„Fenomen savjesti“ – tema XVI. međunarodnoga teološkog simpozija KBF-a u Splitu

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu organizira XVI. međunarodni teološki simpozij se održava 21. i 22. listopada u velikoj dvorani Fakulteta na temu "Fenomen savjesti". Na simpoziju će sudjelovati deset uglednih predavača s hrvatskih i europskih sveučilišta. Skup je u četvrtak 21. listopada otvorio dekan Fakulteta prof. dr. Nediljko Ante Ančić.  

Pozdravivši predstavnika Splitsko-makarske nadbiskupije generalnoga vikara mons. Ivana Ćubelića i pastoralnoga vikara mons. Dragu Šimundžu, predstavnika splitskoga Sveučilišta tajnika Tonćija Zakariju, predavače i sve nazočne, dr. Ančić je istaknuo važnost i aktualnost teme. „Svaki čovjek ima svoju savjest, u svome djelovanju treba se ravnati prema svojoj savjesti. No, nije jednostavno odgovoriti što je to zapravo savjest? Kakva je to složena i čovjeku urođena intuitivna sposobnost razlikovanja dobra i zla? Tko nam zapravo u glasu savjesti progovara? Kako se savjest oblikuje i koje su joj značajke? Na koji se način danas tretira savjest u Crkvi, teologiji, društvu i u nekim medijima? Na ta i mnoga druga pitanja pokušat će odgovoriti predavači“, kazao je dekan. Zahvalivši organizatoru, Povjerenstvu znanstvenoga skupa i svima koji su pomogli u organizaciji simpozija, osobito Splitsko-makarskoj nadbiskupiji i Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja, dr. Ančić je zaželio dobar i plodonosan rad. Potom je riječ pozdrava u ime splitsko-makarskoga nadbiskupa, i velikoga kancelara KBF-a u Splitu, Marina Barišića, koji se nalazi na zasjedanju HBK-a u Lovranu, uputio mons. Ćubelić. Između ostaloga, mons. Ćubelić je istaknuo važnost govora o savjesti, osobito u današnje doba te zaželio da zajedno probudimo osobnu i društvenu savjest, vjerni svom dostojanstvu i vjerni Bogu.

Nakon riječi pozdrava organizatora u prigodi otvaranja simpozija, izlaganje na temu "Glas i savjest. Filozofske interpretacije fenomena savjesti" održao je prof. dr. Ante Vučković (Split). Zapad poznaje mnoštvo interpretacija savjesti. U svakoj od njih uvijek se javlja glas. Glas, običan ljudski glas je akustična iskaznica. Naliči otisku prstiju. Osoban je, jedincat, poseban, individualan. Glas se izdvaja od zvukova i razlikuje od drugih ljudskih glasova. Među zvukovima i glasovima koji dopiru do nas izdvajamo i razlikujemo pojedine glasove. One bliske, važne značajne. I, naravno, one prijeteće, neprijateljske. Među svim glasovima najneobičniji od svih je nijemi glas, glas savjesti. Dr. Vučković se pita: kakav je to glas? Kako govori? Čiji je? Kako ga shvatiti? Ustvrđuje da postoji mnoštvo pitanja i mnoštvo odgovora. U kršćanskom ozračju glas savjesti se najčešće shvaća onako kako ga opisuje Drugi vat. sabor čiju definiciju preuzima i KKC: “U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našeg srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest čovjekovo dostojanstvo, i po tom zakonu će mu se suditi. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.” (GS, 16) To je, u kršćanskom svijetu, gotovo samorazumljivi način shvaćanja savjesti. No, u filozofiji to nije sasvim razumljivo. Ona pamti mnoštvo interpretacija ovog glasa. Dr. Vučković je izdvojio tri i sva tri se razlikuju od ovog kršćanskog shvaćanja. To je način kako na ovakvo shvaćanje savjesti može pasti drukčije svjetlo. I to je način kako se može osluhnuti s čim se sve veže savjest i kako. Prvi je Sokratov „daimonion“. Sokrat je sam čuo glas ovog daimonia, a ipak je to najpoznatiji nijemi glas u povijesti filozofije. Sokrat nije mislio da svi ljudi imaju sličan glas. On se po tom glasu razlikovao od svih drugih ljudi. Mislio je da drugi nemaju takav glas. Po tom glasu postaje ono što jest. Zbog njega propituje sebe i druge. Njemu je apsolutno poslušan. Drugi je Heideggerov glas koji ima 4 obilježja. O njemu možemo pitati: Tko zove? Koga zove? U vezi s čim zove? Na što zove? Odgovor je zanimljiv. Pojedinac sam zove. Zove sebe samog. Zov je u vezi sa njim samim. I, konačno, zove samog sebe da bude on sam. To je glas koji poziva na autentičnost. Glas koji poziva iz izgubljenosti i neautentičnosti na konačnu odluku prihvaćanja samoga sebe, na odlučnost i na preuzimanje krivnje za temelj vlastite ništavnosti, tj. na preuzimanje odgovornosti za cjelokupni vlastiti život. Treća je interpretacija glasa Hannahe Arendt koja sumnja dali savjest kao fenomen uopće postoji. Ne postoji kao glas koji bi govorio u ime objektivnosti, u ime Božje volje. Postoji kao glas koji stoji između pojedinca koji ga čuje i društva, ideologije, običaja, morala. Takav glas nije nikakva smetnja niti brana protiv zla koje ljudi mogu činiti. Dapače, Hannah, analizirajući Eichmanna u Jeruzalemu, otkriva kako u temelju velikih zločina leži banalnost razloga i nesposobnost mišljenja. Ako ima ijedna brana koja čovjeka sprječava da čini zlo onda to nije neki fantomski glas savjesti, nego mišljenje u kojem se pojedinac odvaja od svijeta, razdvaja na dvoje u jednome i propituje sebe što čini ili ne čini. Hannah se tako vraća natrag Sokratu i Platonu, ali ovaj put s potpunim gubitkom božanskoga obilježja glasa o kakvom je govorio Sokrat. Dr. Vučković zaključuje da savjest ima karakter glasa koji je moj i dolazi iznad mene. On se javlja i prije nego otkrijem da ga je moguće shvaćati na različite načine. Moje važne životne odluke i važni i značajni odnosi utječu i na to kako ću razumijevati glas savjesti. Glas me prati ovisno i o tome koliko i kako ophodim s njime. Moja poslušnost mu daje veću važnost i učestalije pojavljivanje. Moja nebriga i neposluh utječe na njegovu nejasnoću, gubljenje pa i sami nestanak. Ponekad u obliku ušutkane i “dobre” savjesti. Iskustvo mišljenja, dvoje u jednome, ima veliki utjecaj na glas savjesti. No, ono se ne može zamijeniti s njom. Isto tako, ako ne i više, religiozni odnos s Bogom (molitva, sakramenti, liturgija). Savjest je fenomen odnosa. On ne dokazuje da postoji neki odnos s Bogom. Još manje je dokaza da Bog postoji. Obratno. Odnos s Bogom, vjera, preduvjet je da glas savjesti bude prihvaćen kao Božji glas. Program prvoga dana simpozija završen je predstavljanjem zbornika radova s prošlogodišnjega simpozija pod naslovom "Kršćanstvo i evolucija". O zborniku, koji je objavila Crkva u svijetu, govorili su: prof. dr. Špiro Marasović i dr. Tonći Kokić.

Drugoga dana, u petak 22. listopada, program je započeo predavanjem prof. dr. Eberharda Schockenhoffa (Freiburg) naslovljeno „Bit i funkcija savjesti s gledišta katoličke moralne teologije“. „Dok su u prošlosti 'velikani savjesti' od Antigone i Sokrata preko Tome Mora do vjerskih i političkih mučenika 20. stoljeća platili visoku cijenu za vjernost svojoj savjesti – cijenu koja je u krajnjem slučaju uključivala i žrtvovanje vlastitoga života –, današnji poziv na savjest mnogo puta ima svrhu da pojedinačni troškovi odluke savjesti ostanu niski te da se u postojećem konfliktu savjesti opravda izbor jeftinije alternative“, naglasio je predavač. Naznačenu promjenu značenja savjesti predavač je predočio usporedbom dvaju stajališta savjesti koji su mu poslužili kao primjeri: protivljenje austrijskoga seljaka Franza Jägerstättera (1907. – 1943.) da kao vojnik služi u Hitlerovoj vojsci te odluka bezbrojnih roditelja da u konfliktu u svezi s trudnoćom podrede život svoga nerođenog djeteta vlastitim interesima. U prvome slučaju, vjernost prema vlastitoj savjesti prisiljava na djelovanje koje nadilazi opća očekivanja društvenoga morala te mu se na kraju mora usprotiviti (odupro se pozivajući se na savjest: Kršćanin ne smije sudjelovati u napadačkom ratu, ne smije ubijati). Nasuprot tome, doslovno je izokrenut odnos između pojedinačnoga zahtjeva savjesti i minimalnih standarda opće etike u slučajevima kada se roditelji „po savjesti“ odlučuju protiv prava na život svoga nerođenog djeteta. Sada savjest više ne zapovijeda prihvaćanje žrtve ili stavljanje svojih interesa u drugi red, nego dozvoljava djelovanje sukladno vlastitim interesima i ondje gdje pravo i moral nalažu priznavanje djetetovoga ljudskog dostojanstva i poštivanje njegovoga neotuđivog prava na život, istaknuo je predavač. „Čovjek kao slobodan začetnik svojih čina nije samo odgovoran pred svojom savješću, nego također za svoju savjest, jer samo ispravno oblikovana savjest, to jest ona, koja je izoštrena na nepotkupljivom zapažanju moralnih konflikata i na mjerilima dobra i zla, može vrijediti kao zadnja instanca osobne odgovornosti.“ Funkcija savjesti kao zadnje obvezujuće prosudbene instance u moralnim konfliktnim situacijama pretpostavlja njezinu povezanost s etičkim načelima, intersubjektivno važećim vrijednosnim uvjerenjima i moralnim normama. To znači, tvrdi predavač, da bez povezanosti sa zapovijeđu ljubavi, fundamentalnim načelima pravednosti i konkretnim normama, kao zabrani ubijanja i ostalim etičkim nalozima Dekaloga, izobličuje se savjest u pomagača u održavanju vlastitih interesa pomoću kojega se doduše mogu strateški razriješiti moralni konflikti sukladno tome tko se uspije snažnije nametnuti, ali ne može se donijeti odluka pod postulatom međusobne pažnje i priznanja. Dr. Schockenhoff zaključuje da su blaženstva i antiteze propovijedi na gori obvezujući orijentacijski znakovi za kršćansku savjest; oni je izoštravaju i usmjeravaju prema pravoj svrsi kršćanskoga života.  

Drugo predavanje održao je prof. dr. Anton Bucher (Salzburg) o temi „Uvjetovani refleks straha ili čovjekova jezgra? Savjest u katoličkoj religijskoj pedagogiji“. Religijska je pedagogija u zadnjim desetljećima prihvatila otvorene teorije savjesti. Ona daje prednost autonomnoj savjesti želeći spriječiti da mladi katolici zbog bojažljive savjesti neprestano idu pognute glave i spuštenih ramena. S teološke je strane to započelo kada su katolički religijski pedagozi, već u sedamdesetim i osamdesetim godinama, preuzeli zamisao «autonomnoga» morala koju je u mjerodavnom obliku izradio moralni teolog Alfons Auer. Prema njemu je ljudski um «autonoman» i sposoban naći i uvidjeti ono što je ćudoredno ispravno. Nije mu za to potrebna posebna, sadržajna objava: glas Božji, božanska zapovijed. Zaista: Ljudi iz najrazličitijih religijskih i kulturnih tradicija spoznali su da je korisno djelovati prema Zlatnome pravilu: Postupaj prema drugom čovjeku onako kako želiš da on s tobom postupa!

Dr. Bucher se nadalje pita: je li ta teorija razvoja savjesti prihvatljiva za religijske procese učenja? Neprijeporno je, veli, da konkretne odluke savjesti ovise o socijalizacijskim procesima. Dijete, kojemu nikada nije rečeno da ne smije jesti slatko, nego da može u usta staviti što god želi, jedva će osjetiti grižnju savjesti kada se nađe ispred bombonjere. Ipak je nedovoljno takvo poimanje savjesti kao socijalizacijske instance koja je isključivo izvana stavljena u čovjeka. Takva bi savjest bila samo reproduktivna, a ne stvarateljska i individualna, zaključuje. Govoreći o oblikovanju savjesti – također u katoličkoj religijskoj pedagogiji – smatra da je relevantan način kako s djecom interagiramo. Kada iskuse da su cijenjeni i poštovani, onda je to poticajno za osjetljivost savjesti. Ona se manje javlja kada učenici ne vole učitelja, primjerice kada prekomjerno moralizira. Osjetljiva i istodobno odgovorna savjest, koja nije prožeta strahom, pokazuje koliko je snažna osobnost. Za pozitivno vrjednovanje samoga sebe – upravo i u slučaju djece – korisno je započeti s dobrom savjesti, s onim što su djeca dobro učinila i čime se mogu ponositi. 

Nakon rasprave i kratke stanke prof. dr. Ivica Raguž (Đakovo) održao je izlaganje na temu „Crkva kao mjesto 'proširene savjesti'. Dogmatsko-teološko promišljanje o odnosu Crkve i savjesti“. „Svjedoci smo polaganoga iščeznuća uloge savjesti u gotovo svim diskursima današnjega društva, od svakodnevnog govora, različitih medija sve do znanstvenih studija. O savjesti se zapravo vrlo rijetko govori“, naglasio je dr. Raguž. U svom je izlaganju pokušao iznijeti razloge te krize (totalitarni sustavi, demokratska društva, utjecaj medija koji oblikuju svijest i savjest građana), a u drugom je koraku promišljao suodnos Crkve i savjesti. Oba su pojma, veli, upućena jedan na drugi. Zrela, istinska savjest – kako je shvaća kršćanska vjera – ne izriče i ne potrebuje samo nutarnju dimenziju, nego i vanjsku dimenziju, a to je dijalog s drugim osobama, zajednica običaja, odnosno sama Crkva. „Bez nje je savjest osuđena kako na hirovitost, o kojoj govori Saemann, tako i na potpunu ovisnost o društvenim utjecajima“, kazao je predavač naglasivši da je Trojstvo temelj i nadahnuće savjesti te da u svjetlu Trojstva dolazi do izražaja i ekleziološki pogled na savjest. Govoreći o dvostrukoj ulozi Crkve dr. Raguž je istaknuo da je ona s jedne strane, upućena na dijalog sa savješću svojih vjernika, ali i svih ljudi. Ona treba osluškivati pitanja, poteškoće, nadanja i pokušaje odgovora savjesti današnjega čovjeka. Ona ne može i ne smije zahtijevati od vjernika da nešto prihvati u Crkvi što on u svojoj savjesti, bila ona pogrješna savjest ili ne, još nije uvidio kao ono što njega može i treba obvezati. „Crkva treba tako odgajati savjesti vjernika da oni što više djeluju po savjesti, a to znači slobodno i odgovorno, a ne samo zato što to propisuje Crkva“, upozorio je predavač podsjetivši da Crkva ni danas nije imuna od opasnosti klerikalizma i autoritarizma. S druge strane, Crkva ima ulogu oblikovanja i kritike savjesti u današnjem društvu. „Odgajanje, oblikovanje i njega savjesti u Crkvi se događa prvenstveno u njezinim trima osnovnim djelatnostima: martirija, liturgija, i diakonija“, zaključio je dr. Raguž. 

Prijepodnevni dio programa završio je predavanjem prof. dr. Marinka Vidovića (Split) o temi „Biblijsko poimanje savjesti – normirani sudac ljudskoga ponašanja“. „O savjesti kao fenomenu ljudske prosudbe vlastitoga djelovanja, dakle kao o moralnomu sudu, Stari zavjet, prije nego što je došao pod utjecaj helenističke misli, progovara uglavnom pojmom “srce” i drugim srodnim pojmovima koji se odnose na ljudsku nutrinu. Tu čovjek uočava nesklad sa samim sobom, vrednuje svoje djelovanje ali pod prizmom odnosa prema Bogu i njegovim odredbama. U Novomu zavjetu, prvi i najčešće pojam savjesti rabi Pavao. Do njega je došao iz onodobne pučke, posebno stoičke filozofije, ili pod utjecajem upita koje su mu Korinćani pisano uputili u odnosu na mogućnost blagovanja mesa koje je prethodno moglo biti ili je bilo žrtvovano idolima, što je stvaralo nered u zajednici. U tomu kontekstu Pavao progovara o savjesti kao o praktičnomu sudu koji na razini čovjekove nutrine prethodi (ne)vršenju naumljenoga djela. Taj sud je zavisan o spoznaji, još više, kako ističe u Rim, o uvjerenju kao kriterijima prosudbe, a vrhovna mu je norma ljubav koju je Bog svima iskazao u Kristu i koja ograničava slobodu postupanja na temelju suda savjesti. Pavao se zalaže za pluralizam savjesti, za njezinu dinamičnost i određenost konkretnim okolnostima života, stavljajući sve to u teološku perspektivu“, kazao je dr. Vidović zaključivši da je „savjest za Pavla važna, ali ne središnja i presudna antropološko-teološka kategorija, čak ne ni presudna etička kategorija jer se nikada na nju ne poziva kao na neko moralno načelo. Teško je reći da je savjest za njega glas Božji u čovjeku, premda se može reći da obvezuje kao sam glas Božji. Puno je prikladnije i više u skladu s Pavlom reći da je ona neka unutarnja neukrotiva instancija koja na temelju određenih normi koje sama ne postavlja, na temelju spoznaje, znanja, uvjerenja i oslonjenosti na Božje djelo u Kristu neumoljivo sudi (ne)ispravnost naumljenoga ljudskoga djelovanja. Njezin sud, pa i onda kada je spoznajno pogrešan, ali iz uvjerenja, određuje (ne)grješnost ljudskoga djelovanja. U kasnijem razvoju kršćanske misli, očito pod jačim utjecajem helenizma, savjest postaje gotovo središnjim antropološkim pojmom kojim se izriče (ne)sklad života sa zahtjevima i pozivom Boga koji se neopozivo objavio u Isusu Kristu. Svakako, savjest je sjedište i subjektivni izvor moralnosti, transformator objektivne Božje volje u subjektivno pravilo ponašanja pojedinca. Ona je osobna i unutarnja norma konkretnoga ponašanja, novi Duh koji je upisan u srca (usp. Jr 31,31) i koji iznutra i gotovo autonomno određuje ponašanje Božjih sinova“.

Poslijepodnevni dio programa započeo je predavanjem prof. dr. Ilije Živkovića (Zagreb) na temu „Savjest kao sastavna komponenta psihološkog pristupa moralnom razvoju". U prvom dijelu rada predavač je ponudio sažeti pregled psihološkog poimanja savjesti u različitim psihološkim pravcima s posebnim osvrtom na psihoanalitički, bihevioristički, humanistički i kognitivni pristup. Kod kognitivno razvojnih modela zadržao se na najistaknutijim predstavnicima teorija moralnog razvoja: Piagetu, Kohlberghu i Bullu. U drugim dijelu izlaganja usredotočio se na suvremena istraživanja koja su usmjerena na ključne faktore razvoja savjesti u najranijim godinama života. Ponudio je pregled istraživanja koja ukazuju na prvotne temelje stvaranja sustava internaliziranih moralnih principa kod male djece. U te temelje spadaju topli odnosi s roditeljima, dječje iskustvo pozitivnog raspoloženja, roditeljski odgoj i temperament djeteta. Problem s kojim se suočava razvojna psihologija je taj što je mnoštvo nekadašnjih istraživanja rađeno na modelima tradicionalnih obitelji kojih danas gotovo da nema, istaknuo je dr. Živković jer u razvijenim zemljama zapadne Europe i Sjeverne Amerike već 50 % djece odrasta s jednim roditeljem, a u posljednje vrijeme i s „dvije majke“ ili „dva oca“ (homoseksualni parovi). Više od 80% majki je u radnom odnosu. Djecu odgajaju tete u jaslicama, vrtićima, školama. Stoga je veliko pitanje na koji će način i kakvom kvalitetom budući naraštaji dolaziti do moralnih prosuđivanja i djelovanja po savjesti. S druge strane, tvrdi predavač, moralno djelovanje pa i savjest u postmodernom društvu sve više prelaze u domenu sekulariziranog društva i njegovih ideologija, a sve su manje pod utjecajem tradicionalnih vrijednosti i religije. Dr. Živković na kraju svoga izlaganja ističe kako je još uvijek nedovoljno istraženo pitanje na području psihologije „u kojoj će se mjeri komunikacijska revolucija obilježena internetom, facebookom, kompjuterskim igricama, mobitelima, kablovskom i satelitskom televizijom odraziti na novije naraštaje, njihovo poimanje morala i savjesti?“ Zaključuje da će, zasigurno, mnogi psihološki pristupi savjesti biti u značajnoj mjeri modelirani.

U svom izlaganju „Etika, moral, savjest i film: plodonosan susret“ prof. dr. Lloyd Baugh (Rim) istaknuo je da „kako se umjetnička forma filma razvijala, i nužno odražavala različite i promjenjive kulturne, političke i društvene realnosti u kojima se razvijala, 115 godina duga povijest filma jasno svjedoči o «pozvanosti» na bavljenje pitanjima moralnog sukoba, savješću i moralnim odabirom i djelovanjem“. Tu donosi nekoliko filmova značajnih žanrova (horora, vesterna, znanstvene fantastike...) koji obrađuju problematiku etike, morala i moralnih odabira; povlače ili 'pak zamagljuju jasnu liniju između dobra i zla, ispravnog i neispravnog, demitologiziraju zlo te individualiziraju moralnu svijest, moralne odabire i bitno ljudsko djelovanje; obrađuju vrlo ozbiljna moralna pitanja o ratu, o genocidu, o pobačaju/pravu na život (Krstarica Potemkin (1925), Rim, otvoreni grad (1945), Shane (1953), Nepomirljivi (1992), Apokalipsa danas (1979), 4 mjeseca, 3 tjedna & 2 dana (2007), Shoah (1985) i dr.). Govoreći o filmovima o Isusu, koji su stari koliko i sedma umjetnost, naglasio je da se i u njima prikazuju, prilično očito, bitni moralni problemi, odabiri i djelovanja (Posljednje Kristovo iskušenje (1988), Evanđelje po Mateju (1964), Sin čovječji (2006)). I ostali filmovi s religioznim temama nude široku lepezu pristupa istim pitanjima. U njegovih 20 godina iskustva u pripremanju teoloških predavanja i seminara o filmskim tekstovima te pisanju o filmu i teologiji, brojni filmovi se izdvajaju kao posebno snažni zbog temeljnih i kritičkih etičkih pitanja koja postavljaju, zbog moralnih odabira i djelovanja koje prikazuju, i zbog moralne svjesnosti koju glavna lica pokazuju i nude svojim gledateljima. Još jedan plodonosan pristup filmu i moralnom diskursu vidi i preko auteur teorije, koja prepoznaje neke redatelje kao istinske «autore», filmske stvaraoce s integritetom i suvislom vizijom, koji se uvijek vraćaju moralnim temama u svim ili mnogim svojim filmovima. Jednom filmu, koji se kako reče „ističe po dramatičnosti i jedinstvenosti“, u svom je izlaganju posvetio posebnu pozornost a nosi naslov „Dekalog“ Krzysztofa Kieslowskog (1988). U devet od deset filmova „Dekaloga“ Kieslowski utjelovljuje moralno-povezujuću prisutnost Boga u misterioznom liku «tihog svjedoka» koji je providonosno prisutan i aktivan u kritičnim trenucima moralne krize, odluka i djelovanja glavnih lica. Kieslowski poručuje da je ova neprestano aktivna, ljubeća prisutnost Boga u ljudskim bićima i ljudskom iskustvu, upravo ono što generira etičke strukture u ljudskoj kulturi i ono što generira konkretno moralno djelovanje unutar tih struktura. Dr. Baugh je posvjedočio da tijekom više od 20 godina koristi filmove u vođenju molitvenih i duhovnih vježbi, i to sa zamjetnim uspjehom. Nadalje, smatra da ne samo tzv. vjerski filmovi ili filmovi koji izravno obrađuju pitanja morala nego da bilo koji film koji nastoji prikazati ljudsko iskustvo na iskren način, može postati za gledatelja mjesto dubokog moralnog i duhovnog iskustva. „Film prikazivan u idealnim uvjetima – zatamnjena prostorija, veliki ekran, dobar projektor, dobro ozvučenje – u stvari poziva gledatelja da bude više od gledatelja, da bude i sudionik, premda indirektno, u mašti, u iskustvu koje se prikazuje na filmu. Taj film poziva gledatelja da proživi to iskustvo, da osjeti moralni sukob, da se identificira u pozitivnom ili negativnom smislu s odabirima glavnih lica te da proživi posljedice tih moralnih odabira“, zaključuje predavač.

Nakon kratke rasprave i stanke uslijedilo je kratko izlaganje mr. sc. Borisa Vidovića (Split) o temi „Logoterapija i savjest“. „Smisao je ono što treba biti, a što je to, prepoznaje savjest koja intuicijom dohvaća ono što se treba ostvariti. Smisao nije nikada općenit već pojedinačan, i odnosi se na pojedinačnu situaciju i na pojedinačnu osobu. Proizlazi iz toga da čovjek ne može tražiti izgovor u biološkim, psihološkim i društvenim ograničenostima, kako ne bi odgovorio na postavljeno mu pitanje. On je uvijek odgovoran za vlastito ponašanje unatoč ograničenjima svoje osobne slobode, i samo je on pozvan odgovoriti na pozive koje mu život upućuje u konkretnim egzistencijalnim situacijama“, ustvrdio je mr. Vidović te dodao da su zbog toga za V. Frankla savjest i smisao neupitno upućeni jedno na drugo. Jednako tako, znači da su logoterapija, kao praktična metoda psihoterapijskog djelovanja i savjest bitno povezani i usmjereni jedno na drugo. Nakon završne rasprave, u kojoj su nazočni mogli postaviti pitanja svim predavačima i razjasniti pitanja koja su se pojavila tijekom predavanja dekan KBF-a u Splitu, dekan Fakulteta dr. Ančić zahvalio je predavačima i sudionicima simpozija na iscrpnim i inspirativnim predavanjima proglasivši simpozij zatvorenim.

Silvana Burilović 
 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas653
Ovaj mjesecOvaj mjesec79341
UkupnoUkupno5078220

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 152 

Administrator

franodoljanin@gmail.com