Životopis sv. Franje

 

II. DIO

 

Uvod

26. U sjećanju sačuvati likove negdašnjih otaca na spomen sinovima, ocima to služi na čast, a sinovi tako pokazuju svoju ljubav. I doista, djela otaca potiču na dobro one koji ih nisu poznavali; potiču ih na ono što je još bolje dok im oci, od njih vremenski udaljeni, predstavljaju spomena vrijedna svjedočanstva. Odatle prvi, ali ne malen, plod ubiremo, jer spoznajemo svoju neznatnost. Gledamo ih koliko imaju obilje zasluga, a sebe vidimo kako smo s obzirom na zasluge bijedni. Mišljenja sam da je blaženi Franjo kao neko sveto zrcalo svetosti Gospodnje i slika njegova savršenstva. Sve njegove kako riječi tako djela na božanski način šire božanski miris. Pa ako to ima pomna promatrača i ponizna učenika, brzo će biti svetim naukama obuzet i postat će odan onoj uzvišenoj filozofiji. Pošto smo, iako siromašnim stilom, kao usput o njemu nešto kazali, ne smatramo suvišnim između mnogih stvari dodati ih još nekoliko. One će i sveca preporučiti i našu pospanu ljubav razbuditi.

 

DUH PRORICANJA SVETOGA FRANJE 

 

1. poglavlje

27. Blaženi je otac po nekom uzdignuću boravio iznad zemaljskih stvari. Što god je bilo na svijetu, čudesnom je snagom svladavao, jer je uvijek prema onom vrhovnom svjetlu usmjerivao oko svoga razuma. On nije samo po božanskoj objavi znao što mu je činiti, nego je mnoge stvari i duhom proricanja pretkazivao, otkrivao je tajne srdaca, poznate su mu bile nenazočne stvari, predviđao je i unaprijed govorio u budućim stvarima. Ovo što kažemo, potvrđuju slučajevi.

 

2. poglavlje

Za nekoga, tko je smatran svetim, spoznao je da je neiskren

28. Bijaše neki brat. Koliko se vidjelo izvana, isticao se posebnom svetošću života. Ipak je, međutim, ponešto bio osebujan. Sve vrijeme je utrošio u molitvu. Šutnju je tako strogo obdržavao da se nije običavao ispovijedati riječima nego znakovima. U riječima Sv. pisma je nalazio veliku gorljivost, a kad bi ih slušao, napunjao se neobičnom slatkoćom. Što da još reknem? Svi su ga smatrali veoma svetim. Dogodilo se da je blaženi otac došao u ono mjesto da vidi brata za koga je čuo da je svet. Dok su ga svi hvalili i uzvisivali, rekao je otac: "Pustite, braćo, i nemojte mi u njemu hvaliti đavolske izmišljotine. Znajte istinu, to je đavolska napast i lažno zavođenje. Čvrsto sam uvjeren, da je najveći za to dokaz što neće da se ispovijeda." Ovo su braća teško primila, a napose svečev zamjenik.30 Nato oni rekoše: "Pa kako to može biti istina, da nas tolikim znakovima svetosti izigravaju lažne izmišljotine?" A njima će otac: "Potaknite ga da se dvaput ili jednom sedmično ispovjedi. Ako to ne izvrši, znat ćete da je istina što sam rekao." Svečev zamjenik ga je uzeo nasamo pa se najprije s njim prijateljski zabavio i napokon mu je naredio da se ispovjedi. Ovaj je to odbio stavivši prst na svoja usta; tamo-amo je zavrtio glavom i tako dao znak da se nipošto neće ispovjediti. Braća su umuknula i pobojaše se sablazni od lažne svetosti. Za nekoliko dana je ovaj svojevoljno napustio Red. Povratio se u svijet, vratio se svojoj bljuvotini. Napokon je zloću podvostručio te je zajedno lišen ipokore i života. - Uvijek se valja čuvati posebnosti koja u sebi nije ništa drugo nego lijepa propast. O tom su se na temelju vlastita iskustva uvjerili mnogi osobenjaci, jer "do neba se uzdisahu, i u bezdan se spuštahu" (Ps 107, 26). Ipak svrati pažnju učinku pobožne ispovijedi, jer ona ne samo da čovjeka čini svetim, nego ga takvim i pokazuje. 

 

3. poglavlje

Slično o nekom drugom, protivnik osebenjaštva

29. Nešto se slično dogodilo s bratom koji se zvao Toma iz Spoleta. Svi su o njem imali zdravo mišljenje i bili čvrsto uvjereni o njegovoj svetosti. Konačno je otpad od Reda potvrdio ispravnost suda svetog oca da je opak. Nije dugo ustrajao,jer je lažno tražena krepost kratkovjeka. Izišao je iz Reda i izvan njega umro. Onda je spoznao što je učinio.

 

4. poglavlje

Kako je prorekao poraz kršćana kod Damiette

30. U ono vrijeme, kad je kršćanska vojska opsjedala Damiettu,31 i svetac je sa svojim drugovima bio nazočan.32 Iz žarke želje za mučeništvom preploviše more. Kad je, dakle, svetac čuo da se naši spremaju za napad, silno se ražalostio. Rekao je svom drugu: "Gospodin mi je objavio da kršćani, ako toga dana dođe do bitke, neće uspjeti. Reknem li to, bit ću smatran budalom.Prešutim li, neću izbjeći grižnju savjesti. Što se tebi čini?" Drug mu je nato odgovorio: "Oče, smatraj to najmanje važnim što će ljudi suditi, jer te neće istom sada smatrati budalom. Rastereti svoju savjest i većma se boj Boga nego ljudi." Svetac je, dakle, skočio i kršćanima upravio spasonosne opomene; odvraćao ih je od bitke i najavljivao poraz. Istina postade predmetom rugla. Srca im otvrdnuše i ne hjedoše poslušati. Pošli su, započeli bitku, borili se. Neprijatelji su tukli naše. Za vrijeme same bitke svetac je bio napet te je pozvao druga da promatra, kad prvi i drugi put nije ništa vidio, naredio mu je da pogleda i treći put. I gle, cjelokupna se kršćanska vojska dala u bijeg, svršetak bitke urodio je sramotom, a ne slavljem. Tolikim je porazom veoma smanjen broj naših. Oko šest tisuća je bilo što poginulih što zarobljenih.33 Svetac je s njima silno suosjećao, a oni nisu ništa manje imali osjećaj da su kažnjeni. Napose je oplakivao Španjolce. Promatrao je njihovu spremnu odvažnost u borbi, a ostade ih samo nekolicina. - Neka ovo upamte knezovi ovoga svijeta i neka znaju da se nije lako boriti protiv Boga, tj. protiv Božje volje. Drskost obično svršava porazom. Jer se oslanja na svoje vlastite snage, ne zavređuje nebesku zaštitu. Ako se pobjeda mora očekivati odozgor, s božanskim Duhom valja započinjati borbu.

 

5. poglavlje

O bratu, čije su mu tajne srca bile poznate

31. U ono vrijeme, kad se svetac vraćao iz prekomorskih strana, imao je uza se kao pratioca brata Leonarda iz Asiza. Desilo se da se od putovanja umorio i iznemogao pa je malo jahao na magarcu. Brat koji ga je pratio, isto se tako osjećao dosta umornim te je, sudeći posve ljudski, počeo ovako govoriti: "Nisu li se njegovi i moji roditelji zajedno igrali par-nepar?34 Eto on jaše, a ja idem pješice vodeći magarca." Dok je on o tome razmišljao, odmah je svetac sjahao s magarca irekao: "Ne, brate, ne dolikuje da ja jašem, a ti da ideš pješice, jer si u svijetu od mene bio i plemenitiji i moćniji!" Brat se zapanjio i zacrvenio, jer je spoznao kako ga je svetac ukorio. Bacio mu se do nogu i sav je zaplakan priznao golu istinu te zamolio oproštenje.

 

6. poglavlje

O bratu povrh kojega je vidio đavla; protiv rušitelja jedinstva

32. Bijaše neki drugi brat koji je među ljudima uživao dobar glas, ali je po milosti pred Bogom bio još slavniji. Na njegovim krepostima mu je zaviđao onaj otac zavisti te je namislio zapaliti drvo koje je sizalo već do neba i iz ruku mu ugrabiti krunu. Obilazio je, jadio se, bjesnio, razmahivao se, kako on to zna, ne bi li na zgodan način bratu postavio branu. Utuvio mu je, dakle, u glavu želju da se pod izlikom većeg savršenstva od zajednice odvoji pa kad ostane sam i padne da ne imadne nikoga tko bi ga podigao. Što da još reknem? Odvojio se od bratske zajednice. Išao je svijetom kao hodočasnik i putnik. Od habita je načinio kraću tuniku. Nosio je kapucu koja nije bila sašivena.35 I tako je obilazio zemlje i u svemu se pokazivao prezrenim. A desilo se, dok je tako išao, da mu je božanska utjeha bila oduzeta te je u burnim napastima počeo kolebati. "Vode mu dođoše do grla"36 i kad su mu tako oba čovjeka - unutrašnji i vanjski - bili napušteni, išao je kao ptica koja srlja u zamku. I već je bio u opasnosti da se surva u ponor, kad ga je bijednika oko Božje providnosti samilosno pogledalo u dobru. Kadli ga je patnja opametila te je napokon došao k sebi, rekao je: "Povrati se, bijedniče, u Red, jer je u njemu tvoj spas!" I nije oklijevao, nego je odmah ustao i pohitio u majčino krilo.

33. Kad je stigao u Sienu, u prebivalište braće, bijaše ondje sveti Franjo. Dogodilo se nešto zaista neobično. Kad ga je svetac tu ugledao, pobjegao je od njega brzim trkom i zatvorio se u ćeliju. Braća su bila zbunjena i razmišljala su zbog čega je pobjegao. Svetac im je rekao: "Zašto se čudite mom bijegu? Zašto ne pitate za razlog? Utekao sam se zaštiti molitve da se oslobodim zalutaloga. U sinu sam nešto opazio, što mi se s pravom nije svidjelo, ali evo već je po milosti moga Krista svaka varka iščezla." Brat je kleknuo i sramežljivo se priznao grešnim. Nato će mu svetac: "Neka ti, brate, oprosti Gospodin. Ubuduće se čuvaj, da se ne bi pod tolikom svetosti odvajao od svoga Reda i braće." Nakon toga je rečeni brat postao ljubiteljem zajednice, a napose je cijenio one zajednice u kojima je na većoj visini bilo redovničko opsluživanje. - "U zboru pravednika, u zajednici njihovoj silna su djela Gospodnja!"37 U njoj se doista oni, koji su mučeni, održe, satrveni se podižu, mlaki dobivaju poticaje; u njoj se željezo izoštrava željezom i "brat pomagan bratom postojan je kao utvrđen grad"38 iako od svjetovnoga mnoštva ne možeš vidjeti Isusa, u tom te ne priječi mnoštvo nebeskih anđela. Samo nemoj bježati, a budeš li vjeran do smrti, primit ćeš vijenac života.

Nešto slično o nekom drugom

34. Malo kasnije se nešto skoro slično dogodilo s nekim drugim. Neki se između braće nije pokoravao svečevu zamjeniku, nego je kao svoga učitelja slijedio nekog drugoga brata. Kad ga je svetac, koji se ondje nalazio, opomenuo po nekom posredniku, ovaj se smjesta zamjeniku bacio pred noge. Odbacio je prijašnjega učitelja i bio podložan onome kojega je svetac postavio za predstojnika. A svetac je duboko uzdahnuo i svom pratiocu, kojega je poslao kao posrednika, rekao: "Vidio sam, brate, đavla na leđima neposlušna brata, stisnuo mu je vrat. Ovaj podložan takvu gospodaru, pošto je odbacio uzde poslušnosti, prepustio se uzdama njegovih poticaja. I kad sam Gospodina molio za brata, odmah je đavao, smeten, odstupio." - Taj je čovjek posjedovao takve darove, da su mu oči bile kratkovidne za tjelesne stvari, a oštrovidan je bio za duhovne. Pa kakvo čudo, ako se osjećao preopterećenim užasnim teretom onaj koji nije htio nositi dostojanstvo Gospodnje? Velim, nema ovdje nikakve neutralnosti, nego: ili ćeš nositi "lako breme" koje će većma nositi tebe, ili će bezakonje sjediti na "talentu olova"39 s obješenim mlinskim kamenom o vratu.40 

 

7. poglavlje

Kako je stanovnike Greccia oslobodio od vukova i tuče

35. U obitavalištu braće u Grecciu je svetac rado boravio, kako zato što je siromaštvo smatrao bogatstvom, tako i zato što se u osamljenoj ćeliji, koju je predstavljala jedna izbočena stijena, slobodnije predavao nebeskim poukama. To je ono mjesto, u kojem je nekoć slavio rođenje Betlehemskoga Djeteta, te s Djetetom postao dijete. Dogodilo se da su stanovnike snašla mnogobrojna zla. Tako je mnoštvo krvoločnih vukova napadalo ne samo životinje nego i ljude, a tuča bi svake godine opustošila polja i vinograde. Kad im je sveti Franjo jednoga dana propovijedao, rekao je: "Na čast i hvalu svemogućega Boga, čujte istinu koju ću vam objaviti! Ako svi ispovjedite grijehe i donesete plodove dostojne obraćenja, kunem vam se da će ovoga svekolikog pokaranja nestati. Gospodin će vas pogledati i umnožiti vam vremenita dobra. No, i ovo poslušajte: Ponovno vam objavljujem, budete li za dobročinstva nezahvalni i povratite li se bljuvotini, pokaranje će se ponoviti, kazna će biti podvostručena, protiv vas će još veća srdžba bješnjeti."

36. Tako se, zahvaljujući zaslugama i molitvama svetog oca, dogodilo da su od onoga časa prestale nesreće. Minule su opasnosti, vukovi i tuča nisu više zadavali nikakvih neprilika. Štoviše, ako bi kada tuča zahvatila susjedna polja, kad bi se približila njihovoj granici, ili bi ondje prestala, ili bi skrenula na drugu stranu. Pošto im je bio darovan mir, silno su se namnožili i mnogo su se obogatili vremenitim dobrima. Ali je blagostanje prouzročilo ono, što se redovito običaje dogoditi; obrazi su im odebljali, a obilje vremenitih dobara, ili bolje, izmetine su ih zaslijepile. Napokon upadoše u još veća zla, "zaboraviše Boga koji ih je izbavio".41 I to ne prođe nekažnjeno, jer strogost Božje pravednosti manje kažnjava prvi pad nego ponovljeni. Božja se srdžba raspaljuje protiv onih i onda, kad se povrate zla kojih je nestalo. Osim toga je pridošao i ljudski mač. Iako je s neba određena smrtnost progutala mnoge, napokon je cijelo mjesto spaljeno osvetničkim požarom.42 - Zaista, i pravo je da nesreća snađe one koji su dobročinstvima okrenuli leđa.

 

8. poglavlje

Kako je propovijedao Peruđincima i prorekao im skorašnji ustanak

37. Nakon nekoliko dana, kad je jednom blaženi otac sišao iz spomenute ćelije, nazočnoj braći je turobnim glasom rekao: "Peruđinci su svojim susjedima nanijeli mnogo zla; uznijelo im se srce, njima na sramotu. Ipak je, međutim, blizu Božja osveta; i Gospodin je svojom rukom prihvatio mač." - Pošto je proteklo nekoliko dana, ustao je i pun unutrašnjeg žara pošao put Perugie. Braća su očito mogla slutiti da je u ćeliji imao neko viđenje. Kad je stigao u Perugiu i kad se narod sakupio, počeo je propovijedati. A kad su konjanici prema običaju naokolo jahali te su, izvodeći vojničke igre zveketali oružjem i tako smetali riječ Božju, svetac se okrenuo prema njima i zavapio govoreći: "O žaljenja vrijedne mahnitosti bijednih ljudi, niti mislite na sud Božji niti ga se bojite! Ali poslušajte, što vam Gospodin poručuje po meni bijednome. Gospodin vas je uzdigao iznad sviju koji su naokolo vas; zbog toga biste prema svojim susjedima morali biti dobrostiviji, a Bogu zahvalniji. Nezahvalni ste za milost, oružanom rukom navaljujete na susjede, ubijate ih i pljačkate. Kažem vam, neće to ostati nekažnjeno, Bog će vas teže kazniti. Unutrašnjim ratom ćete biti uništeni, međusobno ćete se zavaditi i jedan na drugoga ćete ustati. Poučit će vas Božja srdžba, kad vas nije mogla poučiti njegova naklonost. Nakon nekoliko dana buknuo je među njima razdor; digoše oružje na svoje najbliže, pučani su bješnjeli protiv vitezova, a golim mačem plemići protiv pučana. Napokon se s toliko nečovječnosti i krvoločnosi vodila borba da su na samilost bili ganuti i susjedi koje bijahu napali.43 - Bio je to pravedan sud! Jer su naime napustili Jedinoga i Najvišega, trebalo je da ni među njima ne bude jedinstva. U državi ne može biti čvršće međusobne veze nego što je smjerna ljubav prema Bogu, te iskrena i nehinjena vjera.

 

9. poglavlje

Jednoj je ženi prorekao da će joj se opaki muž popraviti

38. Božji je čovjek onih dana prolazio kroz kortonsku Le Celu. Kad je to doznala neka plemenita žena iz mjesta koje se zove Volusian, požurila je k njemu. Umorila se od duga putovanja, jer bijaše slabašna i odviše nježna. No, ipak je konačno prispjela k svecu. Kad je on vidio njezin umor i da pati od zaduhe, smilila mu se pa joj je rekao: "Što želiš, gospođo?" A ona će: "Oče, da me blagosloviš." Na to će joj svetac: "Jesi li udata ili neudata?" Ona odgovori: "Oče, imam veoma okrutna muža. Protivan je tome što služim Isusu Kristu i to mi je naročita bol što dobru nakanu, koju mi je Bog udahnuo, ne izvršujem, jer mi priječi muž. Zato te molim, sveče, moli za njega da bi mu božansko milosrđe ganulo srce." Otac se zadivio odvažnu srcu ove žene, staračkom u mladu tijelu; ganut njezinom pobožnošću, reče: "Pođi, blagoslovljena kćeri, i znaj da ćeš se ubrzo s obzirom na svoga muža utješiti." I doda: "I s Božje i s moje strane mu reci da je sada vrijeme spasenja, a kasnije će nastupiti vrijeme pravde." Primivši blagoslov, vratila se k mužu i izručila mu poruku. Najednom je na njega sišao Duh Sveti i od "staroga" postao je, "novim čovjekom". Sa svom je blagošću odgovorio ovako: "Ženo, služimo Gospodinu i spasimo duše u svojoj kući." Nato mu je žena odgovorila: "Čini mi se da uzdržljivost treba u dušu postaviti kao temelj, a zatim na nju treba nadograditi ostale kreposti." "I ovo mi se sviđa, - reče on - kao i tebi." Od tada su više godina proveli u posvemašnjoj uzdržljivost i istoga su se dana, jedno kao jutarnja a drugo kao večernja žrtva, preselili u vječnost. - Sretne li žene koja je tako smekšala muža! Neka bi se na njoj ispunila ona Apostolova: "Spašen muž nevjernik po ženi vjernici."44 No, takvi se, da se poslužim poznatom poslovicom, mogu izbrojiti na prste.

 

10. poglavlje

Kako je u duhu prepoznao brata koji je sablaznio drugoga brata za nj je prorekao da će napustiti Red

39. Jednom zgodom dođoše dva brata iz Terra di Lavoro; stariji od njih je mlađemu zadao mnogo jada. Nije bio, da tako reknem, drug, nego tiranin. A mlađi je sve poradi Boga šutke podnosio. Kad su stigli u Asiz, onaj mlađi je otišao k svetom Franji (bio je naime s njim tijesno povezan); svetac mu među ostalim reče: "Kako se tvoj drug prema tebi ponašao za vrijeme ovog putovanja?" On odgovori: "Dosta dobro, predragi oče." Na to će mu svetac: "Pazi, brate, da ne bi pod izlikom poniznosti možda lagao. Znam naime kako se odnosio prema tebi. No, počekaj malo pa ćeš vidjeti." Brat se mnogo čudio kako je na duhovan način saznao tako daleke stvari. Tako se nakon nekoliko dana, prezrevši Red, izvan njega našao onaj koji je bio na sablazan svome bratu. - Bez sumnje je to znak velike opakosti i očit dokaz za nedostatak bratskih osjećaja: na zajedničkom putovanju ne biti složan s dobrim bratom.

 

11. poglavlje

Kako je spoznao da jedan mladić nije u Red doveden Duhom Božjim

40. Onih je dana, hoteći stupiti u Red, došao u Asiz neki plemeniti mladić iz grada Luca. Predstavljen svetom Franji, klečeći i plačući je molio da ga primi. Čovjek Božji ga pogleda i odmah spozna da ga ne vodi Duh. Zato mu je rekao: "Bijedniče i tjelesni čovječe, zašto misliš da možeš lagati Duhu Svetom i meni?" Prolijevaš samo tjelesne suze, a srce ti nije kod Boga. Odlazi, jer ne misliš duhovno!" Jedva što je to rekao, javiše mu da pred vratima stoje mladićevi roditelji. Žele sina oteti i odvesti. Mladić je izišao k njima napolje i dragovoljno se vratio kući. Zbog toga su se braća divila i veličala Gospodina i njegova sveca. 

 

12. poglavlje

Kako je izliječio jednoga klerika i prorekao da će zbog svojih grijeha i više toga pretrpjeti

41. U vrijeme kad je sveti otac ležao bolestan u biskupskom dvoru u Rietiju, neki kanonik imenom Gedeon, nepostojan i svjetovna duha, oboli i snađoše ga mnoge patnje. Ležao je u krevetu. Zaželi da ga odnesu pred svetoga Franju. Sa suzama ga moljaše da nad njim načini znak križa. Svetac mu reče: "Kako ću nad tobom načiniti znak križa, kad si nekoć živio prema tjelesnim željama i nisi se bojao Božjega suda!" I nadodao je: "Blagoslivljem te u ime Kristovo, ali znaj da ćeš još više trpjeti, ako se, kad ozdraviš, povratiš svojoj bljuvotini." I nadodao je: "Zbog grijeha nezahvalnosti uvijek čovjeka snađu veća zla od prijašnjih." Kad je tako nad njim načinio znak svetog križa, taj, koji bijaše uzet, smjesta je ustao i počeo zahvaljivati: "Ja sam ozdravio." Tako su zaškripale njegove kosti te su mnogi čuli slično onome kao kad se rukama lome suharci. Nije prošlo mnogo vremena, a on zaboravi Boga i povrati se u nečistoću. Kad je jedne večeri večerao u kući nekog drugoga kanonika i te noći ondje spavao, najednom se na sve srušio kućni krov. Dok su ostali izbjegli smrti, samo je ovaj bijednik ubijen i smaknut. - I kakvo čudo, ako su ga, kao što je svetac prorekao, snašla teža zla od prijašnjih, jer treba da za primljeno oproštenje budemo zahvalni. Ponovljena zloća je Gospodinu dvostruko mrska.

 

13. poglavlje

Kako je jedan brat bio kušan

42. Dok je svetac boravio u istome mjestu, neki duhovni brat iz marsikanske kustodije, kojega su mučile teške napasti, reče u svom srcu: "O kad bih bar imao nešto od nokata svetoga Franje uza se, vjerujem da bi se ova bura napasti stišala i Božjom naklonošću bi se opet u mene povratio mir." Dobivši dopuštenje, došao je u to mjesto i jednom je od drugova svetog oca izložio svoj slučaj. Ovaj mu je brat odgovorio: "Držim da je nemoguće da ti dam nešto od nokata, jer, premda mu ih gdjekada obrezujemo, nalaže da ih bacimo. Zabranjuje da ih čuvamo." Tada brata pozvaše i narediše mu da pođe k svecu koji da ga traži: "Potraži mi, sinko, škarice kojima ćeš mi odmah obrezati nokte. Ovaj pruži škarice što ih je poradi toga već uzeo, sakupio je odreske i predao ih bratu koji ih je zatražio. Ovaj ih je primio pobožno i još pobožnije čuvao; odmah je od svakog salijetanja napasti bio oslobođen.

 

14. poglavlje

Kako je svoga liječnika pozvao na objed, kad braća nisu ništa imala, i koliko je toga Gospodin odmah dao; kako se Gospodin brinuo za svoje

44. Dok je blaženi čovjek boravio u nekom samotištu nedaleko Rietija svaki dan ga je pohađao liječnik za bolesti očiju.45 Jednog je dana svetac rekao svojima: "Pozovite liječnika i dajte mu da se dobro najede." Gvardijan mu odgovori rekavši: "Oče, sramim se priznati da nam je neugodno pozvati ga, jer smo sada toliko siromašni." Odgovarajući mu svetac reče: "Što hoćete da još reknem?" Liječnik, koji je bio nazočan, reče: "I ja, predraga braćo, vašu neimaštinu smatram pravim uživanjem." Braća se požuriše i svu zalihu što su imali u spremištu postave na stol; bilo je malo kruha, ne mnogo vina, a da bi tečnije blagovali, kuhinja je poslala nešto povrća. Međutim se "stol Gospodnji" pokazao samilosnim prema svojim slugama. Najednom se začu kucanje na vratima; brzo priskočiše. I gle, neka žena donese punu košaru lijepa kruha, ribe, rakova, pašteta, meda i povrh svega grožđa. Kad su siromašni blagovatelji ovo vidjeli, počeli su klicati. Slabije su stvari sačuvali za sutrašnji dan, a ono vrednije su toga dana pojeli. A liječnik je uzdahnuo i rekao: "Niti vi, braćo, ni mi svjetovnjaci ne poznajemo svetost ovoga čovjeka kako bi trebalo." - Tako očinsko oko nikada ne prezire svojih; što siromasi trpe veću oskudicu, to se Providnost za njih većma brine. Siromah uživa obilniji stol nego silnik. Koliko je Bog darežljiviji od čovjeka!

 

15. poglavlje

Kako je brata Ricerija oslobodio od napasti

44. Neki brat Ricerije,46 plemenit životom i rodom, toliko je cijenio zasluge blaženoga Franje te je bio uvjeren da božansku milost zaslužuje svatko tko njemu omili, a da zaslužuje Božju srdžbu onaj tko mu nije drag. Dok je tako žarko čeznuo za tim da bi stekao blagodat njegova povjerenja, mnogo je strahovao da ne bi svetac u njega otkrio kakvu potajnu pogrešku zbog koje bi izgubio njegovu naklonost. Tako se, dakle, spomenuti brat ovakvim strahom danomice mučio, a svojih misli nije nikom otkrio. Desilo se da je jednoga dana na uobičajen način bio uznemirivan i došao do ćelije u kojoj je blaženi Franjo molio. Kad je čovjek Božji spoznao nakanu njegova dolaska, ovako mu je rekao: "Nemoj se, sinko, ubuduće ništa bojati, neka te nikakva napast ne smućuje, jer si mi veoma drag. Među onima koji su mi napose dragi tebe ljubim posebnom ljubavlju. Kad god ti se svidi, pristupi mi sa sigurnošću, i od mene se slobodno po svojoj volji udalji." Ovaj se brat nemalo začudio i obradovao riječima svetog oca. Od tada je bio siguran da ga Franjo ljubi, i kao što je povjerovao, tako je rastao u milosti Spasiteljevoj. 

 

16. poglavlje

Kako je, izišavši iz ćelije, blagoslovio dvojicu braće

45. Sveti Franjo je običavao cijeli dan provesti u ćeliji i ne bi se vraćao k braći osim da uzme nužno potrebno za hranu. Ipak nije u određeno vrijeme izlazio na blagovanje, jer je njegova glad za kontemplacijom bila veća. Češće bi si prisvojio cijeli dan. A dogodilo se da su dvojica braće, koja su provodila Bogu ugodan život, jedanput izdaleka došla u obitavalište kod Greccia. A došli su zato da vide sveca i prime njegov dugo željkovani blagoslov. Kad su, dakle došli i ne našli ga, jer se već povratio u ćeliju, silno su se ražalostili; a jer je neizvjesnost izlaska iziskivala dugotrajno čekanje, pripisivali su to svojoj krivnji. Otišli su žalosni. Ispratili su ih drugovi blaženoga Franje i ražalošćene ih tješili. Kad su se od boravišta udaljili, koliko se kamenom može dobaciti, najednom za njima poviče svetac i reče jednom od braće: "kaži mojoj braći, koja dođoše ovamo, neka se okrenu prema meni." Kad su spomenuta braća svoja lica okrenula prema njemu, znakom svetoga križa ih je prekrižio i najsrdačnije blagoslovio. Oni su postali još veseliji, jer nsu samo ostvarili svoju odluku, nego su doživjeli i čudo. Povratili su se "hvaleći i blagoslivljajući Gospodina" (Lk 24, 53). 

 

17. poglavlje

Kako je izmolio da je iz kamena potekla voda i kako je napojio žedna seljaka

46. Kad je jednom zgodom blaženi Franjo htio otići u neko samotište da bi se ondje nesmetanije predao kontemplaciji, jer bijaše veoma slab, neki mu je siromašni čovjek ustupio svoga magarca za jahanje. Kako bijaše ljetno doba, seljak se, prateći čovjeka Božjeg, dok se uspinjao u planinu, umorio od duga i naporna puta. Prije nego što su stigli do mjesta, od silne žeđi je izgarao i iznemogao. Snažno je viknuo za svecem i molio ga da mu se smiluje. Bio je uvjeren da će umrijeti, ako se ne osvježi kakvim napitkom. I svetac je Božji, koji je uvijek suosjećao s onima koji trpe, smjesta sjahao s magarca, kleknuo na zemlju i uzdignuvši ruke prema nebu nije prestao moliti, dok nije bio uslišan. "Požuri, - rekao je seljaku - i ondje ćeš naći živu vodu koju ti je ovoga časa Krist milosrdno izveo iz kamena da se napiješ. O, čudesna li Božjeg dostojanstva, koje se svojim slugama tako spremno snizuje! Seljak se napio vode iz kamena zaslugom onoga koji je molio, dobio je napitak iz najtvrđe stijene. Ondje voda prije nije tekla, a kako je pomnjivo istraženo, ni poslije se nije mogla naći. - Kakvo čudo, ako onaj, koji je bio pun Duha Svetoga, obnavlja čudesna djela sviju pravednika? Onaj naime, koji je posebnim darom milosti sjedinjen s Kristom, ne smatra se velikim, ako kao i ostali sveci čini nešto slično.

 

18. poglavlje

Kako je hranio ptičice od kojih je jedna zbog pohlepnosti uginula

47. Jednog je dana blaženi Franjo sjedio s braćom kod stola. Neke ptičice, mužjak i ženka, zauzete za othranjivanje svojih mladih, dolijetale su svakog dana i po želji su sa svečeva stola uzimale mrvice. Svetac se tome radovao. Dragao ih je po svom običaju i brižno im je pružao potrebitu hranu. Jednoga dana otac i majka, tj. mužjak i ženka, pokloniše braći svoje mlade, jer su na neki način na njihov trošak hranjeni. Mlade su predali braći i više se nisu pokazivali. Mladi se među braćom pripitomiše i slijetali su im na ruke. U kući se nisu ponašali kao gosti, nego kao stanari. Ispred svjetovnjaka su bježali, a smatrali su se samo pitomcima braće. Svetac je to gledao i divio se, pozvao je braću da se raduju: "Gledajte, - reče - što naša braća crvendaći učiniše, kao da su razumni. Rekoše naime: Evo, braćo, poklanjamo vam svoju mladunčad, jer se othranila vašim mrvicama. Raspolažite s njima kako vas je volja, mi odlazimo k drugoj kući." Među braćom se posve pripitomiše i zajednički su se hranili. Međutim, pohlepa je rušila slogu, veći su progonili one manje. Jedna ptica koja je bila veća od drugih, ostale je rastjerivala od hrane. "Gledajte, reče otac, što radi ovaj lakomac, pun je i sit i još zaviđa gladnima. Doskora će ga ubiti nemila smrt." Nakon svečeve riječi odmah je uslijedila kazna. Uspeo se lakomac na posudu s vodom za braću da se napije. I odmah se u vodi utopio i tako uginuo. Ni mačka se nije usudila, a ni kakva druga zvjerka, dirnuti onoga na kom je bila svečeva anatema. - Ljudska pohleopa je veliko zlo kad je Bog tako kažnjava već i na pticama. Treba se bojati i osude svetaca, koju tako brzo slijedi kazna.

 

19. poglavlje

Kako je sve ispunjeno što je prorekao o bratu Bernardu

48. Nekom drugom zgodom je o bratu Bernardu, koji je bio drugi od onih koji su stupili u Red, proročanski progovorio ovako: "Kažem vam, da su bratu Bernardu dodijeljeni najlukaviji zlodusi da ga napastuju, oni koji su od drugih još gori (Mt 12, 45). I premda oni neprestano nastoje oboriti zvijezdu s neba, ipak će stvar svršiti drugačije. Mrcvarit će ga, uznemirivati, napadati, ali će on konačno nakonsvega slaviti pobjedu." I nadodao je: "Kad mu se približi smrt, sva će bura iščeznuti, pa kad nadvlada sve napasti, uživat će divan mir i pokoj. 'Kad dovrši trku' (2 Tim 4, 7), sretno će se preseliti Kristu." Tako se zaista i dogodilo. Njegova smrt je zablistala čudesima i na vlas se dogodilo sve kao što je čovjek Božji prorekao. Zato i braća, u povodu njegove smrti, rekoše: "Ovoga brata, dok je bio živ, zaista nismo poznavali!" - Drugima, međutim, prepuštamo da pripovijedaju pohvale o ovom Bernardu.

 

20. poglavlje

Jedan mnogo iskušavani brat htjede imati nešto što je svetac napisao

49. Dok je svetac boravio na gori Alverni, zatvoren u ćeliji, jedan je od drugova47 silno želio imati nešto napisano od riječi Gospodinovih što bi ga krijepilo, a da to sveti Franjo samo ukratko napiše. Vjerovao je, naime, da će se izbaviti od teške napasti koja ga je mučila ili da će je lakše snositi. Upravo je izgarao od te želje, ali se bojao stvar otkriti svetom ocu. O, to, što mu čovjek nije priopćio, objavio mu je Duh.

Jednoga naime dana pozva ga blaženi Franjo i reče: "Donesi mi papira i crnilo, jer želim napisati nekoliko Gospodinovih riječi i pohvala njemu u čast, o čemu sam u svom srcu razmatrao." Kad je odmah doneseno što je zatražio, svojom rukom je napisao pohvale Bogu i riječi kako je htio. I napokon napisa bratu blagoslov govoreći: "Uzmi ovaj listić i pažljivo ga čuvaj sve do svoje smrti." Smjesta je protjerana ona napast, listić je sačuvan i kasnije proizveo čudesne stvari.48 

 

21. poglavlje

Kako je istom bratu ispunio želju i dao mu tuniku

50. Na istom je bratu zasjalo i drugo čudesno djelo svetoga oca. U ono vrijeme, kad je bolestan ležao u dvoru asiškoga biskupa, spomenuti je brat u sebi razmišljao i rekao: "Evo, ocu se bliži smrt. O kako bi se silno moja duša utješila, kad bih se nakon njegove smrti domogao tunike svog oca." Kao da je ova želja srca bila izrečena ustima, zamalo ga pozove blaženi Franjo i reče:"Predajem ti ovu tuniku. Predajem ti da ubuduće bude tvoja. Nosit ću je dok budem živio, a tebi neka pripadne nakon moje smrti." Divio se brat tolikoj očevoj pronicavosti. Konačno je na veliku utjehu primio tuniku, a pobožna je braća kasnije odnesoše u Francusku.49 

 

22. poglavlje

Kako se noću među poljskim biljem na njegovu zapovijed našao petrusin

51. U posljednje vrijeme svoga bolovanja usred tamne noći je zaželio jesti petrusina49 pa ga je zatražio. Pozvan je kuhar da donese. On je, međutim, rekao da se tada to u vrtu ne može pronaći: "Danomice sam toliko petrusina pobrao i porezao, da ga pri punu svjetlu ondje ne bih mogao pronaći. Štoviše, onda kad sve pokriva tama, neću ga među ostalim povrćem moći razlikovati." A njemu će svetac: "Pođi, brate, neka ti ne bude teško, i prve biljke, kojih se dotakneš, donesi." I brat je otišao u vrt te je divlje biljke, koje mu, jer nije vidio, najprije dođoše pod ruku, iščupao i donio u kuću. Braća su gledala divlje biljke, a kad su ih pomnjivije prevrtala, među njima nađoše zelena i posve mlada petrusina. A kad je svetac od toga nešto malo pojeo, mnogo se ojačao. Tada otac reče braći: "Predraga braćo, na prvu riječ izvršite nalog i nemojte čekati da vam se ponovno rekne što je već kazano. Ništa nećete proglasiti nemogućim, jer kada bih naredio nešto što nadmašuje snage, poslušnost bi ostala bez snage." - Do toga stupnja mu je Duh povjerio povlasticu duha proricanja. 

 

23. poglavlje

Prorekao je da će nakon njegove smrti nastati glad

52. Gdjekada su na poticaj Duha Svetoga sveti ljudi primorani govoriti o sebi, jer naime, ili slava Božja iziskuje da se "otkrije riječ" ili to zahtijeva red ljubavi poradi saziđivanja bližnjega. Tako je blaženi otac nekog dana jednome od braće, kojega je vrlo mnogo ljubio, kazao ovu riječ, koju je od "veličanstva" primio u samoći: "Danas se - reče - nalazi na svijetu jedan sluga Božji, zbog kojega, dok bude živ, Gospodin neće dopustiti da zavlada glad nad ljudima." Nikakve u tome nije bilo taštine, nego je to samo bila sveta izjava što ju je nama na saziđivanje riječima svetim i čednim priopćila sveta ljubav koja "ne traži svoje"50 a nije se smjela beskorisnom šutnjom mimoići tako divna odlika Kristove ljubavi prema njegovu sluzi. Znamo svi i vidjeli smo kako su, dok je sluga Božji živio, bila mirna i spokojna vremena i kako su obilovala plodnošću sviju dobara. Nije tada bilo "gladi za Božjom riječi",51 jer su riječi propovjednika bile pune snage, a srca sviju slušatelja su pripadala Bogu. Primjeri svetosti su se blistali na redovničkoj pojavi, a licemjerje onih, "koji pobjeljuju grobove", još nije zarazilo tolike svece, niti je naučavanje onih koji se pretvaraju unijelo toliku radoznalost. Zato je punim pravom vladalo obilje vremenitih dobara, kad su svi istinski toliko ljubili vječna.

53. A kad je on bio uzet, poredak se stubokom preinačio, sve se izmijenilo. Posvuda se pojaviše ratovi i bune. Različiti načini istrebljivanja brzo zahvatiše više kraljevstava.52 Užasna glad se proširila nadaleko, a njezina okrutnost, koja žestinom nadmašuje sve stvari, vrlo mnoge je pokosila. Tada naime nužda sve pretvara u hranu. Silila je da ljudski zubi žvaču čak i ono što ni životinje ne običavaju jesti. Kruh se priređivao od orahovih ljusaka i od kore drveća i, kazat ćemo ublaženo, roditeljska ljubav, natjerana gladom, nije imala samilosti nad životom djeteta, kao što se vidi iz nekih priznanja. Ali da bude jasno, tko je bio onaj "vjerni sluga" - blaženi otac Franjo - zbog čije ljubavi je božanska obzirnost sustegnula ruku od kazne, pošto je prošlo nekoliko dana nakon njegove smrti, onom je bratu, kojem je za života prorekao tu nevolju, otkrio da je on sam bio taj sluga Božji. Jedne naime noći, dok je brat spavao, glasno ga je pozvao rekavši: "Brate, već dolazi glad koju Gospodin, dok sam bio živ, nije dopustio da dođe na zemlju." Kad se brat probudio, od riječi do riječi je kasnije ponovio sve po redu. I treće noći nakon ovoga mu se svetac ukazao i ponovio slične riječi. 

 

24. poglavlje

Svečeva bistrina i naše neznanje

54. Nikom se to ne smije činiti neobičnim što se prorok našeg vremena odlikovao takvim povlasticama. Kad je naime bio oslobođen tame zemaljskih stvari i kad više nije bio podložan tjelesnoj nasladi, razum mu se uzdizao do najviših vrhunaca, čist je ulazio u svjetlo. Tako obasjan sjajem vječnoga svjetla od Riječi (božanske) je primao ono što je odzvanjalo u njegovim riječima. Jao, koliko se danas od njega razlikujemo mi koje obuzima tama te ne znamo ni onoga što je nužno! Što misliš da je tome uzrok drugo nego to što smo prijatelji tijela i što smo samo stavljeni u prašinu svjetovnih stvari? Kad bismo "svoja srca s rukama uzdizali prema nebu" (Tuž 3, 41), kad bismo izabrali uzdignuće do vječnih stvari, možda bismo spoznali ono što ne znamo: Boga i sebe. Tko je u nečistoći, taj gleda nečistoću; kad je oko uprto u nebo, nemoguće je da ne vidi ono nebesko.

_____________

30. Kao svečevi zamjenici ili vikari dolaze u obzir brat Petar Katanski i brat Ilija. Budući da je Ilija prije nego što je napisan II životopis bio isključen iz Reda i Crkve, Čelano mu u II životopisu uopće ne spominje imena.

31. Bilo je to od 9. svibnja 1218. do kolovoza 1219. Krajem svibnja, odnosno početkom lipnja 1219. je Franjo otputovao na Istok i 29. kolovoza stigao do Damiette.

32. S Franjom su osim brata Iluminata bili još brat Petar Katanski, brat Ilija i brat Cezarije iz Speyera.

33. Poraz se dogodio 29. kolovoza 1219.

34. Tj. roditelji su ovoga brata bili višega društvenog položaja nego Franjini. Roditelji brata Leonarda su se ubrajali među najuglednije i najmoćnije obitelji onoga kraja.

35. Prema ovome su braća onda imala kapucu koja je bila spojena s habitom.

36. Ps 69, 2

37. Ps 111, 2

38. Izr 18, 19

39. Zah 5, 7

40. Mat 10, 6

41. Ps 106, 21

42. Ovo se vjerojatno dogodilo 1242. kad je car Fridrih II opsio grad Rieti svojim četama.

43. Ovaj građanski rat je započeo 1214, ponovno se razbuktao 1217. i 1223. Franjo je ovu propovijed održao vjerojatno 1213. ili možda 1217.

44. 1 Kor 7, 14

45. Vjerojatno je to bio "magister Nicolaus medicus" koji se između 1203. i 1233. spominje u mnogim ispravama.  

46. Ovaj je odlomak uz male promjene ponavljanje iz I životopisa br. 49-50.

47. Bio je to brat Leon.

48. Još se i danas ovaj listić čuva u samostanu S. Francesco u Asizu. Brat Leon je crvenom tintom dodao ovom zapisu značajnu primjedbu. Prema tome je to napisano ubrzo nakon stigmatizacije, nekako sredinom rujna 1224.

49. Usp. Celano I životopis, br. 120. O jednom drugom habitu ili tuniki sv. Franje, koja je dospjela u Francusku, govori Celano u II životopisu, br. 181.

49a. - Petrusin - neka vrst jestiva korijena, nešto slično peršinu ili mrkvi.

50. 1 kor 13, 5

51. Am 8, 11

52. Ovdje pisac misli na borbe što ih je Grgur IX vodio s carem Fridrihom II (1227-30).

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas40
Ovaj mjesecOvaj mjesec53541
UkupnoUkupno6813761

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 46 

Administrator

franodoljanin@gmail.com