samo bogoštovni čin upravljen Bogu, nego i škola socijalnosti koja je potrebna egoističnom čovječanstvu; ona je stvarna i praktična punina Kristova u stvarnom i praktičnom njegovu otajstvenom tijelu.[20]

Nitko nije imao snage da napada njegova teološka izlaganja na kojima počiva liturgijski pokret, iako je na drugoj strani bilo osporavanja u pogledu samog liturgijskog pokreta koja su pojedini pisci iznosili na stranicama katoličkog tiska.[21]



[1]  L. Bajić, Kristova punina u Njegovu otajstvenom Tijelu, u Croatia orans. Prvi hrvatski liturgijski kongres, Hvar 4. do 6. VII. 1936., Izdanje naklade "Zvijezda mora" - Hvar, Zagreb, 1937., 20.

[2]  Ćiril Aleksandrijski, Posl. 1, u PG 77, 14.18. 27-30; Časoslov III, 1155-1156.

[3]  Ćiril Aleksandrijski, Utjelovljenje Jedinorođenca - Jedan Krist. Preveo, napisao uvod i bilješke Marijan Mandac, Služba Božja, Makarska, 2001., 298.

[4]  Leon Veliki, Propovijed o Eutihovu krivovjerju, u Leon Veliki, Govori. Preveo, napisao uvod i bilješke Marijan Mandac, Služba Božja, Makarska, 1993., 472.

[5]  L. Bajić, Isto, 21.

[6]  L. Bajić, Isto, 23.

[7]  L. Bajić, Isto, 23. Za svoja polazište navodi djelo F. Prat-a, Jesus Christ, Paris 1933., 51. u U duhu katoličke obnove, bilj. 2, str. 20-21, a u Croatia orans nije naveo nikakav izvor.

[8]  Pavao VI, Alokucija od 21. XI. 1964, Promulga la Costituzione Conciliare "De Ecclesia", u L'Osservatore Romano, 22. studenoga 1964., str. 2. Usp. L. Ciappi, Marija "majka Crkve", u BS XXVI/1966., 3-4, 549-550.

[9]  L. Bajić, Crkveni ili papin suverenitet, u U duhu katoličke obnove, 188.

[10]  L. Bajić, Pio XI o socijalnom pitanju, u U duhu katoličke obnove, 190.

[11]  J. Radić, Riječ i otajstvo, u Logos kai Mysterion, Zbornik, SB, Makarska, 1989., 31.

[12]  Sv. Augustn, In Joan. evang. ser. 133, 8: "Nos ipse est". Isto, 25.

[13]  L. Bajić, Kristova punina, 25.

[14]  L. Bajić, Isto, 26.

[15]  L. Bajić, Isto, 27.

[16]  L. Bajić, Isto 28.

[17]  L. Bajić, Isto, 30.

[18]  L. Bajić, Isto, 31.

[19]  L. Bajić, Isto, 32.

[20]  Usp. L. Bajić, Isto, 32-33.

[21]  Usp. J. Radić, Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska, 1966., 179-188.

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Drniš, 22. rujna 2019.  – Izborni kapitul Mjesnoga bratstva OFS-a Gospe od Ružarija

************

Šibenik (Šubićevac)

************

Proslava sv. Franje u Imotskom

************

Proslava sv. Franje u Šibeniku (Šubićevac)

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas847
Ovaj mjesecOvaj mjesec45779
UkupnoUkupno7115320

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 50