Sinj: MISA ZADUŠNICA ZA POBIJENE FRATRE U CETINSKOM KRAJU

U petak, 26. studenoga u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju služena je sv. misa za pobijene fratre. Svetu misu služio je fra Stjepan Čovo uz koncelebraciju 37 svećenika. U Drugom svjetskom ratu i poslije rata ubijena su 44 svećenika – fratra koji su pripadali Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja. Među njima je 18 fratara rodom ili po službi iz Cetinskog kraja.

Ističući njihova imena i prikazujući sv. misu zadušnicu za njih, to je bio spomen na sve nasilno stradale od Drugoga svjetskog rata pa sve do Domovinskog rata. Spomen na njih opominje nas i potiče na izgradnju boljih međuljudskih odnosa. Poslije svete mise knjigu o mučeniku fra Metodu Veziliću predstavio je prof. dr. Anđelko Domazet, profesor na KBF-u u Splitu i urednik časopisa 'Služba Božja' 

Fra Stjepan Čovo, predvoditelj slavlja, održao je slijedeću propovijed:

Život je veliki Božji dar, koji se, nažalost, može izgubiti na razne načine, ali se ipak najredovitije gubi prirodnim putem, prirodnom smrću. Najgore je i najtužnije kad se kida prisilno, nečijom zlom voljom ili mržnjom. Takve smrti nazivamo žrtvama ili mučenicima. Mučenika je bilo u Crkvi od njezinih početaka. Taj se niz nastavio sve do naših dana. Žalosni smo kad smrt nasilno diže nekoga nama bliska, iz naše sredine, osobu s kojom smo bili povezani rodbinskim ili drugim vezama. Kobne posljedice Drugog svjetskog rata bile su velike i još nas danas diraju u srce, jer njegove rane nisu još zacijelile. Cijeli Drugi svjetski rat bio je tragičan za Cetinsku krajinu, ali je posebno tragična bila godina 1944. od proljeća do njezina završetka kada se nije umiralo redovitim ritmom ljudskoga života. Sve su vojske pokazale svoje krvave namjere. Tada su padala stabla ljudi, da se tako izrazimo, divova momaka i karaktera pod rafalima ratnih cijevi koje su sijale užas i strah, krv i smrt. To su bili naši djedovi, očevi, braća i sestre, mladi i stari, a među njima padoše i naši svećenici-fratri kojih se danas s dužnim pijetetom spominjemo. Od onog časa kad je ubijen prvi fratar iz Cetinske krajine o. fra Jozo Borković do zadnjega koji je izdahnuo u zloglasnom zatvoru u Staroj Gradiški o. fra Leonard Bajić, čiji je danas fratarski imendan, progonitelji su pomišljali da će njihovom smrću nestati Crkve, svećenika i fratara a oni koji će, slučajno, iza njih ostati, da će se povući u mišje rupe te zastrašeni neće imati snage da se pojave. Preostali fratri nisu se predavali nego su s pouzdanjem svetoga pisca Tužaljka obraćali se Gospodinu: »Dobrota Gospodnja nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo« (Tuž 3,22). Božjom pomoći i njegovim milosrđem fratri nisu iskorijenjeni, tu su bili i ostali i danas se sjećaju svoje ubijene i ponižene braće, ali i svih onih nevino ubijenih s ovih prostora. Postojala je opasnost za fratre da im se ukine cijela Provincija, zatvore samostani i škole. Bili su fratri gaženi, ubijani, zatvarani, bez ljudske slobode i čovjekova dostojanstva. U takvim i sličnim prijetnjama živjeli su i nadživjeli ubijene. Opet nisu klonuli! Krv naših mučenika bila je sjeme novih zvanja. Nikada naši odgojni zavodi nisu bili puni kandidata kao upravo tada u tim teškim vremenima. I fratri i narod bili su spremni na mučeništvo.

Strašno vrijeme rata i poraća možemo usporediti s vremenom iza Krbavske bitke 1493. kad je poginuo cvijet hrvatske mladosti kako je Pop Martinac zapisao: »I tada počeše cviliti rodilje i udovice mnoge i drugi. I bi žalost velika na svima u krajevima ovim, kakva nije bila od vremena Tatara i Gota i Atile nečastivih« (I. SMOLJAN, Hrvatski Odisej, Zagreb, 1986, 7). U listopadu i studenome 1944. nastali su dani nesigurnosti i nasilnih smrti kad je komunistička vlast pokazala svoje pravo i nemilosrdno okrvavljeno lice nad nevinim osobama. Tada se pokazala velika razorna moć ljudske zloće, jer su ljudi nestajali bez ikakve krivice, izgledalo je da je došao svršetak svijeta i svaki dolazak i kucanje na vrata oružnika, ondašnje milicije i udbe, donosio je novu neizvjesnost. Ljudi se ipak nisu pokoravali sili i nepravdi, nadali su se poput Abrahama »protiv svake nade« i to zbog svoje vjere u Božja obećanja (Rim 4,18). Ta je duhovna snaga pomogla ožalošćenima da izdrže. Vjera i pouzdanje, nada i ljubav bili su oslonci da nas Bog nikada nije napustio. Naši su mučenici poklonili svoj život Bogu, Crkvi i svom hrvatskom narodu. Bilo ih je iz svih slojeva društva: od jednostavnih osoba do visoko obrazovanih intelektualaca. Ovdje se svih spominjemo, ali smo posebno izdvojili naše fratre. Nitko se od njih nije bojao umrijeti niti se strašio prijetnji progonitelja da sačuvaju velike životne ideale: vjeru, odanost Bogu i svom hrvatskom narodu. Bili su spremni umrijeti i umrli su, jer ih je resila snaga ljubavi, snaga dostojanstva, da, ako treba umrijeti, umrijeti će herojski. Vjernici župa u kojima su djelovali naši umoreni fratri s ponosom se sjećaju svojih duhovnih pastira koji su ih ljubili istinskom pastirskom ljubavlju. Oni i danas svjedoče kako su bili dobri, vrijedni fratri-svećenici, svjedoci vjere, pouzdanja u Boga i ljubavi prema čovjeku. Kad partizani nisu ništa mogli naći da je netko od njih osobno učinio zbog čega bi mogao krivično odgovarati, onda su izmišljali paušalne optužbe kako bi opravdali vlastita zlodjela.

Zašto su ubijeni franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja iznio je ondašnji provincijal o. Petar Grabić Biskupskoj konferenciji u Zagrebu ovako: »Naša je odgovornost bila u tome što smo Hrvati, katolici, svećenici i franjevci i od te odgovornosti ne bježimo nego se s njom ponosimo pred Bogom i pred svakim poštenim čovjekom« ((Bisk. konf., Zagreb, 18. X. 1945.). S prof. Dušanom Žankom, pitamo se zašto je ubijen fra Metod Vezilić: »Kakav je strašan morao biti Tvoj krvnik? Je li to uopće mogao učiniti čovjek? U ime koje ideje je trebalo oduzeti život Tebi, najčednijem, pustinjački neznatnom sinu Franje Asiškoga? Strašna tajna apokaliptičkoga vremena našega tutnji skrivena u tim pitanjima, kojima ispravni vanjski i površinski odgovori ne zadovoljavaju dubine. Tamo u dubinama se osjeća Tvoja mučenička smrt kao potvrda jedne istine, kao svijetlo u tami, kao navještenje neke kadence, koja dolazi iznutra.« Tako je ili slično bilo i s drugim ubijenim svećenicima. Kad ovo ističemo ne želimo se nikomu osvećivati, nikoga osobno prozivati, a pogotovo ne želimo raspirivati kakvu mržnju ili zlo za zlo vraćati. Znamo da su se pojedini ljudi stavili u službu zla i bili lutke u partijskom pogonu uništenja, da su i oni postali žrtvama partijskih pogubnih načela, iako su neki za svoja zla djela dobivali nagrade i unapređenja. Mi se zalažemo za ljubav i mir, za čuvanje uspomene na nevino stradale žrtve, našu braću, naše fratre i sve naše umorene i nestale ljude, da u duhu vjere i praštanja pokažemo kako i neprijatelje treba ljubiti jer ih je ta ljubav duboko prožimala. Želimo da svi oni nađu svoj mir i spokoj i potvrde svoju nevinost, a mi priliku da gradimo novi svijet bez tih strahota, svijet utemeljen na istini, ljubavi, nadi i pravdi. Nažalost i danas ima onih koji komunističko zlo opravdavaju ili ga umanjuju. Boli nas nepravda i kobni završetak svakoga pravednika, ali nas još više pogađa poratna željezna i svaka druga šutnja o tim događajima i nevinim žrtvama kao da se one nisu ni dogodile. Ako je netko pokušao spominjati partizanska umorstva i tragične sudbine ljudi i svećenika, smatrao se narodnim neprijateljem. Naš govor nije ništa drugo doli dužno poštovanje prema nevinoj žrtvi, stjecanje svijesti o kalvariji koju su pretrpjela naša braća. Ovo je čas kad ne smijemo šutjeti, nego moramo govoriti i dignuti glas protiv zla koje je zavilo u tugu mnoge ljude.

Zli ljudi iskalili su svoju zloću i bijes nad nevinima, koju nije mogla zauzdati nikakva dužnost prema čovjeku ili prema Bogu. Nad nevinima se, nažalost, ispunilo ono što kaže Sv. pismo za planove zločinaca: »Potlačimo ubogog pravednika…Postavimo Zasjedu pravedniku, jer nam smeta, i protivi se našem ponašanju, predbacuje nam naše prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj« (Mud 2,10.12). Progonitelje nije zanimala istina, a još manje pravda jer nisu ispitivali tko je kriv ili prav, nego logikom mržnje ti su ljudi morali nestati. Da su tražili pravdu, onda bi je i našli, ali su svojim postupcima u proces smrti stavili sve za koje su držali da im nisu po volji, za koje su držali da bi im kasnije mogli zadavati glavobolju u provođenju partijskog jednoumlja kojim su se htjeli osvetiti.

Ljudi su ubijani bez suda i osude, bez imalo samilosti prema onima koji nisu slijedili spiralu zločina, a ako je bio neki sud, on je bio sudska farsa, izraz mržnje i nepravde, nametnute ideologije zla. Naša je današnja tuga i zbog toga što je komunistički teror za sobom povukao mnoge vrijedne, poštene i ugledne žitelje pitome Cetinske krajine a do sada se o njima moralo šutjeti i o zločinima koji su nad njima učinjeni. Danas im odajemo svoju duboku, neizmjernu zahvalnost na njihovoj patnji i žrtvi, ali i kršćanske vjere da smrt nije kraj, da zlo ne može nadvladati dobro, da je život pobjednik. Progonitelji su mislili da će se istina zaboraviti, da će njihovo zlodjelo ostati skriveno u jamama, gubilištima, rupama i rovovima. Vjerojatno nisu ni pomišljali da će svanuti dan u kojem će se javno i nesmetano odavati počast žrtvama toga njihova nezapamćenog terora.

Nasilne smrti i stradanja koja su se dogodila na ovim stranama treba uvijek spominjati, ali i istražiti do kraja, opisati i sačuvati od povijesnog zaborava, jer i danas ima onih koji zastupaju da se tim ne trebamo baviti i pitati se: Tko nas je, kada, gdje, koliko i zašto ubio? A sve u ime nekakvog mira bez pravde, bez istine koja nas oslobađa. Tko ima pravo kazati da nas istina o zločinu nad našom sredinom koncem Dugog svjetskog rata i i u neposrednom poratnom razdoblju ne zanima i da je ostavimo samo povjesničarima? Tko smije ponovno ubiti te nevine žrtve, sada u našim sjećanjima? Jer, mi smo baštinici njihova trpljenja, mi živimo jer su oni umrli. Ono zlo koje je ljude žive i mrtve bacalo u jame u prošlosti, to nas je isto zlo zadesilo tijekom Domovinskog rata a posijala su ga duhovna djeca mrzitelja hrvatskog naroda.

Žrtve rata nisu samo broj, svaka je žrtva imala svoje ime i prezime, na plakatu smo donijeli slike stradalih fratra. Oni su imali i svoju obitelj, svoj dom, svoj život, svaka žrtva ima pravo da bude dostojno pokopana, da joj obitelj ima mogućnost na zemaljskom gubilištu zapaliti svijeću. Za mnoge od njih ne znamo gdje su pokopani. Dok ovo naglašavamo, ne želimo se nekomu osvetiti, nego zato da žrtve nađu svoj mir i spokoj, a mi priliku da gradimo novi svijet bez tih strahota, svijet utemeljen na istini, ljubavi, nadi praštanju i pravdi.

Koliko god je bilo stradanja, nasilnih i okrutnih smrti, fratri u tim vremenima nisu gubili nadu i pouzdanje, jer su znali da ih Gospodin pomaže. Vjera im je davala smisao života, ona i nas danas krijepi, jer bez vjere, bez Krista uzalud je ljudski život. Smrt rastavlja najveće prijatelje, ali je slomljena njezina snaga i skršen njezin jaram. Sa sv. Pavlom kličemo: »Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je smrti, tvoj žalac?« (1 Kor 15,55). Mnogo ima toga što bismo na temelju Sv. pisma sebi mogli staviti za utjehu, ali je ipak dovoljno staviti nadu u uskrsnuće i svoje oči upraviti na slavu našeg Otkupitelja. Apostol kaže: »Ako smo dakle umrli s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti s njime, jer znamo da Krist, koji je uskrsnuo od mrtvih, više ne umire: smrt nad njim više ne gospodari« (Rim 6,8-9). Oni koji su pobožno usnuli primit će najljepšu nagradu.

Ovoga časa ne smijemo kolebati, iako nas obuhvaća istinska i duboka bol radi naših žrtava, nego trebamo biti ponosni što smo izišli iz tog korijena koji se nije dao uništiti. Zadržimo svoje mučenike, žrtve nečovječnog sustava u dragoj uspomeni i molimo Boga da se takva zlodjela nikad više ne ponove! Našoj umorenoj i poniženoj braći, vjerujemo, da su otvorena nebesa i kraljevstvo Oca nebeskoga, jer su s Kristom trpjeli pa se nadamo da su s Kristom i proslavljeni (usp. Rim 8,17). Amen!

 

 

.

FRANJEVCI IZ CETINSKE KRAJINE ILI NA SLUŽBI U CETINSKOJ KRAJINI

ŽRTVE DRUGOG SVJETSKOG RATA I PORAĆA:

  1. Fra Krsto BAZO
  2. Fra Jozo BORKOVIĆ
  3. Fra Ante CVITANOVIĆ
  4. Fra Petar GLAVAŠ
  5. Fra Rafo KALINIĆ
  6. Fra Stanko MILANOVIĆ LITRE
  7. Fra Jozo OLUJIĆ
  8. Fra Jozo POLJAK
  9. Fra Ante ROMAC
  10. Fra Ivan ROMAC
  11. Fra Nikola ŠABIĆ
  12. Fra Rudolf VUČIĆ
  13. Fra Božo VUGDELIJA 

 

Pokoj vječni, daruj im Gospodine!

 

 

 

Pretraži sadržaj

Najave

Duhovne vježbe - 2017.

*********

20.-23. lipnja: Šibenik/Sv. Lovre: Proslava Presvetoga Srca Isusova

********

24. lipnja: Svećeničko ređenje u Splitu

*******

23. - 25. lipnja: Vancouver - Mladifest

********

5. srpnja: Imotski - Dan Provincije

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas425
Ovaj mjesecOvaj mjesec59635
UkupnoUkupno5148094

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 122 

Administrator

franodoljanin@gmail.com