1. ŽIVOT I RAD FRA LEONARDA BAJIĆA

 

I. DIO   

Porijeklo i školovanje

 

O. fra Leonard Bajić rodio se na Vojniću/Sinj, 28. rujna 1889. od oca Stipe (Stjepana,) zemljoradnika i majke Anđe rođ. Krce, domaćice. Bio je prvo dijete svojih roditelja, a iza njega su se redala mnoga druga djeca (njih još 12), koja su često umirala dosta rano, u prvim godinama života.[1] Vojnić spada u širi prostor pitome Cetinske krajine u kojem je život uvijek cvjetao, odakle se odlazilo, a Krajina nije ostajala pusta jer su se množile kolijevke i čuo dječji plač. Iz brojnih i kršćanskih obitelji mogla su se rađati duhovna zvanja, što je za ono vrijeme iz Vojnića bio česti slučaj. Na krštenju je dobio ime Miško-Ćiril.[2] Kršten je istoga dana kad se rodio, a krstio ga župnik, vlč. Ante Simunić. Krsni mu je kum bio o. fra Martin Bajić, stric-franjevac, tada župni pomoćnik u Sinju i svjedok Jozo Barišić, katolik i težak. Osnovnu je školu završio na Vojniću (1896.-1901.). Njegov mlađi brat Josip postao je franjevac iste provincije, koji je u novicijatu dobio redovničko ime fra Bernardin.[3] Fra Leonard je imao poticaj da postane franjevac i iz obiteljskog ozračja, jer je njegov stric fra Martin bio član iste redovničke zajednice Provincije Presvetoga Otkupitelja i uglavnom obavljao župničke dužnosti diljem Dalmatinske zagore.[4] Iz obiteljskog je doma baštinio skromnost i jednostavnost utkanu u živi i praktični vjerski život, koji je u njemu stvorio ozračje uzvišenih ideala koji su ga privlačili.

Poslije osnovne škole mali se Miško (u školi se vodio kao Mihovil) upisao u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju od 1901.-1907. koja je upravo, dok je on u njoj učio, slavila 50. obljetnicu javnog djelovanja.[5] Osim dobrim učenjem i vladanjem isticao se redovito urednim oblikom pismenih radnji, ali ne i u četvrtom razredu, da bi opet u šestom razredu njegovi pismeni radovi bili uredni i čisti. Sinj, grad fratarâ i alkarâ, a najviše hodočasničko mjesto i svetište Čudotvorne Gospe Sinjske, kao i utjecaj Franjevačke gimnazije u kojoj su se školovali mnogi mladići iz Dalmacije, a naročito iz Cetinske krajine, privukao je i malog Miška da i on stekne znanje u toj školi. Ipak je glavni razlog bio njegovu odlasku u sjemenište što je čuo Kristov poziv: "Hajde za mnom!" (Mt 8, 22), i želio ga je ostvariti kao franjevac da poput sv. Franje slijedi stope Kristove koje tada još nije jasno upoznao, ali će ih tijekom daljeg naukovanja i odgoja sve više upoznavati i zavoljeti. U sjemeništu u Sinju stječe znanje, a još više oplemenjuje srce i usmjeruje ga prema uzvišenim ciljevima kršćanskog i redovničko-svećeničkog života.

Poslije s odlikom završenog 6 razreda gimnazije[6] stupio je u novicijat, po ondašnjem običaju na Visovcu, 25. rujna 1907., i dobio ime fra Josip. Novicijat je završio godinu dana kasnije 25. rujna 1908.[7] U redovnički ga je život u novicijatu uveo poznati dugogodišnji magistar novaka na Visovcu, o. fra Danijel Klarić.[8]

Nakon završene godine novicijata upisao se na studij filozofije u Šibeniku (1908.-1910.). Za vrijeme studija isticao se dobrim vladanjem i učenjem.[9] Profesori su mu bili: o. fra Mate Kardum, o. fra Karlo Eterović i o. fra Alberto Bukić. Po završetku dvogodišnjeg filozofskog studija u Šibeniku ispitna ga je komisija proglasila zrelim za pohađanje viših akademskih nauka.[10] Potom prelazi u Zaostrog na studij teologije, gdje je ostao godinu dana (1910.-1911.). U Zaostrogu su mu profesori bili o. fra Josip Matić Stuparić za povijest Crkve, a o. fra Petar Grabić za dogmatsko bogoslovlje. Drugu i treću godinu teološkog studija završio je u Makarskoj (1911.-1913.). I tada ga je resilo skladno vladanje, marljivost i disciplina, kao i solidan studij.[11]

Svečane je zavjete položio 4. listopada 1911., na svetkovinu sv. Franje u Makarskoj,[12] red đakonata je primio 28. srpnja 1912. Godinu dana kasnije zaređen je za svećenika 27. srpnja 1913. u franjevačkoj crkvi u Makarskoj. Zaredio ga je dr. Juraj Carić.[13] Mladu je misu slavio 1. kolovoza 1913. u Sinju. Jurisdikcijski ispit položio je kao župni pomoćnik u Sinju drugi put, jer se na prvi ispit nije prijavio.

  

Studenti teologije u Makarskoj 1911./12.

 

Studij teologije završio je u Makarskoj. Bio je to bogati ciklus njegovih teološko-formativnih spoznaja i solidnog usmjerenja u svećenički život i rad. Uz to odmah je bio izabran za predsjednika studentskog zbora "Milovan" za prvi semestar 1911./12., a potom (6. X. 1912.) za odbornika u omladinskoj sekciji istog zbora, a u veljači (9. II. 1913.) za odbornika za gospodarstvenu sekciju. Iz toga se može zaključiti da su članovi zbora "Milovan" fra Leonarda cijenili i da je zbor u njemu vidio vrijedna člana koji je svojim zalaganjem poticao njegov rad. Zadnju godinu teološkog studija završio je uglavnom privatno u Sinju (1913./14.) dok je obavljao službu prefekta (odgojitelja) sjemeništaraca. Završne ispite iz teologije uspješno je položio 1914. godine pred profesorima u Makarskoj.[14]

  

Službe

 

1. Odgojitelj u sjemeništu

 

Bio je česti slučaj, a i danas to nije rijetkost, da su se mladomisnici postavljali u sjemenište kao pomoćnici odgojiteljima, tzv. prefektima. To se dogodilo i s fra Leonardom 1913., netom zaređenim mladomisnikom. Na toj je službi ostao do 1915. Iako je ta služba zahtijevala trajni boravak u sjemeništu i asistenciju sjemeništaraca, on je ipak nalazio načina da se osim odgojnih obveza i studija završne godine teologije aktivno uključi u "Marijinu kongregaciju" predavanjima, a ujedno je bio imenovan tajnikom društva "Restaurare omnia in Christo",[15] obnoviti sve u Kristu (usp. Ef 1, 10), da bude "Krist, koji je sve i u svemu" (Kol 3, 11). Taj poziv pape Pija X. imao je dubokog odjeka kasnije u Katoličkoj akciji, da se ostvari povratak izgubljenih vrednota ili, drugim riječima, kako na nov način živjeti trajne kršćanske vrednote. Svaku obnovu, da bi zaista donijela plodove, mora slijediti duhovna obnova, duh obraćenja i svetosti koji treba zahvatiti vjernike iznutra, a na prvom mjestu pastire Crkve. Duh obnove ne znači uskladiti i podići novi vanjski izgled, nego prava obnova znači raditi na tome da što više nestane ono naše grešno, a u nama i na nama se pojavi ono Kristovo i milosno. Drugim riječima to znači da su Crkvi potrebni sveci i svetost kako bi se obnovila. Taj duh obnove ujedno je i franjevački poziv koji je Franjo primio u sv. Damjanu da popravi Kristovu Crkvu: "Franjo, idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, sva ruši!" (2 Čel 10). Ta Crkva na čiju ga je obnovu Krist pozvao, nije ona materijalna crkva, koja je bila trošna, nego crkva duša, vjernika, koju treba graditi, popravljati i podržavati. Fra Leonarda je taj program popravka crkve privukao i u njemu je aktivno sudjelovao nastojeći da božanski život ispuni čovjeka, da se čovjek slobodno okrene i preda Bogu, da se tako Crkva učvrsti u dušama vjernika.

Bilo je onih koji su snagu Crkve gledali u njezinoj organizaciji i strukturi, pače su shvaćali geslo pape Pija X. "sve obnoviti u Kristu" u tom smislu, dok je fra Leonard taj poziv shvatio prema Kristovoj prispodobi o kvascu koji nečujno, iznutra djeluje dok sve tijesto ne uskisne. Cilj pontifikata Pija X. bio je da navijesti i obrani istinu o Kristu, jer su te istine bile napadane sa svih strana, a posebno od filozofije, koja je na principima agnosticizma i relativizma nijekala svaku objektivnu tvrdnju i transcedenciju. Isti je papa stavio sebi u zadatak da potvrdi naravne i nadnaravne principe istine koji su bili potamnili ili zaboravljeni, te pobije i odbaci principe moderne filozofije ukoliko su protivni osnovnim principima. Taj se nacrt mogao ostvariti obnovom i učvršćenjem discipline u prvom redu klera. Te obnoviteljske zasade Pija X. fra Leonarda su privlačile od početka njegova svećeništva. One će ga stalno pratiti i služiti mu kao poticaj za vlastitu obnovu i kao poziv da taj zahtjev prenosi na vjernike, redovnike i svećenike.

U tom je duhu svuda nastupao i želio da ta obnova uhvati svoje korijenje u odgojnim zavodima. Zato se ne treba čuditi da je i nakon svećeničkog ređenja i odlaska iz Makarske ostao povezan sa Zborom "Milovan" dopisivanjem, dajući im upute i savjete za život i rad, jer je bio svjestan da se u tijeku studija formira čovjek za budućnost.[16] Zbor se "Milovan" ponosio da je jednom njegovu članu povjerena odgojiteljska služba i da je postao pisac stručnih i suvremenih članaka.[17]

Vršio je razne službe: bio je prefekt u sjemeništu u Sinju (1913.-1915.),[18] pomoćnik u Sinju (1915.-1917.), župnik u Bajagiću (1917.-1918.), pomoćnik u Imotskom (1919.), župnik i dekan u Drnišu (1919.)[19], župnik i dekan u Metkoviću od 1920. do 13. ožujka 1923., od tada je do 1933. magistar novaka na Visovcu i u Zaostrogu, župnik u Sinju (1935.-1937.), profesor u Makarskoj 1937.-1942. i napokon u Zagrebu do svoga uhićenja 1947.

Svojim vladanjem i radom skrenuo je na se pozornost uprave provincije, a tako i odgojnih zavoda. Na definitorijalnom sastanku održanom 30. svibnja 1917. osnovan je Odbor za rješavanje školskih problema u Provinciji. Isti se odbor sastao 17. i 18. lipnja 1917. i raspravljao o problemima gimnazije i bogoslovije. Odbor se pozabavio i slanjem na studij mladih svećenika za popunjavanje nastavnog kadra na spomenutim školskim ustanovama Provincije. Tom je prigodom predlagano da se na sveučilište pošalju fra Leonard Bajić za pastoralku, fra Šimun Jelinčić[20] za pedagogiju i fra Bernardin Topić[21] za germanistiku ili neki drugi studij koji mu je po volji.[22]

  

2. Magistar novaka na Visovcu

 

Vrijeme iza I. svjetskog rata bilo je burno i nemirno, kao i svi ratovi i velika previranja, na političkom i na crkvenom planu. Među svećenstvom su se pokazala negativna strujanja, "neko kolebanje i previranje i u duhovnom i u rodoljubnom životu", koje su svoj vrhunac doživjela u "žutom pokretu",[23] posebno u sjevernim dijelovima Hrvatske, ali su imala odjeka i u Dalmaciji, jer pod utjecajem tih previranja neki svećenici nisu ostali duhom i životom vjerni svom pozivu. Dodatne neprilike su nastale kad su Talijani okupirali dijelove Dalmacije, među kojima su se nalazila i četiri samostana Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja: Karin, Visovac, Knin i Šibenik. Radi otežanog pristupa na otočić Visovac na kojem je bio novicijat te novonastalih političkih prilika i prisilnih podjela pod talijanskom upravom, samostan se našao u velikim poteškoćama. Provincija je bila prisiljena premjestiti novicijat u drugi samostan Provincije. Na Visovcu je postavljena postaja karabinjera, koja je na nj internirala mnogo redovnika i mirskih svećenika, a među njima je bio i jedan pravoslavni svećenik iz Benkovca. To je potaklo upravu provincije da privremeno smjesti novicijat u samostan u Zaostrog (započeo radom 31. srpnja 1920.), što sva braća nisu dobro prihvatili. U tim teškim vremenima teško je bilo pronaći odgovarajuću osobu za magistra novaka. Najprije je magistrom novaka bio imenovan o. fra Ante Antić, sluga Božji, ali se zbog bolesti povratio u Makarsku za pomoćnika o. fra Petru Grabiću, magistru studenata teologa. Potom je magistrom imenovan o. fra Bone Radonić. Poslije završetka talijanske okupacije na Visovcu, novicijat se 17. kolovoza 1921. opet povratio na Visovac.[24] Fra Leonard je imenovan magistrom novaka na zasjedanju Uprave provincije 26. studenoga 1922. a 19. ožujka 1923. odlazi na Visovac i preuzima odgovornu odgojnu službu u formiranju mladih franjevaca. Njegovim dolaskom na Visovac, provincija je vidjela osobu koja će dugi niz godina riješiti službu magistra novaka. Nije se u tome prevarila.

 

a) Mlad za magistarsku službu

 

Budući da fra Leonard nije imao dovoljan i od zakona propisani broj godina da bude magistar u novicijatu, jer su Zakonik (Kodeks) kanonskoga prava iz 1917. kao i Franjevačke Konstitucije tražili 35 godina za magistra novaka i 10 godina od prvog, jednostavnog zavjetovanja,[25] o. fra Ante Cikojević, provincijal, preko Starješinstva Reda u Rimu zatražio je od Sv. Kongregacije za redovnike (Sacra Congegatio de religiosis) oprost od "kanonske dobi", "super aetatis defectu ut munere Magistri Novitiorum fungi possit" (o nedostatku godina, da može vršiti službu magistra novaka, S. Č.), koju je ista Kongregacija milostivo uslišala i preko o. fra Bernardina Klumpera, generala Reda, saopćila je upravi provincije.[26] Istoga dana o. Cikojević, čim je primio dispensu, požurio je saopćiti fra Leonardu uslišanu molbu kao veselu vijest te da može nesmetano nastupiti u magistarsku službu i da ga svatko ima priznavati kao magistra novaka.

  

Oprost od manjka godina za magistarsku službu u novicijatu

 

Dok mu o. Cikojević, provincijal, saopćava oprost od manjka godina za vršenje magistarske službe u novicijatu, ujedno mu skreće pozornost na važnost i odgovornost u vršenju te službe. Ne zaboravlja ipak naglasiti njegove odlike redovničke svijesti, duševnih sposobnosti, bistrine uma i razbora te životno iskustvo. To će mu dobro pomoći da magistarsku službu dolično obavlja s Božjom pomoći. On ga sokoli ovim riječima:

 "Služba koju Vam Provincija povjerava jedna je od najznamenitijih i važnijih i težih služba, skopčana sa velikom odgovornošću pred Bogom, Crkvom, našim Redom i našom Provincijom. O Vašem nastojanju i gorljivosti, kao što i razboru ovisiti će napredak Vami povjerene mladosti, a po tomu i obnova naše provincije u duhu našega sv. Oca Frane. Vi ste poštovani Oče, za Vaše najmlađe doba pokazivali redovničke sviesti i smisla, Bog Vam je dao liepe duševne sposobnosti, koje odlikuje bistrina i razbor. Neko vrijeme bili ste u svietu kao župnik. Tako ste poznali sve njegove zamke i tako stekli  obilno iskustvo za život. Prema tomu starješinstvo je bilo sretne ruke kada je bacilo oko na Vas odabrav Vas da našu mladost uvodite u duhovni život i da ju Bogu u službu posvećivate. Ja kao starešina Provincije zazivljem blagoslov Božji vrhu Vas i vrhu Vašega rada. Neka Gospodin osnaži Vaše rieči, neka im dade nebeske moći da oplode one mlade duše za sve ono što je najplementije - za službu Bogu".[27]  

 

Imenovanje o. Leonarda magistrom novaka

Provincijalove su ga riječi, istina, ohrabrile u preuzimanju nove magistarske dužnosti. U tom je gledao veliko povjerenje koje mu je dano, ali i odgovornost koju ta služba sa sobom nosi. Svestrano su mu se otvorili pogledi koje bi osobine morao imati magistar novaka da uspješno vrši svoju službu. U prvom redu ga je obeshrabrivalo pomanjkanje duhovnog i asketskog znanja koje je smatrao da u tom času ne posjeduje. Provincijalov naglasak "da našu mladost uvodite u duhovni život i da ju Bogu u službu posvećivate" (isto) prodrmao ga je, mogli bismo kazati, u njegovoj nutrini, pokolebao, te se osjetio nesposobnim da mlade novake duhovno upućuje i vodi u budući redovnički život koji treba posjedovati sastojnice znanja, dobrote i svetosti. Cjelokupni sadržaj imenovanja i zahtjevnosti službe za koju je imenovan u njemu je s pravom proizveo unutarnji osjećaj koji ga je činio nespokojnim, da nije duhovno i intelektualno spreman za tako zahtjevno poslanje. 

b) Želja za studijem askeze-mistike

 

Kad je fra Leonard imenovan magistrom novaka, kako rekosmo, uhvatio ga je strah, pobojao se da nije stručno osposobljen za tako uzvišenu i zahtjevnu službu. Tražio je odmah da mu uprava provincije osigura vrijeme od godinu i pol dana na kojem rimskom sveučilištu za studij askeze-mistike. On opravdava svoju želju za studijem ne radi sebe, nego radi dobra koje je spojeno s povjerenom službom. Želio je biti osposobljen i pripremljen za novi početak odgojne službe, a time i zajednici pomoći da za više godina riješi odgojni problem u novicijatu. Donosimo cijelu fra Leonardovu molbu ne samo što ona nije preduga, nego zato što u njoj nalazimo argumente kojima on potkrepljuje svoju želju za polaskom na studij. Smatramo to razložnijim nego da je prepričavamo. Ona glasi:

 "Svrha mi je osposobljenje u mojoj službi meštra novicijata: teoretska u izobrazbi uma, a praktična u viđenju i doznanju mnogo toga u svetom gradu i eventualno u Asizu, što se odnosi i slaže sa službom, koju ste mi povjerili. Ovu molbu potkripivam (sic!) sa slijedećim razlozima:1. Meni je potrebita teoretska i praktična naobrazba u askezi i mistici kao i svakom drugom uzgojitelju i učitelju naše provincije; tim više što je to predmet nad svim predmetima: ars artium, ductus animarum (umjetnost nad umjetnostima, vodstvo duša, S. Č.). Kad ne bi bilo precedensa (slučaj koji se prethodno dogodio, S. Č.), pače i u najjednostavnijim predmetima, onda bih se i ja lakše prislonio odnosnim prilikama.Odgovor, da se askeza i mistika mogu same po sebi, bez univerze, učiti, ne mogu usvojiti, jer onda suvišne sve škole, a baš je namjera Benedikta XV. u otvaranju tih stolica na dvije rimske katoličko-redovničke univerze, e da se tu usposobljuju učitelji i upravitelji duhovnog života. 2. I sam ja bi se onda rađe prignuo na svoje teško - u naravnom redu - zvanje, koje je tolike odgovornosti pred Bogom. 3. Kako se ovdje, s vremenom, može naći vremena za knjigu i pero, ali za to kao preduvjet potrebuje neke i vanjske kvalitete, koje se stiču višim naukama.4. O osobi zamjene možete, ako samo budete usvojili razloge gore navedene, tim lakše, kad je samo pitanje od 11/2 god[ine] a onda imate, ako Bog dragi bude htio, za više vremena pokrito mjesto, koga praktično svak izbjegava, dok inače...A da me u ovoj stvari ne vode koje lične ambicije, najrađe pristajem da drugoga pošaljete mjesto mene. Ali, na koncu, da ne volim ekstorkvirati  (iznuditi, S. Č.) naš eventualni pristanak, onda za ljubav Božju, molim Vas: ne pristanite, a ja ovdje stojim s moje strane do smrti. O. Leonard Bajić, učitelj novaka" (istakao L. Bajić).[28]       

Molba za studij askeze i mistike

Definitorij je više puta raspravljao o njegovoj molbi za studij mistike u Rimu, ali mu je, nažalost, nije uslišio jer nije bio u stanju pronaći nekog drugog kandidata za magistra novaka, pa i na vrijeme od godine i pol dana koliko je tražio. Kasnije se zadovoljavao i s godinom studija, a za to je zagovor tražio kod o. Grabića, kustoda provincije, da njegov zahtjev iznese na Definitorij jer mu je bio magistar u teologiji i profesor pa ga je dobro poznavao. Njemu piše: "Znam, da ćete imati poteškoća glede zamjenika, ali za godinu dana zamjene možete naći, ako samo budete htjeli, i naravski, da se tko žrtvuje za bolju budućnost".[29] Isti Definitorij misli da će on sam steći "jaku naobrazbu" svojom službom.[30] Drugom zgodom provincijal mu piše: "Velečasno Definitorije rado bi udovoljilo Vašoj želji, ali ne zna kako. Svi oni redovnici koje ste Vi predložili meni kao učitelje novica ne mogu da to budu zbog raznih razloga, pa je Provincija u ovomu poslu upućena na Vas i na Vaše snage, koje ćete Vi požrtvovno za nju žrtvovati, kao što ste i do sada".[31]

Fra Leonard je sa žalošću primio odbijenicu na svoju ponovnu molbu. Posebno što takav odgovor nije očekivao, pa nije čudno da ga je negativan odgovor jako u duši potresao. Zato na upravu Provincije piše: "Time je pitanje i s moje strane svršeno, pa mi je žao i puno mi je žao, da mi se nije htjelo poći na ruku, i bit će mi žao sve do onoga časa, dok mi ne uspije osloboditi se Visovca, a kad ga se oslobodim, neće mi više biti žao te stvari, jer prestaje uzrok".[32] Fra Leonard izriče svoj unutarnji stav i žalost, ali ne radi sebe, nego radi dobra novaka i zajednice što nije pošao na studij. Znanje mu je potrebno da ga upotrijebi za odgoj i formaciju novaka i da novake uvodi u temeljne zasade duhovnog i redovničkog života. Smatrao je razložnim da magistar novaka dobije određenu stručnu kvalifikaciju i radi toga što provincija osposobljava profesore za druge školske ustanove kao što je gimnazija i teologija, pa s pravom, smatra da se treba osposobiti i magistar novaka za odgoj u duhovnom i redovničkom životu.

Iako nije uspio ostvariti svoju želju za studijem, ipak prihvaća magistarsku službu s potpunim predanjem i raspoloživošću poslušna redovnika za dobro zajednice. Nije ga napustio duboki osjećaj unutarnje žalosti što nije pošao na studij i što nije za tu službu osposobljen i odgovarajućom kvalifikacijom. Iz njegove se molbe vidi da on nije čeznuo za daljnjim studijem radi studija i vlastitoga znanja, nego radi odgojnih ciljeva i dobra zajednice. To se vidi iz riječi: "A da me u ovoj stvari ne vode koje lične ambicije, najrađe pristajem da drugoga pošaljete mjesto mene", koje je on posebno naglasio. Iz toga jasno proizlazi da je želio da se netko u provinciji kvalifikacijski osposobi za vršenje magistarke službe za odgoj u novicijatu kad sam nije uspio dobiti željeno vrijeme za to osposobljenje. Želja za studijem kod njega će prestati onoga dana kad više ne bude magistar novaka, radi čega je i tražio odlazak na studij. Tada ga više neće boljeti taj propust jer zna da će kao svećenik uspješno djelovati bilo gdje ga starješinstvo Provincije pošalje na pastoralni rad.[33]

 

c) Zadaća novicijata

Ulaskom u novicijat započinje redovnički život. To je vrijeme kada mladi redovnik bolje upoznaje Božji poziv, način života redovničke zajednice kada duhom evanđelja oblikuje razum i srce. U novaku se kroz novicijat trebaju pokazati odluka i prikladnost da može prigrliti obveze redovničkog života. Čim novak počinje novicijat, on ulazi u stanovito ozračje, udiše zrak koji mu pomaže upoznavanju zajednice i redovničkog poziva. Uz to nastoji da postigne savršenu ljubav i provodi je u život evanđeoskim savjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti. Taj novicijatski proces potiče novaka na njegovanje ljudskih i kršćanskih vrlina u čemu molitva, poniznost i samoprijegor sigurno trebaju igrati veliku ulogu u uvođenju u potpuniji put savršenstva. Bajić je pred novake postavljao vrlo visok, ali dostižan cilj savršenstva kako ljudskog, tako kršćanskog i redovničkog. On se u tom nije kolebao, jer je pred sobom imao jasne putokaze općih propisa Crkve i Reda na kojima je razgrađivao procese odgoja u novicijatu. Započeti odgojno-formativni procesi u novicijatu trebaju se nastaviti i nadograđivati tijekom daljnje formacije za vrijeme školovanja, a učvršćivati cijeloga života kao trajni proces.

Osim što su crkveni propisi nalagali ozbiljnu novicijatsku formaciju, taj je zahtjev još više bio potreban u fra Leonardovoj redovničkoj zajednici radi nastalih prilika poslije Prvog svjetskog rata. Zajednica je pokazivala unutarnje slabosti nagrizana krizom duhovnih vrednota. Tada je iz zajednice otpalo više redovnika pod utjecajem liberalnih ideja. Fra Leonard je u tim previranjima ostao čvrst, nepokolebiv, vjeran svom redovničko-svećeničkom pozivu. Pokazivao je jamstvo starješinstvu pri konsolidaciji toga teškog stanja. Upravo je to potaklo o. fra Antu Cikojevća, provincijala, da njega kao čovjeka dubokog vjerskog i redovničkog uvjerenja i snažne energije stavi u novicijat za odgojitelja mladih redovnika. Tako oformljen redovnik stajat će na čelu i u duhu obnoviteljskih smjernica Pija X. i Benedikta XV. pokušati djelovati i odgajati novake. Provincijal je dobro znao da je uloga i položaj odgojitelja u kriznim razdobljima teška, odgovorna i odlučujuća za budućnost redovničke zajednice. Leonard je poput istinskog Kristova učenika želio promijeniti svijet, pretvoriti ga u kraljevstvo Božje, iznutra ga poboljšati. Stara je teza, imperativ, da se Crkva mora stalno obnavljati, jer je živi organizam, živo tkivo, koje na nov način treba dobivati sok i snagu s trsa - Krista. Ako se Crkva ne bude trajno obnavljala, ona neće imati što ponuditi svijetu i svijet će tražiti druge sadržaje izvan nje. Tim su mu se imenovanjem ti zahtjevi još više nametali. Da se starješinstvo provincije odlučilo za potez da ga stavi za magistra u novicijatu bilo je sigurno i to što je u Metkoviću, uz ostali pastoralni rad, uspijevao u radu i u okupljanju mladih vjernika.

 

d) Obnoviteljski duh magistra novaka

Fra Leonard je shvatio da je obnova ne samo nužna nego da je i moguća, ako se stavi u kontekst Kristova poziva: "Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!" (Mt 16, 24). Znao je da se u novicijatu formiraju budući navjestitelji evanđelja, uzdanica Crkve, Reda i naroda; zato je u srca tih kandidata želio usaditi kreposti i znanje koje se ne postiže bez ustrajnog i discipliniranog rada i nastojanja. On je u novicijatski odgoj uveo smjernice koje je Crkva tražila, na prvom mjestu molitvu kao glavni stožer formacije, kojoj je pridružio strogu disciplinu, a navlastito šutnju.

Novicijat je vrijeme kada se novak treba što bolje uvesti u molitvu i molitveni život. Želio je da novaci steknu duh molitve, jer se molitvom kršćanin "pretvara u 'neprestanu' molitvu koju Isus traži od svojih vjernika".[34] Za nj su molitva i odricanje u duhovnom životu sakramenti čovječjeg dijela kršćanskoga života, "kao što je u novozavjetnim sakramentima Božji dio našega nadnaravnoga života".[35] Dok razlaže što je molitva, odmah nastavlja o potrebi sabranosti na usmenoj molitvi. On je naziva čovječjim sakramentom jer u njoj vidi njezinu tvar i njezin lik od strane čovječje i od strane Duha Svetoga. Sabranost na molitvi prema njemu je: "svijesna pomnja i hotimična pažnja na sastavne djelove usmene molitve. Prema izreci sv. Augustina: Riječ pristupi k tvari, i eto Sakramenata (accedit verbum ad elementum, et fit Sacramentum) - naprijed ćemo izložiti, kako duhovna molitva traži pomnju na molitvenu tvar - to je izgovor riječi (verbum oris); pomnju na kreposno-srdačan izgovor - to su volja i srce kad mole u milosti i kreposti Duha Svetoga. Kad u molitvi izgovor prate misao, srce i krepost Božja - eto duhovne molitve! Sabrana je, dakle, molitva isto što i pomnja na izgovor, pomnja na molitvenu ideju, pomnja da volja hoće i srce osjeća, po kreposti Duha Božjega, ono što je u izgovoru i idejama molitvenih riječi."[36]

Za molitvu je na drugom mjestu zapisao: "Ovo ističemo zato, da naglasimo načelnu i golemu važnost molitve u kršćanskom životu. No u duševnoj sabranosti nalazi se sva vrijednost čovječje molitve. Sabranost je lik, duša čovječje molitve. Ne ćemo razumjeti molitvu, ni njezinu apsolutnu zamašitost u duhovnom životu, niti Gospodnju zapovijed neprestane molitve, ako prije ne shvatimo, što je sabranost na molitvi, jer ona je bit čovječje molitve".[37]

Odricanje ima cilj da ostvari "vlast gospodarenja nad samim sobom. Njome svladavamo tu i tu požudu, na uzdi držimo sve neredne sklonosti. Bez kršćanskog odricanja nema ni govora o nadnaravnoj kulturi našega duhovnoga života. Što je higijena zdravlju, to je kršćansko odricanje čovječjemu životu".[38] Posebno se borio protiv lijenosti. "Lijenost je sedma poglavita strast. Plandovanje je ubojnije po dušu nego po tijelo".[39]

Molitveni duh najviše je ipak pokazivao svojim primjerom, jer je bio svjestan da je osobni primjer najdjelotvornija škola uspjeha. Novacima je često govorio o potrebi molitve. Kao slikovit prikaz kako svatko moli, navodio je Tertulijanovo Razlaganje o molitvi kako svako stvorenje moli: "Moli stoka i divlje zvijeri. Prigibaju koljena i izlazeći iz staja i špilja ne motre nebo nezaposlenih usta već na svoj način izbacuju dah. Ali i ptice, ustajući tada, podižu se nebu. Umjesto ruku šire krila u obliku križa i nešto govore što kao da naliči molitvi".[40] Tim i sličnim primjerima novaci su se znali nasmijati i razveseliti.

Posebnu je pozornost stavljao na zajedničku molitvu u koru, na izgovor molitvenih riječi, "ali ono samo po sebi, nije u nikakvoj vezi s kršćanskom molitvom, ne prati li ga nadnaravna, kreposna sabranost".[41] Prvi stupanj molitvene sabranosti jest dobro i pravilno izgovaranje molitvenih riječi, potom dolazi pozornost na sadržaj molitvenih riječi. Molitva je za nj uzlet duše, intimna duševna veza s Bogom. "Ovakova duhovna, idejna, mislena molitva", naglašava Bajić, "uvelike je odgojna, jer disciplinira svaku čovječju duševnu i tjelesnu sposobnost. Samo na ovakovoj refleksivnoj molitvi duhovno se hrani, raste i napreduje čovječji duh, budući samo po životu duha na molitvi smo u kontaktu sa Vječnim Duhom-Bogom. Ovako mislena usmena molitva vježbom se po malo pretvara u 'neprestanu' molitvu koju traži Isus od svojih vjernika, i koja, donekle, jedina je prava nadnaravna kršćanska molitva"[42] Na drugom mjestu tvrdi za molitvu: "Ona je jača i plodnija duhovna veza s Bogom od iste euharistije u tome smislu, što ona i euharistiju oplođuje u kršćanskoj duši. Molitva je lapis christianorum"[43] (kamen, temelj kršćana, S. Č).

Duhovnu je obnovu stavio kao prvotni zadatak svakog pojedinca, a preko te obnove dolazi i obnova zajednice. Temeljni kamen te obnove prema njemu jest molitva. U molitvi je gledao snagu kršćanskog življenja i katoličkog apostolata. Katolik treba postati drugi Krist, a da to postane, traži se molitva, jer ona sprema i potiče apostolat i oplođuje ga.

 

e) Prilike u novicijatu na Visovcu

Fra Leonard je, kako rekosmo, zamišljao novicijat mjestom duboke duhovnosti, molitve i predanja Bogu. Taj se cilj može postići intenzivnom sabranošću, vršenjem redovničke discipline i pravila. Zato mu je smetalo svako narušavanje takve idealne slike o novicijatu. Osim nedovoljne duhovne dimenzije odgoja u novicijatu, novicijat je oskudijevao i u osnovnim materijalnim pomagalima. O tom je pisao provincijalnom Definitoriju. Posebno je naglašavao manjak "nužnog predhodnog poznavanja njihove ćudi (novaka, S. Č.), vladanja u pojedinim stvarima, nauka, kućnih prilika, osobito na kakvom je stepenu vjerski život roditelja i na, kakve su im ekonomske prilike itd....zato ponovno svraćam pažnju tog veleč[asnog] Definitorija na potrebu godišnjih sastanaka za sve uzgojitelje naše mladosti".[44] Poslije tih zapažanja on skreće pozornost na duhovno ozračje u novicijatu. Ističe potrebu vrijednih ispovjednika i važnost dobrih primjera redovničke discipline. Posebno je ipak kritičan prema formaciji braće laika. Smatrao je da ne dobivaju dovoljno duhovnog odgoja i zato uvijek ostaju težaci, "sluge u [h]abitu".[45] Nije zaboravljao ni materijalnu stranu odgoja. Upozoravao je na materijalni namještaj u novicijatu, na nedostatak hrane u količini i u kakvoći, na zdravstveno stanje, posebno na bolest malarije.

  

Visovac "zipka serafina" - kuća novicijata

U svojoj prosudbi priznaje da može pogriješiti i biti subjektivan, ali je uvijek spreman na popravak kada mu se obrazlože i dokažu njegovi propusti. U tom smislu piše da njegove "opaske mogu biti subjektivne, nepotpune, neistinite, pretjerane, jednostrane i da ne računam sa realnim prilikama u kojima se nalazimo, ali bih želio, da mi se to obrazloži i dokaže".[46] Dok je naglašavao važnost poznavanja ćudi/naravi pojedinih novaka za odgoj, ipak nije zaboravljao naglašavati da je za pravi i uspješni odgoj općenito, a u novicijatu posebno, ovisan i o pozitivnom ozračju sredine koja odgaja, da za odgoj nije dovoljan magistar novicijata nego da u tomu trebaju surađivati svi članovi samostana. Imao je dosta kritičkih primjedbi na utjecaj i djelovanje sredine posebno u negativnom smislu, ali je priznavao doprinos samostanske zajednice kao odgojnog faktora u pozitivnom smislu. "I Vi pomenete - piše on provincijalu Grabiću - Meštar je glavni u novicijatu...Nije tako, mnogopoštovani! Meštar je glavno u klauzuri-novicijatu - concedo (dozvoljavam, S. Č.), ali u refektoriju, u koru, na oboru svaki je prisutnik meštar. Exempla trahunt (primjeri privlače, S. Č.). Koliko to utječe na klerike cijeli dan gledanje dangube, brbljanja o svjetovnjaštini [...] i konačno: kažnjenika na Visovcu!![...] Novicijat je novicijat: ili zrcalo duhovnosti Provincije ili odjek njezinih slabosti".[47]

Vidio je da neka braća negativno djeluju na samostansko ozračje i život, siju razdor i napetost, a nikako ne daju dobar primjer mlađoj braći. To ga je činilo nespokojnim, pa radi toga ponovno piše provincijalu: "Zato sam, mnogopoštovani Oče, došao do zaključka, da Vas posve ozbiljno zamolim, da nas bilo kako rastavite: ili njega od mene, ili mene od njega, poglavito u interesu ne samo sloge u samostanu, već i novicijata".[48] Drugom je prigodom pisao provincijalu da premjesti iz samostana novicijata jednog redovnika: "da ne skandalizira neiskusne i zavodljive novake".[49] Istina, nikad nećemo uspjeti stvoriti idealnu zajednicu i da odgojitelj neće moći odvojiti gojence od negativnih pojava i iskrivljenih odnosa, tj. staviti novake pod neko stakleno zvono i paralizirati sve utjecaje na njih. To ne bi ni valjalo, jer ih se tako ne bi spremalo za život u kojem će susretati mnoštvo raznih negativnih silnica koje djeluju na čovjeka. Zato je potrebno gojence upoznavati s tim problemima i upućivati ih na pravilno razumijevanje i vrednovanje ljudi i njihova vladanja. Negativni primjeri mogu kod gojenaca uroditi plodom ako uvide da se ne isplati takav biti i da sebe ne postovjećuju s tako negativnim uzorima, nego da se moraju iznad njih uzdizati i protiv njih se u svom životu boriti.

Njemu je bilo jasno da se svi članovi samostana trebaju truditi da primjerom svoga života i rada izgrađuju mlade redovnike u njihovoj formaciji istinskim i ustrajnim redovničkim životom, vršenjem kreposti, ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Posebno je pazio - dok drugima prikazuje kako će stvoriti i izgraditi svoj karakter i učvrstiti svoje poslanje - da svaki novak stvori i svoj vlastiti duhovni portret koji može služiti kao primjer drugima, a temelji se na evanđeoskim i crkvenim zasadama. U tom ga je poticala misao sv. Grgura Nazijanskog: "Treba započeti s čišćenjem samih sebe prije čišćenja drugih; potrebno je biti poučen da bi se moglo poučavati; postati svjetlo da bi se moglo rasvjetljavati; približiti se Bogu da bismo mogli približiti druge; biti posvećeni da bismo mogli posvećivati".[50]

 

f) Bolest malarije na Visovcu

Visovac je smješten na rijeci Krki, prostranom i širokom visovačkom jezeru. Plići dijelovi rijeke, a i niži samoga otočića tvorili su u njegovo vrijeme jednu vrstu močvare, mjesto pogodno za kukce malarije. Malarija se često pojavljivala u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća. To je zabrinjavalo magistra novaka i sve članove samostana. U Izvještaju za Provincijski kapitul o stanju u novicijatu 1925., posebno je naglasio kako je bolest malarije kroz tri zadnje godine harala Visovcem i zahvatila mnoge novake. Gotovo su svi bolovali od te bolesti. Bolest se znala pojavljivati često tijekom godine, ali je proljeće ipak bilo najopasnije da ona zahvati ne samo mlade redovnike, nego i starije pa i samog magistra novaka.[51] Glavne značajke te bolesti su anemija, groznica i visoka temperatura. O. fra Metod Vezilić, gvardijan, piše provincijalu da ga je mislio pohoditi u Splitu, "ali uvečer istoga dana uhvatila me groznica, te nisam se digao do u subotu u jutro. Hvata đake, momke, radnike, a liječnici daleko pak sam ne znam kako će ovo svršiti. Svi su đaci osim dvaju-triju kandidati za groznicu".[52] Drugom prigodom piše: "Sinoć sam stigao u Visovac. Bog me nadahnuo, da sam poveo sobom liječnika. Našao sam u samostanu pravi spidal (bolnica, S. Č.). Đaka nekoliko leži bolesni, a momka 4. Više nema ni tko, da vozi, ni kuha".[53] Malarija i otežano liječenje na Visovcu opterećivali su normalan samostanski i novicijatski život i rad. Zato magistar piše provincijalu: "Što ću Vam drugo govoriti, kad svatko znade, kako je u Visovcu teško bolovati".[54] Iako su novaci mladići, redovito zdravi i otporni, bolest ih nije štedjela, a kako je Visovac odsječen i izoliran od zdravstvenih centara, nije pogodovao sustavnom i lakom liječenju. Pojavom malarije zdravstvene su se poteškoće umnožile do maksimuma. Radi bolesti malarije, koju bismo mogli nazvati i epidemijom, o. fra Metod Vezilić, visovački gvardijan piše provincijalu: "Visovac se pretvorio u bolnicu. Tri su đaka teže bolesna, a i drugi su kandidati za malariju. O. Cigić se predigao, a oca Meštra tri puta je žestoko napala. Mene je sinoć uhvatila a mislim, da će sutra opet. Momci leže gotovo svi".[55]

Na bolest malarije upozoravali su i generalni vizitatori provincije. Tako o. fra Alojzije Bubalo, opći pohoditelj, piše: "Novicijat [...] po mom sudu kao i mnogih drugih, nalazi se u nezdravu mjestu. Samostan je, naime, osamljen na malom otočiću na rijeci Krki. Taj je kraj malaričan. Tri posljednje godine, kako izjavljuje meštar, svi su novaci bolovali od malarije [...] Visovac je mali otočić na jezeru rijeke Krke, na kome je samo naš samostan, i stoga je kao stvoreno mjesto za novicijat, samo kad ne bi bio okružen lošim zrakom i prema tome pogodan za bolest. Kuća je prostrana i izvanredna za novicijat, ali njezino uzdržavanje je veoma teško, jer se nalazi na usamljenom mjestu. Uza sve to braći ne nedostaje sve što je nužno potrebno. Baš radi te prevelike usamljenosti rijetka su braća koja tamo rado borave".[56] Osim malarije novaci su obolijevali i od drugih bolesti, koje su redovito odležavali u krevetu bez liječničke pomoći i medicinskih sredstava, jer ih je bilo teško odvoziti liječniku radi daljine puta i sporih komunikacija. U rijetkim slučajevima su odlazili na preglede ili je ponekad k njima na Visovac dolazio liječnik.

Bolest malarije ipak je bila najraširenija 1930. godine. Zbog nje je i novicijat s Visovca premješten u Zaostrog, o čemu će biti govora nešto kasnije. Tada je, osim Visovca, bolest malarije harala i visovačkim okružjem u tolikim razmjerima da su u Skradinu zatvoreni svi lokali, pa i sama crkva.[57]

 

3. Odgojna uloga magistra novaka

Uloga magistra novaka označena je crkvenim i redovničkim propisima. Odgoj i vodstvo novaka njemu je povjereno. On je duhovni voditelj svih novaka i svakog pojedinog. Budući da je svaki novak različit od drugoga i da nijedan nije na istoj razini ljudske i kršćanske kulture, svakom je novaku potreban poseban pristup kako bi magistar ocijenio njegovo stanje i predvidio pomagala za njegovo usmjerenje. Fra Leonard, svjestan te svoje dužnosti, pratio je svakog novaka u njegovoj ljudskoj, kršćanskoj i redovničkoj formaciji i napretku, i o tome izvještavao upravu provincije. U vodstvu novaka pred sobom je imao stil i pravilo franjevačkog reda koje je u svoje temelje stavilo "sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista" (PPr 1). Tim je smjernicama pomagao odgajaniku da ide Kristovim putem i "slijedi stope njegove". Kristov je život ideal kojemu se približio sv. Franjo i nije želio da ga itko ikada od toga odvrati. Taj je ideal Bajić želio postići kod novaka. Trajno ga je stavljao kao cilj kojemu novak treba prispjeti.

Taj se cilj ne postiže lako ni odjedanput. Život je proces koji sa sobom donosi mnoga pitanja i odgovore. Život i savršenost su zadane stvarnosti. Za njih vrijedi stroga logika, a ta je da se jedno i drugo ne stječe jednom zauvijek, te da se oni uvijek iznova moraju obnavljati i popunjavati. U odgoju se ta pitanja nameću često i treba ih razjašnjavati. U nesigurnim pitanjima tražio je pomoć i savjet od provincijala.[58] Dok izražava sud o svakom pojedinom novaku, fra Leonard naglašava da su to njegova "subjektivna opažanja, te više manje mogu [h]ramati u objektivnosti, tim više, što su oni još, radi kratka novicijata i mladenačke nezrelosti, u početnom stadiju nadnaravne evolucije".[59] Za jednu godinu novicijata kaže: "Čine se umno razvijeniji nego koji dosadašnjih godina. Možda im sada počela poštogod pred očima pucati objektivna slika redovničkoga staleža i svećeničkoga zvanja, stoga su istodobno u duševnom vrenju koji i kakav stav da zauzmu napram pozivu Božjem. Mlado vino počelo vreti, ali se moralo ulijeti u stare mješine, zato sam i ja u stanju očekivanja, što će nastati iz otajstvenoga sudara milosti Božje i njihove slobodne volje. Mala nekolicina u težemu su duševnom vrenju te ih preporučam u pobožne molitve Mp. i PP. Otaca".[60] Tu je htio naglasiti koliko je svaki novak odgovoran za svoju formaciju i suradnju s učiteljem novaka kako bi vjerno odgovorio milosti Božjega poziva, a što uvijek ostaje na slobodnoj volji svakoga od njih. Jasno je da tu svoju slobodu čovjek može pogrešno upotrijebiti. Upravo na toj slobodi odlučivanja počiva čovjekova odgovornost.

Fra Leonard je kao magistar novaka dobro poznavao zahtjeve odgoja u novicijatu, pa je lakše nego drugi zapažao odgojne nedostatke. Smatrao je svojom dužnošću da izvijesti upravu provincije o pravom stanju odgoja, potanko je iznosio probleme novicijata i upozoravao ne samo na zdravstveno stanje novaka nego i na poteškoće odgoja, poglavito braće laika. Ne treba se čuditi da je više puta znao naglašavati važnost sjemeništa i njegove uloge kao rasadnika pravih zvanja i da se u njemu trebaju kandidati za novicijat ozbiljno spremiti. Da se postignu ti ciljevi zauzimao se da u sjemeništu i u klerikatu u Sinju ne budu odgojitelji mladomisnici, jer "mladi, neiskusni i nezelantni odgojitelji jesu rakrana odgoja".[61]

Znao se tužiti kako novaci nisu dovoljno odgojeni prije novicijata, pa odgoj u novicijatu nema uvijek onih željenih uspjeha. To ipak nije jedini razlog odgojnog neuspjeha. Tomu pridodaje i svoje osobne slabosti koje umanjuju željene odgojne rezultate. Uvijek mu je bilo teško kad je neki novak donosio odluku da napusti novicijat ili redovnički poziv, ili mu je trebalo savjetovati da za nj nije redovnički stalež.

 

a) Sastanci odgojitelja u Provinciji

 

Čim je fra Leonard počeo magistarsku službu, odmah je uvidio važnost zajedničkog odgoja i usklađenost odgojitelja iz odgojnih zavoda. O uspjesima takvih sastanaka čitao je u "Acta Ordinis" koje su ostvarivale nizozemske franjevačke provincije. One su u ono vrijeme bile uzor sustavnog odgojnog rada.[62] U namjeri da se i kod nas u tom smislu pokrene i radi, pisao je provincijalu da bi bilo dobro "da jednom godišnje sazovete na sastanak uzgojitelje sve naše mladeži...Također mi se čini da kao za prvi put prigodom toga eventualnog sastanka izdate i okružnicu 'o uzgoju mladeži' u odnošaju kojega imaju na uzgoj mladeži sami neposredni uzgojitelji, pa lekturi i isti župnici, koji ovi zadnji gotovo najveće utječu na odgoj pripravom i izborom (istakao L. Bajić) za sjemenište, pa i kašnje kako župnici utječu na odgoj klerika svojim vladanjem kad dođu u samostane ili klerici čuju o njihovu župskom životu i radu".[63] Iako provincijal u tim sastancima nije polagao veliku nadu i odgojni uspjeh, nije mogao popustiti opetovanom pisanju i fra Leonardovu poticanju da sazove sastanke i da se oni održavaju.

Fra Leonard se s ponosom radovao da je uspio progurati tu ideju u javnost, te je s puno nade gledao na te sastanke, kad je uspio na to potaknuti upravu provincije. Na sjednici odgojitelja provincije, održanoj u sjemeništu u Sinju 6.-8. rujna 1925., fra Leonard je iznio stanje novicijata na Visovcu bez okolišavanja, realno, onako kako on to stanje vidi i doživljava. Njegova zapažanja s te sjednice zapisao o. Ante Crnica, zapisničar sjednice. Ona se kritički odnose i na osobe, kao i na odgojnu sredinu.

Dobro je da ta zapažanja u cijelosti donesemo radi realnijeg sagledavanja ondašnjih prilika u odgojnim zavodima: "P. o. Leonard Bajić ističe, da đaci dolaze slabo pripravljeni za novicijat, pa je kroz jednu godinu teško iz njih izgraditi redovnike. Dolazi uopće osrednji materijal, ideja rastrojenih, gotovo materijalisti, bez inicijative. Za izgradnju redovničkog ideala ima više zapreka: a) samostanski milieu, koji ne odgovara zahtjevima novicijata. Novak ne vidi u drugim redovnicima ljude molitve, znanja i akcije; ne vidi vršenje discipline, ceremonijala i konstitucija. Redovnici župnici, kad dođu na Visovac, često puta daju loš primjer; b) zdravstvene prilike: Malarije ima mnogo i od nje se teško strada. Liječnik dolazi vrlo rijetko, nema potrebnih ljekarija a i hrana je slaba. Sve ovo bez sumnje neprijatno djeluje na razvitak redovničkog zvanja: c) posebne prilike Visovca: Glavnu rađu na Visovcu obavljaju ženske i tu su đacima gotovo uvijek pred očima.

Što se tiče novica braće laika, izjavljuje, da ne vrše ni malo novičke discipline. S magistrom su samo u školi, a u rađi vanka uvijek sa radnom službom. I sadašnja dva čini se da su bili bolji kad su došli nego sada.

Upitan, što đaci sada misle o sjemeništu, kaže, da prefekte smatraju nedoraslima. U kongregaciji djeca imadu upliva više nego treba. U nauku glavna im je briga da prođu, a u pobožnostima čini se da se opažaju nedostaci duhovnikovi. Glede moralnog života nema što osobita, jedino pogled im je dosta slobodan".[64]

Dok je govorio o osobnim manjkavostima osoblja u samostanu i oko samostana novicijata, nije zaboravio naglasiti ni materijalnu stranu u kojoj su se nalazili samostan i novicijat. Radilo se, naime, o smještaju, hrani, odjeći i obući, jer sve to utječe na cjelovitu formaciju mladih redovnika. I drugi se njegovi izvještaji osvrću na visovačku sredinu, koja općenito može stajati, ali je manjkava "u detaljima i 'sitnicama', naročito u odjeći, obući, manastirskoj disciplini". Provincijalu 21. VIII. 1926. ponovno piše kako "gvardijan daje dosta lošu hranu" novacima.[65] Za samu visovačku hranu opet kaže da je manjkava i kvantitativno i kvalitativno: "Visovačkim novacima manjkava je i kvantitativno, a još više kvalitativno hrana, a najviše stoga, što u tome smetaju i prilike visovačke izoliranosti, te smo upućeni na ono, što u naravi nađemo ili isprosimo".[66] Osim toga tuži se da gvardijan često izbiva iz samostana, a "kad nema gvardijana sve zapinje. Sva mu obitelj zamira (zamjera, S. Č.), da često ostavlja manastir".[67] U takvim prilikama sam je poželio biti ne gvardijan samostana, nego samostanski vikar novicijata kako bi utjecao na samostansku disciplinu, uvijek bio u samostanu, što gvardijan ne uspijeva radi  vođenja ekonomije. To ovako izražava: "Moja je jedina luda ambicija, da radi novicijata budem kadli, tadli vicarius conventus novitiati (vikar samostana novicijata, S. Č.) i tada ex officio (po službi, S. Č.) bolje utječem na samostansku disciplinu zbog novaka, i radi toga, što radi okolnosti o. gvardijan često je vanka sa radnicima i po ekonomiji".[68]  Želio je da svaka Provincijska uprava, a posebno kad se bira nova, ima pred očima duhovno dobro zajednice a na prvom mjestu novicijata i studija. Zato u duhu Konstitucija moli provincijala da pomaže magistre-odgojitelje, jer o njihovoj službi velikim dijelom ovisi dobro i zdrav duh u zajednici.[69]

Fra Leonard je ozbiljno shvatio sastanak odgojitelja i od njega očekivao jasna polazišta i usmjerenja. Kad su drugi osporavali te godišnje sastanke, on je ustrajno naglašavao njihovu vrijednost i pozitivne učinke te piše provincijalu: "Ne mogu razumjeti tobožnje razloge ili indolenciju, koji priječe godišnje znanstvene konferencije odgojiteljâ naših đaka, koje bi mogle i u tome pomoći, da barem interesirani doznadu realno stanje i đakâ i odgojiteljâ - dotično da mi odgojitelji nakon eventualnih ispravaka izbjegnemo neistinite kritike međusobne".[70] Zato je sam razradio plan rada za jedan takav sastanak. Provincijalu Grabiću je poslao 9 naslova o kojima bi bilo dobro na sastanku raspravljati.[71] Na temelju njegovih upozorenja i sugestija sastanak je održan u Splitu 11.-13. veljače 1929. Na njemu je fra Leonard održao predavanje: "Opća načela franjevačkog odgoja". Temelj njegova razlaganja zasnivao se na nauci sv. Bonaventure o odgoju i primjeru sv. Franje. Kritički se osvrnuo na stanje odgoja u odgojnim zavodima i naglasak stavio na njegovo poboljšanje opsluživanjem Pravila, Konstitucija i discipline u klerikatima. Njegov je referat, što se moglo i očekivati, izazvao razna praktična odgojna pitanja i suprostavljanja. Svoje tvrdnje fra Leonard je temeljio na čvrstim pokazateljima. Iznio je statističke podatke u novicijatu i naglasio kako je kroz zadnja dva desetljeća ušlo u novicijat 181 novak, a iz njega istupilo 87 novaka. Zato se pita za uzroke takvoga stanja, a jedan od uzroka svakako je i nedostatak u odgoju.[72]

 

b) Sastanci odgojitelja franjevačkih provincija

 

Osim sastanaka odgojitelja na razini vlastite zajednice, fra Leonard je želio povezati franjevačke magistre novicijata, kao i magistre zavjetovane braće drugih franjevačkih provincija na našim stranama, te time ojačati zajednički odgojni duh. Smatrao je da se odgojni ciljevi mogu bolje ostvariti ako dođe do što uspješnije zajedničke suradnje među provincijama preko Konferencije franjevačkih provincijala, koja treba biti inicijator takvih sastanaka. I zaista, ta je Konferencija na Trsatu (14. i 15. X. 1929.) zaključila da se zbog jačanja odgojnog duha sastanu franjevački odgojitelji u samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu. Sastanak je, zahvaljujući upravo fra Leonardu, održan u Splitu 28.-30. IV. 1930 pod nazivom Tjedan franjevačkog odgoja. Tjedan je imao naučni, informativni i duhovni cilj. Na njemu je fra Leonard predložio raspored rada i predavanja, a predsjednik Konferencije o. fra Mauricije Gugić[73] već prije se pobrinuo za predavače. Fra Leonard je održao predavanje 29. travnja: Da li i koliko autentični franjevački život dade se provađati u naše doba. Sastanak je jasno zacrtao svoju zadaću koja će se očitovati u "pitanjima produbljenja i novoga napretka vlastite franjevačke duhovnosti kod redovničke omladine i da pretresaju načine primjene franjevačkoga života na prilike, koje nameću različite okolnosti današnjice, da [...] još savršenije procvate provincijski i interprovincijski redovnički život i apostolat."[74]

Koliko je držao važnim sastanak odgojitelja i održavanje "Tjedna odgoja", najbolje se vidi iz njegova pisma upućena Provincijalnom kapitulu u Splitu 1931.: "Svi su učitelji ujedno i odgojitelji, kao i svi su odgojitelji ujedno i učitelji, kad znamo da je odgoj prva potrebna znanost, a svaka nauka, barem za Kristove pristaše, ima biti odgojna, inače je, barem praktično, kriva znanost. Što će nam i maximi passus, ako su extra viam? (veliki koraci, ako su izvan puta, S. Č.). Odgoj je umjetnost i apostolat, ali utemeljen na znanosti pedagogije. Ako nijesmo u stanju da školujemo odgojitelje, pomozimo se tada sami, koliko možemo, privatnom inicijativom, putem samouke - reći ću - pedagogije. Dosadašnji u Provinciji sastanci nekolicine male odgojiteljâ - učiteljâ ne će biti donio ni štete ni dangube. A svak u službi kod mladosti jest potreban istraživanja u znanju, u apostolatu, pače i mi odgojitelji trebamo odgajanja. Pametni se i u starosti uče. Smatram, da je provincijalna ustanova za sve učitelje-odgojitelje 'Tjedan Odgoja' veoma potrebna, korisna i pobudna, pa u tu svrhu molim da bi se za to osnovao stalni odbor za promicanje i uspjeh Odgojnog Tjedna".[75]

Iz toga se vidi koliko je želio aktivirati sve provincijske snage i ljude u odgojne procese te potaknuti svakog odgojitelja da prati odgojna kretanja koja će primjenjivati tijekom života gojenaca u odgojnim zavodima. Zato je vrijedno istaknuti njegovo poimanje odgoja: "Odgoj je umjetnost i apostolat, ali utemeljen na znanosti pedagogije. Ako nijesmo u stanju da školujemo odgojitelje, pomozimo se tada sami, koliko možemo, privatnom inicijativom, putem samouke - reći ću - pedagogije."[76] Da upozori na važnost novicijata, u Novoj reviji prikazao je, pregledno i poučno, djelo o novicijatu koje sigurno može dobro pomoći magistrima u novicijatu, kao i drugim odgojiteljima. Time je želio da odgojitelji znaju gdje će naći vrijedno pomagalo za novicijatski odgoj.[77]

 

c) Prioriteti u zajednici

 

Iako sv. Franjo nije zabranio da se braća bave studijem, on studij svetih kao ni svjetovnih znanosti ipak nije stavio na prvo mjesto u formaciji braće. Više je preporučivao manualni rad svoj braći, a braći koja se bave apostolatom studij svetih znanosti. Bilo za manualni rad bilo za studij, Franjo je preporučivao braći da "ne ugase duh svete molitve i pobožnosti, čemu sve vremenito mora služiti" (PP, gl. 5). U ono vrijeme znanost je označavala isključivo teološku znanost, tj. znanost Božje objave koju je Bog povjerio Crkvi. Duh je sv. Franje da njegova braća upoznaju tu znanost kako bi živjeli što kršćanskijim životom, jer je u Evanđelju "duh i život". U Bajićevoj je zajednici nastalo pitanje da li prednost dati religioznom ili znanstveno-kulturnom radu. Fra Leonard se jasno priklanja religioznom radu i religioznom pisanju pred čisto profanim znanostima. U tom se radije opredjeljuje za religiozni tisak nego za znanstvene studije. Preporučivao je zato da se Nova revija usmjeri u tom pravcu, a i provincijalna tiskara "Kačić" u Šibeniku trebala bi više voditi računa o tiskanju religioznih nego čisto znanstvenih radova. Za takav uspjeh i usmjerenje isticao je rad isusovaca u Zagrebu, koji pružaju našoj čitalačkoj publici niz vrijednih knjižica duhovno-religioznog sadržaja.[78] Preporučivao je upravi Provincije da tiska "koji život naših franjevačkih svetaca za puk",[79] upravo svjestan djelotvornosti pisane riječi i svetačkih primjera. Ustrajnim čitanjem duhovnih knjiga sam je oblikovao svoj duhovni život, a time je želio da i drugi dobiju naklonost prema onome što dobre knjige poručuju svojim sadržajem.

Mogli bismo kazati da je fra Leonard u prvom redu za redovnike tražio znanost o vjeri i evanđelju u duhu našega Reda. On na kršćanski i redovnički život gleda kao na intenzivno življenje evanđelja u sadašnjosti i s dubokim poletom prema budućnosti. Kad govori o "strogo naučnoj znanosti", misli na predmete i nauk izvan filozofije i teologije. Zato je jasno zastupao i isticao prioritete važne za zajednicu: "Zakon prioriteta onoga, što je nužnije ima svagdje vladati. Pogotovo franjevačkome redu među zadnjima je zadaćama strogo naučna znanost, a od prvih su rad na religioznom i karitativnom polju, protkan duhom simplicitatis, humilitatis et paupertatis, quae sunt notae caracteristicae spiritus, pedagogiae et mentalitatis franciscanae (istakao L. Bajić) (jednostavnosti, poniznosti i siromaštva, koje su karakteristične oznake duha, pedagogije i franjevačkog mentaliteta, S. Č.). Inače gubimo svoju specifičnu oznaku, te ili smo suvišni ili oremo tuđe polje".[80]

Prioritet usmjerenosti i rada provincije stavljao je na duhovne temelje, a time i zahtjev njezine duhovne obnove. Manje je naglašavao svaku drugu djelatnost koja ne podupire tu obnovu. Da bi Provincija ojačala i obnovila svoj duhovni profil te išla putem istinskog svjedočenja evanđelja, uviđao je i naglašavao kako treba urediti jedan samostan za duhovne vježbe. Iz tog središta počet će duhovna obnova zajednice. Svoje razloge za to izlaže provincijalu Grabiću ovako: "Čini mi se, da je braći naše provincije potrebniji jedan specijalni samotni manastir za Exercizien-Haus (za kuću duhovnih vježba, S. Č.), nego i nova gimnazija! Bolje bi bilo provesti osmodnevne duhovne prave i stroge duhovne vježbe u tome restauriranome samostanu, i to za sve službe u provinciji [...], nego provesti koje veličine i nove ustanove, što per se jesu svjetovne".[81] Time je naglašavao koliko je važan duhovni odgoj, jer bez njega ne vrijedi ni knjiška naobrazba. Teoretsko je znanje smatrao veoma potrebnim, ali je kao imperativ zahtijevao prelazak znanja na djela, život, najprije da se raskinu okovi slabosti i grešnosti, koji priječe uspon prema milosti, a potom se treba predati svjetlu i u njega uroniti, da se noga više ne spotiče radi ljudskih nedostataka. Time je želio naglasiti duboko jedinstvo između franjevačke karizme malenosti i intelektualne formacije, a sve će biti u službi poslanja jednog franjevca.

Drugom prigodom ponovno piše Provincijalu Grabiću o potrebi Doma duhovnih vježbi u kojem bi se sva braća mogla izmijeniti i obaviti osmodnevne godišnje duhovne vježbe. U tom bi Domu mogao i svjetovni kler, kao i laici, naći duhovnu okrepu i osvježenje. On ovako ističe važnost doma duhovnih vježba: "U tome 'Domu - Samostanu' dali bi prigode i našim prijateljima iz klera i laikata da ih duhovno obnavljamo i stičemo ih za duhovne prijatelje. Kad bi u tome samostanu bio i novicijat, tada bi novaci bili u nekoj jačoj duhovnoj atmosferi. Možda bi jedina Makarska imala za to prednosti radi toga, što samo ona mogla bi davati 'duktore'" (voditelje duhovnih vježba, S. Č.).[82] Iz toga proizlazi da on želi oživjeti kontemplativni način života u našoj zajednici, želju za samoćom, barem neko vrijeme u kući duhovnih vježbi, s ciljem da kontemplacija pridonese većoj dušobrižničkoj revnosti i uspješnijem apostolatu u širenju Evanđelja.

Obnovu provincije zamišljao je kao povratak na iskonski duh Reda i na obdržavanje propisa istoga Reda, posebno u pogledu discipline. Smatrao je, ako se to ostvari, da će redovnik ustrajati u svom zvanju i odgovoriti zahtjevima vremena, suočiti se s prilikama koje mu se nameću i tako ih nadvladati. Nositelji i poticatelji te obnove trebaju biti uprava provincije i njezin definitorij. Zato je veoma važno, naglašavao je, tko će biti u upravi provincije. Bilo je zasigurno krajinskih tendencija u biranju samog provincijala, kao i definitora provincije. Pri tome se uvijek nije gledalo na odlike kandidata ili mogući doprinos ciljevima i potrebama zajednice. Zato je predlagao, upravo radi dobra zajednice, da definitore treba birati "secundum Deum meliores" (po Bogu najbolje, S. Č.), a ne prema principu: "sad došlo njegovo vrijeme i jednoga valja iz toga kraja" izabrati. On nadvladava neke ustaljene običaje zajednice po kojima se biralo definitore samo jednom u životu. Zato preporučuje da se dobri redovnici biraju više puta u upravu provincije, ne gledajući tko je iz kojega kraja, nego je li vrijedan, a koliko će biti puta biran u upravu nije važno; pače je, prema njemu, dobro da se takvi biraju i više puta. "Isti birani ponovno kao dobri, to je prednost za upravu". Ako se tako ne postupa, naglašavao je, onda slijedimo strasti, a ne kreposti.[83]

Fra Leonard je živio je s ritmom života u zajednici, kako samostanskoj tako i u provincijskoj. Sve ga je u njoj zanimalo tako je davao svoj sud u raznim pitanjima o tome što treba poduzeti ili poboljšati. Shvaćao je koliko je samostan kao duhovno žarište važan za jedan dio provincije. Zato spomenimo da se zauzimao i za gradnju samostana u Drnišu za prostranu Drnišku krajinu, i da blizina drugih samostana ne bi smjela omesti provedbu gradnje tog samostana.[84]

  

Odredba kojom novicijat prelazi s Visovca u Zaostrog

 

Osim odgojne uloge, koju je savjesno vršio, poticao je braću i samostansko pomoćno osoblje u Visovcu da se uljepša, proširi i ozelini visovački otočić da se popune niži dijelovi otočića zemljom i drugim materijalom, kako se na njemu ne bi zadržavala voda pogodna za legla komaraca, raznositelja opasne malarije. Iako sam nije poduzimao manualne radove, jer je na Visovcu bilo dosta pomoćne radne snage, u njegovim preporukama ga je slušao o. Ćiril Vrcan,[85] gvardijan, ali i ostala samostanska braća. O. Vrcan je posebno s o. Pavlom Perišićem, uredio i dotjerao pristup samostanu i crkvi, kao i druge pothvate koje je poduzeo na samom visovačkom otočiću.[86] Fra Leonard ostaje na Visovcu do 1930., kada se novicijat preseljuje u Zaostrog.[87]

 

3. Magistar novaka u Zaostrogu

 

Kako su novaci na Visovcu često pobolijevali od malarije koja je na njemu i okolici često harala, fra Leonard je već nastupom svoje službe upozorio provincijsku Upravu da je Visovac neprikladan za novicijat radi te bolesti. To je ipak najviše upozoravao 1930. godine, kada je od malarije oboljelo trinaest novaka.[88] Ne treba se čuditi da je time iskrsla namisao da se novicijat premjesti u neko zdravije mjesto, što je prije prihvatio provincijal fra Ante Cikojević, a odobrio general fra Bernardin Klumper.[89] Međutim, premještaj novicijata nije se tada ostvario, iako su i tada bili sazreli svi uvjeti da on preseli u Zaostrog upravo radi malarije.

Što nije učinjeno 1924/25., ostvarilo se 1930. godine. Definitorij provincije pod predsjedanjem provincijala o. fra Petra Grabića, jednoglasno je 5. VIII. 1930. zaključio da se istraži i donese stručno mišljenje o zdravstvenim prilikama na Visovcu i u Zaostrogu, pa ako ni jedan ni drugi samostan ne odgovaraju zdravstvenim uvjetima, tada se pomišljalo da se novicijat smjesti u Živogošću.[90] Odluka je donesena za premještaj novicijata s Visovca u Zaostrog. Novaci su napustili Visovac 2. rujna 1930. i kao zavjetovani klerici pošli autobusom u Sinj u pratnji fra Leonarda. Jedino je fra Ambroz Budimir "zaradio" žestoku malariju poslije zavjetovanja, pa ju je morao odležati u krevetu. S drugima nije mogao poći u Sinj dok nije ozdravio.[91]

  

Odreknuće na službi magistra novaka 26. VII. 1930.

 

Premještajem novicijata s Visovca u Zaostrog, Visovac je ostao pust, bez mladih redovnika, pa nije čudno da su se neki fratri teško mirili s tom odlukom. Zato se ljetopisac visovačkog samostana tuži: "Visovac ostaje stan starim redovnicima sa slugama" (isto). Da bi se novaci prikladno smjestili u novom novicijatu u Zaostrogu trebalo je urediti novicijatske prostorije u Zaostrogu prije njihova dolaska. Kako radi pomanjkanja sredstava samostan to nije mogao sam ostvariti, troškove oko uređenja preuzela je Provincija.[92] Budući da samostan u Zaostrogu nije bio pravovremeno uređen, a novicijat je trebao početi, fra Stanko Petrov obukao je 16 novaka u Makarskoj 30. kolovoza 1930. Fra Leonard je tada bio na odmoru, a ujedno je i očekivao da se usliša njegova molba na odreknuće od magistarske službe i da netko drugi primi magistarsku službu. S novacima je tada bio o. fra Ante Antić, i on ih je iz Makarske 2. listopada 1930. doveo u Zaostrog.[93]

Zaostrog - mjesto novicijata

 

a) Atmosfera u novicijatu u Zaostrogu

 

Preseljenjem novicijata s Visovca u samostan Blažene Djevice Marije na nebo uznesene u Zaostrogu, ispod vrletnog brda Vitera, a s druge strane opkoljena morem i dugom pješčanom plažom, zdravlje novaka, kao i samog magistra, vidno se poboljšalo. To fra Leonard radosno saopćava provincijskom kapitulu: "Nema nesretne groznice, koja je, općenito govoreći, oko dvije trećine đaka teže ili lakše morila na Visovcu. I sad jedan dio oboljelih od groznice u Visovcu, snose njezine posljedice u Sinju. I pišući redovno svake godine ležao je koji dan od nje, naročito prošle godine 1930. Pače njezin maras (boljka, boljetica, kronična bolest, S. Č.) nosio sam i ovdje u Zaostrogu ove godine u lipnju i srpnju."[94]

Iako je fra Leonard bio svjestan da će se zdravstvene prilike poboljšati u Zaostrogu, ipak je želio da mu tim preseljenjem prestane magistarska služba. Zato je već u srpnju te godine uputio Definitoriju ostavku na magistarsku službu,[95] s motivacijom da premještajem novicijata bude imenovan drugi, novi magistar novaka, prema onoj: novo mjesto, novi ljudi, novi početak. Osim promjene mjesta, tražio je svoj premještaj i radi toga što je sebe smatrao strogim i zahtjevnim za mlade redovnike. Taj način života, ispunjen strogošću i točnošću, nije tražio samo za druge, nego je to bio u prvom redu za sebe. Borio se protiv neodgovornosti, da ne kažemo kaosa ili samovolje. Zahtijevao je primjenu strogosti u odgoju jer je želio da mladi čovjek ovlada svojom voljom i primijeni sredstva kako bi formirao sebe u vrijednu i zrelu osobu, koja će znati vladati izazovima života te dobro ostvariti određene životne ciljeve. Kad je Krist zahtijevao od svojih učenika da ga slijede i u muci, neki su od njih rekli: "Tvrd je ovo govor! Tko ga može slušati?" (Iv 6, 61), i zbog toga neki nisu više išli s njim. Kad je upitao ostale učenike hoće li oni otići, odgovoriše mu preko Petra: "Gospodine, komu ćemo otići? Ti imaš riječi vječnoga života" (Iv 6, 68-69). Oni koji su tražili duh i život, išli su u izgradnju svojega zvanja, a drugima su te riječi bile tvrde pa su odlazili.

U novicijatu se trebalo slobodno opredijeliti: ostati ili napustiti redovnički život. Zato je bilo potrebno da novak dobro procijeni svoje snage i nakane koje ga vode, te upozna sredstva koja mu pomažu da savlada životne izazove, jer dolaze trenuci kada se novak treba zapitati zašto je u novicijatu, treba li prigrliti ili ostaviti redovnički život. Takvi su trenuci nužni, iako nisu laki, ali su i potrebni dio formacije i opredjeljenja. Da takvih časova nema, tada ni formacija ne bi duboko prožela novaka. Fra Leonard je nastojao da svaki novak iskristalizira svoje redovničko zvanje na temelju ozbiljnog, dubokog studija duhovnog života u jedinstvu s Bogom i njegovim nadahnućima, da odgovorno primi na se obveze redovničkog života. Jedino tako novak može naučiti koji mu je istinski cilj  i kako se popravljati, ako mu nešto nedostaje. Tko je završio novicijat, više nije bio ono što je bio prije novicijata. Možemo kazati da se u novicijatu kalio novi čovjek, jer je u novaku posijano novo dobro sjeme koje će rasti i donositi plodove. U novicijatu novak nije bio u iskušenju hoće li nešto učiniti ili neće, on je to trebao učiniti. Disciplina je bila jamstvo sigurnosti i skladnog življenja.

Svaki je provincijal želio da bude što više uspjeha i ustrajnosti među novacima, i da svatko, po mogućnosti, započeti redovnički put u novicijatu nastavi do konca života. Međutim, ovdje vrijedi svetopisamska: "Premda su mnogi zvani, ipak ih je malo izabranih!" (Mt 22, 14). Ništa nije čudno, pače tako treba biti, da novicijat bude mjesto opredjeljenja za redovnički život ili odlazak u svijet. Zato su neki izlazili upravo iz novicijata jer su upoznali da za njih nije takav način života ili su im odgojitelji to savjetovali.

  

Fra Leonard s novacima u Zaostrogu

 

U cijeloj se zajednici stoga proširio glas o njegovoj strogosti i zahtjevnosti, čega je on bio svjestan, a i drugi su mu spočitavali strogost koju netko teško može slijediti. Do njega su dolazili glasovi provincijske javnosti bilo privatnim, bilo službenim putem o njegovu držanju, pa se zato pita: "Šta ću ja jadan? Ako sam eksaltiran i nerazborit (što se bojim da jesam) dignite me sa ove službe, tim prije, što, uz moderamen prudentiae (razborito vodstvo, S. Č.), u ovome duhu naumice uzgajam novake Reda. Meni su u Konstitucijama Reda i zavjeti i precepti i vas redovnički život. Reformu ja shvaćam jedino i samo vršenje Konstitucija Reda. Kad ja prvi proti njima pogrešim opet one imaju zlatne svoje točke 354-387: De correctione" (o popravljanju, S. Č.).[96] Iz toga zaključujemo da na kritiku i javno provincijsko mišljenje nije bio neosjetljiv, ali je i dalje, vođen vjerom, nastavljao činiti što je dobro za pojedinca i zajednicu u duhu Crkve i Reda. Nadu u odgojni uspjeh i obnovu provincije postavljao je na savjesno obdržavanje Pravilâ i Konstitucija koje potiču na trajno vršenje kreposti, među kojima se ističu poniznost, poslušnost, siromaštvo i čistoća poradi Krista. Iz njegovih odgojnih postupaka  proizlazi da je zahtijevao samozataju, odricanje samoga sebe, spremnost na žrtvu, odreknuće koje će izlaziti iz plemenita srca koje će zahvatiti milost Božja u suradnji s odgajanikom. To odricanje nije časovito nego je zadatak cijeloga života; ono je način života i samoodređenja. Čovjeku je križ po naravi težak, želi ga odbaciti ili barem umanjiti. Jednom riječju, čovjek ne voli trpjeti. Svoju je službu smatrao delikatnom i preodgovornom, pa zato smatra da mu je dužnost da upozori upravu provincije kako će pomoći odgoju u provinciji, navlastito skretanjem pozornosti na opsluživanje pravila, dobrim primjerom i izborom najboljih fratara u upravu provincije.[97]

Gledajući zahtjeve odgoja i uspjehe u njemu, fra Leonard je vidio svoje manjkavosti i nedostatke, ali pred njima ih ne skriva, nego ih jasno priznaje. Zato ponovno piše provincijalu: "Moram Vam kao svome starješini iskreno priznati, da ja vidim mnogo svoje greške i manjkavosti, koje dobrano mogu ometati uspjeh moga rada kao odgojitelja".[98] Ne smijemo zaboraviti da je po svom ustrojstvu bio sklon strogosti, nekoj vrsti legalizma, koji je proizlazio iz ondašnje crkvene i redovničke discipline. Upravo su ga ti strogi odgojni zahtjevi poticali da naglasi i vlastitu samokritičnost i istakne svoje nedostatke u ostvarivanju odgojnih ciljeva za teška vremena koja dolaze. Možda bismo ga mogli nazvati, u današnjem smislu, konzervativcem, ali je on iz svog konzervativizma crpio snagu da se odupre vlastitom zlu i da se tako i drugi svrstaju u red boraca protiv sila zla. Ako ga prosuđujemo samo današnjim mjerilima, sigurno je da ćemo ga strogo suditi radi njegove zahtjevnosti.

Pred sastanak Definitorija u prosincu 1930. opet upozorava upravu Provincije o odgojnoj sredini u novicijatu. Želio je opet upozoriti "da struja samostanskog ambijenta oprečna je redovničkom pravilnom odgoju novaka i radi nje ja se osjećam razoružan u mome nastojanju, a oni smeteni u njihovoj dobroj volji. [...] Molim Vas, Mp[mnogopoštovani] Oče, da imate pred očima moju proljetnu odreku službe magistra novaka, jer i sami vidite, da me eto za nju onemogućuju najunutrašnjiji razvoj te ne mogu i ne umijem svesti u slogu pravila odgoja i duh[ovnog] ambijenta (istakao L. Bajić). S pomoću Božjom nadam se da nemam kojih svjetovnjih i neredovničkih ambicija glede mjesta i službe. Rado molim Karin, Visovac ili ovdje ostati".[99] Ne trebamo se onda čuditi da je, svjestan vlastitih nedostataka, a i nemoći da popravi samostansku sredinu, želio da u novicijat dođe netko tko će s više prilagodljivosti usmjeravati mlade redovnike njihovu cilju. Iako mu je na srcu bila želja da se svakako oslobodi magistarske službe,[100] ipak mu uprava provincije nije ni tada prihvatila njegovo odreknuće.[101] Iz njegovih molbi proizlazi da mu je na srcu bio pravilni odgoj novaka koji on nije, po svom sudu, mogao ostvariti, kako radi svojih nedostataka, tako i radi nedostataka samostanske sredine. Skroman je u svojim prijedlozima gdje će ga uprava provincije staviti ako mu usliši molbu i premjesti ga na drugu službu. On će biti zadovoljan Karinom, Visovcem ili Zaostrogom, mjestima gdje drugi rado nisu odlazili.

Poslije njegovih opetovanih usmenih i pismenih molba i želja za ostavkom, uprava je provincije tada ipak pokušala pronaći novog magistra novaka i imenovala o. Karla Nolu za tu službu. On je, iako imenovan za magistra novaka, na toj službi ustrajao samo oko mjesec dana, jer je obolio.[102] Uprava se provincije opet obraća i pouzdaje u fra Leonardovu spremnost, zaboravlja i očito prešućuje njegove prethodno isticane nedostatke. Provincijal mu se gotovo laskavo pismeno obraća pri ponovnom imenovanju za magistarsku službu: "Velečasno je Definitorije pouzdano u Vašu radinost, razboritost i zelus oko formiranja naše redovničke mladosti pa je radosno da Vam ju može opet povjeriti i puno je nade da će Bog blagosloviti Vaš trud koji će biti na sreću Provincije".[103]

On, kao krepostan i poslušan redovnik, opet prihvaća predloženu službu i pokorava se odredbi imenovanja radi dobra zajednice, nastavlja vršiti službu magistra novaka i u Zaostrogu poslije preseljenja s Visovca do 17. ožujka 1933. godine. Srcem i dušom želio je da netko drugi dade novacima i odgoju novi, pozitivni impuls, pa će onda rado svoje mjesto prepustiti drugom koji će novake usmjeriti prema budućem uzvišenom poslanju.[104] Upravo tu treba tražiti njegovu duhovnu veličinu koja je počivala na savršenoj poslušnosti, pokornosti, savjesnom izvršavanju dužnosti, dubokoj religioznoj svijesti i asketskom ponašanju, a ne na vlasti i gospodarenju. Tijekom života naučio je na poslušnost, na poštivanje poglavara, na vlastitu odgovornost u povjerenim dužnostima i službama, pa se na njega uvijek moglo računati kad je u zajednici trebalo podmetnuti leđa da se izvrše pojedini zadaci ili prihvate pojedine službe za koje se drugi nisu otimali. To se u prvom redu odnosilo na odgojne službe kako u sjemeništu a još više u novicijatu. S pravom možemo kazati da je po svom duševnom ustrojstvu on bio čovjek reda, poslušnosti, i u nekom smislu čovjek zakona, kako Božjeg, tako i crkvenoga i redovničkoga. Njegovo odreknuće na magistarskoj službi nije bilo radi toga što on svoje breme nije mogao ni želio nositi, nego što je mislio da će drugi bolje ispunjavati zahtjeve odgoja koji su potrebni u formiranju novaka za nova, teška vremena koja dolaze.

 

b) Samostanska zajednica i novicijat

 

Fra Leonard je često naglašavao odgojni utjecaj samostanskog osoblja na novake. Odmah po dolasku u Zaostrog upozorio je upravu provincije o ulozi samostanske zajednice, općeg ozračja zajedničkog života ili kako on to naziva, samostanskog miljea u odgoju novaka. Jednako je tako isticao potrebu i važnost vrijednih ispovjednika. On piše: "Izgledna okolina i bez meštra dat će dobar rezultat u pravcu odgoja, dok meštar bez sudjelovanja ostale Braće manje više opremač je novačkih posala. Samo odlični novaci slijede magistra, a ostali traže uzore u okolini: similis similem appetit (sličan sličnoga traži, S. Č.). Ambijenat je živa Regula (istakao L. Bajić). Ni Gospodin Isus Krist nije mogao oteti učenike uplivu okoline, koji su do zadnjega časa mislili i pojimali kraljevstvo Božje mentalitetom židovskoga naroda ili radije ideologijama onih koji su stvarali javno židovsko mjenje. Tek izvanredna akcija Duha Svetoga oslobodila je kobnoga utjecaja židovskoga miljea. Aplicatio fiat (neka se to primijeni, S. Č.) na novicijat, koji je klica redovničkog života. Napomenut ću i to veleč[asnom] Definitoriju, da je meštar vanjski izgrađivač novačkoga života i to u dobroj okolini, ali duhovnu elitu - kakvi su po zvanju svi redovnici - izgrađuju Božji zastupnici ispovjednici. Puno se bojim, da izim (sic!) nesposobnosti meštra puno [h]ramljemo u uzgoju novaka i glede izgledne okoline i glede ispovjednika".[105]

Kako se iskustveno uvjerio da je Visovac podložan malariji, da Zaostrog ne odgovara uvjetima novicijata radi drugih razloga, a želeći dobro provinciji i njezinoj budućnosti, pokušao je savjetovati provincijala i ponuditi mu rješenje za drugo mjesto novicijata. Za kuću novicijata posebno je isticao samostan u Makarskoj. U tom se smislu obraća provincijalu: "Svim znanjem i praksom moje meštarske službe molim i prosim od Vas, da definitivno odredite Makarsku za novicijat. U našim okolnostima vojuju za tu tezu svi uvjeti novačkog uzgoja: i odgojni uvjeti miljea, i uspješnija selekcija materijala - gojenaca, i sama potreba odgajanja i čuvanja istoga meštra. I kontinuitet odgoja uopće svih klerika naći će u tome pozitivnih uspjeha: neka novicijat nije u zraku nerealnosti, a bogoslovni klerikat neka ima pred očima zdrave ideale novicijata. Novicijat i bogoslovlje međusobno će se u svemu popunjavati i pomagati. Viribus unitis (ujedinjenim silama, S. Č.). Također Provincija će lakše snositi žrtve i podmirivati potrebe i financijske i moralne i intelektualne u jednom mjestu. Provincija, misli, svakako stoji pred zadaćom gradnje novicijata. Silno će joj biti lakše u građi makarskoj od jednoga maha naći 20 sobica nego li drugdje čitavu novu građu poduzimat. Zaostrog neka je za praznike" (istakao L. Bajić).[106]

Osim fra Leonarda, i Generalni se vizitator osvrnuo na stanje novicijata u Zaostrogu te smatra da to mjesto nije za novicijat. U svom Izvješću upravi Reda u Rimu on ovako piše: "Današnji novicijat u Zaostrogu nije raspoređen prema propisima, jer je samostan star i nije napravljen za novicijat".[107]

Kada se umanjila opasnost od malarije na Visovcu, u Zaostrogu su se pojavili drugi nedostaci slični visovačkim. Sam Zaostrog nije odgovarao za mjesto novicijata radi teškog zaostroškog zraka, ali i radi neadekvatnog smještaja novaka jer samostan nije građen za potrebe novicijata. Zato se ponovno postavljalo pitanje gdje staviti novicijat.[108] Uz gornje nedostatke novicijatu se u Zaostrogu pridružilo i nedolično vladanje kupača, turista i izazov domaćih djevojaka ispred samostana koje "uhode đake, smetaju im i previše upadljivo. [...] Ja sam đacima govorio - piše on provincijalu - da do prigode, budu li opet nasrćale, poslužićemo se u obrani od đavla i kamenjima - naravno gledajući ih i tim sredstvima zastrašiti".[109] Novicijat je, na zahtjev fra Alberta Bukića,[110] ponovno vraćen iz Zaostroga na Visovac 1935. godine.

Unutarnja samostanska sredina i sami smještaj, kao i okolnosti koje su tamo vladale, nisu pogodovale ni novacima a ni samom magistru za normalan rad i odgoj. Novaci su izgledali slabi, blijedi, iscrpljeni i neishranjeni. Takvu stanju je bilo više uzroka. Jedan je svakako uzrok i zaostroški zrak, za koji fra Leonard piše: "Koliko je i zrak zaostroški kriv, neznam, ali znam na sebi da je on, mislim, jednako težak kao i visovački. Vi znate da se općenito govori o zaostroškome zraku. Stoga meni se sviđa u tom pogledu Živogošće. Samo što đaci u Križu (tj. Živogošću, jer je titular samostana Sv. Križ, S. Č.) nebi imali zgodnijeg obora, izim da bi se koji komad zemlje iz ograde ispod samostana preudesio u obor za đake".[111] Osim zaostroškog zraka, fra Leonard spominje i molitveni prostor u crkvi koji nije bio najpodesniji. Posebno je mislio na prostor u koru, koji nije bio prikladan za dugo i iscrpno moljenje Časoslova jer je bio uzak i nedovoljno osvijetljen. Toga je svjestan i sam provincijal, koji mu ovako piše: "Mene je ono strahovito izmorilo [mislio je na recitiranje Časoslova, S. Č.]. Stoga bi trebalo da ovo pitanje proučiš i nastojiš ga olakšati".[112] Osim toga provincijal Cikojević upozoravao je na dnevni odmor, šetnju i trajanje konverzacije jer oni nisu dovoljni, kakvi su bili u praksi, za normalan razvoj mladih ljudi. Zato preporučuje da treba uskladiti i produžiti dnevnu rekreaciju i odmor u što je ubrojio i jutarnje ustajanje.[113] Fra Leonard je odgovorio provincijalu Cikojeviću i obećao: "Gledaću svakako da uvažim Vaše napomene glede oficija i one što se tiču 'razdobnika'".[114] Druge poteškoće nije spominjao, što znači da se nije uvjerio da treba promijeniti svoj stav prema drugim disciplinskim propisima i njih ublažiti. Tijekom fra Leonardove magistarske službe u novicijatu na Visovcu i u Zaostrogu novicijat je završilo 114 novaka.[115]

 

c) Odnos sjemenište - novicijat

 

Novicijat je važna i odlučna etapa u životu mladog redovnika. U tom procesu važnu ulogu imaju dva čimbenika: novak i njegov odgojitelj - magistar novaka. Novicijatom novak počinje život u Redu, nastavlja raspoznavanje i produbljenje vlastite odluke da slijedi Isusa Krista u duhu sv. Franje, da dublje upozna franjevački način života prema Pravilu Franjevačkog reda i predaji provincije, da u tom smislu usmjeri svoj život i da Bogu služi do kraja života. S druge pak strane on je kao odgojitelj trebao voditi računa je li netko prikladan za redovnički poziv da mu pomogne da to ostvari ili, ako nije, da mu pomogne da se snađe u nekom drugom svjetovnom pozivu koji će isto tako biti na čast Bogu i na korist narodu. Posebno je gledao, kako se on izražavao, na ćud/karakter pojedinog novaka. Usmjeravao je novake na "čupanje mana" i "sađenje kreposti", da uzljube svoje zvanje.[116] Naglašavao je kako čovjek nije savršeno biće, da treba težiti prema savršenosti. To znači da čovjek ne smije ostati na onom stadiju na kojem jest, nego da treba težiti za još većom savršenošću. Tko ostaje onakav kakav je bio, njegove su mogućnosti djelovanja male, ako nisu nikakve. Ustrajno je naglašavao, prema staroj mudrosti, oko vlastite izgradnje i napretka: Ne napredovati znači nazadovati!

Fra Leonard je pratio duhovni napredak novaka kasnije u klerikatu. Nastojao je od vremena na vrijeme zamijeniti magistra u Sinju, da vidi kako se duhovno razvijaju oni koje je u novicijatu upućivao u redovnički život. To je za njih bio ujedno i odmor i osvježenje poslije naporne godine novicijata ili kako on sam kaže, odlazeći u Sinj, da bi malo "odahnuo". Redovito nije išao na praznike, a ako je to činio, izabirao je za to vrijeme na početku novicijata. Molio je provincijala da ga u to vrijeme zamjenjuju mlađi svećenici, najredovitije prefekti iz sjemeništa, i da prve dane novicijata iskoriste u obilazak župa visovačkog okružja. Upravo je u tomu tražio mlađe svećenike jer stariji to ne bi mogli ostvariti radi dugog i napornog pješačenja. Svoja zapažanja o redovnicima poslije novicijata nije mogao skrivati nego ih je saopćavao upravi provincije, jer je to smatrao svojom dužnošću. Tuži se da je kod nekih klerika našao "dosta i preveć narušenu disciplinu", što može slabo djelovati na redovnički duh, jer slabiji klerici daju intonaciju klerikatu.[117]

Realno je, ali dobronamjerno, promatrao rad profesora i odgojitelja u Sinju. Hvalio je i priznavao njihove dobre strane, ali im je zamjerao nedostatke i propuste. U takvom ozračju ni on nije bio pošteđen kritike. Sinjski su mu profesori spočitavali nedostatke u njegovu radu i odgoju. Posebno su mu zamjerali da novake upućuje u visoku askezu i mistiku, a zaboravlja ih uputiti u temeljne kršćanske i redovničke dužnosti. Ako se pogledaju pomagala kojima se služio u odgoju novaka, možemo vidjeti, a i zaključiti, da ih je mogao uputiti u cjelovit uvid kršćansko-redovničkog života, pa prema tome njihova kritika nije bila osnovana.[118]

Na temelju zamjerki sinjskih profesora, provincijal Grabić mu sažeto piše: "U nekim sinjskim klericima pokazuju se prilične manjkavosti i u prakticiranju i u poznavanju redovničkih dužnosti, tako kažu barem oni koji s njima žive. Na Tvoju adresu učinjena je bila ova opaska: Meštar im raspravlja visoku mistiku a bilo bi bolje, da se brižno uhvate stare Klarića Introdukcije,[119] jer će imati prigode kasnije se baviti sa sistematičkom ascetikom i mistikom, ako budu htjeli".[120] Možda je upravo njegovo pisanje o katoličkoj mistici u Bogoslovskoj smotri potaklo profesore i odgojitelje na takav odnos prema njemu, da su poistovjećivali njegovo pisanje s njegovim poukama. Vjerujem, da je tada naglašeno govorio o mistici, ali isto možemo tvrditi da nije zaboravljao davati opće smjernice redovničkog života i kršćanskog savršenstva koje obuhvaćaju teorijsku cjelinu duhovnih smjernica jednoga redovnika na temelju osnovnih odgojnih pomagala u novicijatu. Međutim, tajna je svakog pojedinca kako će te upute prihvatiti i ostvariti. On je upozoravao na nedostatak odgoja u sjemeništu, u kojem bi trebala vladati jača selekcija kod prijema kandidata u sjemenište, jača duhovnost kod profesora, zrelost i apostolat žrtve kod prefekta.

Analizirajući stanje odgoja u provincijskim odgojnim zavodima, fra Leonard provincijalu Cikojeviću piše: "Sjemenište je jesensko sijanje, novicijat proljetno busanje, a dva klerikata rastenje, cvjetanje, oplođenje i zrijanje. Žetva je iza klerikata. Vi znate najbolje, šta žanjete...Sjemenište i gimnazija jedno su moralno i fizičko tijelo. To je redovničko svećeničko sjemenište - gimnazija  Njima je svrha uzgojiti elitu - cvijet ne kršćanskog, već redovničkog života. Tu je svaki odgojitelj - učitelj, a svaki učitelj - odgojitelj. Nema separacije tijela, uma i duha. Tijelo za duh, a duh za milost posvećujuću. Svi su naši profesori - Kristovi apostoli. Da narav supernaturaliziraju, duh obduhove milošću, znanost stave u službu teologije - mistike. Znanost je nužno ili ancilla theologiae ili materijalnog naturalizma. Barem mi redovnici ne učimo za to da putem škole nađemo koricu hljeba - kako to biva kod svjetovnjaka. Nama je obezbijeđen vremenski život, a učimo znanost da naučimo vječnu Istinu i Ljubav Boga i bližnjega. Neka dakle odgaja gimnazija putem 'predmeta' one koji će nauk upotrebiti u apostolat . Vjeronauk je glavni predmet, vjeroučitelj prvi profesor, duh pobožnosti glavna atmosfera koja će i znanost podupirati. Pietas ad omnia utilis (pobožnost je svemu korisna, S. Č.). Ako predmeti i znanosti suše duh, onda to je laička škola. Kršćanska škola kroz predmete i znanosti uči učenike direktno i indirektno da Boga poznaju, ljube i služe mu. To je do profesora. Profesor na jezik uči učenike, ali kroz svoj duh (istakao L. Bajić), koji odsjeva svugdje, odgaja. Ovaj je duh ili laički ili asketični. Tertium non datur (trećega nema, S. Č.). Ko nije sa mnom, protiv mene je. Mislim onda, da treba jača selekcija, ko je za nas, a ko nije. Jača duhovnost kod profesora, veća zrelost i apostolska žrtva kod prefekta".[121]

Takav njegov kritički stav prema sjemeništu i odgoju nije dobrohotno primljen. Stvorio je atmosferu napetosti i međusobnih trzavica, jer je naglašavao zahtjeve u odgoju i obrazovanju koji se nisu mogli brzo i lako ostvariti. Fra Leonard se nije bojao iznijeti probleme da se razjasne pojedina pitanja. U napetostima koje su nastajale u zajednici nije tražio bezuvjetnu jednoličnost. Savršeni sklad bio bi znak smrtne nepomičnosti. Sam je provincijal Cikojević bio potaknut da mu odgovori i ukaže na njegovu preveliku odgojnu zahtjevnost u sjemeništu. Zato ističe da je on "htio kandidate za novicijat već svete. Prama tomu morali bi doći u novicijat: ozbiljni, sabrani ljudi meditacije, ustrajni i prokušani u svetom i kreposnom životu. Tko ne bi to želio? Ali ja bih upitao tebe poslije toliko godina meštarstva, upitao bih ja sebe poslije 40 godina redovništva, jesmo li takovi, kakove ti tražiš kandidate za novicijat.

Isus je svoje učenike učio. To je bio njihov novicijat. Pa koliko puta On se je na nje tužio i pače nazivao ih budalama, Petra sotonom? Ali ih zato nije odbacio, nego ih je svojom blagom dušom uzgajao. I onaj žestoki Petar, postao je duhom Kristovim blag, oni oholi sinovi zebedejevi postali su ponizni i nisu tražili prva mjesta, jer ih je ponizna duša Isusova zadahnula poniznošću. I Ti sa tvojim gojencima trebaš ustrpljenja i blagosti Kristove, pa će doći vrijeme kada će postati podesan teren za riječ Božju.

Ja pretpostavljam da su se oni potužili jer još nisu umrtvljeni, ali je ono njihovo očitovanje za to dragocjeno, jer ćeš se ispitati da li zbilja tebi štogod manjka, a manjka svakomu čovjeku, pa ćeš moći odstraniti svaku zapreku svomu velikomu djelu uzgajanja.

Mislim da zadaća svakoga uzgojitelja ima u glavnom biti da svakomu gojencu usadi svijest da on mora biti predan molitvi i Bogu bez obzira na išto drugo ili na ikoga u svojoj okolini, jer nigdje na svijetu nećemo naći okolinu koja čovjeka nebi odalečivala od duhovnoga cilja. Mislim da i mi griješimo kada mislimo da je sve okolina. I baš previše isticanje slabosti okoline u nami kvari sud, postajemo često nepravedni, a sebe odalečivamo od naše glavne zadaće da sebe uređivamo. Tako naši i sudovi i nastojanja tobože za napretkom Reda nije drugo nego neka politika Reda koja nas samo agitira, ali nipošto u duši ne sabire. [...]

Ti ovo radiš pa se uzdamo u Boga da i uspijevaš. Ako vidiš da bi trebalo višega i stalnijega uspjeha razvidi da li bi što trebalo dodati, izostaviti, promijeniti u sebi samomu ili načinu, jer ima više putova, koji su korisni. Željkovanje za promjenom, kako ti rečeš, miljeua, uzaludna je želja, jer je ljudski, pogotovo duhovni život izložen uvijek takovim nedaćama, a osim toga dok obnove željkujemo, naučimo se kritiki koja nas odvodi od sabranosti u nami samima. Obnovu sebe imamo tražiti, po molitvi, svoje okoline."[122]

Provincijal mu je tim pismom želio kazati da moramo biti realni i računati na ono što imamo. Mi nemamo idealne kandidate za sjemenište niti idealnu odgojnu sredinu, kao ni idealne odgojitelje koji bi mogli bez vanjskog utjecaja odgajati naše kandidate. U takvim prilikama treba iskoristiti ono što se može učiniti. Naša zajednica nije zajednica svetaca nego skupina ljudi koji su slabi, neodlučni, i koji često padaju, ali se trebaju i podići poslije pada. Ako bismo željeli živjeti samo među svetima, onda bismo trebali napustiti ovaj svijet. Fra Leonard je ipak gledao da biti redovnik znači izabrati posebni način života, koji treba posebnu sredinu, okoliš da se može nesmetano razvijati. Taj će se život ostvarivati u molitvi, tišini, sabranosti i zajedničkom životu, da se pretvori u rad, propovijedanje i svjedočanstvo. U tom je smislu želio skrenuti pozornost i starješinama da trebaju pomagati braći u izgradnji samostanskog zajedništva nužnog za dobar razvoj mladih redovnika. Tim je htio naglasiti kako nam trebaju zajednice da bismo se međusobno pomagali, pravilno razvijali i preporađali, posebno dobri primjeri ostvarenih redovnika odanih svom pozivu i radosnih u svome zvanju.

Bio je kritičan u pitanju primanja kandidata u sjemenište, a još kritičniji za ulazak u novicijat. Posebno je takav bio prema kandidatu koji je jednom bio u novicijatu i izišavši u svijet, možda, susreo se s poteškoćama života, želi opet stupiti u Red i promijeniti život; tada bi se mogao povratiti u novicijat novom godinom novicijata, a ne da dođe kolegama koje je svojevremeno ostavio.[123] Provincijalu navodi što tumač Pravila, Angelus Clarenus (*oko 1260.-†1337.) piše o primanju u redovništvo: "Una de viis, per quam demones hanc /nostram/ religionem impugnabunt, erit mala et indiscreta receptio". ("Jedan od putova po kojem će đavli napadati ovaj /naš/ red, bit će slabo i bez razlike primanje", S. Č.).[124] Svoj sud o novacima saopćavao je provincijalu pismeno. U novicijatu se glasovalo za svakog pojedinog novaka četiri puta godišnje. Izvještaje o glasovanju slao je o. gvardijan, a svi su prisutni na glasovanju potpisivali rezultate glasovanja. Međutim, magistar je novaka o svakom novaku slao upravi provincije svoj godišnji pismeni izvještaj. Za jednoga klerika u Sinju kaže: "Meni izgleda, da je on nesposoban za popraviti se!"[125] a za drugoga novaka "da je on positive nesposoban za zavjetovanje".[126]

Jasno je da mu je najdraže bilo izvještavati upravu provincije o dobrom stanju novicijata i isticati pojedine novake u koje je polagao veliku nadu. Za novake 1924. izvještava, nakon što je spomenuo njihova imena, da su "dosta dobra ponašanja; svi pokazuju  volju za redovnički stalež i počeli su hvatati smisla i početnog razumijevanja za duhovni život i redovničko savršenstvo".[127] Drugom prigodom piše: "Svi ovogodišnji novaci više, manje prilično mi se sviđaju. Čini mi se, da među njima nijednoga nema jače lošom ćudi; rekbi, da nastoje oko čupanja manâ i nekoga sađenja krepostî. Vjerujem im, što mi svi kažu, da nazrijevaju poštogod duhovnu zamašitost svoga svetoga zvanja i da ga (zvanje) žele i vole."[128] Za novaka Čapkuna, dok govori o njegovoj bolesti, naglašava: "Novak Čapkun, koji mi izgleda najvrijednijim novakom,...da visovački zrak nije za nj dobar...Mali možda zaslužuje da ga liječimo, jer je na oko vrijedan, valjan i inteligentan".[129]

Za drugog novaka piše: "Svima nam ga puno milo radi veoma dobroga oca, koji je siromašan. Ako bi ga otpustili kući, to bi bila prava propast i njemu i ocu i kući".[130] Jednoga novaka koji, po njegovu sudu, nije za redovnički stalež, želi otpustiti i o njemu je stvorio pozitivni sud da nije za redovništvo, traži da provincijal iznese nešto pozitivna u njegovu korist: "tuta scientia (sigurnim znanjem, S. Č.) ja ću ga otpustiti na svijet, ako Vi nemate što od Vaše strane napomenuti in favorem ejus" (u njegovu korist, S. Č.).[131]

 

d) Napetosti s Provincijalom

 

Mogli bismo kazati da je fra Leonard do u potankosti tražio opsluživanje dnevne discipline i molitvenih čina koji su bili propisani u novicijatu. Strogost, primjerenost i savjesnost tražio je od sebe, a to je prenosio i na novake. Posebno se zalagao za sabranost i tišinu, te za dostojanstveno obavljanje liturgijskih čina: božanskog časoslova i sv. mise.[132] U tom je smislu naglašavao: "Molitvene ideje hoće da su izgovorene bez brzanja i sakaćenja, tiho, ozbiljno i muževno. Bilo koja nepomnja zanijet će jezik na tolike materijalne manjkavosti pravilnoga izgovora riječi, koje tada gube na smislu i idejama. Nepomnjiv govor daje nepravilan izgovor. Nepravilan izgovor jest više, manje nesmislen izgovor. Nesmislen izgovor ne razumije Bog ni čovjek".[133]

Fra Leonardo je uvijek pred sobom gledao franjevačko Pravilo i Konstitucije Reda u cjelini i u pojedinostima kao temelj redovništva. Ako se nije vršilo i ispunjavalo ono što Pravila propisuju, nije bio miran ni spokojan. To je mogao tražiti od novaka, ali to nije uvijek, nažalost, uspijevao postići od druge braće u samostanu. Zato nije uvijek bio zadovoljan s nekom braćom u samostanu, njihovim vladanjem i održavanjem redovničkih propisa. Upozoravao je upravu provincije da na temelju crkvenih zakona i franjevačkih propisa u novicijatu drže samo primjerne redovnike, opslužitelje Pravila i discipline, a ne nikako njihove kršitelje, a navlastito ne one koji ne pohađaju molitvene čine ili ne obdržavaju propisanu disciplinu. Posebno je pazio na sabranost, tišinu i muk u samostanskim prostorima: koru i blagavaonici.[134]

Bio je svjestan da se u samoći stvaraju djela, pišu članci i ostvaruje pravo nadahnuće i molitveni zanosi. Svaki se čas koristio za molitvu, pa i odlasci i povratci na zajedničke čine i sa zajedničkih čina. U to se vrijeme redovito odlazilo na zajedničke čine molitve i tjelesne okrepe moljenjem (latinski) psalma 51. (50) Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome! To je poznati psalam Miserere koji je odjekivao samostanskim hodnicima. Dok se taj psalam recitirao, redovnici su trebali držati ruke u rukavima habita i oborenih očiju koračati naprijed. Sigurno da tu strogost nisu prihvaćali svi članovi samostanske zajednice, pa nisu ni izostajale kritike na njegov način postupaka i rada. Tu strogost želio je protumačiti svjetlom vjere, koje rješava najteže životne probleme, a ujedno stvara ozračje radosti kad se oni radosno i velikodušno prihvate. On je često naglašavao biblijsku radost: radovati se u Bogu (Ps 32, 11; 33, 21; 40, 17; 63, 12 itd.), u Gospodinu (Fil 3, 1; 4, 4.10), kao i spremnost uzeti na se svoj križ, jer: "Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan" (Mt 10, 38), "ne može biti moj učenik" (Lk 14, 27).

Novaci su sigurno priželjkivali manju strogost nego što ju je on provodio, a tako i članovi samostana, jer su se sami novaci tužili na tu strogost, posebno su se tužili novaci njegove zadnje godine magistarstva 1932.-33. Iako su se oni na nju tužili, on je ipak smatrao da je disciplina potrebna za nadvladavanje slabe naravi "da može početi duh se oslobađati, te Boga poznavati i ljubiti. Qui Christi sunt, carnem suam crucifixerunt" (Oni koji pripadaju Kristu Isusu razapeli su svoje tijelo, usp. Gal 5, 24).[135] On naglašava "da je dosta naše mladosti: insipientes corde (nerazboriti, S. Č.) - ležerni, rastreseni, nerefleksivni, frivolni, nepostojani. Ovakav teren ne prima u se sjeme Riječi Božje. Ne bih dakle želio, da je ono u novacima govorila nesvjesna ili polusvijesna strast za udobnijim, sjetilnijim životom, pogotovo, ako su te ideje čuli ili usisali iz nezdrave atmosfere daljnje ili bliže okoline. Atmosfera uzgoja može biti nezdrava ne samo po zdravlje tijela, već i duše."[136] Teško je biti mudar i razborit u godinama novicijata, jer se sve to stječe dugim godinama formacije i ozbiljnog rada. Njegova želja o tome što bi trebao biti i realnost nisu se uvijek poklapali. Ideal je često dosta visoko, i onda kad prema njemu idemo, na putu su nam mnoge prepreke koje on ovdje vidi u udobnom, sjetilnom životu i nezdravoj atmosferi.

Dok je kritički promatrao novake i zahtjeve odgoja, opet moramo naglasiti da je samokritički promatrao i samoga sebe, jer je vidio i priznavao svoje nedostatke koje je sam uviđao, ali i one na koje su ga drugi upozoravali. Provincijalu Grabiću priznaje: "I Vama poštogod, a meni sasvijem je jasno, da sam ja mizeran i po nuždi meštar, a ne samo čini mi se, već sam uvjeren."[137] Upravo ga je svijest o vlastitim nedostacima potakla da ovako napiše kasnije i provincijalu Cikojeviću: "Imajte punu slobodu popraviti me i pokarati, kad mi toga treba".[138] Da bi odgoj u novicijatu uspio, piše provincijalu: "da osim materijala osoblja za dotjeran uzgoj traži se i velika te mnogostruka oprema i čestitost samoga uzgojitelja-meštra kašto još i uzorno redovničko opsluživanje u novicijatskome manastiru. Povoljne prilike svih triju uzgojnih faktora: osoba novakâ, meštar i manastir kadre su i sposobne za valjano uzgajanje, osobito u današnjim zemanima (vremenima, S. Č.), kad samo vrijedniji redovnici i svećenici mogu se oprijeti teškome stanju vremena. I Vama poštogod, a meni sasvijem je jasno, da sam ja mizeran i po nuždi meštar, a ne samo čini mi se, već sam uvjeren, da manastir novicijata nec in disciplina nec in scientia (ni u disciplini ni u znanju, S. Č.) ne odgovara onome, što milje ima davati valjanome i svijesnome uzgajanju, a to radi toga, što manastir novicijata ne udovoljava propisima Kanona 554 & 3., Konstitucija toč. 46 ni popratnoga pisma Preč[asnog] o. Generala novim Konstitucijama 'Opportunitatem'''.[139]

Svjestan prilika koje su vladale u samostanu i zahtjeva koje magistar novaka treba primjenjivati u odgoju, fra Leonard je otvoreno češće priznavao da je "nevrijedan i nesposoban, da, pogotovo za dojduća teška vremena za svetu vjeru, odgajam klice crkvenog staleža, i to u našem Redu".[140] Po tome se vidi da je sagledavao odgojnu zadaću i da je, kao pravi odgojitelj i predvodnik trebao stvoriti i zdravo odgojno ozračje koje će pomoći da što bolje odgoji nositelje budućnosti Crkve i Reda. Dobro je znao da u ozračju radosti i radosnog služenja Gospodinu, te skladnog bratskog življenja, mladi redovnik može dozreti u skladnu i harmoničnu osobu. Pita se onda je li on odgojitelj za ta teška vremena. Zato je želio da novaci upoznaju svoje poslanje u današnjem svijetu i da se formiraju tako da to poslanje mogu i izvršiti, ali je smatrao da se to ne može ostvariti bez duboke religiozne svijesti i asketskoga života.

Život je, kao i redovnički poziv, smatrao Božjim darom koji treba oplemeniti, osmisliti, prožeti vrednotama koje će ga nositi i u časovima izazova i životnih kriza. Ipak je bio svjestan da odgaja za vrednote ukoliko ih živi, promiče redovnički život u onoj mjeri u kojoj je i sam redovnik. Uza sve to što naglašava svoje nedostatke, ipak iz svega toga proizlazi da je ljubio zajednicu i želio formirati vrijedne njezine članove, ucijepiti im u srce iskonske temelje evanđelja.

Premda je fra Leonardova strogost u odgoju novaka postala poznata i javna, provincijal je ipak još tada bio zadovoljan njegovim odgojnim radom i nije prihvaćao te kritike na njegov račun. To svoje zadovoljstvo izražava pismeno nakon pohoda Zaostrogu: "Evo sam prispio u Split i odmah ti pišem, da sam jako zadovoljan sa tvojim uzgojem i nastojanjem oko formiranja naših klerika. Neka Bog dobri blagoslovi tvoj trud i žrtvu koju doprinosiš za dobro Provincije".[141] Možda je to zadovoljstvo bilo prividno, a nezadovoljstvo nije htio iskazati, jer nitko nije želio prihvatiti tako odgovornu službu, pa pred nedostatkom osoblja provincijal radije prešućuje njegove nedostatke i propuste nego da mu ih saopćava. Međutim, nešto kasnije provincijal je promijenio svoje mišljenje, jer je fra Leonard htio isključiti neke novake iz novicijata, što provincijal nije mogao shvatiti ni lako prihvatiti. Sada je to radije tumačio magistrovom strogošću, a ne stvarnim razlozima kod novaka. S tim napetim stanjem o. Cikojević upoznaje o. fra Petra Grabića, kustoda provincije. Iz toga se pisma vidi da je Cikojević glavnu krivnju što je došlo do toga stanja u novicijatu stavljao na magistra, dok magistar ne priznaje tu odgovornost. Razlozi su, prema magistru, u novacima, u njihovoj ljudskoj i vjerskoj osobini, pa radi toga ne mogu svi ni prihvatiti redovnički život.[142] 

Molitvu, rad i red mnogi su kod fra Leonarda označili strogošću. On je želio svakoga novaka staviti pred važna životna pitanja: što je, gdje je i kakav treba biti? To su od magistra zahtijevali i propisi Crkve i Reda, pa nije želio da mu se prigovori kako je posustao u vjernosti prema smjernicama koje proizlaze iz upustava crkvene i redovničke discipline. Bio je zato spreman na sebe preuzeti i nepopularnost i kritike. Radije je i dalje ostao u tom smislu strog nego popustljiv, a najbolje bi, istina, bilo da je znao sav odgojni proces staviti u razborite granice u kojima ne bi bila naglašena ni strogost ni popustljivost, jer je krepost u sredini. Dok je tako postupao, gledao je viziju budućnosti zajednice, da oni mlaki, slabi u novicijatu kasnije postaju još slabiji. Na koncu ostaju problemi i kasnije u zajednici kao što su bili tijekom godina formacije, pa je radije strogošću htio da se mlaki i neodlučni već tada opredijele hoće li ili neće prihvatiti redovnički stalež, nego da kasnije izlaze i služe na teret zajednici i na sramotu vjernika. Svojski je pazio da Crkvi i Redu odgoji vrijedne kandidate koji odgovaraju zahtjevima vremena. Opsluživanje discipline zahtijevao je i zbog toga što je par godina prije toga izišlo više klerika iz Reda, što iz Sinja što iz Makarske. On je smatrao da je disciplina jedan od načina da se redovi čiste i da pojedinci uvide je li ili nije za njih redovnički život. Da je provincijal bolje sagledao stanje pojedinih novaka i njih tom prigodom otpustio, ne bi kasnije iz te skupine mnogi malaksali i ne prispjeli na željeni cilj.

Osim toga, pred očima je imao određene zahtjeve Crkve da su u svako doba Crkvi potrebni kreposni i naobraženi navjestitelji evanđelja, da ti poslenici ne nastaju od sebe, nego ih treba za to odgojiti, osposobiti, te od njih treba tražiti duhovni i intelektualni odgoj i napredak. Kako je bio svjestan da odgoj obuhvaća nekoliko ljudskih razina, on ih je sve htio potaknuti i uklopiti u cjelinu. Kod novaka je nastojao usmjeriti razvoj intelektualnih sposobnosti, oplemeniti njegove osjećaje, a posebno osposobiti volju za ispravno djelovanje. Na intelektualnoj razini poticao je na upoznavanje istine, na čuvstvenoj razini odgajao je za ljepotu, plemenitost i dobrotu, a na voljnoj razini odgajao je novaka za akciju i motivaciju. Kad netko ne pokazuje takve znakove i nadu duhovnog i intelektualnog rasta, sigurno je da s takvima nije bio zadovoljan, a i oni s njime, jer je od njih zahtijevao gotovo za njih ono nemoguće. On je želio da se svi odgojni elementi skladno slijevaju u cjelinu i pridonose izobrazbi svakog pojedinog člana zajednice, koji će biti sposoban izvršiti svoj zadatak koji mu kasnije zajednica postavi. On je shvaćao redovnički život kao prinos, kao žrtvu cijeloga života unutar ljudskih mogućnosti, koji se u novicijatu treba srcem i dušom, snagom volje potpuno predati Bogu na službu Crkve.

Kad ga je Uprava provincije smijenila s magistarske službe i postavila za gvardijana u samostanu u Omišu, provincijal Cikojević je bio svjestan njegove velike ljubavi i požrtvovnosti, nesebičnog truda na desetogodišnjem odgoju novaka. Dok ga je provincijal prethodno kritizirao i naglašavao mnoge njegove nedostatke, a njih je sigurno bilo, sada postaje svjestan njegove uloge i zalaganja u odgoju te mu je na tom trudu uputio pismo priznanja i zahvalnosti: "Ovom prigodom primi moju zahvalu na svom dosadašnjem požrtvovnom trudu koga si obavljao nesebično kroz deset godina oko uzgoja našega pomlatka. Neka ti Gospodin naplati sve trude, muke, samozataju i žrtve koje si prinio na žrtvenik našega općega dobra i na slavu Božju".[143] Sigurno je da nije bio idealan odgojitelj, a takva je teško i pronaći, ali uza svu kritiku na njegov odgoj, provincija je tada uvidjela da nije lako pronaći odgovarajuće odgojitelje, osobito magistra novaka. Svatko je bježao od te službe i tražio razloga da na nj ne padne ta kocka. To se vidi i kod onih koji su bili imenovani da ga zamijene, jer nisu puno ustrajali i svakako su htjeli da se što prije riješe te teške odgojne odgovornosti. Tada su opet govorili i isticali fra Leonarda kao magistra i vrijednog redovnika koji je ljubio Provinciju i žrtvovao se da odgoji njezine buduće članove.

 

e) Druge službe

 

Još kao student teologije fra Leonard je postavljen za prefekta u sjemeništu u Sinju. Poslije toga su se redale službe kapelana u Sinju, župnika u Bajagiću i Metkoviću, magistra novaka na Visovacu i Zaostrogu. Potom je kratko vrijeme gvardijan u Omišu i Šibeniku, zatim župnik u Sinju, profesor u Makarskoj, te na koncu pastoralni djelatnik i gvardijan u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu.

Vršio je i druge službe. Na kapitulu Provincije 26. XI. 1931. izabran je za tajnika Provincije i sudjelovao na sastancima Uprave provincije. Iako nije vršio dugo gvardijansku službu u Omišu, jer je u Omiš došao 17. ožujka 1933. i ostao na toj službi do 2. siječnja 1934,[144] ostavio je duboki trag u omiškoj sredini. Vjernici Omiša su za njim žalili i molili provincijala Cikojevića "da bi ste nam i dalje ostavili našega dragoga oca Leonarda Bajića kao starješinu samostana".[145] Iz Omiša je pošao u Šibenik za gvardijana od 12. siječnja 1934. do 1. siječnja 1935.[146] Tijekom 1934. godine fra Leonard je bio odgovorni urednik i predstavnik izdavača Nove revije koja se tiskala u tiskari "Kačić" u Šibeniku.[147] U Šibeniku je dao naslikati Posljednji sud na stropu crkve sv. Lovre. Taj je rad ostvario slikar Vlade Marjanović.[148] Iz Šibenika je premješten u Sinj za župnika, a na župnu službu je stupio 1. I. 1935. i ostaje do 1. kolovoza 1937.[149] Preuzimanjem župničke službe, isticao se duhovnim i materijalnim radom: propovijedanjem i uređenjem liturgijskog crkvenog prostora.

  

Imenjaci sv. Paškala u Šibenuiku 1934. poslije zajedniče sv. mise

 

Za vrijeme dok je u Sinju vršio službu župnika, bio je i definitor provincije 1934.-1937.[150] Pomagao je širenju pobožnosti prema Bl. Djevici Mariji i širenju slave Gospe od Zdravlja u Splitu,[151] katoličkog tiska, posebno Hrvatske straže.[152] Rano je uvidio važnost tiska, a posebno ostvarenje jednog katoličkog dnevnika.[153] Bio je urednik Riječi Božje 1943./44. godine.

   



[1]  Djeca Stipe Bajić i Anđe rođ. Krce ovako su se rađala: Miško-Ćiril (fra Leonard) 28. IX. 1889. - 17.II. 1948.; Pera 3. VII.1891. -  8. IX. 1892.; Marko 22. III. 1893. -  20. IV. 1893.; Mate 2. VII. 1894. - 28. VII. 1896.; Jozo 1. III. 1896. -  29. XI. 1907.; Ivan 12. VI. 1898. -  6. III. 1979.; Luca 13. II. 1900. -  4. III. 1900.; Dujam 10. V. 1901.- umro kao dijete, nije zapisan datum smrti; Jure 3. IV. 1903. - 2. I. 1983.; Ana 16. VII. 1907. - 9. V. 1998. bila udata za Matu Bajića Vojnić; Jaka 12. II. 1909. - umrla kao dijete, nije zapisan datum smrti; Jozo (fra Bernardin) 28. XII. 1910. -  19. IX. 1964.; Iva 22. VI. 1913. - udata za Marijana Babića, Runović (Imotski). Podatke o fra Leonardovoj obitelji dobio sam u Matičnom uredu u Trilju gdje su pohranjene župne knjige župe Vojnić-Gardun. Zahvaljujem gospođi Jagodi Miljković, matičarki u Trilju, na usluzi.

[2]  Njegovo krsno ime Miško kroz gimnaziju se pretvorilo u Mijo i Mihovil a povratilo se opet na suđenju uz redovničko fra Leonard, a Ćiril se nigdje u spisima ne navodi.

[3]  Fra Bernardin (Josip) Bajić (*Vojnić, 28. XII. 1910-†Zagreb, 19. IX. 1964.). Prvu sv. misu slavio je u Šibeniku u crkvi sv. Lovre 25. II. 1934. kod brata fra Leonarda, gvardijana samostana sv. Lovre. Vršio je u Provinciji ove službe: kapelan: Šibenik Varoš; župnik: Zaostrog, Podaca, Runović, Ugljane, Otok/Sinj, Zlopolje i Bristivica; usp. A. Krolo, Župa Otok kod Sinja, Otok, 1979., 119.

[4]  Fra Martin (Josip) Bajić (*Vojnić, 30. VIII. 1858.-†Split, 14. II. 1929.). Novicijat na Visovcu 4. X. 1876., Teologiju završio u Šibeniku. Službe: pomoćnik u Sinju, župnik: Banjevci, Piramatovci, Brštanovo, Prgomet, Turjaci, Rupe i Nevest, gdje je obolio i povukao se u Split, gdje je i umro.

[5]  U prvi razred 1901/02. upisalo se 18 đaka, usp. Upisnik Franjevačke klasične gimnazije Sinj za 1901/92. Prvi razred prošao je s odlikom. 1904. pohađao je IV. razred gimnazije u prigodi 50. obljetnice slavlja osnutka gimnazije [br. 542.], usp. P. K. Baćić, Spomen-knjiga franjevačkoga gimnazija u Sinju k proslavi 50-godišnjega njegova obstanka (12. prosinca 1854. - 12. prosinca 1905.), [sabrao], 1905., 80. Profesori su mu u prvom razredu bili: O. Paškal Mišura za latinski, o. Venceslav Bilušić za talijanski, o. Špiro Radić-Vržina za hrvatski, o. Petar Baćić za zemljopis, o. Milan Ujević za računicu i o. Petar Perković za vjeronauk.

[6]  U VI. razredu gimnazije 1906/07. imao je ove ocjene: Ćudorednost: pohvalno, pohvalno; Marljivost: postojano, postojano; Vjeronauk: odlično, odlično; Latinski: pohvalno, pohvalno; Grčki: povoljno, pohvalno; Hrvatski: pohvalno, pohvalno; Talijanski: pohvalno, pohvalno; Njemački: dostatno, pohvalno; Zemljopis i poviest: pohvalno, odlično; Matematika: povoljno. Profesori su mu bili u VI. razredu: o. Dujo Šitić za vjeronauk; o. Venceslav Bilušić za talijanski; o. Silvestar Kutleša za grčki; o. Nikola Krpan za latinski i talijanski; o. Jakov Latinac za njemački; o. Metod Vezilić za zemljopis i poviest; o. Milan Ujević za matematiku i prirodopis, usp. Arhiv franjevačke klasične gimnazije Sinj.

[7]  Usp. Liber IV (quartus) vestitionum, professionum simplicium et solemnium, Visovac 1901.-1930., 87. u Franjevački samostanski arhiv Visovac (odsada: FSAV). Zavjete je primio magistar novaka o. Danijel Klarić, koga je delegirao o. Frano Lulić, provincijal, preko sv. mise poslije nego što je završio cijelu godinu novicijata. S njim su se zavjetovali: fra Ante Cvitanović, fra Jerko Matić, fra Jakov Mihaljević, fra Ivan Tomasović i fra Marko Topić.

[8]  Usp. Liber quartus vestitionum, professionum simplicium et sollemnium, 40-87, u FSAV. Klarić, fra Danijel (*Čulišić/Dubravice, 14. V. 1852.-†Visovac, 4. II. 1919.). HGJ /Hrvatin Gabrijel Jurišić/, Klarić, fra Danijel, u Franjo među Hrvatima 1126. - 1976., Zagreb, 1976., 238.

[9]  Mores: apprime conformes; applicatio diligentissima. Ocjene je imao 1909/10.: Historia Philosophiae: valde bene; valde bene; Introductio in SS. libros: valde bene; valde bene; Philosophia: valde bene; eminenter; Patrologia: valde bene; valde bene. Profesori su mu bili: fra Mate Kardum Introductio in S. libros; fra Karlo Eterović Philosophia i fra Alberto Bukić Patrologia, usp. Arhiv Franj. teologije u Makarskoj za god. 1909/10. (Odsada: AFTM).

[10]  Konačne ispite je imao 1.-15. lipnja 1910. u Šibeniku i kako je iz opće skupine predmeta i iz filozofske skupine dobio ocjene pohvalan i odličan, mogao je prijeći na studij teologije. Usp. Franjevačka kl. gimnazija - Sinj: Glavni protokol za ispite zrelosti šk. god. 1902./3.-1921./22., str. 58, u AFGS. I. Iz opće skupine: Vjeronauk: odlično; Latinski jezik: pohvalno; Grčki jezik: pohvalno; Srbsko-hrvatski jezik: pohvalno; Italijanski jezik: pohvalno; Njemački jezik: pohvalno; Zemljopis i poviest: odlično; Matematika: pohvalno; Prirodopis/Naravoslovje: odlično. II. Iz filozofske skupine: Logika: odlično; Psihologija: odlično; Ontologija i kozmologija: odlično; Teodicea i etika: odlično; Poviest filozofije: pohvalno.

[11]  U trećem tečaju teologije u Makarskoj 1912/13. iz Moralne teologije kao i Kanonskoga prava imao je i za zimski i ljetni semestar ocjene vrlo dobar (valde bene), usp. AFTM. Vladanje i marljivost: mores: apprime conformes i applicatio: diligentissima, Isto.

[12]  S njim su se svečano zavjetovali: fra Bernardin Topić, fra Ivan Tomasović, fra Šimun Jelinčić, fra Jeronim Matić i fra Ante Cvitanović. Njihove je zavjete primio o. Ante Cikojević koga je delegirao fra Krsto Belamarić, gvardijan s vlašću subdelegiranja koju mu je dao o. fra Karlo Eterović, provincijal, usp. Knjiga upisa svečanih zavjeta u Makarskoj, za 1911. godinu. Na svečanim je zavjetima promijenio ime Josip u fra Leonard, usp. Isto.

[13]  S njim su istoga dana zaređeni za svećenika: fra Ante Cvitanović, fra Bernardin Topić i fra Ivan Tomasović, usp. Dnevnik Zbora Franj. Bogoslovne Mladeži u Zaostrogu, nastavljen u Makarskoj od 1. X. 1911., od zbora "Milovan" za dan 27. 7. 1913., u AFSM.

[14]  Dnevnik zbora Milovan za dan 1. srpnja 1914. piše: "Senior fra Leonardo Bajić položio sveopće ispite teologije pred lekturin (sic!) ovog bogoslovlja", u Dnevnik zbora franj. bogoslovne mladeži u Zaostrogu, nastavljen u Makarskoj od 1. X. 1911. od zbora "Milovan", u Ahiv franjevačkog samostana Makarska.(Odsada: AFSM). Usp. M. Mrše, Djelovanje zbora "Milovan", u Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj. 250. obljetnica osnivanja 1736.-1986., Makarska, 1989., 199-202.

[15]  Usp. Dnevnik zbora franj. bogoslovne mladeži u Zaostrogu, nastavljen u Makarskoj od 1. X. 1911. od zbora "Milovan", u AFSM 16. listopada 1913. Restaurare omnia in Christo - Sve obnoviti u Kristu, bio je program pontifikata Pija X. koji se prenio na cijelu Crkvu, a posebno na svećeničke udruge i poticale ih na život ispunjen molitvom i pastoralim žarom.

[16]  Npr. 27. listopada 1913. savjetuje članovima zbora "Milovan" "da budu što složniji, mortifikaniji (umrtveniji, S. Č.) i voljom zanešeniji za Boga, red i provinciju, jer da smo po općem mišljenju zreliji, na kritičkom raskršću u puno smjerova", Isto.

[17]  Zbor "Milovan" - Makarska, u Luč XXI/1925., 4, 5: "Odgoj našeg redovničkog podmlatka (Visovac) povjeren je našemu senioru i stručnom piscu asketsko savremenih članaka u 'Sacerdos Christi' i 'Kat. Listu' o. Leonardu Bajiću".

[18]  Njegovim imenovanjem i imenovanjem o. fra Konrada Odaka za profesore na gimnaziji u Sinju nije bio zadovoljan ravnatelj gimanzije o. fra Silvestar Kutleša, jer će se tako "pogoršati naukovno stanje gimnazije", pa traži da mu se dade "jedan sposobniji i ozbiljniji lektur". Fra Silvestar Kutleša, Mnogo poštovani Državniče, Sinj, 16. siječnja 1914, u Spisi provincijala 87, sv. 33, 1913.-1914., u PASD.

[19]  A. Čavka, Drniški župnici kroz povijest do danas, u Građa za suvremenu povijest Drniške krajine, Split, 1995., 541. piše: "Nasljednikom o. Bilonića bio je imenovan fra Leonard Bajić, ž. pomoćnik i kateheta u Imotskom. Jedne se nedjelje prikazao vjernicima kao župnik i dekan. Međutim, četiri-pet dana nakon toga talijanske su ga okupatorske vlasti potjerale iz Drniša." Fra Ante Bilonić (*Čačvina, 18. VIII. 1862.-†Šibenik 20. VI. 1937.).

[20]  Jelinčić fra Šimun (*Glavice, 2. VI. 1887.-†Sinj, 7. III. 1960.) bio je župnik u Stankovcima, Šibeniku, Ugljanima i profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju. Pokopan u Sinju uz veliko sudjelovanje vjernika.

[21]  Topić fra Bernardin (*Siverić, 2. IX. 1889.-†Sinj, 30. III. 1981.), župnik u Sinju i Kninu, Danilu, gvardijan u Šibeniku, Kninu i Sinju, definitor provincije. Komunisti ga osudili na smrt, pa kaznu izmijenili na višegodišnju robiju koju je izdržavao u Staroj Gradiški.

[22]  Usp. P. Bezina, Srednje školstvo u Franjevačkoj Provinciji Presvetog Otkupitelja (1735 - 1920), Split, 1989., 259; usp. Arhiv Franjevačke gimnazije Sinj, sv. XVI-28. (Odsada: AFGS).

[23]  Usp. J. A. Soldo, Djelovanje franjevaca Provincije Presv. Otkupitelja kroz 250 godina, u Kačić XVII/1985., 297-300. Pokret je nazvan "žuti pokret" jer su misli pokreta napisane u knjižici koja je imala žute korice. Bilo je svećenika koji su bili nezadovoljni svojim položajem te su htjeli mijenjati crkvenu disciplinu u pitanju celibata, obveznog moljenja časoslova i reformirati dotadašnji crkveni zakonik.Usp. Dr. S. B. (Stjepna Bakšić), Žuti pokret, u Katolički list od 12. ožujka 1920., 4-5/1920., 25-29; Katolički list, 30. ožujka 1922., 13/1922., 149-150; Katolički list, 6. travnja 1922., 14/1922., 165-168; Katolički list, 26. lipnja 1924., 26/1924., 307-308.

[24]  Usp. Visovačka Kronika, 109, u FSAZ.

[25]  Magistar je novaka trebao imati 35 godina i 10 godina od zavjeta. Magistri trebaju biti "viri pii et discreti, doctrina, vitaeque auctoritae exemplo praestantes" - "muževi pobožni i uviđavni, primjerni u nauku, životu i auktoritetu", GGKK čl. 47, Regula et Constitutiones Generales fratrum Minorum, Ad Claras Aquas (Quaracchi), 1922.

[26]  Dispensu je sa strane Kongregacije potpisao Prefekt Kongregacije, Rim, 11. siječnja 1923., a sa strane Franjevačkoga Reda fra Bernardin Klumper, Rim, 15. siječnja 1923., a u Split je stigla 19. siječnja 1923., br. 84/1923., u Spisi Provincijala, 102, sv. A. Cikojevića II/2, 1923., u PASD. Magistar u novicijatu trebao je imati barem (saltem) 35 godina, 10 godina od svečanih zavjeta, trebala ga je resiti razboritost, ljubav, pobožnost, opsluživanje pravila..., usp. kan 559, & 1 Kodeksa kanonskoga prava iz 1917.

[27]  Fra Ante Cikojević, provincijal, Split, 19. II. 1923., Poštovanom Ocu fra Leonardu Bajiću, meštru novaka Visovac, u Spisi provincijala, 102, sv. A. Cikojević II/2, u PASD. Cikojević o. fra Ante (*Studenci, 19. II. 1871.-†Makarska, 20. X. 1956.). Svećenik postao 1895. Župnik u Drašnicama i Velikom Brdu. Profesor moralne teologije u Makarskoj i magistar klerika. Tri puta vršio dužnost provincijala provincije; gvardijan u Makarskoj; podigao krilo samostana i udario temelje novoj crkvi (1930.); tri puta generalni vizitator franjevačkih provincija. Pisao u Bogoslovskoj smotri, Novoj reviji. Pisao polemičke brošure pod pseudonimom "George Dandin", Odziv profesoru Hiptmairu (Šibenik) i "Prosperus Dalmata", Nadbiskup Štadler i franjevci (1909.). Ostavio iza sebe religiozni ep Cetinska ruža, usp. KJ [Karlo Jurišić], Cikojević, fra Ante, u Franjo među Hrvatima, 212.

[28]  O. Leonard Bajić, učitelj novaka: Velečasnom Definitoriju Split [pismo bez nadnevka], u Spisi provincijala 103, sv. A. Cikojevića II/3, br. 1983./1923., registrirano u provincijalatu 30. II.(sic!) 1923., u PASD.

[29]  Fr. Leonard, Dragi o. fr. Petre! [fra P. Grabiću], Visovac, 11. VII. 1924., u Spisi fra Petra Grabića, sv. 10, u AFSM.

[30]  Fra Ante Cikojević, provincijal, P. o. fra Leonardu Bajiću, meštru novica Visovac, br. 2085, Split, 7. XII. 1923., u Spisi provincijala Cikojevića, 103, sv. II/3, u PASD.

[31]  Fra Ante Cikojević, provincijal, P. o. fra Leonardu Bajiću, meštru novica Visovac, br. 1291, Split, 27. VII. 1924., u Spisi provincijala, 105, sv. A. Cikojevića III/2, u PASD. Spominjala su se imena kao što su o. Bone Radonić, o. Petar Kr. Baćić i drugi.

[32]  Fra Leonard Bajić, Mnogopoštovanom Uredu Franjevačkoga Provincijala Split, Visovac, 29. VII. 1924, u Spisi provincijala, 105, sv. A. Cikojevića III/2, br. 1322, od 30. VII. 1924., u PASD.

[33]  Usp. Isto.

[34]  L. Bajić, Duh molitve, u U duhu katoličke obnove, Šibenik, 1940., 129.

[35]  L. Bajić, Duh molitve, u U duhu katoličke obnove, Šibenik, 1940., 118.

[36]  L. Bajić, Duh molitve, u U duhu katoličke obnove, Šibenik, 1940., 121-122.

[37]  L. Bajić, Duh molitve, u U duhu katoličke obnove, 118.

[38]  L. Bajić, Nosite Boga u svome tjelu, u U duhu katoličke obnove, 63-64.

[39]  L. Bajić, Civilizacija i kulturni život, u U duhu katoličke obnove, 160.

[40]  Tertulijan, Iz Razlaganja o molitvi, Tertulijana, prezbitera, u Časoslov, sv. II, četvrtak Treći korizmeni tjedan, 182. Tu je zgodu često spominjao o. fra Stanko Bušelić (*Tučepi, 2. VI. 1913.-†Rim, 19. IX. 1987.), fra Leonardov novak, kada je govorio o svom magistru fra Leonardu i njegovom iznašanju kako mole i nerazumne životinje.

[41]  L. Bajić, Duh molitve, u U duhu katoličke obnove, 119.

[42]  Isto, 129.

[43]  L. Bajić, Kršćanski život i pobožnost prema Gospi, u NR X/1931., 5-6, 374.

[44]  Usp. Spisi provincijala Cikojevića, sv. 106., fra Leonardovo pismo od 25. XI. 1924., u PASD.

[45]  Usp. Spisi provincijala Cikojevića, sv. 106., fra Leonardovo pismo od 6. XI. 1924., u PASD.

[46]  Isto.

[47]  Fra Leonardovo pismo, Visovac 15. XI. 1928. o. Grabiću, provincijalu, u Spisi provincijala Grabića, sv. XIII, u PASD.

[48]  Fra Leonardovo pismo, Visovac, 21. I. 1930., o. Grabiću, provincijalu, u Spisi provincijala Grabića, sv. IX, br. 165/30, od 25. I. 1930., u PASD. [Radilo se o fra Marku Cigiću].

[49]  Fra Leonard Bajić:Franjevački novicijat - Visovac: Izvještaj o novacima, Visovac, 18. VII. 1929., u Spisi provincijala Grabića, sv. XI, br.1054/29, od 20. VII. 1929., u PASD. [Mislio je na o. Malića.]

[50]  Sv. Grgur Nazijanski, Orationes, 2, 71, u PG 35, 480.

[51]  Izvještaj o novacima, u Spisi provincijala Grabića 1, sv. 110, br. 25, od 12. XI. 1925., u PASD.

[52]  Fra Metod Vezilić, provincijalu Grabiću, Visovac, 21. VII. 1930., u Spisi provincijala Grabića, sv. XXII, br. 1248/30, od 25. VII. 1930., u PASD.

[53]  Fra Metod Vezilić, provincijalu Grabiću, Visovac, 9. VIII. 1930., u Spisi provincijala Grabića, sv. XXII, br. 1381/30, od 11. VIII. 1930., u PASD.

[54]  Spisi provincijala Cikojevića, sv. 109, br. 2028, od 2. X. 1925., u PASD.

[55]  Fra Metod Vezilić, Mnogopoštovani oče, Visovac 19. IX. 1929., u Spisi provincijala Grabića, sv. XVII, br. 1593/29, od 21. IX. 1929., u PASD.

[56]  N. Radić, Generalna uprava Reda i Provincija Presv. Otkupitelja, u Kačić 19-20/1987, 102, bilj. 50 i 51. 

[57]  Fra Metod Vezilić. provincijalu Grabiću, Visovac, 7. IX. 1930., u Spisi provincijala Grabića, sv. XXIII, br. 1653/30, od 9. IX. 1930., u PASD.

[58]  Usp. Fra Leonardov dopis provincijalu Cikojeviću od 24. I. 1925. u kojem traži savjet radi dvojice novaka koji ne pokazuju napredak a jedan "se ne da tesati za redovničko zvanje", Spisi provincijala Cikojevića, sv. 107, u PASD. To isto čini 17. III. 1925., u Isto. Naglašava kod nekih manjak znanja latinskoga jezika uz druge nedostatke kako ljudske tako i redovničke.

[59]  Spisi provincijala Cikojevića, sv. 108. br. 1516, od 18. VII. 1925., u PASD.

[60]  Fra Leonard Bajić, Franjevački novicijat Zaostrog: Izvještaj o novicijatu, Zaostrog, 3. XII. 1930, u Spisi provincijala Grabića, sv. XXIV, br. 2139/30. od 5. XII. 1930., u PASD.

[61]  Pismo provincijalu Grabiću, Visovac, 15. XI. 1928., u Spisi provincijala Grabića, sv. XIII, u PASD.

[62]  Usp. Fra Leonardovo pismo provincijalu Cikojeviću, Visovac, 4. III. 1924., u Spisi provincijala Cikojevića, sv. 104, br. 375/1924., od 8. III. 1924., u PASD. Usp. Congressus ascetico-paedagogicus tertius habitus Werthae in Hollandia die 12 Mai anni 1924, u Acta Fratrum Minorum XLIV/1925, sv. III, 81-85; sv. IV, 107-110; sv. V, 145-148. Sastanak je predočio tri teme: Odgoj u franjevačkom siromaštvu, Franjevačka jednostavnost u odgoju i Franjevačko slavlje sv. liturgije.

[63]  Fra Leonardovo pismo provincijalu Cikojeviću, Visovac, 4. III. 1924., u Spisi provincijala Cikojevića, sv. 104, br. 375/1924., od 8. III. 1924., u PASD.

[64]  Zapisnik sjednica za unapređenje odgoja u našim zavodima držanih u Franj. Sjemeništu u Sinju od 6.-8. rujna 1925, u Spisi provincijala Cikojevića, sv. 110. br. 24, od 12. XI. 1925., u PASD. Na sjednici su bili: fra Ante Cikojević, provincijal, fra Karlo Eterović, upr. gimnazije Sinj, fra Petar Grabić, magistar u Makarskoj, fra Ante Nakić, upr. sjemeništa, fra Stanko Petrov, duhovnik u sjemeništu, fra Leonard Bajić, magistar novaka Visovac, fra Venceslav Nakić, magistar Zaostrog, fra Bernardin Topić, lektor na gimnaziji, fra Ante Crnica, lektor u Makarskoj, fra Karlo Nola, kateheta na realnoj gimnaziji u Sinju i fra Dominik Šulenta, prefekt u sjemeništu.

[65]  Usp. Spisi provincijala Grabića 4, sv. 113, br. 1640/26, od 22. VIII. 1926., u PASD.

[66]  Spisi provincijala Grabića 5, sv. 114, br. 2398/26, od 26. XII. 1926., u PASD.

[67]  Usp. Spisi provincijala Grabića 7, sv. br. 116, br. 649/27, od 17. IV. 1927., u PASD.

[68]  L. Bajić, Mnogopoštovani i dragi O. Provincijale, Visovac, 29. XI. 1928., u Spisi provincijala Grabića, sv. XIII, br. 2106/28, od 2. XII. 1928, u PASD:

[69]  Usp. Isto, u Spisi provincijala Grabića, sv. XIII, br. 2106/28, od 2. XII. 1928., u PASD:

[70]  L. Bajić, Mnogopoštovani Oče, Visovac, 7. IV. 1928., u Spisi provincijala Grabića, sv. XI, br. 711/28, od 9. IV. 1928., u PASD.

[71]  Provincijalu je predložio ove naslove za odgojni sastanak: 1. Opća pedagoška načela u franjevačkom odgoju; 2. Pedagoški propisi franjevačkih Generalnih Konstitucija; 3. Uzgojitelj, njegove odlike i njegova psihologija po nauci sv. Bonaventure (De sex alis Seraphi); 4. Ima li ikoji utjecaj milje na odgoj; 5. Franjevački uzgoj volje; 6. Franjevački uzgoj inteligencije; 7. Franjevački uzgoj srca; 8. Uzgoj u franjevačkom zavjetu siromaštva, poslušnosti, čistoće; 9. Minimun sposobnosti kod gojenaca itd., usp. fra Leonardovo pismo, Mnogopoštovani Oče, Visovac, 10. I. 1929., u Spisi provincijala Grabića, sv. XIV, u PASD.

[72]  Usp. Sastanak predstavnika oo. odgojitelja i učitelja naših učilišta za promicanje redovničkog odgoja u provinciji držan, dne 11. veljače 1929. u našem samostanu na Dobrome 18 sati i pol. Održane su 4 sjednice. Zapisnik su potpisali fra Petar Grabić, fra Karlo Eterović, fra Leonard Bajić, fra Ante Cikojević, fra Ante Antić, fra Ante Crnica, fra Bernardin Topić i fra Metod Rudan, zapisničar, u Spisi Provincijala Petra Grabića, sv. XIV, u PASD.

[73]  Fra Mauricije Gugić (*Blato/Korčula, 7. XII. 1870.- †Badija/Korčula, 9. XI. 1946.), profesor matematike i fizike u Zadru, Košljunu i Badiji. Vršio službu magistra novaka, definitora, kustoda i gvardijana i dva puta provincijala u provinciji Sv. Jeronima (Zadar). Propovjednik i voditelj duhovnih vježba, pisac propovijedi i konferencija u Riječi Božjoj.

[74]  L. Bajić, Tjedan franjevačkog odgoja, u NR IX/1930., 3, 215-216. Na Tjednu je održano 6 predavanja i 12 koreferata.

[75]  Fra Leonard Bajić, Provincijalnom Kapitulu Split, Zaostrog, 20. XI. 1931, u Spisi provincijala Grabića, sv. XXVIII, br. 1745/31, od 25. XI. 1931, u PASD.

[76]  Fra Leonard Bajić, Provincijalnom Kapitulu Split, Zaostrog, 20. XI. 1931., u Spisi provincijala Grabića, sv. XXVIII, br. 1745/31, od 25. XI. 1931., u PASD.

[77]  L. Bajić, Les Novices de Notre-Seigneur (Novaci našega Gospodina), Paris, Tequi 1929, u NR IX/1930., 3, 232-233.

[78]  Usp. Pismo o. Bajića provincijalu Grabiću, Mnogopoštovani Oče, Visovac, 15. XI. 1928., u Spisi provincijala Grabića, sv. XIII, u PASD. On u tom pismu hvali izdanja isusovaca u Zagrebu: Život Male Terizije, Njezine pjesme; Želiš li svoju sreću, Manete in dilectione mea, Manreza. Rad o. Eterovića o "Kačiću" i "Grabovcu" jest koristan, ali "današnji život i borba traže mali, sitni i religiozni rad prije od drugoga."

[79]  Usp. Spisi provincijala Grabića, 5, sv. 114, br. 2247/26, od 30. XI. 1926, u PASD.

[80]  Pismo o. Bajića provincijalu Grabiću, Mnogopoštovani Oče, Visovac, 15. XI. 1928., u Spisi provincijala Grabića, sv. XIII, u PASD.

[81]  Pismo o. Bajića provincijalu Grabiću, Mnogopoštovani Oče, Visovac, 15. XI. 1928., u Spisi provincijala Grabića, sv. XIII, u PASD.

[82]  Pismo o. Bajića provincijalu Grabiću, Zaostrog, 15. XII. 1930., u Spisi provincijala Grabića, sv. XIV, br. 2284, od 16. XII. 1930, u PASD.

[83]  Usp. Pismo o. Bajića provincijalu Grabiću, Visovac, 15. XI. 1928., u Spisi provincijala Grabića, sv. XIII, u PASD.

[84]  Usp. Spisi provincijala Cikojevića, sv. 109, br. 1980, od 27. IX. 1925., u PASD.

[85]  O. fra Ćiril Vrcan (*Veliko Brdo, 28. II. 1892.-†Split, 25. I. 1968.). Pokopan po vlastitoj želji na Visovcu, iako je tada bio aktivni gvardijan u Karinu. Fra Ćiril je za života ljubio Visovac, na njemu živio i djelovao, zato je i želio na njemu počivati čekajući "trublju Gospodnju".

[86]  Usp. J. A. Soldo, Samostan Majke od Milosti na Visovcu, u Visovački zbornik, Visovac, 1997., 78-79.

[87]  Kronika franjevačkog samostana u Zaostrogu, 78, u Franjevački samostanski arhiv Zaostrog (odsada: FSAZ). Provincijal fra Petar Grabić piše fra Ćirilu Vrcanu, gvardijanu, Split /Dobri/, 27. VIII. 1930. (br. 1519/30.), da novicijat prelazi s Visovca u Zaostrog i da se za novake uredi 16 sobica osim sobe za magistra novaka, usp. Spisi prov. fra Petra Grabića, 1930., u PASD.

[88]  Usp. Spisi prov. fra Petra Grabića (1930.), u PASD; usp. Spisi prov. fra Ante Cikojevića, u PASD; usp. P. Bezina, Novicijat, 25; Isti, Visovac - samostan novicijata, u Visovački zbornik, Visovac, 1997., 158. O. Petar Baćić piše za malariju na Visovcu: Pro memoria futura: "Godine 1930. liti velika je vladala žega, a Krka dosta spala na plitko, zavlada 'malaria'. Ta bolest ove godine izvanredno je harala od Jadra, Nina, Velebita, Knina, Vrlike, Šibenika, svuda je tištila narod. Na Visovcu ufate novice (većina od 13 ih brojem).[...] Stoga Definitorije skloni se, da ne budu oblačit kandidate za novicijat na Visovcu. [...] I zbilja kandidati za novicijat pošli su (njih 16) iz Sinja autom za Makarsku gdi su bili obučeni i započeli novicijat na 30 kolovoza 1930; ondi će stajati dokle se poprave sobe, u starim sobama djačkim u Zaostrogu. Tamo će ovih dana proći iz Makarske, da proslide novicijat. Meštar o. fra Leonard Bajić povratio se u Visovac, te skupio robu i poslao parabrodom iz Skradina u Zaostrog na 24. 9. - on će tamo osle biti novičkim meštrom. Visovac ostaje stan starim redovncima sa slugama", Pro memoria futura, u Liber IV (quartus) vestitionum, professionum simplicium et solemnium, Visovac 1901.-1930., 149, FSAV. Na drugom mjestu Visovačke kronike o. Petar K. Baćić piše: "Visovac opet ostaje pust. Đake ne mogu amo slati radi žestoke ovogodišnje malarije. Malarija zauzela je svu Zagoru gornju, svu Bukovicu i Kotare, sva mista između Zrmanje i Krke, Petrovopolje, Kosovo, Kninsku krajinu. Vlada je podigla u Trogiru ured antimalarički, bolnicu u Benkovcu kamo dolaze bolesnici da se liče gratis i sve likove prime", Kronika samostana Visovac, sv. 6. od 1. V. 1930., str. 31, u AFSV.

[89]  Spisi provincijala Cikojevića, sv. 106, br. 1780/1924. General fra Bernardin Klumper dozvoljava premještaj novicijata a da Definitorij provincije odredi samostan i javi Generalnoj Prokuraturi u Rim, usp. Spisi provincijala Cikojevića 24. X. 1924., sv. 106, br. 1780/1924.

[90]  Zapisnik kapitularnih i definitorijalnih sjednica, sv. II. (1929.-1953.), str. 30, u PASD.

[91]  Usp. Kronika samostana Visovac sv. 6. od 1. V. 1930., str. 30-33, u AFSV.

[92]  Ups. P. Grabić, provincijal, Ćirilu Vrcanu, gvardijanu, u Spisi provincijala Grabića, sv. XXII, br. 1519/30, Split, 27. VIII. 1930., u PASD.

[93]  "Danas poslije podne brodom-parabrodom dođoše klerici novaci. Zadnjih dana starješinstvo Provincije radi malarije na Visovcu odredilo je do konačnog odlučenja mjesta za novicijat da ga smjesti u Zaostrog. Pod učiteljem koji je već 7 godina bio na Visovcu - p. o. fra Leonardom Bajićem - šesnaest je imenom novaka. [navedena imena novaka!]. Isti su pred mjesec dana obučeni u Makarskoj i stali pod nadzorom p. o. fra Ante Antića do današnjega dana. Bilo sretno!", Spomen Knjiga samostana Zaostrog od 1. I. 1913, za 1930. god., str. 216, u AFSZ. Kongregacija redovnika odobrila je premještaj novicijata s Visovca u Zaostrog i konvalidirala vrijeme novicijata koje su novaci proveli u Makarskoj do dolaska u Zaostrog, usp. Spisi provincijala Grabića, sv. XXIII, br. 2013/30, od 18. XI. 1930., u PASD.

[94]  Fra Leonard Bajić, Provincijalnom kapitulu Split, u Spisi provincijala Grabića, sv. XXVIII, 1931., br. 1745/31, od 25. XI. 1931., u PASD.

[95]  Pismo je uputio Mnogo poštovanom Ocu Provincijalnome Ministru za velečasni Definitorij, Visovac, 22. VII. 1930., u Spisi provincijala Grabića, sv. XXII, br. 1261/30, od 26. VII. 1930., u PASD.

[96]  Pismo fra Leonarda Bajića o. P. Grabiću, provincijalu, Visovac, 29. XI. 1928., u Spisi Provincijala Grabića, sv. XIII, u PASD.

[97]  Usp. Isto pismo od 29. XI. 1928., u Isto.

[98]  Fra Leonardovo pismo Visovac, 7. IV. 1928., u Spisi provincijala Grabića, sv. XI, dne 9. IV. 1928., br. 711/28, u PASD.

[99]  Fra Leonard Bajić, Franjevački novicijat Zaostrog: Izvještaj o novicijatu, Zaostrog, 7. XII. 1930., u Spisi provincijala Grabića, sv. XXIV, br. 2237, od 11. XII. 1930., u PASD.

[100]  Fra Leonard piše na Definitorij provincije: "Potpisani ovim pismom odriče se službe Magistra novaka te moli Mnogopoštovanoga i poštovane Oce, da me nje riješite", Visovac, 22. VII. 1930., u Spisi provincijala Grabića, sv. XXII, br. 1261/30, od 27. VII. 1930., u PASD.

[101]  Zapisnik kapitularnih i definitorijalnih sjednica, sv. II. (1929.-1953.), str. 27, u PASD. Npr. o. Soldo naglašava  strogost u odgoju u novicijatu koju je primio fra Nikola Gabrić pod vodstvom o. Bajića. Usp. J. A. Soldo, Fra Nikola Gabrić (1910.-1984.), u Kačić XVI/1984., 370.

[102]  Usp. dopis o. Grabića, br. 1530/30, Split, 27. VIII. 1930., u Spisi provincijala Grabića, sv. XXII, 1930., u PASD.

[103]  Fra Ante Cikojević, Poštovanom Ocu fra Leonardu Bajiću Zaostrog, Franj. provincijalat, br.1290, Split, 1. IX. 1932., u Spisi provincijala Grabića, sv. XVII, u PASD.

[104]  Statistika župa 1936/37. u PASD; Liber quartus vestitionum, 133-148; Franjevački samostanski arhiv Visovac (FSAV ); Spisi prov. fra Ante Cikojevića, 1932. u PASD. Kronika samostana Zaostrog piše za dan 17. III. 1933.: "Danas je pošao u Omiš bivši meštar od novicijata o. Leonardo Bajić, a njegovu službu primio je danas o. B. Topić", u Spomen Knjiga samostana Zaostrog od 1. I. 1913, str. 218, u AFSZ. Nije točna tvrdnja o. Bezine, Novicijat, 105, da je o. Bajić ostao na službi magistra novaka do 1932., nego kako ovdje stoji.

[105]  Fra Leonard Bajić, Franjevački novicijat Zaostrog: Izvještaj o novicijatu, Zaostrog, 3. XII. 1930., u Spisi provincijala Grabića, sv. XXIV, br. 2139/30. od 5. XII. 1930., u PASD.

[106]  Fra Leonard Bajić, Mnogo poštovani Oče Provincijale, Zaostrog, 6. V. 1931., u Spisi provincijala Grabića, sv. XXVI, br. 683/31, od 7. V. 1931., u PASD.

[107]  N. Radić, Nav. dj. 102., bilj. 51.

[108]  Prigodom dolaska provincijala Cikojevića u Zaostrog i kad je vidio novake slabe, blijede, među razlozima navodi i ovo: "Ja se bojim da je razlog u zraku Zaostroškomu. Kad sam došao u Živogošće odmah sam se drukčije ćutio. Gledao sam bi li se onamo mogao preurediti novicijat i čini mi se da bi mogao. Ovo ti samo pripominjem, jer želim čuti i tvoju riječ", u Spisi provincijala Cikojevića, br. 1184, Split, 11. VIII. 1932., u PASD.

[109]  Kronika samostana Zaostrog bilježi za dan 21. I. 1932., str. 217: "Zbio se 'slučaj'. Novaci odavna izazivani bezrazložno od raspuštenih djevojčurina iz mjesta, da ih prestraše, baciše se za njima kamenicama, ali nemilim slučajem jednoj ostalo izbito oko. Liječnici ga kasnije izvadili. Da je slušala evanđeosku: si oculus...erue eum...(ako te oko [sablažnja]...izvadi ga, S. Č.) bila bi ga spasila i za ovaj život", Spomen Knjiga samostana Zaostrog od 1. I. 1913., str. 217, u AFSZ. O slučaju izvijestio je fra Leonard provincijala Cikojevića, Zaostrog, 22. VI. 1932., u Spisi provincijala Cikojevića, sv. III, 1932., br. 850, od 23. VI. 1932., u PASD. Kad se slučaj dogodio, fra Leonard je držao duhovne vježbe u Makarskoj bogoslovima i radi slučaja morao ih prekinuti i doći u Zaostrog. l0 novaka bilo je pozivano na saslušanje u Makarsku 4. VII. 1932. Slučaj je pripisan fra I. Markoviću, iako to nije sigurno. On je bio osuđen tri mjeseca zatvora, ali je zahvaćen općom amnestijom 1935, bio oslobođen zbog djela počinjenog 21. I. 1932. Provincija je platila izvjesnu novčanu odštetu. Usp. Opća amnestija 1935, u Spisi provincijala Petrova, sv. 1, 1935., br. 605, od 23. III. 1935., u PASD. Djevojka se zvala Mara Matutinović, Filipova. Fra Leonard piše: "Ja sam đacima govorio da do prigode, budu li opet nasrćale, poslužićemo se u obrani od đavla i kamenjima - naravno gledajući ih i tim sredstvima zastrašiti". Zato se on osjeća "pravednim", iako je moralni uzročnik događaja, pisao je provincijalu, Zaostrog, 24. VI. 1932., u Isto, br. 864/32, od 26. VI. 1932., u PASD.

[110]  O. fra Alberto Bukić (*Šibenik, 26. XI. 1877.- †Šibenik, 2. II. 1953.). Vršio razne službe u provinciji. Magistar novaka u Zaostrogu i na Visovcu 1933.-1941. God. 1947. u montiranom zagrebačkom procesu osuđen na 8 godina zatvora. Zahvatila ga amnestija te nije svu kaznu izdržao do kraja. - Novicijat se povratio na Visovac 4. lipnja 1935. Novaci su iz Zaostroga došli autobusom (Ratković) na vrh Miljevačke strane s meštrom o. Albertom Bukićem, a završili novicijat 18. VIII. 1935. i otišli u Sinj. Novi su se novaci te 1935. godine obukli 31. kolovoza. Usp. Kronika samostava Visovac za 1935. godinu.

[111]  Leonard Bajić, Mnogopoštovani Oče, Zaostrog, 12. VIII. 1932., u Spisi provincijala Cikojevića, sv. 4, 1932, br. 1200, od 14. VIII. 1932., u PASD.

[112]  A. Cikojević, provincijal, Dragi Meštre, Split, 11. VIII. 1932., u Spisi provincijala Cikojevića, 4, 1932., br. 1184, u PASD. Mislio je na moljenje Časoslova koje je bilo dugo, prebučno, iscrpljujuće.

[113]  Isto, u Spisi provincijala Cikojevića, 4, 1932., br. 1184, u PASD.

[114]  Fra Leonard Bajić, Mnogo poštovani Oče!, Zaostrog, 12. VIII. 1932., u Spisi provincijala Cikojevića, br. 1200, od 14. VIII. 1932., u PASD.

[115]  Bio je magistar novaka i uzornom redovniku naše zajednice o. fra Rafi Kaliniću (*Prugovo, 6. XI. 1910.-†Brnaze/Sinj, 24. IX. 1943.) čije je prve zavjete primio na Visovcu, 31. VIII. 1929. i na njegovoj Mladoj misi propovijedao, Prugovo, 29. VII. 1934. Fra Rafo je bio profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju. Ubili ga Nijemci dok je nosio svete sakramente umirućem Stjepanu Čariću u Brnazama 24. IX. 1943., usp. P. Bezina, Fra Rafo Kalinić, Split, 1993.

[116]  Usp. L. Bajić, Izvještaj o novacima, Visovac, 29. XI. 1928., u AFPS.

[117]  Usp. fra Leonardovo pismo provincijalu Grabiću, Sinj, 13. VIII. 1928, u Spisi provincijala Grabića, sv. XII, br. 1502, od 14. VIII. 1928., u PASD. U pismu je spomenuo neka imena klerika koji su kasnije napustili Red.

[118]  Služio se ovim pomagalima: Scripta S. Bonaventurae. Selecta pro instruendis fratribus odrinis fratrum Minorum, Quaracchi 1898.; T. Celanus, Vita prima s. Francisci Assisiensis; Isti, Vita secunda s. Francisci Assisiensis; Gaudentius Guggenbichler, Introductio ad vitam seraphicam, Quaracchi 1912.; Kiliano Kazenberger, Liber vitae seu Regulae s. Francisci expositio, Quaracchi 1926; Novicijatska škola 1928., 133, rukopis, u FSAV; Skup predavanja i sastavaka meštra novicijata i samih novica, 73, u FSAV; Priručnik za odgoj franjevačkih novica "Sex documeta s. Bonaventurae cuilibet proficere volenti utilissima", u FSAV itd.

[119]  Gaudentius Guggenbichler, Introductio ad vitam seraphicam ad usum praesertim juventutis totius Ordinis Fratrum Minorum, editio tertia, Ad Claras Aquas (Quaracchi), 1912. Introductio-Uvod je podijeljen u dvije knjige. Prvi dio podijeljen je u 5 poglavlja. Prvo poglavlje: O temeljima samostanskog života; drugo: O Redu Manje braće sv. Oca Franje; treće: O vježbanju kreposti i iskorijenjivanju mana; četvrto: Pravila apostolskog života koja treba obdržavati; O razmatranju ili mentalnoj molitvi. Druga knjiga sadrži molitve i pobožne svakidašnje vježbe. Tom su se knjigom magistri novaka i kasnije služili pri uvođenju novaka u kršćanski i redovnički život.

[120]  Pismo o. Grabića, provincijala o. Leonardu, br. 672/28, Split, 30. III. 1928., u Spisi provincijala Grabića, sv. X, u PASD.

[121]  L. Bajić, Mnogopoštovani Oče, Zaostrog, 16. XI. 1932., provincijalu Cikojeviću, u Spisi provincijala Cikojevića V, od 22. XI. 1932., br. 1727, u PASD.

[122]  Fra Ante Cikojević, Dragi Leonardo, u Spisi provincijala Cikojevića, sv. 5, 1932., br. 1728, 21. XI. 1932., u PASD.

[123]  Fra Leonard Bajić, Mnogo poštovani Oče, Zaostrog, 19. I. 1933., u Spisi provincijala Cikojevića, 1, 1933., br. 123, od 20. I. 1933., u PASD.

[124]  Fra Leonard, Mnogo poštovani Oče, Zaostrog, 19. I. 1933., u Spisi provincijala Cikojevića, sv. I. br. 123, od 20. I. 1933., u PASD. Angelus Clarenus, Expositio Regulae Fratrum Minorum, priredio L. Oliger, Quaracchi 1912.

[125]  Fra Leonardovo pismo o. Grabiću, Sinj, 6. IX. 1928., u Spisi provincijala Grabića, sv. XII, br. 1646/28, od 8. IX. 1928., u PASD.

[126]  Fra Leonardovo pismo, Visovac, 9. VII. 1928., u Spisi provincijla Grabića, sv. XII, br. 1288/28, od 10. VII. 1928., u PASD.

[127]  Fra Leonardov izvještaj o novicijatu, Visovac, 2. III. 1924., u Spisi provincijala 104, sv. A. Cikojevića III/1, br. 377 od 8. III. 1924. Imena tih novaka su: fra Mladen Paviša, fra Luiđi Šimić, fra Gašpar Bujas, fra Petar Mandac, fra Ivan Hrstić, fra Milan Lapić, fra Bernardo Borić, fra Nikola Bilić i fra Stanko Bradarić. Svi su ti novaci ustrajali i postali svećenici.

[128]  Fra Leonard Bajić, Izvještaj o novacima, Visovac, 28. XI. 1928., u Spisi provincijala fra Petra Grabića, sv. XIII, br. 2107, od 2. XII. 1928., u PASD.

[129]  Fra Leonardovo pismo provincijalu Grabiću, Visovac, 9. VII. 1928., u Spisi provincijala Grabića, sv. XII, br. 1289/28, od 10. VII. 1928., u PASD.

[130]  Fra Leonardovo pismo o. Grabiću, Visovac, 31. III. 1928., u Spisi provincijala Grabića, sv. XI. br. 680/18, od 2. IV. 1928., u PASD.

[131]  Radilo se naime o novaku fra Mirku Rudanu, usp. Fra Leonardovo pismo, Zaostrog 12. II. 1933., Provincijalu Cikojeviću, u Spisi provincijala Cikojevića, 1, 1933., br. 320, od 15. II. 1933., u PASD.

[132]  Kronika visovačkog samostana bilježi za dan 6. travnja 1928.: "Sve funkcije - oficija triju dana učitelj novaka o. Bajić sa novacima (12 ih) obavili svečano pjevanjem lijepo".

[133]  L. Bajić, Duh molitve, u U duhu katoličke obnove, 123

[134]  Isto: "Molim i molim novoga Mnp. Provincijala i njegov Definitorij, a to oslonjen i potaknut Kanonom 554 & 3 crkvenoga prava i točkom 46. naših Generalnih Konstitucija, da ne drže u samostanu novicijata "tales religiosos, qui Regulae praecepta et constitutiones, ut jejunia, excalceationem, e cori diu noctuque frequentationem et similia, absque dispensatione observare (non) possint et de facto (non) observent". Također molim veleč. Definitorij, da u novicijata samostanu naredi vršenje točke 201. (silentium in refectorio)".

[135]  Fra Leonard Bajić, Mnogopoštovani oče, Zaostrog,16. II. 1932., u Spisi provincijala Cikojevića, sv. 5, 1932., br. 1727, od 22. XI. 1932., u PASD.

[136]  Fra Leonard Bajić, Mnogopoštovani oče, Zaostrog,16. II. 1932., u Spisi provincijala Cikojevića, sv. 5, 1932, br. 1727, od 22. XI. 1932., u PASD.

[137]  O. Leonard: Novicijat Visovac: Izvještaj za definitorijalni sastanak, Visovac, 22. XII. 1927., u Spisi provincijala Grabića, sv. IX, u PASD.

[138]  Fra Leonard, Mnogo poštovani Oče, Zaostrog,19. I. 1933., u Spisi provincijala Cikojevića, sv. I, 1933., br. 123, od 20. I. 1933., u PASD.

[139]  O. Leonard: Novicijat Visovac: Izvještaj za definitorijalni sastanak, Visovac, 22. XII. 1927., u Spisi provincijala Grabića, sv. IX, u PASD. Kan. 554 & 3 CIC-a iz 1918. glasi: "Superiores in novitiatus ac studiorum domo ne collocent, nisi religiosos qui sint ad exemplum regularis observantiae studio" - "Neka starješine u novicijatu i u kući studija stavljaju samo redovnike koji su primjer redovničkog opsluživanja". GGKK 1922. čl. 46 nalažu da se u samostane novicijata šalju redovnici opslužitelji Pravila i Konstitucija, molitve u koru itd. Popratno pismo generala reda fra Bernardina Klumpera Opportunitatem želi da se uspostavi disciplina gdje je opala, promiče gdje već postoji a posebno da se obdržava u kućama novicijata u kojima će drugi redovnici svojim životom pomagati magistru novaka u formaciji. "Etenim novitius nisi tempore probationis optime formetur, vix umquam bonus erit frater minor" - "Naime, ako se novak za vrijeme kušnje odlično ne formira, jedva da ikad može biti manji brat". Fr. Bernardinus Klumper, Opportunitatem, pismo svoj braći od 15. II. 1922., u Acta Ordinis Fratrum Minorum XLI/1922, sv. I, 90-93

[140]  Fra Leonard, Mnogo poštovani Oče, Zaostrog, 19. I. 1933., u Spisi provincijala Cikojevića, sv. 1, 1933., br. 123, od 20. I. 1933., u PASD.

[141]  Fra Ante Cikojević, Dragi Meštre, u Spisi provincijala Cikojevića, br. 1245, Split, 22. VIII. 1932., u PASD.

[142]  Usp. Fra Ante Cikojević, Dragi Petre [fra Petru Grabiću], Split, 21. II. 1933., u Spisi provincijala Cikojevića, sv. 1, 1933., br. 357, od 21. III. 1933., u PASD.

[143]  Fra Ante Cikojević, fra Leonardu Bajiću, br. 394/1933., Split, 3. III. 1933., u Spisi provincijala Cikojevića, sv. 1, 1933., u PASD.

[144]  Na definitorijalnom sastanku provincije u Splitu promijenjen je iz Omiša i imenovan gvardijanom u samostan sv. Lovre u Šibeniku, usp. Provincijalat franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, Split-Dobri, br. 2633, Split, 27. 12. 1933., u Arhiv franjevačkog samostana Omiš sv. 1932.-1939.

[145]  Omiš, 1. I. 1934., u Spisi provincijala Cikojevića, sv. 1, 1934, br. 28/1934., od 4. I. 1934., u PASD.

[146]  Usp. Franj. provincijalat Split, br. 2633, Split, 27. XII. 1933., u popisu osoba samostana Omiša nema više fra Leonarda, a stavlja da odlazi u Šibenik, u Spisi provincijala Cikojevića, sv. 3, 1933., u PASD. Ljetpis samostana sv. Lovre u Šibeniku, P. Bezina [priredio], Split, 1996., 79, za dan 1. siječnja 1935., piše: "Večernjim vlakom dosadašnji gvardijan o. L. Bajić otputovao je na novu službu u Sinju".

[147]  Usp. NR XIII/1934, svi brojevi, str. [4] korica; usp. S. Čovo, Nova revija - vjeri i nauci, u Kačić: Jubilej franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja (1735.-2985.), XVIII/1986., 215-236.

[148]  Usp. Ljetopis samostana sv. Lovre u Šibeniku, P. Bezina [priredio], Split, 1996., 72 za dan 4. IV. 1934.: "Danas se počelo stavljati skele za poprav i umjetničko slikanje naše crkve sv. Lovre. Rađu je preuzeo akad. slikar gosp. Vlado Marjanović, Livanjac, uz pogodbu od 35.000 dinara, sa stanom i hranom u samostanu". Vlade Marjanović (*1906.-†1958.).

[149]  Statistika župa 1936/37, u PASD; Promjene u Sinju, u Gospa Sinjska XIV/1935., 2, 42. U dekretu imenovanja sinjskim župnikom br. 3355/34, Split, 20. XII. 1934., u Spisi provincijala Petrova, sv. 1, 1934., u PASD, navodi se da je profesor na franjevačkoj gimnaziji Sinj.

[150]  Pod predsjedanjem o. fra Luje Bubala, generalnog vizitatora u Splitu je održan kapitul Provincije 26. XI. 1934. i izabrana nova provincijska uprava: Petrov dr. o. Stanko, provincijal, Grabić dr. o. Petar, kustod, Bajić o. Leonard, definitor, Klarić o. Frano, definitor, Antić o. Ante, definitor, Nola o. Karlo, definitor, usp. A. Crnica, Naša Gospa od zdravlja, Šibenik, 1939., 354.

[151]  Usp. A. Crnica, Isto, 487.

[152]  Usp. pismo dr. Janka Šimraka od 27. IV. 1933. u kojem mu zahvaljuje na pobudama za "Molitveni dio" Hrvatske straže i za novčanu pomoć koju mu je poslao (1.000 Din). "Tvoje ideje upravo su predivne i mene su do temelja oduševile. Ja sam uvjeren, da će se od sada javljati lijepa četa iz sviju strana za taj 'Molitveni dio'", u Arhiv franjevačkog samostan Omiš, sv. 1932.-1939.

[153]  Usp. Dva predloga k ostvarenju "Kat. Dnevnika", u Katolički list LXXVII/1926., br. 47, 644. On zastupa osobnu i molitvenu agitaciju da se pokrenu duhovi i da tako uspije nastojanje za pokretanje Katoličkog dnevnika.

 

 

 

 

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Drniš, 22. rujna 2019.  – Izborni kapitul Mjesnoga bratstva OFS-a Gospe od Ružarija

************

Šibenik (Šubićevac)

************

Proslava sv. Franje u Imotskom

************

Proslava sv. Franje u Šibeniku (Šubićevac)

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas890
Ovaj mjesecOvaj mjesec45822
UkupnoUkupno7115363

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 36