Fra Krsto Vlašić

Br. 01-382/2010.

Split, 11. lipnja 2010.

Predmet: Molitva za pok. fra Krstu Vlašića

Braća koja nisu obavila molitve i slavila misu za pok. fra Krstu Vlašića, neka to učine što prije kako propisuju Statuti Provincije: braća svećenici po jednu sv. Misu, a braća klerici i neklerici križni put.

U nekrologiju pojedinih samostana neka se upiše na dan 9. lipnja: Fra Krsto Vlašić rodio se 13. veljače 1945. u Gorici (Grude). U novicijat stupio 14. srpnja 1964. na Visovcu. Svečane zavjete položio 15. srpnja 1968. u Imotskome. Od 1965. do 2007. godine vršio je razne samostanske službe u Provinciji, a od 2008. nalazi se u Imotskome kao rekonvalescent.

Preminuo je u Imotskome 9. lipnja 2010. godine. Pokopan je u samostansku grobnicu u Imotskome 11. lipnja 2010. godine.

.

Homilija o. Provincijala fra Željka Tolića

Poštovana braćo svećenici, časna braćo redovnici i redovnice, draga rodbino i prijatelji našega preminulog brata fra Krste, dragi vjernici!

Veliki dio ovdje prisutnih nije planirao da ce danas biti u Imotskom. Vecina nas fratara iz Provincije Presvetog Otkupitelja imali smo za danas u planu poci samo u Sinj gdje, u Crkvi Cudotvorne Gospe Sinjske, cetvorica naše brace danas slave 50. obljetnicu misništva – mnogi cemo poslije ove mise i pogreba to i uciniti – dok ste vi, braco i sestre, imali vaše namjere i planove za današnji dan. No, vijest o fra Krstinoj smrti sve je to izmijenila i sve nas nenadano sabrala na ovu svetu Misu zadušnicu.

Vijest koju nam je prekjucer dojavio gvardijan fra Zoran za nas nije bila iznenadujuca. Znali smo da je fra Krsto, koji je vec duže vremena bio ozbiljno bolestan, u zadnje vrijeme sve više slabio. Kao svijeca se gasio i nestajao. U slabom i bolešcu izmucenom tijelu još je samo srce kucalo. Ali prekjucer, u jutarnje sate, i ono je stalo. Nije moglo više. Vrata ovozemaljskog života su se zatvorila i fra Krsto je na poziv Onoga kojemu sve živi, u 65. godini života i 45. redovništva, okrijepljen svetim sakramentima i ispracen od svoje redovnicke brace u imotskom samostanu, preselio u „vec pripravljene stanove Božje“ (Iv, 14, 2).

Fra Krsto se rodio 13. veljace 1945. godine u Sovicima, u župi Gorica, u obitelji Ivana i Vinke Vlašic. Njegovi roditelji dali su mu na krštenjuime Marinko. Nakon završene osnovne škole u Sovicima i srednje u Grudama, Marinko je slijedio zov svoga srca i zaželio biti franjevac. U Novicijat na Visovcu stupio je 14. srpnja 1964. godine, gdje je godinu dana kasnije, 15. srpnja 1965., položio svoje prve privremene zavjete, te krsno ime Marinko promijenio u redovnicko: fra Krsto. Doživotne zavjete položio je u ruke mnp. provincijala dr. fra Petra Capkuna, ovdje u Imotskom 15. srpnja 1968. godine. Nakon Novicijata fra Krsto je boravio u mnogim našim samostanima (Zagrebu, Visovcu, Sinju, Splitu, Imotskom, Omišu), u nekima od ovih i u više navrata, te u njima vršio razlicite i odgovorne službe koje mu je povjeravala Uprava Provincije. Zadnja njegova postaja bila je ovaj samostan Sv. Franje u Imotskom, u kojem je od 2003. godine vršio službu sakristana.

Draga braco i sestre! Fra Krsto nije završio teološke škole. Nije se uspinjao na propovjedaonicu, niti je sjedao u ispovjedaonicu. On nije bio svecenik, ali je uvijek bio i do kraja svoga života ostao obicni, jednostavni i nadasve dragi brat s kojim je, koliko ga ja poznajem, bilo ugodno živjeti i razgovarati, moliti i raditi. Gdje god je bio, fra Krsto je ostavio sliku marljiva i povjerljiva, draga i srdacna, svakomu pristupacna i uslužna redovnika. Moj je dojam da je kod njega bilo s mjerom i na mjeru u svemu i sa svima: u radu i molitvi, u šali i ozbiljnim razgovorima, u koru i na moru, s ljudima izvan samostana i s bracom u samostanu, s onima koje je poznavao i s onima koje je prvi put vidio. Ništa pretjerano i suvišno, nego u svemu dovoljno. Sve je kod njega bilo odmjereno, pristojno i uljudno, s puno poštovanja prema svakome, malicioznosti ni prema kome. Nikad ga nisam vidio ljuta i namrštena, zabrinuta ili tjeskobna. Uvijek je zracio vedrinom i osmjehom. Kroz tolike susrete i razgovore koje sam imao s njim otkako je poceo pobolijevati, posjecivati bolnice i slabiti, uvjerio sam se da se fra Krsto nije strašio lošeg ishoda koji se po svemu nazirao. Iz neke fine dubine njegove osobnosti i njegove duhovnosti, zracili su jasan stav, uvjerenje i sigurnost Božjeg redovnika koji cvrsto vjeruje da Otkupitelj njegov živi te da ce i on, kako god završilo, živjeti s Njime.

Braco i sestre! Nitko od nas svecenika, ni od vas laika ne zna koliko cemo živjeti, nitko ne zna što nas može zadesiti i kakva li nas bolest može stici. Nitko to ne zna. Nismo mi gospodari svoje povijesti. Cas i vrijeme valja nam primiti onako kako nas zapadnu. Niti se uvijek u našem životu pita za isto, niti uvijek živimo isto, niti se stalno prokušavamo u istom. U brzacu smo rijeke koja prije ili kasnije stiže svome ušcu. A do ušca ima mnogo, mnogo nepredvidivosti. Naravno, svi bi mi voljeli da nas ne snade ništa loše. Ali, ako nas to i zadesi, nije li onda najsretnije rješenje to s vjerom i prihvatiti te kazati: Gospodine, ne molim Te da me oslobodiš boli, vec te molim da mi pomogneš i budeš sa mnom u boli!

Braćo i sestre! Ove zadnje, upravo izgovorene rijeci nije izgovorio neki dubokoumni teolog, ni netko od kanoniziranih svetaca. Cuo sam ih upravo od fra Krste kad sam ga nakon njegove prve operacije posjetio u bolnici Dubrava u Zagrebu. Nije on bio dijete da nije znao o cemu se radi i što ga ceka. Nije bio ni hazarder koji se kockao sa svojim životom. On je bio vjernik i redovnik koji je sav svoj život posvetio Bogu. Bog mu je bio prije svega i iznad svega. U zdravlju i bolesti. Kao takav znao je da mu je jednoga dana stati pred sudište Božje koje nitko ne može izbjeci. I da cemo, netko prije, a netko kasnije, svi dati racun Bogu, ne samo za svoja djela, nego, uz njih, i za sve naše skrovite misli, za sve naše izgovorene rijeci i sve naše propuste. Zato on nije mrmljao i nije se na Boga ljutio, nije mu postavljao pitanja i upitnike. Ništa od svega toga i onoga slicnog kako se ljudi u takvim situacijama znaju ponašati. Fra Krsto je s vjerom i u vjeri prihvatio sveo što mu je Bog namijenio; kao Isus Krist prije svoje muke i molitve u Getsemanskom vrtu, prihvatio je Ocevu volju i molio: Gospodine, ne molim Te da me oslobodiš boli, vec Te molim da mi pomogneš i budeš sa mnom u boli!

Draga braco i sestre! Ako Boga imalo razumijemo, onda cemo razumjeti da Boga ne možemo moliti da nas oslobodi od patnje, boli i nemoci, jer on ni svog Sina ne poštedje. Ako Boga razumijemo, onda cemo razumjeti da su Božji darovi bez kajanja, da je on svakome od nas dao svoju milost i da njezinu kolicinu ne treba ni s kime usporedivati, jer on daje svakome što hoce, kad hoce i onoliko koliko hoce – i svakome više nego što može obuhvatiti.

Ako Boga doista razumijemo, onda cemo razumjeti da je u našem životu, i vas laika i nas redovnika-svecenika, najvažnije biti u milosti Božjoj i s tom milošcu trajno suradivati; da je spasonosnije i „sto put“ korisnije moliti: ne molim te, Bože, da me oslobodiš boli, nego Te molim da mi pomogneš i sa mnom budeš u boli, nego se protiv te boli buniti i ljutiti ili zbog toga Boga prezirati i od njega se okrenuti. Ako Boga razumijemo, onda cemo, braco moja i sestre, lako razumjeti da nas ni tada Bog nije napustio ili – ne daj Bože to i pomisliti – da nas je kaznio, nego da on želi po našoj muci, našoj bolesti, patnji i križu druge spasiti i u nebo dovesti. Blago onom tko to razumije i u to vjeruje. Fra Krsto je, po toj izjavi koju sam vam prenio, to ocito razumio i u to vjerovao. Zato je tako i rekao. I zato sada razumijem vedrinu na njegovu licu i djecju bezbrižnost u njegovu osmijehu.

Dragi fra Krsto! Lijepo je i poucljivo – pred bracom redovnicima i svecenicima, kao i pred tvojom brojnom rodbinom, pred mnoštvom tvojih prijatelja i poznavalaca koji su te došli ispratiti danas na tvoj vjecni pocinak – cuti ovu divnu izjavu koja je proizišla iz tvoga srca. Kazao sam je pred svima, ne zbog toga da bih te hvalio i lovorikama tvoju glavu uresio – jer tebi je više od svake hvale i pohvale uvijek bio draži tvoj habit, konop s tri cvora i fratarske sandale – nego da bih uozbiljio i potaknuo nas, vjernike i redovnike-svecenike, koji iza tebe ostajemo.

Hvala ti za primjer tvoga dostojanstvenog stava i držanja, a jednako ti hvala za divno svjedocanstvo reda i rada u ovome našem franjevackom bratstvu u Imotskomu. Bog te obilno nagradio u svome kraljevstvu nebeskome. Zahvaljujem braci u imotskom samostanu, na celu sa gvardijanom fra Zoranom, koji su se primjerno i bratski trudili i založili da se fra Krsto u svojoj teškoj bolesti osjeca koliko je moguce lakše. Nemojte mi zamjeriti, ali osjecam da to trebam istaknuti: hvala, od srca hvala, mladoj braci postulantima koji ce uskoro poci u Novicijat na Visovac. Njih petorica su dogovorno, bez magistrova i gvardijanova nagovora i naloga, danonocno bili uz fra Krstu. Draga mlada braco, vi ste vec u startu uspješno svladali vašu prvu stepenicu. Od srca i pred svima vam hvala! Od srca hvala i svima drugima, osobito lijecnicima i medicinskim sestrama Doma zdravlja u Imotskom, koji su našem pokojnom fra Krsti uvijek i svesrdno izlazili ususret kad god mu je to bilo potrebno. Uime Franjevacke provincije Presvetog Otkupitelja izražavam iskrenu sucut fra Krstinoj bližoj i daljoj rodbini, svim njegovim prijateljima i znancima koje je njegova smrt rastužila i potresla.

Iskrena sucut i njegovoj rodnoj župi Gorica, a osobito vjernicima u Sovicima, u kojima se naš fra Krsto rodio i krstio. Dragi Sovicani, iz vaše sredine je otišao jedan zaista ugledni mještanin i uzorni fratar. Na njega uvijek možete biti ponosni, jer je on o Sovicima, Gorici, Bobanovoj Dragi i Grudama uvijek s iznimnim poštovanjem i ljubavi govorio. Tamo je roden, a našoj Provinciji je pripadao. A volio je jedno i drugo. Budite ponosni na njega, jer je on bio ponosan na vas.

A tebi, fra Krsto, još samo jedno: imao si veliko srce koje je srcem Isusovim voljelo svakog covjeka, razumjelo svakog covjeka i ljubilo svakog covjeka. A Isusovim srcem voljeti, Isusovim srcem razumijevati i njegovim srcem ljubiti može samo onaj tko je trajno naslonjen na grudi Isusove i sluša kucanje njegova srca. Srce Isusovo, izvore sve ljubavi i dobrote, budi spasenje njegovo.

.

Oproštajni govor fra Zorana Kutleše, gvardijana

Kao gvardijan, uime fratara koji žive u samostanu i samostanskom okružju, uime postulanata i casnih sestara, kao i uime vjernika iz imotske župe koji su poznavali pokojnika, opraštam se od našeg fra Krste.

Kako smo culi od o. provincijala, fra Krsto je u ovom samostanu živio nekoliko mjeseci 1989. godine, a od kolovoza 2003. živio je ovdje do svoje smrti. U samostanu je posljednjih godina djelovao unutar svojih mogucnosti, koliko mu je njegovo zdravstveno stanje dozvoljavalo. Naime, i prije teške bolesti od koje je umro, a od koje je obolio pocetkom 2008., fra Krsto je bio slabijeg zdravlja. Unatoc tome uvijek je bio spreman pomoci u samostanu i u župi. Fra Krsto je po svojoj naravi bio komunikativan, tako da je upoznao mnoge vjernike naše župe, od djece do najstarijih. To pokazuje i cinjenica da su se mnogi naši vjernici zanimali za njegovo zdravstveno stanje.

Kao što sam vec spomenuo, fra Krsto je pocetkom 2008. teško obolio. Dvije i pol godine nosio se hrabro i vjernicki sa svojom bolešcu, predajuci se u molitvi u Božje ruke. Trudio se ne biti nikome na teret te je uporno nastojao živjeti što normalnije svoj redovnicki život. S napredovanjem bolesti, bila mu je sve potrebnija pomoc drugih, što je on sa zahvalnošcu primao.Prije godinu dana napisao mi je na jednoj razglednici sljedecu poruku: „Dragi gvardijane, hvala ti na svemu što ciniš u mojoj bolesti za mene. Teška je i neugodna ova bolest, ali s Božjom pomoci i mojom hrabrosti ide to nadam se dobro. Ja sam nekada povucen i razdražljiv, a to je zbog teških lijekova. Ponavljam: nemoj mi zamjeriti povucenost, osjetljivost i reakciju. To je od ovih lijekova. Rado molim i puno citam. Ja sam, Bogu hvala, duhovno jak”.

U posljednja dva mjeseca fra Krsto više nije mogao bez tude pomoci te je rijetko izlazio iz svoje sobe. U njegovom stanju najviše su mu pomagali naši postulanti i brat fra Dragan, koji su cijelo vrijeme dežurali uz njega i pružali mu potrebnu pomoc i njegu. Svima im, kao gvardijan, od srca zahvaljujem, posebno Juri Papicu koji je najviše vremena proveo uz fra Krstu i pomagao mu u svemu. Takoder zahvaljujem lijecnicima: dr. Anti Vuksanu, dr. Vici Cikešu i dr. Petru Strinicu te medicinskim sestrama koji su dolazili i pružali mu svoju strucnu pomoc. Zahvaljujem i našim kuharicama, gospodama Anki Medvidovic i Nadi Parlov, zatim svim našim casnim sestrama te svima ostalima koji su na bilo koji nacin bili uz fra Krstu u njegovoj bolesti, osobito njegovoj rodbini i prijateljima.

Na koncu izražavam svoju sucut braci Mati, Jerku i Branku s obiteljima te obitelji pokojnog brata Mile..

Galerija slika (sprovod i misa zadušnica)

 

Pretraži sadržaj

Najave

Duhovne vježbe - 2017.

*********

20.-23. lipnja: Šibenik/Sv. Lovre: Proslava Presvetoga Srca Isusova

********

24. lipnja: Svećeničko ređenje u Splitu

*******

23. - 25. lipnja: Vancouver - Mladifest

********

5. srpnja: Imotski - Dan Provincije

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas324
Ovaj mjesecOvaj mjesec59534
UkupnoUkupno5147993

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 114 

Administrator

franodoljanin@gmail.com