Životopis sv. Franje

 

I DIO

Započinje "spomen-spis što ga žudi duša"

djela i riječi sv. našeg Oca Franje

 

 

 

 

 

 

 

 

NJEGOVO OBRAĆENJE

 

1. poglavlje

Kako je najprije dobio ime Ivan, a kasnije Franjo; što je majka prorekla o njemu i kako je o samoj sebi pretkazala buduće stvari i o strpljivosti u okovima

 

3. Franju, slugu i prijatelja Svevišnjega, kojem je božanska providnost nadjenula ovo ime, da ubrzo po tom posebnom i neobičnom imenu4 dobar glas o njegovoj službi postane poznat cijelom svijetu, vlastita je majka nazvala IVAN, jer je od sina srdžbe, rodivši se iz vode i Duha Svetoga postao sinom milosti (Ivan u hebrejskom znači: Jahve je milostiv! - opaska prevodioca).

Ta se žena, prijateljica svake čestitosti, u svom životu nečim napose odlikovala: uživala je povlasticu neke sličnosti s onom svetom Elizabetom kako po tome što je sinu nadjenula ime tako i po proročanskom duhu. Dok su se naime sugrađani divili Franjinoj velikodušnosti i čestitosti, ona je, kao poučena božanskim proročištem, ovako govorila: "Što mislite da će ovaj moj sin biti? Poradi zasluga upoznat ćete da će postati sinom Božjim."

Ovo je zaista bilo mišljenje mnogih, kojima se Franjo, kad je poodrastao, zbog svojih dobrih nastojanja sviđao. Uvijek je od sebe odbacivao sve, što bi se nekom moglo činiti nepravdom.Sudeći po njegovu ponašanju svima se činilo da nije potekao od roda onih roditelja, koji su smatrani njegovima. Tako ime Ivan pripada vršenju službe, koju je primio, a Franjo da bi se proširio njegov glas, koji je ubrzo svakamo dospio, kad se Bogu posvema obratio. - Zato je blagdan Ivana Krstitelja smatrao najvećim od sviju svetačkih blagdana, jer mu je dostojanstvo tog imena utrlo put do otajstvene kreposti. Od onoga "među rođenima od žene nije ustao veći", a od ovoga među utemeljiteljima Redova nije ustao savršeniji. Ta paska zaista zaslužuje da bude razglašena.

4. Ivan je prorokovao zatvorenu skrovitost majčine utrobe; Franjo je, boraveći u tamnici svijeta dok mu je još bila nepoznata božanska nakana, pretkazivao buduće stvari. Kad se jednom zgodom u ratnom sukobu između Peruđanaca i Asižana zbio velik pokolj, među mnogima je bio zarobljen i Franjo te je, okovan, s ostalima morao podnositi gnusobu tamnice.5 Suutamničeni su se prepuštali tugovanju, bolno su oplakivali svoj zatvorenički udes; Franjoje klicao u Gospodinu, okovima se smijao i omalovažavao ih. Oni su ga tužni prekoravali što se pokazivao radosnim, smatrali su ga budalastim i ludim. Franjo na to proročanski odgovara: "Zbog čega mislite da sam radostan? Drugi je tome razlog: Još će mi se po cijelome svijetu klanjati kao svecu." I zaista je tako. Ispunilo se sve što je rekao.

Tada se među ostalim suutamničenima nalazio neki vitez, veoma ohol i nepodnošljiv. Dok su svi predlagali da ga se otarase, Franjina strpljivost nije bila slomljena. Podnosio je nepodnošljivoga i sve je pozvao da se s njime izmire. Sposoban primiti svaku milost, kao izabrana posuda kreposti već posvuda širi izvanredne milosne darove.  

 

2. poglavlje

Zaodijeva siromašna viteza, viđenje vlastitoga poziva što ga je vidio u svijetu

5. Nakon malo vremena, pošto je bio izbavljen iz okova, postao je dobrostiviji prema potrebnicima. Odlučio je da "svoga lica neće odvratiti ni od jednoga siromaha" koji god ga što zamoli za ljubav Božju. - Jednog je dana sreo nekog siromašnog viteza malne gola. Ganut samilošću, Kristu za ljubav darežljivo mu pokloni vlastitu odjeću koja je bila otmjeno izrađena. - Je li učinio manje nego sveti Martin? Postoji doduše razlika u načinu, ali su imali jednaku nakanu i izvršili jednako djelo. Jedan je najprije dao odjeću a onda ostalo, a drugi riješivši se najprije svega, naposljetku dade i odjeću. Obojica su u svijetu živjela siromašno i skromno, obadvojica u nebo uđoše kao bogataši. Jedan bijaše vojnik, ali siromašan, odsječenim komadom odjeće je onoga zaogrnuo; drugi ne bijaše vojnik, ali bijaše bogat i siromašna je vojnika zaodio potpunom odjećom. Obojica, pošto izvršiše zapovijed Kristovu, zavrijediše da ih Krist u viđenju pohodi. Jedan jebio zbog izvršena čina pohvaljen, a drugi je najmilostivije pozvan da bude ono, što još ne bijaše.

6. Doskora mu se u viđenju pokazala divna palača, u kojoj je vidio različitu oružanu spremu i veoma lijepu zaručnicu.6 Franjo je u snu poimence pozvan i sve mu je ovo ponuđeno. Pokušao je da se preda viteškom zvanju i pođe u Apuliju. I kad se svim potrebnim bogato opremio, pohitio je da se uspne do stupnja viteške časti. Tjelesni duh ga je poticao da na tjelesan način protumači minulo viđenje, dok je u riznici Božje mudrosti bila sakriveno daleko vrednije tumačenje. Dok je jedne noći spavao, netko mu je u viđenju drugi puta progovorio i pomno ga ispitivao kamo kani poći. Kad je ovome ispripovijedio što je nakanio i kad mu je kazao kako putuje u Apuliju da ratuje, isti ga je glas zabrinuto zapitao tko mu može više učiniti, sluga ili gospodar. Franjo odgovori: "Gospodar", a onaj će: "Zašto umjesto gospodara tražiš slugu?" Na to će mu Franjo: "Gospodine, što hoćeš da učinim?"7 A njemu će na to Gospodin: "Povrati se u svoj rodni kraj, jer ću tvoje viđenje na duhovan način ispuniti." Bez oklijevanja se povratio. Postao je već tada uzorom poslušnosti. Po odricanju svoje volje od Savla posta Pavao. Bacio se ničice na zemlju i nemili udarci rodiše umiljate riječi; Franjo je tjelesno oružje zamijenio duhovnim, a umjesto viteške slave primio je božansko odlikovanje. - Dok su mnogi bili iznenađeni zbog njegova neobična veselja, govorio je da će postati velikim knezom.

 

3. poglavlje

Kako ga je mnoštvo mladića učinilo svojum vođom da bi ih vodio, i o njegovoj promjeni

7. Počeo se preoblikovati "u savršena čovjeka"8 i postajati drugačiji. Kad se vraćao kući, pratili su ga "sinovi Babilona" i dok je htio drugamo ići, protiv njegove volje su ga vukli na drugu stranu. Rulja mladića grada Asiza koja ga je nekoć smatrala predvodnikom svoje ispraznosti dolazila je k njemu pozivajući ga na drugarske gozbe, za kojih se uvijek samo služi raskalešenosti i lakrdijama. Izabrali su ga svojim vođom. Kako su češće doživljavali njegovu darežljivost, znali su da će on bez sumnje podmirivati račune za sve. Pričinjali su se podložnima da bi napunili trbuh, trpjeli su to da budu potčinjeni, da bi se mogli nasititi. Nije odbio ponuđenu čast da ne bi bio proglašen škrticom, i za svetih razmatranja je imao na pameti otmjenost. Priredio je bogatu gozbu, podvostručio je tečna jela, a oni, nasićeni do povraćanja, pijanskim su pjesmama zagađivali gradske ulice. Franjo ih je slijedio. U ruci je imao štap kao njihov vođa; ali bi se od njih tijelom polako povukao, jer je svom dušom za ono bio sasvim gluh, a u srcu je pjevao Gospodinu.

Tada je bio obuzet tolikom božanskom slatkoćom kao što je sam pripovijedao, da to nije mogao iskazati. Nije se mogao ni smjesta maknuti. Obuzela ga je tada neka duhovna milina koja ga je svom silom vukla prema nevidljivim stvarima; pomoću nje je smatrao da sve zemaljsko nema nikakve vrijednosti, nego da je sve posve bezvrijedno. - Zaista se treba diviti što se Krist udostojao darovati ono najveće onima koji izvršuju ono najniže, i "u poplavi mnogih voda"9 ono što je njegovo čuva i potpomaže. Krist je kruhom i ribama nasitio mnoštvo i od svoje gozbe nije otjerao grešnike. Kad su tražili da ga učine kraljem, pobjegao je i uspeo se na goru da se moli. Velika su to otajstva Božja, što su u dio pala Franji. I ne znajući uveden je u savršeno znanje.  

 

4. poglavlje

Kako je obučen u siromašnu odjeću pred crkvom svetoga Petra blagovao;

o daru što ga je ondje prinio

8. Već je tada bio izvanredan ljubitelj siromaha. Već je tada odavao početke onoga, što je imao savršeno postati. Tako se češće svukao da bi obukao siromahe. Natjecao se s njima da im bude sličan, ne doduše izvršenjem čina, nego cijelim srcem.

Kad je jednom zgodom kao hodočasnik došao u Rim, iz ljubavi prema siromaštvu je svukao mekušnu odjeću i, obukavši odijelo nekog siromaha, u predvorju crkve svetoga Petra, a to je mjesto mnogih siromaha, smjestio se radosno među siromahe i držao se kao jedan između njih, pohlepno je s njima blagovao. Više puta je učinio nešto tome slično, osim ako bi ga u tome spriječila sramežljivost pred poznatima. - Kad je došao do oltara apostolskoga prvaka, čudio se kako posjetioci daju neznatnu milostinju. Punu je šaku novca bacio na to mjesto, jer je smatrao da na poseban način treba počastiti onoga komu je Bog iskazao veću čast nego drugima.

I siromašnim svećenicima je više puta davao crkveni nakit, svima je, do onih na najnižem stupnju, iskazivao dužno štovanje. Spremajući se da preuzme apostolsko poslanje, sasvim prožet katoličkom vjerom, od početka je puno poštovanje iskazivao Božjim službenicima i službama.10  

 

5. poglavlje

Kako mu je đavao, dok je molio, pokazao ženu; odgovor što mu ga je dao Bog;

kako se odnosio prema gubavcima

9. Gle, tako je već ispod svjetovnog odijela imao redovničko srce.11 S javnih mjesta se povlačio na samotna. Duh Sveti ga je svojim pohodima veoma često nadahnjivao. Odvlačila ga je naime i mamila ona prvotna slatkoća koja ga je odmah tamo od početka posvema obuzela da ga nikada više nije napustila dok je bio živ.12

Kad je odlazio na skrovita mjesta, jer su prikladana za molitvu, đavao ga je pokušavao opakim naumom od toga odvratiti. U njegovo je srce ubacio lik neke strahovito nakazne gurave žene, njegove sugrađanke. Svi su na nju gledali s negodovanjem. Zaprijetio mu se da će ga učiniti sličnim ovoj ženi, ne odustane li od svojih nauma. No, Gospodin ga je ohrabrio, obradovao ga je odgovor spasenja i milosti. U duhu mu je Gospodin rekao: "Franjo, zbog onoga što si ljubio tjelesno i isprazno, pošto si to već zamijenio s duhovnim i "uzeo gorčinu namjesto slatkoće", prezri samoga sebe, ako hoćeš upoznati mene; makar se red preokrene, prijat će ti što ti kažem." Odmah je upravo natjeran da se podloži božanskim zapovijedima i poveden je da stvar iskuša.

Franjo je naime po naravi od sviju nesretnih nakaza svijeta najviše zazirao od gubavaca. Kad je jednoga dana jahao pokraj Asiza, sreo je nekoga gubavca. Premda mu je ovaj prouzročio ne malu odvratnost i gnušanje, da ipak ne bi kao prestupnik zapovijedi i povrijedio svetinju vjere, sjahao je s konja i pritrčao mu da ga poljubi. A kad je gubavac ispružio ruku kao da će nešto primiti, primio je novac uz poljubac. Franjo je odmah uzjahao konja. Obazirao se tamo-amo. Kako je polje na sve strane bilo otvoreno, nije bilo nikakvih zapreka, ipak više nije vidio gubavca.

To ga je ispunilo radošću te je nastojao da za malo dana izvede slično djelo. - Pošao je u sklonište gubavaca i pošto je svakoga gubavca obdario novcem, ljubio im je ruke i usta. Tako je umjesto slatkoće primio gorčinu i odlučno se pripremao da izvrši i ostalo.

 

6.poglavlje

Progovara mu lik Propetoga. Franjo mu iskazuje poklonstvo

10. Srce mu se već sasvim izmijenilo. Ubrzo se imao i u tjelesnom pogledu izmijeniti. Jednog je dana šetao pokraj crkve svetoga Damjana koja bijaše malne razrušena i od sviju napuštena. Kad je, vođen Duhom, unišao da se pomoli, ponizno i pobožno se ničice baci pred propelom. Bio je ganut neobičnim viđenjem, opazio je da je postao drugačiji nego što je bio kad je unišao. Njemu je ovako ganutome, što je je nečuveno odvijeka, lik Krista Propetoga progovorio naslikanim usnama.13 Pozvao ga je imenom: "Franjo - reče - idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, sve ruši!" Franjo je uzdrhtao i nemalo se iznenadio, činilo mu se kao da je lišen govora. Bio je spreman poslušati, posvema se ohrabrio da izvrši nalog. A jer je u sebi osjetio neizrecivu promjenu, koju sam nije mogao objasniti, dobro je o tome šutjeti. Od tada je svetu dušu prožimalo suosjećanje s Propetim i, kako se može pobožno naslućivati, u njegovo su srce, iako još ne u tijelo, dublje utisnuti znaci časne muke.

11. Čudesna li događaja i nečuvena u našem vremenu! Tko se tome ne bi čudio? Tko je ikada nešto slično doznao? Tko sumnja da se Franjo na povratku u grad pokazao razapetim, kojemu, dok još nije svijet izvana posve prezreo, na nov i nečuven čudesan način s drveta križa progovara Krist? Stoga mu se od onoga časa rastapala duša, otkako joj je Ljubljeni progovorio. Nešto kasnije se ljubav srca očitovala po ranama tijela.14 - Zato se od tada nije mogao suzdržavati od plača, štoviše, i na sav glas je oplakivao Kristovu muku kao da mu je bila neprestano pred očima. Jecanjem je ispunjavao putove, nije dopuštao nikakvu utjehu, dok se spominjao patnja Kristovih. Jednoć ga je sreo najpovjerljiviji prijatelj. Kad mu je otkrio razlog svoga bola, to je smjesta u prijatelja izazvalo suze.

I zaista, nije zaboravio voditi brigu o onom svetom liku niti je zanemario njegov nalog. Odmah je nekom svećeniku dao novaca da kupi svjetiljku i ulja da sveta slika ne bi ni časa bila lišena dužna štovanja. Zatim se žustro dao na izvršenje ostaloga. Besprijekoran je napor uložio za popravak one crkve. Premda mu je bila upravljena božanska roječ o onoj Crkvi koju je sebi Krist stekao vlastitom krvlju, nije se najednom htio uznijeti, nego je pomalo od tijela prelazio na duh.  

 

 

7. poglavlje

Tjelesni otac i brat ga progone

12. Kad se dao na pobožna djela, tjelesni otac ga je počeo progoniti. I jer je služenje Kristu smatrao ludošću, posvuda ga je pratio kletvama. Zato je sluga Božji pozvao nekog pučanina, koji je bio prilično prostodušan, te ga je sebi uzeo umjesto oca i zamolio ga da onda, kad njegov otac podvostruči kletve, na nj zaziva blagoslov. Proročansku je riječ pretvorio u djelo i djelima je pokazao što je onaj izrazio riječima: "Oni će proklinjati, a ti ćeš blagoslivljati!"15 Ocu je povratio novac što ga je čovjek Božji htio upotrijebiti za pothvat na spomenutoj crkvi, jer ga je na to uputio gradski biskup, čovjek zaista veoma pobožan; zato je to rekao što nije bilo dopušteno od krivo stečenoga nešto upotrijebiti za svete svrhe. A mnogi su od onih, koji su se skupili, čuli kako je rekao: "Od sada ću slobodno govoriti: Oče naš, koji jesi na nebesima, a neću govoriti: Oče Petre Bernardone, a njemu ne vraćam samo novac, nego se odričem i cjelokupne odjeće. Gol ću, dakle, poći Gospodinu!" - O, velikodušna li čovjekova srca, kojemu već dostaje sam Krist! Ustanovljeno je da je čovjek Božji tada nosio pokornički pojas (cilicij) ispod odijela, većma se radovao stvarnim krepostima nego prividnima.

Žučljivim ga je riječima poput oca napadao i tjelesni brat. Kad je jednoga zimskog jutra opazio Franju kako obučen u bijedne prnje moli i kako je prozebao drhturio, taj je nesretnik dobacio nekom svom sugrađaninu: "Kaži Franji da ti sada proda malo znoja." Kad je to čovjek Božji čuo, silno se obradovao i smiješeći se odgovorio: "Zaista, to ću svome Gospodinu vrlo rado prodati." - Ništa istinitije od toga, nije samo sto puta više, nego i tisuću puta primio na ovome svijetu, a u budućem nije samo sebi stekao vječni život, nego i drugima.

 

 

8. poglavlje

Kako je svladao sramežljivost.

Proročanstvo o siromašnim djevicama

13. Tako je nastojao prijašnji raskošan način života sasvim izmijeniti i za dobro naravi je nastojao obuzdati svoje raskalašeno tijelo. Jednog je dana čovjek Božji prolazio Asizom proseći ulje kako bi uredio svjetiljke u crkvi svetoga Damjana koju je u to vrijeme popravljao. A kad je opazio mnoštvo ljudi koji su se zabavljali i stajali pred kućom u koju je htio unići, obuzelo ga je rumenilo, zastao je. Ali, kako je svoje plemenito srce bio usmjerio prema nebu, prekorio je svoju nepokretnost i samoga sebe osudio. Odmah se svratio u kuću i sigurnim je glasom pred svima objasnio razlog svoje sramežljivosti i, kao da je pijan duhom, francuskim je jezikom zamolio ulja i dobio ga je. Veoma gorljivo je nastojao za posao na onoj crkvi oduševiti sve i glasno je, govoreći francuski, svima koji su slušali, prorekao da će ondje biti samostan svetih Kristovih djevica. Uvijek je naime, kad bi se napunio žarom Duha Svetoga, sipao, govoreći francuski, vatrene riječi. Unaprijed je znao da će, napose u tom narodu, biti čašćen i s posebnom pobožnošću štovan.

 

 

9. poglavlje

Od vrata do vrata prosi hranu

14. Otkako je počeo služiti zajedničkom Gospodaru sviju, uvijek je ljubio zajedništvo; u svemu je izbjegavao posebnost, koja je uprljana mrljama sviju pogrešaka. - Kad se znojio radeći na onoj crkvi, za koju je primio nalog od samoga Krista, od previše nježna mladića je poput seljaka otvrdnuo i postao strpljiv u naporu. Svećenik kojem je pripadala crkva, gledajući kako ga neprestano umaranje iscrpljuje, ganut samilošću, počeo mu je svaki dan davati nešto posebne hrane, ne baš začinjene, jer bijaše siromašan. Franjo je cijenio svećnikovu ozbiljnost i prihvaćao njegovu samilost. Samom sebi je rekao: "Takva svećenika, koji bi ti uvijek nešto pružio, nećeš svagdje naći. Ovo ne predstavlja život čovjeka koji je prigrlio siromaštvo; nije zgodno da se navikneš na takve stvari; polako ćeš se povratiti na prezreno, ponovno ćeš pribjeći raskoši. Ustani već jednom, ljenivče, te od vrata do vrata prosi pomiješanu hranu!" Stoga je po Asizu od vrata do vrata prosio kuhanu hranu. Gledajući zdjelu punu raznolikih jela, najprije se zgrozio, ali kad se sjetio Boga, kao pobjednik nad samim sobom je s duhovnom nasladom to blagovao. - Ljubav sve ublažuje i svaku gorčinu čini slatkom.

 

10. poglavlje

Izvlaštenje brata Bernarda

15. Neki Bernardo iz grada Asiza, koji je kasnije postao sinom savršenstva, kad je po primjeru čovjeka Božjeg odlučio posve prezreti svijet, ponizno ga zamoli da mu bude savjetnikom. Savjetujući se, dakle, rekao je: "Ako bi tko, oče, dugo vremena posjedovao dobra nekoga gospodara i više ih ne bi htio zadržati, što bi s njima trebalo učiniti da to bude savršenije?" Čovjek je Božji odgovorio da bi ih sve trebalo povratiti gospodaru od kojeg ih je dobio. Na to će mu Bernardo: "Sve što imam, svjestan sam da mi je dao Bog, a toga sam se prema tvome savjetu spreman odreći." Tada reče svetac: "Ako riječi hoćeš potvrditi činima, u rano jutro pođimo u crkvu; uzet ćemo Evanđelistar pa od Krista zatražimo savjet." Tako o svanuću, uđoše u crkvu. Pošto se najprije pomoliše, otvoriše Evanđelistar, odlučivši da će učiniti ono što im najprije bude savjetovano. Otvoriše knjigu, a Krist je u njoj iznio svoj savjet: "Ako hoćeš biti savršen, hajde, prodaj sve što imaš i podaj novac siromasima."16 I drugi put otvoriše, a oko im zape za riječi: "Ništa ne uzimajte na put!"17 Učiniše to i treći puta te nađoše riječi: "Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe."18 Bernardo je sve ovo izvršio bez oklijevanja i ovaj savjet nije prekršio ni za jotu.

Mnogi su se odvratili od najpogubnijih svjetovnih briga u kratko vrijeme i pod Franjinim vodstvom se povratiše k beskrajnom dobru u domovinu. Predugo bi bilo da nastavimo pripovijedati o pojedincima, kako se domogoše nagrade višnjega poziva.  

 

 

11. poglavlje

Prispodoba koju je iznio pred gospodinom papom

16. Onom zgodom, kad se sa svojima predstavio papi Inocentu da zamoli odobrenje Pravila svoga načina života, kad je papa uvidio da njegova odluka s obzirom na provođenje života premašuje snage, kao čovjek velike razboritosti rekao mu je: "Moli se, sinko, Kristu da nam po tebi očituje svoju volju, pa kad je upoznamo, tvojim ćemo pobožnim željama sigurnije udovoljiti." Svetac je udovoljio nalogu vrhovnoga pastira, pouzdano se utekao Kristu. Žarko je molio i usrdno je poticao drugove da se ponizno mole Bogu. Što je još više trebalo? Dok je molio, primio je odgovor i sinove je izvijestio o novostima spasenja. Shvatio je što mu je Krist povjerljivo rekao u usporedbi: "Franjo, papi ćeš kazati ovako: 'Neka žena, siromašna, a lijepa, boravila je u nekoj pustinji. Zbog njezine se ljepote u nju zaljubi neki kralj, s kojim se vjenča i ona mu rodi veoma lijepu djecu. Kad su oni već poodrasli i bili čestito odgojeni, majka im je ovako rekla: 'Nemojte se, mili moji, sramiti što ste siromašni, jer ste svi sinovi onoga velikoga kralja. Radosno pođite u njegov dvor i zatražite ono što vam je potrebno.' Kad su oni to čuli, divili su se i radovali. Ohrabreni obećanjem kraljevskoga podrijetla znali su da će biti baštinici; svu svoju bijedu su smatrali bogatstvom. Odvažno se predstaviše kralju i ne uplašiše se onoga lica kojemu su bili nalik. Kad je kralj uvidio da su mu slični, začuđeno je ispitivao čiji su sinovi. A kad su oni ustvrdili da su sinovi one sirotice koja boravi u pustinji, kralj ih je izgrlio i rekao: 'Moji ste sinovi i baštinici, nemojte se bojati! Ako se s moga stola hrane tuđinci, pravedno je da hranim one kojima po pravu pripada cjelokupna baština.' Zato je kralj naredio ženi da svu djecu što ih je s njim imala, pošalje na uzdržavanje u njegov dvor." Svetac je zbog te prispodobe postao veseo i radostan, a sveto proročanstvo je prenio papi.

17. Franjo bijaše ta žena, obdarena mnogom djecom, koja nisu rođena iz požude; pustinja - to je svijet koji je u ono doba bio zapušten i neplodan krepostima; lijepo i brojno potomstvo sinova - toje velik broj braće koja su ukrašena svim krepostima; kralj - to je Sin Božji kojem su po svetom siromaštvu nalik; oni - prezrevši sram zbog niska položaja - dobivaju hranu s kraljeva stola, jer, zadovoljni što slijede Krista i živeći od milostinje, spoznaju da će biti blaženi po porugama svijeta.

Gospodin papa se divio kad mu je saopćena prispodoba i nesumnjivo je spoznao da po ovom čovjeku govori Krist. Sjetio se jednoga viđenja što ga je imao prije malo dana, i tvrdio je da će se u ovom čovjeku ispuniti kao što mu je nadahnuo Duh Sveti.19 - U snu je vidio kako se lateranska bazilika ruši, a nju neki redovnik, malen i neugledan čovjek, podmjestivši svoja ramena, podupire da se ne sruši. Rekao je: "Zaista je to onaj koji će djelima i naukom podržati Kristovu Crkvu." Zato se taj gospodin tako lako priklonio njegovoj molbi; zato je on, pun Božje ljubavi, uvijek posebnom ljubavlju ljubio Kristova slugu. Stoga je zamoljeno odmah odobrio i obećao da će rado još i više gorljivije sijati sjeme kreposti i propovijedati po gradovima i selima.  

 

_______________

4. Ime Franjo (lat. Franciscus, a tal. Francesco) nije tada bilo sasvim osebujno, ali je ipak bilo neobično. Nakon ovoga Sveca se istom proširilo.

5. Ovaj se rat vodio, ali uz prekide, 1202.-1209. između Peruđinaca i Asižana. Do oružana sukoba je došlo 1202. na ravnici nedaleko od Perugie. 31. kolovoza 1205. je sklopljen neki mir, a zarobljenici su već prije toga ili pušteni.

6. Usp. Prvi životopis, br. 5 gdje se ovo viđenje pripovijeda opširnije.

7. Dj 9, 6

8. Ef 4, 13

9. Ps 31, 6

10. Usp. I životopis, br. 46 i 62

11. Usp. I životopis, br. 8

12. Usp. I životopis, br. 16, 23, 31, 73, 80-83

13. Ovo propelo, naslikano bizantskim stilom, danas se čuva u posebnoj kapeli crkve sv. Klare u Asizu. Onamo je preneseno 1260. kad su sestre klarise iz samostančića sv. Damjana prešle u novi samostan. U crkvici sv. Damjana nalazi se danas kopija toga Propela.

14. Pisac aludira na stigmatizaciju sv. Franje koja se zbila nekih osamnaest godina kasnije.

15. Ps 108, 28

16. Mt 19, 21

17. Lk 9, 3

18. Lk 9, 23

19. U trećem životopisu sv. Dominika, koji je napisan u isto vrijeme kao i Čelanov Drugi životopis, a napisao ga je Konstantin Medici iz Orvieta, dominikanac, govori se da je Inocent III jednako viđenje imao i o sv. Dominiku, ali istom 1215, dok Čelanov izvještaj pada u g. 1210.

 

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1433
Ovaj mjesecOvaj mjesec51333
UkupnoUkupno6966667

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 89 

Administrator

franodoljanin@gmail.com