Hrvatački svećenici - mučenici

Fra STANKO (Stipan) BRADARIĆ

Rodio se u Hrvacim15. lipnja 1905. od oca Ivana i majke Pavice r. Stipanović. Pučku ško­lu završio je u rod­nom mjestu, a Fra­njevačku klasičnu gimnaziju u Sinju. Godinu novicijata proveo je na Visovcu 1923.-24. Studij filozofije poha­đao je u Zaostrogu, a bogoslovije u Makarskoj, gdje je i zaređen za svećenika 21. srpn­ja 1929. godine. Mladu misu slavio je u Hrvacim4. kolovoza 1929.

Godinu dana (1930.) vrši službu kapelana u Vrlici, zatim u Sinju do godine 1935. Te godi­ne dolazi u Podbablje kao župnik, gdje osta­je do 1941. Tu se posebno posvetio odgoju mladih u religioznom i narodnom duhu, a protiv liberalnih i komunističkih strujanja onog vremena.

Župu Prugovo preuzima početkom 1941. Na Veliki petak 11. travnja 1941., iako je po crkve­nim propisima toga dana zabranjeno zvonje­nje crkvenih zvona, on naređuje da ona svečano zazvone u čast proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.

Radi svoga rada bio je na udaru partizana kao i drugi svećenici-župnici naše Zagore koji su ih izrijekom prozivali. "Najaktivniji medu svećenicima bili su: pop Marijan Gudelj u Muću Donjem, fratar Vlade Pavlov u Ogorju, fratar Stanko Bradarić u Prugovu, fratar Ante Romac u Brštanovu, Jozo Carev u Neoriću i pop Ivan Trstenjak u Radošiću."1

Radi prijetnja od partizana i nesigurnog života u Prugovu, fra Stanko je tražio od Uprave Provincije premještaj. Početkom 1942. dolazi u Bajagić za župnika. Nesigurnost ga i tu prati, jer partizani uznemiruju, pljačkaju po župi te prijete i samom župniku. Napušta Bajagić i sklanja se u samostan u Sinju, a u Bajagić odlazi povremeno.

Na koncu školske godine 1943. profesori Fran­jevačke gimnazije u Sinju razišli su se po raznim mjestima. Fra Stanko i fra Milan Lapić, profesor i njegov prijatelj došli su u Imotski. Tu ih je zatekla kapitulacija Italije. Fra Stan­ko je odlučio poći u Dubrovnik svojoj rođa­kinji, a na put je pozvao i fra Milana, koji je tih dana boravio u Prološcu. Prije polaska na put njih dvojica pošli su u crkvu da se po­mole i ohrabre za putovanje u pratnji fra Ćiri-la Ujevića, gvardijana i fra Vjeke Vrčića.

Fra Stanko i fra Milan doputovali su 23. ruj­na 1943. autobusom do Čapljine, a dalje su proslijedili vlakom za Dubrovnik. Nažalost, pruga je bila minirana nedaleko od Ravnog u Popovu polju (istočna Hercegovina) i vlak je prisilno zaustavljen. Trebalo je čekati dok se pruga popravi. Tu su na željezničkoj stanici sreli don Đuru Maslaca, župnika u Ravnome, i zamolili ga za konak. Taj dobri svećenik rado ih je primio i ugostio u svojoj kući. Dok su oni ostali u župnoj kući, drugi su putnici proslijedili vlakom prema Dubrovniku, jer je pruga u međuvremenu bila popravljena. Te kobne noći Ravno su opkolili partizani; nas­tala je neravnopravna borba s pripadnicima seoske milicije, čuvara sela. Partizana je pre­ma pričama, bilo tri tisuće, a seoskih bra-ni-telja 50. Jasno, partizani su bili jači i zauzeli su selo. Pretraživali su kuće. U župnom stanu našli su župnika don Đuru i dvojicu fratara. U selu su još pronašli tri oružnika, tri finan­ça, jednog željezničara i desetak seljaka. Par­tizani su sa sobom poveli u Rupni Do kod Ravnoga naše fratre i još nekoliko istaknutih ljudi iz sela. Poveli su ih nekoliko koraka iz­van puta, svukli ih do gola i strijeljali.2 Bijaše to 24. rujna 1943.

Fra Vjeko Vrčić, kao župnik Metkovića, htio se upoznati s okolnostima hapšenja i stradanja naših fratara. Don Đuro Maslac, svjedok tih tužnih događaja, a i sam uhapšenik, živo im je iznio tragiku događaja i doveo ih do mjes­ta suđenja pobijenih, u docu ispod seoskog puta. Počeo je ovako: "Zarobljenici su sjedili ovdje na istom mjestu. Tu ispod nas, u tom dočiću, nalazili su se partizanski oficiri koji su nam imali suditi. Nije nas bilo mnogo: dva financa, lugar i još jedan čovjek i nas trojica svećenika. Ispitivali su, pa dođe red i na njih dvojicu. Legitimacije su izdane u Sinju. Pita­ju ih da li poznaju Peku Bogdana, rođenog Sinjanina. Odgovorili su da im je to prijatelj. Poslali su po nj. Došao je. Kad ih ugleda, započe: 'E, Bradariću, čekali smo te više puta na cesti kod Dicma. Promakao si svaki put. Ovaj nećeš!' Osudiše ih na smrt. Sjedio sam u strahu uz stražara, dok se čekalo Sinjani­na... Osuđenike odvedoše nama iza leda, odmah preko puta. Dok sam dalje u smrt­nom strahu sjedio, ne imajući snage okrenu­ti se nazad, njih su do gola svukli, jer im je roba trebala. Čuo sam smrtonosni plotun. Slijedio je razlaz. Mrtvaci su ležali na zemlji. Sutradan su došli domaći seljaci i pokopali ih u zemlju. Svećenike su zakopali posebno, jednog do drugog."3

Važno je napomenuti da su partizani župni­ka Maslaca odveli još dalje (jedno pet sati hoda), na neki "viši partizanski sud", pa su ga konačno pustili kući.

Fra Vjeko je opisao grob mučenika: "Odmah do seoskog puta, sa sjeverne strane, na ledeni­ci ispremješanoj kamenjem, grobovi su naših pokojnika. Nema nikakva znaka. Na uzglavl­ju su dva kamena. Jedina oznaka da tu počiva­ju fra Stanko i fra Milan. Pomolili smo se. Iz desnog groba niklo stabalce kljena. Ubrah listić, stavih ga u novčanik s namjerom da ga pošaljem provincijalu frajerki Lovriću."4

Za vrijeme komunističke vlasti uprava Provin­cije nije poduzimala nikakve korake da bi se njihove kosti prenijele i časno pokopale u neku fratarsku grobnicu. To se moglo ostvariti za vrijeme Domovinskog rata kada je fra Pavao Žmire, provincijal, ovlastio fra Vinka Prlića, gvardijana i župnika u Imotskom, da to izvr­ši. On je to savjesno ispunio 10. listopada 1993.

Kopanje groba izvela je satnija HVO Ravno. Bili su prisutni fra Vinko Prlić, gvardijan i župnik iz Imotskoga, don Pero Pavlinović, župnik Ravnog i drugi. Poslije ekshumacije izmoljene su molitve za mrtve. Posmrtne os­tatke naših mučenika stavili su u sanduk i uputili se u župnu crkvu u Trebimlji, koja je bila puna svijeta. Misu s prisutnim svećenici­ma slavio je dr. Ratko Perić, biskup Mostarsko-duvanjsko-trebinjsko-mrkanjski s prisutnim svećenicima. Govorio je o svećenicima-mučenicima, naglasio je kako je iz njegove biskupije u to vrijeme ubijeno 13 svećenika i 67 franjevaca Hercegovačke franjevačke pro­vincije. Fra Vinko se zahvalio biskupu, svim prisutnima i posebno župnicima Ravna i Trebimlje koji su čuvali uspomenu na ubijene fratre i bogato obdario župnu crkvu u Rav­nom crkvenim posuđem i rubljem.5

Poslije sv. mise povorka s posmrtnim ostaci­ma uputila se u Sinj. Fra Pavao Žmire, pro­vincijal, s okupljenim svećenicima, njih 35, dočekali su posmrtne ostatke naše braće i za njih su slavili sv. misu u crkvi Gospe Sinjske. Molitve za mrtve iza mise u crkvi kao i spro­vodne molitve na groblju sv. Frane predvo­dio je fra Milan Lapić, sinovac pogubljenog fra Milana.6

Fra Vjeko Vrtić, ocrtava lik pokojnog fra Stan­ka ovako: "Fra Stanko je bio srednjeg stasa, bio je čovjek srdačnog i otvorenoga srca, vo­lio je svakoga i svatko njega. Rado je primao fratre i ostale prijatelje nastojeći ih počastiti stoje mogao bolje. Fra Stanko je bio izraziti domoljub. Bio je pravi redovnik - pravi fratar!"7

Fra PETAR (Frano) PAVIŠA8

Fra Petar Paviša rodio se 29. listopada 1904. u Hrvacima u seljačkoj obitelji, od oca Ante i majke Mare r. Mihaljić, kao četvrto od šestero djece (5 sinova i kći). Kršten je nakon dva dana, 31. listopada 1904. To ime Frano ("nomen") upućivalo je na njegovo buduće zvanje franjevca.

Roditelji su u duši svoga djeteta duboko usa­dili vjeru otaca. Osjetivši Božji poziv, Frano je odlučio poći stopama svoga imenjaka, Sveca iz Asiza. Možemo zamisliti kako se mali Fra­no za svoje zvanje toplo molio pred dragom prilikom u crkvi Gospe Žalosne, kako seljani obično nazivaju svoju crkvu.

NAPRIJED U ŽIVOT - Nakon završenih šest razreda osnovne škole u Hrvacima šest razre­da franjevačke klasične gimnazije u Sinju, 19-godišnji Frano stupio je 30. kolovoza 1923- u franjevački red na otočiću Visovcu i u toj je prigodi, u počast svoga starijega brata Petra, koji je kao austrijski vojnik poginuo u I. sv­jetskom ratu negdje u Tirolu, uzeo redovnič­ko ime fra Petar, ali opet sa znakovitim atri-butom fra Petar Krstitelj, tj. ime franjevačkog sveca-mučenika Petra Krstitelja Balsqueza, osnivača franjevačke misije u Japanu, koji je 5. veljače 1597. u Nagasakiju s više svojih drugova dao život za Krista.

Više je školovanje fra Petar dovršio u svojoj redovničkoj zajednici (filozofiju u Zaostrogu, a teologiju u Makarsko]'),9 te je u sustolnoj crkvi sv. Marka u Makarskoj 21. srpnja 1929. sa svojih devetoricom drugova bio zaređen za svećenika, dok je mladu misu svečano pro­slavio 4. kolovoza 1929- kod Gospe Žalosne u Hrvacima.

Njegove prve dvije službe bile su: tri mjese­ca podmagister klerika u Sinju i tri godine kapelan u Drnišu, a treća i posljednja služba - devet godina župnik župe Uznesenja Mari­jina Bast-Baška Voda u Makarskom primorju (1934.-1943.).

VRIJEDAN ŽUPNIK - O. Paviša bio je jedan od najzaslužnijih župnika župe Bast-Baška Voda, u kojoj je duhovnim i materijalnim ra­dom ostavio neizbrisiv pečat. Prije svega, svećeničke i župničke dužnosti obavljao je ne samo savjesno nego i revno.10 Bio je izvrstan pučki propovjednik. Kad bi u crkvi sv. Nikole u Baškoj Vodi držao propovijed bilo koji vanj­ski svećenik-gost, župljani bi rekli svoju ocjenu: "Lipo i ovi predika, ali nema do na­šega!" Uz savjesno vršenje običajnika župe uveo je i nove pobožnosti: misu na Veliki četvrtak, svibanjsku pobožnost, trodnevnicu sv. Anti i bi. N. Taveliću. Uz već postojeća društva Kćeri Marijinih i Treći red, koje je marljivo vodio, osnovao je i nova: Vojsku sv. Ante, Križarsko bratstvo, Djevojačku katoličku akciju i Male podvornike. U povodu 1300 lje­ta veza Hrvata sa sv. Stolicom, fra Petar je me­du prvima u Hrvatskoj već ljeti godine 1940. počeo proslavu hrvatske jubilarne svete go­dine pučkim misijama u objema crkvama, područnoj u Baškoj Vodi i župnoj u Bastu.

Od materijalnih radova spominjemo što nije uspjelo njegovu ni jednom prethodniku. Po­dručna crkva sv. Nikole, sagrađena godine 1889- u neoromaničkom stilu u Baškoj Vodi, imala je tri oltara, ali sva tri skromna, drve­na. Fra Petar je kroz četiri godine podigao sva tri nova oltara od kamena i mramora: veliki godine 1936., Gospin g. 1937. i oltar zaštitnika Baške Vode sv. Nikole godine 1939., na kojemu je dao uklesati natpis: SV. NIKO­LA ŠTITI HRVATSKE POMORCE!"

PREMA KRAJU - U marljivu i intenzivnu radu revnoga je župnika zatekao II. svjetski rat, koji je u Hrvatskoj buknuo na Cvjetnicu 6. travn­ja 1941. U cijeloj Domovini, pa i u župi Bast-Baška Voda, duhovi su se stali polarizirati. Fra Petar je ostao na braniku Vjere i Domovine. Stoga je bio na nišanu jugo-komunističkih fanatika. U noći sa 29. na 30. listopada 1942. na njihovoj sjednici u Baškoj Vodi većinom glasova (4:1) bio je osuđen na smrt, ali onaj plemeniti "jedan" osujetio je izvršenje osude te burne noći. U zoru 18. veljače 1943. uhićen je i odveden za Biokovo, ali dobrotom drugoga plemenitog mladića fra Petar je iz­maknuo sprovodnicima i došao u Makarsku, koja nikad za vrijeme rata nije bila u rukama partizana. Kad je 8. rujna 1943. pala Italija, pošao je posjetiti brata Duju, pilota hrvatskoga ratnog zrakoplovstva u Zemunu.

Vratio se u Metković i čekao pogodan brod za povratak u Makarsku i svoju župu. Na svet­kovinu Bezgrešne 8. prosinca 1943. ukrcao se na tada najveći i najsigurniji brod hrvatske mornarice Jadro, koji je držao noćnu vezu Omiš - Makarska - Ploče. Ali zapovjednik bro­da bio je tajni partizanski obavještajac, koji je svojim "gospodarima" na vrijeme javio: "Jadro će s teretom hrane večeras isploviti iz Ploča za Makarsku i Omiš."

U istoj su, dakle, noći partizani između Sućurja i Drvenika zarobili izdani brod i u njemu 13 vagona hrane i pedeset ljudi s fra Petrom na čelu, koje su odveli na Paklene otoke, pa u grad Hvar.

Fra Petra su 20 dana fizički i psihički zlostav­ljali, dokle ga na kraju nisu osudili na smrt. A sudski je postupak bio nalik Pilatovu pos­tupku. Prema svjedocima, suđenju je pred­sjedao sudac Josip Carević, koji je hrabro iz­javio, da za smrtnu osudu nema dovoljno razloga. Tada se umiješao komesar Petar Radović, Crnogorac, koji je sucu zaprijetio: "Ako li ti ne osudiš njega, mi ćemo osuditi tebe!" I sudac, prisiljen pilatovskim strahom, potpiše osudu.

HRABRO U SMRT - Kad je pao mrak, na blagdan Nevine dječice, u utorak 28. prosin­ca 1943. fra Petra su vodili preko Hvara na stratište, na brežuljak s gradskim grobljem, gdje se nalazi crkvica Gospe od Sedam žalos­ti. Fra Petar je zamolio "glavnoga" od trojice izvršitelja osude, da ga puste dvije minute u crkvu.

Glavni ga je pustio, pa se fra Petar zadržao i dulje. Ojačan posljednjom i najvećom moli­tvom pred likom Gospe od Sedam žalosti i njezina mrtvoga Jedinca, fra Petar Krstitelj Paviša izišao je vani i poput starokršćanskog mučenika sv. Ciprijana Kartaškog svojim krvnicima hrabro rekao: "Sada činite što hoćete!" Prema svjedočanstvu, dvojica su vojnika pucali, a glavni se suzdržao.

Prije smrti, fra Petar je svoju redovničku kru­nicu po dobrim ljudima poslao svojoj starici-majci, koju je ona do smrti čuvala i na njoj se molila za trojicu svojih ubijenih sinova: pr-vorođenca Petra na Tirolu, fra Petra u Hvaru i zrakoplovca Duju u Sanskom Mostu 1946. godine.

Fra Petrov veliki redovnički zimski plašt uze­la su dvojica vojnika i od njega dala napravi­ti dvoje partizanske hlače. Tako se još jed­nom u povijesti Katoličke Crkve obistiniše bi­blijske mesijanske riječi: "I razdijeliše među sobom haljine moje!"

Vratimo se na početak! Životno putovanje hrvatskoga franjevca i župnika-mučenika fra Petra Paviše počelo je na prvoj postaji kod Gospe Žalosne u selu Hrvacimi nakon 39 godina i 60 dana završeno na zadnjoj postaji kod Gospe od Sedam žalosti u gradu Hvaru, "dok je kraljevao Gospodin naš Isus Krist, komu čast i slava u vijeke vjekova. Amen." (Završetak Prokonzularnih zapisa o mučeništvu kartaškog biskupa sv. Ciprijana, +14. ruj­na 258.).

Hrvace su ubavo selo Cetinske krajine, nad kojim na brežuljku dominira župna crkva Svih Svetih, a u njezinoj desnoj lađi na oltaru od domaćeg kamena blista najljepši ures sela, slika Gospe Žalosne: Mariju tužna lica s mačem u srcu pun poštovanja i sućuti sa svoja dva lijepa oko promatra jedan andelčić, dok je drugi upiljio oči u bijelu vrpcu s latinskim natpisom i kao da slovka pojedina slova u poznati stih: Puna tuge Majka staše.

(Predaja kaže da je poznatu sliku iz Dolcijeve škole, zvanu Gospa od prsta - na slici se vidi samo jedan prst-palac, kojim Marija pridržava svoj korotni plašt - donio iz Mletaka neki vojnik i darovao je svojoj župnoj crkvi.) To je poznata Gospa Hrvatačka.

Jednako tako nad gradom Hvarom dominira jugoistočni brežuljak s gradskim grobljem i crkvom Gospe od Sedam žalosti, u kojoj se nad oltarom ističe stara umjetnička slika mle­tačke škole, zvana Pietà: Marija u krilu drži mrtva svoga Jedinca, dok oko nje stražu straže sv. Ivan, Marija Magdalena, J. Arimatejac i Nikodem.

Sa spomenutim dvjema crkvama i slikama povezan je početak i svršetak života hrvatskog svećenika, franjevca Provincije Presvetog Ot­kupitelja fra Petra Paviše, koji je prije šezdeset godina u 40. godini života položio svoj dragocjeni život na oltar Vjere i Domovine. Fra Petrova je župa Bast-Baška Voda sa svojim svećenicima, od kojih i danas ima 6 živih, uvijek čuvala najljepšu uspomenu na jednog župnika-mučenika između njih pedesetak koji su se izmijenili na njegovu mjestu od 1735., kada su zavedene matične knjige župe Bast-Baška Voda.

Don IVAN ŠARIĆ12

Rodio se u Hrvacima 27. lipnja 1915. godine kao treće od devetero djece u obitelji Stipe i Ive r. Lijić. Osnovnu školu je završio u rod­nom mjestu, a fra­njevačku klasičnu gimnaziju u Sinju. Filozofiju i bogosloviju studirao je u Šibeniku, gdje je i zaređen za svećenika 3. srpnja 1938. U špilji Gospe Lurdske u Golubiću, župa Vrpolje kod Knina, slavio je mladu misu 17. srpnja 1938. godine.

Po prirodi je bio muzički nadaren, pa je zato slobodno vrijeme u gimnaziji i bogosloviji koristio za učenje glazbe. I dobro je naučio svirati glasovir i orgulje. Nakon mlade mise imenovan je župnim vikarom u župi Murter, gdje je župnikom bio don Rafael Benamati, svećenik sveta života. Don Ivo, pun svetog žara i mladenačkog poleta okuplja mladiće i djevojke u crkveni pjevački zbor, te vodi (i) križarsko bratstvo. S njima je neumorno vježbao i nastupao u Murteru i okolnim žu­pama.

Don Ivo je ubrzo premješten u Primošten; bilo je to 11. prosinca 1939. Velečasni don Slavko Mikelin, koji je u to vrijeme bio gimnazijalac i sjemeništarac, piše:13 "Don Ive je bio izrazi­to vedar, živahan i nasmijan čovjek... Pro­lazeći kroz selo svakome se veselo javljao, nas­miješio i dobacio koju vedru riječ, te je sus­ret s njim bio kao osvježenje i uzdizanje duha. U saobraćaju s ljudima bio je komunikativan, jednostavan i ujedno pažljiv što ga je činilo bliskim i dragim svakom čovjeku. "14

U Primoštenu je bio župni vikar župniku don Grgi Rogliću. Partizani su na Jelinjaku ubili nekoliko talijanskih mornara. Talijani su od­lučili osvetiti se i napasti Primošten. To su doznali župnik Roglić i njegov pomoćnik Šarić, te su noću vjernike upozorili da se sklone u crkvu, jer crkvu neće napadati, ili pak da odu iz mjesta.

Dana 16. studenoga 1942. godine u šest sati ujutro Talijani su počeli bombardirati Primo­šten, u čemu je sudjelovalo šest baterija, tri bataljona pješadije, četa desantne mornarice, 40 karabinjera, zloglasna torpeljarka "Giovan-ina" i jedan avion. Akcija je trajala do 11 sati. Bilo je oštećeno mnogo kuća, stradale su mnoge životinje, a proliveno je vino i ulje iz konoba. Srećom, od vjernika nitko nije stradao. Razočarani neuspjehom, Talijani se žele osvetiti te spremaju likvidaciju mještana.

Oko 14 sati cijeli prostor pred školom bio je prepun djece i žena, te mlađih i starijih muška­raca. DON IVO ŠARIĆ JE NAMJERNO - KAO ZAŠTITA - stao pred komandu talijanskih oficira: general, dva pukovnika, 3 kapetana i ostali. Raspravlja se žučno. Don Ivo posreduje da se puku ne dogodi zlo.

Okupator odvaja djecu i žene od muškaraca, a muškarce zatvara u školu. Čeka se najgore. Na sreću, don Ivo uspijeva smekšati krvoločno srce okupatora, koji oslobađa žene i djecu, a dio muškaraca odredi da se odvede u zatočeništvo. Primoštenci se još i danas sjećaju toga dana i vjeruju da ih je don Ivo spasio od sigurne smrti. Izjavio je tada da Primo-štence neće napustiti sve do konačne slobode, a ako je potrebno i umrijet će ovdje.

Primoštenci su 16. studenoga 1942. godine proglasili DANOM SPASA. I zato se svake go­dine, na prvu nedjelju poslije toga datuma, slavi sv. misa u znak zahvalnosti.

Nakon pada Italije nastupile su nove poteškoće. Don Grgo je predosjećao da mu je život u opasnosti, pa je napustio Primošten. Biskup je na don Ivana prenio župne ovlasti.

U drugoj polovici svibnja 1944. godine, skupina četnika koji su bili u službi nje­mačkoga okupatora, prisilili su dva ribarska brodića s putnicima da pristanu na otok Dva­njke. Tom prilikom ubijeno je nekoliko ljudi, među kojima su bili i dva svećenika: don Ante Juričev iz šibenskog sjemeništa i don Ivo Jurčev, župnik iz Rogoznice.

Kad je don Ivo Šarić čuo za ovu tragičnu vijest, pred skupinom Primoštenaca je rekao: "Kad četnici dođu u neko selo najprije odvedu svećenika, ako mene nestane, znajte tko me je odveo."

Kao župnik don Ivo je nastojao svima biti prijatelj.

Noću između 1. i 2. lipnja 1944. godine nje­mački policijski podoficir Fritz Raedler, ko­mandant četničkih jedinica u Zablaću, nare­đuje trojici četnika da pripreme barku jer moraju ići u Primošten. U mrkloj noći pokucaše na vrata kuće don Ive i opljačkaše sve što su u njoj našli. Tu su bili prisutni Petar Šarić, brat don Ive, i Slavko Mikelin (kasnije don Slavko).

...Dok su brodicom plovili od Primoštena prema Zablaću, Fritz je hladnokrvno naredio: "Ubiti ga odmah!" Četnici su to i izvršili. Ubili su ga pištoljem u zatiljak i bacili u more dok su vozili između Primoštena i Zablaća. Na taj je način don Ivo Šarić u ratnom vihoru, spašavajući puk, izgubio svoj zemaljski život, zamijenivši ga životom u Bogu, komu je vjerno i odano služio.

Njegov pretpostavljeni je rekao za don Ivu: "To je čovjek plemenitog srca i profinjenoga duha, spreman na sve žrtve i nesposoban da baci na bilo koga krivi pogled. Utjelovljena dobrota i muzikalnost".

Jedan komunist je rekao: "Teško je naći riječi da bi vjerodostojno opisao ljubav, plemeni­tost, poštenje i rodoljublje don Ive Šarića".

Primoštenci su dugo vremena razmišljali na koji bi se način odužili svom dragom župni­ku, velikom dobročinitelju i mučeniku. To su i ostvarili uoči blagdana svoje zaštitnice Gospe Loretske, 9. svibnja 1991. Postavili su spomenik na mali trg ispred crkve sv. Roka, koji su nazva­li Trg don Ive Šarića, te kasnije nadodali i Jo­sipa America. U tom slavlju, osim vjernika i poštovatelja dragog don Ive, sudjelovali su i vjernici iz Hrvača i njegova rodbina, predvođe­ni svojim župnikom fra Stankom Milanovićem Litrom i fra Mirkom Buljcem (koji je u to vr­ijeme bio župnik u Metkoviću).

  • DON IVO ŠARIĆ
  • 1915.-1944.
  • VOLIO JE ČOVJEKA I SLOBODU
  • GOVORIO JEZIKOM LJUBAVI
  • Primoštenci -1991.
  • Mi Hrvatačani imamo pravo i dužnost
  • ponosi­ti se ovom trojicom
  • svojih svećenika - župni­ka i mučenika:
  • fra Stankom Bradarićem,
  • fra Petrom Pavišom i
  • don Ivom Šarićem
  • koji su svoje živote dali za vjeru i domovinu!

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Odgođeni su susreti trajne formacije (regionalni susreti)

************

Dan otvorenih vrata Klerikata

************

Adresa e-pošte:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Muka po Ivanu (provincijski napjev /zapisao fra Stipica Grgat)

Muka po Ivanu (provincijski napjev /Služba Božja - fra Mile Čirko)

Muka po Marku (provincijski napjev /Služba Božja - fra Mile Čirko)

Muka po Mateju (provincijski napjev /Služba Božja - fra Mile Čirko)

Muka po Luki (provincijski napjev /Služba Božja - fra Mile Čirko)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2011
Ovaj mjesecOvaj mjesec69592
UkupnoUkupno7612093

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 86