Fra Josip Božić Stanić

Br. 01-653/08.

Split, 12. srpnja 2008.

Predmet: Molitva za pok. fra Josipa Božića Stanića

Braća koja nisu obavila molitve i slavila misu za pok. fra Josipa Božića Stanića, neka to učine što prije kako propisuju Statuti Provincije: braća svećenici po jednu sv. Misu, a braća klerici i neklerici križni put.

U nekrologiju pojedinih samostana neka se upiše na dan 6. srpnja:

Fra Josip Božić Stanić rodio se 16. kolovoza 1955. u Čvrljevu. U novicijat stupio 12. srpnja 1975. na Visovcu. Svečane zavjete položio 4. listopada 1980. u Makarskoj. Za svećenika zaređen 27. lipnja 1982. u Imotskom.

Od 1982. do 2004. godine obnašao je razne pastoralne službe u Provinciji i inozemnoj pastvi u Njemačkoj. 2004. godine pridružen je samostanskoj obitelji St. Gabriel u Münchenu. Preminuo je u Münchenu 6. srpnja 2008. godine. Pokopan je u samostansku grobnicu na Lovrincu 11. srpnja 2008.

 

 

Homilija o. Provincijala fra Željka Tolića

«Prvo nebo i prva zemlja uminu». To je spoznaja koju sada ima naš pokojni brat fra Josip. Iskustvo je to koje, nadamo se, sve nas čeka. Ta teška i za sve nas uznemirujuća spoznaja. Čeka nas bez obzira htjeli mi to vjerovati ili ne. Čeka nas bili mi vjernici ili nevjernici. To mi ne određujemo. To nam je tako određeno od Boga, gospodara života i smrti. Prvo će nebo i prva će zemlja uminuti. Za našeg pokojnog brata fra Josipa nema više ni ovog neba, ni ove zemlje. Nema više ni sunca ni mjeseca, ni magle ni oblaka, ni kiša ni nevremena. Nema više zagorskog kamena i gora; nema više mosećke uzvisine ni čvrljevske prodoline; ni ovoga mora više nema; nema ni rijeka, ni planina, ni gradova ni sela. Ništa više nema jer prvo nebo i prva zemlja uminu. To je istina ovog događaja, događaja smrti. Jedna posve nova stvarnost. Jedan posve novi i nikad do sada učinjeni prijelaz. Jedno iskustvo kojega se bojimo i kojemu se radujemo, ovisno o stanju vjere i naboju ljubavi svakoga osobno.

«Vidjeh novo nebo i novu zemlju» - kakvo iznenađenje za čovjeka smrtnika. Za čovjeka koji je cijeli svoj život proveo u granicama jedne ljudske ograničenosti i u iskustvu nemoći: htjede on ovdje više spoznati Boga, htjede ga dosegnuti i definirati, ali mu narav vjere to nije dopuštala; htjede gledati lice Božje i iskusiti svu istinitost vjere, ali je morao čekati da iziđe iz granica smrtnog tijela - trebalo je da umre - da bi lice Božje vidio. Kao i zrno pšenice - reći će Isus - da bi donijelo obilat rod, ono treba pasti u zemlju i umrijeti (usp. Iv 12, 24). I tek sada on vidi novo nebo i novu zemlju. Kakvo je to novo nebo i nova zemlja? Nitko od nas to ne zna. Fra Josip to sada znade. On to sada vidi i doživljava. Mi znademo da je Isus rekao: da ljudsko oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni srce osjetilo - što je Bog pripravio onima koji ga ljube. A apostol i vidjelac Ivan, u čitanju što smo ga slušali, kaže da je sadržaj toga novog neba i nove zemlje: jedan Sveti i novi grad... i da on silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica za svoga muža... Govori nam također da je začuo jak glas s prijestolja koji reče da je taj Sveti grad šator Božji s ljudima! I kaza nam: On će, tj. Bog, prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I vidjelac Ivan nadalje govori da će Bog u tom šatoru otrt svaku suzu s očiju (narodu svome), te da ni smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer, kako veli, prijašnje uminu. Braćo i sestre, naš pokojni fra Josip sada zna da je vjera koju je ispovijedao, da riječ Božja kojoj je vjerovao i koju je naviještao, da je nauk Crkve koji je prihvaćao - on sada zna da je to istina i da je vrijedilo slijediti Krista ispričanog u Objavi i protumačenog u neprevarljivom učiteljstvu i nauku Crkve. Ja ću žednome dati s izvora vode života zabadava! To govori Onaj što sjedi na prijestolju, koji je Alfa i Omega, Početak i Svršetak, i dodaje, evo, sve činim novo! Gospodine, svi smo umorni od ovoga starog. Umorni smo od varljivosti svega što nam nude kao utjehu i izlaz. Umorni smo, Gospodine, od civilizacije koja je prazna. Umorni smo od ispraznosti i laži braće ljudi, ali i od vlastite neiskrenosti. Umorni smo, Gospodine, od idolskog veličanja ljudskih dostignuća i suvremenih mitova. Umorni smo od karijera, prijevara i podvala kao smisla života. Umorni smo, Gospodine, od pustih obećanja. Umorni smo od toga! I siti smo toga! Zato Te više molimo nego požurujemo: Gospodine, učini sve novo! Učini da nas snaga vjere uspravi, da nas nauk Crkve podrži. Učini, Gospodine, da nas patnja i bol ne shrvaju, da nam ljubav ne klone, da nas pouzdanje ne napusti. Učini, Gospodine, da nikoga od onih koje ti je dao Otac ne izgubiš, nego da ih uskrisiš u posljednji dan!

Braćo i sestre, naš pokojni brat fra Josip bezbroj je puta čuo ove Isusove riječi, bezbroj ih je puta u svojoj svećeničkoj službi izgovorio, bezbroj je puta o njima meditirao. I vjerovao im je. I danas on zna da su te riječi istinite. To je govor vjere. Konačno je došao čas njezine istinitosti.

Fra Josip Božić Stanić rodio se na Sv. Roka, 16. kolovoza 1955. godine u Čvrljevu, u obitelji Mije i Anice rod. Božić. Po završetku osnovne škole, koju je pohađao u rodnom mjestu i u Unešiću, fra Josip je slijedio put svoga srca te se 1971. godine prijavio u naše Sjemenište u Sinju. Dolaskom u Sjemenište uslijedilo je njegovo gimnazijsko školovanje (1971.-1975.). Nakon Sjemeništa i završene gimnazije, 12. srpnja 1975. stupio je u Novicijat na Visovcu. Intenzivno proučavanje franjevačke karizme i duhovnosti na Visovcu morao je, zbog vojne obveze, prekinuti i poći na odsluženje vojnog roka u Bitolu (1976.-1977.). U provincijskoj pismohrani čuvaju se neka pisma koja mu je njegov meštar slao u vojsku, bodreći ga da bude jak u raznim izazovima vojničkog života. Ta pisma redovito završavaju: «Pozdravlja te Marija i Josip», što je bila šifra i poticaj da ne zanemari krunicu, koju je svaki dan s kolegama molio na Visovcu. Vojska je prošla i krunica je imala svoga ploda i učinka. Fra Josip se vratio Gospi Visovačkoj, nastavio svoj Novicijat te 4. prosinca 1977., u ruke provincijalova delegata o. fra Gabre Tomića, položio svoje prve redovničke zavjete. Poslije Novicijata uslijedio je filozofsko-teološki studij koji je fra Josip pohađao na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu ((1978.-1982.), gdje je i diplomirao. U međuvremenu je, na svetkovinu Sv. oca Franje (4. listopada 1980.), u ruke provincijskoga vikara fra Celestina Belamarića, u Makarskoj položio doživotne zavjete, te primio službu čitača (Makarska, 16. ožujka 1981.) i akolite (Makarska, 8. travnja 1981.). Za đakona je zaređen 28. lipnja 1981. u Splitu, a za svećenika 27. lipnja 1982. godine u crkvi Sv. Franje u Imotskom. Jedan i drugi red, đakonata i prezbiterata, podijelio mu je blagopokojni splitsko-makarski nadbiskup msgr. dr. Frane Franić. Nedugo nakon svećeničkog ređenja, fra Josip je, u rodnom Čvrljevu, 11. srpnja 1982., okružen svojim roditeljima, rodbinom, prijateljima, redovništvom i svećenstvom, proslavio svoju Mladu misu. Bijaše to, kako rekoh 11. srpnja, datum današnji, u koji ga u 53. godini života, 33. redovništva i 27. svećeništva u vjeri i pobožno sahranismo. Podudarnost? - da; ona je očita. Slučajnost? - ne! Ona ne postoji, jer svime i u svemu ravna svemoguća ruka Božja.

Nakon Mlade mise uslijedilo je fra Josipovo pastoralno i dušobrižničko djelovanje u domovini i inozemstvu. To se odvijalo kako slijedi: župni vikar u Drnišu (1982.-1984.), petomjesečni privremeni upravitelj župe u Slivnu (1984.), župnik u Dubravi kraj Šibenika (1984.-1985.), župnik u Perušiću kraj Benkovca (1985.-1991), dušobrižnik u Ludwigsburgu (1991.-1994.), voditelj misije u Weiblingenu (1994.-1999.), dušobrižnik u Berlinu (1999.-2000.), voditelj misije u Freisingu (2000.-2004.). Služba u Freisingu bila je fra Josipova posljednja služba. Zahvatila ga je ozbiljna bolest, zbog čega ga je provincijski Definitorij (2004.) razriješio službe voditelja misije u Freisingu te ga kao rekonvalescenta pridružio samostanskoj obitelju St. Gabriela u Münchenu.

Iako je fra Josip, uz pomoć braće u samostanu St. Gabriela i njegovu okružju, poduzimao sve kako bi se njegovo zdravstveno stanje poboljšalo, to se nažalost nije ostvarilo. Složene operacije, kidanje i drobljenje tkiva, bile su česta i bolna pojava. Nakon tih složenih operacija, uslijedile bi zatim dugotrajne i mučne kemoterapije. No podnosio ih je jobovski strpljivo, zbijajući često i šale u svezi njih. U nekoliko navrata, kad bih ga nazvao i upitao: Gdje si i kako si, odgovorio bi mi: Evo me na tankanju, Provincijale, što je značilo da je na kemoterapijama.

U ovoj prigodi, reći ću još nešto, što je, smatram, itekako poučno ne samo za nas redovnike i klerike, nego također i za vas laike. U čestim susretima s fra Josipom u inozemstvu ili domovini, najčešće sam razgovarao o njegovu zdravstvenom stanju. Znajući da se bori s teškom i opakom bolesti, a uviđajući njegovu hrabrost, vedrinu, čak i određeni prkos prema svemu tome, jednom sam ga upitao: Fra Josipe, kako si to riješio? Ozbiljno si bolestan i više si u bolnici nego u samostanu, moguće je...! 

Citiram odgovor što sam ga poslije u svoj notes zapisao: Oče Provincijale, ja sam s time riješio na Veliki četvrtak! To je dan kad je Isus, uz sakrament euharistije, ustanovio i svećenički red. Bog me je dozvao u ovaj život, po svom sam odabiru redovnik, a po milosti Božjoj svećenik. Bogu sam se potpuno izručio i on zna što je za mene najbolje. Ja sam svjestan svoje situacije. Znam da i nisam dugovit. Bolest je sve podmuklija, i bolovi mi postaju sve jači. Ne bih želio patiti. Ali ako tako bude, neka se vrši volja Božja. Ne molim Boga da me oslobodi boli, već da mi pomogne i bude sa mnom u boli. I tu svoju bol i patnju namjenjujem za našu Provinciju. A tebe molim, moli za me, a ja ću za te! 

Ovako je fra Josip govorio meni, a uvjeren sam da su ovu ili sličnu priču čuli i drugi fratri i njegovi brojni prijatelji.

Braćo i sestre, nije li ovo kateheza za svakoga od nas. I pouka istodobno. Nitko od nas, ni od nas klerika ni od vas laika, ne zna dokle; nitko ne zna što nas može snaći i kakva li nas bolest stići. Nismo gospodari svoje povijesti. Čas i vrijeme valja nam primiti kako nas zapadnu. Niti se uvijek u našem životu pita za isto, niti stalno živimo, niti se stalno prokušavamo u istom. U brzacu smo rijeke koja prije ili kasnije stiže svome ušću. A do ušća ima mnogo, mnogo nepredvidivosti. Naravno, voljeli bi da nas to ne snađe. Ali, ako nas to i snađe, nije li spasonosno, nije li najblaženiji, suvremenim jezikom kazano najsretniji izlaz s vjerom prihvatiti volju Božju i kazati: Gospodine, ne molim te da me oslobodiš boli, već te molim da mi pomogneš i budeš sa mnom u boli, kako je to molio fra Josip.

Fra Josip je umro u nedjelju, dan posvećen Gospodinu kojemu je Otac povjerio brigu da se ne izgubi nijedan od onih koji su mu povjereni. Duboko vjerujemo da se i naš fra Josip nalazi u zajednici spašenih i da u «novom nebu i novoj zemlji» gleda Boga licem u lice. Također sam duboko uvjeren da su vjera i riječi, stav i potpuno predanje Bogu, osobito u zadnjem stadiju njegova života, za njega bili spasonosni. Za njega spasonosni, a za nas fratre iz njegove Provincije na ponos i poučni.

Dragi naš fra Josipe, predali smo malo prije tvoje zemne ostatke majci zemlji - Bogu hvala, slobodnoj, suverenoj i neovisnoj zemlji Hrvatskoj - da u njoj počivaš snom mira. U njoj si se rodio, u njoj odgojio, u njoj si rastao i sanjao, za nju si cijeli svoj svećenički život besplatno i s ljubavlju radio. U njoj ćeš dočekati uskrsnuće tijela i primiti nagradu života vječnoga. Tvoja duša neka do tada uživa u gledanju lica Božjega, u svetom gradu Božjemu, do Dana suda kada Bog odluči pozvati «mrtve i satrvene kosti» da se zaodjenu mesom i prime dušu od Boga stvorenu.

Dragi Mijo, oče našega fra Josipa, poštovani Marko, Branko i obitelji pok. Ivana, cijenjena Slavice s obitelji, braćo i sestre našega fra Josipa, mnogobrojna rodbino i prijatelji, poštovani župniče i župljani župe Imena Isusova u Čvrljevu, rodne i krsne župe našega fra Josipa, kao i sve župske zajednice u domovini i inozemstvu u kojima je fra Josip djelovao, primite iskrenu sućut sa strane naše Provincije kojoj je pok. fra Josip pripadao. Ostanite uspravni snagom vjere koja je njega držala i davala mu silnu snagu u hodu života. Sa svih strana Provincije, iz svih njezinih samostana i župskih postaja, pristigla su braća iskazati posljednju počast ovom čovjeku kojega smo voljeli i cijenili, kako njegov život tako i njegove riječi. Ovdje smo, rodbino i prijatelji, da s vama molimo za vječni mir i pokoj njegove duše. Ostanimo povezani snagom prijateljstva i vjere. Smijete se, osobito Vi Mijo, oče našega fra Josipa, osloniti na naše molitve i svaku vrstu pomoći koju vam doista dugujemo.

Dragi fra Josipe, počivaj u miru Božjemu! Hvala Ti za sve.

 

 

Oproštajni govor fra Vuka Buljana, gvardijana samostana St. Gabriel u Münchenu

Nema ništa teže nego biti nekom na teret. Vjerni pratilac bolesti jest upravo «biti nekome na teret». To bolest čini još težom i nesnošljivijom. Nekad je «biti nekome na teret» užasnije i od same bolesti.  

Dragi naš fra Josip, usprkos tako teške, opake i dugotrajne bolesti, trudio se svim silama ne postati teret drugima. Čak i onda kad više nije mogao držati čašu s vodom u ruci, pokušavao ju je držati. Njegov primjer može poslužiti ne samo bolesnima, nego i svima nama.

Trudimo se svim silama ne biti teret jedni drugima i učinimo sve da nam drugi ne budu teret. Osobito ne dajmo bolesnima osjećaj da su nam teret. To će njima biti velika pomoć u njihovoj bolesti, a nama izvor mira i radosti, snage i blagoslova!

Dok našem dragom fra Josipu zahvaljujem na ogromnom trudu i naporu da nam ne postane teret, istodobno želim zahvaliti i svima onima koji su fra Josipa u njegovoj bolesti potpomagali svojim molitvama, pozivima, porukama i posjetima. Svima vama koji ste ovdje došli ispratiti posmrtne ostatke našega fra Josipa želim reći hvala. Hvala časnim sestrama koje su pomagale fra Josipu nositi njegov doista teški križ. Osobita hvala časnim sestrama Kraljice svijeta u našem samostanu Sv. Gabrijela u Münchenu, Školskim sestrama franjevkama iz Glonna i nadasve časnim sestrama Franjevkama od Bezrješnoga Začeća iz Perlacha i Allgauerstrasse.

Veliko hvala medicinskom osoblju bolnice u Neuperlachu, posebice medicinskoj sestri Editi Milivojević. I na kraju dok izražavam sućut fra Josipovoj rodbini ocu Miji, obiteljima brata Marka, pok. brata Ivice, sestre Slavice, brata Branka i svima ostalima, poručujem: P”okoj vječni daruj mu, Gospodine!”

 

 

Oproštajni govor fra Ante Jurića Talaje, župnika u Čvrljevu

“U svakoj kapljici, što je popiješ, u svakom zalogaju, što ga pojedeš, imade i života i smrti.” (M. Mažuranić)

Dragi naš fra Josipe!

Dok dragi Bog po pučkim misijama, prigodom 800. obljetnice osnutka Franjevačkog reda, na poseban način pohađa tvoju rodnu župu Čvrljevo, ta ista Božja nedokučivost te po sestrici smrti pridružila velikoj franjevačkoj zajednici u nebu.

Živimo u vremenu kada se sve manje koristi pisana riječ u obliku pisma, jer takva riječ iziskuje vrijeme i cijelog čovjeka, iziskuje njegovu osobnost i prepoznatljivost budućim naraštajima. Stoga sam se ugodno iznenadio tvojim pismom koje sam nedavno primio. Iz njega se iščitava tvoja osobnost, koja se kroz tvoj križni put sve više uobličila našem Gospodinu Isusu Kristu, kao i velika ljubav prema rodnoj župi Čvrljevo. Voliš je i želiš joj dobro, iako si svjestan da se tvoj ovozemaljski plamen lagano gasi. U tom plamenu odražava se tvoja vjera u život vječni i želja za biti u miru sa svim stvorenim.

Između ostalog pišeš mi:”Vidio sam tvoj i naš župni list Pet zvonika... Za naš list sam se potrudio i ja nešto prikupiti, napisati i dostaviti ti. Ako smatraš ovaj moj rad dobrim i za objavu u listu vrijednim rado ti nudim ovaj materijal. Želja mi je motivirati kroz ovaj članak još koje zvanje iz naše župe Čvrljevo. Mi, čvrljevska duhovna zvanja pomalo starimo, pobolijevamo pa shodno tome i nestajemo s lica zemlje. Dobro bi bilo kada bi nas imao tko zamijeniti u njivi Gospodnjoj... Ja svakodnevno molim na tu nakanu...”

Dragi fra Josipe! Svi umiremo. Ali po svakoj smrti niče nova klica života. Krist nam to poručuje! Njegove riječi pretvorile su očaj u nadu, umiranje u život, groblje u uskrsnuće.

Opraštamo se rano od tebe, ali i zahvalni Bogu što smo te imali. Vjerujemo da ćeš se i dalje za nas moliti te da će Bog ispuniti tvoju želju.

Gospodine, fra Josipova ovozemaljska knjiga života je zatvorena. Mnoge su stranice ostale neispisane. Podari nam nekoga tko će ih ispuniti.

Da odem -daleko da odem,da izađem izvan sebe,svoga tijela,svih granica. …I tiho, posve tihoda se smirimko jekau Bogu koji me već davno čeka!

 

 

Oproštajni govor fra Vinka Gudelja, župnika župe Podbablje

Ožalošćeni skupe!

Iako smo zemne ostatke dragog pokojnika već pohranili na vječni počinak, u vjeri koja nas uči da smo u zajedništvu svetih i mi putujući, i oni trpeći i oni proslavljeni članovi Crkve, obratit ću se dragom pokojniku izravno: Dragi kolega Jole!

Ove tri riječi nisu samo izgovorena fraza primjerena ovoj prigodi, nego su to riječi koje sadrže sve ono bogatstvo povezanosti kojom smo, voljom Božjeg poziva, bili prožeti i oblikovani tijekom 11 godina naše priprave, najprije za redovnički, a potom i svećenički poziv. I „dragi”, i „kolega”, i „Jole”- riječi su što odražavaju intimu zajedništva koje nas je počelo formirati sada već dosta daleke 1971. godine, u dobi još bezbrižna dječaštva, i mijesilo nas i oblikovalo do muževne dobi u kojoj nam je povjerena prva svećenička služba. Volio si tu riječ „kolega”. Nama pripadnicima tvoga naraštaja nisi se drukčije ni obraćao, nego tom riječju „kolega”. S druge strane, kada bismo te mi ostali spominjali, bilo je dovoljno reći samo „Jole”. Odraz je to povezanosti koja je daleko sadržajnija od obične pripadnosti jednome naraštaju ili jednoj odgojno-obrazovnoj skupini. Zato naš - makar po našoj vjeri samo privremen. Rastanak doživljavamo kao kidanje dijela sebe. Ti si prvi koji iz našega kolegija istupaš na ovaj način. To nas tvoje kolege dira na više načina i udubljuje u pozivu koji smo izabrali.

Dragi kolega! Naši su susreti već niz godina, zbog naravi službi koje su nam povjeravane, bili i rijetki i kratkotrajni. Zato ćeš nam još više ostati u sjećanju po onome posljednjem: kad smo prije malo manje od godinu dana proslavili svoj srebrni jubilej svećeništva. S koliko si se žara zauzimao da se on ostvari i koliko si bio spreman prilagoditi se obvezama nas drugih kolega. Jesi li možda u dubini svoga bića, unatoč dobrim prognozama, slutio da bi to mogao biti i posljednji naš skup koncelebracije u prepunoj crkvi Kraljice Hrvata u Podbablju, našega raspoloženja na zajedničkom ručku i osobito tvoga razdragana pripovijedanja u poslijepodnevnom druženju. Ispripovjedio si nam zgode iz svoga svećeničkog života, osobito one kad si nakon samo nekoliko mjeseci svećeništva zamijenio župnika koji je kao i ti obolio od opake bolesti. Čini se da su tvoj daljnji svećenički rad u dobroj mjeri obilježili neki tadašnji uspjesi i kontakti koje si njegovao do kraja života. Ima li išta ljepše nego kad se svećenik nakon toliko godina svoga poziva može osvrnuti za sobom i prepoznati osobe u kojima je proizveo neki dobar učinak? Sigurno da je bilo neuspjeha i promašaja. Ali smo sigurni da te u svakom smislu Nebeski Otac kroz tvoju patnju u teškoj bolesti pročistio kao zlato u taljici. Zato vjerujemo da si već kod Njega. Počivaj u Njegovu miru do ponovnog formiranja našega „kolegija” u kući Očevoj! 

Ožalošćenom ocu Miji, braći i sestri pokojnika, mi Joline kolege izražavamo svoje sinovsko i bratsko suosjećanje! Isto tako bližoj i daljnjoj rodbini.

 

Oproštajni govor nećakinje Branke Božić Stanić

Dragi sine, brate, djeveru, šura, striko i ujače...!

U srcima nam duboka bol, a na licima tuga..Ti, jedan veliki borac...

Kako se od tebe oprostiti, zar će ove naše riječi iscijeliti sve ovo?

Ispred nas prazan papir i olovka, naša mogućnost da ti kažemo nešto, al’ grlu svima zapinju riječi. Svi bi htjeli mnogo toga izreći ali teško je sažeti.

Ostavio si neizbrisive tragove u svima, tvoje slike i koraci još su tu, tvoj osmijeh, vedrina i topli, brižni savjeti.. Živio si s nama i svima dotakao dušu, zato tvoj odlazak još više peče.

Dragi naš fra Josipe, mi znamo da je jučer - povijest, sutra – jedna zagonetka, danas - poklon od Boga i zbog toga se zove sadašnjost. Ali ova sadašnjost nije ništa nego jedna velika bol! A bol je ta koja dolazi kao nezvani gost. Nikad ne kuca, a mi znamo tko je dok prag još nije prešla. Ćutimo njenu snagu i neumoljivo srce. Ta bol nas je naučila nakon tolikih posjeta da joj se oduprijeti ne možemo i ako zaključamo vrata. Bojali smo je se!

Koliko god si svojom snagom i upornošću da tu opaku bolest pobijediš nama odavao suprotan dojam, smrt je neizbježna. Često si nas dovodio i do pomisli da si nepobjediv, a uvjerio si nas u moć molitve. Mnogi se u ovakvim situacijama pitaju zašto?! Zašto meni, zašto nama. To tužno zašto, puno samosažaljenja. Da, upravo toga! A trebamo se pitati zašto je Bog pustio takvoga vjernog slugu baš nama, baš našoj obitelji.

Na tom smo Ti, dragi Bože, neizmjerno zahvalni! Nikad ti nije bilo teško, ma kako te boljelo, srušiti sve prepreke i doći, biti uz svoju obitelj, u dobru i u zlu.

Doći u svoju zemlju, biti kraj svoje braće, igrati se sa svojim nećacima i nećakinjama. Tvoji posjeti uvijek su nas veselili, a i tebe bi veselilo biti među dragim i poznatim licima. Sada polako postajemo svjesni da smo toga lišeni - Bog te pozvao k sebi, došlo je vrijeme da posjetiš one druge naše drage, voljene i poznate i da nama koji ostajemo pripraviš put.

Često si znao spomenuti i zanimljivu činjenicu da si petkom uvijek završavao u bolnici, a mi koliko god smo htjeli nismo, nažalost, mogli biti uz tebe.

Evo, danas je petak i isti datum zbog kojeg smo se prije dvadeset-šest godina okupili u slavlju zbog tebe - tvoje Mlade mise kada si uskliknuo: «Od vas sam, vaš sam, za vas sam!» Danas smo isto svi tu, ovaj put tužni, sjetni, puni uspomena, ali i ponosa. Pogled svoj svrati ponekad na nas i Boga moli da mir nam podari.

Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav, niti je rijeke potopiti - ni ova jaka, uzburkana, muljevita rijeka zvana smrt neće te nikad izbrisati, jer ljudi umiru potpuno tek kada su zaboravljeni, a ti to nikada nećeš biti, zauvijek te nosimo u našim srcima dragi naš.

Do susreta u vječnosti, tvoji najmiliji: otac Mijo, brat Marko, brat Branko, sestra Slavica, nevjeste Milena, Nada, Tihana, zet Draško, nećaci Franko, Josip, Antonio, Kristian, Luka, nećakinje Franciska, Ana, Josipa, Branka Gracia i Karmen. Počivaj u miru Božjem!

U ime cijele obitelji, u strahu da nekoga ne izostavimo, primite riječi zahvale mnogopoštovani o. Provincijale, o. Gvardijane, braćo franjevci provincije Presvetog Otkupitelja, časne sestre i sveukupno svećenstvo danas okupljeno na ovom ispraćaju i oni van granica Lijepe naše koji su sada svojim mislima sa nama.

I na kraju posebne riječi zahvale upućujemo o. Gvardijanu, nama dragoj osobi, fra Vuku Buljanu, čovjeku velikoga srca i plemenite duše koji je svoju ljubav, vrijeme i cijeloga sebe davao za pomoć u svakom trenu dana i noći.

Dragi fra Vuče, naše su riječi premalo u odnosu na zahvalnost koju osjećamo u srcu prema tebi.

Tvoja je veličina u istini koja je skrita u sjeni.

Bog Vas sve skupa blagoslovio!

 

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas882
Ovaj mjesecOvaj mjesec48524
UkupnoUkupno6963858

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 49 

Administrator

franodoljanin@gmail.com