Životopis sv. Franje

 

ISTINITA RADOST DUHA

 

88. poglavlje

O duhovnoj radosti, pohvala njoj i o štetnosti mrzovolje

125. Ovaj je svetac tvrdio kako je najuspješniji lijek protiv tisuće neprijateljevih zasjeda i lukavština duhovna radost. Rekao je: "Tada se đavao posebno raduje, kad sluzi Božjem uzmogne ugrabiti radost duha. Sa sobom nosi prašinu kako bi je mogao ma i u najmanjoj mjeri ubaciti u savjest i tako uprljati bjelinu duše i zamazati čistoću života. No, kad duhovna radost ispunja srca, uzalud zmija izlijeva smrtonosan otrov. Đavli ne mogu naškoditi Kristovu sluzi, kad vide da je ispunjen svetom radošću. Kad je duh plačljiv, žalostan i turoban, lako ga obuzima žalost, ili se prepušta ispraznim veseljima."

Zato je svetac uvijek nastojao provoditi život u zanosu srca i sačuvati pomazanje duha i duhovnu radost. Najbrižljivije se klonio nadasve opasne bolesne mrzovolje tako da se, čim bi opazio da mu se i na čas ušuljala u dušu, što brže utjecao molitvi. Kazivao je: "Sluga Božji, ako je nečim smućen, kako obično biva, neka odmah ustane na molitvu i neka tako dugo ostane pred svevišnjim Ocem dok mu ne povrati radost svoga spasenja. Ako li se u turobnosti zadrži, povećat će se onaj babilonski metež, koji će napokon, ne očisti li se suzama, proizvesti u srcu trajnu učmalost." 

 

89. poglavlje

Anđeoska citara koju je čuo

126. Onih dana, kad je poradi liječenja očiju boravio u Rietiju, pozvao je jednoga od drugova koji bijaše u svijetu citaraš te mu je rekao: "Brate, sinovi ovoga svijeta ne razumiju božanskih svetinja. Glazbala, koja su predviđena za pohvale Boga, ljudska je požuda preokrenula za uživanje sluha. Htio bih zato, brate, da potajno posudiš citaru i doneseš je, njom ćeš bratu tijelu punom boli priuštiti kakvu-takvu utjehu." Brat mu odvrati: "Jako se, oče, bojim, strah me je da ljudi ne bi posumnjali da me je na kušnju stavila ta lakomislenost." Njemu će svetac: "Pustimo onda, brate, dobro je mnogočega se okaniti da se ne bi pokvarilo dobro mišljenje." - Slijedeće noći, dok je sveti čovjek bdio i razmatrao o Bogu, najednom zazvuči neka citara divna sklada izvanredno lijepom melodijom. Nitko nije opažen, nego se samo zamjećivao citarašev prolazak i povratak sad ovamo sad onamo. Usmjerivši duh prema Bogu, sveti je otac u onoj milozvučnoj pjesmi doživio toliku nasladu te je mislio da je ovaj svijet zamijenio s onim. Kad je sutra ujutro ustao, pozvao je spomenutoga brata i, pripovijedajući mu sve po redu, nadodao: "Gospodin, koji tješi ožalošćene, nikada me nije ostavio bez utjehe. Evo, kad mi nije bilo moguće slušati ljudsku citaru, slušao sam milozvučniju." 

 

90. poglavlje

Kako je svetac radostan duhom pjevao francuski

127. A gdjekada je ovako učinio. Kad bi u njemu proključala kakva milozvučna melodija, izvana bi pjevušio francuski i zvuk božanskoga šapata, što ga je skrovito primao, provaljivao bi u klicanje na francuskom. Gdjekada bi, kao što sam vidio vlastitim očima, uzeo sa zemlje drvo te bi ga podržavao iznad lijeve ruke, a gudalo bi napeto pomoću niti držao desnicom i njime bi kao po guslama potezao preko drveta, a to bi izvodio prikladnim držanjem i francuski bi pjevao o Gospodinu. Često bi ovakvu igru završavao suzama te bi ovo klicanje prelazilo u suosjećanje s Kristovom mukom. Zato je ovaj svetac neprestano uzdisao, a kad bi mu se jecanje povećalo, zaboravljao je ono što mu je bilo u ruci te bi se uzdigao prema nebu. 

 

91. poglavlje

Kako je prekorio turobnoga brata i poučio ga kako se ima držati

128. Jedanput je nekoga svog druga vidio turobna i žalosna lica, a to nije šutke podnio nego mu je rekao: "Ne dolikuje da se sluga Božji pred ljudima pokazuje turobnim i žalosnim, nego vedrim. Svoje grijehe istražuj u svojoj sobici i pred Bogom plači i uzdiši. Kad se povratiš među braću, odbaci sjetu i prilagodi se ostalima." A malo zatim je rekao: "Mnogo mi zaviđaju protivnici ljudskoga spasenja i uvijek pokušavaju, što im nije moguće u meni, da to poremete u drugovima." - Toliko je volio čovjeka puna duhovne radosti da je kao opće upozorenje prigodom nekoga kapitula dao napisati ove riječi: "Neka braća paze da se ne bi izvana pokazivala namrgođena i žalosna poput licemjera, nego neka se pokazuju kao ljudi koji su radosni u Gospodinu, vedri i veseli te kako dolikuje prijazni." 

 

92. poglavlje

Kako treba postupati s tijelom da ne mrmlja

129. Jednom zgodom je svetac također kazao: "Za brata tijelo se treba razborito brinuti da se zbog njega ne bi porodila oluja mrzovolje. Neka se od njega ukloni prigoda za mrmljanje da mu ne bi bilo mrsko bdjeti i dolično ustrajati u molitvi. Reklo bi: 'Skapavam od gladi, ne mogu svladavati tvoje vježbe.' A ako bi tako mrmljalo, pošto se nasitilo dostatne hrane, znaj da su lijenom kljusetu potrebne ostruge i da lijeni magarac očekuje ostan."

Samo je u ovoj uputi svetog oca bio nesklad između jezika i ruke. Svoje je naime nedužno tijelo pokoravao bičevima i postom, te mu je bez razloga umnožavao rane. Toplina je naime duha već toliko učinila tijelo gipkim da je, dok je duša žeđala za Bogom, sve većma za njim žeđalo i ono presveto tijelo. 

 

93. poglavlje

Protiv isprazne slave i licemjerstva

130. No, dok je prihvaćao duhovno veselje, brižno je izbjegavao ono neumjesno. Znao je da treba žarko ljubiti ono što usavršuje, a isto tako treba izbjegavati i ono što truje. Tako je naime ispraznu slavu nastojao u zametku ugušiti, te nije ni časka dopuštao da ostane ono što bi vrijeđalo pogled njegova Gospodina. Tako je često, kad je bio mnogo uzvisivan i slavljen, odmah žalosteći se i jecajući upadao u osjećaj žalosti.

U zimsko doba, kad mu je sveto tjelešce zaodijevala samo jedna-jedincata tunika, dobrano iskrpana trošnim zakrpama, njegov se gvardijan, koji ga je pratio, domogao lisičjega krzna, donio mu ga i rekao: "Imaš bolesnu slezenu i želudac, molim tvoju ljubav u Gospodinu, dopusti da ti se tunika podstavi tim krznom. Ne sviđa li ti se da to bude u cijelosti, dopusti da se to učini bar povrh želuca." Njemu će na to blaženi Franjo: "Ako hoćeš da to dopustim s unutrašnje strane tunike, načini mi zakrpu iste veličine i izvana, koja će prišivena izvana, ljude upozoravati na iznutra sakriveno krzno." Sluša brat, ali toga ne odobrava. Uporno je molio sveca, ali nije ništa drugo postigao. Kad je gvardijan napokon pristao, zakrpa je prišivena na zakrpu, da se Franjo ne bi drugačijim pokazivao izvanana nego što je bio iznutra. - O, kako je bio jednak na jeziku i u životu, jednak je bio i kao podložnik i kao poglavar! Nikakve ni vanjske ni unutrašnje slave nisi ljubio ti koji si se uvijek dičio u Gospodinu. Ali da ne bih, molim, povrijedio onih koji su obučeni u krzno, kažem li da je koža stavljena na kožu. Znamo naime da su (praroditelji), kad su bili lišeni nedužnosti, osjećali potrebu kožnatih tunika. 

 

94. poglavlje

Jedna njegova izjava protiv licemjerja

131. Jednoć je u samotištu Poggio Bustone (Pođo Bustone), nekako o Božiću, pozvao mnoštvo naroda na propovijed i ovako započeo: "Vi vjerujete da sam ja svet čovjek i zato ste pobožno došli. Ali vam priznajem da sam cijele ove četrdesetnice93 uživao hranu začinjenu slaninom." I tako je često pripisivao užitku ono, što je prije dopustio svojoj slabosti. 

 

95. poglavlje

Priznanje protiv isprazne slave

132. Kad god bi se njegov duh zanio za ispraznom slavom, to bi smjesta pred svima sličnim žarom odao jednostavnim priznanjem. Kad je jednom zgodom prolazio kroz grad Asiz, namjeri se na neku staricu koja je nešto od njega tražila. Kako nije osim plašta imao ništa drugo, odmah joj ga je darežljivo ustupio. A jer je osjetio da su se u nj ušuljali samodopadni osjećaji, smjesta je pred svima priznao da ga je obuzela isprazna slava.

 

96. poglavlje

Franjin prijekor onima koji su ga hvalili

133. Nastojao je da dobra Gospodnja čuva kao tajnu u svom srcu, zato nije išao za slavom koja bi mogla biti uzrokom pada. Često bi naime, kad bi ga mnogi uzvisivali, izreako ovakve riječi: "Još mogu imati sinove i kćeri, nemojte me hvaliti kao sigurna! Ne smije se hvaliti nitko čiji je svršetak još neizvjestan. Kad god bi onaj koji mi je nešto posudio, htio posuđeno uzeti, samo će ostati tijelo i duša, a to posjeduje i nevjernik." Tako bi kazao onima koji su ga hvalili. - A samom bi sebi rekao ovako: "Franjo da je Svevišnji razbojniku toliko toga darovao, bio bi zahvalniji od tebe!" 

 

97. poglavlje

Daljnji prijekor onima koji su ga hvalili

134. Često govoraše braći: "Zbog svega onoga, što je moguće grešniku, nitko si ne smije laskati nepravednom samodopadnošću. Grešnik može postiti, moliti, naricati, mrcvariti vlastito tijelo, ali ne može ovo: Ostati vjeran svome Gospodinu. Zato se ovim treba dičiti, ako Bogu dajemo hvalu koja mu pripada; ako mu, vjerno služeći, pripisujemo što god nam on daruje. - Najveći čovjekov neprijatelj je tijelo; ne zna razmišljati, da bi nešto požalilo; ništa ne zna predvidjeti da bi se plašilo. Samo nastoji oko toga da zlorabi što mu pruža sadašnjost. A što je još gore, sebi svojata, dičeći se onim, što nije dano njemu nego duši. Prima hvalu zbog kreposti, zbog bdjenja i molitava prima izvanjska priznanja. Duši ništa ne ostavlja, i za suze očekuje nagradu." 

 

__________

93. Ovdje je riječ o "četrdesetnici" što je Franjo propisuje u Pravilu, a traje od svetkovine Sviju Svetih do Božića.

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas217
Ovaj mjesecOvaj mjesec65177
UkupnoUkupno7054908

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 66