II. RAD I OPREDJELJENJE

 

A - Previranja poslije I. svjetskog rata

 

Fra Leonard je postao svećenik u teško vrijeme, 1913. godine, uoči I. svjetskog rata. Svaki je rat ljudska nesreća; čovjekov neuspjeh da mirno pobijedi izazov mržnje i zla. On je teški bič i veliko iskušenje; njegove su posljedice kobne za sve zaraćene strane. On razara ne samo gradove i sela, privredu i kulturu; on rastače ljudsku dušu i sustav vrijednosti u kojem čovjek živi. Prvi svjetski rat posebnom se žestinom i okrutnošću okomio gotovo na cijelo čovječanstvo, zbog čega je i dobio ime svjetski. Odmah je donio razne probleme, među kojima se isticala glad,[1] bolest i bijeda koja je pritiskala stanovništvo svih ratnih godina. Nestašicâ nisu bili pošteđeni ni samostani i njihovo osoblje. Nažalost, to se stanje produžilo i u poratnim godinama. U ratu se govorilo o stradanjima i poginulima na raznim frontovima Monarhije. Zato nije nimalo čudno da se željno očekivao kraj rata i nada da će doći bolji dani za sve.

Kad je 1918. uspostavljena nova država Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS), fra Leonard se u početku zanosio idejom ujedinjenja i stvaranja nove države. Gajio je iluziju da mu nova država nudi čvrsti temelj idealnog rješenja društvenih i nacionalnih interesa. Još više se radovao što je došlo do svršetka teška i duga ratnog pustošenja. Iluzija jugoslavenstva, unašanje "ekavice" u pisanu i izgovorenu riječ i njega je zahvatila, čega se kasnije istinski stidio. Na političkom planu mnogo se obećavalo uspostavom nove države na području gdje su boravili Južni Slaveni. Zato su se lako primala obećanja da će u novoj državi osvanuti bolji dani, nastati mir, red, rad i blagostanje. Posvuda su organizirana slavlja i pjevane ode novoj državi. Po cijeloj Dalmaciji uslijedili su sastanci i slavlja narodnog oduševljenja, u kojima su sudjelovali i neki franjevci sprečavajući nesloge i unoseći jedinstvenost.[2] Tako su u Imotskoj krajini održana velika slavlja; klicalo se vladi Države SHS. Uz mnoge govornike koji su nastupili u slavlju 6. studenoga 1918. u Imotskom, bio je i fra Leonard Bajić. U svom govoru on je naglasio kako je tim činom ispunjen davni narodni san.[3] Ujedno je pomagao i poticao da se uklone znakovi propale austro-ugarske vlasti kao što su grbovi, natpisi i nazivi pojedinih ulica, jer su "grdili naše hrvatske kuće". Takav njegov stav možemo shvatiti upravo radi talijanske okupacije dijelova Dalmacije i njegova izgona iz Drniša.

Kad je minuo prvi zanos euforičnog raspoloženja i nastupila realnost političkog, ekonomskog, društvenog i kulturnog života, mnogima su se otvorile oči nad teškom svakidašnjicom. Kritički se počelo gledati na novu vlast, koja je u mnogočemu bila gora od one propale, prethodne, austro-ugarske. Vidjelo se da nova vlast nije riješila bitna i životna pitanja hrvatskoga naroda ni ispunila dana obećanja, nego je nastupilo novo ropstvo s drugim imenom. Zato nije čudno da je opet zavladalo opće beznađe. Odmah se osjetilo da je nova država za Hrvate tamnica i da ujedinjenje ne znači ništa drugo nego podjarmljivanje novoj politici, koja sada dolazi s istoka u mjesto sa zapada. Takvo je raspoloženje sve više zahvaćalo narod. Nametanjem vidovdanske diktature nastale su velike prijetnje Hrvatima kao narodu. Nositelji unitarističke, centralističke vlasti gledali su u svećenicima svoje najveće neprijatelje jer su im se opirali posvuda, a u Imotskoj krajini posebno, pa nije čudno da su ih označili neprijateljima države pa i saveznicima komunista.[4]

Ante Ujević za Imotsku krajinu piše: "Poluintelektualci, propali učenici, lijenčine, ljudi sumnjiva morala, batinaši i drugi guraju se često pod okrilje vlasti, a za uzvrat ona ih postavlja na bolje položaje i štiti na razne načine".[5]

Nada i oduševljenje za novom državom pomućena je i upadom talijanske vojske na hrvatsko tlo. Kad je Austrija bila pri raspadu u prvoj polovici studenoga 1918., talijanska je vojska upala u one dijelove Hrvatske koji su im 26. IV. 1915. tajnim Londonskim ugovorima ponuđeni. Oni su ipak prešli crtu obećanih granica i okupirali i tridesetak župa koje su držali franjevci provincije Presvetoga Otkupitelja. Dolazak Talijana nitko nije dobro primio niti ga je taj dolazak obradovao. Kako su Talijani smatrali franjevce glavnim uzrokom svojih neuspjeha i slabog prijema kod običnog naroda, talijanska se vlast oborila na njih. Neke je franjevce zatočila u Italiju, a druge protjerala u Kraljevinu Slovenaca, Hrvata i Srba.[6]

Talijanska vladavina u našim krajevima i njihove želje za pripojenjem Dalmacije Italiji teško su pogodile fra Leonarda. Na vlastitoj je koži osjetio drakonske postupke talijanske iredente izgonom iz vlastite zemlje, samo radi toga što se nije dao ni htio odnaroditi, niti se staviti u aparat tuđinskih nenarodnih ciljeva. Talijani su ušli u Drniš 29. XII. 1918., a on je 1919. imenovan župnikom i dekanom u Drnišu. Drnišani su s gnjevom primili Talijane kao neprijatelje, osvajače i nezvane goste. Vidi se to i prema raspoloženju, koje nam je ostalo u sačuvanom zapisu: "Čim su građani zapazili Talijane, sve kuće i prozori se zatvoriše, u znak negodovanja."[7] Cilj osvajačke talijanske politike dobro je opisao o. fra Karlo Kosor: "Poslije ulaska prva im je bila briga da u Drnišu organiziraju svoju vlast.[...] Čim su se Talijani ugnijezdili u Drnišu, stali su nepoćudne ljude zatvarati, deportirati u Italiju ili tjerati iz okupirane zone. Među prvima bili su na udaru franjevački župnici i župski pomoćnici. Novoimenovani drniški župnik fra Leonard Bajić bio je u rujnu 1919. 'po višem nalogu' udaljen iz Drniša i potjeran iz okupirane zone."[8] Tada je otišao u Split, gdje je ostao do 1. siječnja 1920.

Primjer koliko mu je bila odvratna tuđa vlast i vojska na hrvatskom tlu, pokazuje i dolazak talijanskih vojnika u Makarsku 20. travnja 1941., koji su ga zatekli ispred samostanske crkve, tada profesora u Makarskoj i htjeli s njime stupiti u kontakt. "Međutim, on se činio nijem, tvrdi fra Karlo Jurišić, premda je dobro poznavao talijanski jezik".[9] Tu odbojnost prema Talijanima stekao je već u vrijeme poslije Prvog svjetskog rata u Drnišu, kada je iz njega protjeran i nije mogao preuzeti dužnost dekana i župnika, iako je bio čovjek koji nije znao nikoga mrziti. On nije imao ništa protiv Talijana kao naroda, nego su mu se ovdje oni predstavili kao okupatori-porobljivači, eksponenti jedne mračne okupatorske politike, koji su došli u njegovu kuću da zarobe njega i njegov narod i ugroze njegovu slobodu, "dar s neba", koja spada u osnovna prava svakog čovjeka i svakog naroda. Za vrijeme II. svjetskog rata to se stanje ponovilo, iako se mislilo da se više neće nikada povratiti, a ono još gore postupa jer odsijeca dio njegova nacionalnog bića i pripaja najljepše dijelove njegove drage Domovine Italiji. Od Dalmacije se želi silom stvoriti talijanska pokrajina. Ti su vojnici sada emisari te zlokobne politike. Kao takvima nije mogao pružiti dobrodošlicu ni pokazati naklonost. Tu bi im bolje odgovaralo ono što je Isus rekao Petru: "Idi mi s očiju, sotono!" (Mk 8, 32). To upravo znači: Idite odakle ste i došli, vratite se u svoj kraj, u svoju domovinu; nemojte nas porobljivati ni zagorčavati nam život! Znamo mi i bez vas živjeti! Možda upravo u tom možemo tražiti njegovu naklonost prema južnoslavenstvu kao spasu od talijanske ekspanzije koja je prijetila kako na koncu I. svjetskog rata, tako i u II. svjetskom ratu.

U državi SHS počela su se odmah poslije I. svjetskog rata obnavljati stara i osnivati nova politička društva. Budući da su franjevci bili usko povezani s narodom i djelovali na širokom prostoru kopnene Dalmacije, u velikom su broju sudjelovali u političkim zbivanjima da zaštite vjerske, nacionalne i crkvene interese. Tako je njihova pomoć bila presudna u osnivanju Hrvatske pučke stranke u Hercegovini i Dalmaciji, a u Bosni Hrvatske težačke stranke.[10]Mnogi su bili oduševljeni jugoslavenstvom, pa vjerojatno i neki franjevci Provincije presvetoga Otkupitelja koji su preko telegrama provincijala fra Frane Lulića poslali regentu Aleksandru čestitku: "Uvjereni, da će se ujedinjeni narod bez razlike vjere pod žezlom i mudrom upravom svoga kralja u svojoj prvoj ujedinjenoj državi domoći i razviti do snage, sjaja i potpuna zadovoljstva u svakom pogledu".[11]

Kad su se početne nade i zanos za zajedničkom, ujedinjenom državom počele otapati, kod franjevaca radi općeg iznevjerenja i neispunjenih obećanja a još više radi napada na Crkvu i svećenike od strane jugoslavenskih nacionalista, trebalo se snalaziti u novonastalim prilikama. Napade na Crkvu i katoličke skupove kao i pojedince, ne zaboravivši ni franjevce, organizirali su orjunaši. Njihove napade dobro je osjetio na sebi i sami fra Leonard. Povodom takvih učestalih napada episkopat je na zasjedanju u Zagrebu, 29. IV. 1922., uputio predstavku jugoslavenskoj vladi, u kojoj se tuži na postupke države prema Crkvi, a i katoličko novinstvo počinje kritizirati beogradski režim kao "Režim pljačke, laži i nasilja".[12]

 

a) Političke prilike i pastoralni rad u Metkoviću

 

Dolaskom u Metković fra Leonard se susreo sa svakidašnjim problemima svojih vjernika. Nije mu trebalo mnogo vremena da se otrijezni i da odbaci zanos i ideju sveopćeg južnoslavenskog jedinstva te započne ozbiljnim razmišljanjem o svojoj ulozi kako svećenika, a tako i javnog radnika. U njemu je nastupio novi početak. Što rekosmo, on se otrijeznio od prethodnog zanosa za jugoslavenstvom jer su potpuno propala sva očekivanja i prethodna mnogostruka obećanja. Možda mu je kao južnjaku nešto specifično da se brzo i svim silama stavi na onu stranu koju je upoznao i smatrao je ispravnim izborom. Na političkom planu, kada je upoznao ciljeve Pučke stranke, odmah se opredijelio za nju. U njoj je gledao obranu hrvatstva i kršćanstva našega naroda, jer u toj stranci hrvatski narod može biti siguran u sretniju budućnost.[13] Iako je u Metkoviću tada djelovala i Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) Stjepana Radića, prema njoj je imao manje naklonosti. On je radio na jedinstvu hrvatskoga naroda u borbi protiv velikosrpskih ideja koje su se htjele nametnuti kao želja hrvatskoga naroda u umjetno stvorenoj versailleskoj državi.[14] Bilo je onih koji su mislili da će "sabiranje klera u jednu stranku značiti silni napredak katoličke stvari i jačanje moći Crkve".[15] Tu su ideju neki lansirali kao ideju i želju samog episkopata, što nije bilo istinito.

Župa sv. Ilije u Metkoviću fra Leonardu je otvorila široko polje rada. On ga je potpuno apsorbirao kao svećenika-župnika u pastoralnim obvezama. Svjestan je bio da mu je glavna zadaća da propovijeda i pastorizira povjereno stado, slavi sveta otajstva, blagoslivlja, upravlja duhovnim životom, uči svijet u kršćanskim istinama vjere i morala, dijeli svete sakramente. Na tom se polju potpuno aktivirao, ali nije mogao prepustiti povjereno stado da mu ne pruža, uz vjerska, i zdrava društvena i politička usmjerenja. Gledao je kako se vodi žestoka borba za osvajanje ljudi a da se u tom ne biraju sredstva, što ga je još više poticalo da svoje stado čuva, brani i duhovno hrani, da ga ne rastjeraju "grabežljivi vuci" (Mt 7, 15).

   Crkva sv. Ilije u Metkoviću 

Osim toga bio je svjestan da treba podupirati međusobnu svećeničku suradnju i unutarnju koheziju zajedničkih pothvata. Odmah se učlanio i uklopio u rad Svećeničke udruge u Neretvi koja je djelovala prema poticajima pape Pija X. iz 1908., a odobrio ju je Filip Frane Nakić, splitski biskup 9. III. 1910. Ona je bila kao ustuk liberalnim strujanjima , promicala je staleške probitke, branila vjeru i crkvu, promicala religiozno-moralno i stručno usavršavanje svećenika, unapređivala duhovno i materijalno dobro vjernika. Ta je udruga počivala na crkvenim polazištima, na temeljima crkvene discipline i čvrsto stajala u zajedništvu s biskupom, te djelovala kako dolikuje ugledu i ciljevima klera. Znao je da je Svećenička zajednica srce svake katoličke akcije i uspjeha u radu s narodom. Crkva se treba uvijek obnavljati jest izraz koji se uvijek može primijeniti u Crkvi na njezine članove, a posebno predočiti toj svećeničkoj organizaciji takav zahtjev koja tu obnovu želi provoditi. To je Crkvi uvijek bilo potrebno u prošlosti, kao što je to potrebno i danas. To je obnova koju su dobro poznavali sveci kad su obnavljali sebe i svojim primjerom na to poticali druge, prema onoj: "Riječi pokreću, primjeri povlače za sobom". Drugim riječima, to je obnova ili svetost koja je potrebna Crkvi da bi u određenim vremenima odgovorila potrebama čovjeka. Koliko god se netko danas želi prilagoditi potrebama današnjega vremena, tu neće biti uspjeha ako ta prilagodba ne bude nadahnuta duhovnom obnovom, kojoj i u vanjskom djelovanju treba davati prvenstvo. Zato se fra Leonard učlanio u tu udrugu da postigne cilj koji je udruga sebi postavila.

Svećenička je udruga redovito održavala svoje sjednice. Na njima se raspravljalo o raznim temama koje je nametao svakodnevni život. Tako je već na sjednici Udruge 2. ožujka 1920. sam fra Leonard govorio o Staleškoj organizaciji, o slozi među svećenicima i širenju Pučke stranke među narodom.[16] U tim političkim previranjima trebalo je učvrstiti Pučku stranku, što je nastojao ministar unutarnjih poslova u vladi SHS Anton Korošec,[17] slovenski svećenik. On je proputovao Dalmacijom propagirajući Pučku stranku koja se poslije posebno razgranala u sinjskoj i imotskoj krajini. Hrvatskoj pučkoj stranci pošlo je za rukom da u svoje redove okupi gotovo cijeli kler, i prema nekim tvrdnjama, u tom su svakako veliku ulogu odigrali tamošnji franjevci.[18]

Značajno je fra Leonardovo predavanje na sjednici Svećeničke udruge u Neretvi 4. svibnja 1920. On je nastupio pod 3. točkom Dnevnog reda: Odnošaj svećenika prema postojećim strankama. Analizirao je 4 stranke: demokratsku, narodni klub, komuniste  i pučku stranku, pokazao njihove pozitivne kao i negativne osobine. Iz njegova izlaganja proizlazi da mu je srcu ipak najprivlačnija od svih stranaka Pučka stranka jer podupire pozitivnu religiju. Ona je stranka sitnog i malog rada, a ujedno je nacionalna, što je, po njegovu sudu, najbolje odgovaralo ondašnjem duhu vremena. Kao dekan preporučivao je svećenicima Pučku stranku i radi njezina religioznog programa "kao jedine stranke u Jugoslaviji koja stoji na braniku te religije".[19] Osim toga naglašavao je kulturni program Pučke stranke i predlagao da svi svećenici-župnici pošalju po dva čovjeka iz svoje župe u Split na težački sabor koji se održavao 10. listopada 1920.[20]

Fra Leonard je svojim dolaskom u Neretvu unio sklad među svećenike, znajući i u napetim prilikama dati pozitivno rješenje, kao što je pitanje redovine za uzdržavanje svećenika. Zastupao je mišljenje Pučke stranke da se redovina ukine, "ali tek onda kad se uredi drugi način za svećeničko obezbijeđenje".[21]

Radi svoga istaknutog vjerskog i kulturnog rada a tako i radi toga što je ustajao protiv nasilja i bahatosti pojedinih političkih frakcija, fra Leonard je mnogima smetao. Protiv njega su ustajali militantni borci velikosrpske politike "orjunaši".[22] Da pokaže svoju odvratnost kralju i privrženicima nove politike i da tu vlast omalovaži, a time pokaže i svoju javnu odbojnost prema njoj, fra Leonard nije poštivao pojedine prigode obiteljskog kraljevskog kalendara. Prigodom godišnjice kraljeva vjenčanja, za vrijeme službe Božje u crkvi sv. Ilije nije izvjesio državnu zastavu na crkvi. Kada su to opazili sljedbenici kraljeve politike, nisu ušli u crkvu. Zahvatio ih je bijes, jedna skupina upala je u župni stan, uhvatili ga i bacila niz kamene stepenice. Tom je prigodom slomio rame i od toga je patio cijeli život. Od očite smrti spasio ga je narod koji se toga časa našao pred župnom kućom.[23] Radi toga "izgreda" Kotarsko Poglavarstvo u Metkoviću osudilo ga je "na kaznu zatvora od 20 dana zbog prekršaja...počinjenog tim što je ne odazvavši se pozivu, da izvjesi na rim.[o] kat.[oličkoj] crkvi državnu zastavu prigodom službe božje na dan Vjenčanja Njegova Veličanstva Kralja, iskazao nenaklonost prema državi te prouzročio javnu sablazan".[24] U takvom njegovom postupku sigurno možemo očitavati nezadovoljstvo Vidovdanskim ustavom od 28. lipnja 1921. koji je ozakonio centralizam i unitarizam. Nije čudno da su se tada progonili utjecajni ljudi koji su odgajali i dizali narodnu i vjersku svijet oko sebe, a glavni nositelji tih progona bili su kotarski i općinski službenici, koji su provodili vladinu politiku. On nije bio zgodan za njih jer su ga se bojali da može svojim postupcima utjecati na ishod budućih općinskih izbora.

Dužnu brigu fra Leonard je posvetio kulturnom uzdizanju vjernika stvaranjem župnih čitaonica. Na svećeničkim je sjednicama predlagao da svaki župnik "organizira u svojoj župi knjižnicu i neka je nastoji raširiti da ona bude i pučka". Predlagao je širenje religioznih i kulturnih institucija u dolini Neretve, a svećenike poticao da primaju Katolički list.[25] U političkom smislu naglašavao je da "nijedan svećenik ne smije biti pristašom niti potpomagati stranku koja radi proti vjere".[26] Hrvatska pučka stranka zastupala je federalističko uređenje države s kršćanskim moralnim zasadama čiji je prvi temelj vjera, a drugi hrvatstvo koja će se boriti za jednakost svih plemena, pa i narodnih manjina. Protiv tih težnja borili su se pristaše Pribićevićeve Orjune.[27]

Iako je fra Leonardov boravak u Metkoviću bio relativno kratak, ipak je bio uspješan i zapažen, jer je ostavio vidljivih tragova svoga rada na svim poljima duhovne, kulturne, socijalne, a i političke djelatnosti. Što je uspio ostvariti kroz kratko vrijeme svoje službe u Metkoviću, najbolje vidimo iz Izvješća koje je podnio na Sjednici svećeničke udruge Neretvanskog dekanata 22. studenoga 1921. Donosimo ga u cijelosti prema pronađenom zapisu. Svoj rad iznosi ovako:

"Osnovao sam Težačko Vijeće sa čitaonicom protiv sve oporbe kaputaša,[28] kakovih se samo može zamisliti u Metkovićima; uprava se često sastaje i pretresa sva važnija pitanja; na okupu imam svu težačku ruku; u jednoj je prigodi upravljen protest protiv nekih nepravedno udarenih poreza; dalje prosvjed na 'Jug. Klub' radi smanjenja lične dohodarine, jer lanjska godina odveć slaba bila. U društvu djevojaka ima ih 20; List 'Mladost'[29] imade 25 pretplatnika, drugih nabožnih listova do 50 se raspačuje. Glazbu sam organizirao da bude upravo 'težačka'. Katekizam držim poslije podne, a tako i mnoge druge pobožnosti i opažam sa dobrih uspjehom. Za sva tri dana pokladna uveo sam blagoslov popodne sa propovijeđu. Poradio sam da se posadi jedan veliki crkveni vinograd sa amerikanskom lozom. Nabavio sam tri nova zvona sa troškom od K 150.000. Ustanovio sam Treći Red i polako se razvija napred u duhu sv. Frane".[30]

Iz toga se vidi da je radio na duhovnoj i materijalnoj obnovi župe, kao i na osvješćivanju i udruživanju katoličkog laikata jer je bio uvjeren, da ne može ispuniti sve pastoralne zahtjeve sam nego su mu u tom radu potrebni katolički laici. Uz to je posvećivao dužnu brigu i seoskoj mladeži. Posebnu je važnost pridavao društvu djevojaka i mladih, te odgoju njezinih članova koji svojim radom unose u život novinu vjerske svijesti. Svakako jedan od vidova pastoralnog rada jest širenje katoličkog tiska među vjernicima, posebno među mladima, jer je svjestan da je katolički tisak važno pomagalo u pastoralnom radu. Tim se pomagalom fra Leonard posvuda koristio. On može često više koristiti nego same propovijedi svećenika, jer napisana riječ može dospjeti tamo gdje svećenik ne dolazi i gdje on nije poželjan. Katolički tisak propovijeda svuda: na ulici, u društvu, na putu, šetnji, u kući, na odmoru, čekaonici, u jednu riječ posvuda. Sjeme riječi Božje može tako pasti na plodnu zemlju i donijeti obilat rod, gdje sam svećenik nije mogao uvijek pristupiti.

 

 

Metkovci se svečano oproštaju od svog župnika

 

Fra Leonard se oprostio od Svećeničke udruge neretvanskog dekanata 30. siječnja 1923., iako je Metković napustio 13. ožujka 1923. To je učinio radi toga što se do njegova odlaska iz Metkovića nije predviđao sastanak Svećeničke udruge, pa je iskoristio prigodu da se s tom Udrugom bratski oprosti.

Čim je fra Leonard premješten sa župne službe i postavljen za magistra novaka na Visovcu, njegov se život potpuno promijenio. Nastupile su nove obveze i zadaci te se više nije bavio izravnim župnim pastoralnim radom, a još manje politikom i javnim društvenim problemima. Pred njim se otvorilo novo polje rada jer se kao magistar novaka trebao posvetiti odgoju i formaciji mladih franjevaca, upućivati ih u prvom redu u kršćanski i redovnički duh, a potom i u druge duhovne i kulturne sadržaje. To je bio novi, zahtjevni posao da mladim ljudima pomogne izgraditi zrele, vrijedne i odgovorne osobe, članove redovničke zajednice i buduće apostole i navjestitelje Evanđelja. Uz odgojni rad s novacima dosta je pisao po raznim ondašnjim časopisima u kojima je razlagao asketsko-duhovna pitanja, iznosio svijetle primjere kršćanskog života ili poticao razne pobožnosti, o čemu ćemo govoriti kasnije.

 

b) Župnik u župi Čudotvorne Gospe Sinjske

 

Fra Leonard je došao u Sinj sa životnim iskustvom pastoralnog i odgojnog rada. Službu župnika u Sinju primio je od o. fra Špira Živkovića i nastupio na istu 1. siječnja 1935. Fra Špiro je njega naslijedio u gvardijanskoj službi u Šibeniku. Na toj je službi ostao do 1. kolovoza 1937., kada ju je predao novom župniku o. fra Andriji Zjačiću.[31]

Župa i svetište Čudotvorne Gospe Sinjske zahtijevalo je svestrani duhovno-pastoralni rad. Sinj je prostrana i velika župa. Obuhvaća grad Sinj i nekoliko okolnih sela, među kojima se po veličini ističu Brnaze i Glavice, ali ne treba zaboraviti ni druga, iako manja, kao Radošić, Lučane, Karakašicu, Čitluk, Jasensko, Suhač Gornji i Donji, Ćurline te Podvaroš. Tada je župa Gospe Sinjske brojila oko 12.000 stanovnika. Za rad u župi pomagala su mu osim samostanskog osoblja dvojica kapelana. Njegov uzorni svećenički život i revna pastirska služba bili su odmah zapaženi i cijenjeni. Vjerno je i odano radio u vinogradu Gospodnjem kao pravi pastir, kao ispovjednik, propovjednik i vjeroučitelj. Sav se posvetio vjerničkom stadu. Za nj je radio, njega usmjeravao, a s njim i trpio i patio. Osim toga tražio je rješenje mnogih nametnutih  društvenih i političkih problema. Redovito je prije svake župne mise držao kateheze i u njima, osim stroge vjerske pouke, iznosio praktična rješenja životnih pitanja. Mlade je posebno spremao za brak i otvarao im oči koga će uzeti za svog životnog druga. Znao im je u mudrim narodnim izrekama poručivati velike životne istine, navlastito u izboru zvanja ili u izboru životnog druga.

Osim vjernika župe Gospe Sinjske, ta je crkva ujedno i najpoznatije Gospino svetište u južnoj Hrvatskoj. Gospa je privlačila brojne skupine hodočasnika i pojedinaca koje je trebalo duhovno prihvaćati, voditi, ispovijedati. Osim svećenika rođenih u toj župi, koji su slavili svoje mlade mise pred oltarom Gospe Sinjske, to su činili i drugi. Tako je prečasni Josip Melki slavio svoju prvu sv. misu 30. X. 1935., a mons. Frano Franić 27. XII. 1936. Na tim je misama bilo mnogo svijeta, a zbor svetišta je uzveličao njihovo slavlje. Posebnu je pozornost posvetio crkvenim društvima koja je nastojao formirati u duhu katoličkih smjernica i dati im zdravu nauku kršćanskih zasada i širenje katoličke svijesti među njima. Spomenimo neka društva: Društvo mladih podvornika presv. sakramenta, Kćeri Marijine, Domagojsko društvo, Društvo katoličke akcije, Seljačko omladinsko društvo katoličke akcije, Bratovština Gospe od Karmela itd. Sve je to iziskivalo ustrajni rad i organizaciju. Za ta je društva nastojao da se urede njihovi pravilnici.

  Svetište Gospe Sinjske 

U Sinju su tada vladali dosta osjetljivi i napeti politički odnosi. 5. svibnja 1935. bili su izbori. Oduševljenje je veliko bilo za Stjepana Radića i njegovu politiku. Njegov predstavnik Pavao Krce, seljak iz Jabuke, dobio je najviše glasova, a potom Sever Varda, kandidat na Jevtićevoj listi, dok je vladin kandidat prota Petar Stojsavljević dobio najmanje a ipak je izišao za narodnog poslanika. To je vrijeme kada je jugoslavensko-velikosrpska politika željela sve podjarmiti u svoje političke okvire, a komunistički pokret svojim obećanjima nudio narodu ispunjenje njegovih težnja samo da mu taj narod dade svoju naklonost. Fra Leonard je shvatio opasnost takvih pokušaja te nije mogao biti miran i spokojan u tim događanjima.

 

c) Prilike u Sinju 1935. pred Alku i nakon Alke

 

Fra Leonard je neumorno propovijedao i raskrinkavao nove zablude koje su se širile među hrvatskim narodom pitome Cetinske krajine. Nije mogao biti miran u pojedinim zgodama ili još bolje nezgodama u Sinju. Alka je u Sinju uvijek važan događaj. Za Gospu i Alku Sinj živi i od nje živi. Te je godine stanje u Sinju bilo napeto baš, kao i u cijeloj Cetinskoj krajini. Isti dan bio je najavljen i veliki aeromiting za koji je bila učinjena velika reklama. Kako je aeromiting ispao dosta slabo, trebalo je za to pronaći krivca. I tko je bio drugi nego fra Leonard Bajić, župnik u Sinju, koji je bio ustao protiv samog aeromitinga. Zbog toga je bio napadan da je zaboravio na svetost i dostojanstvo mjesta, da je održao propovijed političkog i stranačkog sadržaja prigodom priredbe aeromitinga u Sinju. Zato ga napadaju, tuže i u optužbi navode njegovu propovijed kao dokazni materijal njegove krivnje. Optužbu je prenijela Kraljevska banska uprava Primorske banovine u Splitu, a vjerojatno potječe od jednog od njihovih žbirova koji su bili na propovijedi "po zadatku", jer se oni pozivaju na Sresko načelstvo u Sinju koje im je dostavilo sadržaj te propovijedi.

Radi cjelovitog uvida u stvar, najbolje je da propovijed donesemo kako su je prenijeli službeni organi u Izvještaju:

 "Veleč[asni] Fra Bajić iskoristio je ovu prigodu, da otvoreno i na jedan vrlo nezgodan način agituje protiv priredbe aeromeetinga, iako ova priredba ne može imati nikakav politički karakter, već samo nacionalni i propagandistički, da kod naroda pobudi interes za avijaciju i pokaže važnost iste, što se ne može smatrati protivnim načelima i interesima katoličke crkve. Prema izvještaju Sreskog načelstva u Sinju, veleč. Fra Bajić održao je propovijed slijedećeg sadržaja:'Danas ću vam spomenuti žalosni dogođaj što se je zbio u prošlu nedelju, a koji nas je sve teško rastužio.Ja, kad sam u ponidiljak popodne sa mojim drugovima sprovodu žrtve prisustvovao, plakao sam, jer nisam mogao pogrebne molitve pjevati.Baca se krivica na nas svećenike, da smo krivi nemilim dogođajima, a mi nismo krivi. Krivi smo, jer smo Hrvati, katolici i seljaci.Kazat ću Vam onu o vuku i janjetu. Došao vuk na potok da pije vode, a došlo i janje da pije i janje zagazilo jednom nogom u vodu, a vuk ga zaklao i pojeo, pa kad su vuka pitali zašto je janje pojeo, on je odgovorio, zato što mi je vodu mutilo. Eto vidite kakovi su oni.

Bog je pravedan on će suditi svima, pa i onima ko je kriv za nemile događaje i pravednu žrtvu. Ja vam preporučam mir, red i strpljivost, jer doći će vrijeme, kad će se slobodno disati. Mi nismo proti vojsci ni proti našoj državi, ali imamo pravo da se branimo. Mi svećenici nemamo ni oca ni majke, nego samo dragoga Boga, koji nas brani i teško onome ko se na svećenika baci. Sad ću vam kazati jedan moj slučaj. Bilo je to 1921. g. kad su me dvojica tvorno napali i jedan od njih posle par godina poludio, a drugi se je pred mojom prisutnošću potopio. Dragi moji pučani, ja vam preporučam, da se ne razdvajate, nego da budete složni 'Vjera u Boga i seljačka sloga'".[32]

 

Za državnu vlast njegova propovijed ima politički karakter, a oltar je upotrijebljen protiv zakonskih propisa. Ta vlast upozorava da se oltar ne upotrebljava za takve ciljeve, te moli provincijala "da sa svoje strane izvoli učiniti što treba, da se u buduće u crkvi ne čine nikakve političke izjave, niti da se narod odvraća od državnih i drugih nacionalnih priredaba. Inače će državna vlast, kojoj je poverena zaštita državnih i narodnih interesa i nadzor nad političkim kretanjem, biti prinuđena da postupa po svojoj nadležnosti, ako se crkva i propovedi sa oltara budu iskorišćavali u političke svrhe ili protivu državnih i nacionalnih interesa".[33]

Međutim, izvještaj o. fra Venceslava Nakića, gvardijana franjevačkog samostana u Sinju, govori suprotno od političkog vodstva i ocjene policije i Kraljevske banske uprave primorske banovine Split. Nakić je trijezno, pribrano i u detaljima iznio tijek događaja i uzroke zašto su neredi nastali. Iz njegova Izvještaja ni u kojem slučaju ne proizlazi da je fra Leonard uzročnik ili poticatelj narodnih demostracija jer su one bile "isključivo protiv osobe omraženog svijetu Vice Grabovca[34] koji je 'vojvoda alke' - koliko ja toliko neki interesirani moji fratri zborom i tvorom odvraćali smo ga od toga. Župnik O. Bajić predložio je da se izda javni proglas na narod da bude miran prigodom alke, koji proglas bio je i njemu donesen da ga potpiše; pače župnik O. Bajić i sa oltara pelio je svijetu red i mir i udarao na eventualne izgrednike.[...] Demostracije počele su isključivo početkom govora Vice Grabovca, alkarskog vojvode. U poklicima koji su sad demostrativno započeli protiv osobe Vice Grabovca, a ma nijedan fratar nije se pridružio; tek nekoji pridružili su se pjevanju himne 'Lijepa naša', što je neko započeo, a masa prihvatila. Kada su žandari, neposredno par časa pred govorom Vice Grabovca stali izazovno nataknutim bodežima rastjerivati učesnike alke, a da učine slobodnim od demostracija Grabovčev govor, istina da fratar našeg samostana Bradarić mahnuo je dva tri puta rukom, ali stom jedinom svrhom da upozori svijet neka se mirno drži i razilazi ispred pogibelji žandara. [...] O. župnik i njegovi pomoćnici uredovali su kod na smrt ubijenoga Šipića i ranjenoga Romca, s kojima i još koji pojedinac pojavili bi se među svijetom da ga umiruju i nutkaju neka se vraća svojim kućama". O. Nakić, sažimajući cijeli događaj, dalje prikazuje nemili incident i nastavlja: "1 - Živa je istina, da je moralni uzročnik svega žalosnog događaja prigodom sinjske alke osoba Vice Grabovca. Da nije bilo njega i njegova govora, mir i red vladao bi ne samo do njegova govora, nego i do kraja dana. Ne sadržina njegova govora, već pojava istaknutosti Vice Grabovca izaziva i draži sinjski i cetinski puk, koji njega teško u srcu nosi radi tolikih i tolikih njegovih zamjeraka.2 - Materijalni uzročnik nemilog slučaja jesu čisto izazivalački i strastveni nastupi žandarmerije, koja se od podavnije svijetu zamjerila.3 - Neposredni povod pojačanih demostracija i uzbuđenja prisutnoj masi dao je tvorni napadaj na seljaka Jaglića od strane poznatog razbijača i napadača Ante Pavića alkarskog momka.Da potvrdim svoje uvjerenje o žandarima iznosim da jedan žandar prigodom obilaženja od strane župnika ranjenog Romca, opsovao mu je hrvatskog i katoličkog Boga, a jedan drugi žandar strastvenom moralnom ubojitošću vikao je da će nas sve fratre zaklati.Slučaj na sinjskoj alci imao je i jednu žrtvu, kojega je hitcom iz puške ubio jedan žandar. Ubijeni je nevin t. j. nikakvog ni tvornog ni moralnog napadanja ni izazivanja nije poduzimao. Kriv je samo u tomu što se je pukim slučajem našao pred razjarenim i krvoločnim žandarima.[35] Isto se može kazati i za od žandara ranjenog seljaka i oca obitelji Paulina Romca.Na večer ovog dana stupila je u akciju i vojska sinjskog garnizona. Ona je uredovala i sutra dan do pred podne. Ona vojnička patrola, što je čuvala ulaz kod 'Jakinog guvna' u Sinj, zaustavila je mene i moga slugu, koji smo kočijom išli na Čitluk izvan Sinja. Istaknuti je, da su dvije vojničke straže propustile nas i dale slobodan prolaz, tek treća straža, u kojoj je bio vođa patrole sin Vice Grabovca, rezervni đak narednik Tihomir Grabovac, nedozvolila nam prolazak van Sinja. Istina da moj sluga Jure Milan rekao je po prilici ovo: 'Šta nas zaustavlja, to je komanda sina Vice Grabovca', a kad je to čuo đak narednik udario je moga slugu nekim tupim predmetom po svoj prilici boksom u čelo tako nemilice, da mu je rasikao povrhočnu kost, ozledio oko i vas okrvavljen po licu u[h]apšen sproveden na žandamerijsku stanicu i izazivan na stanici: jeli ovo Hrvat? I ja sam se s njim morao povratiti u mjesto i brzo na Sresko Načelstvo da bude pušten, što mi je i uspjelo.Mnogopoštovani Oče Provincijale, s ovim završavam moj izvještajni podnesak, da ga primite kao čisti i objektivni prikaz stvari, eventualno, prema Vašoj uviđavnosti, da ga podastrete nadležnim državnim faktorima".[36]  

Na Alci je te godine bilo mnogo domaćeg svijeta kao i turista: Austrijanaca, Čeha i Nijemaca. Prisustvovao joj je i splitski biskup dr. Kvirin Bonefačić, francuski konzul iz Splita, priličan broj franjevačkih bosanskih klerika koji su se povraćali s praznika iz Zaostroga i Živogošća. Trkalište je bilo iskićeno jugoslavenskim zastavama, a na početku alkarskog trkališta bila je izvješena velika hrvatska zastava s jedne na drugu stranu ulice. Igra alke završila se redovito. Dobitnik je bio Nikola Jelinčić-Bećo, seljak iz Glavica. On je bio slavodobitnik Alke i 1917., 1926. i 1932. Kad je trebao govoriti alkarski vojvoda, Vice Grabovac, tajnik općine, jevtićevac, masa je svijeta klicala Mačeku i Hrvatskoj. Alkari su se uputili prema Krolinu mostu, a žandari bodežima rastjerivali masu. Kroničar je tada zapisao:

 

"Kada su žandari bili na trgu počele su da prema njima padaju kamenice, od kojih je i žandarskom naredniku vrcnula kapa; nato su žandari opalili u masu 4-5 puščanih hitaca i na početku ulice Fra Ivana Markovića ispred ljekarne Carevića pao je odmah mrtav mladić Šipić Nikola rodom iz Jabuke, a nastanjen na Radošiću-Gorućica. Još je bio ranjen u lijevo rame Romac Paulin p. Ivana, žandari su još ozlijedili u oko i jednu Njemicu. Malo prije osam sati uvečer izašla je na trg četa vojnika sa mitraljezima. Na 9 sati pred kapijom samostana došao je sreski načelnik Kustić, sa jednim oficirom, četom vojnika i mitraljezom, te tražili da im se otvori, jer da su unutra sakriveni buntovni seljaci. Izišao je o. gvardijan fr. Venceslav Nakić, a poslije i druga braća te protestirali da se protiv samostana izlazi sa vojskom i mitraljezima, ali su pozvali da ipak uđu i samostan pregledaju i uvjere se da samostan nikoga ne krije. Sreski načelnik s vojskom odmah se je nato povukao. Sutradan bilo je proglašeno opsadno stanje i cijela varoš opkoljena od vojske. Istoga jutra o. Gvardijan pošao je u kočiji na Čitluk sa momkom Jurom Milanom. Od zadnje straže na Jakinu gumnu bio je zaustavljen; stražu je vodio sin Vice Grabovca Tihi, zaustavio je konja i skočio na momka, te ga sa boksom po glavi izranio".[37]

 

d) Stanje u Sinju poslije Alke 1935.

 

Tako napeto stanje uznemirivalo je duhove, a posebno je dovedeno u pitanje i daljnje crkveno djelovanje, što se posebno odrazilo nekoliko dana poslije tih događaja. U Sinju i Cetinskoj krajini atmosfera je bila naelektrizirana zbog bojazni od novih nemira. Naime, iste se godine u Sinju održavao Euharistijski kongres (8. rujna 1935.) povodom 200. obljetnice osnutka Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. U samostanu je sve obuzimao strah da se u prigodi kongresa ne dogode slični izgredi kao i na Alci. O tome što učiniti u samostanu su bila podijeljena mišljenja. Neki su fratri zastupali mišljenje da se kongres odgodi. Tomu je bio sklon i fra Leonard, jer je smatrao da bi njegova odgoda smirila napetosti. Radi tako nastalih prilika nije htio sam odlučivati nego je zatražio savjet od provincijala što treba učiniti.[38] Provincijal Petrov mu je odgovorio da se proslava održi, ali ne u onom opsegu kako je bilo najavljeno. Isti je provincijal preporučio samostanu i župniku:

 

"Vi ćete tu u Sinju činiti malu trodnevnu pobožnost: neke molitve, kratki govor, ali čisto religiozan, bez ikakove političke ili nacionalne primjese, blagoslov s Presvetim.[...] Na Malu Gospu možete izići do na Jakino Guvno s procesijom i crkvenim barjacima pred Preč[asnim], a na vratima crkve neka ga dočeka P. O. Gvardijan prema Ritualu. U 9 sati procesija s našom Gospom. Zatim Misa. Poslije podne svečani blagoslov što ranije: možda najbolje u 4 sata. [...] S time smo izbjegli svaku pogibao demonstracija. Molim Vas, nemojte nimalo isticati nacionalni motiv, nego ostanimo strogo na crkvenome stanovištu, čisto religioznome i čisto franjevačkome! Nipošto neću da bude trobojnica, nego samo crkveni barjaci. Molim Vas, da me poslušate, jer ja najbolje znam kakova je situacija za nas. Na pr. nekidan je došla vijest na banovinu da si Ti u nedjelju govorio s oltara o hrvatstvu! Koliko je tu istine, ne znam, ali govorim uopće: nemojmo biti ono što smo prigovarali pravoslavnom svećenstvu, da je pretvorilo propovjedaonicu u narodnu i političku tribinu. Crkva nije za politiziranje, pa ni onome najplemenitijem smislu te riječi. I čemu treba bez prestanka isticati: mi Hrvati, naš hrvatski narod, Hrvatska [...], kad je narod i onako ugrijan do paroksizma? To nipošto nije katolička akcija! I time bismo samo mogli škoditi i Crkvi i onim idealima koji su nam sveti".[39]

 

Iz gornjega proizlazi kako je Provincijal zastupao da proslava bude jednostavna, da budu zastupljena religiozna društva, kao što su treći red i djeca, ali ipak da se pročelje crkve nakiti, napravi slavoluk i pričeka dr. Kvirina Klementa Bonefačića, biskupa splitske i makarske biskupije, te o. Leonarda M. Bella, generala Franjevačkog reda. Iako je zastupao da slavlje bude dostojanstveno, preporučio je da druge župe ne sudjeluju u proslavi kako kasnije ne bi bilo "okapanja" s vlastima.[40]  Vlasti su se bojale svećenika i mnoštva naroda.

Budući da je fra Leonard ustajao protiv nepravdi onoga vremena, njegova se svaka riječ mjerila i postupak promatrao. Dovoljno je spomenuti što je fra Leonard doživio od jednog žandara kad je pohodio ranjenog Paulina Romca: "opsovao mu je hrvatskog i katoličkog Boga, a jedan drugi žandar strastvenom moralnom ubojitošću vikao je da će nas sve fratre zaklati," kaže gvardijan Nakić.[41] Kako je ondašnja vlast izražavala posebnu bahatost i mržnju prema svemu što je katoličko i hrvatsko, nije prezala da upotrijebi i najdrastičnije postupke kao svirepo istrebljenje, umorstvo. Zar je fra Leonard kao župnik mogao stajati spokojno? Vršio je samo svoju župno-svećeničku službu i preko okvira te službe nije prelazio. Na drugoj strani bili su oni koji bi najviše voljeli da svatko šuti a još bolje da je odobravao njihove postupke.

Nešto kasnije bio je optužen da je 2. ožujka 1936. u Sinju pomogao krijumčaru duhana da pobjegne u raciji financijske kontrole na pobočnim ulaznim vratima crkve. Moramo znati da je ispod Gospine crkve u Sinju bio otvoreni mali pazar na kojem se srijedom i subotom prodavalo i kupovalo. Uvijek je njemu bilo živo. Sakupljeni narod mu je to odobravao i vikao: "Živio velečasni, živila sloboda, tako treba da se radi".[42] Zbog toga je nastao i sudski spor. Spor je u korist okrivljenog fra Leonarda okončan tek u studenome 1936. godine u Beogradu. Iz toga proizlazi da je redarstvo kontroliralo svaki njegov rad i pokret, da je zaista bio na meti organa vlasti koji su ga se bojali, jer su te godine vrijeme napetosti u kojima su državni službenici, a posebno policija, "vjerno" služili režimu gušeći svaki prosvjed, a Crkvi su i njezinim službenicima-svećenicima htjeli potpuno zatvoriti usta i odvojiti ih od vjernika. On se ipak nije plašio žandarskih kontrola ni njihovih prijetnji koje u pozadini nisu imale javni mir i red, nego ostvarenje svojih mračnih ciljeva. Razlog treba sagledavati iz navedenog dijela njegove propovijedi: "Baca se krivica na nas svećenike, da smo krivi nemilim događajim, a mi nismo krivi. Krivi smo, jer smo Hrvati, katolici i seljaci".[43] Tu je njegova krivnja i grijeh koji je stajao u temelju optužaba protiv njega!

Fra Leonard je nastojao svečano slaviti crkvene blagdane, posebno procesije Velikog Petka, Tijelova, sv. Ante, a navlastito Velike Gospe u Sinju. Svake je godine svečano slavio papin dan s vjernicima, katoličkim društvima, predstavnicima vojnih i civilnih vlasti. I kad vojska nije sudjelovala na Tijelovskoj procesiji u Sinju 26. svibnja 1937., prosvjedovao je kod Komande vojske što nisu došli u procesiju. Vojska je otkazala sudjelovanje u procesiji radi toga što su na općini, gradskoj sat-kuli "Kamičak", te na mnogo kuća u Sinju, istaknute plemenske hrvatske zastave, a nema jamstva da ih neće biti ni u procesiji. Župni ured je jamčio da sa strane Crkve neće biti nikakvih plemenskih zastava, već samo crkvenih, kako je bio običaj prošlih godina, a za privatnike i samostalne urede ne može utjecati koje će zastave postaviti na svoja pročelja ili prozore.[44]

Organizirao je fra Leonard Misijske dane u župi, propovijedao tri dana o važnosti misija i pomoći misionarima. Svečano je slavio blagdan Krista Kralja. Danu Katoličke akcije pridavao je veliku važnost i naglašavao duhovnu usmjerenost koju njezini članovi trebaju crpiti iz euharistije, pričesti, klanjanja i molitve.

U lipnju 1936. u Sinju je preuredio kip i oltar sv. Ante.[45] Od pobožnosti neumorno je širio svibanjsku i listopadsku pobožnost. Pobožnost se sastojala od krunice, Lauretanskih litanija, blagoslova s Presvetim, molitava i pjesama. Tim su pobožnostima vjernici rado i u velikom broju pribivali. Tako je redovito vodio i Pobožnost utoraka u čast sv. Ante Padovanskoga, svečano slavio s trodnevnicom mnoge svetkovine i blagdane, trodnevnu pobožnost u čast duša u čistilištu. U Sinju je održao Pia praxis expiatoria Mariana 31. V. 1936. (Pobožna pomirbena marijanska vježba, S. Č.) po naputku mjesnog Ordinarija, a i s preporukom o. Stanka Petrova, provincijala.[46] To je dan osobitih molitava, žrtava i drugih dobrih djela u naknadu za psosti i grdnje kojima se pogrđuje slavno Ime Isusove Majke. Svrha je pobožnosti: utješiti ranjeno Srce naše dobre Gospe i bijednim psovačima isprositi dar sviđenja i obraćenja.[47] Redoviti pastoralni rad je savjesno obavljao sa svojim župnim pomoćnicima, od kojih je zahtijevao puno svakodnevno zalaganje kako u crkvi, tako i u školi.

Napuštajući župnu službu ostavio je iza sebe duboki trag evanđeoske poruke. Pred punom crkvom svečanim župnim blagoslovom oprostio se od svoga stada i dragoga Sinja 1. kolovoza 1937. S mnogih lica su potekle suze. I njegove su se oči bogato orosile.

 

e) Profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj

 

Iz dosadašnjega smo izlaganja mogli vidjeti da je fra Leonardov životni put bio raznolik, ali uvijek usmjeren prema zahtjevima zajednice i potrebama koje je ozbiljno i cjelovito trebalo prihvatiti i ispuniti. Bio je uvijek na raspolaganje starješinstvu zajednice. Nije se bojao niti je uzmicao pred odgovornošću i radom, jer stvar Božja treba suradnika. Tu je suradnju nudio i na to druge poticao i odgajao. To su najbolje, najplodnije i najdinamičnije godine njegova svećeničkog života.

Poslije uspješnog rada na odgojno-pastoralnom području, uprava ga je provincije, na Kongresu 26. svibnja 1937. imenovala profesorom na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj (1937.-1942.). Fra Leonarda nalazimo među profesorima te visoke škole već na prvoj sjednici profesorskog zbora 14. rujna 1937. kao novog člana. Profesorski zbor su 1937/38. sačinjavali ovi profesori: dr. Ante Crnica, dr. Gabro Cvitanović, dr. Jure Božitković, dr. Bonaventura Radonić, o. Leonard Bajić, o. Ante Antić, dr. Ante Jadrijević, dr. Božo Vuco i dr. Petar Čapkun. Godinu dana ranije ta je škola postigla rang fakulteta i trebala je novih snaga u svom sastavu. Vjerujem da su na tu odluku utjecale njegove umne sposobnosti, spisateljski rad, a navlastito njegov uzorni i neporočni redovničko-svećenički život. Vjerujem da tu treba gledati odredbu uprave provincije za tu službu u Makarskoj. Tu je službu rado prihvatio, iako za to nije imao stručnu spremu. Svojim marljivim i ustrajnim radom te ljubavlju prema knjizi pribavio si je glas učena i kreposna redovnika, zapažene osobe na polju teološke i duhovne kulture.

Budući da je njegova redovnička zajednica velikim dijelom pastoralna zajednica, koja je pred očima imala zasade sv. Franje: Ne samo sebi živjeti nego i drugima koristiti, koja pastorizira veliki dio zagorske Dalmacije i Makarskog primorja, njegovim se dolaskom htjelo iz izravnog pastorala pomoći pastoralnoj formaciji budućih svećenika-franjevaca. Sigurno je da su njegovi članci i objavljeni radovi skrenuli pozornost njegove braće, posebno starješinstva, na njegovo intelektualno bogatstvo koje je trebalo iskoristiti ne samo u pastoralnom radu, nego i u odgoju i formaciji studenata teologije. Možda je i sama uprava provincije htjela ispraviti propust prethodnih odluka uprave koja ga u svoje vrijeme nije poslala na studij Pastoralnog bogoslovlja, o čemu se raspravljalo na nastancima Uprave provincije još 1917. U tom se potezu mogao gledati još i drugi ispravak kad mu nije udovoljeno da studira askezu i mistiku, a kada je to tražio u prigodi imenovanja na službu magistra novaka 1923. na Visovcu. Ipak, vjerujem, da je prvi i glavni motiv za to imenovanje bila želja da svojim znanjem i zalaganjem pridonese što boljoj formiraciji budućih svećenika, jer se sam izgradio u kreposna i učena franjevca, ali i da popuni nedostatak profesorskog osoblja na Bogosloviji koja je 1936./37. počela raditi kao filozofsko-teološka ustanova s naslovom Franjevačka visoka bogoslovija.[48]

Njegov dolazak na Bogosloviju bio je odmah zapažen. Studenti su ga rado slušali. "Kao profesor bio je ugodan u svojim predavanjima", svjedoči njegov slušatelj o. Vjeko Vrčić.[49] Bio je cijenjen, zanimljiv i privlačan, tako da je njegova radost i otvorenost dijalogu osvajala i one koji se nisu slagali s njegovim polazištima. Predavao je više predmeta pastoralnog bogoslovlja: Pastoralno bogoslovlje (Pastirsko bogoslovlje, Katehetiku, Sociologiju, Pastoralnu medicinu, Govorništvo, Pedagogiku, Katoličku Akciju i Vođenje župskog ureda).[50] On je uvijek ostao vezan uz knjigu, željan nove spoznaje i osuvremenjivanja vlastitih duhovnih, teoloških i kulturnih pogleda. Pratio je duhovno-pastoralnu literaturu i nova usmjerenja u teologiji i njih promicao u javnost. Toliko se u tome osposobio i bio zapažen da možemo s pravom kazati da se na tom polju i specijalizirao, možda čak i bolje nego neki koji su taj studij ex professo završili. Njegov živi, zanimljivi i rječnikom bogati nastup poticao je i manje sposobne, spore ili manje zainteresirane. Nastojao je biti vrijedan prenositelj znanja i novih spoznaja, a još više odgojitelj i poticatelj istinskog kršćanskog i redovničkog života. Osim toga raspoloživ je bio za evangelizatorsko naviještanje i propovijedanje. Bio je istinski promicatelj ljubavi prema liturgiji među studentima perom i riječju, a posebno animiranjem studenata za uzvišeno slavljenje Boga u liturgiji preko njihova društva "Milovan".

 

f) Pastoralni radnik u Zagrebu

 

Samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu franjevci provincije Presvetoga Otkupitelja podigli su i osnovali (1931.-32.) u cilju smještaja studenata koji studiraju na zagrebačkom sveučilištu i radi liječenja bolesne braće. Samostan je u to vrijeme bio na periferiji grada. Zagreb je sve više rastao, a s time su rasle i pastoralne potrebe vjernika. Njima je pokušao doskočiti nadbiskup Stepinac već od 1934. a posebno od 1936. osnivanjem nekoliko župa u raznim dijelovima Zagreba. I to je bilo premalo za grad u širenju, pa je i kasnije nastavio osnivati i druge župe. Tako je 1942., među drugim župama, osnovao župu Majke Božje Lurdske.[51] Bio je to dalekosežni pothvat nadbiskupa Stepinca koji je još ranije u novim dijelovima Zagreba osnivao nove crkve i pastoralna središta, iako su se tomu opirali i neki crkveni krugovi. Stepinac je to osnivanje ovako motivirao: "Poučeni iskustvom velikih gradova Europe, nismo mogli dozvoliti, da periferija našega Zagreba postane plijenom razvratnih ideja i pokreta. Ljubav prema neumrlim dušama nalagala nam je, da svim silama, usprkos golemih poteškoća i neprilika, što prije organiziramo redovitu duhovnu pastvu u novim dijelovima grada Zagreba".[52] Fra Petar Grabić, provincijal vidio je svu važnost tog proglašenja te je odmah našao vrijedne svećenike, iskusne pastoralne radnike za taj novi i zahtjevni pastoralni rad. Prvi župnik novoutemeljene župe bio je o. Albert Bukić a njegovi pomoćnici (kapelani) o. fra Leonard Bajić,.[53] o. Serafin Rajić i o. Jozo Visković.[54] Osim pastoralnog rada u Zagrebu fra Leonard je obavljao dužnost urednika Riječi Božje (1943.-1944.), jer je dotadašnji urednik, o. Petar Vlašić, odlučio da Riječ Božja prestane izlaziti, a sam se povukao u Dubrovnik.[55] Preuzimanjem uredničke dužnosti organizirao je rad u Riječi Božjoj i nastojao da ona redovito izlazi, iako u teškim ratnim uvjetima.[56] Fra Leonard je neko vrijeme vršio i službu župnika (28. XII. 1945.-15. VI. 1946.). Na Definitorijalnom sastanku 1946. bio je imenovan gvardijanom istoga samostana i na toj je službi ostao do uhićenja 19. travnja 1947. godine.

 

g) Zagrebačka sredina

 

Strahote II. svjetskog rata fra Leonard je najprije osjetio u Makarskoj, a od 1942. u Zagrebu, da na koncu 1945. doživi dan velike tragedije hrvatskoga naroda.[57] Budući da je Zagreb bio glavni grad NDH, bio je dobro čuvan od partizanskih ratnih pohoda, ali ni on nije bio pošteđen teškog ratnog stanja i strahota. Racionalizacija hrane se provodila posvuda i do nje se teško dolazilo. Samostan je bio pun fratara do zadnjeg mjesta. O. Vodanović piše Redarstvenom Ravnateljstvu Zagreb o obiteljskom stanju u samostanu u svrhu oprosta "plaćanja trošarine na vino" i nabraja 34 člana obitelji, od kojih je 24 svećenika.[58]

Iako su tada redovnici u iznimnim prilikama oblačili građansko odijelo, ipak je gvardijan takvo odijelo pribavio svima radi eventualnih potrebâ koje mogu nastupiti u ratu. Svima je ipak bilo poznato koliko je on cijenio i uvijek nosio redovničko odijelo, franjevački habit, iako nije držao da odijelo čini redovnika. U bilo kojem odijelu on će uvijek ostati manji brat.[59]

Budući da provincija nije uspjela obnoviti teološki studij u Makarskoj iza II. svjetskog rata, definitorij provincije odlučio je 21. kolovoza 1946., da se obnovi Profesorski zbor teologa i da se teologija premjesti u Zagreb, u samostan Majke Božje Lurdske. Fra Leonard je bio imenovan članom toga zbora i profesorom pedagogije i homiletike. U isto vrijeme vršio je službu gvardijana samostana.[60] Međutim, bilo je to njegovo zadnje redovničko imenovanje, jer ga je tada zateklo uhićenje, suđenje i osuda poslije koje je otišao na izdržavanje zatvorske kazne da se živ ne povrati u svoj samostan. Bio je to put "bez povratka". U času kada se punim zanosom srca i životne energije posvetio dobru čovjeka i svećeničkim služenjem bio svjedok duhovnih i životnih vrijednosti, okovan je u teške zatvorske okove, što je presjeklo sve njegove planove koje nije dospio do kraja ispuniti. Uspio je sebe prenijeti za žrtvu pravednosti i postati svjetlo u teškim, poratnim danima općeg mraka i okorjelosti ljudskoga srca i razuma kod njegovih progonitelja.

 

B - Druge djelatnosti

 

1. Propovjednik

 

Fra Leonard je bio svjestan svog svećeništva i zadaće propovijedanja koju je primio kao kršćanin krštenjem, a navlastito svećeničkim ređenjem. Kao franjevac postao je "vjesnik velikoga Kralja" (1Čel 7, 16), jer je poput sv. Franje naviještao Radosnu vijest kad god je mogao. Time je želio oživotvoriti franjevačku karizmu i prenositi je drugima. Mijenjanjem redovničkog imena fra Josip, koje je dobio u novicijatu, u fra Leonard na svečanim zavjetima, možemo gledati i uzor koji je imao u imenu toga sveca. Naime, sv. Leonard iz Portumauricija bio je veliki svetac, propovjednik, apostolski djelatnik. On je na fra Leonarda, vjerujem, mnogo utjecao da se i on poput njega usmjeri propovijedanju i apostolskom navještaju Evanđelja.[61]

Propovijedao je u mnogim prigodama i na raznim mjestima, uz svoje druge dužnosti i svećeničke obveze. Pavlova naredba o propovijedanju upravljenu učeniku Timoteju na to ga je poticala: "Propovijedaj riječ - pristupi (k vjernicima) - bilo da im je zgodno, bilo nezgodno - kori, prijeti, opominji u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke" (2 Tim 4, 2). Dodatna želja za propovijedanjem u njemu se rodila i zbog toga što je vidio da mnogi vjernici ne poznaju osnovne kršćanske istine, a za njima čeznu i žele da im ih netko razloži. On im je otvarao riznice božanske objave i utaživao njihovu religioznu glad i čežnju za transcedentnim.

Propovijedajući, fra Leonard je prošao mnogim župama u prigodi devetnica, trodnevnica, svetkovina ili crkvenih godova i slavlja najviše po Dalmaciji, a kasnije je u Zagrebu i njegovoj okolici. Kad god ga je netko molio da propovijeda ili da mu pomogne u naviještanju riječi Božje, uvijek je u njemu našao spremno srce da se odazove pozivu. Gotovo da nije znao odbiti molitelja. Vjera je veliki Božji dar, a ona se prenosi porukom, navještajem, što je on savjesno vršio i u tome vidio razlog svoje raspoloživosti za širenje evanđelja.

Ovdje ne govorimo o njegovu redovitom propovijedanju ili, kako bismo ga nazvali propovijedanju ex officio-iz dužnosti dok je vršio službu župnika, nego o propovijedanju na koja je bivao pozivan izvan tih okvira. Teško je navesti gdje je sve propovijedao, ali ćemo ipak spomenuti barem neke njegove nastupe i propovijedi, koji su ostali zapisani u pismenom obliku.

Vrijednih propovjednika nikada nije mnogo. Kada se koji pojavi i zapazi, onda ga se traži. Među traženijima, u svoje vrijeme, bio je upravo fra Leonard. On se rado i odazivao pozivu; on ide, obilazi, propovijeda, opominje, poučava ali i grdi, boreći se protiv duhovnih bolesti svoga vremena.

Već je kao mladomisnik fra Leonard bio često pozivan da propovijeda. Kasnije je, kao župnik Bajagića, Metkovića i Sinja, morao propovijedati svake nedjelje i blagdana. Zato isticanje njegovog propovijedanja počinjemo od njegova boravka na Visovcu, odakle je odlazio u okolne župe prostranog visovačkog okružja i u pojedinim zgodama naviještao riječ Božju, kada po službi nije morao propovijedati. Kronika visovačkog samostana navodi kako je odlazio ispovijedati i propovijedati na Miljevce, Drniš, Skradin, Dubravice, Rupe, Prominu, Piramatovce, Knin, Split, itd. Sam obavještava provincijala kako za svetkovine ide u Skradin propovijedati, a da se poslije podne vraća na Visovac.[62] Istakao se misijskim propovijedima kod proslave prvog blagdana Krista Kralja (1926.) s o. fra Stankom Petrovom u samostanskoj crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu na Dobrome.[63] Ostale su u sjećanju njegove misijske propovijedi u Sinju koncem listopada 1926. zajedno s o. fra Antom Crnicom.[64] Propovijedao je u Sinju u prigodi 700. obljetnice smrti sv. Franje (2. X. 1927.) te prigodom blagoslova novog zvonika, kada je zamijenio bolesnoga fra Antu Cikojevića.[65] Jednako su bile zapažene njegove propovijedi u Splitu 1929. u crkvi Gospe od Zdravlja svake večeri kroz Devetnicu za blagdan Krista Kralja.[66] U prigodi otvaranja radova na novoj crkvi Gospe od Zdravlja na Dobrome u Splitu, 25. III. 1936., fra Leonard je održao propovijed o potrebi podizanja crkve s vjerskog i sociološkog stanovišta.[67] Bio je na posveti iste crkve 25. travnja 1937. i doveo iz Sinja 5 autobusa hodočasnika.[68] Kasnije je često dolazio, kad su mu prilike dopuštale, ispovijedati ili propovijedati u raznim prigodama a navlastito u prigodi svetkovine Krista Kralja ili Gospe od Zdravlja. Vjerujem da bi ga kasnije umjetničko ostvarenje Iva Dulčića "Krist Kralj" u Splitu, u crkvi Gospe od Zdravlja, posebno radovalo radi njegova teološkoga, ali i umjetničkoga sadržaja i poruke i propovjednički nadahnjivalo.[69] Posebno je bio zapažen propovijedanjem u trodnevnici za vrijeme pripreme posvećenja nove crkve u Makarskoj.[70] Radostan je bio da se propovijeda Evanđelje u bilo kojoj sredini jer propovijedanje opravdava postojanje zajednice. Kada je čuo da bi na Visovac mogao doći o. Vjenceslav Bilušić iz Sinja, obradovao se i pisao provincijalu: "Čujem u samostanu, da ovdje na stanje dolazi o. Bilušić. Bila bi sreća, pa da zalazi po župama i osniva treći red i drži prigodno male misije, jer na svu ovu Krajinu nikoga ovamo nema za to tko da radi, a tamo se i bez njega nešto radi. I Visovcu bi otskočio ugled, a i đaci bi barem koga primjerna gledali".[71]

Radi njegovog uspješnog propovijedanja i radi nastalih potreba širenja evanđelja, kada se pomišljalo da prestane s magistarskom službom u novicijatu, uprava ga je provincije imenovala "misionarom u Provinciji", ali do tog misionarskog ostvarenja nije došlo.[72] On na to odgovara: "Ravnodušno sam primio novo imenovanje. Samo mi je žao na dvije stvari: da se ne može udovoljiti velikoj potrebi misijonarstva u Provinciji, i što toliko teško naći čovjeka - meštra".[73] Smatrao je da je misionarska služba veoma važna i da se treba pronaći skupina braće za propovijedanje evanđelja. Radi toga piše provincijalu Cikojeviću, da se za taj misionarski rad odrede dva misionara: "da imate na pameti, kako bi Vi mogli odrediti dva člana za misijonare po našim župama. Ovi su lišeni druge službe. Obavljaju misije po određenom planu po našim župama, zatim oni drže duhovne vježbe Braći po samostanima, inače stoje na Provincijalovu dispoziciju u Splitu da pomažu prema časovitim potrebama...Meni, a i mnogim drugima, a kojima sam o stvari govorio, čini se taj novi podhvat mogućim".[74]

Zadojen misionarskim duhom, čim je došao u omiški samostan za gvardijana, odmah je uveo katehetske pouke vjernika u samostanskoj crkvi. Te su popodnevne katehizacije održavane prije blagoslova s Presvetim. Bile su dobro primljene i zapažene. Na njih su vjernici rado dolazili. Uveo je i druge pobožnosti u crkvu kao što su sat klanjanja ili je podržavao već ustaljene pobožnosti. Posebno je bila zapažena procesija u čast sv. Anti koju mu je dozvolio biskup Kvirin Klement Bonefačić.[75] Dok je u samostanskoj crkvi u Omišu razvio katehetsko-pastoralni rad, propovijedao je i u župnoj crkvi u Omišu (1933.) za vrijeme Četrdesetsatnog klanjanja i održao 12 propovijedi. Propovijedao je na župama omiškoga okružja. Tako je 15. listopada 1933. propovijedao na Zadvarju u prigodi proslave Svete godine.[76] Fra Ante Cikojević, provincijal, dopušta mu da propovijeda u župnoj crkvi u Omišu zadnje dvije korizmene nedjelje te mu piše: "Meni je ugodno da pripovijedaš riječ Božju. Želim da bude na korist duša".[77] Ranije je propovijedao na Mladoj misi o. fra Bože Vuce u Sinju 13. veljače 1921.[78] Propovijedao je (1934.) za svetkovinu sv. Ante Padovanskoga u Primorskom Docu, na Prvoj sv. misi mladomisniku o. fra Rafi Kaliniću, sluzi Božjem 29. VII. 1934.[79] Bio je kum (presbyter assistens) na Mladoj misi o. fra Krste Šušnjare,[80] o. Metoda Latinca i o. fra Dominika Šušnjare.[81] Propovijedao je trodnevnicu za proslavu 700. obljetnice kanonizacije sv. Dominika u Šibeniku (2.-4. VIII. 1934.). Propovijedao je i u staroj makarskoj crkvi trodnevnicu u pripremi posvećenja nove crkve Uznesenja Bl. Djevice Marije 31. ožujka 1940.[82] 

Njegove su propovijedi bile žive i sadržajne. Slušatelji su ih rado i zanosno pratili. Uspostavljao je lako kontakt sa slušateljstvom. Promatrao je kako ga ono prati i shvaća, da ne bi govorio s visoka, nametnutim stilom ili neshvatljivim jezikom. Njegov propovjednički rječnik bio je razumljiv slušateljima svih društvenih slojeva, jer se služio jednostavnim, privlačnim stilom. Znao je napadati zlo ali nije vrijeđao osobe, nego budio savjesti iz njihove pospanosti te pred slušatelje stavljao dobro ili zlo koje treba prihvatiti ili odbaciti. Držao je korizmene propovijedi u Sinju 1935. kada je došao za župnika.

On je u očima svoje braće fratara bio je cijenjen kao propovjednik, a kod vjernika rado slušani navjestitelj Božje riječi. Njegove su propovijedi i danas žive u uspomeni fratara. Dr. fra Karlo Jurišić živio je više godina s fra Leonardom u Makarskoj. On tvrdi da je za nj "zanimljiv pučki propovjednik". Fra Karlo piše: "Uz profesorsku službu radio je, dakako, i kao revan dušobrižnik ne samo u samostanskoj crkvi (staroj od 31. ožujka 1940.), nego i po drugim crkvama Makarske i primorja, pa i dalje. Rado je propovijedao, i to u prvome redu kao pučki propovjednik. Sjećam se nekih njegovih propovijedi u našoj staroj franjevačkoj crkvi (potječe iz 15. stoljeća!), koju su vjernici Makarske i okolnih sela rado posjećivali, jer su među ostalim u njoj bili i ostali sačuvani do danas grobovi njihovih pređa. [...] I đaci u koru, još više narod u crkvi, napeli smo uši i do konca gotovo 'bez daha' slušali zanimljivog propovjednika, koji je jednostavno, a u isti mah duboke misli znao zalijevati ugodnim humorom.

Nemoguće je nabrojiti sve njegove duhovitosti. Jedanput sam ga slušao, kako propovijeda u Sinju u crkvi Gospe Sinjske o vrijednosti duhovnih darova, koji nadvisuju sve zemaljske vrednote. I govori fra Leonard: 'Idem ja preko sinjske pijace i jedan meni poznati, namjesto 'Valjen Isus, fra Leonardo', pita: 'Bajo, daj mi dinar!' A nije pitao: 'Bajo, daj mi meduljicu (sic!)!'"[83]

Slično se njegovih propovijedi sjeća i o. fra Ante Sekelez.[84] On za njih kaže: "Najviše sam ga tada zapamtio baš po njegovim propovijedima. Govorio je jednostavno, razumljivo i dojmljivo, više konkretno iz života nego teoretski i filozofski. Sjećam se da je jednom na izlasku iz crkve na vratima jedna osoba uskliknula: 'Je Bajo (tako je rekao mjesto Bajić) govori!...Bog mu dao zdravlje!' Takav je dojam učinio i na mene i na moje kolege, da smo u njemu gledali ne samo ozbiljnog i produhovljenog redovnika i svećenika nego i vrsnog propovjednika. Nije čudo da je takav - po mom uvjerenju - dojam o njemu imao i sav narod koj ga je viđao i slušao. Mislim da u sinjskoj župi i danas ima osoba, koji ga se sjećaju najviše po njegovu propovijedanju...Često sam za vrijeme moga boravka u Makarskoj imao prigodu slušati njegove propovijedi i duhovne nagovore. Duboke istine znao je prikazivati tako jasno da su zaista bile uvjerljive i prihvatljive. Ono što je govorio svjedočio je svojim životom".[85]

Za njegovo propovijedanje o. Vrčić piše: "Znao se približiti običnom vjerniku, kao što je umio biti na visini s intelektualcima. Bio je vrlo zanimljiv kad bi propovijedao običnom puku. Znao se je sniziti do seoskog života. Primjerima iz njegova života, posebnim naglaskom i tonom, izazivao je pažnju kod običnog slušateljstva. Dok su ga vjernici s pomnjom slušali, fratri su znali izvlačiti doskočice i na njegov račun stvarati šale."[86]

 

a) Temelj njegove propovjedničke poruke

 

Njegove su se propovijedi rađale i sazrijevale u samoći molitve i studija, ali i od primjera i poticaja braće. Držao se preporuke sv. Augustina da propovjednik najprije treba "biti molitelj prije nego govornik".[87] Građu za svoje propovijedi crpio je iz bogate riznice Svetoga pisma, svetih otaca, crkvenog naučiteljstva i teoloških razmišljanja. Za sve se propovijedi ozbiljno spremao. Postupao je upravo svetopisamski; ono što je promeditirao, to je drugima i propovijedao. Procjenjivao je svoje slušateljstvo kojem je propovijedao. Istina, njegove propovijedi nisu uvijek bile kratke, ali su bile jasne. Jasno mu je bilo što želi kazati, koju poruku uputiti, a onda je tražio kako će to slušateljstvu jasno predočiti. Govorio je uzvišeno i zanosno, ali opet shvatljivo, jasno i razumljivo, da ga je mogao shvatiti jednostavni vjernik kao i učeni intelektualac i onda kada je razglabao duboke kršćanske istine i njih primjenjivao na praktični kršćanski život. Fra Leonardove propovijedi nisu bile suhoparne ni dosadne. Služio se slikama, prispodobama, primjerima dostupnim shvaćanju slušateljstva, tako da je slušateljstvo pozorno gutalo njegove poruke. Sebi je kao propovjedniku stavio u zadatak ne "propovijedati sama sebe nego Krista Isusa" (2 Kor 4, 5), posebno ne sebe i svoju mudrost. Možemo s pravom kazati da je fra Leonard imao propovjedničku karizmu naviještavanja riječi Božje i nju nije zakopao, nego ju je svestrano koristio.

Znao je ponekad oštrim ali i dosjetljivim riječima udarati na ljudsku bijedu samih vjernika, kritizirati mane i uznositi kreposti. Mane su postajale još negativnije i odvratnije, a kreposti još jasnije i privlačnije, prema onoj latinskoj izreci: "Oprečno, postavljeno jedno uz drugo, tim više odskače".[88] Ponekad je u zanosu ili izazovu znao oštro i neodmjereno "bubnuti" poneku riječ, kao što kaže naš narod, biti nepredvidljiv, za koju bi bilo bolje da nije izgovorio. Biskup Mileta upravo naglašava to da "koji put bubne kako ne bi smio".[89] Radi tih ili sličnih "netaktičnosti" i "nesmotrenosti" kod propovijedanja upozorio ga je i o. Stanko Petrov, provincijal,[90] a najvjerojatnije se odnosilo na javnu kritiku ondašnje vlasti o čemu se provincijalu pristizale tužbe. On nije odvajao kršćanski navještaj od konkretnog života. Iz njega je crpio nadahnuće za praktične smjernice koje je vjernički puk najbolje shvaćao. To se opažalo kod raznih manifestacija koje je smatrao neprikladnima za vjernike. Kako se jasno i glasno protivio negativnim pojavama i iznosio kršćanska načela za život, to se nije sviđalo svima, posebno ondašnjim vlastima. Zato se ne treba čuditi da se svaka njegova riječ vagala i odmjeravala i svaka kritika na vlast ili na nedolično javno vladanje, njemu se pripisivala kao nesmotrenost, netaktičnost, buna i poziv na neposluh prema ondašnjoj vlasti. Vlasti se nisu pitale je li to istina što on govori ili što on napada. On je uvijek kriv!

Uz propovijedanje organizirao je i brojna hodočašća u raznim prigodama. To danas ne izgleda neobično, ali u njegovo vrijeme to je svakako značilo mnogo. Vodio je hodočašća iz Omiša Čudotvornoj Gospi Sinjskoj u Sinj (23. srpnja 1933., 80 hodočasnika) i na povratku se svratili u svetište Gospe od Zdravlja u Splitu. Malo poslije vodio je drugo hodočašće, isto u Sinj (30. srpnja. 1933. s 80 hodočasnika), s istim programom kao i prethodno, a u Vepric (20. kolovoza 1933., 40 hodočasnika) s pjevačkim zborom Gospe od Skalica; ponovno je vodio hodočasnike u Vepric  (17. rujna 1933. 86 hodočasnika). Hodočašća je organizirao i iz Sinja. Tako je 26. svibnja 1935. vodio 200 hodočasnika iz Sinja u Vepric.[91] Pridružio se iz Makarske hodočasnicima iz Tučepi i njihovu župniku fra Bonifaciju Šipiću, koji su došli u Sinj 29. V. 1938., i njima propovijedao.[92] Kao gvardijan u Omišu dva puta je 1933. godine organizirao hodočašće Gospi od Zdravlja u Split.[93] To je učinio 1934. i kao gvardijan samostana sv. Lovre u Šibeniku. Jednom je doveo hodočasnike brodom "Kosovo", na kojem je slavio i sv. misu o. Augustin Marušić,[94] a on je propovijedao. Svečanu misu i propovijed imao je za hodočasnike u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu sam fra Leonard.[95]

   Hodočasnici iz Omiša u Sinju i u Splitu 1933. 

Osim što je za skupine vjernika uspješno organizirao razna hodočašća u pojedina svetišta ili prigodom pojedinih blagdana, tako je i sam htio biti hodočasnik i poći na hodočašće u Rim, Lurd i u Sv. zemlju. Našao je dobrotvora koji mu je bio spreman platiti većinu putnih troškova, ali je od provincijala dobio negativan odgovor "da će Bog našu žrtvu više nagraditi na ovaj način ako Mu je prikažemo nego li onda, kad bi se našim željama u susret došlo".[96] Uspio je hodočastiti u Rim i Italiju, ali hodočašće u Lurd i Sv. zemlju nije ostvario.[97]

Propovijedanje je nastavio i za vrijeme svoga boravka u Šibeniku. I prije njegova službenog dolaska u Šibenik, propovijedao je 1933. u crkvi sv. Lovre, u drugoj polovici lipnja na večernjoj pobožnosti u čast Presvetom Srcu Isusovu. Šibenik i njegovo okružje oživjeli su njegovim dolaskom. Uz korizmene propovijedi koje je držao 1934. u crkvi Gospe van grada u Šibeniku, mjesec svibanj u katedrali sv. Jakova, držao je u šibenskoj katedrali trodnevne duhovne vježbe mjesnim gimnazijalcima i realcima, a kroz korizmu te je godine držao nedjeljom navečer i više predavanja u Katoličkom domu[98] i u kinu "Tesla".[99]

Dok je bio u Zagrebu mnogi su ga župnici pozivali da propovijeda. I tamo je osvajao slušatelje svojim osebujnim rječnikom i sadržajnim propovijedima. Jednom je i prije dolaska u Zagreb propovijedao, u mjesecu svibnju, u crkvi sv. Marka u Zagrebu, i tom ga je prigodom slušao grkokatolički vladika Dionizije Njaradi.[100] Propitivao se za propovjednika je li doktor teologije. Kad je dobio odgovor da nije doktor, odgovorio je: "Ako nije doktor, onda je doctus" (učen, S. Č.).

 

b) Živi i suosjeća sa svojim stadom

 

Fra Leonard je u svom životu čvrsto stajao na načelima vjere i odanosti Bogu i Crkvi, a k tomu možemo spravom nadodati i svom hrvatskom narodu. Nije mogao niti je htio kriti svoje osjećaje kad je pokazivao ljubav prema svom hrvatskom narodu. To je bio njegov stav, a iz njega su proizlazile sve sastavnice njegova rada.

Njegove propovijedi, u pojedinim prigodama, imale su osim vjerskog i nacionalni naglasak ili još više želju da ljude osokoli da ne klone duhom pred represijama koje su se primjenjivale nad hrvatskim narodom. Trebamo spomenuti barem neke. Tako je na svetkovinu sv. Ante (13. lipnja 1933.) propovijedao iza procesije pred crkvom u Omišu i nekoliko puta spomenuo hrvatsko ime, koje je po mišljenju njegovih tužitelja, ražeglo slušatelje koji su počeli klicati i odobravati njegove riječi. Kronika franjevačkog samostana u Omišu bilježi da su neke odnarođene osobe ustale protiv njega, zbog čega je "bio denunciran tužbom velikosrpskom apsolutističnom režimu".[101] Tužio ga je neki učitelj i neki trgovci koji nisu Omišani, "dok je omiško građanstvo bilo oduševljeno slobodnim spomenom 'hrvatski'".[102] Zbog te propovijedi, što je na sv. Antu spomenuo "Hrvate i hrvatske tradicije", bio je osuđen od "sredskoga načelstva" u Splitu na 15 dana zatvora.[103]

Slično se dogodilo poslije hodočašća Šibenčana Gospi od Zdravlja u Splitu. Policija je zatvorila 5 mladića navodno zbog toga što su "vikali protudržavne poklike". Nenarodna se vlast boji svake riječi koja izlazi iz usta podjarmljenog naroda. Kako će taj narod ušutkati nego ga kažnjavati? Međutim, te kazne ne postižu željene učinke, nego još više stvaraju otpor protiv nasilne vlasti. Tom je prigodom zapisao u samostansku kroniku: "Kako je hodočašćem mnogo skočio duh katolički i hrvatski, to je bilo veoma zazorno Srbima, koji hoće da posrbe katolike, te oni svojim režimom putem svojih predstavnika žandara i policije lažju podmetnuli da su hodočasnnici u Trogiru vikali protudržavne poklike, što je apsolutna laž. Ovakova je svakud i u svemu uprava sadašnjeg državnog režima. Četiri-pet omladinaca nevinih policija je osudila na zatvor."[104] Povijest se uvijek ponavlja i svatko smeta nenarodnoj vlasti kada se ističe i vjerska i narodna svijest, i kada se te svijesti netko ne želi odreći. Takva se vlast koristi represivnim metodama da umiri i ušutka "neposlušne". Na svim svojim dužnostima fra Leonard je ustajao u zaštitu malog čovjeka i obranu njegovih temeljnih prava, kako religioznih tako i političkih.

Osjećaje radosti nije mogao sakriti kada je dr. Alojzije Stepinac 1934. izabran za nadbiskupa-koadjutora nadbiskupu Antunu Baueru. Osjećaje radosti i nade zapisao je u Kroniku samostana sv. Lovre u Šibeniku: "Bog mu dao duha apostola Pavla, da okupi hrvatski episkopat te organizira Katoličku akciju i povede hrvatski narod u borbu za Krst časni i slobodu zlatnu. Silno smo ugroženi od političkog sistema u vjeri i u narodnosti. Hrvati izdišu i nalaze se u agoniji. Samo ih katolička vjera preko svojih biskupa može pomoći".[105]

Isto se tako radovao uspostavi hrvatske države 1941. Želio je da svaki pojedinac bude svjestan odgovornosti njezine izgradnje i očuvanja. Da se to ostvari, naglašava kako se u njezine temelje treba ugrađivati duhovna kultura i evanđeoski moral a oni će počivati na čvrstim polazištima katoličke vjere.[106]

 

2. Voditelj duhovnih vježbi

 

Osim što je često propovijedao, fra Leonard je često držao i duhovne vježbe, najprije svojoj braći u samostanima u kojima je boravio. Tada su, naime, samostani uglavnom organizirali duhovne vježbe za svoje okružje. Gvardijani su se uvijek mogli u njega pouzdati da će prihvatiti duhovne vježbe i održati ih samostanskoj obitelji i okolnim župnicima. To je činio na Visovcu, Zaostrogu, Omišu, Šibeniku ili Makarskoj, te kasnije u Zagrebu. Nije mogao odbiti starješinsku želju. Zato nije čudno da ga nalazimo u samostanskim kronikama kao voditelja duhovnih vježba pojedinih samostanskih zajednica, kako su propisivale Generalne konstitucije reda, ali i u drugim samostanima provincije. Duhovne su se vježbe najčešće održavale početkom građanske godine ili u mjesecu kolovozu. Često ga nalazimo kao voditelja duhovnih vježba u odgojnim zavodima i izvan svoje provincije. Tako je držao duhovne vježbe pitomcima biskupskog sjemeništa u Šibeniku (8.-10. IX. 1934.). Istim je pitomcima držao petodnevne duhovne vježbe i završio ih 31. XII. 1934., te ocima Trećorecima i njihovim sjemeništarcima u listopada 1934. godine. Duhovne vježbe držao je vjernicima različitih staleža u crkvi sv. Lovre u Šibeniku, s izvanrednim uspjehom.[107]

Osim toga držao je u došašću 1936. u Sinju duhovne vježbe katoličkim ženama i djevojkama, a u korizmi 1937. članicama Katoličke akcije i članicama "Zore".[108] Iako je i u Sinju bio zaokupljen pastoralnim obvezama, ipak je nalazio vremena da i tada drži duhovne vježbe svećenicima, časnim sestrama, kao i vjernicima članovima raznih katoličkih udruženja.[109] Držao je duhovne vježbe i učenicama domaćinske škole koju su držale Školske sestre franjevke u Splitu-Lovretu od 16. - 20- ožujka 1941. U Zagrebu je držao duhovne vježbe u više zajednica redovnica.[110]

 

 

Na duhovnim vježbama s učenicama domaćinske škole Split – Lovret, 16.-20. III. 1941.

 

Ovdje ipak trebamo istaknuti i to da je 1938. držao s fra Antom Antićem, slugom Božjim duhovne vježbe za pučke učitelje u sjemeništu u Sinju i tražio dopuštenje od provincijala fra Petra Grabića i kustoda fra Vjenceslava Nakića, što je bio znamenit i hvalevrijedan pothvat.[111] Za božićne blagdane 1938. držao je duhovne vježbe časnim sestrama benediktinkama u Trogiru.[112] Isto je tako u Zagrebu 1940. držao duhovne vježbe skupini profesorica gimnazije časnih sestara milosrdnica (Savska cesta 77).[113] držao je duhovne vježbe i kandidatima za novicijat 1941. u Sinju te ih dopratio na Visovac na kojem su započeli novicijat 14. srpnja 1941.[114] Imao je duhovne vježbe i samostanskoj obitelji u Makarskoj.[115]

Fra Leonard je bio svjestan da se kršćanska poruka treba sve više otvoriti ljudima koji žele produbiti svoju vjeru i formirati kršćanski pogled na svijet. Posebnu je ljubav pokazivao u odgoju i prijenosu vjere na mlade. Okupljao ih je i duhovno vodio. Iz njegovih je propovijedi i duhovnih nagovora zračila je spontanost, privlačnost, a nadasve ljubav i radost, jer je iz njega progovarala duša koja proživljava ono što drugima upućuje. Tu se vidjelo da želi drugima prenijeti sve bogatstvo nutarnjega života, ono što je u srcu razmatrao i doživljavao, da i drugi budu dionici njegove ljubavi koja ih zajedno treba voditi do nogu učitelja Krista. O uspjehu njegovih duhovnih vježbi zapisano je: "Bio je prožet duhom Božjim, pa su njegove duhovne vježbe ostale mnogim u sjećanju".[116] Videći da vjernici primaju njegove nastupe, to ga je poticalo da i dalje neumorno propovijeda i naviješta evanđeosku poruku, svjestan da se nije uzalud mučio.

  

Na duhovnim vježbama s proferoricama gimnazije

časnih sestara Milosrdnica u Zagrebu 1940.

 

Kao profesor u Makarskoj često je propovijedao, javno nastupao ili držao duhovne vježbe jer je bio slobodniji nego kad je morao vršiti druge službe[117] Predavanja kao i propovijedanja vršio je sa zanosom i predanjem. Ipak se malo po malo više opredjeljivao na propovijedanje što dr. fra Anti Crnici, rektoru Bogoslovije, nije bilo drago jer je i želio da se više posveti predavanjima.[118] U jeku ratnih zbivanja i radi nastalih prilika u Zagrebu, uprava ga je provincije premjestila u Zagreb. Sigurno da je lako i rado prihvatio taj premještaj i nastavio svoj propovjednički rad.

Iako je mnogo i često propovijedao, mnoge njegove propovijedi nisu objavljene. Uspio je kroz dva godišta Riječi Božje 1943/44. objaviti najveći dio svojih propovijedi. U istoj Riječi Božjoj nešto je ranije objavio i više konferencija za trećoredske zajednice ili razna katolička društva. Sve je drugo propalo, nestalo, uništeno, što je zaista šteta jer bi i danas bilo onih koji bi posezali za njihovim sadržajima i nastavili njegovo navješćivanje riječi Božje. Dvije propovijedi objavio je u glasniku Gospa Sinjska.[119]

 

3. Voditelj predavanja

 

Bajić je bio svjestan da kršćanski svijet treba vjerski odgajati. U tom smjeru upotrebljavao je više metoda. Ne smijemo zaboraviti njegove katehizacije koje je redovito držao u mjestima svoga djelovanja. Posebno je držao predavanja za one koji su tražili dublje poznavanje kršćanskog života. U tom je pogledu htio pomoći pastoralnom svećenstvu pa je u Riječi Božjoj objavio više konferencija za duhovna katolička društva. Osim toga javno je nastupao predavanjima, kao u Šibeniku 1934. s predavanjima o Muci i Smrti Isusovoj u dvorani Katoličkog doma. Predavanja su bila "dobro posjećena",[120] a u kinu "Tesla": Tipovi formacije čovječje pameti iste 1934. godine, što je publika lijepo prihvatila i "javno očitovala zanimljivost i praktičnost predavanja".[121]

Dolaskom u Zagreb nastojao je predavanjima okupljati katoličke intelektualke i intelektualce. Na planu grada Zagreba već je postojao Tečaj predavanja filozofsko-religioznog sadržaja koje je priređivalo društvo Katoličke akcije hrvatskih profesora i nastavnici u Zagrebu u suradnji s bogoslovskom akademijom. Tečaj se održavao na Kaptolu 27 utorkom i četvrtkom navečer. Uglavnom su nastupali profesori Katoličkog bogoslovnog fakulteta: Dr. Andrija  Živković, dr. Vilim Keilbach, dr. Stjepan Bakšić, dr. Janko Oberški, dr. Ivan Kozelj, SI, dr. fra Teofil Harapin, dr. Dragutin Nežić, dr. –uro Gračanin, dr. Maksimilijan Lach i drugi. Među njima je nastupio i o. Leonard Bajić, koji je 29. travnja 1943. održao predavanje: "Bog je biće nuždno, neizmjerno savršeno, nepromjenljivo i vječno".

Osim toga fra Leonard je organizirao, u samostanskoj dvorani Vrbanićeva 35, predavanja ponedjeljkom i četvrtkom i okupljao lijep broj slušatelja. Taj je rad posebno cijenio o. Vodanović te piše o. Grabiću, provincijalu: "O. Leonard je uspio s drugom konferencom za intelektualce. Sprema se za treću".[122] Drugom prigodom opet piše: "O. Leonard nastavlja sa svojim intelektualcima. Zaokupila ga Rieč Božja, pa se je zadnja dva puta manje vremena pripravljao za eksorte i predavanja. [...] K dosadašnjima pristupio je i sveuč. prof. Ritig, brat monsinjora i sprijateljio se s o. Leonardom".[123]

Izvještaji o. Vodanovića o radu o. Leonarda radovali su provincijala Grabića, te on piše o. Vodanoviću: "O. Leonard u duhovnom životu vrijedan je i marljiv radnik, pa mu preko Tebe čestitam na uspjehu sa željom, da ga Bog i Gospa dugo i trajno pomažu i na polju ovog apostolata".[124]

 

4. Ispovjednik

 

Među važnije i odgovornije svećeničke dužnosti svakako spada i dužnost ispovijedanja. Fra Leonard ju je savjesno i redovito vršio kako po službi, tako i pomaganjem mnogim svećenicima po župama ili na blagdanskim skupovima. Slobodno je vrijeme posvećivao ispovijedanju u prigodi misija, duhovnih obnova ili duhovnih vježbi. Kako je poštivao Crkvu i crkvene propise, uvijek je tražio jurisdikciju od mjesnog Ordinarija. To je učinio i dolaskom u Zagreb u srpnju 1942., kada mu je Duhovni stol podijelio jurisdikciju "pro toto tempore commorationis" (za cijelo vrijeme boravka, S. Č.) u Zagrebu. Neumorno je ispovijedao u samostanskoj crkvi, a nije zaboravio ni drugima pomagati. Neka su ga braća opominjala da manje radi i da rasporedi svoje sile jer će se tako brzo umoriti i iscrpsti, a on je odgovarao: "Al' me čeka žena, al' mi plaču djeca!" Time je htio kazati da treba neumorno raditi i da za njim nitko ne treba plakati od krvnih srodnika pa mu nije ni žao da se tako istroši za Božju stvar. Bio je redoviti ispovjednik mnogih zajednica časnih sestara u Zagrebu. Bio je redoviti ispovjednik Školskih sestara u Vrbanićevoj 35[125], časnih sestara Kćeri milosrđa, Martićeva 29 tri godine,[126] časnih sestara Sv. Križa, Draškovićeva 19, tri godine[127] itd. Osim toga dr. Dragutin Nežić, duhovnik klerika na Kaptolu, tražio ga je za redovitog ispovjednika klerika i to obrazlaže: "On je u te stvari upućen i biti će preodličan za tu službu".

Bio je član komisije koju su sačinjavali Preč. Pećnjak, o. Grimm, o. Bono Burić, dr. Vilim Keilbach, dr. Maksimilijan Lach i dr. Dragutin Nežić za proučavanje spisa i poruka č. s. Lukezije i č. s. Blaženke. Dobio je neograničenu dozvolu od nadbiskupa Stepinca za "razgovor sa č. s. Lukezijom u predmetu njezinog dara pisanja duhovnih poruka".[128] Dr. fra Ante Crnica podvrgao je kritici spise objava s. Lukezije i s. Blaženke i na temelju njegove prosudbe Nadbiskupski Duhovni stol poslao je njegovu raspravu crkvenoj komisiji kojoj su na proučavanje povjereni spisi tih časnih sestara.[129] Stavio je izvan snage dodijeljeni imprimatur (dozvolu za tiskanje, S. Č.) i ujedno je zabranio svako daljnje širenje spisa navedenih redovnica.[130] O. A. Crnica, o. L. Bajić i vlč. Bulat, duhovnik sjemeništa u Đakovu promatrali su "ukazanja" u Bošnjacima 1945. Tamo je Bajić ostao četiri dana. Nemamo njegova izvještaja.

 

5. Promicatelj liturgijske obnove u Hrvatskoj

 

Iako je kao župnik u Sinju bio zaokupljen pastoralnim dužnostima i praktičnim problemima rada u velikoj i prostranoj župi, nije se prestao zanimati za liturgiju i liturgijsko gibanje. To njegovo zanimanje i pisanje o liturgijskim temama bilo je zapaženo u javnosti. Na sastanku Liturgijskog pokreta u Hrvatskoj koji je održan na Hvaru 4.-6. srpnja 1936., fra Leonard je, uz o. Petra Vlašića i o. Josipa Tinodija, ušao u Pripravni odbor za promicanje liturgijske obnove u hrvatskom narodu čiji je pokrovitelj bio mons. Miho Pušić,[131] biskup hvarski, predsjednik dr. Ivan Delalle,[132] kanonik-župnik Trogira, a tajnik Josip Kirigin, urednik Života s Crkvom, Hvar (kasnije benediktinac dom Martin).[133] "Sudjelovao je i u sastavljanju rezolucija, od kojih još neke čekaju na izvršenje", piše o. Martin Kirigin.[134] Na I. Liturgijskom kongresu u Hvaru 4.-6. srpnja 1936. održao je predavanje: Kristova punina u njegovu otajstvenom tijelu.[135] Predavanje je dobro prihvaćeno i ocijenjeno kao "duboko znanstveno", a u njemu je iznio dogmatske temelje liturgijskog života.[136]

Premda je fra Leonard javno nastupao i obrađivao liturgijske teme, ipak je to predavanje s Hvara 1936. posebno važno i iznimno cijenjeno. Svoju prosudbu njegova predavanja ovako je izrazila Hrvatska straža: "Prvo predavanje je održao franjevac o. Leonardo Bajić, o temi 'Kristova punina u Njegovu otajstvenom Tijelu'. Govornik je u duboko znanstvenom i praktički izvedenom referatu iznio dogmatske temelje liturgijskog života, u kojem vjernici dopunjuju Kristov otajstveni lik 'produžen u vremenu i prostoru'".[137] Vrhbosna je posebno dobro ocijenila to njegovo predavanje: "Referat je dogmatske naravi, dubok, dobro proučen i izložen. Ukratko rečeno vlč. Bajić kao u uvodu referata, obrazložio je kako je Krist pun u čovječanstvu, koji s njim živi u Crkvi po milosti i euharistiji. Tim životom, životom Krista, drugoga Adama, dolazi čovječanstvu spasenje, kako je po prvom Adamu došlo čovječanstvu prokletstvo".[138] O. Kirigin za to je predavanje napisao da je "dalo pravilan tok cijelom Kongresu, jer je isticalo našu povezanost s otajstvenim Tijelom Kristovim."[139]

  

 

Na I. hrvatskom liturgijskom kongresu na Hvaru 1936.

 

Fra Jure Radić posebno je naglašavao važnost toga predavanja:: "Najposebniju pažnju zaslužuje činjenica da je bio izabran da održi prvo ideološko predavanje na 1. hrvatskom liturgijskom kongresu (Hvar). To predavanje 'Kristova punina u njegovu otajstvenom tijelu'  (štampano u zborniku 'Croatia  orans' Hvar 1936. i njegovoj knjizi 'U duhu katoličke obnove' Šibenik 1940.) jest suvremena, svima dostupna formulacija nauke jasno izražene u evanđelju, drugim knjigama Novoga zavjeta i spisima svetih Otaca, posebno sv. Augustina i sv. Leona. Tu nauku, koja nije bila dovoljno prisutna u mišljenju i djelovanju kršćana posljednjih nekoliko stoljeća, stavio je jasno svima pred oči šest godina iza hvarskog kongresa papa Pijo XII u enciklici 'Mystici corporis' (1943.), a još jasnije II. vat. sabor u konstituciji 'Lumen gentium'. Cjelokupna suvremena liturgijska reforma zapravo je praktična posljedica te nauke".[140] Budući da mu je dano glavno predavanje i istaknuto mjesto na samom Kongresu, bio je to znak da se od njega mnogo i očekivalo da izloži temeljne zasade i istinske principe na kojima treba počivati liturgijski pokret. On je to očekivanje i ispunio jer je naglasio kristocentričnost liturgijskog života koji mora biti temelj istinskog čašćenja Boga. On je kao franjevac naglašavao kristocentrizam duhovne nauke sv. Franje: "Franjo je svojom pobožnošću ka Kristovu Čovještvu približio Isusa čovječjem srcu i pokazao je svakom kršćaninu, da je Kristovo Čovještvo najbliži put, kojim ćemo upoznati i zaljubiti Kristovo Božanstvo, a kroza Nj ćemo doći k našemu Ocu nebeskom".[141] Njegov je Krist cjelovit: božanske i ljudske naravi u osobi Riječi. Taj Krist treba nas, njegove udove. To je kasnije razvio Pijo XII. u već spomenutoj enciklici ovim riječima: "Ne smijemo misliti da Krist Glava, zato što zauzima tako visoko mjesto (u Mističnom Tijelu), ne zahtijeva pomoć od Tijela. [...] Bjelodano je da vjernici bezuvjetno trebaju Božanskog Spasitelja, jer je on sam rekao: 'Bez mene ne možete ništa učiniti' (Iv 15, 5). [...] Ipak valja držati, makar izgledalo veoma čudno, da i Krist treba svoje udove. [...] To dakako ne biva zato kao da bi on bio potreban ili slab, nego zato što je on tako uredio na veću slavu svoje neokaljane Zaručnice".[142]

Svojim je izlaganjem fra Leonard pridonio otvaranju vrata novom dahu teološke i liturgijske obnove i pripremao prostor da se ona može u potpunosti ostvariti. U članku Liturgijske uspomene moga djetinjstva[143] prizvao je u pamet vjerske i duhovne slike svoje najranije mladosti, prikazao važnost nedjeljne, pučke mise i naglasio kako kršćaninu "nema nedjelje" bez nedjeljne sv. mise.[144] Za svakog je kršćanina nedjeljno sudjelovanje na sv. misi srce tjedna, nezaobilazna obveza koju treba živjeti kao potrebu kršćanskog, svjesnog i dosljednjeg života. Za nj je, kao i za svakog kršćanina nedjelja "dan Gospodnji" (usp. Otk 1, 10), "prvi dan sedmice" (usp. Dj 20, 7) za kršćanski život i njegovo oživljavanje. O važnosti nedjelje dalje naglašava: "Nedjelja je u pravom smislu dan koji je kršćaninu posvećen za službu Božju. Ona je čisto liturgijski dan. Dan u koji se vjernici sastaju na zajedničku službu Božju."[145] Svjestan je da kršćanin treba moliti, ali i da stare pobožnosti "treba oživjeti i na njih nadograditi novu, liturgijsku zgradu duhovnog života".[146] Obnovu kršćanskog života on vidi u liturgijskom pokretu kao i vjerskim obraćenjima: "Moderna povijest vjerskih obraćenja ima mnogo poznatih i tipičnih slučajeva, koja su počela i izvršena pod dojmom liturgijskih utjecaja uspješne milosti Božje".[147] Naglašavao je važnost sv. mise za liturgijsku formaciju kršćanskog života. "Liturgijski je pokret jedno čisto i autentično sredstvo i pomoć da se u župskoj zajednici probudi i osnaži kršćanski život".[148] Naglasak je stavio kako treba kršćanska zajednica formirati izabrane vjernike (elitu), jer će oni davati život "ostalom broju običnih vjernika".[149]

Fra Leonard je držao predavanje i na Četvrtom hrvatskom liturgijskom kongresu u Zagrebu 24.-27. listopada 1940. pod motom: Kristovo svećeništvo u čovječanstvu. Tema njegova predavanja je bila Brevijar - molitva Crkve.[150] U predavanju je iznio povijest brevijara i naglasio kako je brevijar ideal molitve kojemu bi se trebali približiti i obični vjernici. Brevijar je vjekovni molitvenik Crkve. Ujedno je naglasio da duhovni život ne smije biti individualan nego se mora skladno uklapati u zajednicu.[151]

Kao profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj animirao je liturgijsku sekciju koja je priređivala liturgijske sastanke i priredbe u sklopu zbora franjevačkih bogoslova "Milovan".[152] Za fra Juru Radića, fra Leonard spada među "istaknute pobornike liturgijske obnove" u Hrvatskoj,[153] iako se to često zaboravljalo. Nastojao je teološki osmisliti taj rad i staviti ga na čvrste i solidne teološke temelje, koji posebno odskaču iz njegova predavanja u Hvaru 1936. Uz biskupa Miha Pušića i dr. Ivana Dellale-u, on je treći pionir Hrvatskoga liturgijskog pokreta.[154] "U javnosti manje poznat i manje zapažen", piše fra Jure, "od većine pobornika liturgijskog pokreta, ali se nadasve istakao kao ideolog, ne toliko borbeni predavač koliko ozbiljan pisac temeljnih reportaža u kojima je iznosio načela, što sačinjavaju temelj na kojem počiva cjelokupna zgrada kršćanskog bogoštovlja".[155]

Iako su njegova predavanja bila temelj i opravdanje liturgijskog pokreta, njegov je utjecaj ostao manje zapažen nego drugih promicatelja liturgijske misli, premda je promicao i zastupao vrijedne i za ono vrijeme nove, ali zdrave teze na tom području koje drugi nisu naglašavali.

 

a) Ljubav za uzvišeno slavljenje Boga

 

Istakli smo da je fra Leonard imao posebnu ljubav prema liturgiji. To nije ostalo samo na teorijskoj razini nego je to provodio u praksi. Bio je duša i animator liturgijskog života najprije u novicijatu za vrijeme vršenja magistarske službe, a potom i među studentima bogoslovije u Makarskoj preko Liturgijske sekcije zbora "Milovan", kojoj je tada bio pokrovitelj. "Osim internog djelovanja", svjedoči fra Jure Radić, "ta je Sekcija među ostalim nabavila za vjernike veliki broj Kniewaldovih Misala i čitavih godišnjaka liturgijskoga časopisa za puk 'Život s Crkvom'".[156] Dobro je znao da mlade studente bogoslovije treba odgojiti i zagrijati za uzvišenost liturgijskog slavlja prema onoj svetopisamskoj: "Jer me izjela revnost za Dom tvoj" (Ps 69, 10). Upravo ta ljubav za Dom Gospodnji, za uzvišenost liturgijskog slavlja i doživljenost Božje prisutnosti u tim slavljima, davali su poticaja njegovim slušateljima da zavole liturgiju kao najviši izraz slavljenja Boga, jer će kasnije njihova glavna životna zadaća biti da slave Boga i da u tom duhu odgajaju vjernike kao pastoralni djelatnici.

Ljubav prema liturgiji i dostojanstvenom slavljenju Boga prenosio je na druge i svojim pisanjem i predavanjima. Na Prvom liturgijskom kongresu na Hvaru upozorio je na odgojnu ulogu liturgije: "Ona [liturgija] stvara apostole, radnike, vodi katoličke akcije i nadahnjuje njezine 'slogaše'. U liturgiji realno sudjelujemo i dionici smo Isusa Krista u svem Njegovu spasiteljskom djelovanju, jer po njoj smo u otajstvenom saobraćaju sa živućim Isusom koji je u liturgiji realno nazočan, pače i osjetan u tu svrhu, da od nas izgrađuje puninu svoga otajstvenoga tijela".[157] Pisao je o važnosti liturgijskog pokreta u prigodi četvrte godine izlaženja liturgijskog glasila "Život s Crkvom".[158] Fra Leonard je polagao veliku nadu u liturgijski pokret, jer je govor o Bogu najbitnije izražen u liturgiji, bogoslužju, jer liturgija otkriva euharistijskog Isusa, ona poučava vjernike u vjerskoj nauci, ćudoređu. Ona je bitna za život Crkve. Katoličkoj akciji skreće svu pozornost na liturgijski pokret pri odgoju svojih članova. On naglašava: "Ne smijemo liturgijski pokret u našem narodu shvatiti kano neki luksus. Ništa luksuzno nema u vjerskom životu. Pravi je kršćanski život tek onda, kad duhovnost zahvati svega čovjeka. [...] Liturgijski život sa svetom majkom Crkvom jest kako zadnje tako i prvo slovo prosvijetljenog vjerskoga života i predvorje za njegov kontemplativni razvitak.[...] Liturgija je uvijek, od svog postanka, oživljavala kršćanski život. To je u njezinoj naravi, kao što je i u naravi kršćanskog života da ide k vrutku liturgije".[159] S pravom možemo kazati: ljubio je liturgiju kao život Crkve, kao disanje Crkve punim plućima, jer je liturgijski duh izričaj svekolikog kršćanskog vjerovanja. On u tom pogledu spominje stari princip štovanja Boga koji počiva na temeljima vjere. On kaže: "Tako liturgija iz svoje pune unutrašnjosti pokazuje i rasvjetljuje vjeru prema načelu: lex orandi, lex credendi. Nego, istina je voditeljica života, pa katoličku liturgiju imamo najprije dovesti u polje katoličke dogmatike, i odatle je pokazati vjernicima u svijetlu i snazi objavljene istine, neka je prihvate kao najbitniji i najsastavniji dio praktičkoga kršćanskoga života".[160]

Isticao je važnost euharistijske žrtve, sv. mise kao središta liturgijskog života u čijem središtu stoji sv. pričest: "Na misnoj pričesti učinci i plodovi Žrtve postaju zajedničkom svojinom Krista, Crkve i vjernika".[161] Naglašavao je kako sv. misa preobražava, prosvjetljuje i oplemenjuje čovjeka: "Ona preobrazuje čovjeka. Ona prosvjetljava čovjeka. Ona ga oplemenjiva - a toga treba savremenom katoliku. S proživljene mise uvijek se preobraženi vraćamo u svoju obitelj, u ljudsko društvo".[162] Već je tada naglašavao ono što će II. vatikanski sabor naglasiti za euharistiju: "Iz liturgije dakle, osobito iz euharistije, kao s izvora, izlijeva se na nas milost te se s najvećim uspjehom postizava ono posvećenje ljudi i proslava Boga u Kristu, prema čemu se, kao prema svojoj svrsi, stječu sva druga djela Crkve".[163]

Da bi kršćanin mogao intenzivno živjeti svoje kršćanstvo, fra Leonard je naglašavao kako mu je važan sakramentalni život. Na temelju crkvene nauke i teoloških uvaženih pisaca, on u članku Hrana kršćanskoga života obrazlaže kako se trebamo hraniti Kristovim tijelom, pričešćivati i sudjelovati na sv. misi. Prepopučivao je pričest preko sv. mise. On obrazlaže što je pričest preko mise ili izvan mise, kao i biti na misi a ne pričestiti se. "Oni koji Je ne blaguju (pričest, S. Č.) nisu potpuni zajedničari s njome. Sam, dakle, misni sakramenat Pričesti potpunom čini i misnu Žrtvu obzirom na Kristove nakane i gledom na duhovne potrebe vjernika. Ovo naročito vrijedi za vjernike koji se nakanio pričestiti i blaguje Tijelo Kristovo baš na misi neposredno iza svećenika, i ne ostavlja pričest kasnije. Vanmisna pričest, po sebi govoreći, kida jedinstvo Kristove gozbe koja je jedna i jedina za svećenika i za vjernike, kao što je bila Zadnja Večera za Krista i apostole".[164] Na drugom mjestu razlaže kako je euharistija sakramenat katoličke zajednice ovdje na zemlji i kako ostvarujemo zajedništvo koje ispovijedamo kao općinstvo svetih. U tom pogledu fra Leonard naglašava: "Kršćanska, međusobna ljubav osnovni je zakon objavljene vjere za društveni život. Euharistijska pobožnosat provodi u djelo tu kraljevsku zapovijed. Svrha je Euharistije da uzdrži na životu Kristov život u kršćanima. Jer je taj život isti u kršćanskoj zajednici, nužni je plod pričesne Tajne da ostale vjernike držimo kao djelove sebe, te pod Glavom-Kristom živimo jednim međusobnim i otajstvenim životom. Euharistijska pobožnost ne podnosi egoističko 'moje' i 'tvoje'".[165] Ta se preobrazba ostvaruje pričešću preko mise, jer pričešću Krist živi ne samo u našem duhu, nego i u tijelu.[166]

Vrijedno je naglasiti da je u svoje vrijeme prenio prijedlog iz La Vie spirituelle  "da pričesnici svojom rukom prinesu na oltar hostiju, koja će se za nje na misi posvetiti, da se njome oni pričeste." Dao je i praktični prijedlog kako se može izvesti ta preporuka, a ta je da "iz pripravljene posude vlastitom rukom uzmu 'svoju' hostiju, stavi je u tu nazočan ciborij, kojega svojedobno uzme svećenik da posveti svete čestice pa tima, a ne drugima, pričesti odnosne vjernike".[167] Znao je da se ta preporuka ne može posvuda izvoditi, pa ju je preporučivao u zavodima i redovničkim zajednicama, jer je to u tim sredinama najlakše skladno i dostojanstveno postići.

 

6. Katolička akcija

 

Bajić je Katoličkoj akciji pridavao veliki značaj bilo da je duhovno vodio njezine udruge ili pisao o duhovnosti i značenju njezinih članova. Kao profesor na teologiji u Makarskoj predavao je pastoralni predmet Katolička akcija i isticao njezinu posebnu važnost kod budućih pastoralnih djelatnika. Za nj je Katolička akcija aktivni misionarski pokret Crkve kod svih naroda, a tako i kod našega hrvatskog naroda. Zato je želio da i kod nas ona bude duboko ukorijenjena kao ustuk svim slabostima ondašnjega vremena. Usvaja njezinu definiciju koju joj je dao Pijo XI., da je ona "sudjelovanje svjetovnih katolika u hijerarhijskom apostolatu Crkve".[168] Svakako želi naglasiti da članovi Katoličke akcije aktivno sudjeluju u apostolatu Crkve, ali ovisno i zajedno s crkvenim pastirima.

Fra Leonard se nije bavio unutarnjim napetostima i nesuglasicama u katoličkom laikatu; radije mu je pružao odgojno duhovne sadržaje za plodonosan rad. Naglašavao je da Katolička akcija treba počivati na zdravim temeljima.[169] U tom smislu ističe: "Ko, dakle, hoće da bude apostol, valja mu prije provoditi apostolski život. Apostolski život je asketski, pokornički život. Apostolski život je najprije odreći se sebe (istakao L. Bajić), pa uzeti na se breme vremenskih križa i tako, razapet svom tijelu i svijetu, slijediti Krista putem aktivnih kršćanskih i pasivnih kreposti. Poniznost je ishodna točka asketskog života, koju temeljnu moralnu krepost ne možemo ni zamisliti, ako njome ne grlimo djela poniženja. Ko nije u sveđernoj borbi sa svojim požudama, ko ne ljubi križ siromaštva, zapostavljanja, ko nije mrtav sebi i svijetu, taj ne sliči Kristu, taj ne ulazi na vrata Njegova apostolata." Nešto dalje nadodaje: "apostolu je prvo sebe posvetiti, zatim posvećivati svog bližnjega. Sveti rađaju svete. Sanguis martyrum semen christianorum (Krv mučenika sjeme kršćana, S. Č.).[170] Inače, na razvalinama dobra širi se zlo. Ako ne napreduje dobro, širi se zlo".[171] Upravo je zato naglašavao da duhovni život pojedinaca stvara i oplođuje plodan rad na širenju kraljevstva Božjega, a on je odjek i trublja onih mističnih i svetačkih duša, koje su poznate samo očima Božjim i daleko od svagdanjega društvenoga saobraćaja. Posebno je naglašavao da "osobna i pojedinačna svetost stvara religiozne preporode", a ona zahtijeva odgoj duhovne elite koja će duhovno voditi druge vjernike.[172] Iz toga se vidi da je želio da se pojedinac i zajednica ne isprazne iznutra, tako da izgledaju doduše prema vani snažni, a iznutra su slabi i gube na svojoj vrijednosti i vjerodostojnosti.

Osim toga on želi da vođe Katoličke akcije budu intelektualci koji se znaju snalaziti u životnim pitanjima i izazovima vremena. Oni su najbolja pomoć kleru, jer im je isti cilj, a to je slava Božja i širenje njegova kraljevstva među ljudima, samo je razlika u sredstvima i intenzivnosti rada. Organizirani laici ulaze u svaku poru društva i djeluju kao njegova duhovna avangarda, kao veliki duhovni potencijal: "Apostolat je Katoličke Akcije u tom, da katolički svjetovnjaci pruže ruku pomoćnicu svome kleru u obnovi svijeta po Kristu. Ateizam građanskih slojeva raširio se zadnjih decenija među kršćanski narod. Zato je Sveti Otac Papa, radi vjerskih potreba vremena u kojem živimo, osjetio dužnost da pozove svjetovnjake, neka se sjete svoje dužnosti prema Bogu i zajedno s klerom porade oko duhovne obnove svijeta".[173]

Fra Leonard shvaća duhovnu obnovu kao movens svake druge obnove: materijalne, kulturne i socijalne. Kad govori o obnovi, on ipak na prvom mjestu misli na moralnu i duhovnu te piše: "Samo solidan duhovni život koli klera toli laikata može imati ploda na polju vjerske obnove svog naroda. Jedino duhovni ljudi mogu biti sposobni i vrijedni apostoli. Kristov apostolat postavlja velike zahtjeve na sve radnike u vinogradu Gospodinovu".[174] Ta uloga duhovnog života i obnove Crkve stoji u katoličkom laikatu i Katoličkoj akciji. Zamišljao je katoličkog laika dinamičnim članom Crkve preko Katoličke akcije, koji će imati i prilagođenu duhovnost svom poslanju. Odlika katolika laika članova katoličke akcije jest da aktivno sudjeluju u apostolatu, ali u skladu s crkvenim pastirima: "Katolici svjetovnjaci, da oni aktivno sudjeluju u crkvenom apostolatu i to ovisno i zajedno s crkvenim pastirima".[175] Zadaća je Katoličke akcije briga ne samo oko poboljšanja vjerskog života svojih članova, nego i djelovanje na kulturnom, političkom, ekonomskom i socijalnom planu s ciljem da na tim područjima života usađuju vjerska načela. Zato naglašava da je bit Katoličke akcije: "Umirivati, sređivati, socijalizirati svijet, provoditi u njemu socijalnu pravdu, dati mu kruha, reda i mira - to je, zapravo, kristijanizirati svijet".[176] Kršćani su iskusili na sebi da u društvu postoji mnogo nepravdi koje su u suprotnosti s kršćanskim načelima. Protiv njih se kršćani moraju boriti a sami moraju biti "sol zemlje" (Mt 5, 13) i "svjetlo svijetu" (Mt 5, 14). On ističe: "Na naša katolička društva spada dužnost da obnove svijet kršćanskim životom. Mi ćemo ga obnoviti, kad mi, koji se zovemo katolici, počnemo živjeti kršćanski."[177]

Gledao je kako materijalizam i hedonizam (želja za osjetnim užicima) "trzaju čovječanstvom". Bez duhovne obnove, tj. bez preobrazbe duha, koji treba obuhvatiti široki spektar ljudskih djelatnosti, bez svijesti svakog pojedinca, ni materijalna obnova nema pravoga uspjeha. "Katolička renesansa današnjega svijeta, o kojoj ovisi stanje svega čovječanstva, bitno je vezana uz duhovnu elitu, uz katoličku svetost koje se sjećamo u svakidašnjoj molitvi 'Ispovijedam se' ne samo Bogu svemogućemu i istaknutim svecima, već i 'svima svetima', pod kojima je kršćanska starina razumijevala sve kršćane".[178] Obnova zahtijeva nastavak i trajni proces koji stalno vrijedi i nikada ne prestaje. Istakao je sv. Franju Asiškoga kao nebeskog zaštitnika i duhovnog vođu Katoličke akcije, jer će njegov duh i nauk najbolje pomoći njezinu uspjehu po riječima pape Pija XI.[179]

Liječenje svih duhovnih slabosti ne može se postići zakonskim mjerama. Potrebno je da se ljudi uvjere u nešto što treba ostvariti, a ne da gledaju to kao nešto nametnuto i tiransko. Bio je duboko svjestan zašto je duhovnu obnovu stavio kao prvo i glavno polazište katoličkog poimanja preporoda Crkve i društva. On naglašava vjersko moralni preporod, a potom socijalno karitativni rad u skladu s crkvenim smjernicama u Katoličkoj akciji. Često se povraća na vrijednost molitve, euharistije, kršćanskog odricanja, sloge u javnom i organiziranom katoličkom radu. Apostolat Katoličke akcije ima pravi smisao i raison d'être ako se temelji i djeluje na čvrstim temeljima molitve. Zato naglašava: "Molitva je redoviti put k Bogu, i po njoj dobivamo od Njega sve što se odnosi na spasenje naše i našeg bližnjega. Ona otvara vjerujućima kraljevstvo nebesko. Da uniđemo u kraljevstvo nebesko, treba da smo prije njegovim članovima na zemlji. To je svrha Katoličke Akcije, da ljude začlani u Kristovo kraljevstvo na zemlji, eda mogu postići u Nebu slavni dio carstva Božjega".[180]

Fra Leonard je znao da obnova ne nastaje sama od sebe, nego je moraju ostvarivati ljudi i uz cijenu žrtve i odricanja opredjeljivati se za dobro. Zato je apelirao na osobnu, moralnu svijest svakog čovjeka da otkrije dobro, da dobro širi i za nj se zalaže; riječju, da uzljubi dobro, koje će donijeti obnovu i preporod. Time je htio probuditi savjest o poslanju laika u Crkvi preko Katoličke akcije, da je apostolat dužnost svih kršćana koji trebaju biti osjetljivi za čovjeka, za promicanje evanđelja u svijetu posebno dobrim primjerom i životom.

 

7. Treći red sv. Franje

 

Obnoviteljski duh Crkve, koji je inicirao papa Leon XIII., odnosio se i na širenje Trećega reda. Taj duh obnove duboko je zahvatio fra Leonarda. Gdje je god bio, brinuo se da vodi, oživljava i popunjava udruge Franjevačkog svjetovnog reda (Trećega reda). To je činio u Metkoviću, Omišu, Šibeniku i Zagrebu. Čim je došao u Metković, prva mu je briga bila da oživi Franjevački svjetovni red. 15. ožujka 1921. dao je Izvještaj o stanju Trećeg reda u Metkoviću. U njemu je tada bilo 14 članova i 2 novakinje. Zajednica je redovito održavala mjesečne sastanke koje je on, naravno, vodio. Osim toga članove je animirao da provode u djelo djela milosrđa duhovnih i tjelesnih i da primaju Glasnik sv. Franje [181] U Omišu je npr. kroz nepunu godinu svoga boravka uveo u Treći red 19 članova.[182] U Zagrebu je s o. Matom Vodanovićem po dolasku poradio u obnovi i širenju Trećega reda.[183] Provincijal se Grabić mnogo pouzdavao u njegov rad i apostolsku revnost oko širenje Trećega Reda.[184] O njegovu radu i uspjehu u širenju Trećega reda često je dobivao pohvalne izvještaje iz Zagreba.[185] Radi njegova zapažena rada s franjevačkim trećorecima, već je ranije bio imenovan, od Uprave provincije u Splitu 12. prosinca 1940., pohoditeljem Trećega reda u Provinciji.[186]

 



[1]  "Uz bič rata ove godine pohodio je narod Dalmatinski i bič glada. Mnogo je naroda pomrlo od ovog biča po svoj Dalmaciji u ovoj okolici osobito na Miljevci[m] i u Rupama", Kronika samostana Visovac od 1917.-1947., za 1917., 1.

[2]  Usp. Knjiga znamenitijih događaja Makarska, 1. XI. 1918., str. 272-273, u AFSM. Spomen Knjiga samostana Zaostrog od 1. I. 1913. str. 55. za dan 31. X. 1918. bilježi: "Čujem na mulu viku 'živio', pjevanje, pucanje iz pušaka ili revolvera...oko 71/3 sati počeše slaviti zvona na zvoniku", u AFSZ. "Slavlje je neopisivo...Bacaju se austrijski grbovi s ureda, skidaju zastave, ruše njemački natpisi. Svuda se viju hrvatske zastave, slovenske i srpske. Vlada među svima sloga, samo u okolici Knina hrišćani su neobuzdani i divlji: prijete!", Kronika samostana Visovac, 29. X. 1918., str. 7, u FSAV.

[3]  Usp. A. Ujević, Imotska krajina. Drugo prošireno izdanje, Matica Hrvatska, Imotski, 1991., 281. Visovačka kronika bilježi: "Veselje je veliko, pa zato mora da nastane razočaranje", u Kronika samostana Visovac, 1. XII. 1918., u FSAV.

[4]  Usp. Život , br. 6 od 11. prosinca 1919., br. 208 od 31 kolovoza 1920., br. 324 od 21. siječnja 1921., br. 412 od 10. svibnja 1921. itd. Usp. A. Ujević, Isto, 283.

[5]  A. Ujević, Isto, 282.

[6]  Prvi je bio protjeran fra Lujo Marun, otac starohrvatske arheologije. Ostale svećenike nabraja fra Ante Cikojević, provincijal, Split, 24. VIII. 1920. pišući nunciju u Beograd. To su: fra Franjo Tonković, fra Frano Milun, fra Bonaventura Šarić, fra Leonard Bajić, fra Ivan Tomasović, župnik Drniša, fra Šimun Slavica, župnik Piramatovaca, fra Emerik Medić, župnik Dubravica, fra Lovre Kovačević, župnik Lišana, fra Frano Mišica, župnik Lećevice, fra Šimun Jelinčić, iz župe Šibenik, Spisi provincijala Cikojevića II, br. 1995/1920. [uredovna kopija], u PASD; usp. J. A. Soldo, Samostan Majke od milosti na Visovcu, u Kačić 2/1969., 203-204, bilj. 223. Kroničar samostana Visovac piše o postupcima Talijana: "O. Mirko Medić, župnik Dubravica, danas je došao u svoju župu iz zatvora u Zadru, gdje odstao dva mjeseca osuđen od talijanske okupatorske vlasti, premda prav i nedužan. Gore se ponašaju Talijanci nego Turci", Kronika samostana Visovac za dan 31. VIII. 1920., u AFSV.

[7]  N. Adžija, Razne bilješke većinom lokalne politike. Velika rukopisna bilježnica u autorovu stanu u Drnišu, kod K. Kosor, Drniš u ogledalu tiska za Hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji (1860-1921), u Kačić VIII/1976., 63.

[8]  K. Kosor, Drniš u ogledalu tiska za Hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji (1860-1921), u Kačić VIII/1976., 63. K. Stošić, Talijanska okupacija u šibenskoj biskupiji, u Bogoslovska smotra XXI/1933, 1, 82: "O. Leonard Bajić, poznati naš asketični pisac, došao je...16. IX. 1919. u Drniš za župnika, ali poslije osam dana 'po višem nalogu' okupatorna ga je vlast protjerala preko granice". Usp. PASD , Akti provincijala o. fra Ante Cikojevića, II, br. 1560, 1920. Usp. J. A. Soldo, Djelovanje franjevaca Provincije Presv. Otkupitelja kroz 250 godina (1735.-1985.), u Kačić XVII/1985., 297. O talijanskoj upravi u Dalmaciji usp. D. Živojinović, Italija u Dalmaciji 1918-1920, u Zadarska revija XXIII/1974., 1-2, 98-120.

[9]  K. Jurišić, Franjevački samostan Svete Marije u Makarskoj, u Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj. 250. obljetnica osnivanja i rada 1736. - 1986., Makarska, 1989., 67.

[10]  Usp. B. Pandžić, Životopis fra Dominika Mandića, Chicago, 1994., 31-34. Sam je Mandić odigrao veliku ulogu u osnivanju Pučke stranke u Hercegovini. Stranka je u programu isticala i zastupala misao o jedinstvenom troplemenskom narodu na području države i zastupala federalistički sustav. Usp. Narodna  politika, I/1919., br. 123, [19. V. 1919.].

[11]  Pozdrav regenta franjevcima, u Novo doba 2/1919., br. 6. [9. I. 1919.]. Oživimo omladinska društva, u Jadran, 26. VII. 1922. piše: "Samo kršćansku-katoličku i jugoslavensku poantu dajmo našim društvima, a nipošto stranačku". Telegram podrške novoj vlasti kao "izraz odanosti, vjernosti i ljubavi" poslao je iz Zaostroga o. fra Ante Alač, gvardijan i o. fra Karlo dr. Eterović, upravitelj filozofskog učilišta u Zaostrogu, usp. Spomen Knjiga samostana Zaostrog od 1. I. 1913., za dan 26. XII. 1918., str. 60, u AFSZ.

[12]  "Pod zvučnom parolom narodnog ujedinjenja ovaj je režim donio vidovdanski ustav, koji ima očitu tendenciju da Hrvate i Slovence politički, kulturno i gospodarski oslabi i da ih trajno priveže i skuči pod jaram Beograda i srpske prevlasti", u Jadran, 26. VII. 1922.

[13]  "Hrvatska Pučka Stranka jest ona stranka, koja hoće da uz pomoć Božju uredi našu novu državu tako, te hrvatski narod može osiguran i bez brige gledati u srećniju budućnost". "Hrvatska Pučka Stranka štiti opravdane interese svakoga staleža, ali u prvom redu zaštićuje interese seljaka, jer je od svakih sto Hrvata ili još bolje: od svakih 100 ljudi u našoj državi, najmanje 80 seljaka. Zato je Hrvatska Pučka Stranka ponajprije seljačka stranka. Tri glavne stvari hoće da osigura Pučka Stranka svomu seljačkome narodu", u Što je Hrvatska Pučka Stranka i što ona hoće. Program i uređenje stranke, Zagreb, 1919., Prilog I., u Z. Matijević, Slom katoličkog jugoslavenstva, 302-303.

[14]  I. Jurić, Borbe i stradanja Hrvata kotara Metkovića 1918. - 1945., Metković, 1997., 22  piše kako je vlada kraljevine Jugoslavije, nakon što je učvrstila vlast u novoj zajedničkoj državi uništavala sve tragove austrijske vlasti: skidala spomen-ploče, demolirala groblja s njemačkim i gotičkim imenima a hotel Austriju nazvala hotel Beograd. "Sve je to razlogom da je nakon početnog oduševljenja zajedničkom državom nastupilo veliko razočaranje kod svih svjesnih Hrvata, jer su shvatili da im zajednička jugoslavenska država ne može osigurati ne samo nacionalni suverenitet već ni perspektivu ni opstojnost".

[15]  A. Guberina, Preuzvišeni gospodine!,/ili "Zelena knjiga"/,/ manuskript umnožen na šapirografu/, [Šibenik 1933.], 53.

[16]  Zapisnik redovitog sastanka svećeničke Udruge držanog u Metkoviću dne 2. III. 1920., u Zapisnik svećeničke udruge u Neretvi Metkovići 45, u Arhiv župe sv. Ilije Metković: "Kojoj stranci bi mi morali pripadati? Imamo stranku vjersku kojoj je episkopat dao taj patent, i liberalci tim što je zovu klerikalnom. I eto nam rada da organiziramo puk u tu stranku, koja u svim pokrajinama stoji jako dobro, izuzev Dalmacije". Svećenička zajednica djelovala je prema uputama pape Pija X. Zajednica je izdavala list Svećenička zajednica. Glasilo diecezanskih udruga hrvatskog i slovenskog svećenstva i Društvo svećenika klanjalaca, Ljubljana, I/1902 - IX/1910., a od 1911. izlazio je na Krku pod pokroviteljstvom biskupa Antuna Mahnića. Anton Mahnić (*Kobdilje/Gorica - Slovenija, 14. IX. 1850.-†Zagreb, 14. XII. 1920.), usp. A. Bozanić, Biskup Mahnić pastir i javni djelatnik u Hrvata, u Analecta Croatica Christiana, Biblioteka centra za koncilska istraživanja kokumentaciju i informacije "Kršćanska sadašnjost", sv. 26; usp. Hrvatski leksikon, sv. II, Zagreb, 1997., 52.

[17]  Korošec, Anton (1872. - 1940.), svećenik, političar, predsjednik Slovenske ljudske stranke, predsjednik Narodnog vijeća SHS 1918., podpredsjednik prve vlade Kraljevine Jugoslavije, član mnogih vlada u staroj, kraljevskoj Jugoslaviji, a najviše ministar unutarnjih poslova itd., usp. Opća enciklopedija Jugoslavenskog Leksikografskog zavoda, sv. 4, Zagreb, 1978., 562-563.

[18]  Usp. Dalmatinski franjevci i pučka stranka, u Narodna Politika, II/1919., br. 148, 1; Pobjeda HSP u Sinjskoj krajini, u Jadran, I/1919., br. 156, 1; Z. Matijević, Slom politike..., 102, bilj. 173.

[19]  Zapisnik Sjednice održane dne 4. svibnja 1920. koju je potpisao don Mirko Čotić, predsjednik i Mate pop Čugelj, tajnik, u Zapisnik svećeničke udruge u Neretvi Metkovići, 50, u Arhiv župe sv. Ilije Metković.

[20]  Usp. Zapisnik Svećeničke udruge od 5. listopada 1920, koju je potpisao don Mirko Čotić, predsjednik i don Mate Čugelj, tajnik,u Zapisnik svećeničke udruge u Neretvi Metkovići, 52, u Arhiv župe sv. Ilije Metković. "Pak bi dobro i korisno po svetu stvar bilo da iz svake naše župe pođu po 2 izabranika na isti eda povrativši se znadu oduševiti svoje mješćane", Isto, 52. Taj je težački sabor bio za Pučku stranku značajan jer je na njemu konačno konstituirana stranka u Dalmaciji i usvojila naslov Hrvatska Pučka stranka, usp. Prvi seljački sabor u Splitu, u Narodna Politika III/1920., br. 198, 2-3; Prvi težački sabor u Splitu, u Seljačke Novine, III/1920., br. 37, 2, kod. Z. Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva, 128-129, bilj 381. Mnogi su suvremenici, a i kasnije historiografija, nazivali Hrvatsku pučku stranku da je "klerikalna" ili "popovska", Z. Matijević, Organizirani hrvatski katolici  i politika - slučaj Hrvatske pučke stranke, u Liberalizam i katolicizam u Hrvatskoj, Split, Vila Dalmacija, 2.-4. lipnja [1998.], priredio Hans-Georg Fleck, Zagreb, 1998., 53. Na Prvom težačkom saboru u Splitu 1920. bilo je više svećenika, a od njih je za tajnika u stranci izabran dr. fra Petar Grabić.

[21]  Na sastanku od 5. X. 1920. sastavljena je Izjava u prilog fra Leonarda Bajića: "Svećeničkog udruga Neretvanskog dekanata na svojoj sjednici 5/10. [1920.], u Zapisnik sjednice održane 5. listopada 1920, 53, u Arhiv župe sv. Ilije Metković.

[22]  ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), teroristička organizacija u Jugoslaviji poslije I. svjetskog rata. Osnovana nakon donošenja Obznane početkom 1921. od desnog krila Demokratske stranke s ciljem borbe protiv komunizma i separatizma, posebno protiv hrvatskog nacionalnog pokreta, i radi podržavanja centralizma. Usp. Orjuna, u Opća enciklopedija jugoslavenskog Leksikografskog zavoda, sv. 6, Zagreb, 1980., 214-215. O agresivnosti Orjuninih aktivista u Metkoviću usp. I. Jurić, Borbe i stradanja Hrvata kotara Metkovića 1918. - 1945., Metković, 1997., 22-25. 30.

[23]  Provincijal Cikojević spominje Vidu Gluščevića koji ga je gurnuo niza stube, usp. Spisi provincijala Cikojevića, sv.2, 1934., br. 823/34, od 17. VII. 1934., u PASD. Bajić spominje kako su završila dvojica njegovih napdača: jedan je poludio a drugi se pred njegovim očima utopio, usp. Spisi provincijala Petrova, sv. 2, 1935, br. 2001., od 3. X. 1935., u PASD. [Govorilo se su ta dva sudionika bili gosp. Nikolac i Colnago].

[24]  Fra Leonard je uputio utok Pokrajinskoj Upravi za Dalmaciju radi te osude na koji je dobio negativan, neuslišan odgovor. Usp. Pokrajinska Uprava za Dalmaciju (Unutrašnji poslovi) -  Split, br. 10725/22. Un. Split, 27. VII. 1922., u Arhiv Nadbiskupije Split br. 1953/1922. Otpis je potpisao dr. Metličić, pokrajinski namjesnik.

[25]  Usp. Zapisnik Sjednice sveć. udruge održane u Metkoviću dne 5/VII. 1921., u Zapinik...57.

[26]  Zapisnik Sjednice sveć. udruge održane u Metkoviću dne 5/VII. 1921., t. 6. 58. Na istoj je Sjednici predlagao da se obradi pitanje "Vjera i politika", 59. Kako se nitko od ponuđenih slušatelja nije prihvatio predavanja, sam ga je održao 14. veljače 1922., usp. Zapisnik "Sveć. udruge ner. dekanata", 73, u Arhiv župe sv. Ilije Metković. U njemu je naglasio "kako se kod nas uglavnom vode dvije politike: politika s kršćanskim obilježjem i politika protiv Kristovih načela; dalje kako nam osobito prijeti pogibija od mahnite Radićeve politike, stoga pozivlje svećenstvo, da se ujedini - narod organizujući po načelima 'hrvatske pučke stranke'," u Zapisnik, 74.

[27]  Što je Hrvatska pučka stranka i što ona hoće? Načela i program stranke, Požega, 1920. Usp. J. A. Soldo, Djelovanje franjevaca Provincije Presv. Otkupitelja kroz 250 godina, u Kačić XVII/1985., 300; P. Grgec, Katolici i nacionalno pitanje, u Nova revija III/1924., 4, 317-330.

[28]  Kaputaš: čovjek koji nosi kaput (umjesto seljačke surke ili radničke bluze), građanin gospodin; u staroj terminologiji: izrabljivač seljačkog naroda, klasni protivnik radnih masa (Krleža), usp. B. Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH Zagreb, 1978., 662.

[29]  Mladost, list za hrvatsku katoličku omladinu. Glavni urednik dr. Velimir Deželić, sin, Zagreb; izlazi svakoga mjeseca.

[30]  Zapisnik sastanka "Sveć. udruge ner. dekanata" držanog dneva 22. novembra 1921. u 10,1/2 sati u Metkovićima kao t. 2 Dnevnog reda: Pojedini svećenik referira, što je u župi poradio, u Zapisnik, 67-68, u Arhiv župe sv. Ilije Metković. Na najvećem zvonu, zvonu sv. Ilije u Metkoviću, u crkvi sv. Ilije piše ovo: "Za župnikovanja o. Leonarda Bajića dobrovoljnim doprinosima Metkovčana u čast sv. Ilije molimo se zagovorom svog odvjetnika. Od munje, grada i groma oslobodi nas Gospodine! - Split, 1926. [Jakov Cukrov]. Malo zvono (sv. Ante) salio je Jakov Cukrov, Split, 1927., a srednje zvono je salio Kvirin Lebiš, Zagreb, 1938. Najvjerojatnije da ova dva posljednja nije nabavio fra Leonard, jer na njima nema njegova imena, a i mnogo je godina proteklo otkad je napustio Metković. U Treći red je primio 7 članova.

[31]  Usp. Biskupski Ordinarijat u Splitu, br. 2042, od 21. VII. 1937., u Arhiv Nadbiskupije Split.

[32]  Kraljevska banska uprava primorske banovine Split, Pov. II. br. 12114/36, Split, 27. IX. 1935., u Spisi provincijala Petrova, sv. 2, 1935., br. 2001, od 3. X. 1935., u PASD.

[33]  Isto, Spisi provincijala Petrova, sv. 2, 1935., u PASD.

[34]  Vice Grabovac, tajnik općine Sinj, pristaša Jevtićeve stranke, alkarski vojvoda...

[35]  Ubijen je Nikola Šipić, rodom iz Jabuke a nastanjen na Radošiću-Gorućica. Romac Paulin p. Ivana bio je ranjen u lijevo rame, jednoj Njemici ozlijeđeno oko, usp. Kronika samostana Sinj za 1935. god., str. 95.

[36]  Fra Venceslav Nakić, samostanski stariješina, Mnogopoštovanom Uredu Franjevačkog provincijala Split, Sinj, 23. VIII. 1935., u Spisi provincijala Petrova, sv. 2, 1935, br. 1808, od 26. VIII. 1935., u PASD. Novo doba, XVIII/1935., od 20. VIII. 1935., br. 194, str. 1, donijelo je saopćenje Agencije Avala iz Beograda o neredima u Sinju: Krvavi neredi u Sinju. U sukobima ima i jedan mrtav. Ne spominje se ime nijednog fratra kao podstrekača. Masa svijeta bila je protiv Vice Grabovca i njegova govora, koga je žandamerija štitila i upotrijebila silu te ubila Nikolu Šipića (ne Šilića, kako govori agencija), a ranila Romca. U noći se patroliralo gradom, ispitivali uzroci događaja i krivci, što je provodila policija i vojska.

[37]  Kronika samostana Sinj za 1935, str. 95.

[38]  Fra Leonard Bajić, Mnogo poštovani Oče, Sinj, 24. VIII. 1935., u Spisi provincijala Petrova, sv. 2, 1935., br. 1867, od 26. VIII. 1935., u PASD.

[39]  Fra Stanko Petrov, Poštovani i dragi Oče Definitore [L. Bajiću], u Spisi provincijala Petrova, sv. 2, 1935., Split, 29. VIII. 1935., br. 1829, u PASD.

[40]  Fra Stanko Petrov, Poštovani i dragi Oče Definitore [L. Bajiću], u Spisi provincijala Petrova, sv. 2, 1935., Split, 29. VIII. 1935., br. 1829, u PASD.

[41]  Fra Venceslav Nakić, samostanski stariješina, Mnogopoštovanom Uredu Franjevačkog provincijala Split, Sinj, 23. VIII. 1935., u Spisi provincijala Petrova, sv. 2, 1935., br. 1808, od 26. VIII. 1935., u PASD.

[42]   Usp. Spisi prtovincijala Petrova, sv. 5, 1936., br. 2720, od 25. XI. 1936., u PASD.

[43]  Kraljevska banska uprava primorske banovine Split, Pov. II. br. 12114/36, Split, 27. IX. 1935., u Spisi provincijala Petrova, sv. 2, 1935., br. 2001, od 3. X. 1935., u PASD.

[44]  Vojska nije došla u procesiju jer je komandant garnizona u Sinju St. Simović, pukovnik zahtijevao da crkva, tj. župnik ukloni hrvatske zastave po gradu posebno onu s Kamička, usp. Kronika samostana Sinj za 1937., 101. Usp. Župski ured Sinj, 29. V. 1937, br. 305/37, Preuzvišenom Biskupskom Ordinarijatu Split, u Župski arhiv Sinj za 1937.

[45]  Kronika samostana Sinj, za 1936., 98.

[46]  Ta se pobožnost sastojala od toga da se jedan dan u svibnju ispuni unaprijed odabranim i svečanim pobožnostima u znak zadovoljštine za sve grijehe kojima se vrijeđa Presveta Bogorodica a osobito njezino Bezgrješno začeće. Usp. A. Stepinac, Okružnica br. 4232/Cvjetnica 1942., u Katolički list, br. 15/1942., 177-178.

[47]  Usp. S. Petrov, Mnogopoštovani i poštovani oci i draga braćo, Split, 17. V. 1936., u Župski arhiv Sinj za god. 1936.

[48]  Tada je filozofija premještena iz Sinja u Makarsku i kompletiran studij po uzoru na druge teološke fakultete u Crkvi prema propisima Crkve i Reda. U Bogosloviji su uvedeni svi predmeti kao i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te je "bogoslovija podignuta na stepen fakulteta s naslovom Franjevačka visoka Bogoslovija", J. Brkan, Povijesni pregled djelovanja Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj, u Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj. 250. obljetnica osnivanja i rada 1736.-1986., 97, bilj. 66-67.

[49]  V. Vrčić, Mučeniku fra Leonardu Bajiću u spomen (Stara Gradiška 17. veljače 1948.), u Vjesnik Provincije XLIV/1995., br. 4, 162.

[50]  Na Profesorskoj sjedici, održanoj 14.-16. IX. 1937. određeno je da predaje ove predmete: Pastirsko bogoslovlje, Pastirsku medicinu, Sociologiju, Crkveno govorništvo i Kršćansku umjetnost, usp. Zapisnik sjednica Profesorskog zbora u Makarskoj 1937.

[51]  Usp. A. Benigar, Alojzije Stepinac hrvatski  kardinal, Ziral, Rim, 1974., 176-179. Nadbiskup Stepinac je osnovao župu dekretom od 27. studenoga 1942. od dotadašnjeg teritorija župe sv. Petra pod imenom: "Rimokatolička župa Majke Božje Lurdske", u Arhiv franj. samostana, Zagreb, Vrbanićeva, br. 345/1942.

[52]  A. Stepinac, Živio pošteni rad! Živili pošteni naši radnici, u Katolički list, 24. lipnja 1937., br. 26, str. 313-314.

[53]  Provincijal o. Grabić br. 222/42., od 26. VI. 1942. javlja fra Mati Vodanoviću: "Velečasno Definitorije na svom sastanku u Makarskoj dne 25. lipnja odredilo je, da kao član-diskret Vaše obitelji dođe Vam u pripomoć za tekuće potrebe toga samostana P. O. Leonard Bajić". Na službi župskog pomoćnika ostaje od 27. studenoga 1942. do 28. prosinca 1945., u AFSMBLZ.

[54]  Imenovanje o. Leonarda Bajića za duhovnog pomoćnika u župi Majke Božje Lurdske u Zagrebu potpisao je dr. Josip Lach, generalni vikar, br. 13.033/42, Zagreb, 27. XI. 1942., u AFSMBLZ.

[55]  O. Grabić piše o. Vodanoviću br. 1204, Split, 13. XI. '42.: "Neka O. Leonard Bajić bude urednikom i u glavnom razvije svoj rad u pribiranju zgodnih saradnika...O. Leonard znat će ih naći, jer ima poznatih i među jednim i drugim klerom", u AFSMBLZ. O. Vodanović odgovara o. Grabiću: "Glede Rieči Božje učinili smo, kako ste Vi savjetovali: O. Leonard će biti urednik, a o. Albert suradnik i revizor", br. 342/1942., Zagreb, 28. XI. 1942., u AFSMBLZ.

[56]  O. Vodanović piše o. Grabiću br. 362/1942., Zagreb, 15. XII. 1942.: "O. Leonard je preuzeo uredničtvo 'Rieči Božje'. Nedjeljne propovijedi piše kateheta dr. Rožman (prevodi dra Totha), male propovijedi počeo je pisati o. Albert, a nastavio je o. Leonard. On je napisao i prigodne propovijedi. Prvi će broj nešto zakasniti, jer dr. Rožman nije mogao na vrieme svršiti", u Službeni spisi 1938.-1942., S-4, u AFSMBLZ.

[57]  Dolaskom u Zagreb prvu sv. misu potpisao je za pokojnog o. Pavla Silova 2. VII. 1942. Usp. 5. Knjiga misa 1. I. 1942.-30. IX. 1943., Registrator br. 1, u AFSMBLZ. O. Pavao Silov (*Rupe, 23. XII. 1885.-†Promina, 29. VI. 1942.), vršio razne službe u provinciji. Ubijen od partizana u župskoj kući u Oklaju/Promina u noći između 28/29. VI. 1942. Pokopan je na Visovcu. Usp. Bezina, Franjevci, 29-35.

[58]  Usp. pismo o. Vodanovića br. 76/1942., od 20. IV. 1942., u Službeni spisi 1938.-1942., S-4, u AFSMBLZ. 23. rujna 1942. isti Vodanović piše Gradskoj upravi da samostan broji 42 člana i "k tomu redovito po 5 do 10 svećenika-izbjeglica iz ugroženih krajeva", u Službeni spisi 1938.-1942., S-4, u AFSMBLZ.

[59]  O. Vodanović piše br. 285/1942., Zagreb, 8. X. 1942. o. Grabiću, provincijalu: "Građansko odijelo sada imaju svi. Još ga imamo dobiti ja i o. Leonard", u Službeni spisi 1938.-1942., S-4, u AFSMBLZ.

[60]  Usp. Pismo P. Grabića, provincijala, fra Leonardu Bajiću, gvardijanu samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu od 24. VIII. 1946., br. 876/46 o smještaju filozofsko-teološkog učilišta u Zagreb. Na jesen 1946. u Zagrebu su se našli profesori: o. fra Ćiril dr. Markoč, o. fra Božo dr. Vuco, o. fra Franjo Carev, o. fra Leonard Bajić, o. fra Ante Antić i o. fra Alberto Bukić.

[61]  Sv. Leonardo Portomauricijski rodio se 1676., a umro u Rimu 1751. Propovjedao je diljem Italije. Napisao je mnoga djela, korisna propovjednicima i pobudna vjernicima. Širio je pobožnu vježbu Put Križa kao protulijek manama i učinkovit poticaj na krepostan i svet život.

[62]  Usp. Spisi provincijala Cikojevića, sv. 107, br. 534, od 18. III. 1925., u PASD.

[63]  Usp. Gospa Sinjska V/1926., 12, 3 str. korica.

[64]  "Pri koncu listopada držali su u Sinju sv. misije o. dr. fra A. Crnica i o. fra L. Bajić. Propovijedi su se držale tri puta na dan. Svakomu su se svidjele. Svijeta je bilo, osobito posljednja dva dana lijep broj. Na koncu misija bila je svečana procesija sa Presv. Sakramentom", u Gospa Sinjska V/1926, 12, 3 str. korica. Ipak Kronika sinjskog samostana ne hvali te misije: "Svijet se nažalost, nije odazvao kako je bilo očekivati", Kronika samostana Sinj za 1926., 71.

[65]  Kronika samostana Sinj za 1927., 75.

[66]  Rasposred svečanosti u čast Krista Kralja koje će se vršiti u franjevačkoj crkvi na Dobrom od 18. do 27. listopada 1929. Propovijedao je svaku večer p. o. Leonard Bajić, magister franjevačkih novaka. Obradio je ove teme: U carstvu života; Na vječnim izvorima; Po ljestvama Jakovljevim; Budi svoj; Blaženi ubogi duhom; Anđeli u ljudskom tijelu; Gore srca; U lađici Petrovoj; Kraljevstvo Krista Kralja te u nedjelju 27. X. na tihoj misi u 11 sati držao kratku propovijed, u Spisi provincijala Grabića, sv. XVII, u PASD

[67]  Usp. A. Crnica, Isto, 572.

[68]  Kronika samostana Sinj za 1937., 100.

[69]  Usp. I. Bošković, Dulčićev "Krist Kralj", Matica Hrvatska, Split, 1993.

[70]  Nova crkva u Makarskoj posvećena je 31. III. 1940., usp. K. Jurišić, Franjevački samostan Svete Marije u Makarskoj, u Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj. 250. obljetnica osnivanja i rada 1736. - 1986., Makarska, 1989, 64. Trodnevnica se obavljala u staroj samostanskoj crkvi a propovijedali su: fra Ante Crnica, fra Bonaventura Radonić i fra Leonard Bajić.

[71]  Fra Leonard Bajić provincijalu Cikojeviću, Visovac, 5. V. 1925., u Spisi provincijala Cikojevića, 108, sv. III/5, br. 847, primljeno 6. V. 1925., u PASD.

[72]  Usp. Fra Ante Cikojević: Poštovanom ocu fra Leonardu Bajiću, Zaostrog, Franjevački provincijalat, br. 1290, Split, 1. IX. 1932., u Spisi provincijala Grabića, sv. XVII, u PASD.

[73]  Fra Leonard Bajić, Mnogo poštovani Oče, Zaostrog, 3. IX. 1932., u Spisi provincijala Cikojevića, sv. 4, 1932., br. 13454, od 8. IX. 1932., u PASD.

[74]  Fra Leonard Bajić, provincijalu Cikojeviću, Zaostrog, 2. IV. 1932., u Spisi provincijala Cikojevića, sv. 1, 1932., br. 459/32, od 5. IV. 1932., u PASD.

[75]  Usp. Biskupski Ordinarijat, br. 1383/33, Split, 7. VI. 1933., u Arhiv franjevačkog samostana Omiš, sv. 1932.-1939.

[76]   Usp. Kronika samostana Omiš, za dan 15. X. 1933. "Danas je 0. Gvardijan bio na Zadvarju da propivijeda za svečanost Svete godine, koja je održana u toj župi".

[77]  Pismo provincijala fra Ante Cikojevića fra Leonardu, br. 509/33, Split, 30. III. 1933., u Arhiv franjevačkog samostana u Omišu.

[78]  Usp. Kronika samostana  Sinj za 1921. 19. Fra Bože je proslavio svoju Mladu misu u Sinju ujutro u 8 sati. Objed je bio u samostanskoj blagavaonici.

[79]  Usp. Ljetopis samostana sv. Lovre u Šibeniku, P. Bezina [priredio], Split, 1996., 75; usp. bilj. 25.

[80]  Fra Krste Šušnjara slavio je Prvu sv. misu u Sinju 9. V. 1937. usp. Kronika samostana Sinj, 1937., 100.

[81]  Fra Dominik je proslavio Mladu misu u Sinju u svetištu Gospe Sinjske 14. travnja 1940. Usp. Oko Svetišta Gospe Sinjske, u Gospa Sinjska. Glasnik Marijine slave XIX/1940., 5, 126. Fra Dominik Šušnjara (*Jasensko, 12. V. 1913.-†München, 14. V. 1991.), završio studij germanistike, naddušobrižnik hrvatske pastve u Njemačkoj, dugogodišnji voditelj misije u Münchenu, izdavao Vjesnik Hrvatske Katoličke misije u Njemačkoj, umro u Münchenu, a pokopan u rodnome Sinju; usp. S. Čovo, Fra Dominik Šušnjara. Život i djelo, Služba Božja, Makarska, 1998.

[82]  K. Jurišić, Franjevački samostan Svete Marije u Makarskoj, u Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj 250. obljetnica osnivanja i rada 1736.-1986., Makarska, 1989., 64.

[83]  K. Jurišić, Sjećanja na fra Leonarda Bajića, svećenika, pisca i mučenika (Vojnić-Trilj, 1889.-Stara Gradiška, 1948.), str. 1-2, u Arhiv fra Leonarda Bajića Split.

[84]  O. Ante Sekelez (*Lovreć, 11. II. 1919.-†Vrlika, 31. III. 2002.).

[85]  Fra Ante Sekelz, Moje sjećanje na pk. o. fra Leonarda Bajića, u Arhiv fra Leonarda Bajića Split.

[86]  V. Vrčić, Nav. dj. 161.

[87]  Sv. Augustin, De doctr. christ., 4, 15, 32 "sit orator, antequam dictor", u PL 34, 100.

[88]  "Opposita iuxta se posita eo magis elucescunt" - U jednoj je propovijedao u Makarskoj naglasio kako mnogo napasnika želi zavesti redovničke duše i ne uspijevaju, a Makaranima je dovoljno da ih jedan đavao sve svlada i da se puno i ne muči nego, "da izvrne sve četiri u ariju [u zrak, S. Č.] na Marineti i cijela je Makarska njegova!"

[89]  Fr. Jeronim Mileta, šibenski biskup, br. 1717/33, Šibenik, 21. VIII. 1933., u Spisi provincijala Cikojevića, sv. 2, 1933., br. 2039, 24. VIII. 1933., u PASD.

[90]  Usp. Spisi provincijala Petrova, sv. 1, 1935., br. 971, od 20. V. 1935., u PASD.

[91]  Usp. Gospa Sinjska XIV/1935., 7, 168.

[92]  Kronika samostana Sinj za 1938., 103.

[93]  Usp. A. Crnica, Isto, 532.

[94]  O. fra Augustin Marušić (*Rogoznica/Omiš, 1. X. 1904.-†Split, 22. VIII. 1989.)

[95]  Usp. A. Crnica, Isto, 535-536. Usp. Ljetopis samostana sv. Lovre u Šibeniku, P. Bezina [priredio], Split, 1996., 74. Usp. Šibenski hodočasnici - Gospi od Zdravlja, u Gospa Sinjska XIII/1934., 8, 200.

[96]  Provincijal: P.O. fra Leonardu Bajiću, magistru novaka Zaostrog, br. 108/31, Split, 24. I. 1931., u Spisi provincijala Grabića, br, XXV, u PASD.

[97]  Usp. Fra Stanko Petrov, br. 1119, Split, 26. V. 1936., u Spisi provincijala Petrova, sv. 4, 1936., u PASD.

[98]  Ljetopis samostana sv. Lovre u Šibeniku, P. Bezina [priredio], Split, 1996., 72.

[99]  Ljetopis samostana sv. Lovre u Šibeniku, P. Bezina [priredio], Split, 1996., 72.

[100]  Dr. Dionizije Njaradi (*Ruski Krstur/Vojvodina, 10. X. 1874.- †15. IV. 1940.), biskup grkokatoličke križevačke eparhije; svećenik 1. I. 1899., župnik u Šidu, prefekt i rektor sjemeništa u Zagrebu, kateheta. Apostolski administrator eparhije 3. VI. 1914., biskupsko posvećenje 9. I. 1915. u Rimu, imenovan križevačkim biskupom 22. IV. 1920. Zgodu o tom propovijedanju kazao mi je o. Jerko Lovrić (*Hrvace, 30. IV. 1911. - †Omiš, 13. I. 2002.).

[101]  Kronika franjevačkog samostana u Omišu za dan 13. lipnja 1933., str. 300.

[102]  Isto, str. 300.

[103]  Isto, 301.

[104]  Ljetopis samostana sv. Lovre u Šibeniku, P. Bezina [priredio], Split, 1996., 74.

[105]  Ljetopis samostana sv. Lovre u Šibeniku, P. Bezina [priredio], Split, 1996., 73.

[106]  Usp. L. Bajić, Katolička sadržina Hrvatskog naroda, u Kalendar sv. Ante (Sarajevo), 1942., 81-86.

[107]  O tim duhovnim vježbama ovako izvještava glasnik Gospe Sinjske: "U Šibeniku je kroz korizmeno vrijeme održao za razne staleže duhovne vježbe naš vrijedni saradnik p. o. L. Bajić. Odaziv je bio izvan svakog očekivanja, jer su bili razaslani lični pozivi. Preko 450 majka, 600 djevojaka, 400 muževa, 500 mladića, svaki stalež u svoju sedmicu, marno su i pobožno pohađali duhovne vježbe u crkvi sv. Lovre. Sat ujutro sat uveče. Iza polsatnog govora zajednički su pol sata molili. Svršila bi svaka grupa nakon 5 dana sa zajedničkom pričesti i s 'Tebe Boga hvalimo'. Uspjeh je izvanredan. O. Leonard može da bude prezadovoljan, jer je učinio jedno dobro djelo na slavu Božju", Duhovne vježbe za različite staleže, u Gospa Sinjska XIII/1934., 5, 111.

[108]  Kronika samostana Sinj za 1937., 100.

[109]  Usp. M. Žigrić, Redovnice i franjevci Provincije Presv. Otkupitelja, u Kačić XIX.-XX./1987/88, 307 spominje, među ostalima, da je fra Leonard bio ispovjednik i držao duhovne nagovore za Kćeri Milosrđa Trećega reda sv. Franje. Vodio je duhovne vježbe kod Školskih sestara franjevaka - Lovret-Split, usp. B. Nazor, Lovretske sestre. Provincija Presvetoga Srca Isusova Školskih sestara franjevaka, Split, 1986., 127. Biskup Kvirin Klement Bonefačić, dozvoljava da drži egzorte časnim sestrama Služavkama Maloga Isusa u Omišu, usp. Biskupski Ordinarijat, br. 2705/33, Split, 16. X. 1933., u Arhiv franjevačkog samostana u Omišu.

[110]  O. Vodanović izvještava o. Grabića, provincijala o stanju u stamostanu i kaže: "Ovih dana sam kod kuće, jer o. Leonard drži duhovne vježbe dominikankama", u Službeni spisi 1938.-1942, S-4, u AFSMBLZ.

[111]  Uredovni spisi franjevačkog bogoslovnog klerikata Makarska, br. 20/38. Antić Grabiću, Makarska, 17. VI. 1938; Grabić Antiću, Prešov, 21. VI. 1938.; br. 22/38, Antić kustodu Vjenceslavu Nakiću, Makarska, 25. VI. 1938; br. 23/38; Nakić Antiću, Sinj, 26 [25.] VI. 1938.

[112]  Fra Leonard je uputio molbu na Biskupski ordinarijat u Splitu 15. XII. 1938. za sveti blagoslov da može držati duhovne vježbe časnim sestrama benediktinkama u Trogiru, na koju mu je Ordinarijat pozitivno odgovorio preko vlč. Don V. Fulgosija, generalnog vikara, usp. Biskupski Ordinarijat u Splitu, br. 3900, od 17. XII. 1938., u Arhiv Nadbiskupije Split.

[113]  To su bile profesorice: Marić Mira, Mohr Mirjana, Modrijan Branka, Aliuš Doška, Martinis Dubravka i Luketić Josipa, usp. Arhiv franjevačkog samostana Gospe Lurdske Zagreb (fotografija).

[114]  Usp. J. Lovrić, Na putu za sv. Franjom, 63 (rukopis), u Arhiv franjevačkog samostana Visovac.

[115]  U Makarskoj je imao duhovne vježbe od 29. XI. - 6. XII. 1940. samostanskoj obitelji, usp. Zapisnik profesorskih sjednica u Makarskoj, u Arhiv Franjevačke teologije u Makarskoj.

[116]  P. Bezina, Fra Leonardo Bajić, u Novicijat, 106.

[117]  Npr. 1. I. 1938. imao sv. misu s propovijeđu Kninu, a tih je dana imao u crkvi i konferencije. Ljetopis samostana svetog Ante u Kninu, Hrvatski Institut za povijest Dom i svijet, P. Bezina [priredio], Zagreb, 1998., 95.

[118]  Dr. fra Ante Crnica, rektor se tuži fra Petru Grabiću, provincijalu, Makarska, 23. X. 1940., br. 227/40, da je o. L. Bajić "nekud pošao, a da se nije ni javio. [...] Ovomu bi trebalo jednom učiniti kraj. Molim Vas, da se postarate i da ga pozovete na odgovornost da takova šta više ne ponavlja", u Arhiv franjevačke visoke bogoslovije Makarska, sv. od 8. VII. 1940.- 1943.

[119]  Dvori naših pokojnika (za dan mrtvih) 2. XI.), u Gospa Sinjska XVII/1938., 11, 272-273 i "A kad čujete za ratove i bune...", u Gospa Sinjska XVIII/1939., 10, 241-242.

[120]  Ljetopis samostana sv. Lovre u Šibeniku, P. Bezina [priredio], Split, 1996., 72.

[121]  Ljetopis samostana sv. Lovre u Šibeniku, P. Bezina [priredio], Split, 1996., 72.

[122]  Br. 323/1942, Zagreb, 4. XI. 1942., u Službeni spisi 1938.-1942, S-4, u AFSMBLZ.

[123]  Vodanović-Grabiću, br. 5/1943., Zagreb, 13. I. 1943., u Službeni spisi 1943.-1947, S-5, AFSMBLZ.

[124]  Br. 364/43, Split, 9. III. 1943., u Službeni spisi, S-5, AFSMBLZ.

[125]  Usp. Nadbiskupski Duhovni stol u Zagrebu br. 4871/43, Zagreb, 21. V. 1943., u Službeni spisi, S-5, u AFSMBLZ.

[126]  Usp. Nadbiskupski Duhovni stol u Zagrebu br. 5941/46, Zagreb, 27. IX. 1946., u Službeni spisi, S-5, u AFSMBLZ.

[127]  Usp. Nadbiskupski Duhovni stol u Zagrebu br. 5863/44, Zagreb, 8. VIII. 1944., u Službeni spisi 1943.-1947, S-5, u AFSMBLZ.

[128]  Dozvolu je izdao nadbiskup Stepinac, Zagreb, 18. V. 1946. i trebao je istu predočiti glavarici kuće, u Službeni spisi 1943.-1947., S-5, u AFSMBLZ.

[129]   Fra Ante Crnica, Dragi fra Karlo, Zagreb, 30. I. 1947., piše: "Ovih dana izdao je Nadb. duhovni stol zabranu širenja duhovnih spisa ss. Lukezije i Blaženke, koji su prolazili kao vrhunaravna objava. Ja sam jednu knjigu s. L. podvrgao kritici i raspravu poslao na Duhovni stol, koji je moju raspravu uputio crkvenoj komisiji za proučavanje onih spisa. Posljedica toga bila je ta zabrana. Zabrana je izvješena na vrata njihove kuće. A da znaš, što se je proti meni govorilo, kad se je doznalo za tu moju raspravu?", u Balićev arhiv [privatna korespondencija], 7, 1947., 145, u PASD.

[130]  Usp. Nadbiskupski Duhovni stol u Zagrebu br. 8303/46, Zagreb, 3. I. 1947. u Službeni spisi 1943.-1947., S-5, u AFSMBLZ.

[131]  Miho Pušić (*Vis, 25. VIII. 1880.-†Hvar, 9. V. 1972.), hvarski biskup, gimnaziju završio u Splitu, a teologiju u Zagrebu. Zaređen za svećenika 1903., a posvećen za biskupa 1926. Dugogodišnji župnik na Supetru, neko vrijeme i administrator Zadarske nadbiskupije. Zauzeti pastoralni radnik i pobornik liturgijskog apostolata, aktivan u svim njegovim oblicima vodstva. Direktno sudjelovao u pokretanju liturgijskih časopisa Život s Crkvom, Služba Božja, Molite braćo i knjižnice Zvijezda mora. Usp. J. Radić, Nadbiskup Miho Pušić (1879.-1972.), u Služba Božja XII-1972., 4-6, 217; J. Radić, Liturgijski pokret u Hrvatskoj u prvoj polovici XX. stoljeća, u Kačić XIX.-XX/1987./88., 50. U taj su Odbor od franjevaca ušli: fra Leonard Bajić, župnik Sinj, o. Petar Vlašić, konzultor Beograd i o. Josip Tinodi, kateheta Požega, usp. Rezolucije I. hrvatskog liturgijskog sastanka održanog u Hvaru od 1. do 6. srpnja 1936., u Hrvatska straža VIII/1936., br.172, od 29. VII. 1936., str. 6.

[132]  Ivan Delalle (*Trogir, 13. XI. 1892.-†Trogir, 31. I. 1962.), kanonik Zbornoga kaptola i župnik u Trogiru. Doktorirao 1930. u Rimu. Bavio se arheologijom i poviješću umjetnosti o čemu je objavio više radove u novinama i časopisima. Izvrsni poznavalac liturgijskih izvora starine i razvojne liturgijske misli. Predsjednik ili član mnogih Liturgijskih odbora, predavač na liturgijskim kongresima i sastancima itd. Pokrenuo i uređivao list Renesansa. Objavio vodič Trogir, a suautor je knjige Marjan. Usp. O. J. R. Dr. Ivan Delalle (1892.-1962.), u Služba Božja II/1962., 3, 147. J. Radić, Liturgijski pokret u Hrvatskoj u prvoj polovici XX. stoljeća, u Kačić XIX.-XX/1987./88., 50-51.

[133]  O. Martin (krsno ime Josip) Kirigin (*Mirca/Brač, 14. XII. 1908.-†Tkon/Ćokovac, 7. XI. 2001.), najprije svećenik hvarske biskupije a od 1938. benediktinac i obnovitelj benediktinskog reda u Hrvatskoj. Uređivao liturgijski tjednik "Život s Crkvom". Pisao u mnogim listovima, napisao ili preveo više knjiga. Znameniti liturgijski djelatnik u Hrvatskoj. Usp. Logos kai mysterion. Spomenspis prigodom 80. obljetnice rođenja O. Martina Kirigina, O.S.B., Služba Božja, Makarska, 1989. Usp. J. Radić, Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska, 1966., 120.

[134]  Pismo o. Martina fra Stjepanu Čovo, Ćokovac, 12. VII. 2001., u Osobni arhiv.

[135]  Croatia  orans. Prvi hrvatski liturgijski kongres, Hvar, 4.-6. VII. MCMXXXVI, Zagreb, 1937., 21. Rezolucije I. Liturgijskog kongresa u Hvaru tiskane su u mnogim vjerskim hrvatskim listovima. Svoje je predavanje o. Bajić tiskao i u knjizi: U duhu katoličke obnove, Šibenik, 1940., 16-29. O važnosti fra Leonardova predavanja u Hvaru usp. J. Radić, Liturgijski pokret u Hrvatskoj u prvoj polovici  XX. stoljeća, u Kačić XIX.-XX/1987./88., 51-53.

[136]  Prvi liturgijski kongres kod Hrvata, u Hrvatska straža VIII/1936., br. 156, od 10. VII. 1936., 6.

[137]  Prvi liturgijski kongres kod Hrvata, u Hrvatska straža VIII/1936., br. 156, od 10. VII. 1936., 6.

[138]  D. J. D., Liturgijski kongres u Hvaru 4., 5. i 6. srpnja 1936., u Vrhbosna  87/1936., 8, 186.

[139]  Pismo o. Martina fra Stjepanu Čovo, Ćokovac, 12. VII. 2001., u Osobni arhiv.

[140]  J. Radić, Tri pionira Hrvatskoga liturgijskog pokreta (M. Pušić, I. Dellale, L. Bajić), u SB XXV/1985., 4, 280-290.

[141]  L. Bajić, Duhovna nauka sv. Franje Asiskoga, u Nova revija V/1926., 3-4, 365-381.

[142]  Pijo XII, Enciklika, O Kristovu mističnom tijelu, od 29. lipnja 1943., Zagreb 1944., 67-68.

[143]  L. Bajić, Liturgijske uspomene moga djetinjstva, u Život s Crkvom IV/1938, 2, 48-52; IV/1938., 4, 100-104.

[144]  Život s Crkvom IV/1938., 2, 49.

[145]  L. Bajić, Kršćanska nedjelja, u Život s Crkvom V/1939., 8, 290. Cijeli članak fra Leonard je napisao prema Dimanche, u Dictionaire d'archéologie chrétienne et de Liturgie, Paris, 1920., sv. IV, 1. Usp. Život s Crkvom V/1939., 7, 259, bilješka.

[146]  Život s Crkvom IV/1938., 4, 104.

[147]  L. Bajić, Rad Pija XI. oko unapređenja duhovnoga života, u Nova revija VIII/1929., 3-4, 299.

[148]  L. Bajić, Kako da počnem s liturgijskom obnovom vjerskog života, u Život s Crkvom V/1939., 1, 17.

[149]  Život s Crkvom V/1939., 1, 22.

[150]  Većina predavanja s tog Liturgijskog kongresa tiskana su u Životu s Crkvom VII. i VIII. Nažalost, fra Leonardovo predavanje nije objavljeno.

[151]  Usp. IV. Hrvatski liturgijski kongres, u Katolički list 91/1940., br. 44, 523.

[152]  Fra Jure Radić piše: "Pod vodstvom promicatelja liturgijske obnove o. L. Bajića i o. A. Milanovića sekcija je, osim liturgijskih priredbi, držala kroz pet godina preko 30 predavanja, pribavila potrebne koralne knjige (antifonale, graduale, uzuale), te gramofonske ploče s koralnim napjevima, a među vjernicima raširila veliki broj Kniewaldovih misala i čitavih godišnjaka ŽC", u J. Radić, Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska, 1966., 118, bilj. 266. Usp. Katolička riječ 1941., 12, 4. S bogoslovima je odlazio na izlete po Makarskom Primorju, usp. Spomen Knjiga samostana Zaostrog od 1. I. 1913., za dan 1. II. 1940., str. 251, došao je s 12 bogoslova u Zaostrog i Gornje Primorje, u AFSZ.

[153]  J. Radić, Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska, 1966., 182.

[154]  Usp. J. Radić, Tri pionira Hrvatskoga liturgijskog pokreta (M. Pušić, I. Dellale, L. Bajić), u Služba Božja XXV/1985., 4, 280-290.

[155]  J. Radić, Tri pionira, 282.

[156]  J. Radić, Liturgijski pokret u Hrvatskoj u prvoj polovici 19. st. Doprinos trojice najznačajnijih pobornika, u Kačić 19-20/1987.-1988., 58.

[157]  L. Bajić, Kristova punina u Njegovu otajstvenom tijelu, u U duhu katoličke obnove, 29.

[158]  L. Bajić, Važnost liturgijskog pokreta. Uz četvrtu godinu liturgijskog časopisa "Život s Crkvom", u Hrvatska straža X/1938., od 4. I. 1938., br. 2, str. 4-5.

[159]  L. Bajić, Liturgijske uspomene moga djetinjstva, u Život s Crkvom IV/1938., 2, 49.

[160]  Kristova punina u njegovu otajstvenom tijelu, u Croatia orans, Zagreb, 1937., 19.

[161]  Hrana kršćanskog života, u U duhu katoličke obnove, 44.

[162]  Isto.

[163]  II. Vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji, Sacrosanctum Concilium, br. 10.

[164]  Hrana  kršćanskoga  života, u U duhu katoličke obnove, Šibenik, 1940., 44.

[165]  Sakramenat kršćanske zajednice, u U duhu katoličke obnove, Šibenik, 1940., 56-57.

[166]  Usp. L. Bajić, Nosite Boga u tijelu svome, u Duhovni život I/1929., 2, 81-85; 3, 135-139: Isti, Kruh života, u NR IX/1930., 4-5, 270.

[167]  L. Bajić, Novi prijedlog o pričesti vjernika, u NR IX/1930., 3-4, 353. Taj je prijedlog nadahnut prema članku P. Lemonnyer, La Communion à la Messe, u La Vie spirituelle 1929., br. 115.

[168]  L. Bajić, Na vrelu Katoličke akcije, u U duhu katoličke obnove, 86.

[169]  L. Bajić, Čudni pojmovi  u katoličkom radu, u NR XVII/1938., 4, 295-298.

[170]  Tertulijan, Apologeticum 50, 23.

[171]  L. Bajić, Apostol i lična svetost, u U duhu katoličke obnove, 135.138.

[172]  L. Bajić, Uloga osobne svetosti u katoličkoj akciji, u Katolički list LXXVIII/1927., br. 6, 72.

[173]  L. Bajić, Apostolat i lična svetost, u U duhu katoličke obnove, 131.

[174]  L. Bajić, Apostolat i lična svetost, u U duhu katoličke obnove, 131.

[175]  L.Bajić, Sila Katoličke akcije, u U duhu katoličke obnove, 86.

[176]  L. Bajić, Sila Katoličke akcije, u U duhu katoličke obnove, 108.

[177]  L. Bajić, Predavanja u katoličkim društvima. Za rujan: Jesmo li kršćani mi katolici?, u Riječ Božja XIV/1943., 5, 372.

[178]  L. Bajić, Sakramenat katoličke zajednice, u U duhu katoličke obnove, 48.

[179]  Usp. L. Bajić, Duhovna naula sv. Franje Asiskoga, u Nova revija V/1926., 3-4, 381; usp. L. Bajić, Rad Pija XI. oko unapređenja duhovnoga života, u Nova revija VIII/1929., 3-4, 300-302.

[180]  L. Bajić, Duh molitve, u U duhu katoličke obnove, 116.

[181]  Kroz trogodišnje župnikovanje primio je 7 članova u Treći red. Treći red je osnovan u Metkoviću dekrettom o. Karla Eterovića, provincijala, 9. III. 1912., br. 1343.

[182]  Usp. J. Lovrić, Treći red i Provincija Presv. Otkupitelja, u Kačić XIX.-XX/1987/88, 260.

[183]  O. Vodanović piše o. Grabiću, provincijalu br. 222/1942., 21. VIII. 1942.: "Otac Leonard i ja, u slobodnom vremenu obilazimo gospodu za Treći Red. Dosad ih imade 34 prijavljenih, a još će ih biti. Prvi sastanak bit će na stigmate", u AFSMBLZ.

[184]  O. Grabić piše o. Vodanoviću br. 1116/42, Split, 18. X. '42., ovako: "Tvoja vještina i apostolska revnost kao i sprema duhovnih naših Meštara Alberta i Leonarda uz pomoć Božju i sv. Franje učiniće mnogo i za napredak nove grane našega Trećega Reda. Bog i sv. naš Otac to blagoslovili!", u Službeni spisi 1938.-1942., S-4, u AFSMBLZ.

[185]  Npr. o. Vodanović piše o. Grabiću, provincijalu br. 323/1942., Zagreb, 4. XI. 1942.: "U Treći red stupilo je u zadnje vrijeme nekoliko učiteljica", u Službeni spisi 1938.-1942., S-4, u AFSMBLZ.

[186]  Usp. J. Lovrić, Nav. dj. 266.

 

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Drniš, 22. rujna 2019.  – Izborni kapitul Mjesnoga bratstva OFS-a Gospe od Ružarija

************

Šibenik (Šubićevac)

************

Proslava sv. Franje u Imotskom

************

Proslava sv. Franje u Šibeniku (Šubićevac)

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas856
Ovaj mjesecOvaj mjesec45788
UkupnoUkupno7115329

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 46