Sinj: Oproštaj od fra Šimuna Čugure

U četvrtak, 3. siječnja 2019. u 14 sati, u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju mons. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski, služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Šimuna Čuguru koji je, okrijepljen svetim sakramentima, blago u Gospodinu preminuo u franjevačkom samostanu u Omišu u ponedjeljak, 31. prosinca 2018., u 83. godini života, 65. redovništva i 55. svećeništva.

Rodbina, bogoslovi, sjemeništarci, časne sestre, vjernici iz Omiša, Jasenskog, Sinja i drugih župa, te osobni prijatelji došli su se također oprostiti od fra Šimuna. Pjevanje je predvodio mo fra Jure Župić. Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju sv. Frane u Sinju prevodio je sinjski gvardijan fra Petar Klapež.


Mons. Marin Barišić, nadbiskup, na početku je izrazio sućut ocu Provincijalu, braći franjevcima, mještanima Jasenskog, vjernicima župa u kojima je fra Šimun djelovao, rodbini i prijateljima. U propovijedi je o. Nadbiskup, na temelju misnih čitanja, govorio o otajstvima kršćanske nade te naglasio kako je fra Šimun bio djelitelj kršćanske nade u župama gdje je pastoralno djelovao. O. Nadbiskup je zahvalio Bogu za redovnički i svećenički život i služenje fra Šimuna koji je živio svoje poslanje u otvorenosti prema budućem životu i susretu s nebeskim Ocem.

Fotografije


Oproštaj provincijala fra Joška Kodžomana

Preuzvišeni o. Nadbiskupe, hvala što ste se odazvali pozivu da predvodite ovo svetu misu zadušnicu za našeg pokojnog fra Šimuna Čuguru. Hvala Vam na izrazima sućuti, koje ste uputili Provinciji, rodbini i svim fra Šimunovim poznanicima, koji iskreno za njim tuguju.  Cijenjena braćo svećenici, časne sestre, dragi bogoslovi, poštovana i tužna rodbino, prijatelji i znanci pokojnog fra Šimuna Čugure, kršćanska braćo i sestre!

Kristovi vjernici imaju u sebi privilegirano iskustvo Božje blizine i božanskog života koji u njima struji i koji im daje uvijek nove razloge nade. Kao vjernici mi i sami iščekujemo taj sudbonosni prijelaz iz ovozemaljskog i ljudskog u ono vječno i Božje. Za nas koji smo ispunjeni nadom i vjerom u Uskrsloga, ne postoji nijedno drugo nadanje niti sigurnost da i mi možemo pobijediti smrt i uživati sreću i blaženstvo svetih, osim one sigurnosti, koju nam je Bog zajamčio u svom Sinu.

Danas se opraštamo od još jednog dobrog i vrijednog fratra, koji je na svoj način obilježio vrijeme i mjesta u kojima je živio i djelovao.

Od sada pa nadalje  uz njega nas vežu sjećanja, uspomene, neki upečatljivi trenutci zajedničkog života.  Od naših se pokojnika, doduše, tjelesno rastajemo, ali s njima ostajemo duhovno povezani, dok i te veze vrijeme ne rastoči, dok sjećanja ne izblijede, dok rane ne zacijele, bol ne utihne… Do tog blaženog trenutka, do tog neraskidivog zajedništva i jedinstva s Bogom i s dragim ljudima, živimo, sudjelujući u slavlju svetih sakramenata, čvrsto vjerujući da iza svakog ljudskog života stoji nedokučivi Božji promisao.

Ljudski se život s pravom može usporediti s najljepšim mozaikom, kao vrhunskim umjetničkim ostvarenjem, koje se rađa u viziji umjetnika i koje tako često krasi – nama najsvetija mjesta – crkve.  Naš je fra Šimun  prelijepi i bogati mozaik svoga ljudskog, redovničkog i svećeničkog života stvarao duže od osam desetljeća.

Dopustite mi da Vas u najkraćim crtama izvijestim o dugom i plodonosnom ljudskom, svećeničkom i redovničkom životu  našeg fra Šimuna.

Fra Šimun Čugura rođen je 17. travnja 1936. u mjestu Jasensko župa Sinj, od oca Šimuna i Majke Ane r. Žanko. Na krštenju je dobio ime Ivan. Prva je četiri razreda osnovne škole završio u Čitluku u razdoblju od 1945. do 1949. Potom pohađa Franjevačku klasičnu gimnaziju od 1949. do 1959. , koja se zbog zabrane rada selila od Visovca, Makarske,  Sinja pa sve do Zagreba.  U franjevački novicijat na Visovcu stupio je 13. kolovoza 1954. U međuvremenu je odslužio i dvogodišnji vojni rok  1956./57. Slijedi nastavk filozofsko-teološkog studija na Visokoj franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj od 1959. do 1964. godine. Svečane redovničke zavjete fra Šimun je primio u Makarskoj 26. travnja 1961. pred provincijalom fra Jerkom Lovrićem. Sveti red đakonata podijelio mu je u Makarskoj 15. prosinca 1963. biskup Frane Franić, koji ga je 30. ožujka 1964. također u Makarskoj zaredio i za svećenika. Mladu je misu fra Šimun proslavio u Sinju 5. travnja 1964. godine.

Ovaj naoko jednostavan i logičan životni i formacijski put našeg fra Šimuna do svećeništva odvija se u vrlo složenim obiteljskim, društvenim, religioznim okolnostima.

Kao svećenik-franjevac, fra Šimun je vršio sljedeće crkvene i redovničke službe: kao mladomisnik fra Šimun je imenovan župnikom ravnokotarske župe Banjevci, gdje ostaje tri godine. Nakon Banjevaca fra Šimun će 1967. godine preuzeti župu Piramatovci. Tu će ostati do 1974. kada ga uprava Provincije imenuje gvardijanom samostana u Karinu. U toj službi, fra Šimun ostaje do 1979., kada u svojstvu župnika preuzima župu Bajagić. Nakon tri godine provedene u Bajagiću, 1982. fra Šimun postaje gvardijanom franjevačkog samostana u Živogošću, te župnik istoimene župe. Tu će ostati do 1988., nakon čega preseljava u samostan u Makarsku gdje vrši službe samostanskog vikara, ekonoma, ispovjednika bogoslova. U isto je vrijeme tri godine posluživao župe Kozica i Zavojane. Iako je smatrao da je njegova Karinska epizoda završila, provincijal je zamolio fra Šimuna da 1991. još jednom preuzme gvardijanstvo u Karinu. U okolnostima rata i uz činjenicu da su fratri u to vrijeme bili protjerani iz svog samostana u Karinu, fra Šimun je kroz četiri godine zapravo bio samo gvardijan na papiru. Samostan je najprije opljačkan i devastiran a potom i do temelja srušen. Godine 1994. fra Šimun je imenovan samostanskim vikarom i ispovjednikom u Omišu a od 1996. do 2003., vršit će službu i gvardijana omiškog samostana.  Valja napomenuti da je omiški samostan u to vrijeme bio mjesto gdje su odlazili naši stari i  nemoćni fratri jer im je tu pružana bolja medicinska i druga potrebna skrb. Može se reći da je fra Šimun, s izuzetkom dvije visovačke godine koje je proveo kao domeštar (od 2004. do 2006.) od tih  ranih devedesetih  do svoje smrti proveo u Omišu, koji je očito zavolio i gdje se dobro osjećao.  On je zavolio Omiš i Omiš je zavolio njega. Tome u prilog govori i činjenica da je na ispraćaj stiglo čak devedesetak  prijatelja i poznanika iz Omiša. Hvala im na tome! Omiš i fratri su od početka „kliknuli“ i dao Bog da se to prijateljstvo i povjerenje nastave.

U ponedjeljak, 31. prosinca 2018.,na staru godinu, u 83. godini života, 65. redovništva i 55. svećeništva naš je fra Šimun blago u Gospodinu preminuo.

Fra Šimuna je već u dječačkim danima zadesila gorka sudbina. Vrlo je rano ostao bez oba roditelja. Najprije mu je umrla majka, a potom umire i otac u četrdeset i kojoj godini života. Može li čovjek zamisliti išta traumatičnije? Između ostalih najveću brigu za njega, za sestre i braću preuzima teta Ivka. Ona im je bila i otac i majka. Fra Šimun je to znao cijeniti. Možda je upravo teta Ivka najviše utjecala na malog Ivana da pođe u sjemenište. Nemojmo smetnuti s uma poslijeratno vrijeme i kontekst u kojem se ta odluka događa. Nije to bila tek osobna odluka jednog djeteta, to je bio korak koji će obilježiti i njega samoga i cijelu njegovu obitelj. Ali znao je i koje će to imati posljedice kad  je u pitanju životna perspektiva njegovih bližnjih. Propitkivanjem o tome što bi mu mogla donijeti budućnost, ukoliko se doista odazove u crkvenu službu, nije mogao ne vidjeti ili zanemariti tadašnje nepovoljne društvene prilike, kao i ne osjetili duh nesretnog vremena u kojem je proveo većinu života a u kojem se mladog čovjeka tako lako moglo zastrašiti, zavesti i obeshrabriti.

Znao je, ipak,  ako ustraje na svećeničkom putu da će biti radost i ponos svojih živih i svojih pokojnih, napose roditelja. Prerano je fra Šimun morao odrasti. Život ga nije mazio. Kolege kažu da je uvijek bio čvrst, snažan, fizički i psihički i nadasve hrabar. Bio je kažu i čovjek izrazite pobožnosti. Ono što bih kod njega posebno istaknuo jest njegova ljubav i odanost prema Zajednici, prema Crkvi i svom hrvatskom narodu. Ima jedno njegovo pismo u kojem, kao gvardijan samostana u Živogošću, piše svojim kolegama, te ih poziva da se odazovu i zajednički proslave značajne obljetnice (20. obljetnicu misništva, 30. redovništva i 35. dolaska u sjemenište) nudeći im gostoprimstvo. Fra Šimunu su kolege kao obitelj. On kaže: „… nismo bili ni najpametniji ni najbolji, ali smo bili najsložniji“, misleći pritom na sve ono vrijeme njihova zajedničkog odrastanja. On je svoju Zajednicu i svoje fratre zaista doživljavao kao obitelj, ne kao kolege s posla s kojima provodi mnogo vremena. To mi se čini važnim istaknuti kao pozitivan primjer upravo nama danas, koji sve teže nalazimo vremena i volje da se kao braća družimo.

Što je sve dobra učinio na duhovnom planu među ljudima i u mjestima gdje je služio, najbolje će znati Bog. Mislim da je fra Šimun od ljudi bio jako dobro prihvaćen. Imao je takvu narav i stav, koji ljudima ulijevaju povjerenje. Imao je on oko sebe i onih koji su mu radili ponekad i o glavi. Iza jedne prometne nezgode izvještava Provincijalat kako su mu dok se vozio na motoru od župne kuće do crkve, postaviti stupicu. Naime preko makadamskog puta kojim se vozio bila je rastegnuta žica u visini metar od zemlje. Očito je to netko učinio kako bi fra Šimun pao s motora i ozlijedio se, možda i ozbiljnije. I doista je pao i ozlijedio se ali ustao je, jer je bio čvrst a u tom trenutku i prkosan, želeći pokazati onima da nisu uspjeli u krajnjoj namjeri.

Fra Šimun se trudio, u mjestima gdje je živio i radio, ostaviti tragove i kao graditelj. Imajući u vidu da nikada nije bilo lako graditi i pronalaziti sredstva, fra Šimun se svagdje trudio nešto popraviti, sagraditi, uljepšati… od Banjevaca, njegove prve župe do Kozice i Zavojana, njegove posljednje župe, gdje je u Dugim Njivama zajedno s vjernicima sagradio crkvu koju je 27. 9. 1992. posvetio pokojni biskup Šolić, fra Šimun je uvijek nešto popravljao, nadograđivao…

Promatrajući fra Šimuna posljednjih godina, iako mu je osjetno kopnila snaga tijela, nisam nikada pomislio da  se guši u osjećajima beskorisnosti i u životnoj dosadi. Naprotiv,  ona ista duhovna vatra, optimizam, upornost i neposustajanje, što ga je krasilo čitavi život,  svjedočio je do zadnjeg trenutka svoga života. Nije tražio ničije sažaljenje, već je bio spreman druge tješiti. Volio je druženja s ljudima. Volio je balote ali ne kao razbibrigu, već kao sport koji povezuje ljude a njemu kao svećeniku daje priliku da i tu riječima i primjerom djeluje izvan crkve i samostana. Volio je ribariti, ne samo zbog svoga gušta, već jer je to smatrao opuštajućim ali i korisnim. Od ulovljenoga najmanje bi on pojeo, uglavnom je sve dijelio.

Nakon tolikih godina rasta u vjeri, nakon tolikih sprovodnih homilija, koje je i sam negdje izgovorio, kako bi druge utješio u njihovoj žalosti, siguran sam da je i naš brat fra Šimun, kao svećenik Kristov, kao ponizni sin sv. Franje, bio spreman za susret s neizbježnom smrću. Smiren i s velikim pouzdanjem pošao je ususret Onom, kojemu je čitavi svoj život posvetio,  kojemu je vjerno na zemlji služio, u čije je ime toliko dobra učinio i po čijim su se riječima i djelima tolika djela ljubavi i milosrđa dogodila. Onaj, kojemu je, kao redovnik i svećenik, vjerno služio, davao mu je  snagu da bude ustrajan službenik evanđeoskih vrednota. I doista, fra Šimun je uspio ostati daleko od svega onoga što narušava čast i dostojanstvo službenika Evanđelja na zemlji.

Dragi fra Šimune, u ime cijele naše Provincije, izražavam Ti iskrenu zahvalnost za Tvoje vjerno i predano svećeničko služenje za dobrobit vjernika, kojima si bio poslan, za povećanje vjerodostojnosti i ugleda Crkve u našem narodu i u svijetu.

Hvala i vama, poštovana obitelji i rodbino pokojnog fra Šimuna.

Hvala vam na ovom vrijednom sinu, s kojim ste krvno povezani.

On je pronio najbolji glas o vama, o svom plemenu Čugurića, s kojim se ponosio, obitelji, roditeljima i rodnoj grudi koju je iznimno volio. Kao takav, fra Šimun će ostati u najljepšim uspomenama prisutan u svijesti svih nas a i mnogih ljudi, kolega, posebno njegovih dragih župljana.

Neka Ti, dragi fra Šimune, dobri Bog bude vječna nagrada a sve koji iskreno tuguju zbog privremenog rastanka s Tobom neka ispuni svojom snagom i utjehom vjere u ponovni susret s Tobom i sa svima svetima.

Počivao u miru Božjem!

****************

Oproštaj gvardijana fra Stipe Bešlića

Preuzvišeni nadbiskupe Marine,  mnp O. Provincijale Joško  braća svećenici redovnici i redovnice, bogoslovi, novaci i sjemeništarci.

Cijenjena i poštovana obitelji Čugura, kolega fra Ivane i fra Anđelko rodbino i prijatelji, narode Božji poštovatelji lika i djela pok. Fra Šimuna.

Pjesma veli da život piše čudne priče. Slobodno mogu reći da ovo nije samo priča nego veliki roman, koji kako smo već čuli počeo se pisati davne 1936. god. a završio 31.12.2018.

Iz ovog životnog romana možemo svi čitati, naučiti i u vlastiti život primijeniti autor života i smrti tako je htio i sve nas time iznenadio s pitanjem jeli moguće, je li istina da fra Šimun tako ode.

Ovdje ću spomenuti samo jedan od mnogih komentara koji je se ovih dana čuo u Omišu.

Fra Šimun tako mio i blag svima dobar i drag, jednostavno rečeno, bio je ljudina.

Dragi fra Šimune, sad kad si krenuo stazom svojih dičnih predaka, moli za nas koji ostajemo da u vjeri ustrajemo. Te kad bude Božja volja pridružimo se nebrojenom mnoštvu koga nitko ne može izbrojiti, tamo gdje s oka svaka suza nestaje.

Moja iskrena zahvala domu zdravlja Omiš, kao i ekipi hitne pomoći na čelu s dr. Anom Marijom Mimica i njenom timu koji su uložili sve što su mogli i znali, ali Božji poziv jači je od medicine.

Posebna zahvala ide susjedu g. Petru Mandiću i Anti Bauku koji su s tobom bili kroz cijeli boravak u Omišu i zadnjim trenutcima ovozemnoga života. Iskrena sućut sestrama: Nevenki i Kati i njihovim obiteljima kao i obiteljima pok. braće Jerka i Petra i ostaloj ožalošćenoj rodbini i prijateljima.

A posebna sućut sinovcu i kolegi fra Ivanu, te nećaku fra Anđelku. Sućut izražavam u osobno ime kao u ime braće iz samostana i samostanskog osoblja te i u ime vjernika Omiša na čelu s gradonačelnikom gosp. Ivom Tomasovićem kao i članova boćarskog kluba Hrv. Dragovoljac.

Fra Šimune, falit ćeš i nedostajati nama u samostanu kao i vjernicima grada Omiša i svojim najbližima još jednom veliko hvala na svemu počivaj snom pravednika.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

****************

Oproštaj fra Anđelka Domazeta u ime obitelji

Preuzvišeni Oče Nadbiskupe, Mnogopoštovani oče Provincijale, poštovana braćo svećenici, redovnici i redovnice, draga rodbino i vjernici, osjećam potrebu i obavezu prozboriti nekoliko riječi o našem voljenom stricu, ujaku, bratu fra Šimunu…

Svaki oproštaj od naših najmilijih budi duboke ljudske osjećaje… Sjećanjem dotičemo ono što još imamo od naših pokojnika – život koji smo dijelili s njima, njihov značaj i ljubav, riječi i geste…

Dok smo u nevjerici i s tugom u srcu jedni drugima javljali tužnu vijest o odlasku fra Šimuna, pred našim su očima izranjale slike iz prošlosti, budili se dojmovi i sjećanja na zajedničke trenutke provedene s njim…

Naš fra Šimun je bio pobožan i bogobojazan fratar, uvijek sa časoslovom i krunicom u ruci, skroman i ponizan redovnik koji je djetinjom srčanom vjerom bio predan Bogu, stojeći stameno u svim životnim kušnjama…  Bio je fra Šime, mi bismo rekli, redovnik-franjevac "staroga kova" koji je imao osjetljivu savjest i pomno pazio da živi svoje redovničke zavjete, čuvajući temeljne vrijednosti redovničkoga života.

Jednom riječju, on je bio dobar i krepostan čovjek, a njegovu ljudskost i odnos prema sebi i bližnjima krasile su četiri kreposti ili vrline: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost.

Njegovu životnu mudrost i razboritost prepoznali su i vjernici grada Omiša koji su često dolazili na ispovijed, na osobni razgovor i savjetovanje u raznim životnim situacijama… Imao je fra Šimun vremena satima strpljivo slušati ljudske životne priče, poučavati u vjeri, sokoliti i hrabriti u životnim nevoljama…

Ima jedna Knjiga gdje se sve piše, Knjiga Jaganjčeva, Knjiga Života… I u toj Knjizi zauvijek će ostati zapisano da je fra Šimun Čugura bio "narodni fratar", staložen i gostoljubiv, blizak ljudima, fratar koji je volio život, pjesmu, ljudska druženja, prirodu, more, sport… fratar u čijem srcu nije bilo ni trunka zloće…

U ime obitelji pok. fra Šimuna, zahvaljujem poštovanom Ocu Nadbiskupu koji je predvodio sve misu, zahvaljujem Ocu Provincijalu koji izrekao prigodnu homiliju… Zahvaljujem fra Stipi, gvardijanu samostana Omiš, gdje je fra Šimun živio zadnjih 20-tak godina… Hvala svima vama koji ste nam izrazili svoju ljudsku i kršćansku sućut, svima vama koji ste došli na posljednji ispraćaj našega dragoga pokojnika…

U dubokoj vjeri da nas sada promatraš i čuješ iz one vječne stvarnosti u kući Oca nebeskoga, dragi naš fra Šime, u ime svih članova tvoje obitelji, u ime nas trojice tvojih fratara fra Ivana, fra Frane i mene, kojima si bio uzor od djetinjstva, u ime rodbine i prijatelja, zahvaljujem ti što si nas za života darivao svojom dobrotom, što si nam bio putokaz, ohrabrenje i suputnik na putu…  Hvala ti na tvojim molitvama za sve nas!

Pozdrav ti i oproštaj u ime svih nas koji smo te voljeli! Hvala ti za tvoj život. Bogu hvala za Tebe. Odmaraj u Božjem zagrljaju!

************

Blaženka Utrobičić - članica Franjevačkoga svjetovnog reda

Dragi brate u Kristu, oče u duhu, prijatelju u srcu, dragi fra Šimune, dragi čaća franjevačkog samostana.

Teško se oprostiti od nekoga skim si živio četvrt stoljeća.

Mi smo imali tu sreću da dijelimo život s Vama, kojem smo se divili, jer ste bili uzor pravoga kršćanskog života i to svim svojim srcem prenosili na nas vaše Omišane.

Tuga je prevevilika ali ostaje neizbrisivi trag u našim srcima i životima.

Svi smo voljeli i poštovali našeg fra Šimuna,  a posebno mladi jer je znao biti prijatelj mladima a i starijama a kako odogovriti na te oči pune blagosti ljubavi, prihvaćanja i razumijevanja kako odogovoriti ako ne ljubavlju jer ljubav samo treba a on sav je bio ljubav.

Dragi naš fra Šimune, vi ste bili duša Omiškog samostana ono svjetloo uskrsloga, s kojim ste osvjetljavali tmine naših života, dajući primer istinskog življenja franjevačke karizme.

Uvijek nasmijan i spreman za šalu, a istovremeno toliko snažan i postojan, te smo se pored vas osjećali sigurno i poštovano.

S vama smo djelili naše tuge i radosti.

Kolike su se vaše molitve za nas izlile u franjevačkom vrtu našeg samostana koliko radosti za vrijeme naših susreta molitve i pjesme.

I kao da ponovno čujemo vaše riječi: '' molite i u tuzi i u nevolji ali ne zaboravite moliti i zvahvaljivati u ponoći radosti i u danima izobilja''

Svi naši blagdani i svetkovine bile su uvećana vašim propovijedima iz kojih smo crpili snagu za život.

Sad ste se preselili  očev dom i vjerujemo da nas sad gledate s radošću  koju može datisamo trojedini Bog.

Otišli ste blago u Gospodinu kao što ste i živjeli iz radosti ovoga života kojiste svjedočili živu vjeru a prešli u radost vječnog života u zagrljaj onog kojeg ste najviše ljubili.

Bili ste istinski predstavnik one loze franjevačke duhovnosti koja je autentično odsjevala kariznu našeg brata Franje serafskog Oca a čije zvijezde neprekidno sjaje na nebeskom svodu više od osam stoljeća neugasivim i jasanim sjajem  serafski nam Otac čuva prijestolje Božje i dok je takvih svjedoka žive vjere u uskrsloga ima nade za sve nas.

U krilo Abrahamovo poveli vas anđeli primio vas Krist i došli blago u očev zagrljaj  s Kristom i u Kristu s ljubavlju vidimo se u vječnom sjajau oca i sina i duha svetoga.

Neka vam je blagoslovljeno.

Tvoje sestre i braća franjevačkog svjetovong reda u Omišu, Provincije Presvetog Otkupitelja  ovom se pridružuju i ostali grada Omiša.

*********

Poštovani,

doprla je do mene vijest da je, u omiškom samostanu, fra Šimun Čugura preminuo u 83.godini života. Kozičko -zavojanski župnik bio je, u vrlo teškim predratnim vremenima u kojima se nagoviještavao miris krvi, a u Zavojanima bili izraženi netrpeljivost i mržnja prema Crkvi.

Pokojnik je 3.siječnja 1989. ( točno 30 godina prije svoga pokopa) sprovodio moju pok.prabaku i upravo je njegovim molitvama ispraćena na onaj svijet. Njegovom je zaslugom, nadalje, podignuta crkva Kraljice Mira u Dugim Njivama te je tako i to mjesto poslije nekoliko stoljeća svoga postojanja dobilo sakralni objekt. Osim materijalnih radova, ostavio je traga i u duhovnom životu župe pa su mi mnogi rekli kako je bio pravi fratar koji je ,,znao sa Zavojančanima".

Osim Zavojana i Kozice, bio je mali glasnik Velikoga Kralja, duhovni pastir u Banjevcima, Piramatovcima, Karinu, Bajagiću, Živogošću, na Visovcu, Metkoviću te konačno u Omišu i bio pravi svjedok vjere i Božje dobrote.

Dok mu zahvaljujem na predanom i uzornom služenju te na svemu što je učinio za moju obitelj i želim vječni pokoj u krilu Gospodnjem, dotle cijeloj Provinciji izražavam iskrenu sućut.

S poštovanjem,

Rino Ćapin

*********

Braćo u Kristu !

Fra Šimun Čugura je tiho, dostojanstveno i svjesno, tihim glasom rekao doviđenja i zatvorio svoje oči. Pozvan je od onoga kojeg je cijelog svog života slijedio i propovijedao. Znam da je jedan duhovni vođa manje u „našoj“ sredini. Ne budimo žalosni zbog ovozemaljske smrti fra Šimuna, nego zahvalimo Bogu  što ga je pozvao da bude dio naše zajednice. Njegovo doviđenja  potvrda je naše vjere u vječni život. Štovani primite moju iskrenu sućut. Uz pozdrav našega sv. Oca Franje MIR I DOBRO, uvijek u Kristu odani

Ivo Aleksić

******

Oproštaj od fra Šimuna u Omišu

U subotu, 5. siječnja u Franjevačkoj crkvi u Omišu u kojoj se okupilo mnoštvo vjernika predvodio je misu zadušnicu za pok. fra Šimuna gvardijan samostana fra Stipe Bešlić uz koncelebraciju svećenika iz samostana fra Milana Lapića i fra Stjepana Poljaka,  župnika grada Omiša don Mate Čulića i fra Anđelka Domazeta.


Gvardijan je održao prigodnu homiliju u kojoj se osvrnuo na fra Šimunov život u samostanu Omiš u kojemu je proveo gotovo 25 godina, kao i na njegovo svećeničko djelovanje...

Na kraju svete mise fra Anđelko se svima zahvalio na iskazanoj sućuti i poštovanju prema fra Šimunu u ime obitelji pok. fra Šimuna, a gvardijan je sve nazočne pozvao na prigodno druženje i okrepu u samostansko blagovalište.

Fotografije


 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Aktivnosti za pastoral zvanja

***********

22. travnja: Promina - XIX. festival žudija

*********

23. travnja: Kruševo - Blagoslov kipa "Fra Ante Pavlov"

**********

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1531
Ovaj mjesecOvaj mjesec49107
UkupnoUkupno6734506

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 80 

Administrator

franodoljanin@gmail.com