Životopis sv. Franje

 

LJUBAV

 

131. poglavlje

Njegova ljubav i kako je poradi spasenja duša sam davao primjer savršenstva

172. Snaga ljubavi ga je učinila bratom ostalim stvorovima, zato nikakvo čudo da je u još većoj mjeri bio bratom po ljubavi Kristovoj onima koji su urešeni slikom i prilikom Stvoriteljevom. Govoraše kako ništa nije preče od spasa duša. To je češće dokazivao time što se Jedinorođenac Božji udostojao visjeti na križu. Zato se on borio u molitvi, razlagao je to u propovijedi, pružao je u tome dobar primjer. Nije se smatrao prijateljem Kristovim, ako ne bi ljubio duše koje je i Krist ljubio. I zato je to u njega bio najvažniji razlog zbog čega treba štovati naučitelje, jer oni kao Kristovi pomagači zajedno s Kristom izvršuju službu. A svoju je braću, kao one koji su na poseban način 'iste vjere' i s kojom je bio sjedinjen po udioništvu u vječnoj baštini, zato izvanredno srdačno grlio svim svojim osjećajima.

173. A kad je bio prekoravan zbog strogosti života, odgovarao bi da je zato darovan Redu da mu bude uzorom i da bi poput orla lebdio nad svojim orlićima. Zato, kad mu nedužno tijelo, koje se već dragovoljno podvrgavalo duhu, nije poradi prestupaka trebalo biča, ipak ga je poradi dobra primjera ponovno kažnjavao, i samo poradi drugih se držao vrletnih putova. - I s pravom, jer se više gleda na poglavarovu ruku negoli na njegov jezik. Rukom si, oče, upućivao nježnije, uvjeravao lakše, i dokazivao sigurnije. Kad bi poglavari 'govorili ljudskim i anđeoskim jezicima', a kad ne bi pružali primjere ljubavi, meni bi malo koristili, a sebi ništa. Doista, kad se onaj koji kara ne plaši i kad umjesto razloga stoji samovolja,105 nije li dosta pečata105a za spasenje? Ipak valja učiniti ono što strogo naređuju dabi kroz prazne kanale do lijeha protjecala voda. Neka se gdjekada ubere ruža s trna, da bi veći služio manjemu. 

 

132. poglavlje

Briga za podložnike

174. Ta tko je usvojio Franjinu brigu z podložnike? On je neprestano dizao ruke prema nebu za prave Izraelce, a gdjekada je zaboravljao na sebe i više se brinuo za spasenje braće. Padao je ničice pre Veličanstvom, za sinove je prinosio žrtvu duha, silio je Boga na dobročinstva. S malenim stadom, što ga je vodio za sobom, suosjećao je s ljubavlju punom straha, kako se ne bi dogodilo da izgubi i nebo, pošto je izgubio svijet. Mislio je da će biti neslavan, ako one, koji su mu povjereni, zajedno sa sobom ne učini slavnima. Njih je rađao njegov duh mučnije nego što ih rodiše majčinske utrobe. 

 

133. poglavlje

Suosjećanje s bolesnicima

175. S bolesnicima je mnogo suosjećao, mnogo se brinuo za njihove potrebe. Ako bi mu odani svjetovnjaci kada poslali ukuhana voća, iako je njemu samom to većma trebalo negoli drugima, davao bi ostalim bolesnicima. Sa svim nemoćnima je suosjećao, tješio bi ih, kad mu nije bilo moguće pomoći. - U dane je posta i sam jeo, da se bolesnici ne bi bojali jesti. A nij e se ni sramio na gradskim tržnicama tražiti mesa za bolesna brata. - Ipak je opominjao bolesnike da strpljivo podnose svoje teškoće da ne bi došlo do sablazni, kad im u svemu ne bi bilo udovoljeno. Zato je u jednom Pravilu dao napisati ove riječi: "Molim svu svoju bolesnu braću da se u svojim bolestima ne srde, i neka ne prigovaraju Bogu ili ljudima. Neka odviše uporno ne zahtijevaju lijekove, i neka previše ne žele osloboditi tijelo koje će brzo umrijeti, a neprijatelj je duše. Neka na svemu zahvaljuju i neka žele biti onakvi kao što Bog hoće da budu. Koje je Bog predodredio za vječni život, njih ostanima bičeva i bolesti odgaja, kao što je sam rekao: "Ja korim i karam sve koje ljubim."

176. Jednom je nekog bolesnika, za kojega je znao da se želi najesti grožđa, odveo u vinograd. Sjedeći pod čokotom, najprije je sam jeo da tako ohrabri bolesnika da jede. 

 

134. poglavlje

Kako je suosjećao s duhovno bolesnima i o onima koji tome čine protivno

177. A prema onim je bolesnicima, za koje je znao da ih kao nestalnu djecu uznemiruju napasti i da su duhovno slabi, postupao s većom blagošću. Zato je izbjegavao oštre ukore, gdje ne bi vidio opasnosti; štedio je šibu da poštedi dušu. Kazivao je da je vlastitost pravog poglavara, koji treba da bude otac a ne tiranin, predusretati prekršaje i ne dopuštati da padne onaj koji bi se teško pridigao kad posrne. - Teško sažaljenja vrijednoj bezdušnosti našega vremena! One koji padaju ne samo da ne podižemo ili ne pridržavamo, nego ih upravo na to silimo da padnu. Ništa ne držimo do toga što vrhovni pastir ne napušta jedne ovčice za koju je na križu prikazao bolni vapaj sa suzama. Ti si, sveti oče, drugačije postupao. Većma si želio da se zalutali poprave nego da propadnu. Znamo, međutim, da su slabosti vlastite volje u nekima dublje ukorijenjene i da je njima potrebnije željezno kovrčalo nego pomast. Jasno je da je za mnoge spasonosnije da ih se slomi željeznom palicom nego da ih se miluje rukama. Ali ulje i vino, šiba i štap, gorljivost i pobožnost, paljenje i pomazivanje, zatvor i okrilje, sve to ima svoje vrijeme. Sve ovo zahtijeva Bog osvetnik i Otac milosrđa. No, on ipak hoće većma milosrđe negoli žrtvu. 

 

135. poglavlje

Braća Španjolci

178. Gdjekada je na čudesan način padao u zanos. Taj sveti čovjek je kliktao u duhu kad bi do njega prispio ugodni miris o sinovima. Dogodilo se da je neki Španjolac, Bogu odani klerik, jednom zgodom uživao promatrajući i slušajući svetoga Franju. Između ostaloga je on, pripovijedajući svecu o braći koja su boravila u Španjolskoj, razveselio ga ovim izvješćem: "Tvoja braća - kazao je - žive u našoj zemlji u siromašnom samotištu. Svoj su način života uredili tako da se polovica njih bave kućnim poslovima, a druga polovica se prepušta kontemplaciji. Na taj način je svakoga tjedna aktivni život prelazio u kontemplativni, a mir kontemplativaca je prelazio u obavljanje različitih poslova. Kad je jednoga dana bio prostrt stol i kad su posebnim znakom pozvani odsutni, našli su se svi na okupu osim jednoga, a taj je bio jedan između kontemplativaca. Nakon kratkotrajna čekanja netko je pošao do njegove ćelije da ga pozove k stolu. Ovoga je, međutim, Gospodin krijepio obilnijim stolom. Nađen je kako ničice leži na zemlji raširenih ruku u obliku križa. Niti je disanjem niti pokretima pokazivao da je živ. Kod njegove glave i kod nogu su gorjele dvije svijeće koje su divnim ružičastim svjetlom osvjetljivale ćeliju. Ostavljen je u miru da mu se ne bi dosađivalo u milosnom pohodu, da "ne bi probudili dragu dokle god ona ne bude htjela". Zato su braća gledala kroz otvore ćelije, "stojeći iza zida i gledajući kroz rešetke". Što da još reknemo? Dok su "promatrali prijatelji nju koja je boravila u vrtovima", najednoć, pošto je iščeznulo svjetlo, brat se povratio u čovjeka. Odmah je ustao i, došavši k stolu, priznao svoj nedostatak što je zakasnio. To se eto dogodilo u našoj zemlji", reče Španjolac. Sveti se Franjo nije mogao snaći od radosti, kad ga je preplavio takav miris svetosti njegove braće. Odmah je ustao na pohvale, kao da mu je to jedina dika što o braći sluša dobre vijesti, pa je cijelim srcem uskliknuo: "Zahvaljujem ti, Gospodine, posvetitelju i upravitelju siromaha, koji si me s obzirom na moju braću rasveselio takvom viješću! Blagoslovi, molim te, onu braću najobilnijim blagoslovom i sve one, koji dobrim primjerima šire miomiris svoga poziva, posebnim darom posveti!" 

 

136. poglavlje

Protiv onih koji rđavo žive u samotištima i kako je htio da sve bude zajedničko

179. Premda smo ovdje upoznali svečevu ljubav koja mu je nalagala da se raduje uspjesima onih koje je ljubio, čvrsto smo ipak uvjereni da je one koji u samotištima žive kako ne valja, mnogo korio. Mnogo ih je koji boravak u kontemplaciji pretvaraju u besposlicu, a pustinjački način života, koji je pronađen za usavršavanje duša, pretvaraju u mutež uživanja. Takva je u ovo vrijeme bila uredba za pustinjački način života da svaki pojedini živi po svom nahođenju. To ne vrijedi za sve, jer znamo da su sveci, živeći u tijelu, u pustinji provodili život prema izvrsnim zakonima. Poznato nam je da su i oni koji su prethodlili ocima bili pravi samotni cvjetovi. Kamo sreće da se pustinjaci našega vremena nikada ne udalje od one prvotne ljepote, koja će s pravom biti hvaljena dovijeka!

180. Kad je sveti Franjo sve poticao na ljubav, upozoravao je kako treba pokazivati prijaznost i domaću bliskost. Rekao je: "Hoću da se moja braća pokazuju kao sinovi iste majke pa ako koji zatraži tuniku ili pojas ili što drugo, neka mu drugi darežljivo dade. Knjige i što god im se svidi neka međusobno izmjenjuju, a da jedan drugoga ne sili da uzme." Da ni u ovoj stvari ne bi rekao nešto što po njemu nije učinio Krist, bio je prvi u izvršivanju svega ovoga. 

 

137. poglavlje

Dvojica braće Francuza kojima je dao tuniku

181. Dogodilo se da su dva brata Francuza, ljudi velike svetosti, susrela svetog Franju. Silno su mu se obradovali, a radost im je povećalo to što ih je ta želja dugo morila. Nakon izraza slatkih osjećaja i umiljatih riječi, njihova žarka ljubav je od sveca zatražila tuniku. On je smjesta svukao tuniku, ostao je neodjeven i najljubaznije im je predao. A kad je u zamjenu uzeo siromašniju tuniku jednoga od njih, pobožno ju je obukao. Nije bio spreman samo na nešto takvo, nego i na to da dade i samoga sebe. I štogod bi se od njega zatražilo najradosnije bi dao.

 

______________

105. Ovdje pisac aludira na poznati stih rimskog pjesnika Juvenala koji glasi: "Hoc volo, sic iubeo, sit pro ratione voluntas!" = "To hoću, to nalažem, umjesto razloga neka bude volja!" – Ta se izreka upotrebljava za samovoljna čovjeka.

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas40
Ovaj mjesecOvaj mjesec53541
UkupnoUkupno6813761

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 54 

Administrator

franodoljanin@gmail.com