LJUDSKI ŽIVOT I DOSTOJANSTVO

Dr. fra Luka Tomašević

Katolički bogoslovni fakultet - Split

. 

Sažetak

  • Kraj drugog milenija iznjedrio je i tamnu stranu jednosmjernog znanstveno-tehničkog napretka i razvoja. Velika obnova znanosti koja je započela s F. Baconom (instauratio magna) je odredila čitavu znanost sve do danas, a glavni joj je cilj bio: ovladati prirodom u korist čovjeka. Tako usmjerena znanost je zaboravila na svoju etičku dimenziju i otvorila Pandorinu kutiju i čitav svijet je počeo grcati u problemima. Od znanosti se danas počinje ponovno tražiti ne samo moć, već i odgovornost. Dakako, nije odgovorna znanost kao takva već čovjek koji je izvodi i primjenjuje. Tako se danas već govori ne samo o ontološkoj, već o filoničkoj čovjekovoj odgovornosti za sva živa bića i za sve vrste; tj. riječ je o biocentričnoj odgovornosti prema mjerilima univerzuma života. Time je «čovjek nadišao antropološki okvir odgovornosti i de facto dospio u teološku dimenziju odgovornosti.»
  • Neki autori danas stoga, poput sv. Augustina u svoje doba, i govore o dovršenosti novovjekovlja i početku «nove epohe» u kojoj se treba pokazati duh očuvanja prirode, a ne više duh ovladavanja, kao i o tome kako moralne obzire treba imati prema svim živim bićima.
  • Stoga autor i govori o nastanku bioetike kao etike za očuvanje života i čovjeka. Bioetika je postala u mnogim dijelovima svijeta društveni problem, odnosno društveno pitanje ili izazov koji je i snažno nametnuo antropološko pitanje, ali i pitanje ljudskog dostojanstva.
  • Nedavno je i Sveta Kongregacija za nauk vjere izdala svoj dokument o tom pitanju pod naslovom „Dignitas personae“, a sam pojam je već postao i dijelom pravne, posebice europske, stečevine.   
  • Danas su se izdvojila barem dva poimanja ljudskog dostojanstva: kršćansko i suvremeno ili laičko. Oba poimanja smatraju da sami u sebi ljudi posjeduju određenu vrijednost koja nadilazi sve drugo.
  • Klasično-kršćanska koncepcija tu vrijednost, odnosno dostojanstvo, gleda pod vidom da ljudi posjeduju vlastitu vrijednost ili dostojanstvo zahvaljujući svojoj stvorenoj naravi, dostojanstvo koje je urođeno toj ljudskoj naravi, i što, kao takvo, pripada svakom ljudskom biću;
  • Suvremena ili laička koncepcija ljudskog dostojanstva niječe postojanje urođenog ljudskog dostojanstva koje pripada ljudskoj vrsti kao takvoj, negira i da postoje dispozicije ili odabiri koji su sukladni s postizanjem egzistencijalnog dostojanstva.
  • Danas je tu i pitanje razvoja biomedicinske znanosti i njezine moći, zbog čega se pitanje dostojanstva čovjeka  ili dostojanstva ljudske osobe  ponovno nameće kao krucijalno pitanje samoga života, ali posebice ljudskog života. I koliko god pojam dostojanstva ljudske osobe bio utemeljen, o njemu se i nadalje živo raspravlja. Postavlja se zapravo pitanje nije li riječ o dvostrukom pleonazmu, i nije li dovoljno govoriti samo o dostojanstvu osobe. Korištenje ovih izraza zajedno moglo bi se učiniti posve proturječnim za nekoga tko je sklon filozofiranju. No kakav god bilo, izraz „dostojanstvo ljudske osobe“  predstavlja temu o kojoj govorimo, pa je potrebno definirati što je ljudska osoba.
  •  Stoga je zanimljiva da još nije napravljeno jedno sustavno ispitivanje o ljudskom dostojanstvu, o njegovu značenju poimanja kroz povijest,bilo filozofije, bilo teologije,važno  je ispitati njegove temelje, ali i preko njega potražiti odgovore važne za bioetiku. Pače, bilo je i značajnih napisa da je to nepotrebni i beskorisni termin u modernoj bioetici.
  • Ključne riječi: ljudsko dostojanstvo, dostojanstvo ljudske osobe, osoba, kršćanstvo, teologija, Crkva, učiteljstvo

.

1.     Etika života ili bioetika

Već se sv. Augustin upitao da li je njegovo vrijeme vrijeme najvećih i najkompleksnijih razdoblja i promjena u povijesti.  Jednako tako se pitao da li je to kraj jedne, a početak nove epohe jer je Rimsko carstvo propadalo, a započinjao je novi život i društveni ustroj.

I naše 21. stoljeće je označeno novom i velikom revolucijom pod vodstvom znanosti koja je ostvarila ogromni napredak upravo nad ljudskim životom u zadnjih nešto više od trideset godina. Ona je nazvana biotehnološkom revolucijom, a naše stoljeće biotehnološkim.[1] Posebna su dostignuća u biologiji, posebice u genetici tako da danas govorimo o homolognoj i heterolognoj prokreaciji u laboratoriju, o ljudskom genomu i o mogućim manipulacijama na njemu, o genetičkom inženjerstvu, o kloniranju životinja, ali i ljudi, o znanstvenim istraživanjima na ljudskim embrijima u terapeutske ili eugeničke svrhe.

I mi se ovih dana pitamo o „tajni života u odnosu znanosti i vjere“, jer smo osjetili da sa životom u naše doba i nije baš sve u redu. Valja naglasiti i činjenicu da je precizan i točan pojam života veoma teško izreći i da je on oduvijek izazivao ljudsko razmišljanje i divljenje. Vjerojatno je i to da su prve definicije došle iz religija, a tek potom iz filozofije. Dok religije daju određenu stalnost, filozofske definicije su znatno pod utjecajem vremena i kulture svoga nastanka tako da se brzo mijenjaju. U novijem vremenu u definiranje života su se uključile i znanosti poput biologije i kemije, ali i pravo i, u najnovije vrijeme, informatika. Brzim razvojem kliničke medicine, a posebice genetike, počele su se dovoditi u pitanje klasične definicije, bilo one religiozne, bilo filozofske. Sve veća moć manipulacije života  uz pomoć tehnike i znanosti stvorilo je u našem svijetu shvaćanje da život više i nije nekakva apsolutna, već daleko više relativna vrijednost koja se kreće oko pojma kvalitete života.[2]

Riječ je o premještanju naglaska pogleda  na život:  ne život se više ne gleda kao na vrijednost samu u sebi,  već je naglasak postavljen kvalitetu života, tj. sve se više gelda na življeni  život. Riječ je, dakle, o prijelazu sa svetosti života na njegovu  kvalitetu, što nužno uključuje i kvalitetu ljudskih odnosa. Posljedica toga je to da život nije više samo u Božjim rukama, već i u našim jer njegova kvaliteta ovisi o nama, tj. o ljudima. Upravo stog razloga, danas su mnogi pobornici zaštite prirode, ali istovremeno i zagovornici abortusa jer za njih embrij nema ljudskih odnosa i stoga je samo biološka nakupina stanica. Stoga se i može reći da je današnje poimanje života postalo duboko subjektivno.

No, život prvotno valja postaviti u kontekst odnosa s vegetativnim i animalnim oblicima života preko same tjelesnosti što je zajedničko svim živim bićima, ali potom i u odnos s drugim ljudima i preko institucionalnih odnosa, a, mi religiozni ljudi i u odnos s Bogom koji je za nas osobno živo biće koji svakome životu daje smisao i posebno usmjerenje  prema njegovu ispunjenju u eshatonu.

U tom gledanju za nas je svako ljudsko biće subjekt koji nikada ne može biti objekt kao ostale stvari. Kao takav čovjek onda posjeduje moć svijesti i samosvijesti, posjeduje specifične intelektualne moći suda i rasuđivanja, ali i moralnu sposobnost raspoznavanja dobra i zla, djelovanja u slobodi, dakle u odgovornosti. Ljudsko biće je dakle moralno biće, premda može i ne razviti sve svoje moći. Stoga će I. Kant i naglasiti da čovjek nikada ne smije biti sveden na objekt niti upotrijebljen kao sredstvo. Prema Kantu u tome i leži čovjekovo nenadmašno dostojanstvo.

Sva tradicionalna filozofska promišljanja od Aristotela, a posebice ona judeo-kršćanska, su naglasila različitost koja postoji između ljudskog života i svih drugih njegovih oblika. Ipak, dostojanstvo ljudske osobe je danost kršćanske objave i tradicije. Naime, svako ljudsko biće je sam Bog stvorio na svoju sliku, a Krist je svakoga spasio i pozvao na život s Bogom ljubavi, u ljubavi kroz čitavu vječnost. Klasična teologija je tu bit dostojanstva stavljala u čovjekovu dušu, dok ga današnja filozofija čak stavlja u potrebe.

Danas je opravdano govoriti kako je kraj drugog milenija iznjedrio i tamnu stranu jednosmjernog znanstveno-tehničkog napretka. Velika obnova znanosti koja je započela s F. Baconom (instauratio magna) je odredila čitavu znanost sve do danas, a glavni joj je cilj bio: ovladati prirodom u korist čovjeka. Tako usmjerena znanost je zaboravila na svoju etičku dimenziju i otvorila Pandorinu kutiju i čitav svijet je počeo grcati u problemima. Od znanosti se danas počinje ponovno tražiti ne samo moć, već i odgovornost. Dakako, nije odgovorna znanost kao takva već čovjek koji je izvodi i primjenjuje. Tako se danas već govori ne samo o ontološkoj, već o filoničkoj čovjekovoj odgovornosti za sva živa bića i za sve vrste; tj. riječ je o biocentričnoj odgovornosti prema mjerilima univerzuma života. Time je «čovjek nadišao antropološki okvir odgovornosti i de facto dospio u teološku dimenziju odgovornosti.»[3]

Neki autori danas stoga, poput sv. Augustina u svoje doba, i govore o dovršenosti novovjekovlja i početku «nove epohe» u kojoj se treba pokazati duh očuvanja prirode, a ne više duh ovladavanja, kao i o tome kako moralne obzire treba imati prema svim živim bićima.

Naše je vrijeme stvorilo i mnoge probleme života i društva, a kako nema jedne opće prihvaćene antropologije i etike, stvorena je nova znanost o ljudskom životu i umiranju, nazvana bioetika. U raspravama oko te nove znanosti sučelila su se mišljenja između laika i vjernika, kao i mišljenja i strujanja samih teoretičara bioetike. U početku je ona bila izjednačena s medicinskom etikom kao znanost o moralnosti određenih zahvata na čovjekov sveukupni život, ali se danas smatra ljubavlju prema životu općenito. Ta ideja je veoma bliska koncepciji bioetike kod Ivana Pavla II. u enciklici „Euangelium vitae“.

Bioetička klima, ali i govor bioetike nakon više od 40 godina njezina nastanka se značajno promijenio. Naime, danas se u svijetu o bioetičkim problemima ne raspravlja samo na akademskim okruglim stolovima, već prvenstvo sve više preuzimaju novine i novinari tako da se bioetički problemi sve više prenose na čitavo društvo. Bioetika je postala u mnogim dijelovima svijeta društveni problem, odnosno društveno pitanje ili izazov. Postoji i još jedna novija oznaka bioetičkog razvoja: zbog nedostatka zajedničkih etičkih stavova, bioetičari sve više upravljaju svoj pogled  prema pravnoj normativi,[4] tj. sve se više traži sigurnost u djelovanju.

Do te promjene je došlo zbog više uzroka:

1.     Prvi je razlog silno brzi i iznenađujući napredak svih biotehnologija, same kirurgije, kao i medicine općenito, posebice razvoj genetičkog inženjerstva.

2.     Drugi se razlog vidi u kašnjenju etičke misli i medijacije između načela i praktičnih i hitnih pitanja i postupaka.

3.     Konačno, kao treći razlog je i svakim danom sve više vidljivi raskorak između tehnološkog napretka i etike.

Tako je, čini se, u našem svijetu stvoren etički politeizam ili etička praznina, odnosno skup različitih pozicija i kriterija, bilo o životu, bilo o znanostvenom napretku i istraživanjima na njemu,  koji nikako nisu etički jer nisu opći. To su: učinkovitost, rezultat, mogućnost primjene novih rađajućih ili klonirajućih tehnika, izjednačavanje tehnički mogućeg i moralno dozvoljenog, preveliko uzdizanje pojedinačne želje tako da se govori o “pravu na dijete”, o pravu da se odlučuje o njegovu rođenju ili ne, o pravu na vlastitu smrt ili o pravu na smrt drugoga, kada se život i smrt više ne žele ili kada više nisu vrijedni.

To jasno pokazuje da se društvo ravna prema kriterijima učinkovitosti i uspjeha. Zato se i traži zakonska normativa preko parlamentarne većine, dok se na etičnost sve manje gleda.

Zbog svega toga u našem svijetu često i nastaju problemi, čuđenja i kritiziranje onih koji u ime svoje religije i njezine etičke normativnosti odbacuju neke zahvate ili stavove, bilo liječnika ili tehnologa, dok ni oni sami ne znaju kako valja postupiti u takvim momentima i što činiti s terminalnim pacijentima?

Tako i dolazi do sukoba između religiozne i laičke misli i na području etike života, kao i na mnogim drugim područjima. Odnos religiozne bioetike s laičkom bioetikom nije uvijek lagan i nerijetko izaziva nesporazume.

Religije su razvile i moralke za svoje vjernike i očekuju da se ovi po njima ponašaju i u pitanjima izazvanima napretkom biomedicinskih znanosti. Religijska moralka se temelji na datostima objave ili svoje religije i vjerniku se nameće autoritativno, dok se laička filozofska misao u odnosu na bioetičke izazove vodi parametrima razuma i filozofskog životnog stava.

Istinski dijalog između religiozne i laičke etike otežan je zbog pitanja etičke normativnosti. U suvremenoj laičkoj bioetici vlada pluralizam ideja i stavova kojima se negiraju apsolutni etički principi. To znači da ne postoji moralna istina koju treba spoznati i voljom prihvatiti. Tako je stvoren etički relativizam kojemu se religiozna etika snažno opire. Za kršćansku bioetiku, npr. moralna istina postoji jednako kao što postoje i stalni etički principi.

Najveći nesporazum je, pak, u shvaćanju samog života i u pristupu prema njemu. Dakako da je za svaku vrstu bioetike život prvotna vrijednost, ali za religioznu bioetiku je on prvotna vrijednost, i to sam u sebi jer je to, jednostavno, život određene osobe što joj ga je Bog darovao, dok je za laičku bioetiku život vrijednost ali pod određenim uvjetima, tj. vrijedan je onda ako posjeduje dovoljno dobru kvalitetu. Bez toga je to bezvrijedan život koji nema nikakva značenja. Ako je tako, onda se takav život i ne mora živjeti i može se uništiti. Neki su bioetičari religiozni vid nazvali etikom sakralnosti života, a laički etikom kvaliteta života.

No, diskutabilan je i pojam kvalitete života. Pod tim pojmom se uglavnom misli na materijalni i hedonistički život po kojemu život ima smisla samo ako se u njemu uživa, tj. ako je uspješan i pun zadovoljstava. Kad u takvom životu naiđe bolest, ima ga smisla liječiti samo onda ako ima nade u ozdravljenje. Ako će se samo nastaviti u patnji i lišavanju užitaka, život je izgubio svoj smisao, a time i svoju vrijednost. Tako se na filozofsko-etičkoj  razini život izjednačio sa svim drugim stvarima, na koje se uostalom, gleda samo iz kuta korisnosti, te se s njime može raspolagati čisto funkcionalno. I opet se vrtimo u krugu apsolutnog relativizma.

Nama danas znanstvenici i filozofi upućuju izazov koji se sastoji u odgovorima na postavljena pitanja u skladu sa svojim etičko-ideološkim stavovima, s jedne strane, a s druge u odgovorima što ih daju religije, u našem slučaju Crkva.

Drugi veliki izazov za društvo i za religije jest etička postavka i svjetonazor koji stoje iza tih odgovora.

Prema najširoj definiciji bioetika bi bila "sustavno proučavanje ljudskog ponašanja na području znanosti o životu i zdravstvene skrbi, ukoliko je to ponašanje ispitivano u svjetlu moralnih vrijednosti i načela". Dakle, riječ je o znanstvenom i sustavnom proučavanju, što u sebi uključuje traženje zadnjih uzroka, kao i normi ne samo u djelovanju, već i u interdisciplinarnom dijalogu između znanosti, filozofije, etike, prava, teologije, društvenih znanosti, a danas posebice biogenetike i biotehnologije. Sve se, pak, svodi na pitanje: koje su to vrednote i koje norme?

Stoga u današnjim raspravama upravo u prvi plan uz pojam života, dolazi i antropološko pitanje ljudske osobe, njezinih prava i njezina dostojanstva?

To pitanje je najviše izazvano razvojem kliničke medicine, ali i nastankom tzv. postmoderne globalne bioetike u SAD-u čiji su najznačajniji autori bili Peter Singer[5] e Hugo Tristram Engelhardt[6] krajem prošlog stoljeća. Danas se o njoj govori kao o novoj paradigmi[7] koja ima sve oznake postmoderne, kao što su subjektivizam, etički relativizam i skepticizam na svim razinama života i ponašanja. Njezini pristaše tvrde da je kršćanska etika nadiđena u današnjem svijetu pluralizma i ne može više davati odgovore na izazove znanosti i biomedicine. Stari etički modeli i principi ne mogu više vrijediti u današnjem svijetu, te je stoga nužno stvaranje nove etike, tzv. etike konsenzusa ili dogovorne etike gdje bi se svi složili i koju bi svi slijedili prema mišljenju većine. U slučaju da se ne dođe do određenog konsenzusa, onda etička diskusija i nije potrebna jer svatko treba djelovati prema binomu cijena/dobit, tj. utilitaristički.

Ta nova etička paradigma:

1. prihvaća evoluciju kao sigurnu znanstvenu datost, i to ne samo u biologiji, već i u etici jer svako povijesno razdoblje ima svoje različite etike. Danas vladaju principi subjektivizma i na subjektivnom planu svatko radi ono što mu je drago, a na društvenom planu potreban nam je kontraktualizam, tj. ponašanje koje se regulira prema konsensusu većine.

2. u kliničkoj praksi se ispituju svi slučajevi, a odabiru samo najbolji. Time se otvorio put  utilitarizmu jer je pravilo ponašanja pojam trošak/dobit. To znači da treba raditi ono što je tržišno bolje.

3. stvoren je novi princip ponašanja koji onda glasi: djeluj na vlastiti rizik, odluči se slobodno za ono što hoćeš, samo stvori konsensus (Peter Singer).

Nova bioetička paradigma stvara i novu duhovnost koja ima za cilj da postane globalna u današnjem održivom razvoju. Prema toj duhovnosti, priroda i zemlja su  nešto božanskoga i nedodirljivoga, a čovjek je samo jedan element koji mora biti u harmoniji s njima. Postojeće religije se brigaju za drugi život, dok se nova duhovnost briga za aktualni i zemaljski život. To je duhovnost bez Boga, potpuno sekularna kojoj je cilj poboljšanje sadašnjeg svijeta i čovjeka u njemu (transhumanizam). Ta nova duhovnost ne odbacuje sve od religija već usvaja od svih ponešto kako bi se stvorila globalna etika: od američkih indijanskih plemena uzima interakciju između čovjeka i prirode; od judaizma pojam svetosti; od budizma radost i neosjećajnost; od hinduizma poštivanje životinja; od islama krepost pravednosti; od kršćanstva kreposti ljubavi i milosrđa.

Cilj nove paradigme, kao i njezine duhovnosti, je stvaranje održivog razvoja stvaranjem globalne etike. Time bi se postiglo globalno dobro pod nazivom i pojmom kvalitete života. Sama kvaliteta života je određena percepcija svakog pojedinca o njegovu položaju u životu u kontekstu vlastite kulture i sustava vrijednosti (vrednota) u kojima živi u odnosu na svoje ciljeve, očekivanja, modele i interese. Sam pojam je pod utjecajem fizičkog, psihološkog zdravlja, kao i pod osobnim vjerovanjima, društvenim odnosima, samom racionalnošću i tzv. danostima koje se pojavljuju u njegovu životu.

Kvaliteta života obuhvaća šest područja: fizičko zdravlje, psihičko zdravlja, neovisnost, društvene odnose, osobni kontekst (ekonomija, sloboda, sigurnost, informacija, sudioništvo, ambijent, promet, klima, prijevoz) i duhovnost, religiju i osobna vjerovanja. Temelj svega je vlastita autonomija i samoodređenje, po mogućnosti sa što manje društvenih obveza.

S obzirom na vrednote globalna etika odbacuje slobodu poduzetništva, nacionalnu suverenost, religiju, dogme, naravni zakon, tradicionalne vrednote jer su zastarjele i stvorile etičku prazninu, a promiče nove koji omogućuju miran život. Stoga se i nove vrednote inspiriraju mirom: ljubav; društvenost, sudjelovanje, briga, zajedničko donošenje odluka, demokracija, decentralizacija, negocijacija, nikakvo osuđivanje drugoga, odbijanje rata, poštivanje života, sloboda, pravednost i jednakost, uzajamno poštivanje i integritet.

Nova etika ima i svojih pet stupova: ljudska prava i odgovornost; demokracija i jedinice građanskog društva; zaštita manjina; nastojanje za mirnim rješavanjem sukoba kroz transparentno pregovaranje i intergeneracijska jednakost.[8]

I opet se pokazuje da je najveći izazov bioetike postojanje ili nepostojanje objektivne i nepromjenjive norme preko koje se može mjeriti varijabilnost svih znanstvenih istraživanja, kao i uspjeha bilo na području samog života, ili bilo u kojem drugom području znanosti. Svakako treba postaviti i pitanje da li je čovjek po svojoj naravi mjerilo svih stvari i jeli centar i izvor svih odluka na bilo kojem području. U tom slučaju, onda, i mora postojati onoliko normi djelovanja koliko i pojedinaca (Bellum omnium, contra omnes). Dakle, opstojnost objektivne etike predstavlja najveći izazov ne samo kršćanstvu, već čitavom svijetu. To je izazov epistemologiji, metafizici, teologiji, ali i samoj znanosti koja je još uvijek zadojena mehanicizmom i kartezijanskim traženjem „jasnih i sigurnih ideja.“

 .

2.     Dostojanstvo ljudske osobe

U tom kontekstu se, ond snažno nameće antropološko pitanje, nadasve pitanje čovjekova dostojanstva. Sam pojmovi ljudski život i ljudsko dostojanstvo imaju više dimenzija: filozofsku, teološku, pravnu, a posljednjih desetljeća egzistencijalnu u raspravama o dostojanstvu života, tijela, umiranja i istraživanja na čovjeku.[9]

Zapravo se u današnjem svijetu isprepleću dvije koncepcije: kršćanska i laička. Obje koncepcije smatraju da ljudi uz vrijednost života, posjeduju i drugu vrijednost: svoje dostojanstvo.

Klasično-kršćanska koncepcija vrijednost dostojanstva  gleda pod tri vida:

1.     ljudi posjeduju vlastitu vrijednost ili dostojanstvo zahvaljujući svojoj stvorenoj naravi, dostojanstvo koje je urođeno toj ljudskoj naravi, i što, kao takvo, pripada svakom ljudskom biću;

2.     postoji dostojanstvo koje pripada onim ljudima koji potpuno žive u skladu s ciljem ili onom nakanom koju je Bog postavio ljudima;

3.     postoji i ono dostojanstvo koje pripada  savršenom životu u raju.

Prvi se vid naziva ontološkim ili urođenim, drugi egzistencijalnim ili stečenim; treći konačnim ili definitivnim.

Laička koncepcija ljudskog dostojanstva niječe postojanje urođenog ljudskog dostojanstva koje pripada ljudskoj vrsti kao takvoj, negira i da postoje dispozicije ili odabiri koji su sukladni s postizanjem egzistencijalnog dostojanstva. Ona tvrdi da je egzistencijalno dostojanstvo povezano uz vršenje  onih sposobnosti koje određuju ono što je vrijedno, kao i kako živjeti vlastiti život. U životu su bitne tri radnje za osobno dostojanstvo: shvatiti, odabrati i komunicirati.[10]

Pitanje dostojanstva čovjeka  ili dostojanstva ljudske osobe danas se ponovno nameće kao krucijalno pitanje samoga života i o njemu se živo raspravlja zadnjih godina. Valja s naglasiti i jednu zanimljivu činjenicu: o ljudskom dostojanstvu nije još napravljeno niti jedno sustavno ispitivanje, kao niti o značenju poimanja kroz povijest, bilo u filozofiji, bilo teologiji, a nisu istraženi ni njegovi temelji kako bi se preko njega pronašli odgovori važni za naše vrijeme.[11] Pače, bilo je i značajnih napisa da je to nepotrebni i beskorisni termin u modernoj bioetici.[12]

 .

2. 1. Podrijetlo pojma ljudskog dostojanstva

Sam pojam  je koristio čitav antički svijet. Riječ potječe od latinske riječi dignitas koja u sebi  znači da nešto valja zaslužiti (respekt – poštovanje – čast). Taj latinski izraz podrazumijeva kvalitete koje nekoga čine dostojnim, što indirektno implicira postojanje uvjeta dostojanstva.

Čini se pak, kako je za posjedovanje dostojanstva nužno potrebno biti ljudska osoba jer je sama pripadnost ljudskoj vrsti dovoljna da čovjek bude dostojanstven. To nas dovodi do novog pitanja: što je ljudska osoba i koja su njezina prava, odnosno koji je njezin status?

Klasičnu postavku kršćanske koncepcije dao je sv. Toma Akvinski u svom govoru o ljudskom životu (antropologija), ali su, nažalost, njegove tvrdnje bile zanemarene u daljnjem razvoju katoličke teologije. To i jest jedan od razloga pojave laičke  koncepcije dostojanstva što je započela s Puffendorfom i  Kantom (Njemačka) koji su odbacili jedinstvenu i teleološku koncepciju ljudskih bića, a stvorili onu dualističku koja je, barem što se tiče tijela, pod snažnim utjecajem mehanicizma.

Pojam dostojanstva  pojavljuje se i u religijama, posebice ga ima u Bibliji, dok Dekalog zagovara dužno poštovanje drugoga.  Kasnije su ga  sve više koristili i filozofi. B. Pascal smatra da se cjelokupno čovjekovo dostojanstvo nalazi u razumu,[13] dok I. Kant smatra da je čovječnost sama po sebi dostojanstvo,  jer čovjeka ne može koristiti drugi čovjek  (ni njegov  bližnji, niti on sam sebe) kao neko sredstvo, nego se prema njemu uvijek  treba odnositi kao prema cilju, jer se upravo u tome sastoji njegovo dostojanstvo. Čovjek posjeduje unutarnju vrijednost ne utoliko ukoliko je animal rationale, već ukoliko je  nositelj bezuvjetnog moralnog imperativa.[14]

Pojam je ušao i u međunarodno pravo, u razne pravne dokumente, počevši od Opće deklaracije o ljudskim pravima koju su Ujedinjeni narodi usvojili 10.10.1948, a koja je zapravo formalno priznala dostojanstvo kao svojstvo svih članova ljudskog roda i koja potvrđuje vjeru u temeljna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost ljudske osobe. Iako ne sadrži pojmove o ljudskom dostojanstvu, Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda od 04.11.1950, poziva se na ljudsko dostojanstvo implicite, zabranjujući neljudske i ponižavajuće postupke. U državno zakonodavstvo pojam je ušao  27.07.1994. kada je izrečen kao princip ustavne vrijednosti.[15] U zadnje vrijeme valja posebice istaći Konvenciju iz Ovieda što ju je donijelo Vijeće Europe, 4. travnja 1997.[16] Danas je pojam integriran u sudskoj praksi, kao i u pravu. Unatoč tome, niti jedan tekst zakona koji se odnosi na dostojanstvo ne nudi i njegovu definiciju. To se možda može objasniti činjenicom da se pojam koristi u svim vrstama govora i da riječ dostojanstvo ima više značenja. Za neke je ono određena kvaliteta humanosti, za druge znak sakralnosti tj. nedodirljivosti ili samopripadnosti,  što podsjeća na religiozni pojam i zaziva Boga, ali to i ne mora biti.[17] Primijenjeno na ljudsku osobu, dostojanstvo kako se čini posebno označava apsolutno poštovanje što ga ljudska osoba ima u samoj sebi. Ono je vezano i uz poštovanje (respekt) što ga dugujemo nekoj osobi. Osjećaj poštovanja rađa se spontano  u nama samima čim se suočimo s nekom osobom, poštovanje kakvo pak ne osjećamo prema stvarima. Stoga se i čini da Kant imao pravo kada je naglasio da “poštovanje  izražavamo isključivo osobama, a nikao  stvarima, koje u nama mogu izazvati dragost, ako je riječ o životinjama (konju, psima  itd.), čak ljubav ili pak bojazan npr. prema moru, vulkanu, divljoj životinji, no nikada poštovanje“.[18]

Prema ljudskoj osobi se valja, dakle, odnositi kao prema takvoj, kao prema cilju koji je  u njoj samoj i to zbog same kvalitete ljudskog bića. Logično tomu, onda sve ono što je nespojivo s ljudskim dostojanstvom je ono što ruši ili ponižava ljudsko biće, ono što ga svodi na  njegovo tijelo ili što vrijeđa njegova osnovna prava. Dostojanstvo ljudske osobe je vrijednost koja se čovjeku priznaje zbog same činjenice ljudskosti.

Kad je riječ o ljudskoj osobi valja priznati i da je riječ o složenom pojmu. Valja prije svega razlikovati ljudsku od pravne osobe. Ljudska osoba odgovara ljudskom biću. Pravna je osoba, pak, subjekt sposoban da bude  nositelj prava i obveza. Ljudska osoba naravno nije i pravna osoba. Nekada se na roba, iako je ljudska osoba,  gledalo kao na stvar. Može se isto tako navesti slučaj osoba koje su, shodno zakonima kroz povijest, mogle biti pogubljene bez ikakve krivnje i odgovornosti (robovi, crnci u SAD-u). Te su osobe, iako živa ljudska bića, izgubile svoju pravnu sposobnost. Pravna  osoba, iako nositelj pravne sposobnosti, nije ljudska osoba, jer ljudska osoba mora  nužno biti fizički utjelovljena.  

Dostojanstvo o kojem govorimo nije priznato svim živim bićima, nego samo ljudskim bićima. Stoga se ne može govoriti o dostojanstvu životinja, jer, iako su žive, nisu osobe. Premda ih treba štititi od čovjekovih postupaka, ipak su i nadalje samo bića. Svrstavanjem životinje na razinu osobe, rezultiralo bi svođenjem osobe na stvar i oduzimanjem poštovanja koje joj pripada.[19] Dostojanstvo ljudske osobe upravo znači da se prema čovjeku  treba odnositi  upravo kao prema čovjeku i da ga se ne može povezivati sa drugim živim bićima koja nisu dio čovječanstva  jer bi na taj način izgubio svaki smisao.

Razmatranjem pojma ljudske osobe može se postaviti i drugo pitanje: od kada osobu možemo smatrati ljudskom osobom? Ili, drugim riječima, je li embrij već ljudska osoba?

Što se tiče pitanja embrija, ono još uvijek izaziva žestoke rasprave. Ovdje pak  ne namjeravamo riješiti problem njegova statusa kako bi saznali je li osoba ili stvar nego  preispitujemo možemo li ga smatrati ljudskom osobom. Mišljenja smo da odgovor na ovo pitanje može biti samo pozitivan,  jer je embrij  dio ljudskog roda  i živ je od samog začeća, a ne samo od rođenja. Za embrij možemo reći da je ljudsko biće u nastajanju, te ga stoga treba smatrati ljudskom osobom. Kako bi potkrijepili svoj stav možemo dodati kako su se brojna državna tijela izjasnila u korist embrija kao ljudske osobe. Nacionalni savjetodavni odbor Republike Francuske za etiku u svom je priopćenju od 23.05.1984. potvrdio da „embrij ili fetus treba priznati kao moguću ljudsku osobu koja je živa ili je bila živa i koju svi trebaju poštovati“. Katolička crkva embriju priznaje sva prava žive osobe. Embrij stoga treba smatrati ljudskim bićem od samog začeća i tako se prema njemu i odnositi. To znači da mu se treba priznati dostojanstvo ljudske osobe.[20]

.

2.2.  Nove tendencije

U modernom razdoblju pitanje ljudskog dostojanstva snažno je otvoreno poslije II. svjetskog rata počevši od OUN-a (Povelja 1945., a potom i opća deklaracija o ljudskim pravima (1948.), pa do ustava Savezne Republike Njemačke (1949).[21]

Opća deklaracija o ljudskim pravima u svom prvom članku kaže: ''Svi su ljudi rođeni slobodnima i jednakima u dostojanstvu i pravima.''[22] Očito je zamisao o ljudskom dostojanstvu usko povezana s idejom o temeljnim pravima, te je ujedno i razlog zašto svakom čovjeku kao takvom pripadaju određena prava.[23] 

I nedavno izišla instrukcija Katoličke crkve „Dignitas personae“ izričito veli već na samom početku, tj. u uvodu: “Dostojanstvo osobe nužno je priznati svakomu ljudskom biću, od rođenja pa do prirodne smrti. To temeljno načelo, koje izriče veliko „da“ ljudskom životu, valja staviti u središte etičkog promišljanja nad biomedicinskim istraživanjima, koja u današnjem svijetu poprimaju sve veću važnost“.[24]

Zanimljivo je da Ustav Savezne Republike Njemačke, dakle zakon jedne države, po prvi puta izričito zabranjuje sustavni progon ljudi zbog njihove vjere, političkog mišljenja ili oboljelih od neizlječivih bolesti i to zbog njihova ljudskog dostojanstva. Zasigurno je to reakcija na zločine nacizma. U Njemačkoj tako priznavanje ljudskog dostojanstva postaje temeljni zakon (Grundnorm) čitavog pravnog sustava. Taj zakon je zamišljen kao objektivni zakon:“ Čovjekovo dostojanstvo je nedodirljivo. Poštivati ga i čuvati ga je zadaća čitave državne moći. Njemački narod stoga priznaje da su ljudska prava nepovrediva i neotuđiva kao temelj svake ljudske zajednice, mira i pravde u svijetu.“[25]

Prema njemačkom ustavu, dakle, ljudska prava su nepovrediva i neotuđiva, dok je ljudsko dostojanstvo nedodirljivo (unantasbar). Njemačka pravna misao je veoma zanimljiva: upravo jer posjeduje dostojanstvo, čovjek se razlikuje od bilo kojeg drugog živog bića te je stoga nositelj ljudskih prava. Tako se, zapravo, ponovno u pravnu praksu uvodi naravno (prirodno) pravo, o čemu se u to vrijeme u Njemačkoj živo debatiralo.[26] Zajednički zaključak je da se svako ljudsko biće mora vrednovati kao osoba jednaka svakoj drugoj. Dakle, biti vrednovani kao osobe i priznati kao ljudska bića neovisno od spola, rase, jezika, religije i političkog uvjerenja, od razlika po rođenju, bilo ekonomskih, bilo socijalnih, a zaštićeni pravom, značio je povratak pojma humanitas-a što ga je nacistička ideologija izravno rušila svojom ideologijom nadčovjeka i idejom arijevske čiste rase. Tako na ruševinama nacističkog totalitarizma, njemački narod stvara ideju apsolutne i bezuvjetne vrijednosti ljudskog dostojanstva. 

Rasprava o ljudskom dostojanstvu u Njemačkoj traje sve do kraja 60-tih godina, dočim takve rasprave uopće nema u Italiji, Španjolskoj i Engleskoj, dok su SAD u dubokoj raspravi oko uporabe atomskog oružja. Jedino nešto ima u Francuskoj zahvaljujući G. Marcelu.[27] U Njemačkoj se ljudskim dostojanstvom bavi filozof Ernst Bloch, pravnik i filozof prava Werner Maihofer i jedan od najznačajnijih sociologa 20. stoljeća Niklas Luhmann.  Kod prve dvojice ideja dostojanstva je još uvijek pomalo univerzalna i nadovezuje se na jusnaturalizam,[28] dok kod Luhmanna poprima određene novine i postaje  određeni uvjet čovjekovoga  uspješnog samopredstavljanja  individualne osobnosti u društvu. Po njemu se dostojanstvo ne može temeljiti samo na činjenici da čovjek posjeduje određenu svojinu koju nemaju druga živa bića, već je dostojanstvo nešto što se ostvaruje u društvu kao rezultat vlastitih predstavljanja i djelovanja preko kojih pojedinac dobiva dostojanstvo.[29]

Tako shvaćeno dostojanstvo postaje neka vrst individualizacije i samopredstavljanja preko čega je čovjek u komunikaciji i dobiva samosvijest, postaje osoba i ostvaruje se u svojoj ljudskosti.

Kroz sedamdesete i osamdesete godine te teorije i rasprave o dostojanstvu neće imati većega odjeka jer se filozofske rasprave vrte oko pravednosti i pravednog uređenja društva, posebice u SAD-u gdje dominira ideja Johna Rawlsa o pravednosti.[30] Ideja ljudskog dostojanstva se vraća u diskusiju u devedesetim godinama prošloga stoljeća kada se pozivanje na Luhmanna  događa u etičkim, filozofskim i pravnim krugovima. Naime, u tom razdoblju započinje nova rasprava s obzirom na dostojanstvo koja se nadahnjuje na Maihoferovoj ideji konkretnog čovjeka, a to je ideja skrajnjeg siromaštva i ljudskog dostojanstva. Da li u skrajnjoj bijedi čovjek još uvijek posjeduje ljudsko dostojanstvo? Pače, ta ideja ostvarenja i sposobnosti  danas se povezuje uz odnos dostojanstva i potreba što ga u raspravu unose neo-aristotelovci, na čelu s M. Nussbaum.[31]

Čovjek nije samo racionalna i moralna životinja već i biće potreba, te društvo, ukoliko je spremnije zadovoljiti ih, toliko više ostvaruje i razvija to dostojanstvo. Stoga nije samo situacija bez dostojanstva kada čovjek nema što jesti, već i onda kada ne može vršiti svoje vlastite sposobnosti tako da ga društvene strukture potpuno guše i popuno iskorištavaju. Po tom shvaćanju dostojanstvo je onda nešto što imaju svi ljudi, ali se onda i rađa moralna dužnost da se svima omogući njegovo potpuno ostvarenje. Tu se primjećuje povratak marksističke ideje, a to je i logično jer se Marta Nussbaum poziva na E. Blocha, kao i na Maihofera. Novovjeka ideja dostojanstva je postala snažno emancipacijska, a njezini nositelji nisu više svjesni, neovisni  i racionalni pojedinci, već i djeca, žene, starci, zakinuti radnici, tj. sve osobe koje žive u degradirajućim uvjetima i koje više niti ne mogu iskazati svoje sposobnosti.  

Osim te socijalne dimenzije dostojanstva, drugi današnji filozofski smjer ide luhmanovskim putem, tj. putem individualne dimenzije. Naime, danas se smatra da se Luhmann, vjerojatno nesvjesno, nadovezao na antičko shvaćanje dostojanstva koje je povezano uz ulogu koju netko ima u društvu, s jedne strane, a s druge je naglasio kako je „prezentiranje“ osnovni element ljudskog dostojanstva.[32] Dakle, riječ je individualnom shvaćanju ljudskog dostojanstva što ga je posebice dobro razvio židovski filozof Avishai Margalit.[33] Prema Margalitu nije više cilj ostvariti dobro uređeno društvo, (J. Rawlls), već decentno društvo što je do sada bilo zapostavljeno. Društvo je decentno onda kada institucije što ga tvore ne vrijeđaju respekt što ga svatko ima o sebi. A dostojanstvo i nije ništa drugo doli predstavljanje poštivanja prema sebi“.

Takvo shvaćanje dostojanstva znači da dostojanstvo ne pripada apstraktnoj osobi kao pravni subjekt koji je nosilac  prava i dužnosti kao i svaka druga osoba, već čovjek kao konkretni pojedinac koji se samopredstavlja kao partner u odnosu. U luhmanovskom smislu ljudsko dostojanstvo je kao individualizacija samopredstavljanja i stoga čovjek i može biti povrijeđen u svome dostojanstvu svaki put kada je izvanjsko ponašanje takvo da ga vrijeđa u poštivanju i to u onoj mjeri u kojoj se takvo ponašanje uvuklo u privatnost njegova samopredstavljanja. U toj domeni privatnosti, čovjek ima apsolutno pravo koje može biti povrijeđeno samo u iznimnim situacijama. Dakle, svaki čovjek ne samo da ima pravo biti u društvu samopredstavljen kako on hoće, već ima pravo i na zaštitu svoga identiteta i svoje intime od drugih. I što smo više izloženi javnosti, sve je veća potreba zaštite naše intimnosti.

Tako sfera privatnosti (privacy) dobiva svoje filozofsko opravdanje i temelj, kao i svoju zaštitu kada je riječ o medijima, telefonima, objavi neautoriziranih spisa, osobnih dokumenata, slika. Bez sumnje, da sve to spada na zaštitu ljudskog dostojanstva bilo pojedinaca, bilo obitelji, bilo društva, ali spada i na povredu. Čovjeka se može povrijediti ne samo mučenjem ili stavljanjem u degradirajuće uvjete života, već ga se vrijeđa i onda kad ga se javno blati ili kad se na javu iznose neke delikatne situacije iz njegova privatnog života, jednako i kad se javno iznose stvari koje nisu kompatibilne s čovjekovom institucionalnom ulogom i koje vrijeđaju njegovu reputaciju.

Svaki nedostatak poštovanja je, zapravo, povreda dostojanstva jer je dotična osoba bila povrijeđena u svome samopredstavljanju  i svatko zaslužuje novu prigodu svoga samopredstavljanja. U suprotnom njegova je egzistencija uništena.

Rat na prostorima bivše Jugoslavije u kojemu su se ostvarivala etnička čišćenja, kao i genocidni rat u Ruandi, te rat u Iraku, izazvali su nove rasprave s obzirom na gaženje  ljudskog dostojanstva. Riječ je o pravoj torturi, kao i potpunoj degradaciji ljudskosti koja se posebice ostvarila nad iračkim zatvorenicima u Abu Graibu i Guantanamu.  Najviše užasava činjenica opravdavanja torture u borbi protiv terorizma, ili silovanje u službi etničkog čišćenja.[34]

Američka i NATO-va ideja da se tortura opravda razlogom sigurnosti, toliko je užasna da nas vraća i dalje od Srednjeg vijeka. Stoga je itekako potreban priziv na ljudsko dostojanstvo  da bi se obranila bilo čija osoba i osobnost, ali i dostojanstvo života. Upravo stoga, u današnje vrijeme, princip ljudskog dostojanstva postaje osnovni princip pravednosti.

Danas je, dakle, pojam ljudskog dostojanstva poprimio nova značenja, ali se sva značenja mogu svesti na  zajednički nazivnik: ljudsku osobu se nikada ne smije svesti na stvar, kako je to već davno naglasio I. Kant. Povreda dostojanstva ovisi i od činjenice da li se žrtva osjeća povrijeđenom u poštovanju same sebe i to svaki put kada njezino samopredstavljanje biva javno narušeno ili dovedeno u pitanje. To spada i na dostojanstvo života.

______________

[1] Usp. J. RIFKIN, Biotehnološko stoljeće. Trgovina genima u osvit vrlog novog svijeta.Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1999.  Naslov originala je The Biotech Centery, Jeremy/Putnam, New York, 1998.

[2] Usp. The Encyclopedia of Bioethics, 1995, termin Life.

[3] A. ČOVIĆ, ETIKA I BIOETIKA. Razmišljanja na pragu bioetičke epohe, Pergamena, Zagreb 2004, str. 9.

[4] Usp. M.MATTE’, Vedi alla voce bioetica, u: Il Regno attualita’, 6 (2000)177.

[5] P. SINGER, Practical Ethics, Oxford University Press, USA, 1994. Njem. Praktische Ethik, Stuttgart 1984; tal. Etica pratica, Liguori, Napoli 1989.

[6] Usp. H.T.ENGELHARDT, The Foundations of Bioethics, New York – Oxford 1986. Tal. Prijevod Manuale di bioetica, Il Saggaiatore, Milano 1991.

[7] Usp. K. YERSU, 1999. A common Framework for Ethics of the Twenty First Century. UNESCO, Division of Philosophy and Ethics. Cited November 15,1999, at www.unesco.or.kr/ethics/yersu_kim.htm.

[8] Usp. J. LOZANO BARRAGAN, Metabioetica e biomedicina. Sintesi di principi e applicazioni, str.39-50.

[9] Usp.I. SANNA (ed.), Dignita' umana e dibattito bioetico, Edizioni Studium – Roma, 2009.

[10] Usp. L. GORMOLY, La dignita' umana: il punto div ista cristiano e quello laicista. Vidi http://www.academiavita.org/template.jsp?sez=Pubblicazioni§pag=t.., str.1.

[11]Usp. The President's Council on Bioethics, A. SCHULMAN, Bioethics and the Question of Human Dignity,  u: Human Dignity and Bioethics, Essays, Washington, D.C.: Goverment Printing Office, 2005, str. 3.

[12] Usp. R.MACKLIN, Dignity is a Useless Concept, u: British Medical Journal, 327(2003)1419-1420. Vidi online izdanje www.bmj.com/cgi/content/full/327/7429/141?etoc. Jedan od skeptika je i Dieter Birnbacher koji smatra da bioetici taj pojam uopće nije potreban jer on nikako nije kompatibilan s mogućnošću ljudskog reproduktivnog kloniranja. Logično tomu, onda bi ga zakon trebao i zabraniti. Vidi D. BIRNBACHER, Human cloning and human dignity, u: Reproductive BioMedicine Online 10, Supplement 1(2005)50-55.

[13] Usp. Usp. i B. PASCAL, Pensees (1669); tal. prijevod a cura di P. Serini, Pensieri, Torino, 1974.

[14] Usp I. KANT, Grundlagen zur Metaphysik der Sitten (1785).  Mi smo se služili tal prijevodom Fondazione della metafisica dei costumi, in:, P. Chiodi (a cura di), Scritti morali , Torino, 1970. Vidi i  P. BECCHI, Tre studi su Kant filosofo del diritto, Genoa, 2007, str. 95-126.

[15] Usp. B. MATHIEU, Le Droit, la Medicine et l'Etre Humain, PU Aix Marseille, 1995, str. 213.

[16] Čitavi tekst se nalazi na web stranicama: http://conventions.coe.int/en/treties/html/164.htm.

[17] Usp. D. GELERNTER, The Irreducibily Religious Character of Human Dignity, u: The President's Council on Bioethics, str.387-405.

[18] F. LE GUNEHEC, Jurisclasseur penal articles 225-13 a 225-16, novembre 1996, str. 6.

[19] R. ADORNO, La bioethique et la  dignite' de la personne, ed. PUF, Paris, 1997.

[20] Usp. Ivan Pavao II, Euangelium vitae-Evanđelje života, enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, Kršćanska sadašnjost, dokumenti 103, Zagreb 1995, br. 61; vidi HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, A.VOLARIĆ-MRŠIĆ (ur.),  Statut ljudskog embrija, Biblioteka Donum Vitae, knjiga 1, Zagreb 2001.

[21] Izvrsni odabir tih dokumenata o ljudskom dostojanstvu vidi J.Knox-M.Broberg (eds.), Dignity, Ethics and Law, Copenhagen 1999.

[22] Usp. Ujedinjeni narodi, Opća deklaracija o ljudskim pravima, tekst prema: Ljudska prava – čovjekovo dostojanstvo, filozofsko-teološka promišljanja, I. Koprek (uredio), FTI, Zagreb 1999., str. 11.

[23] Usp. I. Macan, Čovjek i njegovo dostojanstvo. Razmišljanje o ljudskim pravima, u: Ljudska prava..., str. 80.

[24] KOGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Dignitas personae, Dostojanstvo života. Naputak o nekim bioetičkim pitanjima, Kršćanska sadašnjost, dokumenti 154, Zagreb, 2009., Uvod, br.1.

[25] 1. Članak, 1. I 2. stavak njemačkog ustava. Usp. T. Maunz-G.Duerig, Grundgesetz, Muenchen-Berlin 1958.

[26] Usp. W. Maihofer, Naturrecht oder Rechtpositivismus?, Darmstadt 1962.

[27] Usp. G. Marcel, La dignite' humaine et ses assises existentelles, Paris 1964.

[28] Usp. E.Bloch, Natuuechet und menschliche Wuerdc, Frankfurt a.M. 1961; W. Maihofer, Rechtstaat und menschliche Wuerde, Frankfurt a.M. 1968.

[29] Usp. N. Luchmann, Grundrechte als Institution. Ein Beitrag zur politischen Soziologie (1965), Berlin 1999. str. 53-83.

[30] Usp. J. Rawls, A Theory of Justice (1971). Mi smo se služili tal prijevodom Una teoria della giustizia, (a cura di S. Maffettone) Milano 1982.

[31] Usp, M. Nussbaum, Giustizia sociale e dignita' umana. Da individui a persone, Bologna 2002; D. Carusi, Dignita' umana, capacita', famiglia: la giustizia sociale nei piu` recenti scritti di Martha Nussbaum, u: „Politica del diritto“ XXXIV, 1(2003), str. 103-113.

[32] Usp. R. Stoecker, Die Wuerde des Embriyos, u: D. Gross (ed.), Ethik in der Medizin in Lehre, Klinik und Forschung, Wuerzburg 2002, str. 53-71.

[33] Usp. A. Margalit, The Decent Society, Cambridge (Mass.) 1996.

[34] Zanimljivo je da se su mediji više upotrebljavali izraz kršenje ljudskih prava,  a daleko manje povreda ljudskog dostojanstva. Jedino je Amnesty International  Diritti senza pace. Difendere la dignita'  umana nei conflitti armati, Fiesole 1999) ukazivao na povredu ljudskog dostojanstva.

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1263
Ovaj mjesecOvaj mjesec48496
UkupnoUkupno6252885

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 47 

Administrator

franodoljanin@gmail.com