NADA I REDOVNIČKI ŽIVOT – „IKONA APOKALIPSE“

Predavanje je dr. fra Domagoj Runje održao u Širokom Brijegu 11. rujna 2010. na Redovničkom danu u Bosni i Hercegovini.

..

NADA

Riječ nada u knjizi Otkrivenja ne postoji. Zašto? Možda je razlog sljedeći. Knjiga Otkrivenja napisana je s točke gledišta onoga što se „mora dogoditi“ (dei/ gene,sqai, 1,1).[1] To je grčki teološki dei/ „mora, treba“ iza kojega stoji Bog.[2] Objava koja je dana Ivanu, piscu knjige, odnosi se na budući čas kada se više ništa neće moći promijeniti. Evo tri primjera:[3] 

1) „Ipak, preostali ljudi, što ne poginuše od tih zala, ne obratiše se od djela ruku svojih, da se više ne klanjaju zlodusima i kumirima - ni zlatnima, ni srebrnima, ni mjedenima, ni kamenima ni drvenima koji niti vide niti čuju nit hodaju - i ne obratiše se od svojih ubojstava ni od svojih čaranja ni od svoga bluda niti od svojih krađa.“ (9,20-21).[4]

2) "Svršeno je!

  •     Ja sam Alfa i Omega,
  •     Početak i Svršetak!
  •     Ja ću žednomu dati
  •     s izvora vode života zabadava.
  •      To će biti baština pobjednikova.
  •     I ja ću njemu biti Bog,
  •     a on meni sin.
  •      Kukavicama pak, nevjernima i okaljanima,
  •     ubojicama, bludnicima,
  •     vračarima i idolopoklonicima
  •     i svim lažljivcima
  •     udio je u jezeru
  •     što gori ognjem i sumporom.
  •     To je druga smrt." (Otk 21,6-8).

3) „Nepravednik neka samo i dalje čini nepravdu! Okaljan neka se i dalje kalja! Pravednik neka i dalje živi pravedno! Svet neka se i dalje posvećuje! Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu!“ (Otk 22, 11-12 ). 

No, jesu li ti i slični tekstovi beznadni? Knjiga Otkrivenja čitatelju svakako želi dati do znanja da je ono o čemu govori veoma ozbiljno i presudno. Doći će čas kada se više neće moći vratiti natrag, kada se više nitko neće obraćati. Međutim, to je samo jedna strana medalje. Jednom će doista sve biti svršeno, ali čitatelj se još uvijek nalazi u vremenu odluke. Otkrivenje, kao što mu kaže i samo ime, zapravo je knjiga koja otkriva blaženu budućnost svakomu tko je čita. Broj blaženstava je savršen, to jest ima ih sedam: 

  1. Blago onomu koji čita i onima što slušaju riječi ovog proroštva te čuvaju što je u njem napisano. Jer vrijeme je blizu! (1,3)
  2. Blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu! Da, govori Duh, neka otpočinu od svojih trudova! Jer prate ih djela njihova!" (14,13)
  3. Blažen onaj koji bdije i čuva haljine svoje da ne ide gol te mu se ne vidi sramota! (16,15)
  4. Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu! (19,9)
  5. Blažen i svet onaj tko je dionik toga prvog uskrsnuća! Nad njim druga smrt nema vlasti: oni će biti svećenici Božji i Kristovi i s njime će kraljevati tisuću godina. (20,6)
  6. Blago onomu koji čuva riječi proroštva ove knjige! (22,7)
  7. Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na stablo života i na vrata će smjeti u grad! (22,14)

Osim nabrojenih blaženstava koji prožimaju čitavu knjigu navedimo još dva bitna elementa nade koji je uokviruju. Knjiga Otkrivenja po svome sadržaju dijeli se, naime, na dva veličinom nejednaka dijela. Prvi, kraći dio (1 – 3) sadrži pisma sedmerim crkvama, a u drugom, dužem (4 – 22), nižu se različita viđenja koja Ivan promatra kroz nebeska vrata (4,1) ili potpuno otvoreno nebo (19,11). Zajedničko pak i prvom i dugom dijelu jest njihov nadobudni završetak.

Pisma sedmerim crkvama koje se nalaze u Efezu, Smirni, Pergamu, Tijatiri, Sardu, Filadelfiju i Laodiceji, imaju više manje sličnu strukturu. Evidentiraju se njihove dobre, a ako ima, i loše strane, izriče se pohvala i, ako treba, opomena te se završava riječima „Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama“ (2,7.11. 17.29; 3,6.13.22). Te zaključne riječi jednako su upućene svima. No, s obzirom na sadržaj pisama, to jest na dobre i loše strane pojedine crkve, ima jedna iznimka. Riječ je o posljednjoj crkvi u nizu, to jest crkvi u Laodiceji. U toj crkvi kao da nema ništa dobra. Ne nabraja se nijedna njezina dobra karakteristika. Sud o njoj krajnje je loš: 

„Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.“ (3,15-16). 

Tako pismo počinje, ali kako završava?

Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš. Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se! Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.“ (3,18-20)

Poruka nade više je nego jasna, a njezino ispunjenje potvrđeno je na završetku drugoga dijela, to jest epiloga čitave knjige. Naime, dok Isus ustrajno stoji na vratima mlake crkve u Laodiceji i kuca, to jest, želi u nju ući, ali ne agresivno nego diskretno, tri puta u epilogu knjige čuju se riječi okupljene zajednice[5]: „dođi... dođi“ (22,17) – „Dođi, Gospodine Isuse“ (22,20).

.

REDOVNIČKI ŽIVOT

Ako smo unatoč nedostatku izričite terminologije vidjeli da je nada u knjizi Otkrivenja prisutna toliko da bi je čak mogli nazvati knjigom nade, sada se postavlja pitanje što u njoj ima o redovničkom životu?  

Kao i u prethodnom slučaju odgovor na to pitanje može se tražiti samo iz perspektive čitatelja, i to, ovaj put, čitatelja redovnika ili redovnice. 

No, prije nego to učinimo potrebno je za ovaj način čitanja pronaći opravdanje. I nalazimo ga na samom početku, to jest u prvom dijelu knjige, u pismima sedmerim crkvama koja imaju svoju simboličku ekleziološku vrijednost. Naime, broj sedam jest broj punine i savršenstva te označuje da su pisma upućena Crkvi u cjelini, a činjenica da se svaka od njih odnosi na jednu točno određenu lokalnu zajednicu, znači da su pisma upućena Crkvi u svim njezinim segmentima. Drugim riječima, svako od sedam pisama, a time i čitava knjiga (usp. Otk 22,16) može se i treba čitati polazeći iz bilo kojega statusa ili situacije crkvenog života, pa tako i redovništva.

Usto valja istaknuti još nešto. Polazeći od činjenice da je svaka od sedam nabrojenih Crkava određena svojim geografskim smještajem, time je, suvremenim crkvenim rječnikom rečeno, istaknuta važnost mjesne Crkve u kojoj svoj prostor života i djelovanja ostvaruje i svaka redovnička zajednica. No, polazeći od simbolike broja sedam koji označava savršenost i puninu, naziremo u općoj strukturi pisama sedmerim crkvama takoreći pravnu strukturu redovništva u ustrojstvu opće Crkve. S geografske točke gledišta redovnički poziv se ostvaruje u pojedinoj mjesnoj crkvi, ali njegova struktura nadilazi geografske granice te na svoj način biva živim znakom univerzalnosti i katoliciteta Crkve. Isto tako, polazeći od hijerarhijskog ustroja Crkve, i tu su granice otvorene jer redovništvo prožima čitavu njezinu hijerarhijsku strukturu.

Sve nam to, dakle, daje za pravo da knjigu Otkrivenja čitamo i u redovničkom ključu.

Iako su mogućnosti daljnjeg pristupa takvom čitanju bezbrojne, u našem ćemo se traženju zaustaviti na nekim tekstovima koji nam osvjetljuju četiri temeljne vrednote redovničkog života. Prve tri odnose se na tri redovnička zavjeta – čistoću, poslušnost, siromaštvo – , a četvrta je vita communis, zajednički život.

Te četiri točke izložit ćemo oni redom kako se one u knjizi pojavljuju: čistoća, poslušnost, siromaštvo i na koncu vita communis.

.

Čistoća

Zašto najprije o čistoći?

Kada u knjizi Otkrivenja tražimo tekstove koje bi se mogli povezati s redovničkim zavjetom čistoće, vjerojatno nam najprije padne na pamet onih sto četrdeset i četiri tisuće djevaca koji prate Jaganjca kamo god pođe (14,4). Bez sumnje, ta ikona apokalipse neizostavna je kad je riječ o ovoj temi. Za sto četrdeset tisuća otkupljenih (12x12x1000, što simbolički označuje veliko mnoštvo) koristi se slika onih koji su živeći djevičanski svu svoju životnu energiju uložili u nasljedovanje Krista. Naime, ako nasljeduju Jaganjca kamo god pođe, to znači da nasljeduju i njegov oblika djevičanskog života.

Međutim, premda je ta slika otkupljenih doista izričito povezana s djevičanskim oblikom života, koji u Crkvi postoji počevši od njezine Glave i Početka to jest od samoga Krista, i premda nam, kako rekosmo, ona vjerojatno sada prva pada na pamet, to nije prvi tekst u knjizi Otkrivenja koji se može povezati s redovničkim zavjetom čistoće. 

Spomenuti tekst o sto četrdeset i četiri tisuće nalazi se tek u četrnaestom poglavlju, a riječi koje možemo povezati s našom temom nalaze se već u prvoj rečenici knjige i glase: 

Otkrivenje Isusa Krista: njemu ga dade Bog da on pokaže slugama svojim ono što se ima dogoditi ubrzo.“ (1,1)

U kakvoj je vezi ta rečenica sa zavjetom čistoće postaje jasnije ako je čitamo u svjetlu 1Kor 7,29-31: 

Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsele i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer - prolazi obličje ovoga svijeta.“

Kao što smo već prije vidjeli knjiga Otkrivenja inzistira na ozbiljnosti i hitnosti svoje poruke. Više puta ponavljaju se izrazi poput ovih: „dogodit će se ubrzo“ (1,1; 22,6) „dolazim ubrzo“ (2,16; 3,11; 22,7.12.20; „vrijeme je blizu“ (1,3; 22,10). Te riječi zapravo označuju i početak i kraj knjige. Drugim riječima, čitatelj je pozvan da čitanje započne i završi sa stavom ne-odgađanja.

Ovdje također treba naglasiti da se spomenutim izrazima („dogodit će se ubrzo“ i slično), ne navodi neki točno određeni vremenski rok do kojeg će se sve dogoditi i koji bismo na neki način mogli izračunati. Svrha tih izraza jest da svakom pojedincu jasno poruče sljedeće: ovo što piše u knjizi koju čitaš ne smiješ primijeniti na neku daleku budućnost koja se tebe osobno ne tiče. Sve ovo tiče se upravo tebe ovdje i sada, u tvome vremenu.[6]

Zavjet čistoće svjedoči upravo takav stav i to zbog činjenice što se onaj koji živi u djevičanstvu ne može nadati (tjelesnom) potomstvu. Naime, osobe koje imaju potomstvo time na neki način imaju produženu zemaljsku egzistenciju, te stoga iskustvo da prestankom vlastitog života prestaje jedna zemaljska povijest ne doživljavaju potresno u onoj mjeri u kojoj ga doživljavaju čovjek ili žena bez djece. A takvo životno iskustvo ne može se živjeti u potpunoj ravnodušnosti prema Bogu, i upravo to je stav koji knjiga Otkrivenja traži od svoga čitatelja: živjeti takav oblik života koji svoj smisao, ispunjenje i budućnost ne može naći nigdje drugo osim u Bogu. 

Vratimo se sada slici onih sto četrdeset i četiri tisuće djevaca koje vidimo kako idu za Jaganjcem kamo god pođe i pred prijestoljem mu pjevaju novu pjesmu (14,3).

U mentalitetu SZ-a u kojem živi i Ivan, pisac knjige Otkrivenja, svaki tip spolnog odnosa, bio dopušten ili nedopušten, onesposobljavao je, barem za određeno vrijeme, dotičnu osobu za sudjelovanje u hramskom bogoslužju. Stoga se prema knjizi Otkrivenja oni koji izabiru oblik djevičanskog života, nalaze u jednom posebnom odnosu s Bogom i Jaganjcem (koji su na istom prijestolju, v. 22,1.3)[7], budući da im njihov način života omogućuje neprekidno i savršeno bogoslužje.[8]

U konkretnom životu Crkve to se bez sumje na poseban način očituje u tome što je izbor djevičanstva sastavni dio redovničkog, a u rimskom obredu i svećeničkog poziva. Ako se ta činjenica prihvaća sa sviješću o svemu što ona sa sobom nosi, te se živi s poniznom i korjenitom vjerodostojnošću, onda takav poziv u Crkvi ispunja svoju ulogu svjedočenja ne samo blizine vremena u kojem će se dogoditi ono što se mora dogoditi, nego blizine Onoga koji sjedi na prijestolju. 

 

Poslušnost

O poslušnosti se također govori u prvim recima Apokalipse i pripada joj prvo od sedam spomenutih blaženstava.

„Blago onomu koji čita i onima što slušaju riječi ovog proroštva te čuvaju što je u njem napisano.“ (1,3).

Uz stav ozbiljnosti s obzirom na blizinu vremena poslušnost je prvi aktivni čin koji se traži od čitatelja. I samo čitanje zapravo je slušanje (grčki avnaginw,skein što bi se moglo prevesti i prepoznavanje, upoznavanje). Iz toga prvoga podatka jasno je u čemu se zavjet poslušnosti u svojoj biti sastoji - u upoznavanju i čuvanju Riječi. U prvom dijelu knjige to jest u pismima sedmerim crkvama upravo dominira rečenica „Tko ima uho neka posluša, što Duh govori crkvama“. (2,7.11.17.29.; 3.6.13.22).  

Osim toga, znakovito je da se u pismima sedmerim crkvama glagol slušati nalazi u opomenama dvjema najkritičnijim crkvama. To su već spomenuta „mlaka“ (3,16) crkva u Laodiceju (3,20) u kojoj nema ništa dobra, a prije nje „mrtva“ (3,1) crkva u Sardu (3,3) u kojoj ima tek nekolicina onih koji „ne okaljaše svojih haljina“ (3,4). Ta podudarnost opomena pokazuje da su i mlakost i mrtvilo posljedica manjka slušanja Božje riječi.

Važnost slušanja izražena je i činjenicom da je Ivan bio na otoku Patmosu radi „Riječi Božje i svjedočanstva Isusova“ (1,9). Tu je imao viđenja koja je zapisao, ali prije nego što je išta vidio, Ivan je čuo glas:

„Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas, kao glas trublje.“ (1,10), a tek potom slijede riječi: „Što vidiš, napiši u knjigu i pošalji sedmerim crkvama...“ (1,11). 

Dalje se u objavama glagol vidjeti upotrebljava gotovo dva puta više nego glagol čuti, (cca. 50/25), ali su viđenja gotovo uvijek popraćena i 'zvučnim efektima'. Jedan od njih je i šutnja: 

„Kad Jaganjac otvori sedmi pečat, nasta muk na nebu oko pola sata.“ (8,1). 

No, što se događa za vrijeme toga nebeskog muka?

Slušaju se molitve svetih: 

I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kadâ da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem. I vinu se dim kadni s molitvama svetih iz ruke anđelove pred lice Božje.“ (8,3-4)

Slušanje, dakle, prožima i nebo i zemlju te predstavlja medij komunikacije koji je dostupan svima. Na koncu, Ivan sva svoja viđenja posreduje Crkvi posredstvom sluha. On je sve „čuo i vidio“ (22,8), a oni kojma se obraća mogu samo čuti. Isto tako „Duh i Zaručnica govore: „Dođi!“ I tko ovo čuje, neka rekne: „Dođi!“ (22,17).

Imajući sve to na umu, možemo reći da se u aktualnom život Crkve redovnička poslušnost ne sastoji se samo u izvršavanju određenih naređenja (premda nema sumnje da i njih treba vršiti), nego još više u svjedočanstvu osluškivanja onoga što Duh govori zajednici.[9]

To osluškivanje, kako piše na samom početku knjige Otkrivenja, uključuje čitanje, to jest upoznavanje Riječi.

U konkretnom životu Crkve, to znači da redovnici svoje služenje Božjem narodu ostvaruju i kao poslužitelji Riječi. O toj službi na divan način govori sv. Franjo Asiški u rečenici:

„Budući da sam sluga sviju, dužan sam svima služiti i donositi miomirisne riječi Gospodina našega.“ (Pismo vjernicima II, 2).[10]

.

Siromaštvo 

Riječ siromaštvo prvi se put pojavljuje u pismu crkvi u Smirni:

„I anđelu Crkve u Smirni napiši: "Ovo govori Prvi i Posljednji, Onaj koji bijaše mrtav i oživje: Znam tvoju nevolju i siromaštvo - ali ti si bogat! - i pogrde od onih koji se nazivaju Židovima, a nisu, nego su sinagoga Sotonina. Ne boj se onoga što ti je trpjeti! Evo, Sotona, će neke od vas baciti u tamnicu da budete iskušani. Bit ćete u nevolji deset dana. Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života.“ (2,8-10).

Drugi put, u sasvim drugom kontekstu i značenju, o siromaštvu piše u pismu crkvi u Laodiceji:

„Govoriš: 'Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!' A ne znaš da si nevolja i bijeda, i siromah[11], i slijep, i gol.“ (3,17).

Ta dva teksta jasno govore da se siromaštvo i bogatstvo dovode u odnos s Bogom. Siromašna crkva u Smirni bogata je u Božjim očima, a bogata crkva u Laodiceju zapravo je bijedna i tek se treba obogatiti. Isus joj poručuje: „kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš...“ (3,18). Drugim riječima, istinsko se bogatstvo stječe tek kad se podvrgne kušnji, te je bogat onaj koji se obogati pravim vrijednostima.

Na tu usporedbu iz prvog dijela knjige možemo nadovezati jednu iz drugoga dijela. Sjetimo se opet onih sto četrdeset i četiri tisuće koji se pojavljuju u četrnaestom poglavlju knjige. Tko su oni i kako se zovu? Knjiga Otkrivenja ne navodi njihovih imena nego kaže da im je „na čelima napisano ime njegovo (Jaganjčevo) i ime Oca njegova!“ (14,1).

S druge strane, kao protivnik spašenicima u knjizi se pojavljuje zvijer koja ima deset glava i na njima bogohulna imena (13,1), a na njoj sjedi žena sjedi odjevena je u grimiz i skrlet, sva u zlatu, dragom kamenju i biserju, koja na čelu nosi vlastito ime: „Babilon veliki, mati bludnica i gnusoba zemljinih.“ (17,5).

Međutim sud nad njom je poguban: 

„Koliko se razmetala sjajem i raskoši, toliko joj zadajte muka i jada! Jer u srcu je svome govorila: 'Na prijestolju sjedim kao kraljica i nikad neću obudovjeti, jad me nikada zadesiti neće!' Stoga u isti će je dan zla zadesiti: smrt i jad i glad te će sva u ognju biti spaljena. Jer silan je Gospod, Bog, Sudac njezin!" (18,7-8).

Oni pak koji na čelu ne nose svoje nego Božje ime, predstavljaju one koji su se u nasljedovanju Jaganca kamo god pođe odrekli svega pa i samih sebe. Oni „nisu ljubili života svoga sve do smrti„ (12,11), i pokazali su svjedočanstvo siromaštva koje se bogati u Bogu. 

„I prijestolje će Božje i Jaganjčevo biti u gradu i sluge će mu se njegove klanjati i gledati lice njegovo, a ime će im njegovo biti na čelima. Noći više biti neće i neće trebati svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasjavat će ih Gospod Bog i oni će kraljevati u vijeke vjekova.“ (22,3-5)

.

Vita communis

Kao ikona zajedničkog života tipičnog za redovništvo može poslužiti Apokalipsa kao cjelina. Na nebu pa čak ni na samom nebeskom prijestolju nitko nije sam. Tu su Otac Jaganjac i sedam duhova (to jest punina Duha, v. 5,6-7).[12]

No, unutar same knjige najjasnija slika zajedništva jest slika grada, nebeskog Jeruzalema (21,1-22,15). Naravno da primjena te slike na redovnički život može biti samo parcijalna, no postoje neki elementi grada Apokalipse koji se u redovništvu na poseban način vrednuju i njeguju te se ponekad mogu prepoznati čak i u samostanskoj arhitekturi.[13]

  1. Grad kao takav u starini, tj. povjesnom kontekstu u kojem je Apokalipsa nastala, označava mjesto sigurnog, uređenog i razvijenog zajedničkog života zaštićenog od divljine i vanjskih neprijatelja. Život grada predstavlja visoku razinu kvalitete života.[14]
  2. Grad Jeruzalem uz navedene značajke sveto je mjesto Božjeg prebivališta.
  3. Sveti grad silazi s neba (21,2.10) i označava zajednicu koju okuplja Bog. Nema nijednog drugog kriterija po kojem su članovi zajednice međusobno povezani osim prebivanja s Bogom (21,3). Njih ne veže nikakva krvna veza niti neki zajednički interes, nego činjenica da su se odazvali Božjem pozivu.
  4. Okružen je velikim i visokim zidinama. Potpuno je siguran i zaštićen. U nj nitko ne može ući preko ograde, ali zato ima dvanaest vrata, i to po troja sa svake strane svijeta (21,13) i nikad se ne zatvaraju (21,25). Redovnički život posebnost je i neobičnost u životu svijeta. No, to nije bijeg od svijeta i 'stvarnosti' koja postoji izvan samostanskih zidina, nego mjesto gdje svijet može ući i tražiti duhovnu okrepu smislom.
  5. Zidovi grada imaju dvanaest temelja koji nose imena dvanaest Isusovih apostola (21,14), a Dvanaestorica su oni koji su sve ostavili i pošli za njim.
  6. Grad je istovremeno Zaručnica i Žena Jaganjčeva (21,9) što označava onu napetost izraženu riječima već i još ne. Zajedništvo u redovničkim zajednicama slika je nebeskoga grada ne po svojoj savršenosti, nego upravo po svojoj nepotpunosti i neostvarenosti koja putem evanđelja smjera svojemu ostvarenju i ispunjenju.
  7. Usred grada je trg, rijeka i i stablo života koje rađa svaki mjesec u godini a „lišće stabla za zdravlje je narodima. I neće više biti nikakva prokletstva“ (22,3). Ovdje ne možemo, a da se ne sjetimo zgode o Isusu i prokletoj smokvi koja premda bogata lišćem, nije imala ploda. (Mk 11,12-14. 20-25) U tom događaju, po mišljenju egzegetâ, smokva bogata lišćem, ali bez plodova, simbolizira aktualno stanje jeruzalemskog hram, koji premda bogato urešen nije donosio plodove vjere i molitve, nego se pretvorio u trgovinu.[15] Međutim, u nebeskom Jeruzalemu i lišće stabla postaje za zdravlje narodima

Neka to bude i posljednja ikona apokalipse čitana u redovničkom ključu nade: Redovnički život u Crkvi Lišće je stabla života koje je za zdravlje narodima.

Lišće može biti naoko beskorisni ili čak iluzorni ukras stabla koji skriva njegovu neplodnost. Ali ako se to stablo napaja iz rijeke života koja izvire iz prijestolja Božjeg i Jaganjčva (22,1), te upija svjetlo iz Jaganjčeve svjetiljke Božje slave (21,3) i njegovo lišće služi za zdravlje (grč. Terapia) i postaje znakom nade svim narodima.[16] 

Fra Domagoj Runje

_____________________

[1] Dobar primjer su Isusovi navještaji muke smrti i uskrsnuća (v. Mt 8,21; Mk 8,31; Lk 9,22)

[2] Isti izraz ponavlja se još dvaput (Otk 4,1; 22,6).

[3] Biblijski citati su iz prijevoda Duda – Fućak, KS, Zagreb.

[4] Vidi još Otk 16,9-11.

[5] Ovdje treba imati na umu da je knjiga Otkrivenja po svojoj strukturi liturgijska knjiga. Naime, sročena je tako da se vidjelac Ivan obraća okupljenoj zajednici kojoj i sam pripada: „Ja, Ivan, brat vaš i suzajedničar u nevolji, kraljevstvu i postojanosti, u Isusu: bijah na otoku zvanu Patmos radi riječi Božje i svjedočanstva Isusova. Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas, kao glas trublje. Govoraše: Što vidiš, napiši u knjigu i pošalji sedmerim crkvama...“ (1,9 -11). Isto, tako rečenica „Blago onomu koji čita i onima što slušaju riječi ovog proroštva...“ stavlja nam pred oči sliku čitača koji tekst knjige čita pred onima koji slušaju.  

[6] Usp. K. Stock, L'ultima parola è di Dio. L'Apocalisse come Buona Notizia, Edizioni ADP, Roma, 1998., 16.

[7] Ta slika važna je za trinitarnu teologiju, a pogotovo za nauk o Isusovu božanstvu i njegovoj istobitnosti s Ocem. Naime, Bog i Jaganjac na istom su prijestolju, i u nebeskoj liturgiji Jaganjac, se za razliku od drugih bića nikada ne klanja pred Onim koji sjedi na prijestolju (v. npr. 4,9-10), nego se bića, starješine i sluge klanjaju pred Jaganjcem (5,8; 22,3).

[8] Usp. U. Vanni, Apocalisse, Queriniana, Brescia, 2000., 113.

[9] Usp. kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, Služenje autoriteta i posluh. Faciem tuam, Domine, requiram, Zagreb 2008., 20 (e) gdje se poziva na Otk 2,7.

[10] Spisi Sv. Franje i Sv. Klare Asižana, Symposion, Split1988., 61.

[11] U prijevodu Duda – Fućak  stoji riječ  'ubog'.

[12] Vidi bilj. 7.

[13] Npr. u klaustrima s vodom i stablima.

[14] Usp. K. Stock, L'ultima parola è di Dio, 175.

[15] Nakon što je Isus prokleo neplodnu smokvu otišao je u hram da otamo istjera trgovce (v. Mk 11,12-17). 

[16] Usp. Ps 1,3: „lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi.“ 

 

Pretraži sadržaj

Najave

Duhovne vježbe - 2017.

*********

20.-23. lipnja: Šibenik/Sv. Lovre: Proslava Presvetoga Srca Isusova

********

24. lipnja: Svećeničko ređenje u Splitu

*******

23. - 25. lipnja: Vancouver - Mladifest

********

5. srpnja: Imotski - Dan Provincije

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas45
Ovaj mjesecOvaj mjesec54118
UkupnoUkupno5142577

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 109 

Administrator

franodoljanin@gmail.com