Fra Anđelko Marić

Br. 01-434/08.

Split, 31. svibnja 2008.

Predmet: Molitva za pok. fra Anđelka Marića

Braća koja nisu obavila molitve i slavila misu za pok. fra Anđelka Marića, neka to učine što prije kako propisuju Statuti Provincije: braća svećenici po jednu sv. Misu, a braća klerici i neklerici križni put.

U nekrologiju pojedinih samostana neka se upiše na dan 27. svibnja:

fra Anđelko Marić rodio se 11. travnja 1925. u Košutama (Trilj). U novicijat stupio 21. studenoga 1944. u Sinju. Svečane zavjete položio 22. studenoga 1948. u Zagrebu. Za svećenika zaređen 20. ožujka 1949. u Zagrebu.

Vršio je pastoralne službe u Provinciji, četiri puta je vršio službu gvardijana i to u: Karinu (1958.-1964.), Splitu (1964.-1970.), Makarskoj (1973.-1979.) i u Omišu (1985.-1988.). Jednom je vršio službu definitora Provincije (1970.-1973.)

Preminuo je u samostanu Gospe Karmelske u Omišu, 27. svibnja 2008. godine, pokopan u samostansku grobnicu u Sinju, 31. svibnja 2008.

 

Homilija fra Željka Tolića, provincijala

Panis angelicus, fit panis hominum,dat panis coelicus figuris terminum!O res mirabilis,manducat Dominum,pauper, pauper servus et humilis!

U svakoj kršćanskoj crkvi, a, uvjeren sam, i u svakoj kršćanskoj kući nalazi se križ. Mnogi ga nose oko svoga vrata, bilo iz vjerskih, bilo iz nekih drugih motiva, svejedno je. Ali, križ je tu, prisutan. Mnogima, doduše, smeta, ne žele ga vidjeti, nastoje ga ukloniti iz svoje sredine, iz javnih prostorija. Ipak, križ je tu i podsjeća nas na Raspetoga.

Križ je mjesto na kojem je Bogočovjek dao svoj život za nas, na kojem je podnio smrt da bismo mi živjeli. Križ je mjesto samoće, napuštenosti i ostavljenosti, boli i patnje. Na križu je Raspeti sam. Premda je uz njega majka, premda su tu žene i ljubljeni učenik, ipak je bitna oznaka križa samoća. Nitko nije mogao umjesto Njega visjeti na križu. Isto tako, nitko ne može umjesto mene nositi križ niti na njemu umjesto mene skončati. Čini se da križ predstavlja krajnju samoću i patnju, izloženost besmislu i beznađu. Čini se da je tako.

Da, čini se, braćo i sestre, da je tako. Ali, iskustvo Isusa iz Nazareta kaže nam da nije tako. Nikad nismo sami. Pogotovo ne na križu. Otac je tu. Zato su posljednje riječi Raspetoga: Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj! Bog je uvijek tu, uz nas, u svakom trenutku života, u trenutku smrti. Zato naš život nije opterećen beznađem i besmislom, već, naprotiv, obogaćeni smo nadom i smislom po vječnoj Očevoj Riječi, koja za nas tijelom postade i nastani se među nama. Naše općeljudsko iskustvo govori nam da je smrt trenutak samoće. Ne možeš umrijeti umjesto drugoga. Svatko umire sam za sebe. Da, istina je, možemo dati život za druge, ali tuđu smrt ne mogu preuzeti na sebe. Svatko od nas sebi živi i umire. Tako nam kaže ljudsko iskustvo.

Međutim, čuli smo prvom čitanju sv. Pavla koji nam veli upravo suprotno. Nitko od nas sebi ne živi, nitko od nas sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li, dakle, ili umiremo - Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i uskrsnu da gospodar bude i mrtvima i živima.

Braćo i sestre, okupili smo se kao vjernici izvršiti dužnost sahranjivanja tijela našega pokojnog brata fra Anđelka Marića. Ističem, kao vjernici! Vjernici koji vjeruju u Isusa Krista, Sina Božjega, onoga koji je za nas dao život. Budući da je za nas dao život, on je Gospodar života, on je onaj kojem živimo i umiremo. Nismo sami u smrti. Smrt je trenutak dubokog zajedništva s Bogom, Bogom koji nas je stvorio i dao sama sebe za nas, Bogom koji je naš izvor i utok, naš početak i kraj, naše ishodište i cilj. Stoga, dok kao vjernici sahranjujemo svoje mile i drage, svjesni smo Božje svemoći i životnosti. Bog je život, punina života, u koju ulazimo po svojoj smrti. Smrt je za vjernike prijelaz u vječno zajedništvo s Bogom Trojednim. Tu perspektivu smrti objavio nam je upravo Isus Krist, naš Gospodin, naš Put u istinski život.

Pokojni fra Anđelko Marić bio je franjevac i svećenik, vjernik koji je vjerovao u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga.

Bio je franjevac, baštinik karizme Serafskog oca, svetog Franje Asiškoga, sveca koji je smrt nazivao svojom sestrom i radovao joj se jer je vjerovao da je smrt ulazak u konačno i potpuno zajedništvo s Bogom. Uvjeren sam da je i fra Anđelko, svjestan svoga ovozemaljskog kraja, smrt dočekao raširenih ruku, poput našeg Utemeljitelja. Fra Anđelko je već dugo bolovao. Svoju bolest je nosio tiho i nenametljivo, kako i dolikuje franjevcu. Bio je uvijek čovjek bontona, uglađenog ponašanja, lijepih manira, što je i u svojoj bolesti zadržao. Uvjeren sam da je i smrt tako dočekao, kao što je i živio.

Bio je svećenik, čovjek po sakramentu svetog reda učinjen sakramentalnim posrednikom između Boga i ljudi. Kao svećenik za tolike je vjernike vodio sprovod uvijek navješćujući Kristovo uskrsnuće i vjeru u vječni život. Sada mi činimo isto na ovoj svetoj euharistiji koju slavimo za pokoj njegove plemenite duše. Upravo bih stoga htio s vama razmatrati o ovom divnom otajstvu Božje ljubavi, o euharistiji, koju svećenik slavi i prinosi Bogu. Jer, svećenik je svećenik upravo po ovom sakramentu, po lomljenju Kruha života.

U jednoj se euharistijskoj pjesmi kaže da je Isusovo tijelo esca viatorum - jelo putujućih. Da, braćo i sestre, prema riječima sv. Petra mi smo uistinu putnici i pridošlice, kako je volio reći i sv. Franjo. Putnici smo na putu u nebeski Jeruzalem, putnici svijetom koji traže istu luku, kako napisa jedan moj subrat. Na tom našem putovanju snagu za hod daje nam Gospodin pružajući nam sama sebe kao jelo, kao okrjepu. Bez te hrane brzo bismo malaksali, brzo bismo izgubili snagu, naš bi korak otežao, ne bismo mogli stići na željeni cilj.

Prisjetimo se sada naziva za pričest bolesnicima koji su na samrti, odnosno umirućima. Kažemo da je ta pričest popudbina - tj. hrana za putovanje. Euharistija je, naime, spomen-čin Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Sveta pričest koja se prima kao popudbina suobličuje vjernika Kristu koji je umro na križu vršeći volju Očevu. Vjernik na samrti po pričesti tijela Kristova postaje jedno s njim. Kao što je Otac uskrisio Isusa, tako će i svakoga onoga koji blaguje njegovo tijelo. Stoga je sv. pričest istinska popudbina, hrana za put u vječni, istinski, potpuni život, u zajedništvo s Trojednim Bogom.

Braćo i sestre, fra Anđelko je umro okrijepljen svetim sakramentima, osnažen popudbinom - Kristovim tijelom. Tolikim je umirućima on sam dijelio popudbinu i tako posredovao da Gospodin uđe u njih i uvede ih na nebesku gozbu svoje ljubavi. Okupljeni kao vjernici ispraćamo ga s vjerom u Isusa Krista, uskrslog i živog Gospodina, koji je kao popudbina ušao u njegovo biće i sjedinio ga sa sobom.

Čuli smo u evanđelju Isusa kako kaže da će samo onaj tko bude blagovao njegovo tijelo i krv živjeti uvijek. Zašto? Zato što će, blagujući Isusovo tijelo, vjernik ostati u Isusu, a Isus u njemu. Isus reče: Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Po euharistiji Bog na tjelesan način ulazi u moj život. Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, daje nam sebe u tom kruhu, ulazi u naše biće, ispunja nas svojim božanskim životom, svojom snagom, svojom ljubavlju. Zato vjernik koji blaguje Isusa Krista u sakramentu euharistije ima život vječni. Isusovo je tijelo jelo istinsko, njegova je krv piće istinsko. On, braćo i sestre, nije propadljiv, nije kao mana iz pustinje koja se nakon jednog dana kvarila i više nije bila za jelo. On je Bog vječni, on je Bog beskonačni, on je uskrsnuće i život. Zato onaj koji ga blaguje ne može umrijeti.

Možemo zbilja sa svetim Tomom uskliknuti: O res mirabilis! Kojeg li čuda, braćo i sestre! Bog daje da ga blaguje siromašni i ograničeni čovjek; Stvoritelj se daje u ruke svojem stvorenju; Beskonačni se daje konačnome; Vječni se daje vremenitome; Gospodar se daje sluzi svome; Sveti se daje grešnome! 

Ovo divno otajstvo, o kojem razmatramo i koje danas slavimo, kao svećenik slavio je i pokojni fra Anđelko. Toliko je puta pristupio oltaru Gospodnjem kao svećenik. Sin Božji po njegovim je rukama i njegovim riječima postajao kruh života i kalež spasenja. Tolikim je vjernicima dijelio Kristovo tijelo, a oni odgovarahu na to: Amen! - Da, tako je, to je tijelo moga Spasitelja i Otkupitelja, to je kruh života bez kojeg živjeti ne mogu.

Te je riječi i pokojni fra Anđelko izgovorio prigodom svoje zadnje svete pričesti na ovoj zemlji, primajući svoju popudbinu, hranu za posljednje putovanje: Amen! Tako je! To si ti, Gospodine, Bože moj i sve moje! Molimo Gospodina za ovoga njegovog slugu, od čijih se zemnih ostataka danas opraštamo, da ga primi u dvoranu nebeske gozbe, da ga učini dionikom nebeske, vječne liturgije. Jer, braćo i sestre, euharistija je predokus neba, zalog buduće slave. Pa ako je pokojni naš brat fra Anđelko slavio euharistiju ovdje na zemlji i na taj način okusio što znači nebo, duboko u sebi uvjeren sam da sada u potpunosti uživa nebesku gozbu. Blagovao je na zemlji Gospodina, primao ga u sebe i na taj način bio i sam u Gospodinu. Vjerujem, kao kršćanin, kao franjevac i svećenik, da je sada uistinu dionik Božje ljubavi, da je sada zbilja u Bogu za kojega je živio cijeli svoj život.

Svaki je život dar Božji. Svaki je svećenik i redovnik dar Božji Crkvi i svijetu. Ovaj je sprovod prilika da Gospodinu, Stvoritelju svega što je bilo, što jest i što će biti, zahvalimo na pokojnom našem bratu fra Anđelku. Zahvalimo Bogu što je njime obogatio naše živote. Kao provincijal, osjećam dužnost i potrebu zahvaliti Bogu što je fra Anđelka darovao našoj provinciji Presvetoga Otkupitelja. Ali i svi mi, ovdje okupljeni, zahvalimo Bogu Svevišnjemu na daru fra Anđelka svećenika, posrednika između Boga i ljudi, slavitelja sakramenta euharistije, po kojemu je kruh anđeoski, kruh nebeski postajao kruhom ljudima, jelom putujućih.

Zahvalimo Bogu i molimo ga da i nas, po ovoj i po svakoj euharistiji koju u svom životu budemo slavili, hrani samim sobom, svojim božanskim životom i ljubavlju. Molimo Gospodina da svaka euharistija bude i za nas korak prema dvorani nebeske gozbe, gozbe ljubavi u zajedništvu s Trojednim Bogom, sa svim svetima i s našim dragim pokojnima. Amen!

 

 

Oproštajni govor fra Bože Vulete, gvardijana u Sinju

U Boga je jedan tren kao tisuće godina, a tisuće godina kao jedan tren. I naš je život takav: stotinu godina kao tren, a u jednom trenu može biti sabran sav životni vijek. Da fra Anđelka nikada nisam poznavao, njegov zadnji susret s njim zacijelo bi mi omogućio prilično vjerno opisati ga kao čovjeka i fratra. Naime, 24. svibnja posljednji sam ga put posjetio u Omišu gdje je bio od 4. travnja (do smrti, 27. svibnja) poslije operacije kuka koju je imao 29. ožujka ove godine. Imao sam prigodu ostati s njim relativno duže vrijeme. Već prilično onemoćao, otežano je govorio. No, to ga nije omelo da se raspita o svemu što se događa u samostanu u Sinju a i u Provinciji. Dapače, na moje veliko iznenađenje, raspitivao se o pojedinim mladim fratrima u Provinciji za koje nisam niti očekivao da ih poznaje. Kad se netko u takvom stanju raspituje o drugima i o čitavoj zajednici, nije teško zaključiti da je, dok je bio u snazi, drugi bio u središtu njegove i misli i skrbi. Iz toga se može reći da je bio blagoslov svojoj redovničkoj braći kao gvardijan u četiri samostana u sedam mandata po tri godine, i vjernicima kao župnik na brojnim župama. Pitao sam ga ima li snage moliti se. Rekao je da svaki dan izmoli najmanje pet krunica i da u svoje molitve uključuje i mene i svu braću.

Mir koji je zračio na njegovu licu, koji je gotovo ispunjao svu malu sobicu u kojoj je bio smješten, učinio je da mi se nije dalo otići. Tri puta smo se rukovanjem najsrdačnije i toplo pozdravljali, a poslije svakog toga pozdrava nastavili bismo razgovarati. Zapravo mi se bilo teško odreći tog ozračja mira i blagosti s njegova lica. Meni je bilo milosno to iskustvo, a zacijelo je za njega bilo milosno na samrtničkoj postelji biti u takvom stanju mira i blagosti. Ako se to može zaslužiti, možemo reći da je to rezultat njegova života. Ako je to posebna milost Božja, onda je iznimno velika.

Eto, to je tren u kojem je za mene sabran fra Anđelkov život. Mnogo toga što sam sam doživio s njim prije samo se preklapa s tom njegovom slikom. Susreo sam ga takvoga kao student u Makarskoj gdje je on bio gvardijan. Zatekao sam ga, dolaskom na službu gvardijana u Sinj prije dvije godine, kao 80-godišnjeg starca koji svaki dan radi na našoj portirnici. Tri tjedna poslije dobio je upalu pluća. Ispričavao se što nije mogao raditi. Kad bih ga posjetio, svaki put se raspitivao kako idu priprave za Veliku Gospu i radovao se svemu dobrom. Rastajali smo se uvijek s njegovom rečenicom: Vi radite, ja ću moliti. Iskreno zanimanje za ono što radite i molitva za to snažna je potpora i izvor zadovoljstva. A to među nama ljudima nije nešto što se baš razumije samo po sebi.

Meni se čini dovoljnim ovih nekoliko sličica za prikaz fra Anđelkova lika. Drugi će bojama svoga iskustva i doživljaja još izoštriti njegov lik.

Ostaje mi da kažem, Bože, hvala ti za sve darove kojima si obdario fra Anđelka. Fra Anđelko, hvala ti što si te Božje darove koristio i stavio u službu braći ljudima i svojoj redovničkoj zajednici. Uzdarje si primio od Boga već na ovom svijetu s mirom koji si uživao. Čvrsto vjerujem da si ušao u svijet vječnoga spokoja u Bogu. Oprosti nam sve loše učinjeno prema tebi i sve propuste da ti olakšamo i uljepšamo život.

Zahvaljujem kolegi fra Filipu Budiću, gvardijanu u Omišu, koji je spremno ispunio želju pok. fra Anđelka da rehabilitaciju poslije operacije kuka provede u samostanu u Omišu gdje ga je njegovala s. Fabijana Balajić, kojoj također najsrdačnije zahvaljujem. Zahvaljujem bolničkom osoblju koje je vodilo brigu o fra Anđelku za vrijeme boravka u bolnici. Zahvalnost izražavam i pomoćnom osoblju ovoga samostana koji su spremno pomagali fra Anđelku kad je onemoćao, kao i fratrima koja su mu činili društvo kad više nije izlazio iz sobe, osim u kapelu i blagovaonicu. Zahvaljujem gospođi Mariji Bošić koja je s fra Anđelkom dugo godina radila na samostanskoj portirnici i prijateljskim razumijevanjem pratila sve fra Anđelkove potrebe, upozoravala na njih i nesebično pri tom pomagala.

Izražavajući sućut svojoj braći fratrima, posebno izričem sućut onima koji su s fra Anđelkom proveli dio svoga života dijeleći s njim dobro i muku života, kojima će stoga posebno nedostajati.

Dok izričem sućut svoj fra Anđelkovoj rodbini, zahvaljujem im što su mu bili tako bliski, te mu njegov redovnički život činili toplijim i olakšavali ga posjećivanjem u njegovim poznim godinama.

Dragi fra Anđelko, uživaj vječni mir u Bogu i zagovaraj nas svojim molitvama kao što si to činio i za ovozemaljskoga života. Počivao u miru Božjem.

 

 

Oproštajni govor fra Bernarda Dukića

Preuzvišeni o. Nadbiskupe, mnogopoštovani o. Provincijale, poštovana braćo svećenici, redovnici i redovnice, draga rodbino i vjernici!

Želio bih se oprostiti od pok. fra Anđelka kao sumještanin iz Košuta, sela iz kojega ima mnogo duhovnih zvanja.

Fra Anđelko se spremao za svećenika i redovnika, te je svećenikom postao u teška i burna vremena, kad se veliki komunistički bezbožni progon obrušio na Crkvu. Pripremao se u našoj Gimnaziji u vrijeme kad su komunist ubili četrdesetpeti svećenika iz naše Provincije. Dok je još mirisala krv svetih mučenika, ne samo Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, nego i cijele Crkve u Hrvata, poslan je pokojnik na svećeničku dužnost sa fra Stankom Mandacom u Zagoru, uz riječi fra Karla Nole, provincijala: «Idete u krv! Netko mora ginuti. Bog bio s vama!» U toj mrkloj noći pokojnik je pred očima imao riječi svoga Učitelja: «Ne bojte se! Budite hrabri! Ja sam s vama!»

Kroz cijeli svećenički život, kao što smo čuli, radio je savjesno i neumorno. Usporedio bih ga sa svijećom na Božjem žrtveniku. Bio je svjetlo svojem stadu i izgarao je za svoje vjernike. Bio je uzoran kao čovjek, svećenik i franjevac u Provinciji i u Crkvi. Uvijek susretljiv, s ljubavlju i u poniznosti, zračio je kao duhovni lik uglađena i profinjena čovjeka.

Poslije bogatog duhovnog života i rada, ostaju nam riječi svetoga Pavla: «Dobar sam boj bio, trku završio, a sada me čeka vijenac slave u vječnosti.» Dok se u ime svećenika, redovnika i redovnica iz rodnih nam Košuta od tebe opraštam, govorim u vjeri, nadi i zahvalnosti: Anđelko je bio dar Božji za našu zajednicu. Hvala ti za sve dobro što si učinio! Doviđenja u vječnosti!

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Aktivnosti za pastoral zvanja

***********

22. travnja: Promina - XIX. festival žudija

*********

23. travnja: Kruševo - Blagoslov kipa "Fra Ante Pavlov"

**********

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas368
Ovaj mjesecOvaj mjesec47944
UkupnoUkupno6733343

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 63 

Administrator

franodoljanin@gmail.com