Životopis sv. Franje

 

PREMINUĆE SVETOG OCA 

162. poglavlje

Kako je bodrio braću i na kraju ih blagoslovio

214. "U posljednjem času - kaže Mudrac - otkrivaju se djela čovjekova", to se na ovome svecu, kako vidimo, divno ispunilo. On koji je put zapovijedi Božjih radosna srca prošao i stepenicama sviju kreposti stigao do najvišega vrhunca, koji je bio kao kovina pod čekićem mnogovrsnih patnja uzdignut do savršenstva, napokon se domogao cilja svakog savršenstva. Tada su njegova čudesna djela još većma zasjala, a sud je istine pokazao da je bilo božansko sve što je proživio. Pošto je pogazio zamamnosti smrtničkog života, oslobođen se uzdigao u nebesa. Živjeti za svijet smatrao je sramotom, svoje je ljubio do kraja, smrt je dočekao pjevajući. - Kad mu se približiše posljednji dani, pošto mu je oduzeta ograničena svjetlost, uslijedila je vječna svjetlost. Primjerom kreposti je pokazao, da nije ništa zajedničko imao sa svijetom. Iscrpljen onom tako teškom bolešću, koja je dokrajčila svaku bol, dao je da ga gola polože na golu zemlju da bi se u onom posljednjem času, u kojem bi se neprijatelj još mogao razbješnjeti, gol borio s golim. Zaista je neustrašivo očekivao pobjedu i pobivši se, primio vijenac pravednosti. Položen tako na zemlju, pošto mu je svučena kostrijet, lice je kao obično upravio prema nebu i posvema usmjeren prema onoj slavi, lijevom rukom je pokrio ranu desnoga boka da se ne vidi. Tada je rekao braći: "Ja sam svoje učinio, a što vi treba da učinite, neka vas pouči Krist!"

215. Dok su sinovi ovo gledali, obilne su suze lijevali i duboko su uzdisali, suosjećajući su se prepustili velikoj boli. Kad su se, međutim, uzdisaju donekle prigušili, njegov gvardijan, koji je po Božjem nadahnuću bolje shvatio svečevu želju, brzo je ustao i uzeo hlače, tuniku i kapicu od kostrijeti i rekao ocu: "Snagom svete poslušnosti smatraj da sam ti ovu tuniku, hlače i kapicu posudio! Ali, da znaš da to tebi ne pripada, oduzimam ti svaku vlast da to nekom daruješ." Svetac se obradovao i klicao od nabujale radosti srca, videći da je dokraja sačuvao vjernost gospođi Neimaštini. Sve je to učinio iz gorljivosti prema siromaštvu da na kraju nije htio imati ni vlastiti habit, nego onaj od drugoga posuđeni. Na glavi je nosio kapicu od kostrijeti da bi prekrio brazgotine zadobivene prigodom liječenja očiju, a zadovoljila bi po potrebi kapica od kakve fine vune koja bi bila vrlo mekana.

216. Nakon toga je svetac uzdigao ruke prema nebu i veličao je svoga Krista što, već lišen svega, slobodan ide k njemu. A da bi se zaista pokazao istinskim nasljedovateljem svoga Krista Boga u svemu, braću i sinove, koje je ljubio od početka, ljubio je do kraja. Dao je sazvati svu braću k sebi da budu nazočna i riječima utjehe ih je tješio zbog svoje smrti. Očinskom nježnošću ih je poticao na ljubav prema Bogu. Zatim je govorio o strpljivosti i opsluživanju siromaštva. Svim ostalim uredbama je pretpostavljao Evanđelje. Dok su sva braća unaokolo sjedjela, uzdigao je povrh njih svoju desnicu i, počevši od svoga vikara, stavio ju je na glavu svakom pojedinom i rekao: "Zbogom, svi sinovi, ostanite u strahu Božjem i u njemu ustrajte uvijek! A jer se bliži skorašnja kušnja i patnja, sretnih li koji će ustrajati u ovome što započeše! Ja odlazim k Bogu, čijoj milosti vas sve preporučujem!" I po onima, koji su bili ondje, blagoslovio je svu braću, koja bilo gdje borave na svijetu i onu koja će doći nakon njih do svršetka sviju vjekova. - Ovaj blagoslov neka nitko sebi ne prisvoji što ga je za odsutne izrekao nad prisutnima. Kao što je na drugome mjestu napisano, sadrži on nešto posebno, ali ga u prvom redu treba primijeniti na službu.

 

163. poglavlje

Njegova smrt i što je učinio prije smrti

217. Dok su tako braća gorko naricala i neutješljivo ga oplakivala, sveti je otac naredio da mu donesu kruh. Blagoslovio ga je i prelomio te je svakom pojedinom pružio komadić da pojede. Naredio je da se donese i Evanđelistar i otvorio Evanđelje po Ivanu na onome mjestu koje počinje: "Uoči svetkovine Vazma" itd. te zatraži da mu se čita. Obnavljao je uspomenu na onu presvetu večeru koju je Gospodin slavio posljednji puta sa svojim učenicima. Na časnu uspomenu svega toga sve je onako učinio da braći pokaže kakav osjećaj ljubavi ima prema njima.

Zato je ono malo dana, što su ga dijelili od smrti, upotrijebio za pohvale i svoje nadasve ljubljene učenike je poticao da s njim slave Krista. A sam je, koliko je mogao, zapjevao ovaj psalam: "Iz svega glasa vapijem Gospodinu, iz svega glasa Gospodina zaklinjem" itd. Pozivao je i sve stvorove da hvale Boga; i riječima, što ih je nekoć sastavio, pozivao ih je na božansku ljubav. Štoviše, i samu smrt je, koja je svima strašna i mrska, poticao na pohvale i njoj je veselo išao u susret i pozivao je u svoj gostinjac: "Dobro došla, sestro moja smrti!" A liječniku je rekao: "Brate liječniče, odlučno pretkaži smrt koja će mi poslužiti kao vrata života!" A braći je rekao: "Kad opazite da sam pri kraju, kao što ste me prekjučer vidjeli gola, tako me položite na zemlju i tako dugo me već preminula ostavite da ležim koliko je potrebno vremena da netko polako prijeđe tisuću metara." - I tako je došao čas, pošto su se na njemu ispunila sva Kristova otajstva, te je sretno odletio k Bogu. 

 

Kako je neki brat vidio dušu svetog oca u času preminuća

217. a) Jedan između njegovih učenika, brat vrlo glasovit, vidio je dušu svetoga oca kao zvijezdu, koja je imala veličinu mjeseca i sjaj sunca, kako prelazi preko mnogih voda, nošena bijelim oblačkom, i kako ravnim putem uzlazi na nebo. - Zato se sabralo mnoštvo naroda koji je hvalio i slavio ime Gospodnje. Hrpimice je nagrnuo cijeli grad Asiz i cijela ona krajina je požurila da vidi velika djela Božja, što ih je Gospodin očitovao na svom sluzi. Tugovali su sinovi lišeni tolikoga oca, nježne osjećaje srca su očitovali suzama i jecajima. Međutim, novo čudo je preokrenulo naricanje u klicanje i kukanje u radosno uzvikivanje. Promatrali su tijelo blaženoga oca urešeno ranama: usred njegovih dlanova i na njegovim nogama vidjeli su se ne samo proboji čavala, nego sami čavli koji su se načinili iz njegova tijela. Izgledalo je, štoviše, kao da su izrasli iz tijela. Zadržali su crnu boju željeza, a desni bok je bio crven od krvi. Njegovo tijelo, koje prije bijaše crnomanjasto, sada je odsijevalo sniježnom bjelinom. Obećavalo je nagradu blaženog uskrsnuća. Udovi mu postadoše vitki i gipki, ne bijahu ukočeni kao u mrtvaca. Poprimiše izgled onih u mladenačkim godinama. 

 

164. poglavlje

Viđenje što ga je imao brat Augustin na samrti

218. U Kampaniji tada bijaše ministar braće brat Augustin, koji se nalazio u svojim posljednjim časovima. Pošto je već davno prije bio lišen govora, najednom je onima koji bijahu nazočni zaviknuo i rekao: "Počekaj me, oče, počekaj! Evo, već dolazim za tobom." Kad su ga braća silno začuđena pitala, komu tako govori, odlučno je odgovorio: "Zar ne vidite oca našega Franju koji odlazi u nebo?" I njegova je duša odmah, oslobođena tijela, slijedila svetog oca.

 

165. poglavlje

Kako se sveti otac nakon preminuća ukazao jednom bratu

219. Nekom drugom bratu pohvalna života, koji se u to vrijeme zanio u molitvi, one noći i sata ukazao se slavni otac odjeven u grimiznu dalmatiku, a slijedilo ga je bezbrojno mnoštvo ljudi. A od mnoštva su se mnogi odvojili, govoreći bratu: "Zar ovo nije Krist, brate?" A taj je rekao: "On je to!" A drugi su ponovno pitali: "Nije li ovo sveti Franjo?" Brat je na sličan način odgovarao da jest on. Doista se onom bratu i cijelome mnoštvu, koje ga je pratilo, činilo da je osoba Kristova i osoba blaženoga Franje jedna. - A to onima, koji kako treba shvaćaju, nije nipošto nepromišljen sud, budući da onaj tko se združi s Bogom, postaje s njim jedan duh, a sam Bog će biti sve u svemu. - Napokon je blaženi otac s onim čudesnim mnoštvom prispio u divne predjele, natapane bistrom vodom, pokrivene bujnim raslinstvom. Resilo ih je rascvjetano cvijeće, bili su puni svakovrsna divna drveća. Bijaše ondje palača izvanredne veličine i posebne ljepote. A kad je ušao novi stanovnik neba, pa kad je u njoj našao vrlo mnogo braće za stolom, koji je bio najraskošnije pripravljen i snabdjeven različitim poslasticama, počeo je sa svojima slasno blagovati.

 

166. poglavlje

Viđenje asiškoga biskupa o preminuću svetoga oca

220. Asiški je biskup113 u to vrijeme otišao na hodočašće u crkvu sv. Mihaela.114 Njemu se, kad se na povratku svratio u Benevent, blaženi otac Franjo u noći svoga preminuća ukazao u viđenju i rekao mu: "Evo, oče, ostavljam svijet i odlazim Kristu." Kad je sutra ujutro ustao, biskup je svojim pratiocima pripovijedao što je vidio. Dozvao je tajnika i pribilježio dan i sat smrti. Zbog toga se mnogo ražalostio, rasplakao se i jadikovao što je izgubio tako odlična oca. I tako je, vrativši se u svoj kraj, sve po redu ispripovijedao i zbog njegovih darova je Gospodinu mnogo zahvaljivao. 

________

Bilješke 

113. Bio je to biskup Gvido II.

114. Na Monte Gargano.

 

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1491
Ovaj mjesecOvaj mjesec51391
UkupnoUkupno6966725

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 51 

Administrator

franodoljanin@gmail.com