II. SVETI FRANJO I FRANJEVAČKI POKRET
(Prema knjizi KAJETAN ESSER, Pregled povijesti Franjevačkoga reda) .

7. Franjo - Božji čovjek

Prvi trenutak susreta Boga s čovjekom jest Isusovo rođenje koje Franjo slavi osobitom radošću i pobožnošću. Slavljenje Božića u Greču govori nam o tome kako Franjo želi sebi i ve­likom mnoštvu nazočnih uprisutniti Božju poniznost. Franjo želi vidjeti to vlastitim očima i rukama opipati kako je Bog ljudski malen, slabašan i ponizan.

Za Franju je Božić, kad je Bog postao čovjekom, «svetkovina nad svetkovinama« jer je Bog postavši malenim djetetom bio pri­ljubljen uz ljudske grudi. Bogatstvo veličine i smisla svetkovanja Božjega rođenja kao malenog djeteta Franju je dovodilo do ushi­ta. Stoga je 1203. godine upriličio prve u svijetu «žive jaslice«.

Pozvao je svojega prijatelja, gospodina Ivana, i rekao mu: «Ako želiš da ovogodišnji Božić proslavimo u Greču, požuri se i brižljivo pripravi što ću ti reći. Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe i neprilike: kako je smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.

Stvar se brzo razglasila, zavladao je opći zanos i sabrao se silan svijet. Noć postade svijetla kao dan jer muškarci i žene onoga kraja prirediše svijeće i baklje da bi rasvijetlili noć koja je nekoć blistavom zvijezdom rasvijetlila sve dane i godine. Svetac je, sav blažen, posred ponoćne liturgije pjevao evanđelje i okupljenom narodu održao propovijed. Njegove riječi o rođenju siromašnoga kralja u malome gradu Betlehemu teku poput meda. Ime Betlehem izgovarao je poput ovce koja bleji, a kad bi izgovarao ime Isus, sve bi oblizivao usne zbog slat­koće ove riječi.

Ova je svečanost bila tako čarobna da je sav narod bio us­hićen zajedno s Franjom motreći ovu uzvišenu ponoćku.

Bilo bi krivo misliti da je Franjo imao osjećajno naglašeni odnos samo prema Utjelovljenju. U božičnoj meditaciji koju Franjo predviđa u Časoslovu muke, otvara nam se mnogo širi pogled: Bog je dijete, bez doma, jer su mu ljudi uskratili dom. Franjo osjeća potrebu da iznosi svoje klicanje Bogu koji je do te mjere postao čovjekov pratilac u patnji da je izabrao ovako siromašan dolazak na svijet kao i život u siromaštvu.

Franjo smatra daje ovo rođenje početak Muke. Kaže: «Prine-site Gospodinu svoja tjelesa i nosite njegov sveti križ te idite do kraja za njegovim svetim zapovijedima. Ovaj paradoks vjere mora imati svoj učinak i na čovjeka. Franjo i svi oni koji ga žele slijediti moraju svoje postojanje na zemlji smatrati privre­menim, kao hodočašće obilježeno siromaštvom, bez domo­vine, kao u progonstvu.

La Verna - stigmatizacija

Sveti Franjo je bio čovjek dugotrajne kontemplativne molitve i velikih pokora. Zato se često znao povlačiti na osamljena mjesta gdje ga nitko nije smetao. Jedno od takvih svetih mje­sta osame i kontemplativne molitve bilo je brdo La Verna koje je svetom Franji poklonio grof Orlando di Chiusi jer je na to bio potaknut svetim životom Franje i njegove braće.

Godine 1224., uoči blagdana svetoga Mihaela arkanđela, Franjo provodi vrijeme svojega posta na tom brdu. Razmatra sliku koja mu se još u crkvi Svetog Damjana pokraj Asiza, onih davnih godina, urezala u dušu - promatra Raspetoga.

Meditirajući tako, molio je Isusa da bi mu dao veliku milost da osjeti onu ljubav koju je Isus osjećao dok je visio na križu i da osjeti one patnje koje je Isus osjećao na tom križu.

Odjednom Franjo ima viđenje: anđeo - seraf svojim krilima štiti tik raspetoga Gospodina Isusa. Prema Franji su krenule zrake iz svetih rana, i kad je viđenje završilo, na svojem tijelu sveti je Franjo opazio Isusove svete rane. Na rukama i nogama su mu se stvorile izbočine kao čavli, a iz rane na boku mu je povremeno izlazila krv. Ove rane su bile jako bolne, no sveti Franjo je nastojao sakriti ih od svojih bližnjih. Malo je bilo svje­doka toga događaja, zapravo samo jedan - brat Leon, Franjin vjerni pratilac koji je iz daljega promatrao ovo Franjino viđenje.

No, budući da je sveti Franjo šutio o tome što se dogodilo, šu­tio je i brat Leon.

Ovakve svete rane zovu se «stigme» ili «stigmata» pa zato kažemo da je sveti Franjo bio stigmatiziran. No, koliko je god stigmatizacija nešto neobično, ako bismo zaboravili na Fra-njinu ljubav i uronjenost u osobu Isusa Krista patnika, onda te svete rane ne bi imale same za sebe nikakvog smisla.

Mnogi su svjedoci koji govore o tome kako je sveti Franjo bio čovjek duboke i istinske religioznosti i prave vjere bez ikakvih zastranjenja. Zato on uprisutnjuje Krista, a svatko tko se njemu približi, taj mora misliti na Krista jer su Franjin lik i život takovi da predstavljaju doslovno nasljedovanje Evanđelja i skromno os­tvarenje Isusova života - tako da Kristovo lice gleda iz Franjinog, a Kristove geste su prepoznatljive u Franjinima.

U ovom daru neposrednog Kristova predstavljanja moglo bi se doći tako daleko da se u Franji vidi ponavljanje samoga Krista odnosno druga Mesijina egzistencija i time isključi sa­moga Gospodina Isusa. Franjo nije bio Isusova reinkarnacija, već skromni siromašni manji brat koji je do iznemoglosti lju­bio svojega Gospodina.

Franjo je znao da se nakon ovoga događaja više nikad neće vratiti na La Vernu. Stoga je, kad je odlazio, uputio svoj bla­goslov brdu La Verni i sa suzama u očima se oprostio odnje-ga. Nakon ovoga velikog, tajanstvenog i svetog događaja živ­io je još dvije godine.

Kad se vratio u nizinu tj. Asiz nije više s ranama na nogama mogao hodati, pa mu je sveta Klara sa svojim sestrama isplela papuče koje su mu malo ublažavale te velike boli kod hoda­nja. Ove papuče čuvaju se još danas, kao i njegov habit u muzeju uz Crkvu sv. Franje u Asizu.

Franjino preminuće i proglašenje svetim

Franjino tijelo bilo je izmučeno mnogim postovima, a život ispunjen molitvama, bdijenjima i propovijedanjem Božje riječi na mnogobrojnim putovanjima.

Brinuo se i suosjećao s bližnjima, ali o sebi nije vodio puno računa. Znao je reći da je bio prestrog sa svojim bratom ma­garcem - kako je nazivao svoje tijelo.

U posljednje dvije godine života Franju su razdirale boli duševne i tjelesne. Od mladosti je patio od malarije čije su popratne pojave bile sve jače, a od povratka iz Egipta boluje od trahoma, vrlo bolne upale očiju s jakim glavoboljama i sve većom osjetljivošću na svjetlost, dok nije skoro potpuno oslije­pio. Postovi kojima je mučio tijelo uzrokovali su mu čireve na želucu i crijevima. Tu dodajmo još i bolest slezene i jetre, slabokrvnost, vodenu bolest, a mučile su ga i tjeskoba odno­sno nezadovoljstvo u vezi s organizacijom njegova Reda na­kon što je on prestao biti upraviteljem.

Neprestano je razmišljao o tome kako njegov Red ne ide pravim putem siromaštva onako kako ga je on zamislio.

Bio je tako slab da više nije mogao niti hodati. Braća su ga dopremila na magarcu u samostan Sv. Damjana gdje su ga klarise s pažnjom njegovale. On se tada nalazio u «najtamnijoj noći svojega života. Nema uporišta ni utjehe niti u svetim ra­nama i osjeća se izloženim silama pakla i odbačenim od Boga. No, onda, kao dar s neba osjetio je kako magle nestaju, a srce mu se rastapa od miline i prelama u pjesmu «Brata sunca» kojom sebe doživljava kao brata svih stvorenja i daje hvalospjev Stvoritelju.

Budući da ga je jako mučila bolest očiju, braća su ga odnije­la papinom liječniku u mjesto Rieti koji mu je spaljivao slje­poočnice - to je bila tadašnja metoda liječenja upale očiju, ali niti to mu nije pomoglo. Bio je jednako slab, pa je brat Ilija, tadašnji general Reda, pozvao Franjine najbolje prijatelje - brata Bernarda i brata Egidija ne bi li pogled na prve drugove i sub­raću donio Franji utjehu i olakšanje.

Franjo je zaželio da mu pjevaju kako bi se oslobodio tereta boli, a i sam je slagao pjesmu za pjesmom, čak i na sablazan braće koja su mislila da čovjek koji umire treba biti ozbiljan.

No, Franjino vrijeme na zemlji još nije isteklo.

Braća misle da bi trebalo otići k još jednom liječniku, također papinom, u Sienu. Taj put je bio vrlo mučan. Franjo je sjedio na konju, a braća su ga podupirala. Kad su konačno stigli u Sienu, Franjo je bio tako slab da su braća mislila da će umrije­ti. Iz Siene se vraćaju u Asiz gdje ga njeguju u biskupskom dvoru. Tu je Franjo u par jednostavnih rečenica dao program života svojoj braći: međusobno se ljubiti, cijeniti siromaštvo i ostati vjeran Crkvi.

Kad se približio posljednji čas, želio je poći u Porcijunkulu, pa su ga braća onamo prenijela. Zamolio je da mu iz Ivanova evanđelja pročitaju oproštajni govor (Iv 13,17) i izvještaj o pranju nogu (Iv 13,1-15). Također je zamolio da mu dodaju kruh koji je on blagoslovio i podijelio svojoj braći. Zapovijedio je da ga golog polože na zemlju, raširio ruke kao na križu. Braća su molila Psalam 142. i pjevala pjesmu «Brata sunca». Franjo umire 3. listopada 1226. godine uvečer, s 44 godine, od slabosti srca.

U pismu koje je poglavar Reda brat Ilija poslao svim bratstvi­ma u Europi piše da je otac Franjo «prešao k Bogu». Na mjestu na kojem se dogodio prelazak (transitus) danas stoji kapelica i zove se «Kapela prelaska« jer je Franjo na ovome mjestu prešao iz ze­maljskog života u vječni, otišao k svojem Gospodinu.

Franju su već za života smatrali svetim, a nakon smrti ljudi su hrlili njegovom svetom tijelu kako bi po Franjinim zaslu­gama dobili milosti koje su tražili. Glas o Franjinoj svetosti tako se naglo širio da je papa Grgur IX. proglasio brata Franju svetim na svečanoj kanonizaciji 16. srpnja 1228. godine, nepune dvije godine nakon smrti.

Tijelo svetoga Franje Asiškog bilo je ponajprije sahranjeno u crkvi sv. Jurja u Asizu, a dan nakon kanonizacije papa Grgur IX. položio je temeljni kamen za novu veličanstvenu crkvu posvećenu Svecu. Nakon dvije godine crkva je bila u dobroj mjeri izgrađena, pa je Franjino tijelo preneseno u nju dana 25. svibnja 1230. godine za vrijeme generalnog kapitula braće koji se održavao o Duhovima.

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

25.-28. lipnja: Proslava Presvetoga Srca Isusova u Šibeniku

************

27.-29. lipnja: Siverić - 50. obljetnica župe

************

29. lipnja: Kruševo - 50. obljetnica svećeništva

***********

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas323
Ovaj mjesecOvaj mjesec64649
UkupnoUkupno6901431

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 65 

Administrator

franodoljanin@gmail.com