Životopis sv. Franje

 

SAKRIVANJE RANA 

 

98. poglavlje

Što je odgovarao o ranama, kad bi ga za njih pitali i kako ih je pomnjivo sakrivao

135. Ne smije se, međutim šutke, mimoići ono kako je pomnjivo tajio i brižno skrivao one znakove Raspetoga koji i previšnji duhovi moraju častiti. Isprva, dok je prava Kristova ljubav ljubljenoga preobražavala u istu sliku, on je s mnogo opreza uzeo tajiti i sakrivati to blago te je dugo vremena ostalo nepoznato čak i najpovjerljivijima. No, božanska providnost nije htjela da to uvijek ostane sakriveno i da ne bude pristupačno ni onim najdražima. Ni otvorena mjesta udova nisu dopuštala da to bude sakriveno. Kad je neki od drugova jednom zgodom na Franjinim nogama vidio znakove, zapitao je: "Što je ovo, dobri brate?" On je odgovorio: "Brini se za svoj posao!"

136. Isti je brat drugom zgodom zatražio da mu ispraši tuniku, pa kad ju je vidio zakrvavljenu, kazao je svecu, kad mu ju je povratio: "Kakva je ono krv, kojom je okrvavljena tunika?" Svetac je stavio prst na oko i rekao mu: "Pitaj što je ovo, ako ne znaš da je oko." - Zato je rijetko prao cijele ruke, nego bi samo nakvasio prste da se nazočnima stvar ne bi otkrila. A i noge je prao veoma rijetko. A ni to nije činio manje skriveno nego što je to bilo rijetko. Kad je netko zatražio da mu poljubi ruku, napola je pružio ruku, upravo samo prste da ih taj mogne poljubiti; gdjekada bi umjesto ruke pružio rukav. - Noge je obuvao u vunene čarape da se rane ne bi mogle vidjeti, a povrh njih je stavljao komadić krzna da ublaži oštrinu vune. Premda sveti otac pred drugovima nije mogao rane na nogama i na rukama posve sakriti, ipak je teško podnosio, ako bi ih tko opazio. Zato su i sami drugovi, puni duha razboritosti, kad bi bio prinužden otkriti noge ili ruke, odvraćali oči. 

 

99. poglavlje

Kako je jedan, posluživši se varkom, vidio rane

137. Kad je čovjek Božji boravio u Sieni, onamo je došao neki brat iz Brescie. Taj je silno želio vidjeti rane svetoga oca. Usrdno je molio brata Pacifika da mu se to omogući. Ovaj mu reče: "Kad budem odlazio iz boravišta, zamolit ću da mi dade poljubiti ruke, a kad ih on pruži, namignut ću ti očima pa ćeš vidjeti." Spremni za povratak obojica pođoše svecu. Pokleknuše, i brat Pacifik reče svetom Franji: "Blagoslovi nas, predraga majko,94 i pruži mi ruku na poljubac!" Poljubio je nevoljko pruženu ruku i dao znak bratu da pogleda. Zatražio je i drugu, poljubio ju je i ovome pokazao. Kad su oni pošli, otac je posumnjao da je posrijedi bila sveta varka, kao što je i bila. Pobožnu je radoznalost ocijenio kao nepobožnu, a brata je Pcifika pozvao natrag i rekao mu: "Neka ti, brate, oprosti Gospodin, što mi gdjekada nanosiš veliku žalost." Pacifik se smjesta bacio ničice i ponizno zapitao govoreći: "Kakvu sam ti, predraga majko, nanio žalost?" Blaženi Franjo nije ništa odgovorio i slučaj je završen šutnjom. 

 

100. poglavlje

Kako je netko vidio ranu na prsima

138. Premda su rane na nogama i rukama po svom položaju na otvorenim mjestima udova bile pristupačne nekima, ipak nitko nije bio vrijedan vidjeti ranu na boku za njegova života, a samo je jedanput bio izuzetak. - Kad god je davao tuniku da mu se ispraši, desnom rukom je prekrivao ranu na boku. A gdjekada je lijevu ruku priljubio probodenom boku i sakrivao onu blaženu ranu. - Kad ga je jedan između braće95 počešao te mu je ruka dospjela u ranu, zadao mu je veliku bol. - Jedan drugi između braće96 nastojao je radoznalim ispitivanjem vidjeti, što je drugima bilo sakriveno, zato je jednoga dana kazao svetom ocu: "Jesi li, oče, za to da ti isprašimo tuniku?" A njemu će svetac: "Gospodin ti, brate, platio, jer je upravo potrebno." Kad se svetac svukao, pozornim očima je brat pogledao i vidio upadnu ranu na boku. Jedini je ovaj vidio ranu za života, a od ostalih nitko drugi sve do iza smrti. 

 

101. poglavlje

Prikrivanje kreposti

139. Tako je taj čovjek odbacivao svaku slavu koja nije odisala Kristom; tako je ljudskim naklonostima dosudio vječno prokletstvo. Znao je kako uživanje dobra glasa okrnjuje tajnu savjesti i da je daleko pogibeljnije zlorabiti kreposti negoli biti bez njih. Znao je da krepost nije ništa manje potrebna da se stečeno zaštiti nego da se to stekne. - Na žalost, na mnogo toga nas većma potiče taština negoli ljubav, a naklonost svijeta pretežnija nam je od ljubavi Kristove. Ne razlikujemo osjećaja, ne podvrgavamo kušnji duhove i kad nas na djelovanje potakne isprazna slava, umišljamo da smo potaknuti ljubavlju. Nadalje, ako smo i malo dobra učinili, njegovu težinu ne možemo nositi. Svaki teret kojega smo se za života oslobodili, gubimo i za obalu vječnosti. Strpljivo podnosimo što nismo dobri; a da nas se lijepo ne gleda, da nas se ne smatra dobrima, toga ne podnosimo. Tako cijeli život provedemo u ljudskoj hvali, jer ništa drugo nismo nego ljudi. 

 

102. poglavlje

Poniznost svetoga Franje u držanju, osjećanju i ponašanju, i protiv samovolje

140. Poniznost je čuvarica i ukras sviju kreposti. Nema li nje u temeljima duhovne građevine, kad se pričini da raste, ona se pretvara u ruševinu. Da čovjeku, koji je bio urešen tolikim darovima, ne bi što nedostajalo, poniznost ga je ispunjala u obilnijoj mjeri. Po svom vlastitom mišljenju nije bio ništa drugo nego samo grešnik, iako je bio uresom i sjajem svekolike svetosti. U njoj je nastojao samoga sebe izgrađivati, da bi postavio temelj što ga je upoznao po Kristu. Zaboravljao je na ono što je stekao, a pred očima je imao samo nedostatke; bio je uvjeren da mu više toga nedostaje nego što posjeduje. Obuzimala ga je samo jedna jedina želja, naime, da bi postao boljim, da bi, nezadovoljan s prvotnim krepostima, stekao nove.

Bio je ponizan u držanju, ponizniji u mišljenju, a najponizniji u prosuđivanju samoga sebe. Božji se knez nije zato razlikovao od drugih što je bio poglavarom, nego samo po ovom predivnom dragulju, jer je među malenima bio najmanji. Ova krepost, ovaj naslov, ovaj znak ga je obilježavao kao generalnoga ministra. Njegovim je ustima bilo daleko svako hvastanje, svaki sjaj nastupanja, svaka naduvenost u činima. U mnogim je stvarima naučio smisao iz objave, a onomu što je iznosio pred druge pretpostavljao je mišljenje drugih. Držao je da je sigurnije mišljenje drugova, i tuđe gledište mu se činilo boljim od vlastitoga. Govorio je da onaj poradi Gospodina nije sve ostavio koji je zadržao kesu, novčarku, vlastitoga mišljenja. Većma je volio slušati kuđenje nego pohvalu, jer ga je kuđenje sililo na popravak, a pohvala gurala u pad. 

 

103. poglavlje

Njegova poniznost u odnosu prema biskupu grada Terni i prema nekom seljaku

141. Kad je jednom prilikom propovijedao narodu u gradu Terni, a gradski biskup97 ga preporučio, završivši propovijed, pred svima je biskup rekao ovo: "U ovo posljednje vrijeme je Bog rasvijetlio svoju Crkvu po ovom siromašku i neznatnom čovjeku, koji je jednostavan i neškolovan. Zato uvijek moramo Gospodinu biti zahvalni. Znajmo da nije tako učinio nijednom narodu." Kad je svetac to čuo, prihvatio je to s divnom radošću, što je biskup tako izričito izjavio da je neznatan. Kad su unišli u crkvu, bacio se biskupu do nogu rekavši: "Zaista, gospodine biskupe, uvelike si me počastio, jer, pošto mi je drugo oduzeto, ti si ono što je moje sačuvao netaknutim. Kao razborit čovjek si, velim, odijelio ono dragocjeno od bezvrijednoga, davši Bogu hvalu, a meni neznatnost."

142. Čovjek se Božji pokazivao ponizan ne samo pred višima od sebe, nego i pred jednakima i prezrenima. Bio je spremniji na to da bude opominjan i pokaran nego da sam opominje. Tako je jednoga dana jašeći na magarcu, jer zbog slabosti i bolesti nije mogao ići pješice, prelazio preko njive jednoga seljaka koji je upravo ondje radio. Taj mu seljak pritrči i pažljivo ga upita, nije li on brat Franjo. A kad mu je čovjek Božji rekao da je on onaj za koga je ovaj pitao, ponizno je rekao: "Nastoj - reče seljak - biti tako dobar, kao što o tebi svi govore, jer se u te mnogi pouzdaju. Zato te opominjem, da se ne bi s tobom nikada dogodilo drugačije nego što se očekuje." A kad je čovjek Božji Franjo ovo čuo, sišao je s magarca na zemlju, pao je ničice pred seljakom, ponizno mu je izljubio noge, zahvaljujući mu, što se udostojao opomenuti ga. - Kako je, dakle, uživao tako veliku slavu dobra glasa, jer su ga vrlo mnogi smatrali svetim, pred Bogom i pred ljudima se smatrao nevrijednim, i nije upadao u oholost zbog tako dična glasa, niti zbog svetosti, ali ni zbog mnoge tako svete braće i sinova koji su mu bili dani kao početak nagrade njihovih zasluga. 

 

104. poglavlje

Kako se na kapitulu odrekao poglavarske službe i o jednoj molitvi

143. Da bi sačuvao krepost svete poniznosti, pošto je prošlo nekoliko godina nakon njegova obraćenja, prigodom jednoga kapitula se pred svom braćom Reda odrekao poglavarske službe rekavši: "Od sada sam za vas mrtav. Evo - reče - brat Petar Katanski! Njega ćemo ja i svi slušati." I naklonivši se odmah zatim pred njim, obećao mu je poslušnost i poštovanje. Nato su braća zaplakala, a bol je izazivala duboke jecaje kad vidješe da su postali na neki način lišeni tolikoga oca. - Kad je blaženi Franjo ustao, sklopljenih ruku i očiju uprtih u nebo reče: "Gospodine, preoručujem ti obitelj, koju si mi do sada povjeravao. A sada, zbog slabosti koje su ti poznate, preslatki Gospodine, kad se za nju nisam kadar brinuti, predajem je ministrima. Na sudnji dan su dužni pred tobom, Gospodine, položiti račun, ako koji brat ili zbog njihova nemara, ili zbog primjera, ili pak zbog oštra postupka propadne." Od tada je ostao podložnikom sve do smrti, a poniznije se ponašao nego bilo koji od njih. 

 

105. poglavlje

Kako je predao drugove

144. Drugom prilikom je svom zamjeniku predao svu braću govoreći: "Neću da uživam ovu posebnu povlasticu slobode, nego neka me braća premještaju iz mjesta u mjesto, kako im nadahne Gospodin." I nadoda: "Već sam vidio slijepca kojega je putem vidio pas." - I tako je u tome bila njegova slava da se, pošto se odrekao svake posebnosti i svake vrsti taštine, u njemu nastani snaga Kristova. 

 

106. poglavlje

Njegovo suprotstavljanje onima koji su voljeli poglavarsku službu

145. Kad je opazio kako neki hlepe za pglavarskom službom, koje je uz ostalo za predstojništvo činilo nedostojnima i samo častohleplje, govorio je da oni nisu samo mala braća, nego da su zaboravili na poziv kojim su pozvani, da su izgubili milost. A neke je bijednike koji su teško podnosili što ih se uklanja sa službe, jer naime nisu tražili teret nego čast, u mnogim govorima prekoravao.

Jednom je zgodom rekao svom pratiocu: "Ne smatram se malim bratom, ne budem li onakav kao što ću ti prikazati." I rekao je: "Evo, kao poglavar braće polazim na kapitul, propovijedam, opominjem braću i napokon se govori protiv mene: 'Ne odgovara nam onaj tko je neuk i neugledan, i zato nećemo da ovaj vlada nad nama, jer nije govornik, priprost je i neznalica.' Napokon će me uz porugu smijeniti, svi će me prezreti. Kažem ti, ako ne bih nepromijenjena lica, s istim veseljem srca i s jednakom odlukom svetosti ove riječi saslušao, nisam mali brat." - I nadodao je: "U poglavarskoj službi se nalazi opasnost, u pohvalama propast, u podložničkoj poniznosti je dobitak za dušu. Zašo, dakle, većma težimo za pogibelji negoli za dobitkom, kad smo vrijeme dobili zato da stječemo dobitak?" 

 

107. poglavlje

Htio je da braća budu podložna kleru - a zašto

146. Premda je htio da braća sa svima budu u miru i da u odnosu prema svima budu maleni, ipak je naučavao riječju da se prema kleru odnose ponizno, a to je pokazivao i primjerom. Govorio je: "Kleru smo poslani kao pomoć98 u spasavanju duša, da nadoknadimo ono čega on ima manje. Svatko će primiti plaću, ali ne prema vlasti, nego prema naporu. Znajte, braćo - rekao je - da je spas duša Bogu najdraži, a on se bolje ostvaruje mirom negoli neslogom klerika. A ako oni sami priječe spasenje naroda, 'Bogu pripada osveta i on će im naplatiti u svoje vrijeme'. Zato budite podložni crkvenim poglavarima, da ne bi, koliko je do vas, došlo do kakve zavisti. 'Budete li sinovi mira', za Gospodina ćete pridobiti i kler i narod. A to će Gospodinu biti draže nego da pridobijete sam narod, a kler da sablaznite. Pokrivajte njihove padove - reče - nadoknadite njihove mnogobrojne nedostatke, a kad to učinite, budite još ponizniji." 

 

108. poglavlje

Štovanje što ga je iskazivao biskupu Imole

147. Kad je jednom zgodom sveti Franjo došao u Imolu, grad u Romagnoli, predstavio se mjesnom biskupu i zatražio od njega dopuštenje za propovijedanje. A njemu će biskup: "Dosta je, brate, da ja propovijedam svom narodu." Oborivši glavu sveti je Franjo ponizno izišao napolje, a nakon kratka vremena se povratio unutra. Njemu će biskup: "Što, brate, želiš? Što ponovno tražiš?" Nato će sveti Franjo: "Gospodine, ako otac istjera sina na jedna vrata, on treba da uniđe na druga." Biskup nadvladan poniznošću, vesela lica ga zagrli i reče: "Ti i tvoja braća ubuduće s mojom općenitom dozvolom propovijedajte u mojoj biskupiji, jer je to zavrijedila sveta poniznost." 

 

109. poglavlje

O njegovoj poniznosti prema svetom Dominiku i obratno, te o njihovoj međusobnoj ljubavi

148. U Rimu su se našla zajedno s gospodinom Ostijskim, koji je kasnije postao vrhovnim svećenikom,99 ona dva sjajna svjetla svijeta,100 sveti Dominik i sveti Franjo. I kad su se o Gospodinu međusobno slatko porazgovorili, napokon im je biskup rekao: "U prvotnoj Crkvi pastiri Crkve bijahu siromašni, a ljudi su gorjeli od ljubavi, a ne od pohlepe. Zašto - reče - ne bismo između vaše braće uzimali biskupe i prelate koji bi naukom i primjerom ostale predvodili?" Među svecima s obzirom na odgovor nasta prepirka; nije jedan drugoga pretjecao, nego su jedan drugoga poticali, štaviše, jedan drugoga je upravo silio da odgovori. Svaki je, naime, imao prednost pred onim drugim, a obojica su se jedan prema drugom odnosila s poštovanjem. Konačno je Franju pobijedila poniznost da sebe ne pretpostavi, a pobijedila je i Dominika, koji je ponizno poslušao te prvi odgovorio. Odgovarajući, dakle, blaženi Dominik reče biskupu: "Gospodine, moja braća, ako su toga svjesna, u dostatnom stupnju i ne mogu dopustiti da postignu i neki drugi oblik dostojanstva." Dok je on to tako ukratko izgovorio, blaženi se Franjo pred biskupom naklonio i rekao: "Gospodine, moja su braća zato nazvana "mala" da se ne bi usudila postati "velika". Zvanje nas potiče da budemo na niskom i da slijedimo trag Kristove poniznosti. Kamo napokon da više od drugih pred licem svetih budu uzdignuti. Ako hoćete da donose plod u Božjoj Crkvi, držite ih i čuvajte u položaju njihova poziva, na nisko ih povratite pa i protiv volje. Zato molim, oče, da ne budu oholiji što su siromašniji pa da se ne uzdignu nad ostale. Nipošto nemojte dopustiti da se uzdižu na dostojanstva." Ovako su sveci odgovorili.

149. Što kažete, sinovi svetih? Vas, izrodi, izjedaju ljubomora i zavist, a ništa manje težnja za nezakonitim dobrima. "Međusobno se grizete i izjedate", a borbe i svađe se rađaju samo iz pohlepe. "Boriti vam se protiv četa tame", žestok boj vam je voditi protiv vojske demona, a vi ste protiv samih sebe uperili oštricu mača; licem usmjerenim prema pomirilištu prijateljski se gledaju oci puni znanja, a sinovi im puni zavisti nemilo jedan drugoga gledaju. Što će učiniti tijelo, imadne li podijeljeno srce. Sigurno bi po cijelome svijetu nauka o pobožnosti plodonosnije napredovala, kad bi službenike riječi Božje veza ljubavi čvršće sjedinjivala. Ono naime što govorimo ili naučavamo ponajviše zato postaje neuvjerljivim što se u nama po očitim znakovima pokazuje kao neki kvasac mržnje. Znam da za to ovdje nisu u pitanju oni čestiti, nego nevaljali, za koje s pravom držim da ih treba iskorijeniti da ne zarazuju svete. Što da napokon reknem onim premudrima? Oci su došli u kraljevstvo putem poniznosti, a ne putem dostojanstva; častohlepni sinovi naokolo obilaze, a ne nalaze puta u grad trajna prebivanja. Što drugo preostaje, jer ne slijedimo njihova puta, zato ne postizavamo ni slave? Daleko bilo od nas, Gospodine! Učini da ponizni učenici budu pod krilima poniznih učitelja. Učini da budu dobri rođaci po duhu pa da "ugledaš sinove svojih sinova mir nad Izraelom!"101 

 

110. poglavlje

Kako su se jedan drugome povjerili

150. Kad su, kao što smo malo prije rekli, sluge Božje izrekle svoje odgovore, gospodin Ostijski se saziđivao i mnogo je Bogu zahvaljivao. A kad su odande otišli, blaženi Dominik je od svetoga Franje zatražio da mu se udostoji dati pojas kojim je bio opasan. Sveti Franjo na ovo nije odmah pristao. Istom je poniznošću odbio kakvom je onaj to zamolio. Ipak je pobijedila moliteljeva smjerna pobožnost. Kad je pojas odbio, s velikom pobožnošću ga je opasao ispod svoje donje tunike. Napokon jedan drugome stisnuše ruke i jedan se drugom najtoplije preporučivaše. Svetac je svecu rekao: "Htio bih, brate Franjo, da se tvoj i moj Red sjedine i da u Crkvi provodimo život na isti način." Kad su se napokon, rastali jedan od drugoga, sveti Dominik je rekao brojnima koji su bili nazočni: "Zaista vam kažem ovoga svetog čovjeka Franju bi ostali redovnici morali nasljedovati, jer posjeduje toliku savršenost svetosti."

 

___________

94. Brat Pacifik, nazvan "kralj stihova", služi se pjesničkom slobodom te Franju nazivlje "majkom". No, to sigurno treba shvatiti i kao aluziju na način izražavanja kojim se Franjo poslužio u svom kratkom spisu "O redovničkom boravku u samotištu".

95. Bio je to brat Rufin.

96. Kao što se vidi iz I životopisa, bio je to brat Ilija.

97. Bio je to biskup Rajnerije (1218-1253) kojega je papa Honorije III postavio za biskupa 13. siječnja 1218.

98. Čini mi se da ovdje sv. Franjo ima u vidu odredbu IV lateranskoga koncila koja glasi: "Određujemo da se u katedralnim i kolegijatskim crkvama postave prikladni ljudi, koje biskupi mogu imati kao pomoćnike i suradnike, ali ne samo za službu propovijedanja, nego i za ispovijedanje te naređivanje pokore, kao i u ostalom što se odnosi na spasenje duša."

99. To je bio kardinal Hugolin, kasnije papa Grgur IX.

100. Ovaj susret se dogodio ljeti 1217, a prije 6. kolovoza 1221, tj. prije smrtnog dana sv. Dominika. Bilo je to vjerojatno 1220.

101. Vrhovni poglavari obaju Redova su svoje podložnike u to vrijeme morali poticati na slogu i mir.

 

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas578
Ovaj mjesecOvaj mjesec37789
UkupnoUkupno6953123

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 66 

Administrator

franodoljanin@gmail.com