Fra Anđelko Validžić

Br. 01-433/08.

Split, 30. svibnja 2008.

Predmet: Molitva za pok. fra Anđelka Validžića

Braća koja nisu obavila molitve i slavila misu za pok. fra Anđelka Vaslidžića, neka to učine što prije kako propisuju Statuti Provincije: braća svećenici po jednu sv. Misu, a braća klerici i neklerici križni put.

U nekrologiju pojedinih samostana neka se upiše na dan 22. svibnja:

fra Anđelko Validžić rodio se 26. veljače 1940. u Promini. U novicijat stupio 7. srpnja 1957. na Visovcu. Svečane zavjete položio 8. prosinca 1963. u Makarskoj. Za svećenika zaređen 24. lipnja 1966. u Rimu.

Bio je višegodišnji dušobrižnik u Njemačkoj za Hrvate, kao i župnik na njemačkoj pastvi.

Preminuo je u Bietigheimu-Bissingenu, 22. svibnja 2008. godine, pokopan u samostansku grobnicu na Visovcu, 30. svibnja 2008.

 

Homilija fra Željka Tolića, provincijala

Ako sam u svome životu mogaobarem nešto malo pomoćibilo kome da se ohrabri,da s Bogom razgovara,da na nj misli, da u nj vjeruje, da mu se nada i ljubi ga,onda se - mislim - isplatilo živjeti!

Ove riječi izgovorio je redovnik i svećenik, član Družbe Isusove, Karl Rahner, koji je iza sebe ostavio četiri tisuće naslova, kojega je petnaest svjetskih sveučilišta počastilo počasnim doktoratom, čovjek koji je kao teolog i učitelj suoblikovao lice Crkve i teologije našeg vremena.

Draga braćo svećenici, redovnice i redovnici, rodbino, prijatelji i poznanici našega pokojnog fra Anđelka!

Sabrali smo se danas u samostanu Gospe od Milosti na Visovcu, da se u zahvalnosti i molitvi pred Bogom oprostimo od našeg subrata. Dok stojimo uz njegove zemne ostatke, mi redovnici iz Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja prisjećamo se dara njegova života kojega je fra Anđelko kao redovnik i svećenik živio u našoj Zajednici, a vi - rodbina, prijatelji i poznanici - svega onoga što vas je po krvnoj, zavičajnoj ili prijateljskoj vezi s njim združilo i na razne načine povezivalo. Ovdje smo, napokon - da jedni i drugi, svi skupa - svojim molitvama podržimo njegov susret s Onim pred kojim će se, po riječima Pisma, «prignuti svako koljeno» i kojemu će, kad prispije vrijeme za to, svaki od nas - bez obzira na ime i prezime, na godine i sjedine, bez obzira na službe, mitre i haljine, časti i titule - «za sebe dati račun». Svetopisamska je to riječ. Znači: riječ zajamčena i neprolazna, riječ sigurna i neprevarljiva.

Pred jedno dva desetljeća bila je popularna jedna duhovna šansona. U ovom trenutku ne znam joj naslova, ali se sjećam da je govorila o konačnom susretu Boga i čovjeka. Osim što je bila popularna, osobito među mladim laicima i bogoslovima, ta je pjesma nosila i ozbiljno pitanje: «Hoću li moći izdržati, kad se sretnemo oči u oči, Ti i ja, bijedan čovjek i njegov Bog? Hoću li tada moći izdržati, što ću tada reći...?»

Braćo i sestre! Ozbiljno je ovo pitanje. I za laike i za klerike. Za sve, jer svačija će se životna svijeća jednom ugasiti i svi će jednom «stati pred sudište Božje» i naći se «oči u oči» s Onim koji je i Ljubav i Milosrđe, a istodobno i pravedni Sudac koji svakome dodjeljuje i sudi «prema djelima njegovim»!

Fra Anđelko je bio ozbiljan čovjek. U vrijeme svoga biblijskog studija u Rimu, on je ovim vjerskim istinama s vjerom i poštovanjem prilazio i dublje ih proučavao; kao redovnik po njima se dugi niz godina ravnao i živio, a kao svećenik često ih je - po naravi svećeničke službe i poslanja - svojim vjernicima tumačio i propovijedao.

Svoj zemaljski život fra Anđelko je započeo 26. veljače 1940. godine, u Čitluku, u župi Promina, u domu Mate i Kate rod. Čavlina, koji su mu na krštenju dali ime Slavko. Osnovnu školu završio je u rodnoj župi: prva četiri razreda u Čitluku (1947.-1951.), a druga četiri u Oklaju (1951.-1955.). Zasigurno je kao dječak osjetio svjetlucanja Božje milosti u njegovu životu, pa je nakon Osnovne škole, odriješio konop od rodne grude i očinskoga doma, te 1951. stupio u Franjevačko sjemenište u Sinju, gdje je završio i Franjevačku klasičnu gimnaziju (1955.-1960.). Franjevački habit je obukao ovdje na Visovcu 7. srpnja 1957., gdje je godinu dana kasnije, 8. srpnja 1958., položio i svoje prve redovničke zavjete. Studij teologije započeo je na Franjevačkoj visokoj teologiji u Makarskoj (1962.-1966.), a potom, po odredbi provincijske uprave, nastavio na papinskom Ateneu Antonianum u Rimu (1966.-1967.), gdje je i diplomirao (22. lipnja 1967.).

U međuvremenu je, na svetkovinu Bezgrešnog Začeća Marijina (8. prosinca 1963.), u našem samostanu u Makarskoj, u ruke mnp. provincijala fra Jerka Lovrića, položio svoje doživotne zavjete; za đakona je zaređen u Rimu (8. svibnja 1966.), a nedugo zatim, na blagdan Sv. Ivana Krstitelja (24. lipnja 1966.) u Rimu je zaređen i za svećenika. Dva dana kasnije (26. lipnja 1966.) u Rimu je proslavio i svoju mladu misu. Nakon svećeničkog ređenja fra Anđelko je, po odluci provincijske uprave, nastavio u Rimu postdiplomski studij biblijskih znanosti (l966.-l968.) i postigao zvanje magistra.

Dalje od toga nije išao, te je u dogovoru s ondašnjim provincijalom dr. fra Petrom Čapkunom pošao u Njemačku, gdje je uglavnom radio kao dušobrižnik za naše Hrvate, a budući da je izvrsno poznavao njemački jezik, pastoralno je djelovao i na njemačkim postajama. U Njemačkoj je ostao aktivan do zadnjeg daha svoga života. Službe i mjesta u Njemačkoj nizali su se jedni za drugim: najprije u Berlinu (1969.-1972.), gdje je osnovao Hrvatsku katoličku misiju; monografija o toj misiji svjedoči kako o fra Anđelkovoj zauzetosti, tako i o poteškoćama koje je imao u osnivanju i vođenju te misije. Nakon trogodišnjeg rada u Berlinu, pošao je za dušobrižnika u Wuppertal (l972.-l975.), zatim Bonn, odnosno Godesberg (1975.-1981.); slijedili su zatim: Diisseldorf(1981.-1983.), Oberlahr (1983.-1992.), župnik na njemačkoj župi Sv. Christoforus u Frankfurtu/M (1992.-1998.), potom bolnički kapelan u Münchenu, s rezidencijom u našem samostanu St. Gabriel (1998.-2001.). Od 2001. godine bio je dušobrižnik u Ludwigsburgu gdje je, reorganizacijom pastoralne pastve u Njemačkoj, postao i župnik za Bietigheim. Na toj službi je na svetkovinu Tijelova (22. svibnja 2008.) i umro.

Fra Anđelko ima svojih kolega i suradnika s kojima je kao redovnik i svećenik živio i djelovao. Mnogi od njih i danas su s njime, na njegovoj posljednjoj ovozemnoj postaji. I u ovoj misi zadušnici ispovijedaju ono što su, zajedno s njim, kroz njihov cijeli redovničko-svećenički i suradnički život ispovijedali: da je jedino Krist Gospodin spasenje svijeta, da je život sviju živih i uskrsnuće mrtvih (Pokojničko predslovlje, III). Oni bi, kao njegove kolege i dugogodišnji suradnici, zasigurno mogli više reći od mene o svim aspektima njegova života. Zato se ja ograničavam samo na ono doživljeno i viđeno, što sam kao njegov redovnički poglavar kroz ovih pet godina u povremenim susretima i razgovorima s njim zapazio i što me se kod njega dojmilo.

Kao čovjeka doživio sam ga vrlo otvorena i iskrena, dobronamjerna i vrlo plemenita. Nije imao mnogo, a nije se oko toga previše ni trudio. Samo ono što je potrebno, bilo mu je dosta, sasvim dosta za njegovu nezahtjevnu dušu. Njegova čista i uredna radna i spavaća soba, koje sam u kanonskoj viziti 2006. u Ludwigsburgu vidio, odavale su sređena čovjeka. Je li ta sređenost odraz nutrine? Netko će reći da to nije važno i nije bitno. Kako za koga. Ali ne može se negirati da je vanjština uglavnom izraz nutrine i odraz nutarnjeg stanja, duhovne sređenosti ili nesređenosti.

Kao redovnika sam ga doživio sasvim raspoloživa. U dijalogu je znao strpljivo slušati, ali je želio da se i njega čuje, uvaži i razumije. Mali hobiji koje je imao, puno su mu značili, pa je to rado želio pokazati i drugima. Svoje unutarnje zadovoljstvo koje je imao u tim malim hobijima, želio je prenijeti i na druge. Osobito je to dolazilo do izražaja u našim zajedničkim susretima u Ludwigsburgu i Untermachtalu, kad je želio braći pokazati što je sa svojim starim fotoaparatom, koji je već bio muzejski zastario, fotografirao. U stvari on je htio braći na tim sastancima pokazati svoje sitne radosti koje su ga veselile, koje su bile dio njegove duše i njegova nekompliciranog pogleda na svijet, franjevačkog pogleda na svijet. A možda nam je time želio poslati i poruku: braćo, sudjelujmo u životu jedan drugoga; život je lijep i jednostavan; ne koristi previše imati, i malo je dosta za sreću. Možda su to bile njegove poruke i udarci njegova srca na tim našim sastancima.

O fra Anđelku kao svećeniku. Čuli smo gdje je sve bio, koliko je župa vodio i samo možemo nagađati s koliko se svijeta u tim mjestima sreo. Za kolike je brojne izmorene glave i ranjena srca, za kolike je legije od ljudi oštećenih i od ljudi razočaranih pronašao utješne riječi koje su im ponovno otvorile i dragim učinile zatrpani pristup izgubljenom Bogu i njegovoj Crkvi, samo Bog zna! Kolike je žalosne utješio, neuke poučio, zalutale uputio i zdvojne savjetovao, samo Bogu je poznato. «Ako sam u svome životu mogao barem nešto malo pomoći bilo kome da se ohrabri, da s Bogom razgovara, da na nj misli, da u nj vjeruje, da mu se nada i ljubi ga, onda se — mislim — isplatilo živjeti».

Dragi oče fra Anđelko, nije mali broj župnih i misijskih postaja i ljudi u tvome svećeničkom životu. I vjerujem da ti se zbog toga isplatilo živjeti! I vjerujem da ćeš zbog toga živjeti u Božjoj blizini i kao čovjek, kao redovnik i njegov svećenik.

Svoj braći koja su se pobrinula da fra Anđelkovi zemni ostaci dođu u domovinu, kao i svima koji su na bilo koji način imali udjela oko toga, izričem iskrenu zahvalnost.

A u ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, fra Anđelkovoj rodbini i prijateljima, njegovoj rodnoj župi Promina i svim Promincima, kao i svim vjernicima u kojima je fra Anđelko pastoralno djelovao, izražavam iskrenu sućut.

Pokoj vječni darovao mu Svemogući Gospodin!

 

 

Oproštajni govor fra Josipa Bebića, delegata za hrvatsku pastvu u Njemačkoj

Gospodar života i smrti, Sin Božji, i “Prvijenac umrlih” pozvao je na blagdan Tijelova, 22. svibnja o. g. u ranim jutarnjim satima našega fra Anđelka Validžića k sebi, dok je sjedio za stolom, pripremajući se za proslavu tijelovskog blagdana sa svojim vjernicima. Prekjučer su se od njega oprostili brojni vjernici, kolege svećenici, pastoralni suradnici i predstavnici ordinarijata biskupije Rottenburg-Stuttgart i mjesnih župa u crkvi Sv. Laurencija u Bietigheimu.

S tugom i radošću opraštam se danas od njega ovdje u ime svih hrvatskih svećenika u Njemačkoj, njihovih suradnica i suradnika, fra Anđelkovih vjernika i vjernika njemačkih župa, posebno župa Sv. Kristofora i Presvetoga Trojstva iz Frankfurta te mojih suradnica/ka. S tugom: jer ostajemo bez pouzdanog i vjernog radnika na njivi Gospodnjoj u dijaspori; s radošću: jer vjerujem da ga je Gospodin upisao u Knjigu života i obdario ga vječnim životom u svome kraljevstvu.

Njegov nasljednik na njemačkim župama u Frankfurtu, fra Anto Batinić, zamolio me da u ime vjernika i u njegovo ime, izrazim iskrenu sućut našoj Provinciji i fra Anđelkovoj rodbini, što ovom prilikom i činim.

Kad slušamo razgovore ljudi na ulicama, u uredima, gostionicama i drugdje kako o drugima govore, dobije se dojam, da u našem svijetu ima više zlih nego dobrih ljudi.

Kad slušamo govore na sprovodima, tada uvidimo da taj dojam nije točan.

Kad je riječ o našem dragom fra Anđelku, mogu reći da se podudara ono što su ljudi govorili za njegova života o njemu s ovim što sada čujemo, nakon njegove smrti.

O njemu govorim kao njegov subrat, kao onaj koji ga poznaje dugo godina i koji je nekoliko godina živio s njim u istom samostanu. Brojni vjernici njemačkih i hrvatskih župa, u kojima je pokojnik djelovao kao župnik i kapelan 39 godina te hrvatski svećenici i pastoralni suradnici o njemu govore s velikim simpatijama i pohvalama. To ponajviše govori kakav je bio naš pokojnik.

Opraštamo se od još jednog subrata koji je čitav svećenički život proveo u inozemstvu u službi za svoju franjevačku zajednicu, Crkvu u hrvatskom i njemačkom narodu.

Kao svećenika i redovnika resila ga je čvrsta vjera i poslušnost svojim poglavarima.

Kamo god ga je Uprava Provincije slala, išao je poslušno. Od Rima pa do Bietigheima prošao je deset postaja na svome svećeničkom putu. Život ga nije mazio. Na pojedinim postajama svoga puta imao je velikih poteškoća, ali je s pouzdanjem u Boga i sa zdravim razumom, koji mu je Bog podario, strpljivo nosio svoj križ. On je neumorno trpio za Božje ime i Radosnu vijest. Fra Jozo Župić mi je kazao da je fra Anđelko u svim teškim situacijama govorio da će se Duh Sveti pobrinuti za svoga Opu (djeda). Tako su ga zvali vjernici i kolege od milja. Da, Opa, je bio nenametljiv, komunikativan i ugodan sugovornik. Njegov kolega fra Berislav Nikić rekao mi je neki dan sljedeće o pokojniku: “Puno je trpio i najmanje se skrbio o sebi i svom zdravlju. Vjernici HKZ Wuppertal, u kojoj je Anđelko djelovao od 1972. do 1975., neće zaboraviti njegov pastoralni i socijalni rad za njih i njihove potrebe. Bio je u isto vrijeme i župnik, i socijalni djelatnik i ponekad čak Hausmeister.”

Pokojni fra Anđelko je naučio njemački jezik kao malo tko od nas hrvatskih svećenika u Njemačkoj. Vlastoručno, s puno ljubavi i lijepoga stila, pisao je župne kronike. Napisao je i mnoštvo pisama našim radnicima i preveo ih na njemački jezik. Zauzimao se za njih pred gradskim vlastima i djelatnicima raznih ureda. Stariji vjernici u hrvatskoj zajednici u Berlinu, koju je i osnovao 1969., spominju ga se rado i sada, iako je ondje radio samo do 1972.

Tajnice dviju njemačkih župa u Frankfurtu, gospođe Christa Jekel i Elisabeth Brandt, samo najbolje govore o svome bivšemu dobrom “šefu”. Svoj rad nije smatrao poslom niti zanimanjem, nego pozivom, zvanjem. Bio je, kako mi rekoše, freundlich (komunikativan), erreichbar (dostižan), zuverlässig (pouzdan), gutmütig (dobroćudan), menschlich (čovječan), seibstlos (nesebičan), bescheiden (skroman), präsent (nazočan), gewissenhaft (savjestan), sorgfältig (brižljiv) i absolut korrekt (apsolutno korektan). Imao je svestranu opću naobrazbu, bilo kad je u pitanju teologija, pastoral, uprava župa, vođenje župnih knjiga itd.

Svoje slobodno vrijeme često je, poput pravoga sina sv. Franje, provodio u uređivanju crkvenih zelenih površina. Neki su ga prolaznici ponekad smatrali Hausmeisterom a ne župnikom. Svoju ljubav prema Božjem stvorenju izražavao je i u svome hobiju: fotografiranju. Motive iz prirode, župne svečanosti i druge važnije događaje, bilježio je svojim starim fotoaparatom i potom braću, župljane i prijatelje pozivao “u kino”, kako je znao reći. Njegove “kino-predstave” bile su dobro posjećene, zanimljive i duhovite, čemu sam i sam svjedok.

Iako je gotovo cijeli svećenički život proveo u inozemstvu, daleko od Provincije, domovine i rodne Promine, nikada nije prekidao živi kontakt sa svojima kod kuće. To se osobito pokazalo za vrijeme domovinskoga rata. Kada je njegova Promina bila napadnuta već na početku rata, i kada je i njegovu obitelj, poput mnogih drugih, pogodila sudbina progonstva, bio je uznemiren i zabrinut. Pokušavao je pomoći koliko je mogao. Na svaki način je pokušavao dobiti najnovije vijesti iz napadnute domovine i njegova zaposjednutog rodnoga kraja. Na brojnim sjednicama župnih vijeća za vrijeme rata imao je u džepu mali tranzistor, a u ušima slušalice. Dok su drugi raspravljali o manje-više važnim župnim pitanjima, on je potajice slušao vijesti Hrvatskoga radija i zabrinuto pratio događaje u domovini. Čim je njegov kraj oslobođen, došao je u svoje selo, zasukao rukave i radio na obnovi roditeljskoga doma.

Dragi Opa, danas se zauvijek vraćaš u svoju rodnu grudu, koju si neizmjerno volio i za kojom si cijeloga života čeznuo.

Zajedno sa svim hrvatskim misionarima i pastoralnim osobljem u Njemačkoj preporučujemo tvoju dušu svemogućem i dobrom Bogu. Molimo ga da te nagradi nagradom koju je obećao svim svojim vjernim i pravednim slugama. Zahvalna srca sjećamo se tvoje dobrote, vjernosti, duhovitosti i postojanosti i drago mi je, što će tvoje ime Anđelko biti upisano ne samo u Knjizi života na nebu, nego i na ovoj spomen-kapelici na našem Visovcu kod Majke od Milosti.

Našoj franjevačkoj zajednici i fra Anđelkovoj rodbini izražavam iskrenu sućut u ime svih hrvatskih pastoralnih djelatnika, vjernika hrvatskih i njemačkih župa u kojima je on djelovao.

Dragi moj, fra Anđelko, neka ti Gospodin, koji je mir naš, podari vječni mir i neka ti je laka hrvatska zemlja.

 

 

Oproštajni govor fra Žarka Maretića, gvardijana samostana na Visovcu

Dragi fra Anđelko,

Želim ti pred svim ovim ljudima koji su došli na tvoj ovozemaljski rastanak reći nekoliko riječi kao da si tu među nama živ nazočan, a u stvari i jesi tu i živ i među nama prisutan, samo na duhovni način.

Nas smo dvojica više od 12 godina dijelili gotovo istu sudbinu kao kapelani, a potom župnici na njemačkim župama. Jeli smo gorki kruh tuđine, ja nakratko, a ti veoma dugo, preko četrdeset godina. Netko bi mogao reći: pa zašto se nije vratio kad je tamo bio stranac? Problem je u tome što je tamo stranac ostao, a u svojoj domovini, pa i u Provinciji stranac postao. To se dogodi većini naših ljudi. S vremenom se u domovini toliko toga promjeni da se nemoguće na to naviknuti. Međusobno smo se poštivali, češće se sastajali, šalili i molili skupa s ostalim fratrima naše Provincije koji su bili u službi blizu nas.

Tvoj životni put nije bio ni lagan ni ravan, već strm i posut trnjem neshvaćanja i bolesti. Bio si jedna osjetljiva duša i u sebi si dosta trpio, ali si volio ljude i želio si biti voljen, s radosnim si se radovao, s tužnima plakao. Ima dosta vrlina koje su krasile tvoj svećeničko-fratarski život, a ja bih istakao samo jednu osobito izražajnu, a to je potpuna predanost službi koju si vršio. Bio si točan, pedantan i dosljedan, tebi povjerenim ljudima uvijek si bio na raspolaganju.

Hvala ti, fra Anđelko, za tvoj život, za tvoje služenje Kristovu evanđelju, svojoj Crkvi, svome hrvatskom narodu u tuđini i svojoj Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja.

Drago mi je što tvoje tijelo počiva ovdje na Visovcu. Ja skoro svaku večer posjetim ovo groblje, pa ću se sjetiti i tebe, s tobom se porazgovoriti, za te se barem kratko pomoliti, a zamolit ću i tebe da moliš za nas fratre na Visovcu, osobito za naše novake. Vjerujem da postoji «communicatio sanctorum», povezanost živih i pokojnih članova Kristove Crkve.

Vjerujem da te je Krist već primio u svoje kraljevstvo i rekao ti: Dođi dobri i vjerni slugo! Umro si na dan Tijelova kada je Isus predao sama sebe za apostole i za sve nas. Sahranjen si ovdje na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova. Srce je simbol njegove ljubavi i milosrđa. Neka ti Isus Krist bude milosrdan sudac!

Radost vječnu neka ti daruje Krist Gospodin i sreća vječna pratila tebe! Amen.

 

Oproštajni govor fra Šime Nimca, župnik župe Sv Mihovila u Promini

Mnogopoštovani o. Provincijale, braćo svećenici, ožalošćena rodbino i prijatelji našeg pokojnika! 

Opraštam se od fra Anđelka u svoje osobno ime i u ime župljana njegove rodne župe Promina.

Kao mladi svećenik i župnik nisam previše poznavao fra Anđelka. No, prošlo ljeto imao sam prigodu susretati se s njim gotovo svakodnevno u Promini, gdje je boravio kod brata Šime na odmoru. Došavši u svoj rodni Čitluk, odmah mi se javio u župu i stavio na raspolaganje. Svakodnevno je služio svetu misu u kapelici Sv. Roka i nedjeljom bi po potrebi održao misu s narodom.

Kako smo u to vrijeme bili u izgradnji trga kod crkve Sv. Roka u Čitluku, često je navraćao i radovao se svemu što smo radili. I sam je u slobodno vrijeme popravljao i zidao kamene zidove oko kuće. Uvijek se zanimao za aktivnosti i djelovanje u župi, što bi i zabilježio fotoaparatom, po čemu je bio prepoznatljiv posebno na našim proslavama Dana Provincije na Visovcu.

Iz osobnog iskustva i po riječima prethodnog župnika fra Ivana, pomagao je rodnu župu i duhovno i materijalno! Stoga, izričem zahvalu za sve dobro što je učinio, posebno što je to radio samozatajno! 

Kako je kroz zadnje dvije godine fra Anđelko naglo fizički „opao”, često smo ga znali pitati kako je, kako se osjeća. On bi uvijek odgovorio: „Ništa ne vali”. Budući da je bio društven, dobre i vesele naravi, svi su ga voljeli u Promini, i djeca i starci. Kroz naše susrete i razgovore, ostavio mi je dojam čovjeka koji je svoje svećenstvo živio s visokim dostojanstvom!

„Blago onim slugama koje Gospodar, kada dođe nađe budne”, čitamo u Lukinom evanđelju. I doista na svetkovinu Tijelova u jutarnjim satima, dok se spremao za oltar, Gospodin ga je pozvao i našao ga budna! Obučen u misno ruho s papirom u ruci, pripremio se za svetu misu i u tom duhovnom raspoloženju oprostio se od ovoga svijeta i pošao ususret svome Bogu!

Dragi naš fra Anđelko, vjerujemo da si čuo utješne riječi dobrog Pastira: „Dođi dobri i vjerni slugo jer si u malome bio vjeran, nad mnogima ću te postaviti, uđi u veselje Gospodara svoga!”

Na kraju, kao župnik i u ime vjernika župe Promina, izričem iskrenu sućut braći Zvonku i Šimi, sestrama Peri i Marici s obiteljima, te ostaloj rodbini i prijateljima!

 

 

Oproštajni govor fra Vinka Prlića

Dragi kolega!

Govorim Ti u ime nas trojice kolega, koji smo skupa od davne 1955.godine pošli zajednički u Sinju Franjinim stopama, da u našem narodu širimo vjeru, ljubav i mir.

Franjin habit obukli smo 1957. godine od oca meštra fra Celestina Belamarića, a od svih nas, ti si jedini imao sreću da na tvome oblačenju budu tvoji roditelji i rodbina.

U bogosloviji smo bili u Makarskoj, odakle si otišao na studij Biblije u Rim. To si i zaslužio, jer si bio u svemu summa cum laude.

U prigodi našega ređenja poslao si nam na dar najnoviji franjevački brevijar.

Bog je imao svoje planove, pa umjesto da završiš studij, Provincija te poslala za našim radnicima u Berlin i od tada traje tvoj život u Njemačkoj među našim ili njemačkim vjernicima.

Uvijek si ostao povezan s nama, kao što si bio i u danima sjemeništa, novicijata i klerikata. Ostali smo povezani kao kolege i preko praznika, pa smo se znali naći na Visovcu i kod tebe u Promini, slaveći obljetnice ređenja ili zavjeta.

Otišao si nam tiho, kao što si živio. Ostat ćeš u sjećanju nas svojih kolega i u našim svećeničkim molitvama, koji su u tebi gledali primjer upornosti, radišnosti i urednosti.

Bog neka ti bude milostiv!Zemlja neka ti bude laka!Kod svih nas neka ti je uspomena!

 

 

Izvješće o smrti, oproštaju i misi za fra Anđelka Validžića u Bietigheimu

Dva dana prije svoje smrti, u večernjim satima nazvao me fra Anđelko Validžić i govorio mi o planiranju procesije za Tijelovo, zajedno s Nijemcima i Talijanima u Bietigheimu. Moram kazati da je za njega svaki događaj bio veliko opterećenje za njegovo zdravlje, ali je svaki put želio do kraja izvršiti povjerenu mu obvezu. U glasu sam mu osjetio umornost i izgledalo mi je da govori kao čovjek koji je šlagiran, pa govori s pola usta. Ohrabrio sam ga i kazao mu da pazi na svoje zdravlje, da pođe na spavanje i da će sve dobro biti.

Tijelovo u Bietigheimu slavilo se 22. svibnja u 9 sati kao i u Ludwigsburgu. Nakon mise i procesije vratio sam se kući i oko petnaest minuta do podne nazvao sam fra Anđelka da vidim kako je Tijelovo prošlo kod njega. Javio mi se ženski glas policajke. Spustio sam slušalicu misleći da sam pogriješio broj. Ponovno sam nazvao, provjeravajući nekoliko puta jesam li točno upisao brojeve telefona. Sad mi se javio muški glas policajca. Pomislio sam da se nešto dogodilo, možda je netko provalio u fra Anđelkov stan. Na moj upit mogu li dobiti P. Anđelka Validžića, policajac mi je odgovorio da je fra Anđelko umro. Dao sam policajcu svoje podatke, a on meni svoje i odmah sam nazvao München, želeći obavijestiti o. Gvardijana. Kako njega nije bilo kod kuće, nazvao sam fra Božu Ančića. Zamolio sam ga da nazove o. Provincijala, a ja ću poduzeti sve što je vezano za prijevoz pokojnika i oko organizacije. Kratko nakon toga fra Bože me je nazvao i rekao da provincijal već zna da je fra Anđelko umro. Obavijest je dobio od fra Petra Čirka kojega su kontaktirali iz Bietigheima.

Pripreme oko prijevoza su krenule dobro. Stupio sam u vezu s gosp. Antom Lerotom, prijevoznikom pokojnika. U međuvremenu sam nazvao samostan u Visovcu i popričao sam s gvardijanom fra Žarkom Maretićem. Kratko iza toga nazvao me provincijal dr. fra Željko Tolić i zamolio da sve učinim kako bi oproštaj od pok. fra Anđelka bio dostojanstven. U tome sam se trudio, a svesrdnu pomoć našao sam u njemačkom župniku Rolandu Deckwartu iz Bietigheima. Iz Splita sam vrlo brzo, zahvaljujući provincijskom tajniku fra Anti Udovičiću, dobio sve podatke o fra Anđelkovim službama. Njih sam proslijedio župniku Rolandu Deckwartu, koji je obavijestio sve njemačke svećenike i biskupiju, a ja sam obavijestio naddušobrižnički ured, te telefonom i faksovima obavještavao naše svećenike. Obavijest sam stavio i na našu Internet stranicu i to na hrvatskom i njemačkom jeziku. U Ludwigsurgerkreiszeitung izišla je velika osmrtnica o fra Anđelku. U organizaciju oko oproštaja uključili su se i predstavnici hrvatskih katoličkih zajednica Sv. Franje Asiškog i Sv. Ilije u kojima je fra Anđelko djelovao.

Nakon što smo dobili Fra Anđelkovo odijelo i sve potrebno za oblačenje, kao i habit s franjevačkom krunicom o pascu, gosp. Ante Lerota i još dvije osobe dostojno su obukli našega fra Anđelka.

Oproštaj je obavljen u srijedu, 28. svibnja 2008. u 11 sati na Neuer Friedhof, Holzweg – Bissingen. Okupilo se mnoštvo svijeta i svećenika, hrvatskih, njemačkih i talijanskih. Obred u grobnoj kapeli obavio je fra Jozo Župić. Biblijsko čitanje i pripjevni psalam čitao je fra Jure Zebić, župnik u Bad Cannstattu, a evanđelje je navijestio fra Ante Vuk Buljan, gvardijan u Münchenu. Svirala je Ana Madunić, pastoralna suradnica u Bietigheimu. Fra Jozo se oprostio riječima od fra Anđelka. Riječi oproštaja izrekli su još: vlč. Luka Lucić, glasnogovornik hrvatskih svećenika u biskupiji Rottenburg-Stuttgart i župnik hrvatskih katoličkih zajednica Rottweil i VS-Schwenningen; župnik njemačkih zajednica u Bietigheim-Bissingenu Roland Deckwart; dekan Claus Schmidt iz Mühlackera i Marko Mešin, tajnik hrvatske katoličke zajednice u Illingenu. Obred smo završili pjevanjem Salve Regina.

Isprativši pogrebna kola s lijesom pok. fra Anđelka, pošli smo u crkvu St. Laurentius u Bietigheimu. Uvodnu riječ u misno slavlje izrekao je župnik župe St. Laurentius, Roland Deckwart. Na orguljama je svirao njemački orguljaš. Pred punom crkvom vjernika, koncelebriranu svetu misu predvodio je dekan dekanata Ludwigsburg Oliver Merkelbach. Nakon evanđelja koje je bilo na njemačkom i hrvatskom jeziku, a navijestio ga je fra Božo Ančić, propovijed je održao domkapitular, prelat Franz Glaser. Molitva vjernika bila je na njemačkom i na hrvatskom. Hrvatski je predmolio fra Ante Krešo Samardžić. U koncelebraciji je bilo trideset šest svećenika i đakon. Poslije popričesne molitve riječi zahvale u ime Provincije Presvetoga Otkupitelja na čelu s provincijalom dr. fra Željkom Tolićem, izrekao je gvardijan Fra Ante Vuk Buljan. Na kraju mise pjevana je uskrsna pjesma Kraljice neba, raduj se!

Iza mise priređen je ručak za sve svećenike, te bliže suradnike u hrvatskim katoličkim zajednicama Sv. Franjo Asiški i Sv. Ilija u velikoj župnoj dvorani u Bietigheimu.

Fra Jozo Župić, voditelj HKM u Ludwigsburgu

 

 

Oproštaj od fra Anđelka Validžića 28. svibnja 2008.

Danas se opraštamo na groblju Neuer Friedhof u Bissingenu od fra Anđelka (Slavka) Validžića, župnika hrvatskih katoličkih zajednica Sv. Franjo Asiški u Bietigheimu i Sv. Ilija u Illingenu. Rođen je 26. veljače 1940. u Čitluku, župa Promina, a umro je 22. svibnja 2008. u Bietigheimu.

S fra Anđelkom sam se susreo 17. rujna 2004. kada sam došao za voditelja tadašnje Hrvatske katoličke misije Ludwigsburg. Fra Anđelko je već bio u Ludwigsburgu od 1. rujna 2001. i kroz tri godine zajedno djelovao u toj misiji s fra Petrom Čirkom. Zajedno smo djelovali na području Hrvatske katoličke misije Ludwigsburg i posluživali crkve u Ludwigsburgu, Bietigheimu, Illingenu, Vaihingen, Enzu, Korntalu i Oberderdingenu. Stanovali smo u Marstallstr. 6. Fra Anđelko se preselio 1. prosinca 2006. u Bietigheim, Mühläcker 14, nakon što je imenovan župnikom spomenutih zajednica Sv. Franje Asiškog i Sv. Ilije.

Za vrijeme našega zajedničkog života mogu reći da sam fra Anđelka doživio kao savjesnog svećenika, spremnog na žrtvu, jednostavnog u ophođenju s ljudima. Njegov smiješak na licu, šala na ustima, pružanje ruke svakome, od maloga djeteta do starca, u ljudima je budilo poštovanje prema svećeniku koji iza sebe ima veliko pastoralno iskustvo i koji je u svom životu prošao kroz različite kušnje. Posebice su teške kušnje bile za vrijeme župnikovanja u Berlinu kada mu je tadašnja jugoslavenska UDBA pokušavala smetati, jer je imao velikih uspjeha kao mladi svećenik koji je nakon položenog licencijata u Rimu preuzeo veliku Hrvatsku katoličku misiju Berlin, ali je duboko u srcu sačuvao vjeru u Gospodina, posebice u djelovanje Duha Svetoga. U izvanrednim slučajevima znao bi reći: “Duh Sveti će se pobrinuti”.

Volio je biti u društvu ljudi. S njima popričati, našaliti se. U vršenju liturgijskih čina točan. Savjesno se spremao za svetu misu. Nikada nije zakasnio. Prisutan je bio na svim regionalnim sastancima, a i sastancima dekanata, što potvrđuje i dekan Oliver Merkelbach kad u svome pismu svećenicima dekanata piše 26. svibnja 2008: “Pater Anđelko bio je vjerni posjetitelj naših dekanatskih sjednica. Mnogi od nas su ga još vidjeli 5. svibnja na duhovnom danu svećenika i đakona na Michaelsbergu”. Mnoge blagdane, slavlja u našim crkvama i dvoranama ovjekovječio je svojim fotografskim aparatom, a te svoje snimke rado je pokazivao drugima uz neku šaljivu dosjetku. Nikada se nije tužio na bolest, iako sam koji put bio zabrinut nakon njegova kašlja ili otežanog disanja. Znao bi reći: Opu ništa ne boli. Njegovo mršavljenje, promjena boje na njegovom licu zabrinula je i njemačkog župnika Rolanda Deckwarta koji je zamolio odgovorne u biskupiji Rottenburg-Stuttgart da ga zamole te pođe na pregled. On je to učinio, ali se i nakon toga znao pohvaliti da je zdrav. A, bolesnike je rado posjećivao i to u svim župama gdje je radio. I mrtve je oblačio kad ih nije imao tko obući. Karitativno je djelovao, ali to nije stavljao na veliko zvono. Ovdje ću spomenuti zadnji slučaj koji se dogodio nedavno, na svetkovinu Presvetog Trojstva. Morao sam poći na hodočašće hrvatskih zajednica u Zwiefalten. Fra Anđelko je ostao i slavio svete mise za zajednice u Ludwigsburgu, Bietigheimu i Illingenu. Nakon treće mise pošao je u bolnicu u Ludwigsburg, jer mu je javljeno da je jedna žena teško bolesna. Iako umoran, pošao je i podijelio joj sakramente. Meni je na telefon rekao: Ne želim je nositi na savjesti, pa sam pošao u bolnicu. Idućega petka žena je umrla.

Njegovo posljednje pismo vjernicima Bietigheima otisnuto je u župskom listu njemačke zajednice Sv. Lovre Aktuell wir über uns od 11. svibnja do 8. lipnja 2008. Donosim ga u cijelosti:

Dragi vjernici,

nedavno smo se sjetili sa zahvalnošću naše blažene Ozane Kotorske, a ovaj put sjećamo se blaženog Ivana Merza (1896.-1928.), koga je blagopokojni papa Ivan Pavao II. podigao 22. lipnja 2003. godine u Banja Luci na čast oltara i kao mladog profesora preporučio mladima za uzor.

Njegov spomendan 10. svibnja trebao bi nas sve poticati na kršćanskiji život u smislu poruka Pedesetnice ili Duhova.

Da nam Krist nije ništa objavio i dokazao, ne bismo imali svetkovinu Presvetog Trojstva i mi bismo osjećali tajanstvenu mučninu u mislima s obzirom na vječnu samoću Boga. Budući da znamo, da Presveto Trojstvo vječno postoji i da se krstimo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, podižemo rado srca gore prema najsvetijem obiteljskom životu!

22. svibnja u 9 sati slavimo svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove ili Tijelovo kraj Viadukta sa svim katoličkim zajednicama u Bietigheimu-Bissingenu. Poslije sv. Mise s procesijom i naša će zajednica ponuditi neki specijalitet za okrjepu.

 

 

Slavlje bez fra Anđelka

Iako je pozvao vjernike na slavlje svetkovine Tijelova, sam nije došao jer ga je u ranim jutarnjim satima pohodila sestrica smrt.

O tome sam saznao od Ivane Žaje, druge predsjedavajuće u Pastoralnom vijeću hrvatske katoličke zajednice Sv. Franje Asiškog u Bietigheimu.

- Na taj dan, 22. svibnja održavala se proslava Tijelova, zajedno s njemačkim, talijanskim i hrvatskim katoličkim zajednicama.

Početak Euharistije i proslave bio je zakazan u 9 sati. Petnaestak minuta prije proslave, obaviješteni smo da fra Anđelko još nije stigao. To nas je začudilo i uznemirilo. Pomisao da nešto nije u redu nije nam dala mira, te smo odlučili otići do njegovog stana, jer je fra Anđelko uvijek bio točan i nazočan u svim važnim trenucima.

Zoran Jozić, član župnog vijeća i ja, našli smo fra Anđelkov parkirani automobil, te zaključana ulazna vrata od stana, koja nam nije nitko otvarao. Tada smo otišli iza kuće, do balkona, te našli otvorena balkonska vrata. Naša sumnja se potvrdila! Nazvali smo policiju koja je ubrzo stigla.

Zoran Jozić i policajac su preko balkona ušli u dnevni boravak i na podu našli umrlog fra Anđelka.

Šokirani i slomljeni vratili smo se na proslavu Tijelova, gdje smo sa drugim članovima naše zajednice predstavljali zajednicu Sv. Franje Asiškoga.

Unatoč tužnom događaju, sve je prošlo u najboljem redu. Uvjereni smo da je naš fra Anđelko bio s nama! Počivao u miru Božjem.

Malo poslije toga do stana je došao i Ivica Gale susrevši liječnika koji je upravo izlazio iz stana pokojnika. Uskoro je došla i kriminalna policija. Ivica, inače usko povezan s fra Anđelkom kaže da ga je vidio u ležećem položaju kod pisaćeg stola u primaćoj sobi. Uz njega su bili papiri koje je pripremao za tijelovsku procesiju. Kriminalna policija uzela je podatke od Ivice i on se vratio.

Iscrpljeno fra Anđelkovo srce prestalo je kucati na ovoj zemlji. Kucalo je ono za vjernike Berlina, Wuppertala, Bonna, Düsseldorfa, Oberlahra, Frankfurta/M, Münchena, Ludwigsburga i na kraju Bietigheima i Illingena. Ono nastavlja kucati u vječnosti kod Presvetog Trojstva, jer Duh Sveti, koji je ljubav, pobrinuo se za svoga fra Anđelka. Hvala mu u ime svih vas za sve dobro koje je učinio, a hvala mu i u ime župe Promina, samostana u Kninu i samostana u Sinju na koje je mislio prije svoje smrti i svojom rukom na koverte napisao njemačkim jezikom da se u slučaju njegove smrti ti dobrotvorni prilozi predaju preko provincijskog konta u Münchenu za tri projekta koja su mu bila na duši: crkva Sv. Roka u Čitluku, Caritas u Kninu i Fond Gospe Sinjske za siromašne studente.

U ime naše Provincije Presvetog Otkupitelja na čelu s provincijalom dr. fra Željkom Tolićem zahvaljujem se biskupiji Rottenburg-Stuttgart na čelu s biskupom Gebhardom Fürstom, domkapitularu, prelatu Franzu Glaseru, dekanima Oliveru Merkelbachu i Clausu Schmidtu, župniku Rolandu Deckwartu, vlč. Luki Luciću, svim nazočnim svećenicima, časnim sestrama, pastoralnoj suradnici Ani Madunić, kuharici Ljilji Maljevac, Ivani Žaji, drugoj predsjedavajućoj hrvatske katoličke zajednice Sv. Franje Asiškog i Marici Adam, drugoj predsjedavajućoj hrvatske katoličke zajednice Sv. Ilije u Illingenu, tajnicima Anđeli Jurčević i Marku Mešinu, Mariji Bauer, sakristanki i orguljašici u Illingenu, policiji, liječniku, te prijevozniku našega pokojnika Anti Leroti.

U raj odveli ga anđeli i neka uživa slavu kod nebeskog Oca!

Počivao u miru Božjem!

Fra Jozo Župić

 

 

Oproštaj župnika Clausa Schmidta iz Mühlackera

Drage sestre i braćo,

mi, njemački i hrvatski katolici iz zajednica Srce Isusovo u Mühlackeru i Sv. Josip u Illingenu kao i subraća i kolegice i kolege Dekanata sa žalošću smo primili vijest o smrti o. Anđelka.

Žalosni stoga jer smo izgubili dobroćudnog i strpljivog dušobrižnika. Žalosni također jer gubimo svećenika, koji se trudio da one koji su mu povjereni prati na putu Isusovom.

Mi subraća iz Dekanata opraštamo se danas od čovjeka puna humora, od subrata koji je rado bio u našem zajedništvu.

O. Anđelko s velikim interesom sudjelovao je u svemu čime smo mi u zajednicama i u Dekanatu bili zaposleni. Nijednu našu konferenciju nije propustio.

S o. Anđelkom zajedno sam radio već od 2005. kad smo se pripremali za osnivanje hrvatske zajednice na materinskom jeziku. Taj proces je za o. Anđelka donio velike promjene. To ga je koštalo mnogo naprezanja i muke, osobito je s tim prestrukturiranjem morao mnogo toga promijeniti u vlastitom životu. Trudio se da nove strukture ispuni životom i da obje zajednice uvede u novu situaciju.

Danas se klanjam, kao mlađi subrat, s puno zahvalnosti pred svećenikom, koji je svoj cijeli svećenički život darovao našoj njemačkoj Crkvi i nama ovdje na licu mjesta omogućio iskustvo svjetske Crkve.

Jedan susret s o. Anđelkom još mi je živ pred očima. Kad smo prošle godine zajedno slavili svetu misu s hrvatskom zajednicom uključujući slavlje poslije mise, doživio sam o. Anđelka sa svim njegovim poletom i sa svom njegovom životnom i vjerskom radošću. Obučen u franjevački habit, svako malo vremena bi progovorio, radovao se zbog susreta koji je bio tako živ. Da, on je bio ponosan na svoje sunarodnjake, na sve što su oni pripremili za slavlje, na mlade i djecu iz folklorne plesne grupe koji su tu bili. Sjećam se njegova lica koje je tako zračilo. Žalosni se opraštamo, ali također puni nade. Puni nade stoga, jer vjerujem, da sada u nebu njega čeka lijepo slavlje, vječno slavlje radosti i blaženstva.

O. Anđelko se često, malo ironično smješkao o svom redovničkom imenu. Anđelko tj. “anđelčić”. Vjerujem, da su anđeli sada bogatiji za jednog anđela iako s glasom basa.

Hvala, o. Anđelko!

 

 

Oproštaj župnika Rolana Deckwarta

“I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi”. Tako opominje Isus svoje učenike u Lukinom evanđelju. Okupili smo se danas uz lijes o. Anđelka, da se oprostimo od njega. Na njemu se ova Isusova riječ ostvarila. Iznenada je, u jutarnjim satima Tijelova, pozvan iz naše sredine.

U njegovoj ostavštini našli smo tri odredbe koje je u ovoj godini sastavio u slučaju njegove smrti. Dakle, spremao se za dolazak Sina Čovječjega.

Svi mi koji smo se danas došli oprostiti od o. Anđelka želimo vjerovati da je o. Anđelko bio vjeran u nasljedovanju Onoga čiju je radosnu vijest naviještao i čije je ime naviještao ljudima. To činimo u zahvalnosti.

Zahvaljujemo o. Anđelku za susrete s njim, za razgovore, a prije svega smo mu zahvalni za sve što je u svojoj službi kao svećenik i dušobrižnik učinio za nas.

U ime zajednica, svećenika i suradnika našega Dekanata Ludwigsburg i dušobrižničke jedinice Bietigheim-Bissingen zahvalio bih se o. Anđelku za mnoge njegove službe koje je vršio od 2001. godine u hrvatskoj misiji Ludwigsburg i kao župnik crkvene zajednice Sveti Franjo Asiški. Od 2005. o. Anđelko se vjerno, pouzdano i odgovorno stavio na raspolaganje oko izgradnje novo ustanovljene hrvatske zajednice Sveti Franjo Asiški, a to izgrađivanje koje je za sve nas bilo nova zemlja, stajalo ga je mnogo snage.

Za o. Anđelka uvijek je bilo važno, uspostaviti kontakt i razgovor s ljudima. Rado se sjećam susreta i razgovora, prije svetih misa na crkvenom dvorištu ili u uredu. Bio je vjeran i pouzdan sudionik naših dekanatskih konferencija. Zadnji put je bio s nama 5. svibnja na Michaelsbergu.

U našoj zajedničkoj vjeri u Isusa Krista, koji je nama svojim životom, smrću i uskrsnućem darovao radosnu vijest, da smo spašeni kod Boga, moramo se oprostiti od fra Anđelka s nadom da je kod Oca nebeskoga.

 

 

Oproštaj Marka Mešina

Dragi vjernici,

okupili smo se, kako bismo ispratili našega pokojnog fra Anđelka, kojega je Krist pozvao k sebi, na posljednji počinak.

Cijeli život proveo je, kao sluga Kristov, moleći za sve nas. Nas, koji smo mu bili povjereni kao stado.

Stoga, dragi vjernici, vjerujemo da ga je Krist baš u tom smislu pozvao u kraljevstvo nebesko, da se i dalje moli za nas i siguran sam da nas neće zaboraviti.

Fra Anđelko neće ostati u našim sjećanjima samo kao dobar svećenik i dobar čovjek, nego kao svećenik kojeg ćemo mi i naša djeca pamtiti po dobroti i duhovitosti. Mislim da ćemo ga se uvijek sjećati kad čujemo riječi: opa, carica, velikan, anđeoski, raj nebeski, papin auto, paparaci i njegova foto-aparata s kojim bi nas fotografirao uvijek pri odlasku na hodočašće, djecu na izlet i još mnogo drugih riječi.

Fra Anđelko nas je napustio tiho, mirno, skrušeno kao što je i živio, nije nam pružio ruku ni priliku da se pozdravimo prije njegova polaska na dugo putovanje, jer je znao da ćemo se sresti u kraljevstvu nebeskom.

Zato se teška srca rastajemo od tebe dragi naš fra Anđelko ili naš “OPA” kako smo te zvali ili kako si sam sebe zvao. Zahvaljujemo ti još jednom na tvojim molitvama i svemu što si za nas učinio u tom svom kratkom vremenu kojeg si proveo s nama, a tvojima najmilijima iskrena sućut.

Uvijek će te se rado sjećati tvoji vjernici hrvatske katoličke zajednice Sveti Ilija iz Illingena.

Neka ti vječno svijetli svjetlo nebesko. Počivao u miru Božjem.

 

 

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

22. lipnja: Split - Svećeničko ređenje

************

25.-28. lipnja: Proslava Presvetoga Srca Isusova u Šibeniku

************

27.-29. lipnja: Siverić - 50. obljetnica župe

************

29. lipnja: Kruševo - 50. obljetnica svećeništva

***********

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2223
Ovaj mjesecOvaj mjesec63589
UkupnoUkupno6900371

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 161 

Administrator

franodoljanin@gmail.com