30. nedjelja kroz godinu (C)

Naš stav pred Bogom

Svi se radujemo ako ljudi paze na nas i ako nas uvažavaju. Mi očekujemo po mogućnosti pravednu procjenu naše osobe po drugima: ukoliko smo nepravedno okrivljeni ili osumnjičeni, razbolimo se; povrijeđeni smo u našem dostojanstvu. Ako smo pretjerano hvaljeni, također nam nije pravo, jer osjećamo da nismo ozbiljno shvaćeni.

Čitanja i evanđelje današnje nedjelje pokazuju nam, kako trebamo ophoditi s tim iskustvima i o čemu se zapravo radi. Na kraju se ne broji kakvi smo u očima naših bližnjih, nego kakvi smo pred Bogom, pravednim i ujedno milosrdnim.

Čitanje knjige Sirahove jasno kaže: "Gospodin je sudac i ne vrijedi kod njega lijepo lice." Nitko ne može zavarati Boga, on zna i prozire sve. Pred Bogom čovjek vrijedi onoliko  kakav je stvarno. Bog osobito prihvaća one koji su na zemlji zapostavljeni i koji su u nevolji, koje je zadesila nepravda. Bog sve čini da potlačeni i siromašni nađu pravo.

Čitanje iz Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju isto tako govori o nadi u Gospodina Boga. Apostol je "dobar boj bio, trku završio, vjeru sačuvao." Pavao predviđa svoju smrt; vrijeme odlaska Bogu je blizu. On je pun pouzdanja, jer:  "Gospodin će me izbaviti od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo." Radi se dakle o Božjoj pomoći, u njega treba vjerovati i na njemu graditi!

U evanđelju se konačno radi o situaciji dvoje ljudi koji na svoj način pristupaju Bogu u molitvi. Farizej se osjeća uzvišen i svet, on misli da Bogu ništa nije dužan,  nego Bog njemu. Ne može zamisliti da mu Bog predbacuje. Naprotiv, on računa s time, da će kod Boga biti priznat, a to nije stav poniznoga povjerenja, nego ponosne oholosti.  Carinik naprotiv, koji u javnosti slovi kao grešnik, zna u svom srcu: ja nisam dostojan približiti se Gospodinu! On dapače moli: "Bože, milostiv budi meni grešniku!" On kako se čini, ništa svoga ne može pokazati Bogu.  Ipak ima povjerenje u Božju ljubav i milosrđe, ali ne da druge ponižava, kako to čini farizej, nego priznaje svoju vlastitu nedostojnost. I kaže se, da carinik ode kući opravdan, a farizej naprotiv ne.

Za Isusove slušatelje to je morao biti šok: pobožni farizej na kojega su gledali kao uzor zbog njegova vladanja, ne nalazi milost kod Boga. Isus naviješta: Bog stavlja druge mjere. Bog se želi smilovati grešniku i taj grešnik zadobiva radost u obraćenju. On što Isusa ozlojeđuje, nije farizejeva nekritičnost prema sebi, nego njegovo preziranje carinika.

Prispodoba ne smije voditi krivoj i paušalnoj procjeni farizeja u vrijeme Isusovo. Ali ona je stalna opomena, ne samo za slušatelje danas, nego i za nas kršćane danas: ne uzdižite se nad druge ljude! Naviještajte milosrđe Božje!

U današnjem društvu popularno je biti jak i nešto raditi. Ljudi koji su slabi  i malo priznati, vrijede malo; oni bivaju ismijani i potisnuti na rub društva. Zar kod Boga ne vrijede druge mjere? Upitajmo se pošteno:  Sve što imamo i posjedujemo, zar to konačno nismo primili?  Ako nam nešto uspije onda bismo trebali zahvaliti, jer ne možemo djelovati vlastitim snagama koje su nam darovane. Gospodinu Bogu pripada hvala za sve dobro što nam on daje, a također i za sve ono što smijemo raditi na dobru! Ujedno ne smijemo isključiti da kao i carinik puno puta imamo razloga, da stupimo pred  Boga i kažemo: "Bože, budi milostiv meni grešniku!" Ako poštena srca priznamo krivnju i pokajemo se, Bog je u svome neizmjernom milosrđu nenadmašiv.

Fra Jozo Župić

 

*******

 

Praznih ruku pred Bogom

To je jedna od najpoznatijih Isusovih priča: farizej i carinik! Kako Isus vješto vlada kada je u pitanju umjetnost pričanja priče! To nisu bajke. To su priče iz života, točno promatrane na određenom mjestu.

Nije teško predočiti sebi taj prizor i uživjeti se u njega. Isusove priče uvijek zbunjuju. One djeluju kao ogledalo u kojem se gledamo ne samo kad je ugodno.

Dva čovjeka uziđoše u Hram u Jeruzalemu, pomoliti se. Prije nego izgovore riječi molitve već je puno rečeno o njihovom  stavu, o njihovom držanju. Pobožni farizej uspravno i samosvjesno, stoji  sasvim naprijed gdje su viđeni i "važni". Drugi,  carinik, prezreni utjerivač poreza "sasvim pozadi stoji", kao da u hramu, u kući Božjoj nema mjesta, pokazuje se nedostojnim.  On se ne usuđuje ni očiju podignuti k nebu. Stid zbog svoga života ne dopušta mu podignuti pogled s poda.

"Govor tijela" obojice već je dovoljno jasan. Molitva koju izgovaraju još je jasnija. Farizej se u sebi molio, dakle "tiho je govorio tu molitvu" (doslovno: "molio je ono što slijedi samome sebi"). On doduše oslovljava Boga, ali misli na samoga sebe. On priča Bogu što sve iz pobožnosti radi, kao da Bog ionako ne bi znao. U stvarnosti on govori sa samim sobom. On sebe  gleda u ogledalu samodopadnosti. I pritom nalazi koliko je on puno bolji nego "drugi ljudi". Uokolo nalazi samo razlog i prigodu da druge prezire, "grabežljivce, nepravednike, preljubnike". Tada biva sasvim konkretan: Bože hvala ti što nisam kao ovaj carinik iza mojih leđa!

Činjenično je farizej iznio nekoliko stvari. On se uzorno drži strogih pravila posta kod Židova: utorkom i četvrtkom vjerni Židovi obdržavaju post, kao što je prije bilo uobičajeno  kod kršćana srijeda i petak (to smo mi na žalost dalekosežno zaboravili!). On valjano plaća svoj hramski porez, koji je jesano bio veći nego današnji crkveni doprinos.

Nedvojbeno: čovjek je pobožan i revan. Zašto je oštro odbijen od Isusa? Što je krivo učinio? Ništa! Samo je njegov stav bio izvrnut. Isus ipak ne osuđuje post i molitvu! Stav farizeja je vrlo dobar. Isus priča tu priču nekima "koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu."

To je razlika: carinik je znao da pred Boga ne može donijeti ništa osim svojih grijeha. On u sebi nalazi podbačaj, pomanjaknje kreposti, pobožnosti. On može samo moliti: "Bože,milostiv budi meni grešniku!"

Lekcija je jasna: tko je pun sebe i svojih ostvarenja, nema mjesta pred Bogom. Tko zna da smo siromašni grešnici, tomu će Bog prazno i čeznutljivo srce ispuniti svojim milosrđem!

Fra Jozo Župić

 

 

*******


FARIZEJ I CARINIK

(Lk 18, 9-14)

Piše: dr. fra Anđelko Domazet

Mi ljudi često stvaramo sliku o sebi tako što se uspoređujemo s drugima oko sebe. Vidimo sebe u odnosu na ono što nas s drugima povezuje ili razlikuje od njih. Jesmo li bolji ili lošiji od drugih, sposobniji, pametniji, okretniji od drugih? Takva uspoređivanja često su povezana s vrjednovanjima drugih.

Može se osjećaj osobne vrijednosti izgrađivati na račun drugih. Doduše, ne možemo istinski živjeti bez zdravog osjećaja osobne vrijednosti. Možemo sebe ljubiti i prihvatiti samo ako u sebi prepoznajemo vrijednost, ako sebe cijenimo. Međutim, nešto je sasvim drugo kada ljudi visoko mišljenje o sebi dokazuju ili imaju na račun drugih, to jest kada druge omalovažavaju i podcjenjuju kako bi sebe uzdigli. Često se vlastiti stil života brani tako što se prezire one koji žive drugačije od nas. Na to upozorava današnje evanđelje. “Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu.”

U današnjem društvu sve je manje onih koji se hvale svojom pobožnošću, postom ili milostinjom. Živimo u sekulariziranom i post-kršćanskom društvu u kojemu nečija religioznost nije ono po čemu se netko vrjednuje. Precjenjivanja ili podcjenjivanje u našem društvu odvijaju se na drugim područjima života. I površno zapažanje situacije u hrvatskom društvu jasno pokazuje da se ljudi mjere prema materijalnom statusu, titulama, uspjehu, ljepoti, inteligenciji i sl. Djeci i mladima veoma rano šaljemo poruku da nečija vrijednost ovisi o socijalnom porijeklu i uspjesima u školi. Osobito nezaposleni ljudi imaju veliki problem s osobnom vrijednošću.

U primjeru iz evanđelja valja uočiti ono što se danas rado naziva ‘govor tijela’. Farizej stojeći uspravan, upućuje zahvalnu molitvu za sve ono što praktično čini u svojoj pobožnosti. Carinik, ostajući daleko, ne usudi se ni očiju podignuti prema nebu, već se udarao u prsa i molio za oproštenje svojih grijeha. Farizejeve konkretne čine ne treba obezvrijediti, kao što loše ponašanje carinika ne treba uljepšavati. Farizej živi pobožan život koji zaslužuje svaku pohvalu. Carinik se izlaže vlastitoj istini. Za obojicu se može reći da njihova molitva odgovara njihovoj trenutnoj životnoj situaciji. Jedan od njih, farizej, međutim, prezire i uništava molitvu drugoga (carinika) tako što vlastito stajanje pred Bogom pretvara u nadmoćno uzdizanje nad carinikom. Ne zahvaljuje Bogu zato što ide ispravnim putem, nego zato što nije kao drugi. I tako upropašćuje vlastitu pobožnost.

U naše vrijeme uloge su se zamijenile: danas više nije tako neobično vidjeti i čuti grješnike koji sebe drži istinskim pravednicima i koji se hvastaju svojom čestitošću i iskrenošću, pokazujući prezir prema onim čestitim vjernicima, koji još uvijek idu u crkvu. Filmovi, internetske stranice, romani i dnevni tisak promijenili su u heroje ljubaznog lopova, simpatičnu prostitutku, varalicu velikog srca, oslikavajući ih kao žrtve lošega društva i sl. Kako, dakle, govoriti tim novim ‘carinicima’ koji zahvaljuju Bogu što nisu ‘farizeji’? Kojemu od dvojice molitelja sam sličniji? Kako stojim pred Bogom? Što i kako molim? Što mislim o sebi i onima koji nisu došli na svetu misu?

Samopravednost koja bi proizlazila iz prezira prema drugima zatvara srce. Isus je propovijedao Božju milosrdnu ljubav prema svim ljudima. Ta ljubav čini svakoga vrijednim poštovanja. Pa i onda kada je taj čovjek kompromitiran vlastitim slabostima ili grješnim životom. Samo Bog poznaje ljudska srca. Ne treba donositi konačne sudove o drugima pred Bogom. Svatko je kadar obratiti se. Poniznost i zdravi osjećaj osobne vrijednosti međusobno su povezani i jedno drugo hrane.


 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas208
Ovaj mjesecOvaj mjesec63636
UkupnoUkupno4897357

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 109 

Administrator

franodoljanin@gmail.com