FRA PETAR PAVIŠA

Fra Stjepan Čovo

 

TROLIST MUČENIKA

FRANJEVAČKE PROVINCIJE PRESVETOG OTKUPITELJA 

 

U prigodi 65. godišnjice mučeništva

O. STANKA BRADARIĆA,

O. MILANA LAPIĆA i

O. PETRA PAVIŠE   

 

 

 

 

PREDGOVOR

Pojedine godišnjice bude u nama posebne osjećaje i uspomene. Radosne životne trenutke i velika slavlja rado spominjemo i želimo ih obnoviti u svojem sjećanju. Žalost ili zlo, naprotiv, koliko je u našoj moći, želimo zaboraviti i učiniti da nam se više nikad ne ponove. Ali ne možemo ih se odreći jer su oni dio naše kako osobne tako i zajedničke prošlosti. Ipak ćemo sve učinit da nas oni ne obeshrabre i ponovo ne uvuku u životno beznađe.

Pred nama su tragični događaji iz ratne 1943. godine. Te su godine ubijena šestorica franjevaca Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu.[1] Prošle godine, 7. listopada 2007., podignuta je spomen-ploča dvojici naših mučenika u Rupnom Dolu u Hercegovini: o. Stanku Bradariću i o. Milanu Lapiću. O. Lapiću podignuta je 22. lipnja 2008. i spomen-ploča na crkvi sv. Franje u Čitluku-Jasenskom. To se ipak činilo nedovoljnim pa se, evo, pojavljuje ova knjižica koja spomenutoj dvojici dodaje i trećeg mučenika - o. Petra Pavišu. On je njihov školski kolega pa zajednički sačinjavaju franjevački mučenički trolist. Cilj je ove knjižice da naša javnost bolje upozna naše mučenike i režim koji ih je likvidirao. Pisac ih predstavlja kao svijetle likove koji su tragično završili svoj zemaljski život. Provincijal o. P. Grabić ovako je zapisao zašto su ubijani fratri: „Naša je odgovornost bila u tome što smo Hrvati, katolici, svećenici i franjevci i od te odgovornosti ne bježimo nego se s njom ponosimo pred Bogom i pred svakim poštenim čovjekom.“[2] Svu spomenutu trojicu ubili su partizani strijeljanjem.

U veliku zlu Drugoga svjetskog rata tri sjajne osobe, tri hrabra svećenika, puna duhovnog bogatstva, umanjivala su nametnuto zlo, jer nisu pokleknuli pred svojim ubojicama i jer su ostali vjerni Bogu, vjeri i hrvatskom narodu.

Zahvalni smo o. fra Stjepanu Čovu što nam je omogućio da bolje upoznamo naše mučenike. Ovaj rad preporučujemo svim stanovnicima Cetinske krajine, ali na poseban način rodbini, prijateljima naše poginule braće i stanovnicima njihovih rodnih mjesta Čitluka i Hrvaca.

Fra Eugen Poljak, ž. vikar Župe Č. Gospe Sinjske za Čitluk-Jasensko

Fra Frano Bilokapić, župnih Župe Svih svetih Hrvace

 

Sinj, 15. rujna 2008.

 

 

 

UVOD

 

"Blago progonjenima zbog pravednosti

jer je njihovo kraljevstvo nebesko!"

(Mt 5,10)

 

Trojicu franjevaca - o. fra Stanka Bradarića, o. fra Milana Lapića i o. fra Petra Pavišu - nazvali smo mučeničkim trolistom Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu zato što su mučeništvom položili svoj život ostavši vjerni Bogu i svojem svećeničkom pozivu. Ove se godine navršava 65 godina od završetka njihova zemaljskog života koji je okončan strijeljanjem. Dvojica od njih (o. fra Stanko Bradarić i o. fra Milan Lapić) zajedno su pošli u mučeničku smrt:, dok je treći (o. fra Petar Paviša) tri mjeseca nakon njih pao od iste partizansko-komunističke ruke jednakim tragičnim načinom. Prva dvojica padoše 24. rujna 1943. u Rupnom Dolu u istočnoj Hercegovini, a treći 28. prosinca iste godine na mjesnom groblju grada Hvara. Sva su trojica bili i kolege pa su odrastali rame uz rame kako u sjemeništu tako i u novicijatu te kasnije kroz studij filozofije i teologije. Geografskim podrijetlom poniknuli su blizu jedan drugome. O Bradarić i o. Paviša su iz Hrvaca, Župa svih Svetih. O. Lapić je iz Čitluka, Župa Čudotvorne Gospe Sinjske. Taj geografski bliski prostor ima mnoge zajedničke oznake preko rijeke Cetine, zajedničkog polja i rječica koje teku kroza nj. Još više to je kraj vrijednih ljudi odanih Bogu i svome hrvatskom narodu. Mnogi mrtvi jednoga i drugoga mjesta počivaju na zajedničkom groblju u Hrvacima, jer se dio Čitlučana prije tamo pokopavao.

U ovom ćemo se radu upoznati sa zajedničkim životom i povezanošću naših mučenika. Potom ćemo se osvrnuti na svakoga od njih i donijeti pojedinosti iz njihova života. Nećemo zaboraviti opisati tragičan način kojim su prerano završili svoje zemaljsko putovanje. Dva priloga posvjedočit će nam način stradanja o. Bradarića i o. Lapića.

Iskreno zahvaljujem svima koji su me poticali na pisanje ovoga rada da se uspomena na naše mučenike ne zaboravi. Posebnu zahvalnost dugujem o. fra Eugenu Poljaku, župnom vikaru u Sinju s posebnom brigom za Čitluk-Jasensko, i o. fra Frani Bilokapiću, župniku u Župi svih Svetih u Hrvacima, koji su prihvatili tiskanje ove knjižice.

 

Fra Stjepan Čovo

Split, 1. rujna 2008.

 

 

 

ZAJEDNIČKO ŽIVOTNO USMJERENJE

 

Naši mučenici imali su mnogo zajedničkoga. Godinama rođenja bili su blizu. Iste su godine ušli u Franjevačko sjemenište u Sinju vođeni istim idealima da postanu svećenici franjevci. Sjemenište im je stavilo čvrste temelje kulturnoga i duhovnog sadržaja te bliskosti i iskrene povezanosti. Postali su sudrugovi u nastojanju da sve upornijim zalaganjem ostvare svoju unutarnju želju za redovništvom i svećeništvom. Kako su o. Bradarić i o. Paviša bili iz iste župe Hrvaca, imali su u svome župniku o. fra Pavlu Silovu u godinama svoga odrastanja najveći poticaj za odlazak u sjemenište. On je kasnije bio prvi mučenik među franjevcima svoje provincije u Drugome svjetskom ratu, u događajima u kojima su stradali i naši mučenici.[3] Njegove vrijedne i evanđeoske propovijedi duhovno su hranile vjerničko stado, a na mlade poticajno djelovale da se opredijele prema istinskim vrednotama ljudskoga i kršćanskog života. Ipak najveći i najvažniji poticaj za takvo opredjeljenje našim je mučenicima bio njihov obiteljski odgoj i usmjerenje kojim su pošli u život. Tako su se ta dva mlada Hrvačana, vođeni primjerom svoga župnika, našli u Franjevačkom sjemeništu i Franjevačkoj gimnaziji u nedalekom Sinju. Vodila ih je ista želja za naukom i ozbiljnom duhovnom formacijom. Na tom su se polju svestrano zalagali. Ako je jedan više uspijevao, drugi se tomu radovao, jer je svaki od njih uspjeh drugoga smatrao vlastitim uspjehom. K dvojici Hrvačana pridružio se, zanesen istim idealima, i mladić Mate Lapić, kasniji fra Milan, koji potječe iz sela Čitluka, perifernog dijela Župe Čudotvorne Gospe Sinjske.

 

Školski i redovnički odgoj

Franjevačko sjemenište u Sinju primilo je, uz ostale sjemeništarce, i ovu trojicu kandidata. Kako ih odlazak u sjemenište nije udaljio od njihova rodnog mjesta, ulazak u sjemenište nije im kao djeci predstavljao veliku poteškoću, kao što je to katkad bivalo s pojedinim sjemeništarcima u njihovo vrijeme kojima je Sinj za ono doba bio vrlo daleko od rodnoga kraja. Zajedničkim usmjerenjem stvorili su blisko prijateljstvo i usmjerili se putem postavljenih ideala: redovničkog i svećeničkog poziva. Sjemenišni odgoj i izbor redovničkog poziva svu je trojicu još više povezao jer su ih vodili isti ideali. Novicijat na otočiću Visovcu u njima je donio najveće promjene i učvrstio njihove namjere, kada su pod vodstvom o. fra Leonarda Bajića, magistra novaka i kasnije mučenika,[4] krenuli redovničkim stazama prema ostvarenju svoga životnog poslanja. Fra Leonard ih je primio u novicijat 30. kolovoza 1923. i duhovno uvodio u redovnički život usađujući im čvrste temelje odlučnosti i redovničke vjernosti. Iz pismenih izvješća koje je magistar Bajić slao provincijalu u Split može se zaključiti da je bio zadovoljan njihovim vladanjem i usvajanjem redovničkog života i njegovih sadržaja. Zato je mogao s radošću obavijestiti provincijala da su svi novaci te godine „dosta dobra ponašanja; svi pokazuju volju za redovnički stalež i počeli su hvatati smisla i početnog razumijevanja za duhovni život i redovničko savršenstvo.“[5] Novicijat je u njima tako stvorio čvrste temelje na kojima će usmjeravati smisao za duhovni napredak i razvoj kreposti. Nastavak filozofskog i teološkog studija otvarao im je širinu duha da se u potpunosti izgrade u intelektualne i duhovne osobe koje će znati voditi sebe i povjereno stado kao pravi pastiri.

Njihov zajednički život nastavio se kasnije kroz studij filozofije u Zaostrogu te studij teologije u Makarskoj. Sva su trojica studirali teologiju zajedno u Makarskoj na Franjevačkoj bogosloviji na koju su se upisali akad. godine 1926./27. a završili 1929./30. Kroz vrijeme teološkog studija sva su se trojica isticala marljivošću i skladnim vladanjem. Takav način odnosa prema studiju odavao je njihovu savjesnost i odgovornost, što su cijenili njihovi odgojitelji i profesori, a poticajno su djelovali na njihove kolege. Među njima se u učenju ipak najviše isticao fra Milan Lapić. Njega će kasnije starješinstvo Provincije poslati na studij klasičnih jezika grčkoga i latinskog. Vrijedni profesori otvarali su im filozofske i teološke vidike i tako ih spremali za životnu zadaću koja ih je čekala. Profesori su im na Franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj bili: dr. fra Bože Vuco za dogmatiku i pjevanje, dr. fra Roko Rogošić za povijest Crkve, patrologiju, pastoralnu teologiju i katehetiku, dr. fra Jure Božitković za sve vidove Svetoga pisma, dr. fra Karlo Balić za moralnu teologiju. Naši su studenti imali sreću da je upravo tijekom njihova studija u Makarsku došao dr. Balić koji je već tu pokazao svu svoju znanstvenu i organizacijsku sposobnost koja će ga kasnije proslaviti u cijelome svijetu. Sluga Božji o. fra Ante Antić ne samo što ih je duhovno vodio kao magistar i duhovnik nego im je i predavao liturgiku i ascetiku.

Poslije uspješno završenog studija teologije istoga je dana, 21. srpnja 1929., u Makarskoj svu trojicu zaredio za svećenike dr. Kvirin Klement Bonefačić, splitsko-makarski biskup. U prigodi njihova ređenja i ređenja njihovih kolega, a bilo ih je ukupno 10, Glasnik Gospa Sinjska, glasnik Marijine slave, ovako je izrazio svoju čestitku: „Mladim apostolima želi naš glasnik dug i blagoslovljen rad u vinogradu Gospodnjem!“[6]

 

Fra Milanova i fra Stankova mučenička smrt

O. fra Stanko i o. fra Milan zajednički su pošli u smrt i mučenički ubijeni 24. rujna 1943., u mjestu Rupni Dol, općina Ravno u Hercegovini, a o. fra Petar Paviša ih je slijedio tri mjeseca kasnije 28. prosinca 1943. na otoku Hvaru, na mjesnom groblju grada Hvara. Sva trojica su pali od partizanske nemilosrdne ruke. Na temelju nekog saslušanja bez dokazane krivnje partizani su donijeli najtežu osudu – smrt strijeljanjem. Njihova nevina krv natopila je suhu i žednu hrvatsku grudu.

Za mnoga stradanja naših fratara nije uvijek bilo moguće dobiti prave informacije, ali za smrt naše braće o. fra Stanka Bradarića i o. fra Milana Lapića imamo podatke iz prve ruke. Njihovo stradanje najvjernije je opisao vlč. don Josip Zovko, župnik u Klepcima u Čapljini, koji je svoj izvještaj poslao na Župski ured u Metkoviću nekoliko dana iza njihove strašne tragedije. Pismo donosimo u Prilogu I.

Vlč. don Josip Zovko opisao je zbivanja oko smrti o. Bradarića i o. Lapića prema kazivanju vlč. don Đure Maslaća, župnika iz Ravnoga, koji se kod njega sklonio u župu Klepci kod Čapljine neposredno poslije njihove žalosne pogibije. Kad se on sam pribrao od strašnoga šoka i povratio u svoju župu, i on je osobno napisao svoj Izvještaj i poslao ga na Župni ured u Metkoviću kako su strijeljana naša dvojica braće. Jedno i drugo pismo slaže se u bitnome. Pismo je u Metkoviću prepisao o. Petar Paviša i prijepis poslao Provincijalatu u Split a original je trebao ponijeti sa sobom na polasku brodom za Bašku Vodu te dostaviti Provincijalu u Split. Nažalost, na putu je stradao i fra Petar i pismo, ali je srećom prijepis sačuvan u provincijalnom arhivu u Splitu. Donosimo ga u Prilogu II.

Uza svu žalost i tugu nad tragičnom smrću dvojice naše braće naša je zajednica znala gdje je i kako završio fra Stankov i fra Milanov zemaljski život, i to iz svjedočanstva prisutnog svjedoka, župnika iz Ravnoga don Đure Maslaća, koji je udomio našu braću u župnom stanu. Znao se i njihov grob, ali se njihove kosti u to ratno vrijeme nisu mogle, a kasnije, kad su komunisti došli na vlast, nisu smjele prenijeti. Iako je vrijeme prolazilo i nizale se godine, njihova mučenička smrt ipak nikad nije blijedjela niti je bila zaboravljena. Neprekidno se gajila nada da će doći dani slobode kad će se kosti naših mučenika prenijeti i dostojanstveno sahraniti u franjevačku grobnicu i time im se odati dužna počast. To se ostvarilo po dolasku demokratskih promjena. Tada se odmah počelo misliti na taj pothvat, ali je prije trebalo spremiti sve potrebne radnje da se to ostvari i da se njihovi zemni ostaci ekshumiraju i dostojanstveno sahrane.

 

Prijenos posmrtnih ostataka

O našim ubijenim fratrima i za vrijeme komunizma uvijek se govorilo, ali tiho. Na godišnjicu njihove pogibije molilo se za ispokoj njihove duše. Zajednica je uvijek bila duhovno povezana s njima, ali nije mogla niti smjela tada poduzimati korake njihove ekshumacije. Njihove grobove pohađala su braća anonimno. Najintenzivnije veze sa župnicima u mjestu njihove pogibije održavao je o. fra Vjeko Vrčić. On je s vremena na vrijeme i u bojazni od komunista odlazio na njihove mučeničke grobove, dogovarao susret sa župnicima iz Ravnoga i raspitivao se za svaki detalj oko njihova smaknuća. Kad je došao zgodan čas, poslije demokratskih promjena, on je upozorio provincijala o. fra Pavla Žmiru da ne treba više oklijevati te da treba naše pokojnike prenijeti i dostojno sahraniti u fratarsku grobnicu u Sinju. Provincijal je spremno prihvatio njegove sugestije. Odmah je delegirao o. fra Vinka Prlića, gvardijana, dekana i župnika u Imotskome, da organizira i izvede taj humani i bratski čin.[7] O. Prlić je 10. listopada 1993., pribavivši sve potrebne dozvole i u pratnji mjerodavnih osoba, pothvat dostojanstveno i uspješno izvršio. Mons. Ratko Perić, biskup mostarski, rado se odazvao da prisustvuje tom činu te je slavio sv. misu za pokojnike u župnoj crkvi u Trebimlji. Potom se povorka uputila prema Sinju gdje su vjernici sa svećenicima dočekali posmrtne ostatke pokojnika. U crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske misnom je slavlju predsjedao i prigodnu propovijed održao provincijal o. Pavao Žmire uz suslavljenje 35 svećenika i dvojice đakona.[8] 

 

 

 

Spomen-obilježje u Rupnom Dolu

Mnogi su u zajednici smatrali da nije dovoljno da su se ekshumirali posmrtni ostatci naših mučenika nego su predlagali da se na mjestu njihove pogibije podigne i dostojanstveno spomeničko znakovlje. Pothvat oko podizanja tog spomen-znaka opet je poduzeo o. Vinko Prlić u dogovoru s provincijalom o. fra Željkom Tolićem koji je s mjesnim župnikom vlč. don Perom Pavlovićem i načelnikom općine Ravno gospodinom Andrijom Šimunovićem dogovorio da spomenik bude podignut točno na mjestu njihove strašne osude. Grube radove izveo je poduzetnik Ivica Vukić iz Ravna, a izradu spomenika Ivan Todorić iz Zmijavaca. Otkrivanje spomenika bilo je 7. listopada 2007. nakon čega je slijedila sv. misa koju je predvodio provincijal o. Željko Tolić. O toj komemoraciji i podizanju spomenika možemo čitati izvješće u Vjesniku Provincije u br.4/2007.[9] gdje je lijepo opisana kronologija pripreme i otkrivanja spomenika.

Podizanjem spomenika našoj strijeljanoj braći označeno je mjesto i način njihova stradanja kao i drugih njihovih zajedničkih stradalnika. Spomenik je otkrio o. Željko Tolić, a natpis na njemu glasi:

 

 

Svećenici Gospodnji, slavite Gospodina!

(Bogoslužje)

Ovdje u Rupnom Dolu 24. rujna 1943. god. partizani-komunisti ubili su

franjevce Provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu

Fra Stanka Bradarića u 38. god.

Fra Milana Lapića u 37. god.

 

Njihove su kosti prenesene u Sinj, 10. listopada 1993.god.

 

 

S njima su ubijeni i domaći rodoljubi:

Miho Miško Burić u 30. god.

Mato Kukrika u 43. god.

Nikola Kukrika u 37.god.

Martin Prkačin u 40. god.

 

„Pođite sada, al' pođite šutke!

Znajte, da oni i za vas su pali...“

(Fran Mažuranić, ml.)

 

Hrvatskim mučenicima postavili spomen ploču

franjevci provincije Presvetog Otkupitelja, Split,

A.D. 2007.[10] 

 

 

 

 

 

Može li se propust popraviti?

Dok su zemni ostatci naše ubijene braće u Rupnom Dolu preneseni i dostojanstveno sahranjeni u zajedničkoj fratarskoj grobnici u Sinju, stvar je, nažalost, potpuno drukčija s o. fra Petrom Pavišom. O njemu je, istina, više puta pisao i isticao njegove svećeničke odlike o. fra Karlo Jurišić, umirovljeni profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i nekoć njegov nasljednik na župskoj službi u Baškoj Vodi, ali fra Petru nije nigdje podignut spomen-znak njegova stradanja.

Ovim sam crticama pokušao spojiti ovu trojicu naših fratara mučenika. Uza sve to ipak moramo pojedinačno vidjeti i sagledati svakoga od njih te naglasiti ono najvažnije iz njihova pojedinačnoga života. Poći ćemo abecednim redom, a to je ujedno i redoslijed kojim su strijeljani.

 

O. FRA PETAR PAVIŠA

 

Podrijetlo i školovanje

Treći, ali najstariji mučenik iz ovog mučeničkog franjevačkog trolista, jest o. fra Petar (Frano) Paviša. Rođen je u selu Hrvace 29. listopada 1904. od oca Ante i majke Marije rođ. Mihalić. Potječe iz brojne patrijarhalne kršćanske obitelji. Bio je četvrto od šestero djece. U obitelji je bilo pet sinova i jedna kćer.[1] Dva dana poslije rođenja, 31. listopada 1904. godine, krstio ga je o. fra Rikard Tripalović-Klapež, župnik. Na krštenju su mu roditelji nadjenuli ime Frano. Rodna kuća maloga Frane nalazila se podno slavnoga Krinja, brežuljka na kojem se nalazila kapela u čast sv. Jure o kojem su ispjevane pjesme i popijevke, a nedaleko dvaju jezera kao dvaju očiju u čovjekovoj glavi koja je davno opisao Alberto Fortis u Putu po Dalmaciji.[2] Osnovno školovanje završio je u rodnim Hrvacima, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju. Godinu novicijata proveo je na Visovcu pod vodstvom magistra novaka o. fra Leonarda Bajića (*1889.-†1948.). U redovničko odijelo obukao ga je o. Vjeko (Luiđi) Jurenović 30. kolovoza 1923. godine. Prigodom početka novicijata uzeo je ime fra Mladen. Njegove jednostavne zavjete primio je magistar o. Leonard Bajić 31. kolovoza 1924. godine. Filozofiju je studirao u Zaostrogu (1924.-1926.), a teologiju u Makarskoj, gdje je osim teološkog studija intenzivno radio na svojoj duhovnoj izgradnji pod vodstvom magistra, sluge Božjega o. fra Ante Antića. Kod njega se često ispovijedao.

Za fra Petra je ustvrdio o. fra Vjeko Vrčić: „Bijaše fra Petar čovjek – fratar pun vjere!“ Svečane zavjete položio je 1. rujna 1927. u Makarskoj u ruke gvardijana o. Ante Cikojevića kojega je delegirao provincijal o. Petar Grabić. Tom je prigodom uzeo ime fra Petar da počasti svoga starijega brata Petra koji je kao austrijski vojnik poginuo na ratištu u Tirolu, ali još više svetog Petra Krstitelja, franjevačkog sveca mučenika, koji je smaknut 5. veljače 1597. u Nagasakiju u Japanu s više svojih drugova. Fra Petrova braća Jure i Ivan otišli su u svijet radi posla. Jure je u dva navrata bio u Americi i povratio se na roditeljsko ognjište, a Ivan je pred Drugi svjetski rat, poput mnogih ondašnjih mladića, otišao u Njemačku da bi pred sam konac života došao u rodni kraj i tu sklopio svoje umorne oči. Brat Dujo bio je časnik hrvatske vojske koji je kao i brat mu fra Petar stradao od komunističke ruke u Sanskom Mostu 1946. godine.

Fra Petar je primao svete redove ustaljenim ritmom crkvenih propisa. Đakonat je primio 29. srpnja 1928. Za svećenika ga je zaredio biskup dr. Kvirin Klement Bonefačić 21. srpnja 1929. u sustolnoj crkvi sv. Marka u Makarskoj skupa sa desetoricom svojih kolega. Studij filozofije i teologije završio je u učilištima svoje redovničke zajednice. Filozofiju je studirao u Zaostrogu od 1924. do1926., a teologiju u Makarskoj od 1926. do 1930. godine. Mladu misu svečano je slavio u Hrvacima 4. kolovoza 1929. godine. Provincijal Grabić mu izrazio svoju radost u prigodi mlade mise ovako: "Uvijek bio vjeran Kristov suradnik u vinogradu Gospodnjem."[3]

 

Službe u Provinciji

Poslije svećeničkog ređenja imenovan je pomoćnikom magistra klerika u Sinju. Ta je njegova služba trajala samo tri mjeseca. Potom je imenovan župnim pomoćnikom u prostranoj župi u Drnišu (1930.-1934.). Posljednja njegova služba bila je služba župnika u župi Uznesenja Marijina Bast-Baška Voda. Službu je primio 1. siječnja 1935. od o. fra Vlade Bilobrka i nju vršio do svoje mučeničke smrti. U prigodi imenovanja župnikom u Baškoj Vodi provincijal o. fra Stanko Petrov imao je puno povjerenje u njegov rad i zalaganje te mu je tada ovako pisao: „Svojim dosadašnjim radom Ti si pokazao puno žara u radu oko spasavanja duša pa se uzdamo da ćeš i na svome novom položaju još više nastojati oko toga uzvišenoga posla. Neka Te dobri Bog pomaže a starješinski blagoslov prati.“[4] 

Kao župnik Basta-Baške Vode istakao se aktivnim i savjesnim izvršavanjem pastoralnih dužnosti. Njegovi dobri poznavatelji tvrde da je „duhovnim i materijalnim radom ostavio neizbrisiv pečat.“[5] Još se dan danas govori po Baškoj Vodi kako je lijepo i sadržajno propovijedao. Valjda je tu osobinu gajio prema svom uzoru o. fra Pavlu Silovu čijim je primjerom i savjetom pošao u sjemenište s nakanom da postane franjevac. Fra Petar je u Baškoj Vodi promicao svećeničko-redovnička zvanja te je za njegova župnikovanja više mladića pošlo u sjemenište. U tom mu je svestranu pomoć pružala zauzeta i vrijedna učiteljica Anka Staničić, za koju je zapisano da je „osobito njegovala svećenička zvanja.“[6] Osim toga bio je veoma aktivan i savjestan u obavljanju župnih dužnosti. Fra Karlo Jurišić ovako označava njegov rad: „Uz savjesno vršenje običajnika župe uveo je i nove pobožnosti: misu na Veliki četvrtak, svibanjsku pobožnost, trodnevnicu sv. Anti i bl. N. Taveliću. Uz već postojeća društva Kćeri Marijinih i Treći red, koje je marljivo vodio, osnovao je i nova: Vojsku sv. Ante, Križarsko bratstvo, Djevojačku katoličku akciju i Male podvornike. U povodu 1300 ljeta veza Hrvata sa sv. Stolicom, fra Petar je među prvima u Hrvatskoj već ljeti godine 1940. počeo proslavu hrvatske jubilarne svete godine pučkim misijama u objema crkvama, područnoj u Baškoj Vodi i u župnoj u Bastu.“[7] Organizirao je hodočašća u razna domaća svetišta. Posebno su bili zapaženi njegovi materijalni zahvati u poljepšavanju crkve sv. Nikole u kojoj je podigao tri nova oltara. Ne trebamo se čuditi da je radi svega toga smatran „jednim od zaslužnijih župnika Baške Vode.“[8]

 

Izazov vremena u kojem je živio

Kad je počela komunistička propaganda prije Drugog svjetsko rata, već je tada ustajao protiv njihovih namjera oko osvajanja pojedinih ljudi za komunističke ideje. Slovio je kao velika prepreka njihovim ciljevima pa su ga javno krivili i njegovo djelovanje nazivali „fratrovom podzemnom akcijom“. Najviše je brige posvećivao odgoju mladih u želji da ih usmjeri i udalji od pogubnih ideja modernog bezboštva koje se praktičnim nemoralom i vjerskim nemarom nametalo u Baškoj Vodi a koje se širilo dolaskom turizma, a s njime i negativnih pojava koje su ga pratile. Vicko Garbin, marksistički aktivist, okupljao je oko sebe mlade i zagrijavao ih za komunizam, a kako se rastavio od žene, tražio je od župnika da ga vjenča s drugom. Župnik je odbio takvo vjenčanje, a on je otišao u Split i vjenčao se u Starokatoličkoj crkvi. Katolički tjednik je za fra Petra zapisao: „Kao lav branio je svoje stado od vukova, čuvao sv. tajne, a osobito sv. sakramenat ženitbe. Njegovi župljani su uvjereni, da je kao branitelj ovoga sakramenta poginuo od ruke onoga kome je s oltara zagrmio: ’Ne smiješ imati druge žene, dok je zakonita živa!‘“[9] 

Početak rata i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske i u župi Bast-Baška Voda nisu svi jednako dočekali. Već se u tim danima osjetila podijeljenost među stanovnicima Baške Vode. Fra Petar je svojim svećeničkim radom i ugledom uspijevao smirivati nastale napete prilike te svima stavljati pred oči uzvišene ideale vjere i domovine. Na jednoj od sjednica komunističke ćelije (29./30. listopada 1942.) osuđen je na smrt, ali ga je jedan od sudionika sjednice na vrijeme obavijestio da se skloni te je tako izbjegao smrti. Kad je ojačavao partizanski pokret, njemu je smrt stalno lebdjela pred očima. Komunistima je uvijek bio smetnja i trn u oku. Uvijek su ga vrebali i čekali prigodu kako će im pasti u ruke. Jedini je razlog bio što je branio nacionalne i vjerske svetinje. To se i dogodilo 18. veljače 1943. kad je bio uhićen i odveden od partizana u Biokovo, „ali dobrotom drugoga plemenitog mladića fra Petar je izmaknuo sprovodnicima i došao u Makarsku.“[10] Jednom kad je išao iz Makarske u Bašku Vodu na putu mu je stajala komunistička zasjeda kojoj je izmakao bježeći kroz borovu šumu, a zatim se ukrcao na lađu koju je vozila dobra vjernica Kate Beroš iz Bratuša. Fra Gabrijel Jurišić ovako iznosi njegov bijeg pred partizanima: „Kad je jedan doseljenik, komunist, tražio od župnika da ga, rastavljena od žene, vjenča s drugom, fra Petar mu je odgovorio da to ne može učiniti, jer je kršćanski brak nerazrješiv. Taj mu je zaprijetio da će to skupo platiti (što se kasnije i dogodilo na Hvaru). Kad su mu komunisti zaprijetili smrću, pokušao je pobjeći, ali su ga uhitili. No, ipak im je uspio pobjeći.“[11]

 

Predah u Metkoviću prije uhićenja

Budući da mu se brat Dujo proslavio u hrvatskoj vojsci kao domobranski zrakoplovni časnik na ondašnjoj krajnjoj granici Hrvatske, u Zemunu, poslije pada Italije 8. rujna 1943. išao ga je posjetiti. Putovanje je u to vrijeme bilo nesigurno i sporo. Na povratku iz Zemuna stigao je do Metkovića i odsjeo kod dekana i župnika o. fra Vlade Bilobrka čekajući pogodan brod da se vrati u Bašku Vodu. Da opravda svoj boravak u Metkoviću, pisao je provincijalu da se tu zadržao radi nemogućnosti da dalje proslijedi put do odredišta jer „put je odviše još opasan pa mi se ne da, a i fra Vladi po štogod pomognem.“[12] Tada je doznao za strašnu pogibiju svoje dvojice redovničke braće i prijateljâ fra Stanka Bradarića i fra Milana Lapića. Nastojao je doznati što iscrpnije podatke o njihovu stradanju. Zamolio je župnika Ravnog da opiše taj nemili događaj. Provincijalu je o tom ovako pisao: „Ja sam ga za to pismeno zamolio, da mi javi što moguće tačnije podatke o načinu i okolnostima pod kojima su morali poginuti. Velečasni mi je spremno udovoljio, a ja to Vama šaljem. Original pisma je kod mene, a ako bi Vi htjeli imati ga ja ću Vam ga lako dostaviti.“[13] Prijepis je izvješća poslao provincijalu o. Petru Grabiću, a izvornik je zadržao za sebe da ga, kad mu se ukaže prigoda, isporuči provincijalu. Pismo je ponio sa sobom na tragični brod Jadro kojim nikad nije stigao ni on ni pismo na svoje zamišljeno odredište.

 

Uhićenje na brodu Jadro

Njegovo čekanje u Metkoviću i odlazak na put prema Makarskoj i Baškoj Vodi došao je kraju. To je bilo 8. prosinca 1943. kad se ukrcao na brod Jadro, tada najsigurniji brod hrvatske mornarice, koji je prometovao noću na pruzi Omiš-Makarska-Ploče. Partizani su uspijevali u sve sredine ubaciti svoje agente i simpatizere. Tako je zapovjednik na brodu Jadro bio partizanski obavještajac, koji je javio partizanskoj komandi ovako: „Jadro će s teretom hrane večeras isploviti iz Ploča za Makarsku i Omiš.“ Partizani su napali brod i zarobili ga između Sućurja i Drvenika. Na brodu je bilo 13 vagona hrane i pedeset ljudi. Na brodu su uhitili i fra Petra te brod i ljude odveli najprije na Paklene otoke, a potom u grad Hvar. Tu je počela i fra Petrova zarobljenička muka, fizička i psihička zlostavljanja, dok ga na koncu nisu osudili na smrt. Ovo je zapisano o njegovu mučenju: „Saznaje se od samih očevidaca, da je prije smrti bio groznim moralnim i fizičkim mukama više sati mučen: tukli su ga oštrim udarcima, pljuvali mu u lice, rugajući mu se: ’Nek ti sada pomogne tvoj papa‘, konačno su mu probijali žicom nos i oči…A on je, po svjedočanstvu očevidaca, cielo vrieme molio Boga, govoreći: ’Volja Božja‘ i zazivajući Gospu Sinjsku.“[14] 

Sudskom vijeću predsjedao je Josip Carević koji je vidio da se pred njim nalazi pravednik koji ni po čemu ne zaslužuje osudu na smrt. Tada se nad sudom postavio komesar Petar Radović, Crnogorac, koji je sucu zaprijetio: „Ako li ti ne osudiš njega, mi ćemo osuditi tebe!“ Sudac je pod takvim pritiskom potpisao smrtnu osudu koja je izvršena 28. prosinca 1943. godine.

Koliko je fra Petar bio svjestan i pribran u tim teškim časovima kad su ga vodili kao uznika preko Hvara i dovodili uskim i krivudavim uličicama na brežuljak iznad grada na mjesno groblje na kojem je crkvica Gospe od sedam žalosti, vidi se i po tome što je zamolio jednoga od izvršitelja osude da ga puste dvije minute u crkvu. „Glavni ga je pustio,“ tvrdi fra Karlo Jurišić, „pa se fra Petar zadržao i dulje. Ojačan posljednjom i najvećom molitvom…izišao je vani i poput starokršćanskog mučenika sv. Ciprijana Kartaškog svojim je krvnicima hrabro rekao: ’Sada činite što hoćete!‘ Prema svjedočanstvu, dvojica su vojnika pucali, a glavni se suzdržao.“[15] Fra Petar je uspio svoju franjevačku krunicu poslati svojoj majci, dok su vojnici njegov redovnički plašt uzeli i od njega skrojili sebi odjeću. Kolika sličnost s njegovim učiteljem Kristom?!

Tako je tragično završio fra Petrov ovozemaljski život kojim je pribrojen u broj mučenika kojem su već prije njega pribrojena njegova braća i kolege o. fra Stanko Bradarić i o. fra Milan Lapić. On je bio do tada četrnaesta žrtva iz Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, a kasnije se broj naših mučenika do kraja rata i u poraću popeo na 44 žrtve. Zaista, velik broj i neprocjenjiva šteta! Cijelo je mjesto oplakivalo svoga župnika i molilo se za njega da primi krunu nebesku. Njegov nasljednik na župskoj službi u Baškoj Vodi, o. fra Karlo Jurišić, organizirao je svečane zadušnice u crkvi sv. Nikole „za mučenički poginulog župnika ove župe † o. fra Petra Pavišu“ 19. lipnja 1944. godine.[16] Tada je fra Petar gotovo oživio među svojim stadom sakupljenim u crkvi sv. Nikole „u kojoj još kao da otzvanja njegova vatrena rieč.“[17] 

 

 

Fra Petar u očima drugih

Fra Petar je bio cijenjen i poštivan svećenik. Prigodom njegove tragične smrti List Biskupije splitsko-makarske je pisao: „Kao mučenik obrane vjerskih svetinja završio je svoj poletni i mladi život o. fra Petar Paviša, župnik Bast-Baškavoda…O njemu bi njegovi župljani, koji ga još i danas oplakuju, mogli da dadu najbolji sud: redovnik nadasve uredan, točan, taktičan, neutrudiv radnik na polju duhovne obnove, Katoličke akcije, bezkompromisni branitelj vjerskih i narodnih svetinja, za koje je, eto, položio i svoj blagoslovljeni apostolski život, daleko od svoga stada. I on neka bude zalog boljih dana, sretnije budućnosti, Božjega mira!“[18]

Te prosudbe i ocjene u svakom slučaju pripadaju njemu kao čovjeku, svećeniku i Hrvatu, jer je istinski takav bio! Među braćom u Provinciji bio je jedan od najpoštovanijih župnika, a između mnogih župnika Basta-Baške Vode, uspomena njegova i dan danas nije nimalo izblijedjela. To je Katolički tjednik ovako izrazio: „Među braćom u provinciji jedan je od najpoštovanijih župnika, a između petdestorice župnika, što su kroz ovih 200 godina bili u ovoj župi, jedan od najzaslužnijih.“[19] 

Dr. fra Karlo Jurišić, najbolji poznavatelj o. Paviše, ovo je o njemu napisao: „Kao župnik svoje jedine župe istakao se pastirskim marom, savjesnošću i naročito lijepim propovijedanjem. Kada bi u crkvi sv. Nikole u Baškoj Vodi držao propovijedi bilo koji svećenik-gost, župljani bi obično rekli: ’Lipo i ovi predika, ali nema do našega.‘ Uzoran svećenik, marljiv vjeroučitelj i odvažan hrvatski rodoljub, fra Petar je bio na crnoj listi makarsko-primorskih komunista.“[20]

Razlog njegova savjesnog i sadržajnog propovijedanja trebamo tražiti u njegovoj praktičnoj vjeri koju je potvrđivao svojim životom i ozbiljnom pripremom za propovijedi. Sam je znao kazati zašto tako postupa da mu se drugi dive: „Ja imam vjeru!“ Zato s pravom tvrdi V. Vrčić: „Nikada Baškavoda neće zaboraviti uzornog, urednog i dobrog redovnika župnika fra Petra“.[21] 

Završavamo riječima Katoličkog tjednika iz Sarajeva: „Dobri župniče i hrvatski mučeniče, počivao u miru Božjem!“[22] 

 

 

 

 

ZAKLJUČAK

 

Životna sudbina naše trojice braće zaista je tužna. Njihov se život tragično završio. Sva trojica su nemilosrdno strijeljana, a nisu bili ni narodni neprijatelji ni ratni zločinci. Zločin nad njima počinili su partizani komunisti koji su se borili protiv vjere i hrvatskoga naroda i koji su u svojim postupcima pokazali koliko ih je zlo zahvatilo. Komunizam je politički pao. Istina, nije više službeno na vlasti, ali je ostao u mnogim glavama te nameće svoj način mišljenja i vrednovanja prošlosti i sadašnjosti, a posebno ne priznaje zlo koje je donio mnogima, pa tako ne priznaje ni smrt naše tragično ubijene braće. Naša su sva tri brata završila svoj zemaljski život relativno mladi: o. Bradarić je ubijen u 38. godini, o. Lapić u 37. godini a o. Paviša u 40. godini. Bili su u naponu snage te se pitamo koliko su dobra mogli ostvariti i koliko ih je čekao rad na njivi Gospodnjoj!?

Neka je vječni pokoj našoj braći koji su živjeli za Boga i zbog koga su podnijeli mučeništvo! Trojica školskih i životnih kolega, franjevački mučenički trolist, kako smo ih s pravom nazvali, pali su pokošeni, ali uspravni i dostojanstveni u svom ljudskom i svećeničkom neporočnom življenju.

Pokoj vječni daruj im Gospodine!



To su: O. Karlo Ćulum, o. Božidar Šimić, o. Stanko Bradarić, o. Milan Lapić, o. Rafo Kalinić i o. Petar Paviša.

[2]  P. GRABIĆ, Predsjedništvu biskupskih konferencija Zagreb, Nadbiskupski dvor, Zagreb, Vrbanićeva 35, Zagreb, 18. X. 1945., br. 298/45., u Spisi prov. Grabića, V. u Umoreni svećenici Provincije Presv. Otkupitelja 1942.-1945., u APS.

[3]  O. Pavao Silov (*Rupe, 23. XII. 1885.-†Promina, 29. VI. 1942.), svećenik, kapelan i župnik na više župa: Hrvace (1917.-1919.), te na koncu župnik u Promini gdje ga ubijaju partizani u župnoj kući. Usp. P. BEZINA, Fra Pavao Silov, župnik u Promini, u Franjevci provincije Presvetoga Otkupitelja žrtve rata 1942.- 1948., Split, 1995, 29-35; usp. S. ČOVO, Fra Pavao Silov, u Hrvace. Župa Svih Svetih, Split-Hrvace, 2004., 196.

[4]  O. fra Leonard Bajić (*Vojnić/Sinj, 27. IX. 1889 .- †Stara Gradiška, 17. II. 1948.), franjevac, svećenik, odgojitelj i profesor, na montiranome komunističkom procesu u Zagrebu 1947. osuđen na 12 godina zatvora u kojem je umro; usp. S. ČOVO, Fra Leonard Bajić. Mučenik za vjeru i Domovinu, Split, 2003.

[5]  Spisi provincijala A. Cikojević 104, sv. III/1, br. 377 od 8. III. 1924. Svi novaci iz te godine postali su svećenici, a četvorica mučenici: fra Stanko Bradarić, fra Milan Lapić, fra Mladen (Petar) Paviša i fra Vjekoslav Šimić.

[6]  Gospa Sinjska VIII/1929., 9, 208.

[7]  Usp. V. VRČIĆ, Tužno sjećanje, u Vjesnik Provincije XLII/1993., 5, 189.

[8]  Usp. J. ŽUPIĆ, Naši pokojnici: Fra Stanko Bradarić i fra Milan Lapić, dostojno pokopani u Sinju, u Vjesnik Provincije XLII/1993., 5, 185-186. P. ŽMIRE, Riječ provincijala fra Pavla Žmire, u Vjesnik Provincije XLII/1993., 5, 186-187.

[9]  V. PRLIĆ, Komemoracija u Ravnu, 7. listopada 2007., u Vjesnik Provincije 56/2007., 5 i 6, 209-213.

[10]  Isto, 213.

[1]  Djeca Ante i Mare r. Mihaljić su: Jure (*25. 7. 1895.-†30. 9. 1982.), Kata (*13. 3. 1913.-†14. 5. 1931.), Petar (*19. 9. 1888., poginuo u Tirolu), Frano (fra Petar *29. 10. 1904.-†28. 12. 1943.), Ivan (*19. 8. 1910.-†14. 8. 1983.) i Dujo (*24. 3. 1907.-†1946.).
[2]  A. FORTIS, Viaggio in Dalmazia, Venezia, 1774., (priredio) J. BRATULIĆ, Put po Dalmaciji, Marjan tisak, 2004., 196-197.
[3]  Prov. ured, Akta prov. Grabića, br. 1157/29, u APS.
[4]  S. PETROV, Dragi fra Petre!, Split, 4. XII. 1934., br. 64, u Akta prov. S. Petrova 1, u APS.
[5]  K. JURIŠIĆ, Fra Petar Paviša, u Hrvace, 215.
[6]  Usp. KJ (= KARLO JURIŠIĆ), Staničić Anka, u Franjo među Hrvatima, 1226.-1976., Zagreb, 1976., 271. Za vrijeme fra Petrova župnikovanja u Baškoj Vodi pošli su u sjemenište u Sinj današnji svećenici o. fra Petar Sikavica i o. Stanko Radić, a bilo je i onih koji do svećeništva nisu stigli, ali su mu ostali životno zahvalni što ih je usmjerio da prihvate školsku izobrazbu.
[7]  K. JURIŠIĆ, Fra Petar Paviša, u Hrvace, 215.
[8]  P. BEZINA, Franjevci, 73.
[9]  K. J., Mučenička smrt o. fra Petra Paviše, u Katoliki tjednik, Sarajevo XX/1944., br. 38, 5.
[10] K. JURIŠIĆ, Fra Petar Paviša, u Hrvace, 216.
[11]  H. G. JURIŠIĆ, Sluga Božji fra Ante Antić i drugi sveti makarski redovnici, u Kačić: Franjevci i Makarska od 1502. do 2002. godine, XXXVI.-XXXVIII., Split, 2004.-2006., 363.
[12]  P. PAVIŠA, Mnogopoštovani oče!, Metković, 6. studenoga 1943.,u Spisi prov. Grabića, br. prot. 1099/43., 19. XI. 43., u APS.
[13]  Isto.
[14]  K. J., Mučenička smrt o. fra Petra Paviše, u Katoliki tjednik, Sarajevo XX/1944., br. 38, 5.
[15]  K. J., Isto, 216.
[16]  ŽUPSKI URED BAST-BAŠKA VODA, 17. VI. 1944., u Arhiv župe Bast Baška Voda.
[17]  K. J., Mučenička smrt o. fra Petra Paviše, u Katoliki tjednik, Sarajevo XX/1944., br. 38, 5
[18]  List Biskupije splitsko-makarske, LXVI/1044., br. 1-5, 1944., 16.
[19]  K. J., Isto, 5.
[20]  A. BAKOVIĆ, Fra Petar Paviša, u Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007., 500.
[21]  V. VRČIĆ, Život moj. Uspomene iz svećeničkog života, Imotski, 1992.-1993., 177.
[22]  K. J.,Isto.

 

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Drniš, 22. rujna 2019.  – Izborni kapitul Mjesnoga bratstva OFS-a Gospe od Ružarija

************

Proslava sv. Franje u Imotskom

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas347
Ovaj mjesecOvaj mjesec41248
UkupnoUkupno7110789

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 45