Split-Trstenik: Propovijed fra Željka Tolića, provincijala, na područnom skupu Frame

Split - Samostan o.fra Ante Antića, 16. listopada A. D. 2010.

Bez daljnjega, nisu to mirijade mirijada koje je u svom viđenju vidio i u Knjizi otkrivenja opisao ljubljeni Isusov učenik, apostol Ivan, ali zasigurno jesu tisuće, na stotine tisuća franjevaca, franjevki, franjevačkih trećoredaca i simpatizera franjevačkog pokreta i karizme koji od trinaestog stoljeća na ovamo - slijedeći stope svoga Oca i Utemeljitelja Franje iz Asiza - poput rijeke tiho, samozatajno i ustrajno teku, noseći sa sobom toliko života i djela, toliko dobra, toliko blagoslova, plodnosti i svetosti za Crkvu i društvo u kojemu žive.

Budući da nam je - kako veli Svetačka prefacija - život svetaca primjer, njihov zagovor pomoć i zajedništvo s njima izvor pravoga bratstva, u ovoj prigodi, kad se iz svih dijelova naše Provincije sabrala naša Franjevačka mladež, s razlogom se postavlja pitanje -ne samo nama koji nosimo franjevačko odijelo, nego i svima vama koje su Franjin život, njegovo djelo i karizma taknuli i nadahnuli, zadivili i osvojili - tko je uistinu taj čovjek koji, unatoč tolikom odmaku i stoljećima, i danas privlači toliku pažnju, uživa toliku simpatiju i osvaja tolike duše? Ovaj dan našega franjevačkog zajedništva sugerira nam ne samo da se podsjetimo tko je bio taj veliki Asižanin, nego i što nam njegova svetačka aureola danas nudi i poručuje.

Franjo je bio sin asiškog trgovca Petra Bernardonea koji je, vođen trgovačkim poslovima, često obilazio sajmišta po južnoj Francuskoj i po naravi posla zalazio na plemićke dvorove. Tamo je, u Francuskoj, upoznao i lijepu plemkinju Ivanu Piku, kojoj je najprije poklonio srce a potom i dom. Iz tog braka Petra i Ivane rodio se godine Gospodnje 1181 ./82. Franjo, koji je u povijest ušao s imenom svoga rodnog grada Asiza - Franjo Asiški.

Iako Franjo nije bio jedinac u svojih roditelja, iz svega proizlazi da je bio njihov mezimac. Simpatičan dječak, vedar duh, a k tomu i spretan trgovac. Toma Čelanski, prvi životopisac sv. Franje, veli da je Franjo bio majstor u zarađivanju novca. Pa ipak, spretnom majstoru nedostajala je bitna oznaka trgovačkog duha i kodeksa, a to je štedljivost. Franjo je, piše Čelano, novac doslovno rasipao. Zanimljivo je da ljudi koji se mogu kupati u vinu redovito nisu pijanice, a oni koji mogu, tako reći, ležati na novcu nisu uvijek i srebroljupci.

Zanosan i bogat, bezbrižan i vedar, pristupačan i drag, Franjo je -nikakvo čudo - postao vođom otmjene asiške mladeži koja je uljepšavala jutra i večeri na središnjem asiškom trgu i budila snove pod prozorima asiških ljepotica. Naravno, nije to bila neka iskvarena skupina niti je Asiz bio pokvareni Babilon, kako to sugerira i piše spomenuti Čelano. Bila je to, budimo realni, kao i danas, mladenačka nekonvencionalnost i sloboda u kojoj, kao i svagdje, živi i opasnost zla.

S vremenom je u njemu rasla želja za viteštvom i slavom. Bio je to vrući san tadašnjih mladića. No, s tim su snovima za Franju redovito pristizale i razne bolesti koje bi ga zaustavile i uvijek ozbiljno zamislile. Bilo je tako i za vrijeme jedne vojne protiv uzurpatora carskog prijestolja u južnoj Italiji, kad je Franjo s drugima pošao da uspostavi red u tom dijelu Italije i kad ga je u Spoletu, nedaleko od Asiza, dočekalo iznenađenje - spopala ga je, naime, žestoka groznica tako da nije mogao naprijed; drugi su sjeli su u sedlo i odjahali, a on je ostao. Snovi o viteštvu i slavi rasplinuše se kao svileni oblaci.

Vrativši se kući počeo je više gledati u svoju nutrinu i moliti, povlačiti se i razmišljati. Nekoć bučan smijeh i veseli pjev pod asiškim prozorima ustupali su sada mjesto ozbiljnijim mislima.

Maštanja o viteštvu i slavi zamijenile su misli na Stvoritelja. U njegov se život ozbiljno umiješao Bog i Božja milost započela je svoje djelo. Sve što je do tada činio i poduzimao, sve ono o čemu je maštao, učinilo mu se lijepom varkom i beskorisnom taštinom. Nametnuo mu se spontani zaključak da je život vezan uz neke druge sadržaje, koje on trenutno ne razumije, ali ih i ne odbacuje. Tako mu se malo po malo otvarao put prema novom idealu.

Na tom putu prema tom idealu za Franju je bio sudbonosan govor s križa u crkvici sv. Damjana podno Asiza, u kojoj je - godine 1206. -čuo Kristov nalog: Idi, Franjo, i popravi moju kuću koja je u rasulul Je li se taj Isusov nalog odnosio na opću Crkvu i stanje u njoj ili samo na crkvicu sv. Damjana, nije toliko bitno. Bitno je samo to da mu je Krist u toj crkvici s križa kazao ono što je htio i Franjo ga je izvrsno razumio.

  • Taj događaj u crkvici sv. Damjana duboko se zabio u Franjino srce: sin Petra Bernardonea otkrio je u toj crkvici svoj novi ideal i svoju novu Ljubav, Krista Gospodina, za kojega će ubuduće, do kraja života, živjeti i disati, trpjeti i plakati.

Nakon toga događaja u crkvici sv. Damjana, kolebanja više nije bilo. Franjo je bio na čistu: našao je svoju Istinu. Shvatio je da je ta Istina, taj Bog kojeg je tražio svim svojim silama bio dublje u njemu od njegove najdublje nutrine, da mu je bio uvijek blizu, da ga nije nikada napustio, da je čekao da može ući u njegov život i u njemu se trajno nastaniti. U svojem nemirnom traženju, shvatio je i to da nije on taj koji je pronašao Istinu, već je sama Istina, koja je Bog, njega pratila i našla. Kad je to shvatio i spoznao, Franjo više nije trebao ni kuće ni odjela, ni stalnog sjedišta ni sigurnog boravišta. Otada je potpuno pripadao Bogu, kao što zvijezde pripadaju nebu. Bog mu je postao sve - Deus meus et omnia: Bog moj i sve moje! I to mu je bilo dosta. Njegova jedina želja otada je bila: služiti Gospodinu u punoj slobodi u kojoj duša radi Boga driješi konop i od najdraže obale, presijeca sve veze i obzire i stavlja se na putove Gospodnje; njegov glavni interes otada je postao Bog kojega je on najzornije prepoznavao u siromasima svoga vremena, kojih je u to vrijeme bilo kamo god se makneš.

No, uskoro mu je nadošla i jedna druga misao: sinulo mu je da siromahe i nesretnike nije dosta samo sažaljavati, da ih nije dovoljno samo tješiti i dijeliti im iz prepune kese u kojoj - koliko god im podijelio - tebi uvijek dovoljno ostaje. Smatrao je da treba postati jedan od njih, jedan s njima i među njima; ukratko: treba se s njima poistovjetiti i u svemu živjeti njihovu sudbinu.

Naravno, kao takav nije mogao ne utjecati na svoju okolinu pa se javiše i prvi sljedbenici. Franjo se iznenadio i pitao se što će s njima. Jer on je krenuo propovijedati pokoru i obraćenje, govoriti ljudima da ne griješe, da radosno služe Gospodinu, da savjesno obavljaju svoje dužnosti i rastu u kreposti i milosti, a ne da sabire učenike. Zato se, kao i uvijek, u molitvi obratio Bogu. I dobio je odgovor: nije samo on mezimac Božje ljubavi, nego da Isus u svoj vinograd zove i druge, a ne samo njega. Bogu je svatko dragocjen. On je samo prvi u mnoštvu kojega je Bog pozvao, a drugi će ga slijediti. Okupila se tako prva skupina Franjinih sljedbenika.

Da bi otklonio svaku sumnju, Franjo je izvadio iz Biblije nekoliko citata i, za one koje su pošli za njim, sastavio Pravilo. Zatim je krenuo u Rim i tamo se predstavio Papi s molbom da odobri njegov način života (forma vitae).

U to je vrijeme na Petrovoj stolici sjedio duhovni gigant, Inocent III., hladni pravnik i jedan od najmoćnijih nositelja papinske tijare uopće, kojemu je možda nedostajala toplina srca, ali je širinom svoje duše obuhvaćao i vrijeme i vječnost. Predobro je poznavao ne samo prilike, nego i potrebe Crkve svoga vremena, koje su mu se javljale čak i u snovima. Iako su mu mnogo jada zadali vatreni heretici onoga vremena, ipak je taj gigant pokleknuo pred Franjinom jednostavnosti i poniznosti. Imao je ticalo za božanske vrednote i potrebe Crkve pa je usmeno odobrio Franjin način života. Budite blagoslovljeni, predragi sinovi; idite propovijedajte pokoru i obraćenje; i to što drugima budete propovijedali, svojim životom svjedočite - kazao im je tada Inocent III. Bilo je to sedamnaestoga dana, mjeseca svibnja, godine 1209. I prošlo je od tada 8 stoljeća. Tu 800. obljetnicu osnutka Franjevačkog reda, poznato vam je, svi su franjevci i franjevke, zajedno s Franjevačkim svjetovnim redom i franjevačkom mladeži, s hrvatskim biskupima i narodom Božjim, proslavili prošlu godinu u Zagrebu.

S tim Papinim odobrenjem i njegovim blagoslovom započela je franjevačka epopeja u Crkvi i društvu. Iz dana u dan pristizali su novi sljedbenici. Franjo je u duši likovao, ali se i plašio. Sto ce on s tolikom vojskom, pitao se. I što bi drugo nego im tumači svoju zamisao, govori im o Božjem pozivu i njihovu poslanju, utvrđuje ih u odlukama, sokoli u nagovorima. Posebno inzistira na ljubavi prema Bogu i siromaštvu, na ustrajnoj molitvi i dragovoljnoj pokori. Oni nisu i neće biti učeni propovjednici, nego veseli glasnici Velikoga kralja koji su poslani na raskršća života koji - poput nomada: od mjesta do mjesta, kao pčela: od cvijeta do cvijeta - neumorno putuju, govore i svjedoče o Božjoj dobroti i ljubavi. Evanđelje treba propovijedati poniznošću, dobrotom i jednostavnošću ili drugim riječima životom, kako i dolikuje slugama Gospodnjim. Molitva i pokora dovoljne su da posvete svakoga, a poniznost, jednostavnost i dragovoljno siromaštvo da pridobiju duše. To su u biti bili titraji Franjine duše.

Nakon što je napisao novo, današnje, Pravilo i nakon što je to Pravilo predao braći na opsluživanje, Franjo se otada sve češće počeo zavlačiti u molitvu i razmišljanje. Posvećivao je sebe, ali je očinski brižno mislio i na braću. Iz usamljenih gudura Fonte Colomba, Greccia i Rivo Torta, on će, poput usamljenog galeba, neprestano puštati krikove, slati im pozive i poticati ih da ustraju u odricanju i pokori, da ne trče za zemaljskim, nego da teže za nebeskim, jer - ponavljao je - dosta je znati Krista raspetoga.

I dvije godine prije svoje smrti, ljeti 1224., Franjo se povukao na La Vernu, brdovitu i hridinastu goru, koju mu je velikodušno darovao mjesni grof Orlando di Chiusi. Tu, na franjevačkom Sinaju, u mističnoj šutnji osamljenih hridi, Franjo je doživio i mistično raspeće: Gospodin mu je darovao toliku milost, kakvu prije njega nitko nije imao, da je primio vidljive rane svoga Učitelja i Gospodina, Isusa Krista. Bila je to nagrada za njegovu najdublju želju: postati, što je moguće više, sličan Isusu, Sinu Božjemu! Fra Ilija, Franjin nasljednik na čelu Reda o tome je zapisao: brat i otac naš. ..na svome je tijelu nosio pet rana, koje su doista bilježi Kristovi.

I nakon dvije godine boravka u mističnoj osami, u jesen, kad šuma počima šumiti pjesmu umiranja, Franjo se oprostio s La Vernom. Bolestan, nemoćan, iscrpljen i gotovo slijep, u pratnji svoga vjernog pratioca, brata Leona, zaputio se u svoj Asiz. Želio je umrijeti tamo gdje je sve i počelo - u rodnome gradu. Odmičući se od Laverne, zaustavio se na susjednom brdu Casselu da još jednom, po posljednji put, pogleda tu svetu goru iz daljine. Zbogom sveto brdo, zbogom Verno, Bog te blagoslovio! Ostani u miru, nikada se više nećemo vidjeti, govorio je na rastanku. I bilo je tako.

U subotu, treći dan mjeseca listopada, osjećajući da će mu «Sestrica smrts» uskoro stići u pohode, Franjo je zaželio da ga pospu pepelom. Za kratko ću - rekao je prisutnoj braći - ionako biti pepeol Podvečer je počeo pjevušiti pokornički Psalam 141.: Glasom svojim Gospodinu vapijem, glasom svojim Gospodinu se molim. Nedugo zatim, usred psalma, je utihnuo, prestao i oči zaklopio. Veliki Asižanin umro je usred molitve, umro je pjevajući! Umro je gol na goloj zemlji! Bila je subota, treći dan mjeseca listopada, godine Gospodjne 1226. Točno pred 784 godine.

Draga Franjevačka mladežii! Ono što je na poseban način odredilo život sv. Franje, bila je crkvica sv. Damjana i riječi koje mu je s križa u toj crkvici uputio Krist: «Idi, Franjo, i popravi moju kuću...». Franjo je te Kristove riječi razumio i u svoje vrijeme na najbolji način ostvario. No, i nakon 800 godina te Kristove riječi ne gube svoju snagu i smisao. I danas one traže vjerne sljedbenike i vrijedne graditelje koji će, kao Franjo u svoje vrijeme, biti poslušni Riječi Gospodnjoj i po to Riječi oblikovati svoj život: život svoj osobni i obiteljski, mladenački i starački, bračni i društveni, život crkveni i vjernički, život javni i politički - svekoliki život u ovoj zemlji, zemlji našoj Hrvatskoj. «Idi, Franjo, i popravi moju kuću...», velika je u tim riječima bila obveza pred Franjom nekoć; Idi, i popravi moju kuću.. .nesaglediva je dubina i širina, i neprekinuta je njihova obveza za Franjine sljedbenike i danas. Jer Franjo i danas u svakome od nas želi prepoznati svoj pogled i vidjeti svoju ljubav prema Bogu, čovjeku i svakom stvorenju; on danas želi našim očima gledati kao što je gledao svojim očima, našim srcem voljeti, našom vjerom vjerovati, našom voljom htjeti i duhom razumijevati, kao što svojim srcem volio, svojom vjerom vjerovao, vlastitom voljom htio i duhom razumijeva. «Idi, i popravi moju kuću...» zaista je kao more duboko i polje široko značenje, a podjednako s time obveza i primjena, tih riječi za sve Franjine sljedbenike danas.

Zato mi, draga Franjevačka mladeži, dopustite da u svjetlu tih riječi podijelim s vama svoju misao, svoje želje, a zašto bi se stidio kazati i svoje snove.

  • Danas kad se uz neviđenu podršku sredstava za javno priopćavanje favorizira isključivo materijalni pogled na svijet u kojem se najbolje snalaze i najbolje prolaze oni koji su svoje srce i dušu utopili u materiju i materijalno, u tržišno i profitabilno - ti idi i pokaži da čovjek ne živi samo od kruha i ruha, nego i od Riječi Božje, koja visi ovdje na križu; idi i gradi, živi i svjedoči svijet u kojem se duhovno i materijalno, sakralno i profano, ljudsko i božansko ne isključuju, nego se, kao i u Franji, mogu do neba vinuti;
  • Danas kad se preko reklama, televizije, Interneta i jambo plakata pokušava servirati i stvoriti novi «model» uspješna, sretna i zadovoljna čovjeka - ali u biti čovjeka razdvojena, oljuštena, ogoljena i otkinuta od svoga Boga i Stvoritelja - ti idi i popravi tu degradiranu sliku o tom putniku bez kufera; ugradi svoj život u hram Božje prisutnosti i ne stidi se reći da nisi igračka, da nisi reklama i naljepnica, nego dijete koje proizišlo iz stvaralačke ruke Boga Stvoritelja, kojemu, kao i Franjo, uvijek možeš pristupiti i reći: Deus meus et omnia - Bog moj i sve moje;
  • Idi i popravi moju kuću svojom ljubavlju. Dozivam u sjećanje onu zgodu kad je Isus svome učeniku Petru postavio pitanje koje je odredilo cjeli njegov život, kad ga je upitao: «Šimune Ivanov, ljubiš li me?» (Iv 21, 16). Isus ga ne pita koliki su njegovi talenti, njegovi darovi i sposobnosti. Njega koji ga je tri puta zanijekao ne pita zašto je to učinio, da li će ubuduće biti vjeran, da li će opet pasti, zanijekati i izdati. Ne, to ga ne pita. Pita ga samo jednu stvar koja je presudna, a to je: ljubiš li me? Isto pitanje Isus postavlja svakome od vas: ljubiš li me? Ne pita za tvoje talente, tvoje darove i sposobnosti. On zna koliki su, jer ti ih je on i darovao. Ne pita vas da li znadete govoriti mnoštvu, hoćete li sutra znati uspješno voditi neko poduzeće i tvornicu ili upravljati nekom imovinom; ne pita vas koliko godina imate, gdje stanujete i što studirate. Pita vas samo da li ga ljubite! Draga Franjevačka mladeži: «Obranimo ljubav, ona svima treba, praštanje i nada, darovi su s neba, pogledaj u oči Stvoritelju svom...» (M. Perković - Thompson). - I kaži mu: «Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim»! Kao i Franjo, ljubim te Isuse svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svim umom svojim. Snagom te ljubavi želim popravljati sebe, svoju obitelj, Crkvu tvoju i društvo u kojemu živim.
  • Vidim da ovdje ima dosta mladića-framaša: Želio bih dragi mladići-framaši da se razlikujete od drugih mladića u mnogim stvarima, a osobito kad je u pitanju vaša djevojka ili simpatija. Želio bih da vaše poimanje i gledanje na djevojku, i uopće na ženu, bude zaista originalno, biblijsko i božansko, a to znači: Bog je, piše na prvim stranicama Biblije, stvorio ženu iz muškarčeva rebra, a ne iz njegovih stopala da se po njoj gazi; ne iz njegove glave da se njome upravlja, nego od boka da mu bude jednaka; ispod ruke da bude zaštićena i pokraj srca da bude voljena; Bog je stvorio ženu da muškarcu bude družica, a ne ropkinja. Želio bih da to upamtite, dragi mladići-framaši, i na taj način popravljajte kuću Božju i ovaj svijet. Ako to zapamtite i usvojite, ako to u život pretočite, uvjeren sam da će nam onda i budućnost biti vedrija, da će biti manje slomljenih brakova, da će obitelji naše biti zdravije i društvo puno sretnije. «Idi, popravi moju kuću...», to, eto, znači i to. Uvjeren sam da to razumijete i tako želite.
  • Vidim da ima i puno djevojaka-framašica. Vama bih, drage Framašice, želio reći da ne nasjednete jeftino na jednu, rekao bih otvoreno, sotonsku kulturu u kojoj žena nema lica, ni stida, ni ponosa, ni svete radosti, ni plodnosti, pa je - da postane viđena i popularna - postala samo igračka u muškim rukama: besprijekorno našminkana i s novinskih naslovnica sretna i nasmiješena, a u srcu: u srcu tužna i ranjena, do samoga dna uvrijeđena i obezvrijeđena, slomljena i kao limun iscijeđena. I što će ti šminka, kad srce sreće nema? Čemu lažni osmjeh kad je duša kao pustinja prazna. Drage Framašice, daleko od vas ta kultura; nije sve tako bajno kako se prikazuje i želi prikazati, jer zašto ne reći i upozoriti da u društvu našem i narodu našem, izranjaju i postoje danas zmajevi nezasitni, lukavi i perfidni; zmajevi različitih boja, ucjena i ponuda koji svim silama hoće da uklone poredak Božji, da svijetu nametnu svoja pravila igre, života i ponašanja, svoju religiju i svoju etiku, svoje top-modele, svoje ideale i svoj pogled na svijet. Tužan je taj svijet. Nasuprot ome i takvome svijetu, nasuprot tim perfidnim i lukavim zmajevima, vi, drage Framašice, sa svojom dobrotom i ljepotom, osmjehom, Ijupkošću i vedrinom gradite kršćansku kulturu ljubavi. Gradite je prepoznatljivo i dopadljivo, na franjevački način. Znam da to danas nije lako, ali ne bojte se jer: Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj. Neka vam ne klonu ruke, ne predajte se malodušnosti i ne prepuštajte se načinima i stilovima življenja koji nemaju budućnosti jer ne počivaju na čvrstoj istini riječi Božje. Budite svoje, budite ono što jeste: sretne i ponosne djevojke-framašice, a ne, ne daj Bože, privjesci, trofeji i igračke nekih šmrkavih i nezrelih mladića. Eto, neka to bude vaš izbor, vaš put, vaša istina i vaš život. Neka to bude vaš svijet i u njemu vaša istina o njemu.

U gradnji takvoga svijeta, na sve vas, zazivam blagoslov sv. Franje: Neka vas blagoslovi Gospodin i neka vas čuva. Neka vas licem svojim obasja i milostiv neka vam bude. Neka pogled svoj Gospodin svrne na vas i mir vam podari. Draga Franjevačka mladeži, Bog bio s vama i Franjin blagoslov uvijek počivao na vama! Amen!

Fr. Željko TOLIĆ, provincijal

Susret Frame u samostanu u Splitu (Trstenik) 

 

Galerija slika sa susreta

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas300
Ovaj mjesecOvaj mjesec76921
UkupnoUkupno5075800

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 58 

Administrator

franodoljanin@gmail.com