Propovijed prof. dr. sc. Jure Brkana prigodom 'Dana oslobođenja Miljevaca'

Prof. dr. sc. Jure Brkan održao je propovijed 21. lipnja 2010.

Hvaljen Isus i Marija!

Poštovani i dragi Miljevčani i cijenjeni gosti,

Danas, u ovoj svetoj misi – žrtvi Novoga zavjeta, kao kršćani – katolici - sjećamo se naše braće, hrabrih miljevačkih osloboditelja i drugih dobrih ljudi, koji su u Domovinskom ratu ljubili Isusovom ljubavlju: dali su svoj život za obranu Miljevaca, za obranu Domovine, za mir i dobro. Naši su branitelji, konkretno i doslovno, shvatili Isusovu zapovijed ljubavi: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ Pogledajmo na Isusov križ i shvatit ćemo kako nas je Isus ljubio.  

U svetom Pismu nalazimo, također i ove riječi: „Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi.“ Te se riječi mogu primijeniti i danas dok se puni poštovanja sjećamo onih ljudi koji su iz ljubavi prema pravdi, istini i dobru položili svoj život za braću. Oni su sijali u suzama, a mi danas žanjemo u pjesmi. Mi se danas možemo slobodno i radosno veseliti ovome danu na slobodnim Miljevcima, u popravljenoj crkvi. Ovdje i danas kao katolici naglašavamo pomirbu, a ona se temelji na istini i sjećanju. Samo istina i sjećanje mogu nas dovesti mira i praštanja.

Ako želimo zaista biti katolici, moramo ljubiti ne samo katolike onako kao nas je Isus ljubio, nego i sve ljude jer su i oni djeca Božja - naša braća. Reći ćete teško je ljubiti one koji su nas ubijali, progonili i otimali naše? Ali, braćo i sestre, mi smo djeca Novoga zavjeta i za nas ne vrijedi ona: „kako ti meni tako ja tebi“ - jus talionis. Isus Krist, naš jedini učitelj ne traži od nas odmazdu nego suprotno „ljubite i neprijatelje svoje“, morate opraštati i biti milosrdni kao što je milosrdan vaš Otac nebeski; katolička zajednica poznaje milosrdnu ljubav Božju, a ne osvetu.

Na nama je da živimo po Kristovu. Kako? Isus je ljubio sve i položio je svoj život za sve ljude, iz ljubavi prema Bogu Ocu; oni koji su položili svoj život za braću, izvršili su evanđeosku zapovijed ljubavi, dok ljubimo jedni druge dotle trebamo praštati grešnicima koji nas nisu ljubili, a uvjet je samo jedan: oni se trebaju kajati za zlodjela koja su počinili. Teološki govoreći kajanje je, braćo i sestre, „bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti“ (KKC, br. 1451, DS, 1676). Nakon otpusta grijeha, svećenik u ispovijedi kaže: 'Idi i ne griješi više'. Mi ćemo ovdje i danas na Miljevcima reći: ono i onakvo zlo koje se dogodilo, ne ponovilo se, a onima koji su ga počinili poručujemo s ovoga svetoga tla, nemojte više činiti zlodjela, ona vape pred licem Božjim i pred ljudima; Bog je i vaš otac koji vas ljubi. Naše sjećanje na oslobođenje Miljevaca jest upravo sjećanje na zlo da se više ne dogodi zlo. Ne smijemo zaboraviti takvo zlo, ne da mrzimo nego u praštanju upozoravamo buduće naraštaje kako se ne bi opet ponovilo zlo. Ovdje bi povijest trebala biti učiteljica života.

Dragi prijatelji, proučavajući povijest župe Miljevci saznajemo kako su ljude ovih sedam sela uvijek krasile kreposti: rad, poštenje, katolička ljubav, domoljublje, zahvalnost, praštanje… Posebno se dana očituje zahvalnost onima koji su ovdje prije vas živjeli, a na jedna izvrsniji način zahvalnost prema onima koji su, uz velike žrtve, iz ljubavi prema bratu, držeći se one Isusove „ljubite jedni druge“ branili ovo sveto tlo, posebno u nametnutom nam Domovinskom ratu.

Ovaj veliki dan sjećanja mogli bismo nazvati također i danom Miljevačke zahvalnosti za dar oslobođenja, za ljubav hrabrih, dobrih i neustrašivih ljudi koji su u svoje vrijeme, uz pomoć Božju, Gospe od Milosti, te srčanosti koju su baštinili od dobrih i bogobojaznih roditelja obranili Miljevce od onih koji su silom htjeli oduzeti ovo sveto tlo, od agresije višebrojnog neprijatelja koji nije priznavao „ljubav prema čovjeku“, etiku ni Božje pisane i nepisane zakone, niti ljudske običaje i zakone među koje ubrajamo: dostojanstvo ljudske osobe i prava koja povelja ujedinih nacija priznaje svakome pojedincu i svakoj suverenoj državi. Da, upravo možemo reći da su agresori, pobunjeni Srbi i JNA, bili neprijatelji Boga i ljudi, jer, braćo i sestre, onoga tko tuđe hoće na silu, treba nazvati pravim imenom: grabežljivac, lopov i na kraju ubojica, kao što je ubojica njihov otac – đavao – koji je neprijatelj ljudi od početka. Ovdje se za ničiju ljubav ne smije šutjeti nego govoriti istinu koja oslobađa.

Mi, ovdje i danas naglašavamo s papom Ivanom XXIII.: grijeh osuđujemo, konkretno agresiju osuđujemo, a prestupnicima ili agresorima želimo da se obrate istini i dobru, miru i dobru; podsjećamo agresore, kako su na ubijanje ljudi u kućama u kojima su se rodili, rušenje Miljevaca, hvatanje ljudi i odvođenje u logore njih i njihova fratra fra Bernardina Vučića, hrabri Miljevčani, vršeći zakon Isusov „ljubite jedni druge“ čak išli do kraja izvršenja evanđeoske ljubavi: položili svoj život za prijatelje. Grijeh koji je počinjen na ovim prostorima vapi pred licem Božjim, pred Bogom Ocem svih ljudi. Takav grijeh se može oprostiti samo priznanjem, kajanjem i traženjem oproštenja od žrtve. Nije priznanje grijeha mijenjanje rječnika i izjednačavanje onoga tko napada i tko se brani. Kako vam je poznato iz vjeronauka, za oproštenje grijeha traži se i zadovoljština, tek nakon toga se može govoriti o civilizaciji ljubavi o kompromisu i dijalogu kome nema alternative, pa ni u ovom našem slučaju.

Dok danas slavimo Boga u njegovim slugama osloboditeljima, onima koji su ljubili braću svoju, kako ih je Isus naučio ljubiti, dotle šaljemo katoličku poruku svima: zlo se ne ponovilo. Ovo slavlje je posebno, kako smo već naglasili, radi generacija koje dolaze kako opet, po ne znam koji put, ne bi došlo do nepoželjnih posljedica, do onog najgorega, do rata, ubijanja, krađe, umjesto da Bog zavlada i da dođe njegovo kraljevstvo ljubavi, pravde i mira bez čega je nemoguć život i napredak na ovim našim prostorima. Treba da zavlada ljubav, pravda i mir pa u bilo kakvoj i bilo kojoj se političkoj strukturi nalazili.

Zahvalnost i domoljublje ili, ako ćemo upotrijebiti već raširenu tuđicu, patriotizam lijepe su kreposti koje trebaju resiti svakoga čovjeka, posebno kršćanina; ne zaboravimo da su upravo neki kršćani članovi sestrinske pravoslavne Crkve, drugačijeg pogleda na svijet i nacionalno bili agresori na braću kršćane, koji se zovu – katolici bilo da su oni latinskog obreda ili istočnih katoličkih obreda. Nažalost, tragedija je ta, što je kršćanin – pravoslavac, želio na silu osvojiti dom i domovinu većinskog katoličkog stanovništva. Dao Bog, otac jednih i drugih, da se zlo više nikada ne ponovi; treba gajiti ekumenizam i dijalog kako bi se nakon pomirenja i jedni i drugi klanjali istome Isusu Kristu u vlastitom obredu. Treba nastojati u djelo provesti Isusovu molitvu Ocu „da budu jedno“, jer uostalom i katolici i pravoslavci su kršteni u ime Presvetoga trojstva koji treba biti uzor zajedničkoga života.

Upamtimo danas ovo: tko svoje daje budala je, a tko tuđe hoće na silu, lopov je. Agresija je tuđe prisvajanje na silu! Tu nema mjesta onoj, koju neki današnji Europljani žele izjednačiti lopova i onoga tko je čuvao svoje ognjište, svoju svetinju, svoje blago, svoje vlasništvo itd. Mnogi iz hrvatskoga javnoga života nastoje izjednačiti napadača i napadnutoga. Što nije istina, ne vodi nas do mira i dobra, a mir i dobro je nastojanje ljudi ovoga kraja kojega su fratri odgajali usađujući im ideju mira i dobroga. Ne želimo da se obistini ona koju sam čuo govoriti sa strane agresora, „tko nas zavadi“. Zavadi nas nepravda, izrabljivanje, pogubni nacionalizam i bezbožni komunizam, a našim se herojima sudi u državi i van države radi kreposti domoljublja.

Braćo i sestre, ovdje se nipošto ne radi o jednakoj obostranoj krivici. Upitajmo se danas, je li kriv onaj tko čuva ognjište svoje, tko čuva zemlju svoju, tko čuva i brani dostojanstvo svoje, tko čuva život svoj i svojih, tko ljubi onako kako ga je Isus naučio ljubiti? Jednom treba reći: dosta nam je onih koji žele svu krivnju ratova na ovim prostorima svaliti na Hrvate kako bi agresiju Srbije na Hrvatsku nazivaju građanskim ratom, gdje su se braća zavadila. Ovdje je riječ o agresiji, o nametnutom ratu kojemu se trebalo oduprijeti radi one „Ljubite jedni druge“. Svaka nacija, svaki pojedinac ima pravo na obranu. Obrana doma i domovine, nije krivnja, ona je za nas katolike krepost domoljublja, krepost pokazivanja ljubavi i izvršenja Isusova zakona „Veće ljubavi nitko nema od ove: da život svoj položi za svoje prijatelje.“

S ovoga mjesta ponavljam: Milostivi Bože, naš grijeh zove se Hrvatska. Poruka je neprijateljima i susjedima, pustite nas jednom na miru, rat je nastao zato što vam nismo mogli dati na silu ognjište svoje. Mi poručujemo svima i danas na ovaj veliki dan da katolici – Hrvati žele živjeti u miru sa svim ljudima dobre volje, ali da je isto tako prirodno da bez priznanja i kajanja nema oproštenja.

Braćo i sestre, Krist poziva sve nas, posebno one koji su digli ruku na Hrvatsku, obratite se i vjerujete Evanđelju. Ako nam je isti Isus Krist onda zašto živjeti u otimačini tuđega! Zašto se pokušalo krasti tuđe? Onaj tko priznaje Hrvatsku svojom domovinom, svom majkom, kako može dizati ruke na nju, na svoju majku Domovinu. Zapamtimo danas i ovdje, u Ime Isusovo mi ćemo živjeti i dalje kao susjedi i zato sve pozivamo da se klanjamo i da slavimo današnji dan: neki kajući se, a drugi veseleći se u zahvaljivanju Bogu i braniteljima jer: „Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi“ čemu smo mi danas svjedoci. Ime Isusovo, koje je ufanje i spasenje naše, zazivajmo zajedno. Ime Isusovo mire i pomirenje naše, smiluj nam se.

Braćo i sestre, domoljublje prvenstveno označava emocionalnu privrženost svome narodu. To nije nacizam ili šovinizam: dok domoljub voli svoju zemlju, svoj narod, ne vrijeđa ili omalovažava druge narode ili ljude druge nacije dotle šovinist mrzi drugoga, želi ga podjarmiti, nad drugima gospodariti, želi ga izrabljivati i učiniti ga manjim. I mali i veliki narodi imaju pravo na vlastiti život, vlastitu upravu, vlastite zakone, vlastiti put. Namećati na silu drugi put nego ga prihvaća pojedini narod to se zove nasilje. Po prirodnom pravu svaki narod ima pravo na svoj put. Posebno treba pamet u glavu nama Hrvatima danas kada se spremamo ući u zajednicu naroda koja se zove Europska zajednica da ne bude 'srljanje u maglu'. Svoj na svome, to neka nam bude načelo. Udružiti se s nekima radi njihovih interesa ne ide! Svatko treba sačuvati svoju osobnost, na sliku Presvetoga Trojstva gdje su Bog Otac i Bog Sin i Bog Duh sveti u zajedništvu jedno, i ne gube svoga božanstva. Udruživanje u zajednicu naroda da, ali ne pod bilo koju ili kakvu cijenu. Radi budućih pokoljenja, ne rušimo poznatu tvrđavu prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Zato, ne bismo smjeli naškoditi suverenitetu svoje domovine na pritisak bilo koje političke opcije. Za udruživanje trebaju biti slobodni i jednakopravni partneri, zajednički interesi i zajedničko dobro, čuvanje neotuđivih ljudskih prava bilo pojedinaca bilo jedine nam domovine Hrvatske.

Dragi vjernici, domoljub voli „zemlju otaca“. Isus je volio svoju domovinu. „On je domovinu ljubio svakim djelićem svoga srca, to više što je njegovo poslanje u njoj bilo također i za nju“. Isus je čak plakao nad svojim glavnim gradom – Jeruzalemom. I mi kao Kristovi učenici imamo pravo osjećati za svoj dom i domovinu te u tom smislu dužnost raditi na sveukupnom, tj. duhovnom i materijalnom prosperitetu jedine nam domovine hrvatske.

Osvrnimo se posebno danas na Domovinski rat kada su srbočetnici ubijali ljude, oduzimali stoku i stvari onda je u Miljevčanima proradila, posebno, krepost domoljublja, što bi mogli nazvati također i hrvatstvo. Hrvatski čovjek s Miljevaca osjetio se napadnut u jesen 1990. godine kada su se počeli stavljati balvani oko Drniša i Miljevaca te naoružavanje pravoslavaca. Ni Miljevčani nisu stali skršenih ruku nego su se i oni počeli naoružavati „za obranu Domovine svoje“. Posebno su se mladi Miljevčani u proljeće 1991. godine prijavljivali u MUP. Kada se je formirala 113 brigada HV dosta je Miljevčana pristupilo 4. bojni 113. brigade te su uspješno odolijevali provokacijama i napadima sve do 27. 08. 1991. godine. Od 16. 09. 1991. započelo je najjače iseljavanje Miljevčana sa stoljetnih ognjišta. Te bi dane mogli smatrati okupacijom Miljevaca sa strane „okupacijske vojske“, tj. od JNA i Miljevačkih susjeda od kojih se nisu nadali. I za vrijeme „okupacije“, mnogi su Miljevčani sa svojim fratrom ostali u Miljevcima. Sve dok nisu prisilno istjerani od onih s kojima su do jučer živjeli u prividnom zajedništvu, ili odvedeni su u zatočeništvo.

Teške su bile borbe za oslobađanje Miljevaca; sve do 21. 06. 1992. Osamnaest je godina od kada su oslobođeni Miljevci što je onda odjeknulo ne samo u Hrvatskoj nego u svijetu, što se može nazvati „Miljevačka oluja“. Miljevčani trebaju uvijek biti zahvalni „hrabrim miljevačkim osloboditeljima“, a posebno se trebamo sjećati onih koji su svoje živote dali za oslobođenje.

Braćo i sestre, ne zaboravimo da je 'krv mučenika sjeme kršćana' i da oni „koji siju u suzama, žanju u pjesmi“.

Krv jedanaestorice Miljevčana i sedamnaest drugih branitelja neka svijetli i upozorava nas na mučeničku stvarnost ovoga kraja koji se od davnine naziva Miljevci, ne, kako neki pišu, po Turčinu nego, prema pouzdanim arhivskim dokumentima, ovaj kraj su nazivali naši stari i prije provale Turaka – Miljevci. Ovaj kraj su svojatali mnogi, ali su ga vaši stari sačuvali za vas i vama ostavili u zavjet da izgrađujete ovo sveto tlo.

Danas, dok se, posebno sjećamo 11 ubijenih Miljevčana u Domovinskom ratu, tj. od 1991.-1995.:

  • 3 branitelja u odori hrvatske vojske (Željko Dželalija, Vedran Malenica i Šime Mamut),
  • 8 ubijenih civila na Miljevcima i
  • 17 miljevačkih branitelja

koji su dali život za slobodu Miljevaca i slobodu hrvatske, molimo s Crkvom: 'Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila njima. Počivali u miru.'

Dragi Miljevčani i dragi gosti, posebno vi koji ste kršteni u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga, budite vjerni krsnim obećanjima. Odrekli ste se na krštenju đavla i svih djela njegovih, a djelo je đavla mržnja, prisvajanje tuđeg što uzrokuje rat, to najveće zlo što čovjeka otuđuje od čovjeka. Budite istoga Duha, ljubite se međusobno, teret ovoga života pomognite jedni drugima nositi i tako će te konkretno svjedočiti da ste Isusovi učenici. Ostanite na Isusovu putu, putu istine, pravde, ljubavi i mira.

Svjedoci smo kako se nakon Domovinskog rata na Miljevcima mnogo toga obnovilo. Bez onih koji trebaju obitavati i raditi u ovome kraju, obnova ne će služiti nikome. Ostanite na Miljevcima, nemojte napuštati ovaj lijepi kraj! Ako Miljevčani budu rađali manje djece, čiji će biti Miljevci? Miljevce će obnoviti samo pošteni život te pune kuće djece te radi današnjice i budućih naraštaja isplati se živjeti na Miljevcima: u tom smislu treba u Miljevce investirati i otvarati nova radna mjesta.

Neka vam pomogne Ime Isusovo, a Visovačka slavna mati neka vam bude dobra i milostiva majka. Ako budete živjeli po Isusovu, kako ste obećali na krštenju, ona će vam pomoć dati. To vam želim sada i u vijeke vjekova. Amen.

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1671
Ovaj mjesecOvaj mjesec73079
UkupnoUkupno4906800

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 132 

Administrator

franodoljanin@gmail.com