Kršćanski pogled na transplantaciju

Dr. prof. sc. Luka Tomašević

.

1. Stav Katoličke crkve

Pitanje presađivanja organa zadire u pitanja čovjekova integriteta, slobode, ljudskog dostojanstva, zdravlja, bolesti, te kao takva nužno traži od kršćanske etike određene naputke i pravila postupanja.

U promišljanjima etičkih pitanja vezanih uz transplantaciju organa danas se sve manje gleda na  imperativnu etiku  u kojoj se naglašava dužnost, a sve više se  ide ka indikativnoj etici gdje ideja odgovornosti dolazi u prvi plan. Etikom odgovornosti dolazimo do kategorije dara koja nadilazi osobnu ili dualnu dimenziju. Kod problematike transplantacije organa nadilazimo simetričan odnos darivanja da bi se primilo, nego vrijedi princip asimetričnih odnosa, princip solidarnosti među nepoznatima. Solidarnost je u ovom pitanju ključni oblik  moralnog djelovanja, sama forma moralnosti. Moralno smo razvijeni onoliko koliko smo sposobni biti solidarni. U etici solidarnosti dolazi do izražaja čitava osoba, briga o sebi i o drugima, tj. o životu kao takvom općenito.

Osnovno pitanje, kada je riječ o kršćanskom stavu glasi: da li je moja odluka o davalaštvu, ili moja dozvola za uzimanje organa kod mojih bližnjih, u skladu s mojim religijskim vjerovanjem?

Opći odgovor se može ovako formulirati: i kršćanstvo podržava presađivanje i doniranje organa, kao i gotovo sve religije.

U religioznoj etici u se pitanje presađivanja organa svodi na sljedeća pitanja: da li je uzimanje organa sa živog darivatelja protiv nepovredivosti čovjekova fizičkog integriteta i da li se uzimanje organa s mrtvoga čovjeka protivi poštivanju njegovih ljudskih posmrtnih ostataka? Kada je riječ o uzimanju organa s umrlog čovjeka, postoji i još jedno pitanje, a to je pitanje ustanovljivanja smrti, tj. da li su današnji kriteriji nastupanja smrti baš pouzdani i sigurni? Postoji i pitanje uzimanja organa sa živoga koje se povezuje uz slobodno i informirano darivanje, uz naplaćivanje darovanih organa, kao i uz činjenicu trgovine organima.  

Valja naglasiti da postoji gotovo jednoglasni stav svih, i ne samo religija, da se ne presađuju spolne žlijezde i mozak. Naime, smatra se da spolne žlijezde igraju odlučujuću ulogu u konstituciji biološkog identiteta svakog potomka koji može biti rođen. Kad je riječ o presađivanju mozga, za današnju medicinu je to još uvijek samo utopija, ali i stoga što je mozak nositelj ljudske osobnosti i svjesnosti.

Katolička crkva odobrava i podupire homotransplantaciju organa naglašavajući solidarnost s bolesnima, transplantaciju kao oblik služenja ljudskoj obitelji i sredstvo promicanja zdravlja i života. Treći razlog podupiranja transplantacije je altruizam, gdje se žrtva potencijalnog darovatelja dovodi u vezu sa Kristovom žrtvom, koja je izvor inspiracije i putokaz za svakog kršćanina. Solidarnost , finalitet i altruizam  mogu se nazvati simbolikom darivanja.

Mora se voditi računa o njegovu zdravlju i  životu, njegovu pristanku, te o dobrobiti u spašavanju života primatelja. U slučaju kada je darivatelj mrtav na jednoj strani je potreba da se čim prije izvade organi kako bi njihova kvaliteta ostala zadovoljavajuća zbog toga što s prestankom cirkulacije dolazi do propadanja tkiva i organa, a na drugoj su strani dvojbe u svezi sa požurivanjem proglašenja smrti. Razmatrajući dvije strane problema, nameću se vječna pitanja što je smrt i kada se ona javlja, odnosno je li darovatelj u času eksplantacije uistinu mrtav?

Kroz povijest je Katolička Crkva direktno ili indirektno dala upute čija se primjena može ili se odnosi na transplantaciju.

Sveto pismo s obzirom na vrijeme svog nastanka direktno ne spominje temu transplantacije organa, no pojedine dijelove autori danas koriste kako bi svojim tezama dali na važnosti.

Protivnici ksenotranslantacije svoje mišljenje opravdavaju: «Ne daj svome blagu da se pari s drugom vrstom. Svoga polja ne zasijavaj dvjema vrstama sjemena. Ne stavljaj na se odjeće od dvije vrste tkanine» (Lev 19,19). U velikim religijama svijeta (kršćanstvo, židovstvo, islam) je biološko miješanje vrsta zabranjeno i mijenjanje Božjeg reda u prirodi drži se činom nepoštivanja Božjeg zahtjeva.

Novi zavjet jasno naglašava Kristovu ljubav do kraja kad za Krista veli «ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav»(Iv.13,1). U smrti i uskrsnuću Isusa Krista, tj. u njegovu sebedarju vidi inspiraciju za darivanje organa, i to prema načelu kršćanske ljubavi:  «Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje” (Iv 15,13). To je ljubav koja sjedinjuje vjernike u zajedništvo koje se ponajbolje očituje  u misteriju križa.

Već je papa Pijo XI. proglasio mutilaciju (sakaćenje) nedopustivom, a pojedini autori su te termine poistovjećivali s transplantacijom, premda to i nije bila papina namjera.[1]

Pijo XII opravda mnoge kirurške tehnike koje su do tog vremena bile nezamislive, a u svom govoru na Kongresu patologa 1952.g. promovira načelo totaliteta (pars propter totum) po kome je dozvoljeno «sakaćenje» vlastitog organizma u određenim situacijama i pod određenim uvjetima.[2]

Obraćanje Pija XII. Talijanskom udruženju darivatelja rožnice i okulistima 1956.g. je prvo obraćanje jednog pape o temi transplantacije organa. Pijo XII. naglašava razliku između fizičke i moralne cjeline. Ksenotransplantaciju dopušta uz uvjet da presađeni organ ne narušava psihološki i genetski integritet primatelja, uz postojanje opravdanog očekivanja u uspješnosti zahvata,  te da darovatelj nije izvrgnut nepotrebnom riziku.[3]

On zabranjuje transplantaciju ovarija i testisa sa životinja na čovjeka, jer se time narušava dostojanstvo i svetost ljudskog bića. Mišljenje Pija XII. se može ovako sažeti:»...želja da se pomogne bolesnima i onima koji trpe...nije za osudu nego se pozitivno opravdava».[4]

Papa Ivan Pavao II. se tijekom svog pontifikata često obraćao znanstvenicima o raznim medicinskim pitanjima.[5] O transplantaciji ovako veli: «Sve što može poslužiti životu grijeh je pokopati».[6]

U pismu Papinskoj akademiji znanosti od 14. prosinca 1989. on ovako definira smrt:»Smrt znači dekompenzaciju, dezintegraciju, separaciju...nastaje kada spiritualni principi koji omogućuju jedinstvo individue više ne funkcioniraju u organizmu, čiji elementi ostavljeni sami sebi, rastavljeni...to nije toliko kraj života koliko je ulazak u novi život,...trenutak ove separacije nije lako opisati i identificirati njene znakove».[7] Dezintegracija je znak da se duša odvojila od tijela, unatoč tome što srce kuca i što se čini da je to živuće tijelo. U determinaciji momenta smrti: »...postoji konflikt između dužnosti poštivanja života jedne osobe i dužnosti da se liječi ili čak spasi život drug osobe».[8]

Obraćanje sudionicima Društva za razmjenu organa 20.07.2001. u Rimu na Prvom internacionalnom kongresu društva za razmjenu organa veli: «Transplantacija je novi način služenja ljudskom rodu.» «Veličanstveni razvoj medicine», kako Papa Ivan Pavao II naziva transplantaciju, «ima i svoju tamnu stranu zbog kojih treba mnoga pitanja etike, zakona i pitanja društvenog karaktera još dublje i šire istražiti». [9]

Transplantacija je neodjeljiva od ljudskog čina davanja za koji je neophodna ranija, eksplicitna, slobodna i svjesna odluka davaoca ili nekog tko ga pravno predstavlja. To je iskreni dar samog sebe koji izražava iskonski ljudski poziv na ljubav i zajedništvo. Za života osoba može dati dio svog tijela ako to neće bitno nauditi njezinu životu ili identitetu, dok se s umrle osobe mogu uzeti i vitalni organi. Može se povući analogija sa pashalnim kršćanskim misterijem, u umiranju smrt se prevlada i život se obnovi. Papa podržava transplantaciju promatrajući ju u vidu bratske ljubavi, poštujući informed consent (svaka osoba treba biti valjano informirana o postupku kojem će biti izložena, kako bi bio u položaju da slobodno pristane ili obije predložene zahvate) darivatelj i primatelja, odnosno bliske rodbine. Svaki postupak u medicini ima svoje granice u tehničkim mogućnostima, no i sama priroda ljudskog bića na određeni način ograničava.

Crkva ne zadire u tehničke odluke o determinaciji smrti. Komercijalizacija ili trgovina je moralno neprihvatljiva. Prvenstvo na listi čekanja ovisi samo o medicinskim činjenicama, a ne o rasi, spolu, godinama, religiji, socijalnom statusu, koristi u društvu. Što se tiče ksenotransplantacije Ivan Pavao II. se poziva na Pija XII. koji je 1956. dopustio ksenotransplantaciju pod uvjetom  da transplantirani organ ne narušava psihološki ili genetski identitet osobe koja ga prima.[10] Ljudsko kloniranje s ciljem dobivanja organa za transplantaciju je neprihvatljivo ukoliko se koriste embrionalne matične stanice, bilo da je embrio dobiven in vitro fertilizacijom (IVF-om) ili kloniranjem. Na odluku ne može utjecati pozitivan cilj prema kome teže-dobivanje organa za transplantaciju.  Pri tome Sveti Otac preporuča korištenje matičnih stanica odraslih. I današnji papa Benedikt XVI. u nekoliko je navrata progovorio o transplantaciji organa, ali nije donio nikakvih novina s obzirom n a teologiju svoga prethodnika.[11]

Značajan tekst o transplantaciji nalazimo i u  Katekizmu Katoličke Crkve u 2296 broju: »Presađivanje organa moralno je neprihvatljivo ako davalac ili njegovi koji na to imaju pravo nisu dali svoj izričit pristanak. Presađivanje organa u skladu je s ćudoređem i može biti zaslužno ako su štete tjelesne i duševne opasnosti kojima se davalac izlaže razmjerne dobru za kojim se primaocu ide. Moralno je neprihvatljivo izravno izazvati onesposobljavajući - osakaćenje ili smrt ljudskog bića, makar to bilo za odgodu smrti drugih osoba», dok broj 365 definira odnos duše i tijela, dok  broj 1005. definira smrt, a broj 2301. veli da je zakonito djelo „i može biti zaslužno».[12]

I mnogi moralni teolozi Katoličke crkve su donosili svoje stavove o transplantaciji organa. Tako isusovac Geral Kelly, u članku «Moralnost mutilacije», je među prvima uzeo u obzir ozbiljnost etičkih pitanja vezanih uz presađivanje organa. On je vrednovao dostignuća u presađivanju organa promatrajući ih u svjetlu zapovijedi ljubavi.

Dominikanci Benedict M. Ashley i Kevin D.O'Rourke 1997.g. saželi su stavove Katoličke crkve o transplantaciji. U potpunosti se dopušta transplantacija s leša, gdje nema suštinskih etičkih dilema. Transplantacija organa sa živog darivatelja također je dopuštena, ali po sljedećim uvjetima: da je to jedini mogući način liječenja, da funkcionalna cjelovitost darivatelja ostane očuvana, dok ona anatomska može pretrpjeti štete, da rizik kojem se izlaže darivatelj mora biti proporcionalan dobitku primatelja, te da mora postojati slobodna privola darivatelja utemeljena na dobroj informiranosti (informed consent).[13]

U novijoj povijest moralne teologije Katoličke crkve mnogi teolozi su se bavili etičkim pitanjima kod presađivanja organa. Poznati njemački teolog iz druge polovice prošloga stoljeća B. Häring kao vodeći problem navodi točnost utvrđivanja smrtnog časa. Transplantacija po sebi samoj ne predstavlja problem ako postoji sigurnost u utvrđivanju smrti. Dvojbe postoje u poimanju moždane smrti gdje se autori ne slažu.[14]

Od naših teologa moralnim pitanjima u transplantaciji bavio se J. Kuničić šezdesetih godina prošloga stoljeća kada je to pitanje bilo tek u svojim začecima i obilovalo dvojbama, a bilo je izvrgnuto i medicinskoj kritici. U članku «Je li dopuštena transplantacija nekih organa» Kuničić obrađuje značenje termina mutilacija –sakaćenje kojeg nalazimo i kod Sv. Tome, a u svijetlu presađivanja organa.[15] 

Današnji biskup V. Pozaić o presađivanju dijelova tijela ovako veli:“ Mudrost je znati uočiti i poštovati granice. Mudrost je života tako upravljati napretkom da nas on ne pregazi, da ne postanemo žrtve vlastitog napretka. Svaki novi prodor u nepoznato, svaka nova spoznaja,...zahtjeva etiku i moral...Što je ideal uzvišeniji to ga je lakše zlorabiti». Valja naglasiti da on ljudski fetus i anencefalično dijete ubraja u skupinu osporavanih darivatelja.[16]

Općenito govoreći transplantacija organa u medicini predstavlja uzvišeni korak jer se tako produžuju i spašavaju mnogi ljudski životi upravo uzimajući zdrave organe s drugih osoba. Stoga moralna teologija i gleda na čin donacije organa kao na vrhunski čin ljubavi. Zanimljivo je da knjiga Postanka i prenošenje života s Adama na Evu slikovito prikazuje kao neku vrst transplantacije.17

.

 

2. Osnovni stavovi (ukratko) ostalih kršćanskih konfesija i religija[18]

Pentekostalci dozvoljavaju, ali je bitna odluka pojedinca.

Za luterance doniranje organa je doprinos blagostanju čovječanstva i predstavlja izraz požrtvovne ljubavi za osobe u nevolji. Potiču sljedbenike na razmišljanje o poklanjanju organa i korištenje donorske kartice.

Kršćanska crkva smatra da nema zapreke za darivanje organa i presađivanje. Podrazumijeva se savjesna liječnička odluka i dozvola obitelji. Kaže da ovo nije religijski problem, već predmet osobne odluke svakog vjernika.

Protestanti potiče donaciju organa radi presađivanja, ali naglašavaju da se organi ne smiju prodavati. Njihova rezolucija utvrđuje da donacija organa “doprinosi dobru čovječanstva i može biti izraz požrtvovnosti i ljubavi za bližnjega u nuždi”. Potiče razgovor o davalaštvu u obitelji i javnosti, kao i korištenje potpisane donorske kartice.

Evangelici općenito ne sprečavaju darivanje. Odluka je individualna.

Episkopalna crkva ohrabruje svoje vjernike da dadu na raspolaganje organe, krv i tkiva, kao dio misije svakog vjernika u ime Krista, koji je žrtvovao svoj život za druge.

Prezbiterijanci potiču i podupiru davalaštvo organa i tkiva, respektirajući individualnu savjest i pravo svake osobe da odluči o sudbini svog tijela.

Kod adventista pojedinci i obitelji imaju pravo primiti ili dati organe koji mogu pomoći zdravlju ili produžiti život drugih ljudi. Oni imaju specijalizirane bolnice za transplantaciju (primjer: Loma Linda, Kalifornija).

Metodisti potiču ljude koji se bave raznolikim etičkim aspektima da ujedine svoje snage u pitanjima koja otvaraju nove izglede u poboljšanju zdravlja. Potiču potpisivanje donorske kartice. Upozoravaju istovremeno na ozbiljne promjene u tradicionalnom shvaćanju prirodnih zakonitosti.

Baptisti podržavaju transplantaciju samo ako ne šteti davaocu, a služi zdravlju primaoca. Važna je osobna odluka. Smisao mora biti nastavak i produljenje čovjekovog života.

Pravoslavna crkva prihvaća darivanje organa, krvi i tkiva ukoliko oni pomažu poboljšanju zdravlja i sprečavanju bolesti. Poklanjanje čitavog tijela za eksperimente i istraživanja nije u skladu s tradicijom.

Za Jehovine svjedoke donacija organa je predmet osobne odluke. Ne suprotstavljaju se davanju ili primanju organa. Svi organi i tkiva, međutim, moraju biti u cijelosti isprani od krvi.

Mormoni se ne protive doniranju organa i tkiva. Imaju stav da odluka o davanju svojih organa na raspolaganje u slučaju nagle smrti, ovisi o savjesti i odluci svakog pojedinca prema dogovoru s obitelji, zdravstvenim osobljem ili svećenikom. Onaj tko traži savjet, neka razmotri sve prednosti i nedostatke i neka postupi na način koji će mu priuštiti osjećaj unutrašnjeg mira i zadovoljstva.

Romi ne prihvaćaju donaciju organa. To je povezano s njihovim vjerovanjem u nastavak tjelesnog života nakon smrti. Zahtijevaju da tijelo bude u potpunosti nedirnuto, jer duša nakon godinu dana dobiva ponovno svoj tjelesni oblik. Kao zajednica etničkih grupa nemaju formalnu religiju, nego dijele narodno vjerovanje koje slijedi svetost čovjekovog umrlog tijela.

Za hinduse darivanje organa je akt osobne odluke.

U islamu od 1983. godine doniranje je dozvoljeno radi spašavanja života. Organi umrlog ove vjerske pripadnosti moraju biti presađeni odmah i ne smiju biti duže pohranjeni. Respektirati mrtvog i koristiti živom, je muslimansko geslo.

Za judaizam spašavanje života ima prednost pred zaštitom svetosti mrtvog tijela. Ukoliko je netko u prilici da dade svoj organ kako bi spasio život drugog čovjeka, obavezan je to učiniti.

Za budiste doniranje organa je stvar osobne odluke. Respektiraju one koji daju svoje organe za napredak medicinske znanosti i spašavanje života. 

.

 

 

3.  NEKI REZULTATI IZ ISTRAŽIVANJA

1.  O anketi općenito

Istraživanje je bilo provedeno kroz 2004. godinu u Primorsko-goranskoj županiji  putem ankete kroz ordinacije primarne zaštite u gradovima Rijeka, Krk, Opatija i Delnice, te u općinama Čavle, Dražice, Baška, Malinska, Klana. Bili su anketirani studenti, kao i članovi vjerskih zajednica u rečenim mjestima, dok su jedino podaci o židovima iz Židovske općine u Zagrebu.

Anketa je bila anonimna, zatvorenog karaktera, osim uvodnog dijela koji je uključivao podatke o spolu, dobi, vjeroispovijesti i obrazovanju ispitanika. Drugi dio upitnika se odnosio na informiranost, a treći na stav ispitanika o transplantaciji organa. Sam upitnik je sadržavao 36 pitanja. Korišten je kvantitativni i kvalitativni pristup s ciljem otkrivanja povezanosti među ispitivanim varijablama i istraživanja dobivenih rezultata.

Razlike u odgovorima između pojedinih grupa ispitanika, posebice dobi i vjeroispovjesti, izračunate su pomoću hi-kvadrat testa, a kao mjera povezanosti korišten je koeficijent kontingencije. Rezultati hi-kvadrat testa koji su govorili o statistički značajnim razlikama prikazani su i grafički. Uglavnom su odabrani oni rezulati koji mogu biti zanimljivi za pastoralne djelatnike i službenike.

.

 

2. Ispitanici

S obzirom na dob, među ispitanicima prevladavaju mlađi od 40 godina (61,8 %) i stariji od 40 godina  (38,2 %). 

Analiza ispitanika s obzirom na spol, pokazala je da je u anketi sudjelovalo 65,9 % pripadnca ženskog spola te 34,1% osoba muškog spola.

Prema stručnoj spremi s višom i visokom stručnom spremom bilo je 56,0% ispitanika, a sa srednjom i nižom 44,0 % ispitanika.

S obzirom na vjeroispovijest (slika 1.), ispitanici su se odredili na slijedeći način: rimokatolici 69,8%, muslimani 6,5%, Židovi 5,6%, pravoslavci 4,2%, protestanti 8,5%, ateisti 4,8% te jehovini svjedoci 0,6% .

Slika 1. Razdioba ispitanika s obzirom na vjeroispovijest

Većina ispitanika (73,7%)  potječe iz religiozne obitelji. 

Na pitanje jesu li osobno religiozni, 74,9% je odgovorilo pozitivno, a u 25,1% slučajeva negativno. Međutim samo manje od trećine ispitanika (29,9%) pristupa redovito vjerskim obredima, a  40,8% povremeno, 20,8% vrlo rijetko, a 8,5% nikada.

Više od polovice ispitanika (50,2%) se deklarira kao praktični vjernici; 33,0% samo religiozni; a 16,8% nereligiozni.

Bez obzira na provedene akcija Ministarstva zdravstva i hrvatske donorske mreže samo  8% ispitanika posjeduje donor karticu (Slika 2.).

Slika 2. Udio ispitanika koji posjeduje donor karticu

Unutar pojedine vjerske zajednice situacija s obzirom na posjedovanje donor kartice je sljedeća: rimokatolici 8,4%, pravoslavci 0%, ateisti 20,6%, protestanti 5,1%, Židovi 5,3% i muslimani 2,4% (Slika 3.).

Slika 3. Udio ispitanika različite vjeroispovijesti koji posjeduju donor karticu

Na pitanje postoji li mogućnost nabavke donor kartice u njihovoj vjerskoj zajednici Rimokatolici češće navode odgovor da, ne znam- nisam pitao i ne posjećujem vjersku zajednicu pa ne znam, Muslimani, Židovi i protestanti odgovor ne, a pravoslavci ne znam- nisam pitao (Slika 4.).

Slika 4. Razlike u odgovorima ispitanika različite vjeroispovijesti s obzirom na mogućnost nabavke donor kartice u njihovim vjerskim zajednicama

Ispitanici su procijenili da na stav pojedinca o transplantaciji organa utječu obitelj s 48,0%, škola s 4,2%, vjerska zajednica s 6,3%, mediji s 31,1%, te ostalo s 10,4% (Slika 5.).

Slika 5. Procjena ispitanika o utjecaju pojedinih parametara na stav pojedinca o transplantaciji organa

Između ispitanika različitih vjeroispovijesti postoji statistički značajna razlika u odgovorima na pitanja o čimbenicima koji utječu na stav pojedinca o transplantaciji. Pravoslavci značajno češće navode obitelj, muslimani vjersku zajednicu, a protestanti i ateisti medije (Slika 6).

Slika 6. Razlike u odgovorima ispitanika različite vjeroispovijesti s obzirom na čimbenike koji utječu na stav pojedinca o transplantaciji organa

Na pitanje spominje li temu presađivanja organa u propovjedima njihov dušebrižnik  muslimani i pravoslavci češće navode odgovor da, protestanti odgovor ne i ne sjećam se, rimokatolici ne sjećam se i ne pohađam mise pa ne znam, a Židovi ne pohađam mise pa ne znam.

Na pitanje organiziraju li se tribine o presađivanju i doniranju organa u njihovim vjerskim zajednicama  muslimani češće navode odgovore da i ne, protestanti češće odgovor ne, a rimokatolici i Židovi odgovor ne znam (Slika 7.).

Slika 7. Razlika u odgovorima ispitanika različitih vjeroispovijesti s obzirom na organiziranje tribine o presađivanju organa

Na pitanje o mogućnosti čitanja o transplantaciji organa u vjerskom tisku, između ispitanika različite vjeroispovijesti postoji statistički značajna razlika u odgovorima.  Muslimani češće navode odgovore da i ne, Židovi češće navode odgovor da i ne sjećam se, pravoslavci češće navode odgovor ne, protestanti češće navode odgovor ne i ne sjećam se, a rimokatolici ne sjećam se i ne čitam vjerski tisak (Slika 8.).

Slika 8. Razlike u odgovorima ispitanika različite vjeroispovijesti s obzirom na obrađivanje teme presađivanja organa u vjerskom tisku

Između ispitanika različite vjeroispovijesti postoji statistčki značajna razlika u odgovorima s obzirom na obradu teme presađivanja organa u vjerskim TV. Rimokatolici češće navode odgovore ne znam i ne gledam vjerski program, muslimani i Židovi odgovor da, pravoslavci odgovor ne, a protestanti odgovor ne i ne znam (Slika 9.).

Slika 9. Razlika u odgovorima ispitanika različite vjeroispovijesti s obzirom na TV program vezan uz transplantaciju organa

Između ispitanika različite vjeroispovijesti postoji statistički značajna razlika u odgovorima na pitanje o njihovu stavu o presađivanu organa. Rimokatolici, protestanti i ateisti češće podupiru presađivanje organa, muslimani se tome češće protive, a Židovi i pravoslavci češće nemaju određenog stava. Ovaj hi-kvadrat test treba uzeti s rezervom jer je broj ćelija s teorijskom frekvencijom manjom od 5 prevelik (33.3%, a dopušteno je do 20%), (Slika 10.).

Slika 10. Razlike u odgovorima ispitanika različite vjeroispovijesti s obzirom na stav prema transplantaciji organa

Na pitanje žele li darivati organe nakon smrti Rimokatolici, protestanti i ateisti češće navode odgovor da, muslimani, Židovi i pravoslavci češće navode odgovor ne i ne mogu se odlučiti (Slika 11.).

Slika 11. Razlike u odgovorima ispitanika različite vjeroispovijesti s obzirom na stav o darivanju organa nakon smrti

 

 

.

Informiranost deklariranih vjernika o stavu njihove vjerske zajednice s obzirom na transplantaciju organa

Između ispitanika različite vjeroispovijesti postoji statistički značajna razlika u odgovorima na pitanje o stavu njihove vjerske zajednice o presađivanju organa (hi-kvadrat=56.64; ss=8; p<0.001). Muslimani, Židovi i protestanti češće navode da njihova vjerska zajednica podupire presađivanje organa, dok rimokatolici i pravoslavci češće ne znaju stav svoje vjerske zajednice (Slika 12.).

Slika 12. Razlike u odgovorima ispitanika različite vjeroispovijesti o stavu njihove vjerske zajednice

Između ispitanika različitih vjeroispovijesti postoji statistički značajna razlika u odgovorima postoji li povezanost između njihove vjeroispovijest i odluke o transplantaciji organa (hi-kvadrat=32.41; ss=8; p<0.001). Muslimani i protestanti češće navode odgovor da, rimokatolici i pravoslavci odgovor ne, a Židovi odgovor ne znam (Slika 13.).

Slika 13. Razlike u odgovorima ispitanika različite vjeroispovijesti na pitanje postoji li povezanost njihove vjeroispovijesti i odluke o transplantaciji

.

 

Rmokatolici

Između rimokatolika koji različito odgovaraju na pitanje postoji li veza između vjeroispovijesti i odluke o transplantaciji organa, postoji značajna razlika u spremnosti na pristanak darivanja organa umrlog člana obitelji (hi-kvadrat=17.88; ss=2; p<0.001). Oni koji na prvo pitanje odgovaraju s da i ne, češće bi pristali darivati organe umrlog člana obitelji, a oni koji odgovaraju s ne znam češće ne bi pristali darivati organe umrlog člana obitelji (14.).

Slika 14. Spremnost rimokatolika na darivanje organa umrlog člana obitelji s obzirom na procjenu povezanosti vjeroispovijesti i odluke o transplantaciji organa

S obzirom na to da li njihov dušebrižnik spominje temu presađivanja organa u propovijedima ispitanici su se izjasnili na slijedeći način: 5,8% su odgovorili da, 34,7%  ne, 33,9% se ne sjećaju, a 25,4% ne pohađaju mise pa ne znaju.

Na pitanje jesu li imali prilike čitati u vjerskom tisku o presađivanju organa 15,6% odgovara da, 26,6% odgovara ne, 23,1% odgovara ne sijećam se, a 34,7% ne čitam vjerski tisak.

Na pitanje jesu li u vjerskim emisijama na TV gledali program vezan uz transplantaciju organa,  21,7% ispitanika odgovara s da, 35,9% s ne, 18,4% s ne znam, a 24,1% ne gleda vjerski program.

.

 

Zaključak

Na kraju valja istaći da su doniranje i transplantacija organa ne samo područje medicinske znanosti, već i široko društveno pitanje o čemu sve religije imaju svoje stavove i svoja mišljenja koja znatno utječu na vjernike. Kao i mnogi drugi procesi u društvu, tako i transplantacijski počinje i završava u široj javnosti jer su ljudi pokretačka snaga i osnovni darivatelji. Stoga valja posebice naglasiti (Hanford) da religije u procesu doniranja organa imaju veliku ulogu. Edukacija vjernika o transplantaciji organa, kod nas posebice katolika, postaje veoma potrebna što je jedna od zadaća   pastoralne teologije i pastoralne djelatnosti.

U čitavom procesu veliku ulogu igra i donoraska kartica kao sredstvo stvaranja javnog mnijenja, kao povod razgovora u obitelji, vjerskim, posebice župnim, školskim i sveučilišnim zajednicama.

Stoga je nužna informiranost javnosti glede transplantacijske medicine jer gotovo 50% ispitanika drži neinformiranost za vodeći čimbenik negativnog stava prema presađivanju organa.  Uz to postoji i vrlo veliki udio ispitanika koji su nesigurni po svakom pitanju transplantacije organa, a postoje i razlike u informiranosti vjernika različitih vjerskih zajednica.

Zabrinjava i činjenica da je udio ispitanika koji posjeduju donor karticu vrlo mali, a veseli činjenica da gotovo polovica obitelji ispitanika podupire presađivanje organa, nešto više od 80%. Indikativno je da više od polovice ispitanika zagovara neki oblik materijalne nadoknade darovatelju organa ili njegovoj obitelji, a većina izražava kako  se darivanje i transplantiranje organa ne suprotstavlja s temeljnim vrijednostima religija, pogotovo ne kršćanstva (po pitanju narušavanja dostojansta umrle osobe, sudbini duše, ustanovljenje smrti itd.).

Za katoličke pastoralne djelatnike postaje izazovno to što više od 60% ispitanika ne zna stav njihove vjerske zajednice o presađivanju organa, a gotovo 50% ispitanika smatra da njihova vjerska zajednica može nešto učiniti na tom planu.

Zanimljivo je i zabrinjavajuće istovremeno da većina vjerskih zajednica ne obrađuje temu o darivanju i presađivanju organa u svojim propovjedima, tribinama ili njihovi vjernici nisu upoznati s tim.

Indikativno je da katolici, protestani i ateisti češće podupiru, muslimani se protive, a Židovi i pravoslavci nemaju određenog stava prema transplantaciji organa.

Jednako tako je i s darivanjem organa, bilo vlastitih, bilo organa umrlog člana obitelji: katolici, protestanti i ateisti češće bi darovali organe nakon svoje smrti, dok muslimani, Židovi i pravoslavci češće ne bi.

U samom promicanju transplantacijske medicine kod pravoslavaca najveću ulogu ima obitelj, kod muslimana vjerska zajednica,a kod protestanata i ateista mediji.

Stoga valja zaključiti da je nužno upoznavati javnost, kako vjerničku, tako i laičku, s prednostima i rizicima darivanja i transplantiranja organa, te tu informaciju prilagođavati pastoralu i javnosti.

Vjernike posebice valja motivirati ljubavlju, ali ih i informirati o zakonu koji regulira presađivanje organa i o instrumentima koji osiguravaju provođenje zakona koji onemogućavaju zlouporabu u Hrvatskoj;

Konačno, navedeni zaključci ukazuju na kompleksnost transplantacijske medicine  koja traži istinski angažman zdravstva, prava, socijale, pastoralne teologije i bioetike, dok je etika pojedinih religijskih zajednica glede presađivanja organa imala veoma mali utjecaj.

Bioetika koja na poseban način objedinjuje etiku liječnika, pravo, filozofiju, teologiju, kao i naglašavanje važne uloge potencijalnog darivatelja može adekvatno odgovoriti na moralne dvojbe i pitanja vezana uz darovanje i presađivanje organa, a sama pitanja vezana uz transplantaciju organa su primjer kompleksnosti činjenica kojima se bavi bietika a tiču se kako smrti, tako i sudbine duše i tijela nakon smrti, slobode pacijenta, trgovine organima, zdravstvenog sustava i zdravstvenih osiguranja.

_______________

  1. Kuničić J. Je li dopuštena transplantacija nekih organa. Svesci 1967; 1:  62-6.
  2. Isto.
  3. Cullen PJ. Organ Donation: A Catholic Perspective. CMQ 1998; 1-4; Byrne PA. Catholic and Organ Donation. Catholic Culture 1999; 62.6; Hostetter L. Catholic teaching on organ donation. http://www.owensborodio.org/archives/newspaper/2000/5organ.html.; May WE. The Ethics of Organ Transplants. Ethics&Medics 1996; 21: 1-2.
  4. May WE. The Ethics of Organ Transplants. Ethics&Medics 1996; 21: 1-2
  5. Leies JA. Death revisited. Ethics&Medics 1996; 21:1-2.
  6. Pope John Paul II. Address to International Congress on Transplants. http://www.cin.org/pope/oragan-transplant-cloning.html.
  7. Pope John Paul II. Determining the Moment When Death Occurs. Origins 1990; 19: 523-5.
  8. Ondje.
  9. Pope To group on organ transplants: New way of sharing life with others. http:/www.priestsforlife.org/magisterium/91-06-20popeorgantransplant.htm.
  10. Goodenou P. Pope Nixes  Embryonic Cloning, Okays Organ Donation. http://wwwchristianity.com/partner/ArticleDisplayPage/0,,PTID5339%7CCHID24.
  11. Ovdje donosimo njegove govore u kojima spominje transplantaciju organa. 15/07/99.  RIO DE JANEIRO LA ... rapporto con la famiglia: CONFERENZA STAMPA DI PRESENTAZIONE DEL CONGRESSO INTERNAZIONALE ... (Italian); INTERNAZIONALE " ONTOGENESI E VITA UMANA... persona umana, la sua dignità, la sua sac; 15/11/07 Lettera enciclica «Ad caeli Reginam» Dignità regale della ... (Italian) ...enciclica «Ad caeli Reginam» Dignità regale della santa vergine Maria ... rimanendo Dio, prese l'umana carne». ( 15 );24/10/01, San Giovanni Crisostomo - Dignità dell'uomo nella sua creazione (Italian); 25/06/92 . COMUNICATO: TEMA DELLA XL GIORNATA MONDIALE DELLA PACE (1° ... (Italian) essenziale per la pace della famiglia umana. La dignità umana, infatti, è il sigillo impresso da Dio sull'uomo, creato ... 13/07/06. Agli operatori dei mass-media, 15 settembre 1987 (Italian); 24/07/06 Discorso al Presidente del Kenya, Nairobi, 7 maggio 1980 (Italian); 03/12/03, UDIENZA AI PARTECIPANTI ALLA CONFERENZA INTERNAZIONALE DELLE ... (Italian); 23/08/07 The Holy See - Vatican web site (Italian);  15/07/99 Catechismo della Chiesa Cattolica - IntraText (Italian); 07/12/99, Le testimonianze per la pace dei Rappresentanti delle Religioni ... (Italian).
  12. Katekizam Katoličke Crkve. Zagreb: Hrvatska biskupska konferencija; Kršćanska Sadašnjost 1994.
  13. Byrne PA. Catholic and Organ Donation. Catholic Culture 1999; 62.6; Hostetter L. Catholic teaching on organ donation. http://www.owensborodio.org/archives/newspaper/2000/5organ.html.
  14. Haering B. Kristov zakon. Zagreb: vol. III, Kršćanska sadašnjost; 1986, str.200-2. Najnovije teološko razmišljanje vidi Paolo Becchi,  Morte cerebrale e trapianto di organi, Morcelliana, 2008.

  15. Kuničić J., Je li dopuštena transplantacija nekih organa. Svesci 1967; 1:  62-6; Kuničić J. Je li dopuštena transplantacija nekih organa. Svesci 1967; 2: 82-3.
  16. Pozaić V. Presađivanje dijelova tijela. Obnovljeni život 1989; 1: 20-35.
  17. O današn jem stanju   transplantacije kao i njezinim etičkim problemima vidi Morris P., I trapianti. Uno sguardo etico. Ed. Angelo Ruggieri, Strasburgo 2003.
  18. Ovaj dio je rađen prema  web-stranici hrvatske donorske mreže,  http://www.hdm.hr/religija.html

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1621
Ovaj mjesecOvaj mjesec49283
UkupnoUkupno4811879

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 48 

Administrator

franodoljanin@gmail.com